stochar wrote:amrino wrote:
Porediti Milosevica i Nasera?!
SRAM TE BILO!
Hajd idi pa iznesi tu svoju teoriju majkama Srebrenice- stvarno- sram te bilo!!!
mislim da kad bi se pomagalo majkama srebrenice koliko ih se spominje u odbranama raznih teza i politichkim promocijama da bi te napacene zene jako dobro zivjele.
prvo: ne sporim njegovu ulogu u prvim danima odbrane srebrenice, niti sporim njegovo junastvo u borbenim operacijama - ali ne sporim ni njegovu ulogu u padu srebrenice. ne smatram ga monstrumom koji bi se mogao porediti sa mladicem, ali mislim da je previse povezan sa kriminalnim miljeom da bi danas bio uzor omladini.
drugo, naser ima itekakve veze s milosevicem: bio je njegov licni tjelohranitelj i prema nekim izvorima upravo milosevic ga je upozorio kad da se povuce iz beograda. usto, pricalo se da je za nekadasnjeg sefa do rata odradjivao kojekakve poslice po kosovu.
trece: dovodi se u vezu sa uklanjanjem nekoliko ljudi koji su bili kljucni za odbranu srebrenice, a 'premjesteni su' kako ne bi smetali. (I vojna i državna bezbjednost imaju desetine kilograma dokumentacije o Orićevom i ratnom i poratnom kriminalu-dani, juli.06.)
trece: pitaj srebrenicane cime se u ratu hranio naserov bijeli konj
cetvrto: pitaj nasera gdje je bio 11. jula 1995. i zbog cega se odazvao pozivu na seminar nakon sto je svako ko je imao ikakve veze s vojskom (od nosaca manijerki do kurira i generala) znao da se sprema najveci napad na srebrenicu do tada
peto: kad vidim koliko su ljudi u BiH spremni braniti nekoga 'samo sto je nas' po svaku cijenu, potpuno neinformisani i neupuceni u cinjenicno stanje, smuchi mi se sve i najradije bih se ispalio na antarktik!!!
sesto: evo vam jedan jako dobar i prilicno umjeren tekst emira suljagica:
Portret Nasera Orica - bivseg zapovjednika jedinica bosanske vlade u Srebrenici, kojeg se sada tereti za ratne zlocine
Pise: Emir Suljagic iz Haga (TU 308, 7-11 april 2003)
Zvali su ga Sef. Kao bivsi tjelohranitelj Slobodana Milosevica, Naser Oric je uzivao veliko postovanje medju stanovnicima Srebrenice, jer je bio najuporniji u suprotstavljanju srpskim snagama.
Ali je takodjer ostao zapamcen i kao netko tko je bio vrlo popustljiv prema crnoburzijancima, koji su u Srebrenici imali kontrolu nad skoro svim sferama zivota.
Oric je 1992. godine okupio elitnu jedinicu s ciljem zadrzavanja Srebrenice, jedne od triju istocnih enklava koje je mimoisao parni valjak etnickog ciscenja, koji je u to vrijeme tutnjao najvecim dijelom Bosne.
Prvi put sam se s njim sreo u ljeto 1992. Na mene je ostavio snazan utisak. Imao je kratku kosu i nosio bradu. Njegovom misicavom stasu savrseno je pristajala maskirna uniforma.
Radi se o osobi koja je, sasvim izvjesno, imala karizmu. U njegovoj se blizini uvijek nalazila grupa ljudi koja je u njega gledala kao u bozanstvo. On se pak pretvarao da je ravnodusan, ali je ocigledno uzivao u paznji.
Bolje sam ga upoznao tek kasnije, u vrijeme dok sam u Srebrenici radio kao prevodilac nizozemskih snaga UN-a.
On definitivno nije netko s kim biste pozeljeli procaskati. U stvari je vrlo mali broj ljudi s njim i razgovarao: on je izdavao naredjenja, a drugi su slusali.
Rijetko tko bi mu se suprotstavio. U ljeto 1994. jedan od njegovih ljudi usao je u skladiste humanitarne pomoci i, pozivajuci se na Orica, odnio citavu vrecu s brasnom, secerom i nekim drugim proizvodima.
Kada je Oric saznao za tu kradju, na sebi svojstven nacin uzeo je pravdu u svoje ruke - i pretukao kradljivca. A potom ga je prisilio da se proseta gradom s velikim kartonskim natpisom koji mu je bio okacen o vrat i na kojem je pisalo: "Ja sam lopov. Ukrao sam humanitarnu pomoc."
I sam sam na svojoj kozi osjetio tamnu stranu njegove licnosti. Bilo je to onda kada sam mu se nenamjerno nasao na putu.
Sve je pocelo tako sto sam otisao u posjetu djevojci ciji je ujak bio vodja Stranke demokratske akcije (SDA), vladajuce partije u Bosni. U to vrijeme je u Srebrenici bio zabranjen rad politickih partija.
Na odlasku Oric me vidio iz svog sivog automobila marke "reno". Naglo je zakocio, istrcao napolje i trazio da mu kazem da li uzmoju pomoc komuniciraju ljudi iz SDA i duznosnici koji dolaze u enklavu i odlaze iz nje (ciji sam prevodilac tada bio).
"Radis li za SDA?" pitao je, a njegova ruka bila je veoma blizu pistolju koji mu se nalazio za pojasom. Upozorio me je da sam "gotov" ukoliko se njegove sumnje pokazu opravdanim.
Sutradan ujutro bio sam pozvan u stab policije, gdje su me cekali Oric, nacelnik, sef policije i gradonacelnik. Ispitivali su me citav sat dok ih najzad nisam uvjerio da nisam niciji spijun.
Oric je, medjutim, znao biti i nepredvidiv. Jednom smo se sreli na sastanku sa zapovjednikom UN-a, Filipom Morijonom (Philippe Morillon), koji je tom prilikom bio zadubljen u nekakve mape. Oricu, koji se inace bavio i bodibildingom, bilo je dosadno. Okrenuo se u pravcu osobe koja je radila kao Morijonov prevodilac - mlade zene iz Sarajeva - da bi je, zgrcivsi grudne misice, upitao: "Mozes li ti ovo?"
Uprkos Oricevoj sklonosti da prijeti, jos uvijek postujem ono sto je cinio tokom rata. Samo zahvaljujuci njegovoj hrabrosti i njegovoj celicnoj volji Srebrenica nije pala jos 1992. ili pocetkom 1993., prije no sto su stigle jedinice UN-a.
Sve dok je boravio u njemu, grad je bio siguran. A
li, otisao je - ili mu je bilo naredjeno da ode - u ozujku/martu 1995. Time je umnogome olaksan posao srpskim snagama koje su u srpnju/julu iste godine krenule u svoj konacni, sudbonosni napad.
Nakon rata, Oric je postao biznismen. Neki od njegovih vojnika koji nisu imali tu srecu uvrijedjeni su cinjenicom da je u poratnom razdoblju zaradio velike pare.
Osjecao sam da mir nije prirodno stanje njegovog postojanja. Najbolje je funkcionirao u ratu, onda kada su linije bile jasno povucene. Svatko tko je sumnjicav poput njega svuda oko sebe vidi samo neprijatelje.
