NASA POSLA

Haman2 · Post by **Haman2** » 25/01/2019 17:11

Tuzla: Kupci iz zgrade "15. maj" najavili nove proteste
Objavljeno: 25.01.2019. u 16:55
Autor: J. B.

Razlog je neprovođenje odluka Gradskog vijeća Tuzle kojom su trebale biti osigurani priključci za struju, vodu i grijanje, a to se do danas nije desilo

Zgrada "15. maj": Gradnja od 2007. godine
FOTO: ARHIV/UDRUŽENJE KUPACA SPO 15. MAJ

Kupci nekretnina iz Stambeno poslovnog objekta (SPO) "15. maj", koji se nalazi na Brčanskoj Malti u Tuzli, najavili su nove proteste za četvrtak, 31. januar. Razlog je neprovođenje odluka Gradskog vijeća Tuzle kojom su trebale biti osigurani priključci za struju, vodu i grijanje, a to se do danas nije desilo.

Riječ je o objektu čija je gradnja počela 2007. godine. Kupci nekretnina svoje stanove platili su više od 10 miliona maraka. Zgradu su gradili Direkcija za izgradnju Tuzla, koje je u većinskom vlasništvu Grada, i građevinska kompanija "Giprom".

- Zahtijevamo od Gradske uprave i Gradskog vijeća provođenje odluka te njihovu realizaciju odmah i uvođenje u posjed stanova, poslovnih prostora i garaža svih kupaca u SPO "15 maj". Od Gradske uprave i Gradskog vijeća također tražimo da nas oslobode plaćanja dodatne naknade (rente) za pogodnost lokacije u iznosu 195.826KM, s obzirom da je ona već plaćena u iznosu od 2.050.000KM prilikom kupovine neizgrađenog građevinskog zemljišta. Nećemo dozvoliti da se ionako opljačkani kupci ponovo pljačkaju terećenjem za rentu koja je već plaćena - navode u saopćenju.

Također, zahtijevaju od firme Giprom, odnosno Saliha i Burhana Šabovića, da se konačno počnu odgovorno odnositi prema kupcima te hitno završe sve unutarnje radove u objektu kao i vanjsko uređenje objekta.

- Od Tužilaštva TK također zahtijevamo da konačno o predmetu SPO "15 maj" donese tužilačku odluku po našoj krivičnoj prijavi iz oktobra 2016. godine. VSTV mora sankcionisati postupajućeg tužioca Ćazima Serhatlića kao i glavnog tužioca Tomislava Ljubića za držanje predmeta u ladici i neodgovorno postupanje u dosadašnjem radu. Također, zahtijevamo da Enver Bijedić konačno prizna svoju odgovornost, a naročito moralnu u predmetu SPO "15 maj", na način da se povuče sa trenutne funkcije koju obnaša. Smatramo da takav čovjek, sa upitnom moralnom prošlošću, ne može obnašati bilo kakvu funkciju u službi građana kako sada, tako ni ubuduće - navode kupci u svom saopćenju.

Mi nećemo odustati od svojih zahtjeva. Do tada, nažalost, svoje pravo smo primorani i dalje tražiti na ulici, poručili su na kraju.

https://faktor.ba/vijest/tuzla-kupci-iz ... este/20661

Haman2 · Post by **Haman2** » 26/01/2019 22:41

Nase sudsvo. Jos jedno nasledje iz proslog sistema. Da li se trebamo osloboditi negativnog nasledja

OVOG LOPOVA SUD JE VRATIO NA POSAO: Pogledajte kako zaposlenik Hitne pomoći krade novčanik pacijentici (VIDEO)

Jučer je skupštinska većina Kantona Sarajevo oborila izvještaj o radu Zavoda za hitnu medicinsku pomoć, a jedan od krucijalnih razloga jesu optužbe iz Neire Dizdarević iz Naše stranke upućene direktoru Ademu Zalihiću, da "vrši mobing nad uposlenim radnikom Zlatkom Ešpekom".

Riječ je o uposleniku Hitne pomoći kome je otkazan ugovor o radu još davne 2009. godine, zbog "teške povrede radne obaveze". Iza ove formulacije krije se besprizorno razbojništvo: dokumentirano je da je Zlatko Ešpek ulazio u svlačionicu i potkradao pacijente dok su bili na pregledu kod ljekara!

Ešpek je to priznao na sudu, no sud ga je ipak, nakon što se žalio, vratio na posao jer je utvrđen formalni propust u otkaznom postupku.

Direktor Zavoda, Adem Zalihić, nije ga mogao rasporediti na isto radno mjesto, kako je to sud zahtijevao, jer je u međuvremenu napravljena reorganizacija u skladu sa novim zakonom, i njegovo bivše radno mjesto rendgen tehničara je ukinuto, kao i cijela ta služba.

Od 2015. godine, Ešpek dolazi na posao, uredno prima plaću ali ne radi ništa jer ne želi rpihvatiti novo radno mjesto.

U videu, koji možete pogledati ispod, vidi se kako Ešpek ulazi u svlačionicu, trkelja po stvarima pacijenata i potkrada ih.

NAPOMENA. Pogdledajte video. Klik na link
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/104 ... video.html

Heller · Post by **Heller** » 27/01/2019 00:11

plata 2,500 đe će i radit šta boli ga tuki

nepoznati988 · Post by **nepoznati988** » 27/01/2019 19:17

Haman2 wrote:[c

Ešpek je to priznao na sudu, no sud ga je ipak, nakon što se žalio, vratio na posao jer je utvrđen formalni propust u otkaznom postupku.

ml

sudovi u odavno u spolnom organu, no ovdje nije kriv sud nego još jedan nepismeni uhljeb koji je napravio ovaj formalni propust. njega niko ne proziva, nego su svi krivi, i država i sudovi a uhljeb nije. i ovog što je napravio propust i ešpeka trebalo je nabit nogom u guzicu. prvi nesposoban a drugi lopovčina.

Haman2 · Post by **Haman2** » 28/01/2019 18:47

BEĆIROVIĆ ZA ALBANSKI "SHEKULLI": "Četiri rata za granice na Balkanu, a nijedna nije pomjerena"
„Vučić i Thaci su svojim političkim djelovanjem i vladanjem već dovoljno nanijeli nesreće svojim građanima da im ne trebaju nove nesreće"

Zijad Bećirović (Foto: NAP/IFIMES)

"Kroz historiju pokušaji razmjene teritorija donosili su stradanja i nesreću", izjavio je za albanski portal "Shekulli" direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije IFIMES iz Ljubljane Zijad Bećirović, komentarišući najave da bi moglo doći do razmjene teritorije između Srbije i Kosova.

„Vučić i Thaci su svojim političkim djelovanjem i vladanjem već dovoljno nanijeli nesreće svojim građanima da im ne trebaju nove nesreće. U regiji su nedavno vođena četiri rata za granice, a nijedna granica nije ni za milimetar pomjerena. Ovo je igranje sa ljudskim sudbinama samo kako bi Vučić i Thaci politički preživjeli. Opasna i štetna igra“, rekao je Bećirović.

Direktor IFIMES-a ističe da je „Prespanski dogovor“ između Makedonije i Grčke pokazao da je usprkos svemu moguće postići kompromise kada su u pitanju i najveći višedecenijski problemi.

„Citirao bih bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, koji je rekao da je 'Prespanski sporazum' možda najvažniji bilateralni dogovor između dvije države poslije 2. svjetskog rata“, rekao je Bećirović.

(NAP)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/104 ... erena.html

Haman2 · Post by **Haman2** » 31/01/2019 22:04

Nedaj Boze rata. U proslom ratu bilo je svakavih monstruma a u nekom novom bilo bi ih jos vise. Iz tog razloga kazem nedaj Boze rata.

NOVINARKA PRONAŠLA ZLOGLASNOG PERU KONJA, ČOVJEKA SA INTERPOLOVE POTJERNICE: Tereti se za zločine počinjene u BiH, evo šta on kaže...
“Mučenje, cijelu noć i drugi dan da priznam gdje mi je novac. Kaže on: ja sam ti našao radiostanicu i bit ćeš ubijen”, ispričao je Marko koji je potom više od mjesec dana bio zarobljenik, a Tunde je u međuvremenu saznala da je trudna.

Večerašnje “Provjereno” Nove TV donosi priču o Peri Vincetiću, koji je poznat i po nadimku Konj, pripadniku HVO-a kojeg Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine zbog sumnje u ratni zločin prema civilima. Vincetića, koji je promijenio ime u Marco Vidović, reporterka Ema Branici, uspjela je locirati u dva dana te s njim dogovorila intervju.

Za Vincetićem je raspisana je Interpolova potjernica, a u optužnici ga se tereti za zločine počinjene prema obitelji Benković, Marku i njegovoj supruzi Tunde.

Upali u njihov lokal i silovali Tunde
Maria Tünde, Mađarica, udala se 1987. za Marka Benkovića, Hrvata iz Orašja, gradića u Bosanskoj Posavini. Iako se u rodnoj Mađarskoj školovala za pedagoginju, nakon udaje doselila se u Orašje. Otvorili su restoran i za nekoliko godina postali uspješni obrtnici. Restoran “Čarli” poslovao je dobro. A onda je u 1992. u Bosni buknuo rat. U opštini Orašje raspuštena je policija. Formirana je 5. bojna Vojne policije Posavina - Orašje koja je bila u sastavu 106. brigade HVO-a. Na čelo bojne Vojne policije došao je povratnik iz Njemačke, rođen u obližnjem selu Mahala, Pero Vincetić. Iz Njemačke se vratio s nadimkom “Pero Konj”. Maria Tünde kojoj je tada imala 31 godinu prisjeća se:

“Nisam ga ranije viđala u našem restoranu. Počeo je dolaziti u vojnoj odori, naoružan. U travnju 1992. došao je u naš restoran s nekoliko vojnih policajaca i odveo mog supruga na nekakvo ispitivanje koje je trajalo par sati. Predložio mi je tada “zamjenu” - da ja njemu dam jednu od djevojaka koje su tada radile u restoranu, a on će meni vratiti supruga. Odbila sam, naravno, ali on je sam izdvojio jednu od djevojaka za koju je znao da nema dečka i odveo je kombijem. Nakon dva sata djevojka se vratila u suzama i rekla da je silovana. Dogovorile smo se da ćemo to prešutjeti suprugu, jer smo se bojale da će se, čuje li za to, sukobiti s Vincetićem i da će nastati još veći problemi”, opisala nam je prve susrete s “Perom Konjem” Maria Tünde-Benković.

Marko Benković preživio je torturu pripadnika HVO-a
Da ne surađuješ sa Srbima?
Zbog čega vas je odvodio na ispitivanja, pitali smo njezinog supruga Marka. “Dio ljudi iz bojne vojne policije bio je u bliskim odnosima s mojim rođakom koji je imao diskoklub preko puta moga restoran, a koji je bio ljubomoran jer smo supruga i ja dobro poslovali. Odmah na početku rata vojna je policija supruzi i meni oduzela četiri automobila koja smo imali, uključujući Mercedes, a Pero Vincetić nam je odbijao dati potvrdu o oduzimanju. Uporno sam inzistirao na potvrdama, a on je izmišljao da surađujem sa Srbima. S kalašnjikovom koji sam sâm kupio pridružio sam se HVO-u i odlazio na stražu na punkt kod Orašja, ali s vojnim policajcima nisam htio imati posla. U vojnu policiju bili su regrutirani ljudi svakojake prošlosti, uzimali su pravdu u svoje ruke, radili su svašta”, ispričao nam je Marko Benković.

Supružnici su nam ispričali kako su se zbog sve jačeg granatiranja Orašja privremeno preselili u Mahalu, selo pored Orašja u kuću jednog prijatelja. “Jedne noći, u svibnju 1992.”, ispričala nam je Tünde-Benković, “suprug se oko 22 sata vratio s položaja. U kuću je upao Pero Vincetić u pratnji još jednog vojnog policajca i naredio Marku da pođe s njim. Odlazeći, Marko mi je u mraku, jer nije bilo struje, u ruke tutnuo nešto novca koji je čuvao kod sebe. Neko vrijeme sam ga čekala, a onda sam otišla leći. U jednom trenutku, pred kućom se zaustavio auto, netko je lupao na vrata i pitao vlasnika kuće gdje je moja soba. Upao mi je u sobu Pero Vincetić i naredio da pođem s njim. Rekla sam mu da ću poći, ali ujutro. Razbjesnio se, počeo psovati i naredio da se spremim za minutu. Odveo me u automobil u kojem je naoružan sjedio isti onaj vojni policajac s kojim je te večeri odveo mog supruga. Taj drugi policajac zvao se Mato i bio je naoružan pištoljem. Znala sam ga po imenu jer je navraćao u naš restoran.

Odvezli su me do naše kuće koju su Vincetić i taj policajac ispreturali. Zatim su ušli u restoran i tamo također sve ispreturali. Kako nisu ništa našli, Vincetić me je pitao gdje je novac, na što sam slegnula ramenima. Opalio mi je šamar i rekao kako će mi to pomoći da se prisjetim. Tada sam otvorila torbicu u kojoj sam imala 32.000 njemačkih maraka i nešto dinara. Tada, međutim, nije uzeo taj novac, već mi je naredio da sjednem s njima u auto. Stavili su mi povez preko očiju, i dovezli me do neke kuće gdje su mi skinuli povez. Uveli su me u neku prostoriju koja bi mogla biti dnevni boravak i naredili da sjednem u fotelju, Pero Vincetić je sjeo na drugu, a Mato na dvosjed. Mato, taj niži vojni policajac, počeo me ispitivati, izvadio papir i olovku, ali je u jednom trenutku Vincetić otkopčao remen i iz nogavice izvadio poveći nož i stavio ga na stol. Izvukao je i pištolj iz futrole i stavio pored noža. Naredio mi je da se skinem.

Odbila sam kazavši da nisam striptizeta. Pero Vincetić je zatim ustao i povlačeći me za kosu vezanu u rep podigao s fotelja. Mati je naredio da me skine. Otimala sam se, ali bili su jači. Tada je Pero naredio Mati da me uhvati za kosu i povuče mi glavu prema podu. Dok me držao u tako sagnutom položaju, Pero Vincetić me silovao. Nakon toga su se zamijenili pa je to isto učinio Mato. Zatim su mi naredili da izađem na hodnik gdje je bio lavor s vodom i naredili da se operem. Zatim me Pero snažno zgrabi ugurao u jednu manju sobu i oborio na krevet. Tu me je ponovo silovao, čupao za kosu, iživljavao se. Zatim me vratio u dnevnu sobu i naredio da se obučem. Istresli su iz moje torbice novac koji sam im prethodno pokazala i podijelili ga među sobom. Bila sam izgubljena i bojala sam se da će me nakon toga ubiti. Vincetić je psovao jer je očekivao da u torbici ima više novca. Počeo me ispitivati gdje držimo novac i zlato. Prijetio je da će, ne kažem li, dovesti još vojnika da me siluju.

Siklos, Madjarska, 230312.Marko Benkovic iz Orasja od 1993. sa suprugom Tunde zivi u madjarskom gradicu Siklos.Tuzilastvo u BiH podiglo je optuznicu protiv Pere Vincetica zbog zlocina koji je pocinio na supruznicima Benkovic.Foto: Vlado Kos / CropixVlado Kos / CROPIX

Tunde i Marko Benković
U gnojnici iza kuće
Suprug i ja smo, kad su nam oduzeli automobile, zlatninu koju smo imali zakopali u gnojnici iza svekrove kuće. U strahu da će me ponovo silovati, rekla sam im gdje je, ali kad su počeli kopati tamo, nisu ništa našli. Suprug je, ne kazavši mi, zlato bio odnio u Županju kod jednog prijatelja. Vincetić je bio bijesan, vratili su me u kuću gdje smo se bili privremeno smjestili, a pred kućom je ostavio jednog naoružanog stražara, također vojnog policajca koji je imao nadimak “Tare”.

Pero Vincetić i vojni policajac Mato koji je bio sudionik u silovanju vratili su se po nju nakon nekoliko sati. “Vincetić mi je”, ispričala nam je Tünde- Benković”, naredio da se obučem i pođem s njima u auto, naš Mercedes koji su nam oduzeli. U autu s nama bio je i kuhar koji je radio u našem restoranu. Odvezli su nas preko Save u Županju, zastali su pred nekom kućom gdje je bila hrvatska vojna policija. Vincetić je od njih zatražio da nas njihov auto prati do granice s Mađarskom, tvrdeći da smo stranci i da nas želi zaštititi. Kad nas je Vincetić dovezao do mađarske granice kod Donjeg Miholjca, šutnuo me nogom i rekao da budem sretna jer sam dobro prošla i da mi više nikad u životu ne padne na pamet prijeći hrvatsku granicu. Dat ću ti još jedan dobar savjet, kazao mi je - kad dođeš u Mađarsku, potraži drugog muža jer onaj tvoj će plivati Savom. Kuhara i mene su pustili preko mađarske granice, a Vincetić se s našim Mercedesom odvezao nazad. Autostopom sam stigla do Markova brata koji je živio u Pečuhu. Prvu noć prespavala sam kod njih i ispričala im što nam se dogodilo. Nisam se htjela javljati roditeljima jer sam već sutradan s Markovim bratom željela otići u Miholjac kako bismo pokušali nekome telefonirati i doznati što je s Markom. Kako nismo uspjeli doznati ništa, otišla sam roditeljima.”

Udaraj dok ne kaže gdje su pare
No, njezinim mukama nije se nazirao kraj.

“Nemam brata ni sestru, nikoga s kim sam mogla podijeliti ono što sam proživjela. Ocu i baki koja je tada još bila živa nikada nisam ispričala o silovanju. U prvo vrijeme o tome nisam govorila ni majci, bilo me je stid svega što mi se dogodilo. A onda sam, na svoj užas, shvatila da sam pri silovanju zatrudnjela. Jako volim djecu, to me je i motiviralo da završim pedagošku školu, ali odmah sam znala da to dijete ne želim. Bilo bi to mučenje i za njega i za mene. Mrzila sam svoje tijelo koje me je na taj način “izdalo”, udarala sam se rukama po trbuhu ne bih li izazvala pobačaj. Nisam mogla izdržati, povjerila sam se majci. Otišla sam u bolnicu i prekinula trudnoću. Kasnije su se pojavile nove komplikacije, morali su mi odstraniti maternicu i jajnik. Nismo mogli imati djece”, ispričala je Marija.

Njezin suprug Marko kazao nam je da nakon odvođenja na ispitivanje nije znao da su mu suprugu silovali. I sam je proživljavao pakao. “Odvodeći me na ispitivanje te noći Vincetić mi je uzeo kalašnjikov koji sam kupio i odveo me u komandu bojne Vojne policije. Posjeo me u fotelju, a noge i ruke mi vezao lisicama. Doveo je još dvojicu vojnih policajaca i naredio im da me udaraju dok ne priznam gdje sam sakrio novac. Zatim je na neko vrijeme nestao i naredio da me nastave tući dok se on ne vrati. Nisam znao da je mi je otišao silovati ženu. Tukli su me cijelu noć i neprekidno pitali - gdje su pare? Drugi dan je došao Vincetić s nekim starim pojačalom iz moga restorana i rekao da je to radio-stanica preko koje razgovaram sa Srbima. S njim je došao i njegov brat, Ilija Vincetić koji danas živi u Zadru, a kojeg do tada nisam poznavao. Bio sam vezan, izudaran, modar.

Njegov brat mi je prišao i izderao se - digni glavu, izdajniče, majku ti j.... Digao sam glavu, a brat me je oštrim jakim pokretom udario u jabučicu na grlu. Tukli su me i drugu noć. Sljedeći dan oko podne, Pero Vincetić je donio i postavio ispred mene neki panj. U rukama je imao sataru, naredio mi da dlan stavim na panj, a on je zamahivao satarom kako bi mi odsjekao prste, no ja bih uspio povući ruku. Onda je donio neki odvijač i njime mi nadlanicu zakovao za panj. Tada sam pomislio - gotovo je, iskrvarit ću. Jednako su postupali i sa zatočenim Srbima u improviziranom zatvoru.

U tome trenutku u sobu je ušao jedan vojni policajac, također povratnik iz Frankfurta s čijim starijim bratom sam išao u školu. Prepoznao me i upitao me što se događa. Rekao sam za što me Vincetić optužuje. Taj policajac se izderao na Vincetića i zaprijetio mu da me više ne smije pipnuti. Spasio me od daljnjih batina i savjetovao mi da ne pokušavam pobjeći jer će Vincetić taj pokušaj bijega iskoristiti da me ubije. Poslušao sam ga. Bio sam tako zatočen u zapovjedništvu Vojne policije, pripremao im hranu i kavu, služio ih. Vincetić je opljačkao namještaj iz moje kuće i namjestio svoj ured. Morao sam donositi lavor i prati mu noge.

Srećom, nakon mjesec i pol dana toga pakla, u zapovjedništvu Vojne policije pojavio se Đuro Matuzović, zapovjednik obrane Orašja. Došao je na sjednicu sazvanu zbog toga što se Vojna policija otela nadzoru - u Orašju i okolici popljačkala je srpske kuće, a Srbe, uključujući žene i djecu, zatvarala. Kad sam Matuzovića koji mi je u Orašju bio susjed, po završetku te sjednice poslužio kavom, pitao me - što ti Marko tu radiš, nisi valjda i ti jedan od njih? Rekao sam mu - ne Đuro, ja sam tu zatočen. Matuzović se razbjesnio i naredio da me odmah oslobode. Napisao mi je da moram hitno liječniku u Županju i tako me spasio. Liječnik u Županji me poslao na hitnu operaciju u Zagreb zbog posljedica premlaćivanja. Međutim, otišao sam u Mađarsku jer sam htio što prije pronaći suprugu. U Mađarskoj sam platio operaciju. Od supruge sam doznao da je silovana, ostala trudna i prekinula trudnoću. “Bili smo dotučeni. Uništili su nas na sve načine. HVO nam je zapalio restoran i kuću”, ispričao nam je Marko Benković.

Pobjegao u Hrvatsku
Kaznenu prijavu protiv Pere Vincetića i Mate Baotića, kako se zvao drugi sudionik silovanja, Tünde-Benković je podnijela Vojnom tužiteljstvu u Orašju još 1994. Hrvatskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu za ratni zločin podnosila je u više navrata. “Još 2003. podnijeli smo u kaznenu prijavu zagrebačkom Županijskom državnom odvjetništvu (pokazuju faksimil). Ništa nije poduzeto. Zatim smo ga 2012. kazneno prijavili Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku. U travnju 2012. smo ŽDO-u Osijeku dali i detaljne iskaze o onome što nam se dogodilo.” Zanimalo nas je zbog čega su kaznene prijave podnosili i u Hrvatskoj, a ne samo u BIH. “Zato”, objašnjavaju, “jer Pero Vincetić nakon 2000., živi u Hrvatskoj i ima i hrvatsko državljanstvo”.

Iz BiH je Pero Vincetić pobjegao u Hrvatsku kad je doznao da se Tužiteljstvo BiH ozbiljnije zainteresiralo za ratne zločine koje je vojna policija HVO-a činila na području Orašja.

Za razliku od hrvatskog, pravosuđe BiH je radilo: Sud u Sarajevu je 9. prosinca prošle godine nepravomoćno osudio bivšeg vojnog policajca Matu Baotića, sudionika u silovanju Marije Tünde Benković, na 10 godina zatvora. Baotić je tom presudom, osim za silovanje Tünde-Benković, osuđen i za niz drugih ratnih zločina na području Orašja za koje ga tužiteljstvo tereti. Tünde-Benković je svjedočila u tom postupku i njezin je iskaz sud BiH uzeo kao vjerodostojan. Apelacioni sud 2017. godine dio presude koji se odnosi na nju i potvrdio.

“Godinama o silovanju nisam mogla razgovarati”, kaže nam Tünde-Benković. “Osjećala sam sram i krivnju. Ni suprugu nisam ispričala detalje, a on, znajući koliko mi je to bolno, sve te godine nije ni zapitkivao. Nekoliko godina uzimala sam lijekove. Kod psihijatra sam bila samo jednom jer sam govorila sebi da sam jaka i da mogu sama. Prvi put cijelu tu mučnu priču, sve detalje, ispričala sam na sudu u BiH. U sobi za svjedoke sa mnom su sjedile četiri žene, tužiteljica i njezine suradnice. Jedna od njih me sve vrijeme svjedočenja držala za ruku.”

Pero Vincetić negira navode o zločinu
U razgovoru s reporterkom ‘optuženi Pero Vincetić Konj tvrdi da su svi navodi laž.

“Sve što je istina u tome što navodi bračni par Benković je ta da su naveli svoje ime i prezime točno, pretpostavljam”, tvrdi Pero Konj.

Rekao je da je dostupan hrvatskim vlastima i da se nema zbog čega skrivati.

- Sudbina svih nas koji jesmo pod tim optužnicama, to ne zanima nikoga, jer ako zagrebete malo dublje naići ćete na neke tužne priče, na svakodnevnicu, na svakodnevne probleme”, rekao je Pero Vincetić.

Pero Vincetić također tvrdi da su mu Benkovići ponudili odustanak od tužbe u zamjenu za novac.

Haman2 · Post by **Haman2** » 03/02/2019 10:26

DODIK ČASTI KOLJAČE, A ŠTA JE SA ĐOKIĆIMA: Kazna za Srbe koji su spašavali bošnjačku djecu od GENOCIDA

A mogao je Dodik, samo da je htio, u tom istom selu da nađe istinske heroje i njima uruči pomoć. Mogao je, na primjer, da pomogne porodici Đokić u tom malom selu. Mogao je da pomogne herojima.
Piše: Dragan Bursać

Kako su stvari perverzne u Bosni i Hercegovini! Kabinet člana Predsjedništva te države Milorada Dodika dodijelio je pomoć u iznosu 1.000 KM iz sredstava za interventno korištenje tekuće budžetske rezerve Bosne i Hercegovine Miletu Vujeviću iz Lokanja kod Zvornika. I možda bi to prošlo nezapaženo da Vujović nije optužen za ratne zločine. A još je licemjernije pojašnjenje predstavnika Dodikovog kabineta u kojem stoji da je osumnjičeni ratni zločinac Vujović "teškog ekonomskog i socijalnog statusa".

Budimo posve jasni: Milorad Dodik isplaćuje budžetske (naše) novce ratnim zločincima jer je tako u perverznoj mogućnosti i jer tako pokazuje šta misli i o zločincima i o počinjenim zločinima.

Inače, Vujević je jedna od osoba kojoj se sudi na Sudu Bosne i Hercegovine za zločin počinjen u Lokanju kod Zvornika – napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. te za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u Lokanju.

A mogao je Dodik, samo da je htio, u tom istom selu da nađe istinske heroje i njima uruči pomoć. Mogao je, na primjer, da pomogne porodici Đokić u tom malom selu. Mogao je da pomogne herojima.

Prvo strijeljanje, pa onda spas
Ali, hajdemo redom.

Ljeto, juli. Srebrenica je pala i ljudi, izmučeni, pokušavaju da se probiju na slobodnu teritoriju. Među njima je dosta golobradih dječaka i mladića. Trauma za traumom. Meci, jauci, ranjavanja...

Almir Halilović, sin Sulje i majke Dite, rođen 25. 8. 1980. u selu Bajramovići, ima nepunih 15 godina. Sa svoja tri druga probija se kroz šikaru. Sa njim su Sakib Kiverić, Emin Mustafić i Fuad Đozić. Djeca koja su preživjela strijeljanje 17. jula na Branjevu. Na onoj farmi gdje su živi ljudi tretirani kao stoka prije strijeljanja.

Tresu se na svaki šum, na svaki povik. Tresu se i mole se Bogu dok iznad njih sijevaju četnički rafali. Dani su vreli, noći još gore. Glad iscrpljuje.

Više nisu mogli da hodaju. Zaustavili su se u nekakvom voćnjaku i jeli zelene jabuke. Gorke, ali ljekovite u tom trenutku.

"Stoj! Dođite, nećemo vas prijaviti", čuje se.

Mladići su zastali, pogledali se između sebe i potpuno hladno sačekali da smrt dođe po njih. Ugledali su dvojicu srpskih vojnika kako idu prema njima. Kraj, to je kraj!

Ali, eto, sudbina je udesila da nije kraj. Sudbina je udesila spas. Prema njima su išli otac i sin Neško i Slobodan Đokić, ljudi prije svega. Pozdravili su se sa mladićima, vidjeli su srebreničku djecu, a ne neprijatelje i odlučili da im pomognu. Sklonili su ih, nahranili, obukli i poslali prema Teočaku. Neško je našao svoju staru garderobu i dao im. U tih nekoliko dana pazio je Almira kao svoje dijete.

Đokići su bili potpuno svjesni šta rade, rizika kojem se izlažu pred komandom VRS-a, ali su bili na ljudskom zadatku. Pomoći djeci, pomoći komšijama, spasiti živote – e, to je ono što čini heroje.

Zato Neško i Slobodan Đokić i jesu ljudske gromade i zato i jesu zaslužili svu pomoć ovog svijeta.

No, na ovim našim prostorima nesreća stiže u talasima, pa sve udara po ljudima, zaobilazeći neljude i hajvane.

Četiri mladića, nažalost, na putu za Teočak zalutala su, četnici su ih uhvatili i priveli u kasarnu "Standard" u Zvorniku, nakon čega im se gubi svaki trag. Njihove porodice ni danas ne znaju gdje su skončali. A sad se prisjetite od Dodika nagrađenog zločinca Vujovića. On je bio jedan u grupi onih koji su zarobljavali i ubijali nejač na putu za Teočak. Njemu slijedi, kako vidimo, nagrada.

Ubistvo djece i kazna za njihove spasioce
No, šta je bilo sa Đokićima? Kakvu su oni "nagradu" zaslužili u svijetu u kojem su zločinci heroji?

Odmah, krajem jula '95. Neška i Slobodana Đokića četnici su osudili za "pomaganje neprijatelju". Tučeni su i ponižavani u kasarni mjesec dana, a potom poslani na ratište u Glamoč dok je padao u hrvatske ruke. Cilj je bio ovako ili onako ubiti heroje, od ljudi stvoriti mrtva usta, koja nikada ne bi prozborila o jednom od rijetkih humanih činova u agoniji nakon pada Srebrenice. Zašto? Samo zato što su pomogli djeci!

Međutim, preživjela su obojica. U inat ovom nakaradnom svijetu. Da svjedoče o zlu i dobroti, koji su se sudarili u tih nekoliko dana jula '95. oko Srebrenice. Nagradu nikada nisu dobili. Nikada! Ali, kazne i zlostavljanja tek su počeli.

Neško je u međuvremenu umro. Skrajnut, ponižen, devalviran kao ljudsko biće. A Slobodanova djeca, unuci Neškovi, šikanirani su jer im je "otac spašavao balije". I umjesto da budu narodni heroji ostali su sasvim sami tamo na kraju svijeta, u svom Lokanju.

Fascinantno je to što bi i ova priča bila tek najobičnija hrana za zaborav da nije bilo sjajnog novinara, aktiviste i dokumentariste Refika Hodžića, koji je još 2006. napravio fenomenalan dokumentarac Izjava 710399 o porodici Đokić.

Kakvi su uslovi bili tada (a i sada) svjedoči sam Hodžić, koji kaže da se sa producentom te 2006. morao da predstavi kao kupac dijelova nekakvog raspadnutog traktora da ne bi neko posumnjao kako imaju neke veze sa ispitivanjem herojskog čina Đokića.

Eto, to je ta perverzija kod nas. Čovjek je morao da se krije da bi zaštitio svoj identitet i identitet heroja, dok ratni zločinci sa plakata slobodno gledaju svijet.

Hodžić kaže da su ih. tzv. radoznale komšije stalno pratile kad bi izašli iz kuće. No, uprkos svemu, te ljudeskare Đokići nisu odstupili ni mrvu.

Ubice nagrađivani heroji
Ali, najpotresniji je bio susret Neška i oca ubijenog dječaka Almira Halilovića. Hodžić o tome kaže:

"Susret Neška i Almirovog oca Sulje sigurno je među najpotresnijim i najtoplijim trenucima kojima sam u toj našoj prokletinji prisustvovao. Neško je upitao samo 'Jesi ti otac onog malog?' i kad je Suljo klimnuo glavom, bez riječi su se zagrlili i zaplakali teško, muklo, muški. Nisu smjeli pred kamere i za tim ću žaliti dok živim, jer taj susret smo morali vidjeti svi mi. Da nas oplemeni. Ali, Dodikova sramna odluka i uporno promovisanje zločina kao osnovne društvene vrijednosti u RS-u govori zašto nisu smjeli. Jer su ostali ljudi u zlu vremenu."

U ovom bolesnom sistemu ubijena djeca Almir Halilović, Sakib Kiverić, Emin Mustafić i Fuad Đozić ostaće tek brojevi. Pepeo u vremenu. Obris na hartiji u kojoj piše da su ih zločinci dva puta strijeljali.

U ovom bolesnom sistemu ubice, nalogodavci i ljudi koji su hapsili i ubijali djecu, poput Mileta Vujevića, biće nagrađivani heroji i njihove face će sa plakata plašiti normalne ljude.

U ovom bolesnom vremenu otac i sin Neško i Slobodan Đokić nisu heroji nego "izdajnici". O njima se ništa, ama baš ništa ne bi saznalo da nije ljudi poput Refika Hodžića.

Pa se u ime Almira, Sakiba, Emina, Fuada, Neška, Slobodana, u ime 8.000 ubijenih u genocidu trebamo ljudski zapitati: Milorade, kome daješ pomoć i zašto?

(Al Jazeera)

Haman2 · Post by **Haman2** » 07/02/2019 16:09

GDJE IH PRONAĐOŠE: U komisijama za Srebrenicu i Sarajevo članovi iz Izraela, Rusije, Srbije, Kine...
Pojedine osobe su članovi obje komisije

Foto: Vijesti.ba

Članovi Komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. su Rafel Izraeli, predsjedavajući, te članovi profesor Volter Manušek iz Austrije, profesor Lorens Almarfrens iz SAD-a, Darko Tanasković iz Srbije, Đuzepe Zakarija, pukovnik Viktor Bezučenko iz Rusije i pukovnik Patrih Bario iz Francuske - odlučila je Vlada Republike Srpske (RS).

Pojedine osobe su članovi obje komisije.

Kako je saopćeno, osim izraelskog profesora Gideona Grajfa, u Komisiji za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godina su Adenrelo Šinaba iz Nigerije, profesor Јuki Oso iz Јapana, Rodžer Bajat iz Australije, Zeng Јi iz Kine, stručnjak za medije Đuzepe Zakarija iz Italije, pravnik Markus Golbarh iz Njemačke, te profeor Larens Almarfrens iz SAD i redovna profesorica na Medicinskom fakultetu u Beogradu i šefica Forenzičke laboratorije Marija Đurić iz Srbije.

Obje ove komisije danas je imenovala Vlada RS-a, iako su bošnjački političari te predstavnici udruženja stradalih u Srebrenici bili protiv odbacivanja ranijeg izvještaja Komisije za Srebrenicu.

(Vijesti.ba/Fena)

Haman2 · Post by **Haman2** » 13/02/2019 21:34

MILORAD DODIK: JA NISAM BOSANAC, JA SAM SRBIN U BOSNI
Pise: Ferid-Ferko SANTIC

Izgovorio je ovo Milorad Dodik u prvim sekundama njegovog razgovora sa novinarom Senadom Hdzifejzovicem. Izgovorio je to bez oklijevanja, najdirektnije, najotvorenije..... Sa ovim je Dodik svima poslao dvije poruke i to:

- Ja nisam Bosanac
- Ja sam Srbin u Bosni

Prva poruka na najorginalniji nacin pokazuje ono sto je danas, na zalost, prisutno u svijesti ogromnog broja bosanskih Srba. Oni sebe ne vide kao Bosance. Oni sebe ne ubrajaju u Bosance. Iako su se i oni i njihovi preci rodili u drzavi Bosni oni ne zele, ni po svojem drzavljanstvu, sebe oznaciti Bosancima. Znaci, iako se ne radi o nacionalnoj odrednici, vec o cisto drzavotvornoj, kategorija Bosanac je neprihvatljiva i za Dodika i za sve njegove slijedbenika. Ovo dalje ukazuje na to da je svijest o pripadanju Bosni kod bosanskih Srba „ubijena“ i danas nepostojeca. Ova tvrdnja djeluje zastrasujuce ali je ralnost. U stvari, ovo je finale onoga sto je u Bosni zapoceto polovinom XIX vijeka. Tada je, na primjer, 1863. god. u Sarajevu osnovano udruzenje za nametanje srpskoga imena, kako to biljezi Vladislav Skaric:

„Vec 1846. zapocela je propaganda u Bosni, isprva prosvjetna, a poslije i revolucionarna. Te godine je Ilija Garasanin, ministar unutrasnjih dijela knezevine Srbije, pridobio Ristu Bogdanovica, trgovca iz Sarajeva, koji je presao u Slavonski Brod, pa tu otvorio kafanu i bavio se pomalo i spediterskim poslovima za bosanske trgovce. Ko je god isao iz Sarajeva ili u Sarajevo svracao je Bogdanovicu. Poslije njegove smrti nastavio je taj posao sin mu Stevo, koji je od 1860-1878 ucinio mnogo usluga vladi u Beogradu u poslovima propagande i revolucionisanja Bosne.

U Sarajevu je, poslije 1863. osnovano medju sarajevskim Srbima drustvo, koje je uzelo sebi za zadatak, da iskorijenjuje ime Vlah a da uvodi ime Srbin. Ko su sve bili clanovi drustva nije mi poznato. Svakako ucitelji srpske skole, mladi trgovci i trgovacki sinovi. Dusa svega toga, cini se, bio je ucitelj Teofil (Bogoljub) Petranovic. Drustveni clanovi su izlazili na sarajevske carine, pa docekivali seljake kojima su govorili da oni ne treba da se zovu riscani nego Srbi..... Sarajevski katolici su osnovali, valjda u isto doba, slicno drustvo sa zadatkom da iskorjenjuje ime Sokac a umjesto njega da se uvodi ime Hrvat. Drustvo su sacinjavali mladi franjevci i dragoman pruskog konsulata Klement Bozic.....“ (Vladislav Skaric: Istorija Sarajeva i njegove okoline od najstarijih vremena do Austro-Ugarske okupacije, izdanje 1939. god. str. 223-224.)

Znaci, kako ovaj orginalni historijski dokument biljezi u Bosni su i Dodikov djed i pradjed sebe u narodnosnom, etnickom smislu oznacavali Vlasima, jer su to stvarno i bili. U vjerskom smislu oznacavali su sebe riscanima a drzavotvorno i oni kao i svi ostali u Bosni sebe su uvijek oznacavali Bosnjacima. Najbolja potvrda za ovo je i Ilija Savic-Garasanin koji u velikosrpskom „Nacertaniju“ sve stanovnike Bosne naziva Bosnjacima (Pogledajte: link o „Nacertaniju“ nalazi se ovdje).

Znaci, Dodik kao i najveci dio bosanskih pravoslavaca su autenticni Vlasi koji su u procesu velikosrpske propagande u Bosni jednostavno posrbljeni, pretvoreni u Srbe. Nacini njihovog posrbljavanja prikazani su jednim dijelom upravo i u „Nacertaniju“. Vlahe kao narod spominje i jedan od rodonacelnika velikosrpstva Vuk Karadzic koji u svojoj zbirci narodnih poslovica biljezi izreku:
„Ni u tikvi suda ni u Vlahu druga“ (V. Karadzic: Srpske narodne poslovice, Beograd, 1956. str. 151)

Dodik je, u stvari, staro vlasko ime koje je u Bosni potvrdjeno u historijskim dokumentima. Tako se u popisu svih stanovnika „Vilajeta Hercegovina“ iz 1477. god. biljeze skupine Vlaha u okolini Ljubskog, Imotskog i Citluka a jednoj od tih skupina starijesina je „Dodik Dragic Vukovic“ (Poimenicni popis sandzaka vilajeta Hercegovina, OI Sarajevo 1985. god., str. 84)

Eto, i poslije vijekovnog prisustva u Bosni Dodikovih predaka on danas jasno i glasno kaze da on nije Bosanac. Uz to jos veli ja sam Srbin u Bosni. Tek je ovo znakovito. Jer kad neko kaze, na primjer: Ja sam Srbin u Americi, ja sam Srbin u Njemackoj to ima isto znacenje kao i kad se kaze ja sam Srbin u Bosni. To znaci da je taj Srbin dosao u Ameriku, Njemacku, Bosnu..... A ni Dodik niti njegovi pretci nisu u Bosnu dosli kao Srbi. Oni su, kao sto to historijski dokumenti pokazuju, u Bosnu dosli kao Vlasi i poslije toliko vijekova boravka u Bosni sta su oni drugo do Bosanci. Eh, ali njihovo bosantvo u njima „ubijeno“ je, unisteno je velikosrpskom propagandom, tj. ubijeno je sa sa cinom njihovog posrbljavanja.

Sad se postavlja kljucno pitanje a to je: Je li moguce u svijest danasnjih bosanskih Srba vratiti saznanje da su oni po svojem drzavljanstvu Bosanci? Ako je to moguce onda kako, na koji nacin se to moze postici? Medjutim, ista stvar je, na zalost, u pitanju i kod dobrog dijela danasnjih bosanskih Hrvata.

Jasno je da se to ne moze postici nikakvom naredbom, dekretom, tj. nekakvom prisilom. Jedino to oni sami mogu uraditi, bezbeli ako bi to htjeli. A od toga zavisi da li ce Bosna i Hercegovina ikad postati normalna drzava.

Jer, da apsurd bude veci, toliko je bosanskih Srba, kao i bosanskih Hrvata koji su u bosanskom parlamentu, bosanskoj vladi.... a oni jasno kazu da oni nisu Bosanci?Huh??? Svima njima na pasosu, na licnoj karti, na..... jasno pise da su oni drzavljani drzave Bosne i Hercegovine ali njihove vodje, pa i oni sa njima, jasno kazu da oni nisu Bosanci?Huh?? Da li igdje vise na bijelu dunjaluku postoji ovakav slucaj?

Iz moje stare arhive

Haman2 · Post by **Haman2** » 17/02/2019 18:56

ŠPIJUN NA ŠTIKLAMA, ILI, SAM SVOJA OSA: Radončić godinama nabavlja najmoderniju opremu za tajno snimanje i prisluškivanje
Fahrudin Radončić, bošnjački "Građanin Kane", i dalje je opsjednut špijuniranjem, prisluškivanjem, tajnim snimanjem, praćenjem...

Zaljubljenost Fahrudina Radončića u špijunažu, kontrašpijunažu i slične "hobije" odavno je prepoznata i valorizovana od raznih komunističkih, totalitarnih državnih i paradržavnih organizacija i službi.

Ta njegova opčinjenost nastavljena je tokom ratnog i poratnog angažmana, kada je radio u kabinetu komandanta Armije RBiH, odnosno nakon što je postao (uz malu pomoć i financijsku injekciju prijetalja i pokrovitelja iz vlasti) vlasnik medijskog carstva.

Radončić, bošnjački "Građanin Kane", i dalje je opsjednut špijuniranjem, prisluškivanjem, tajnim snimanjem, praćenjem.

Svjedoče o tome njegove nabavke najmodernije i najsofisticiranije elektronske opreme za tajno snimanje audio i video aparaturom, koju obnavlja u skladu sa tehnološkim napredovanjem i inovacijama u ovoj industrijskoj grani.

Radončić je, odnosno njegov "Avaz roto-press d.o.o", tako prije dvanaest godina, nabavio zavidnu količinu opreme namijenjene za praćenje i prisluškivanje, vjerovatno, "neprijateljske žive sile".

Pored ostalog, kupio je i "bežičnu mikro-kameru u dugmetu", potom "prijemnik i predajnik na 2,4 GHz za mikrokamere", te "digitalni mikro-video snimač PV500".

Ove bi se tehnološke "spravice", od kojih je nekoliko nabavljeno po dva komada, mogle smatrati "ofanzivnim", jer je preko njih korisnik (Fahrudin Radončić, ili neko od njegovih ljudi) želio snimati, pratiti, dokumentirati... druge osobe iz svoje okoline.

Drugi set špijunske opreme koju je tada nabavio "savjetnik" "Dnevnog Avaza" bio je "defanzivnog" karaktera, njime se Radončić htio zaštititi od tuđih obavještajno-špijunskih radnji usmjerenih prema njemu.

U tu svrhu je nabavio "tragač bežičnih kamera", potom "ometač prikrivenih video-kamera", kao i "GSM signal-bloker SJ00068".

Ovu bazičnu opremu Radončić je tokom godina dopunjavao, usavršavao i kompletirao. Tako je 2014. "Avaz roto-press d.o.o", zlu ne trebalo, nabavio i "Digitalni video spremač keycham", još jednu vrlo funkcionalnu i učinkovitu špijunsku spravicu.

Prava je misterija kako je Frahrudin Radončić, uz tradicionalnu ličnu bezbjednosnu kulturu i ovako raskošnu špijunsku i kontrašpijunsku tehniku dopustio da mjesecima bude prisluškivan tokom istrage koju je protiv njega vodilo Tužiteljstvo BiH zbog pritiska na rad pravosuđa?!

(S.B.)

Haman2 · Post by **Haman2** » 22/02/2019 18:51

ANALIZA IVE KOMŠIĆA: Državni kontinuitet i njegovo osporavanje
Tvorci Dejtonskog sporazuma vodili su računa o kontinuitetu Bosne i Hercegovine. Kreirana je nova državna struktura, a nije ukinut kontinuitet države Republike Bosne i Hercegovine. Tako bi trebalo biti sa svim strategijama, uključujući i NATO. Ali…
Piše: Ivo Komšić

U Članku 1. Aneksa IV – Ustav, Dejtonskog sporazuma, stav 1. – Kontinuitet, piše: „Republika Bosna i Hercegovina čije će zvanično ime od sada biti ‘Bosna i Hercegovina’ će nastaviti svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom kako je ovdje određeno i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona će ostati država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina zadržati ili se prijaviti za članstvo u organizacijama unutar UN sistema i drugih međunarodnih organizacija.“

Tvorci Dejtonskog sporazuma vodili su računa o kontinuitetu države BiH. Sporazumom, odnosno Ustavom BiH kreirana je nova državna struktura, „modificirana“ stara, ali nije ukinut kontinuitet države Republike Bosne i Hercegovine – ona je samo promijenila ime. Njen republikanski državni karakter nije ukinut, nije formirana nikakva nova država nego je Republika BiH promijenila ime i „modificirala unutrašnju strukturu“. Ta temeljna ustavna odredba je dosljedno provedena u cijelom Sporazumu. Država BiH ostaje članica UN-a, jedino se ona može „prijaviti za članstvo i drugih međunarodnih organizacija“. Entiteti to ne mogu, niti to mogu osporavati, jer oni su dio unutarnje strukture države. Odluke državnih organa u tim zahtjevima/prijavama su konačne i ne mogu ih entiteti dovoditi u pitanje. To također nije domena političkih organizacija, vladinih i nevladinih udruga, a ni naroda kao etničkih ili političkih skupina, bez obzira na njihovu konstitutivnost. Konstitutivnost se ostvaruje konstitucijom države i onoga trenutka kada je država konstituirana, suverenu vlast ostvaruje država sa svojim institucijama. Nepoznato je u dosadašnjoj političkoj povijesti da se narodi prijavljuju u članstvo međunarodnih organizacija država; oni mogu biti članovi narodnih i nacionalnih organizacija i udruženja.

Princip kontinuiteta

Ovaj princip kontinuiteta države pritvrđen je u dodatku Ustava, pod naslovom Aneks 2. (na Ustav), Prelazne odredbe, stav 2. – Kontinuitet propisa: „Svi zakoni, propisi, sudske procedure, koje su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine.“ Čak svi propisi i administrativni postupci nastavljaju svoj kontinuitet (stav 3. istog aneksa).

Ovo je u skladu s demokratskim principima i međunarodnim pravom, prema kojima funkcioniraju pravno uređene države. Ali, više od toga, tvorci Dejtonskog sporazuma htjeli su osigurati državni kontinuitet BiH i to postaviti kao ustavnu odredbu. Za funkcioniranje Bosne i Hercegovine nakon Daytona to je ključan princip i obvezujući za svaku vlast.

Nacionalističke stranke u BiH, koje gotovo u kontinuitetu imaju vlast u BiH od stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma, ne poštuju Ustav države BiH. Sa svakom novom garniturom u vlasti problematiziraju se svi pravni propisi doneseni ranije i preispituju sve procedure, bez obzira na to što se u vlasti mijenjaju samo funkcioneri istih stranaka. Svaka naredna garnitura počinje od sebe i u skladu sa svojim interesima kreira propise, kao da prije njih nije ništa postojalo. Ide se tako daleko da se novim zakonima i propisima ne samo anuliraju stari, nego se primjenjuju retroaktivno. U ocjenama stranih organizacija koje prate naše pravne procedure i primjenu propisa BiH je, prije svega, zemlja pravne nesigurnosti. Zbog toga nema velikog interesa stranih investitora za ulaganja u našoj zemlji, a domaći se ne odlučuju za veća ulaganja od trenutnih. Nitko ne zna koji novi propis ih može sutra dočekati i potpuno promijeniti poslovnu klimu.

Pravosudna kulminacija

Kulminacija te prakse je u pravosuđu. Većina prvostepenih odluka sudova se obara u drugostepenom postupku, najčešće zbog greški u procedurama vođenja postupka, ili se izmisle neki drugi uzroci zbog kojih se postupak vraća na početak. Tako se sudstvo stalno vrti u krugu koji samo producira, postupci koje pokreću tužilaštva vraćaju se na početak, stanje kriminala i korupcije se održava a ne rješava. Doduše, potvrđena je pravna efikasnost ukoliko netko ukrade dva metra drva, taj plaća odštetu šumskom gazdinstvu i sigurno ide u zatvor barem na dva mjeseca.

Na isti način se država drži u stanju neizvjesnosti kad je u pitanju njeno priključenje međudržavnim organizacijama, iako joj to pravo garantira Dejtonski ustav. Ekstremni primjer je priključenje Bosne i Hercegovine NATO savezu, koji nije samo vojna organizacija, odnosno, aktiviranje godišnjeg plana MAP-a. BiH je preko svojih nadležnih državnih institucija davno donijela odluku o namjeri priključenja. Te odluke su donijeli i Predsjedništvo države i Ministarsko vijeće. Danas, kada je NATO podigao rampe koje su zaustavljale taj proces, kada je put otvoren, potrebno je samo aktivirati davno donesene odluke vezane za to, a koje prema Ustavu moraju imati kontinuitet. Da bi se taj put nastavio potrebno je samo dostaviti godišnji plan postupaka. Taj plan dostavlja, po svojoj nadležnosti, Ministarstvo obrane BiH. Za to nisu potrebne nikakve nove odluke Predsjedništva države, niti Ministarskog vijeća. Te su odluke donesene i danas se trebaju samo tehnički realizirati. Međutim, „nova“ nacionalistička vlast, koja je, očito, promijenila političke mentore iz svijeta, ne poštuje kontinuitet propisa, što im je ustavna obveza. Oni insistiraju na novim odlukama o starim obvezama. To je recept za blokadu koji se stalno koristi – od Daytona do danas. Naravno, neki to rade otvoreno, neki prikriveno i licemjerno, ovisno o njihovoj političkoj (ne)kulturi. Tako je Dragan Čović nedavno izjavio kako je „hrvatski narod opredijeljen i privržen NATO-u“ i kako je on sa svojim suradnicima u vlasti najviše doprinio da se dobije poziv od NATO-a za aktivaciju MAP-a. Očekivano od Čovića da govori o narodu, a ne o državi i njenim preuzetim obvezama u mandatu njegove stranke, kao da narod ulazi u taj najznačajniji vojno-politički savez zapadnih zemalja. To bi, drugim riječima, značilo da hrvatsko opredjeljenje za NATO treba na siguran način dovesti do realizacije. Najsigurniji je način, po tome, hrvatska samostalnost u BiH koja se ostvaruje zasebnim entitetom ili nekim prelaznim organizacijskim oblikom. U EU i u SAD-u trebaju znati: ukoliko žele Hrvate u NATO-u, moraju ih osamostaliti. Inače, sa Čovićevim partnerima u vlasti to ne ide. Pri tome se Čović ne osvrće na jasan stav svog političkog partnera Milorada Dodika oko toga, nego na „bošnjački stav“, kojim se aktiviranje MAP-a stavlja na prvo političko i strateško mjesto, iznad formiranja državne vlade. Problem za Čovića je uvjetovanje formiranja Ministarskog vijeća aktiviranjem MAP-a, a ne Dodikovo jasno i nepokolebljivo odbijanje tog puta. Da je istina ono što Čović javno izjavljuje, da to nije licemjerje, on bi naredio svojoj ministrici obrane BiH da bez odlaganja i bilo kakvog uvjetovanja obavi tehnički dio posla i pošalje godišnji plan MAP-a koji NATO traži. On ne bi prioritet imao u formiranju Ministarskog vijeća, što traži Dodik, koje u novom sazivu treba odlučivati o onome o čemu je davno odlučeno.

Ako je istinito to „opredjeljenje naroda“ o kome Čović govori, ako je to ključno pitanje budućnosti naroda, neka svom političkom partneru Dodiku to predoči i neka to političko partnerstvo uvjetuje sudbonosnim pitanjem svoga naroda. Ovako, on je za NATO, ali je njegov politički partner protiv. Dodik se drži interesa Srbije i Rusije. Problem je zašto se Čović ne drži interesa svoga naroda i susjedne Hrvatske, koja je već u NATO-u? Čoviću je ovo partnerstvo važnije od svega, ono je iznad interesa vlastitog naroda. Za koga je onda priča o narodnom interesu? U svakom racionalnom prosuđivanju to bi se ocijenilo kao veleizdaja.

Da li Čović misli da su svi maloumni, da njegove kontradikcije mogu biti prekrivene licemjernim frazama? To se više ne može podastrijeti ni maloj djeci, a kamoli cijeloj našoj i europskoj javnosti (izuzetak je Andrej Plenković).

Sreća, oholost je uvijek glupa i razotkriva samu sebe.

(Izvor: Analiziraj.ba)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/106 ... vanje.html

Haman2 · Post by **Haman2** » 23/02/2019 17:19

DRAGAN BURSAĆ: Kako je Vojska Jugoslavije ubijala Bošnjake u Srbiji

O tome svjedoči i hrabri novinar Džemail Halilagić, koji na 26. godišnjicu podsjeća da za taj zločin niko nije odgovarao i ukazuje da se za Kukuroviće više ne interesuju ni organizacije za zaštitu ljudskih prava. Halilagić je kao novinar u to vrijeme izvještavao i dokumentovao događaje u Kukurovićima.

Piše:Dragan Bursać

Napravili su četnici mnogo zločina po Bosni i Hercegovini, spalili mnogo sela i ubili mnogo ljudiIlustracija
Jeste li čuli za Uzeira Bulutovića, Mušana Husovića i Fatimu Sarač? Najvjerovatnije niste. Riječ je o starijim ljudima. Dobrim ljudima. Poljoprivrednicima iz sela Kukurovići. Imali su mnogo toga lijepog da kažu o sebi, svom životu, životu svog sela. Ali te priče nikada nećemo čuti.

Kukurovići, prije 26 godina. Od jeseni '92. pa sve do tog 18. februara '93. selo je pod konstantnom opsadom srpske vojske. Tu i tamo padne poneka granata, ali narod se navikao. Osim toga, dosta mladih napustilo je selo. Ostaju stariji da čuvaju oskudne kuće i okućnice iako ne znaju kako bi ih sačuvali. Tek ljudski, zaštitnički instinkt.

A onda zimski sumrak. Malo prije 18 časova 18. februara počinje da zviždi. Zvižduci se pretvaraju u tupe zvukove, a oni u eksplozije. Selo su napali četnici. Bio je to onaj konačni napad po sistemu spaljene zemlje. Mladi ljudi iskaču sa djecom iz kuća i polugoli i bosi bježe u mrak od vatrenih sijača smrti.

Uzeir, Mušan i Fatima odlučuju da ostanu. Kažu, proći će i ovo zlo, a nije moguće da se njima starima nešto desi. Ne bi vojska ništa... Nabrzinu se pozdravljaju sa svojim familijama i vraćaju u trošne kuće.

Spaljena zemlja, spaljeni i silovani ljudi

Samo pola sata kasnije Bulutović se uz urlike pretvara u živu buktinju. Granata je pogodila kuću i zapalila je. Uzeir umire u mukama. Odmah potom ista sudbina u paklenoj vatri sustiže Mušana Husovića.

Starica Fatima Sarač izlazi iz kuće u mrak. Oči od mrene i tmine ne mogu da se priviknu na zlo noći. Između gareži spaljenih kuća i svjetlosti metaka koji zvižduću ugledala je jednog vojnika, pa još jednog i još jednog. Nekakva četa, šta li je? Starica, obamrla od straha, sjeda na poljanu ukaljanu snijegom i blatom. Prilaze joj vojnici i odvode je do jedne spaljene kuće.

Nena Fatima se nada brzoj smrti. Eto, doživjela je svoje, proživjela, ide sa mirom Bogu na istinu. Bitno je da su joj se djeca izvukla. Ali, umjesto brze smrti, četnici su je prvo silovali, pa joj polomili obje ruke, pa je tek onda rafalom ubili.

O tome svjedoči i hrabri novinar Džemail Halilagić, koji na 26. godišnjicu podsjeća da za taj zločin niko nije odgovarao i ukazuje da se za Kukuroviće više ne interesuju ni organizacije za zaštitu ljudskih prava. Halilagić je kao novinar u to vrijeme izvještavao i dokumentovao događaje u Kukurovićima.

"Tom prilikom u svojim kućama su izgorjeli Mušan Husović i Uzeir Bulutović, dok je Fatima Sarač silovana, zlostavljana i ubijena streljačkim naoružanjem. Jugović Kaltak je ranjen, a ostali mještani su se razbjezali po okolnim šumama", rekao je Halilagić, koji je kao novinar i svjedok tog događaja boravio u Kukurovićima u februaru 1993. i prisustvovao dženazi poginulima.

One kuće koje nisu spaljene i opljačkane, ona stoka koja nije odvedena i pobijena, sve je to dokinuto u novom četničkom pohodu u aprilu '93.

Nije Bosna nego Srbija

I sad će se neko pitati kako je i zašto toliko bitna smrt to troje staraca. Dabome, veliki je to zločin četnički, ali napravili su četnici mnogo zločina po Bosni i Hercegovini, spalili mnogo sela i ubili mnogo ljudi. Nažalost, to je istina, ali ovo je specifičan slučaj.

Jer, vidite, Kukurovići su u Srbiji, ne u Bosni, a ubijeni, silovani i protjerani narod bio je narod Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije. Selo je u opštini Priboj, a ljudi su ubijeni samo zato što su Bošnjaci.

Njih nisu napale tek nekakve paravojne formacije ni nekakvi odrpanci nego organizovane jedinice Vojske Jugoslavije, konkretno Užičkog korpusa. Time je Vojska Jugoslavije počinila nesumnjiv zločin nad svojim građanima, koji su pritom bili civili. Ne treba zaboraviti da u selu nije bilo ratnih dejstava ni borbenih formacija. Tek obični starosjedioci.

Najjednostanije rečeno: dobro naoružane jedinice Armije Jugoslavije istrijebile su jedno selo u Srbiji, ubile troje ljudi državljana Srbije, a jednu ženu prije toga silovali, mrcvarili i potom ubili. Civili su krivi zato što su bili Bošnjaci. To im je sva krivica.

Po običaju, zločini bez kazne

Treba li da pogađate: niko nikada nije odgovarao za taj zločin.

Savezna Republika Jugoslavija, a potom država Srbija uporno obmanjuju svijet i sebe kako nisu izvršili agresiju na susjednu Bosnu i Hercegovinu, a agresija ne samo da je izvedena nego su vršene pripreme tog tipa i na sopstvenoj teritoriji nad bošnjačkim stanovništvom. Svi znamo da su nakon Kukurovića uslijedili masovni zločini u Štrpcima i Sjeverinu, ali država Srbija ne haje mnogo za to.

Konkretno, Viši sud u Beogradu u aprilu 2013. jasno je utvrdio odgovornost države Srbije za ratni zločin koji su pripadnici srpskih snaga počinili na teritoriji Sandžaka i za zločin u Kukurovićima, međutim, počinioci tih zločina ni nakon 25 godina nisu privedeni pravdi.

I ne da nisu privedeni pravdi nego se na teritoriji Priboja šetkaju među svojim žrtvama. Pa se tako preživjeli stradalnici iz Kukurovića, koji su izbjeglice u sopstvenoj zemlji, svakodnevno susreću sa dželatima namilijih.

Kako se čini, ti zločini ne interesuju ni Haški sud. Ostavljeno je sve točku zaborava, koji je samljeo točak dostojanstvene istorije.

Nijednom stanovniku Kukurovića nije priznat ni status civilne žrtve rata. Ništa. Kao da ih nema. A gotovo ih nema. Danas u Kukurovićima živi samo nekoliko starijih stanovnika, Bošnjaka. I to je sve.

To je ta istina koju ne znamo ili nećemo da saznamo. Eto, oni su državljani Srbije, prognanici, žrtve zločina i apatridi, sve odjednom. Samo zato što su Bošnjaci. Kao što su bili i Uzeir Bulutović, Mušan Husović i Fatima Sarač.

Izvor: Al Jazeera

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/106 ... rbiji.html

Haman2 · Post by **Haman2** » 11/04/2019 18:18

Dodikova komisija vodi svoju istragu. Ne priznaje dudski utvrdjene cinjenice. U to su ukljuceni navodni " eksperti iz svijeta" ali ima i nasih " eksperata koji svaki dan negiraju genocid u Srebrenici.

ČINJENICE O SRPSKOM GENOCIDU U SREBRENICI SU UTVRĐENE, GENERACIJE ĆE IZUČAVATI NA SVJETSKIM PRAVNIM FAKULTETIMA KAO ŠKOLSKI PRIMJER SRPSKOG ZLOČINA GENOCIDA
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 10. April 2019. 17:04:47

DR. MUSTAFA CERIĆ DARKU TANASKOVIĆU: Sada to vidim jasno da jasnije ne može biti - vi ste, Tanskoviću, jedan obični portčkalo za potrebe primitivne i zločinačke srpske politike usmjerene protiv svega što ima ikakve veze s islamom, muslimanima i Bosnom. No, ako ništa formiranje fantomske komisije za opstrukcuju istine o srpskom Genocidu u Srebrenici ima taj koristan efekat. I nikakv drugi. Jer činjenice o srpskom Genocidu su toliko utvrđene i na sigurnom su mjestu da će generacije i generacije do Sudnjeg dana to izučavati na svjetskim pravnim fakultetima kao školski primjer srpskog zločina Genocida, kao zločina protiv čovječnosti. Ima li veće sramne stigme od ove za jednu naciju, koja neće da prizna svoj grijeh, da se pokaje, da zatraži oprost od žrtava i oslobodi svoj narod od kolektivne krivnje?

Reisu-l-ulema (1993-2012) dr. Mustafa Cerić uputio je otvoreno pismo Darku Tanaskoviću, članu srpske fatntomske komisije iz Srbije za negaciju Genocida u Srebrenici. Pismo u nastavku objavljujemo u cjelosti:

Nepoštovani Darko Tanaskoviću,

NEGIRANJE HOLOKAUSTA – GENOCIDA NEGATORI HOĆE DA OSTVARE LEGITIMITET RAVNOPRAVNOG SUGOVORNIKA: Mučno mi je što vam se obračam sa izrazom nepoštovanja, jer to nije u duhu bosanskog edeba ili odgoja. Ali, vi ste me na to prisilili, jer onaj koji ne poštuje bol i patnju žrtava Genocida ne samo u Srebrenici, već i u cijeloj Bosni, ne zaslužuje ničije poštovanje, posebno ne bosanskih žrtava Genocida, žrtava koje vi Tanaskoviću ne samo da ne poštujete, već ih svjesno vrijeđate i po drugi puta ubijate im dušu. Tako je, negacija dokazanag i punopravno osuđenog srpskog Genocida u Srebrenici pred meritornim međunarodnim sudovima nije ništa drugo nego nastavak Genocida drugim, mnogo opasnijim, sredstvima do konačnog uništenja duha i duše bosanskim preživjelim žrtvama srpskog Genocida. Tu zamku negatora Holokausta-Genocida o tome da treba čuti i "drugu stranu", prepoznala je Debora Lipstat (Deborah Lipstadt) u svojoj knjizi "Negacija Holokausta - rastući napad na istinu i sjećanje" ("Denying the Holocaust - the Growing Assault on Truth and Memory") [Nju Jork, 1993]. Naime, Lipstat zapaža da negatori Holokausta-Genocida ne mogu ništa dokazati, odnosno otkazati u vezi sa nepobitnim činjenicama da se Holokaust-Genocid doista dogodio kao zločin protiv čovječnosti, ali negatori hoće da ostvare legitimitet ravnopravnog sugovornika, tako da umanjuju ili relativiziraju zlo zločina Holokausta-Genocida te da šire lažne priče kako bi oduzeli žrtvama pravo na istinu i pravdu.

PRIMITIVCI NE MOGU BITI GOSPODA: Ne mogu vam se, Tanskoviću, obratiti ni kao "gospodin", jer pravi gospodin nikad ne bi pristao da bude dio nastavka "udrženog zločinačkog poduhvata", tj., zločina Genocida, kroz članstvo u fantomskoj Dodikovoj komisiji za reviziju, odnosno opstrukciju istine i pravde za srpski Genocid nad Bošnjacima/Bosancima u Srebrenici. To mogu uraditi samo primitivci, koji, kao majmuni u džungli, imaju potrebu da se siti ili gladni igraju, odnosno skaću s garane na granu kako ih ne bi neko dohvatio ili uhavtio za rep. Prava gospoda ima svijest i savjest i zato je spremna da kaže Urbe et Orbi "mea culpa" ("moj grijeh") priznajem ga i kajem se kako se više nikad i nikome Genocid ne bi ponovio. Prava gospoda ima moral i etiku, koja ih tjera da poštuju pravo svakog čovjeka na život, vjeru, slobodu, imetak i čast. Primitivci to ne mogu, jer nemaju ni morala ni etike, a ponajmanje imaju dušu i srce da osjete koliko je bolno za bosanske žrtve srpskog Genocida da im se oduzima pravo na istinu i parvdu i to od onih za koje su mislili da u sebi imaju dovoljno duhovne iskrenosti i intelektualnog poštenja da ne bi nikad pristali da njihova duša i njihov um budu gorivo za mašinu Dodikove političke laži i velićanja zla u ime srspke nacije.

ZBOG NEGIRANJA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA POGAZILI STE ČAST PROFESORSKE INTELEGENCIJE I LJUDSKOG MORALA: Ne mogu vam se, Tanaskoviću, obratiti ni kao "profesor", jer vi ste vašim pristankom da budete u stroju za proizvodnju srpske laži radi negacije srpskog Genocida nad Bošnjacima / Bosancima u Srebrenici pogazili čast profesorske inteligencije i ljudskog morala, kao dva osnovna uvjeta da se nekoga može oslovljavati sa titulom "uvaženi profesore". Ni vaša samozvana titula "islamologa" nije vam nikada pripadala, ali smo je mi u Bosni tolerirali zbog mira u bivšoj jugoslovenskoj kući, bolje reći zbog vašeg reketiranja i monopola na tumačenje islama i položaja bosanskih muslimana, koji su morali biti neopredjeljeni ili se srbizirati ili kroatizirati ili... Vi im niste dali da budu ono što jesu i ono što su uvjek bili - Dobri Bošnjani sa tri različite vjere u Bosni, koje nikad nisu smetale jedna drugoj dok nisu došli oni kojima je zasmetala ta bosanska duhovna moć i nadmoć u odnosu na oba njena susjeda.

REKETIRANJE BOŠNJAKA POD FIRMOM SRPSKOG MRAČNOG NACIONALIZIMA I DRŽAVNOG HEGEMONIZMA: Nadam se, Tanaskoviću, da se sjećate vašeg nastupa 1990. god. u amfiteatru Gazi Husrevbegove medrese na simpoziju o temi "Islamski fundamentializam: šta je to"?, kada ste nam u stilu tipičnog beogradskog profesora-rekataša održali moralnu lekciju, citirajući kur'anski ajet, u kojme se kaže da "nije primjereno da musliman dijeli savjete drugima, dok zaboravlja samoga sebe" (Kur'an, 2:44). Ja se toga sjećan vrlo dobro. I sjećam se da sam oštro reagovao na to vaše moraliziranje tako što sam vas uputio da to kažete Miloševiću u Beogradu a ne nama ovdje u Sarajevu, jer mi se ne osjećamo ni za što ni krivim ni dužnim za krizu u bivšoj Jugoslaviji. Bio je to vrhunac vaše arogancije, kojom ste plijenili naivne i varali neupoćene u vašu upućenost u islama i muslimane, posebno nas muslimane u Bosni. I vi ste u tom vašem tadašnjem partijskom zadatku, mora se reći, bili uspješni. Očito, vi to, Tanskoviću, želite nastaviti, odnosno želite tu vašu slavnu ulogu reketiranja Bošnjaka / Bosanaca povratiti kao svoj tradicionalni partijski zadatak samo sada pod drugom firmom, pod firmom srpskog slijepog i mračnog nacionalizma i srpskog državanog hegemonizma. No, očito, to vi niste u stanju sami izvesti, već vam je potrebna pomoć svjetskih hohštaplera, poput kvazihitoričara iz Izrale, zvanog Rafael Izraeli, koji nema pojma ni o kome ni o čemu u Bosni osim što mu vi kažete, Tanaskoviću, i nagovorite ga da tumači da je Genocid bio moguć samo nad Jevrejima i Srbima, a nikako i nad Bošnjacima / Bosancima zato što Bošnjaci / Bosanci nisu ubijeni u dovoljnom broju da bi se to moglo okarakterizirati kao Genocid u Srebrenici, već je to bio strašan zločin, ali ne i Genocid.

NEGACIJA GENOCIDA U SREBRENICI PODRAZUMJEVA I NEGACIJU HOLOKAUSTA U AUSCHWITZU: Mašallah, dva vrsna samozvana "islamologa" jedan iz Srbije, a drugi iz Izraela došli u Bosnu da nam prave reviziju bosanske povijesti, koju je, Alhamdulillah, napiso Hag za sva vremena. Ovaj nesretni kvazihistoričar iz Izraela, Rafael Izraeli, nije stavljen na čelo komisije za opstrukciju istine o srpskom Genocidu u Srebrenici da bi istraživao, već da bi ismijavao žrtve Genocida te da bi ste vi, Tanskoviću, mogli manipulirati i zloupotrebljavati ime Holokausta, kako bi neupućeni shvatili da se radi o objektivnoj laži, koju namjeravate proizvesti. Ovaj Rafael Izraeli je za žaljenje, ali i za pokretanje postupka da ga se u tome spriječi, jer negacija Genocida u Srebrenici podrazumjeva i negaciju Holokaust u Auschwitzu (Aušvic). Vidjet ćemo hoće li žrtve Holokausta na to pristati. Potrudit ćemo se da to saznamo, ako Bog da.

POTRČKALO ZA POTREBE PRIMITIVNE I ZLOČINAČKE SRPSKE POLITIKE: na kraju, ne mogu a da vam ipak ne kažem da me niste ni iznenadili ni razočarali, već ste mi otvorili oči da vidim ono što sam ranije samo pretpostavljao, ali nisam bio u prilici da vidim mojim očima. Sada to vidim jasno da jasnije ne može biti - vi ste, Tanskoviću, jedan obični portčkalo za potrebe primitivne i zločinačke srpske politike usmjerene protiv svega što ima ikakve veze s islamom, muslimanima i Bosnom. No, ako ništa formiranje fantomske komisije za opstrukcuju istine o srpskom Genocidu u Srebrenici ima taj koristan efekat. I nikakv drugi. Jer činjenice o srpskom Genocidu su toliko utvrđene i na sigurnom su mjestu da će generacije i generacije do Sudnjeg dana to izučavati na svjetskim pravnim fakultetima kao školski primjer srpskog zločina Genocida, kao zločina protiv čovječnosti. Ima li veće sramne stigme od ove za jednu naciju, koja neće da prizna svoj grijeh, da se pokaje, da zatraži oprost od žrtava i oslobodi svoj narod od kolektivne krivnje?

Nekada sam mislio da ćete biti vi, Tanskoviću, onaj koji će momoći srpskom narodu da to shvati, ali vi niste na toj razini moralne i ljudske odgovornosti.

Vilo bih da vas na kraju mogu pozdraviti, ali ne mogu, jer mi se gadi to što radite, jer ne mogu prihvatiti vašu sramnu ulogu o ponovljenom ubijanju žrtava srpskog Genocida u Srebrenici!

Stoga, bez pozdrava,
Mustafa Cerić, Ph.D.

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=67264

Haman2 · Post by **Haman2** » 12/04/2019 14:39

NEVIĐENI SKANDAL U KATOLIČKOJ CRKVI: U Posušju se dogodio jedan od najvećih pedofilskih skandala na ovim prostorima ikad
Mostarski biskup Ratko Perić, franjevački provincijal fra Ivan Sesar i Vatikan devet godina krili su od javnosti i policije prijavu za pedofiliju u dječjem domu "Ivan Pavao II" u Čitluku; donosimo iskaze bivših štićenica doma koje tvrde da ih je kao djevojčice godinama zlostavljao tamošnji svećenik fra Kornelije Kordić, a donosimo očitovanja biskupa Perića i fra Sesara te razgovor sa samim Kordićem

Fra Kornelije Kordić, desno (Foto: Portal Novosti)Foto: Portal Novosti

Franjevac Kornelije Kordić godinama je seksualno zlostavljao maloljetne štićenice Doma za djecu bez roditeljskog staranja "Ivan Pavao II" u Čitluku i Vionici, tvrdi pet bivših štićenica doma. Prema iskazima djevojaka koje za Novosti prvi put javno iznose osobna iskustva, zlostavljanje su doživljavale od 2001. do 2014. godine. Najviše je vrebao djevojčice u dobi od 10 do 12 godina, među kojima su bila i djeca s poteškoćama u razvoju.

Istražujući priču, doznali smo da su o svemu tome još prije devet godina pismeno obaviješteni biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić i Kordićev nadređeni franjevački provincijal Ivan Sesar, ali i Sveta stolica. Iako su mjerodavne vlasti u Vatikanu 2010. i 2011. godine dobile izvještaje Perićeve biskupije, postupak protiv tog svećenika nikad nije pokrenut niti je do danas Kordić sankcioniran na bilo koji način. Tijekom istraživanja, koje je trajalo više od godinu dana, otkrili smo da je krajem dvijetisućitih o događajima iz doma poslano anonimno pismo biskupu Periću. Biskup nam je ovog tjedna potvrdio tu informaciju, rekavši da nije imao ovlasti istraživati toga svećenika. Stoga je njegov Biskupski ordinarijat čak dva puta, 2010. i 2011. godine, obavijestio o pismu Svetu stolicu i fra Ivana Sesara, tadašnjeg provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, koji je kao Kordićev nadređeni snosio odgovornost za pokretanje istrage.

U telefonskom razgovoru za Novosti Sesar, međutim, tvrdi da mu je Perić rekao ‘neke’ informacije u jednom usmenom razgovoru, ne sjeća se točno koje, ali da mu, po njegovom sjećanju, pritužbu nikad nije fizički uručio. Budući da se, k tome, radilo o anonimnoj prijavi, kaže da ionako nije imao opravdanih razloga za pokretanje istrage. Perićev Biskupski ordinarijat u dodatnom je očitovanju Novostima demantirao neke Sesarove tvrdnje, navodeći da su provincijalatu kojim je tada Sesar predsjedao ‘predali stvar u pisanom obliku’ i da od toga trenutka više ne snose nikakvu odgovornost. Javio nam se opet, sada preko e-maila, i prozvani Sesar, kako bi rekao da kao tadašnji franjevački provincijal nije imao nikakve formalne ni neformalne veze s dječjim domom ili Kordićevim aktivnostima u njemu. Dodao je da je saslušao Kordića koji je zanijekao optužbe i da je o tome obavijestio biskupa Perića. Priča je na koncu završila tako što je Vatikanu poslano izvješće s prijavom i Kordićevim iskazom. Nitko od navedenih nije pritom obavijestio policiju, iako ih zakon Bosne i Hercegovine obvezuje na takvo postupanje.
Tako je zataškan jedan od najvećih pedofilskih skandala u povijesti Katoličke crkve na ovim prostorima. Iako je Vatikan bio upoznat s informacijama o teškim kaznenim djelima pripadnika klera, od tamo nije bilo nikakve reakcije, ni unutar Crkve ni prema policiji ili tužilaštvu BiH. Fra Kornelije Kordić je nastavio nesmetano odrađivati svećeničke dužnosti, pa tako i službovati za oltarom u čitlučkoj crkvi Krista Kralja, gdje smo ga zatekli prošle nedjelje. Nakon izostanka reakcije Katoličke crkve na anonimnu prijavu protiv njega, ovaj je franjevac, prema tvrdnjama naših sugovornica, nastavio bludničiti nad maloljetnicama bez roditelja. Do današnjeg dana redovno posjećuje Dom za djecu ‘Ivan Pavao II’. Od njegova osnutka, Kordić je jedan od upravitelja, zajedno s časnom sestrom Kornelijom Kordić, inače njegovom rođenom sestrom. Kad smo ga prošle nedjelje poslije mise suočili s detaljnim optužbama za napastovanje djevojčica, 83-godišnji Kordić je sve negirao. Iako je pismo bilo anonimno, rekao je da pretpostavlja tko je pošiljateljica, opisujući je kao pohlepnu lažljivicu koja mu pakuje zato što joj nije dao financijsku podršku koju je od njega tražila.

Sadržaj anonimne prijave, o čijim smo dijelovima doznali od više upućenih osoba, u potpunosti odgovara svjedočenjima i onih djevojaka koje nemaju veze s pismom, ali su za Novosti odlučile progovoriti o događajima u domu u kojem su provele dio djetinjstva. U zadnjih godinu dana razgovarali smo s deset bivših štićenica te djevojaka koje su živjele u domu pripremajući se za poziv časnih sestara. Sve su nam redom, neovisno jedna o drugoj, potvrdile da je Kordić u brojnim prilikama dodirivao njih ili drugu djecu po intimnim dijelovima tijela. U ovome tekstu skicirat ćemo priče pet djevojaka, o čijim smo iskustvima dobili i potvrde drugih svjedokinja. Četiri su Kordićeve žrtve, dok ga je peta vidjela kako bludniči nad djetetom s posebnim potrebama. Nakon što je sve ispričala Kordićevoj sestri Korneliji, upraviteljici doma, ona joj je rekla da se do sutra odseli.

‘Imala sam 10 godina. Stajao je pored moga kreveta, ništa nije rekao. Osjetila sam da me dira. Sjećam se da sam bila okrenuta glavom prema zidu i da sam se skamenila. Nisam znala što da radim’
Njihove priče objavljujemo bez otkrivanja identiteta. To im je bio jedini uvjet za istupanje u javnosti. Glavni su razlozi stid, strah da će imati problema u bogobojaznim sredinama u kojima žive, ali i bojazan od osvete Kordića i Katoličke crkve.

Prva naša sugovornica je dovedena u dom kao dijete sredinom devedesetih godina, u samim počecima rada ove institucije. Dom za djecu je podignut 1994. godine na dvije lokacije, u centru Čitluka i u obližnjem mjestu Vionica. Osnovala ga je sestra Josipa Kordić, utemeljiteljica Zajednice sestara Misionarki Ranjene Obitelji i druga Kornelijeva sestra. Vatikan nije službeno priznao ovaj red, dok je sama institucija, iako vjerske naravi, od početka privatni obiteljski dom, formalno nepovezan s Katoličkom crkvom, koji se financira novcem od donacija.

Socijalne službe Bosne i Hercegovine tamo su tijekom zadnjih 25 godina poslale nekoliko stotina djece, dojenčadi, dječaka i djevojčica starosti do 18 godina. Najvećim dijelom radi se o djeci bez roditelja ili iz obitelji kojima su oduzeta iz raznih razloga. Josipa Kordić preminula je 2003. godine, pa je brigu za dom preuzela Kornelija Kordić zajedno s bratom Kornelijem. U više novinskih napisa o domu upravo se on navodi kao dugogodišnji pročelnik udruge Marija Vrata nebeska, koja vodi brigu o svemu u Domu za djecu bez roditeljskog staranja ‘Ivan Pavao II’. Naša prva sugovornica kaže da se stanje pogoršalo nakon smrti sestre Josipe, za koju ima samo riječi hvale.

- Još dok je teško bolesna ležala u krevetu, počeo nas je redovno posjećivati u sobama - prisjeća se sugovornica, koja je u tom trenutku imala 10 godina.

Iz obližnjeg crkvenog doma, u sklopu crkve Krista Kralja gdje je živio, dolazio je gotovo svakodnevno. Nakon večernje mise i molitve, koju je Kordić predvodio u prostorijama doma, otišao bi kući i onda se vratio oko 20 sati.

- Do 23 sata obilazio je ženske sobe, dječaci ga nisu zanimali. Svaka soba imala je dva do pet kreveta. Za ‘laku noć’ bi išao od kreveta do kreveta i zavlačio ruke pod pokrivač, dirajući intimne dijelove tijela - prisjeća se ona Kordićevog ‘rituala’.

Svakoga četvrtka Kordić je u kapelici ispovijedao štićenike doma. Sjeća se da je jedna časna sestra u nekoliko navrata postavila stolicu za djecu, ali bi je svećenik maknuo.

- Tako smo se ispovijedali klečeći. Kad govoriš grijehe, on samo ponavlja ‘Ja, ja, ja’, praveći se da sluša. Zapravo iskorištava situaciju. Što se više odupireš, on te intenzivnije pritišće i dira - kaže, potvrđujući da je u brojnim navratima vidjela kako na isti način tretira i druge djevojke.

Kad bi u skupini stajali ispred doma ili u hodniku, zapodjenuo bi razgovor i rukama prelazio s jednog na drugo dijete.

- Kako bi jedna od nas pobjegla, tako bi nastavio na drugoj. Nije ga smetalo prisustvo više djevojčica, samo je pazio da ga odrasli ne vide - tvrdi ona, dodajući da je u raznim prilikama vidjela kako neprimjereno dodiruje druge stanarke doma.

- Ne mogu reći da su baš sve to prošle. Imao je ‘miljenice’, cure kojima je poklanjao najveću pozornost. Znalo se tko su. Druge bi dirao onako usput - tvrdi ona, i kaže da je taj ‘princip’ primjenjivao i u brojnim drugim okolnostima.

Kao ministrantica u Župi Krista Kralja doživjela je da njih, štićenice doma, neprimjereno dodiruje na susretima s drugim ministrantima iz Čitluka.

- Vidjela sam kako nam se gradska djeca podrugljivo podsmjehuju. I danas se sjećam koliko mi je bilo neugodno - priča.

U više je navrata, poput brojnih drugih djevojaka iz doma, odlazila čistiti samostanske prostorije u kojima je živio Kornelije Kordić. Sjeća se da ih je svećenik pozvao u krevet ‘da se malo odmore’.

- Nismo na to pristale. Znale smo što to znači - kaže.

‘Bilo je to kad sam imala 11 i 12 godina. Znao je ulaziti u gaćicama u sobu. Jednom je takav legao pored mene i prijateljice. Dodirivao nas je dok nije zaspao’
Premda se, tvrdi ona, pred djelatnicima doma trudio prikriti svoje ponašanje, uvjerena je da su o njegovim ‘navikama’ znali svi odrasli, mahom časne sestre. Bilo ih je desetak, uz popratno osoblje i volontere. Pojedine sestre, sablažnjene njegovim ponašanjem, nekoliko puta su im savjetovale da bježe kad ga vide. Sestra Kornelija, međutim, nije dala protiv brata.

- Kad je čula da ga nas nekoliko cura ogovara na taj način, a često smo o tome međusobno razgovarale, poludjela bi. Nije nam vjerovala. Tvrdila je da njen ‘brajko’ nikad ne bi napravio takve stvari. Prijetila je da će nas poslati tamo odakle smo i došle nastavimo li širiti laži o Korneliju. To su govorili i djeci bez roditelja, koja nemaju nikoga svoga - veli djevojka, ističući da su se ovakve stvari dešavale sve do kraja dvijetisućitih, kad je izašla iz doma.

Njenu priču o noćnim posjetima potvrđuje druga svjedokinja. U Dom za djecu u Čitluku dovedena je 2001. godine, nakon što ju je socijalna služba iz jednoga grada u BiH oduzela majci. Iako je tamo boravila nepunih godinu dana, kaže da je doživjela nekoliko neugodnih iskustava s fra Kornelijem. Imala je 10 godina kad joj je jedne večeri došao poželjeti ‘laku noć’.

- Stajao je pored moga kreveta, ništa nije rekao. Osjetila sam da me dira. Sjećam se da sam bila okrenuta glavom prema zidu i da sam se skamenila. Nisam znala što da radim - prisjeća se.

Nakon nekog vremena, ne sjeća se točno koliko je prošlo, na isti je način ‘obišao’ druge djevojke u sobi. Kad danas razmišlja o svemu što se desilo, kaže da je godinama nakon toga bila sama u procesu suočavanja s istinom.

- Pomoglo je nazvati stvari pravim imenom i suočiti se s pojmovima kao što su seksualno uznemiravanje, nasilje nad djecom i slično. U svemu tome najgora je ipak bila spoznaja da se to nekome i dalje dešava. Šutnja i bespomoćnost postoje sve dok ne shvatimo kako nismo bespomoćni i da moramo progovoriti. Javnost mora znati za nasilje koje se sistematski i institucionalno prešućuje i podržava. Mi, djeca tog doma, zaslužujemo svoj glas - objasnila je razloge za istupanje u Novostima.

Treća sugovornica, djevojka koja je sada u srednjim dvadesetim godinama, tvrdi da je Kordić radio iste stvari i u domu u Vionici. Tamo su dvijetisućitih godina bila smještena manja djeca, do četvrtog razreda osnovne, dok je Čitluk bio rezerviran za nešto starije uzraste. U međuvremenu je Vionica postala dom za djevojčice, a Čitluk isključivo za dječake. Iz toga razdoblja, a riječ je o prvoj polovici dvijetisućitih, najviše pamti posjete domu od 10 do 12 sati, nakon jutarnje mise u crkvi Krista Kralja i doručka. Kordić u Vionici ima i ‘vikendicu’ koja se nalazi nekoliko minuta hoda od doma. Njena iskustva gotovo su identična pričama drugih sugovornica, od dodirivanja u dvorištu i prostorijama doma, pa do susreta ministranata. Najviše se sjeća 2008. i 2009. godine, kad je imala 11 i 12 godina. Kaže nam da je nad njom i drugom djecom godinama bludničio i za vrijeme ljetnih praznika u Neumu.

- Od 1. srpnja do 5. kolovoza izmijenilo bi se u Neumu pet grupa po tjedan dana. U svakoj grupi bilo je petnaestak djece. Prva skupina su uvijek bile isključivo djevojke - prisjeća se.

Redovno su spavale u istoj kući ‘kod privatnika’. Zbog stiješnjenosti prostora, više ih je ležalo u svakom krevetu.

- Znao je ulaziti u gaćicama u sobu. Jednom je takav legao pored mene i prijateljice. Dodirivao nas je dok nije zaspao - tvrdi.

Sjeća se da im nije dao da se međusobno mažu uljem za zaštitu od sunca.

- To je bila njegova zadaća. Redovno je koristio te trenutke da nam uvlači ruke pod kostime. Mlađe je curice učio plivati - veli nam sugovornica.

O detaljima s ljetovanja koje smo citirali dobili smo dodatne dvije neovisne potvrde bivših stanarki doma. Ova pak svjedokinja kaže da nije o tome pričala samo s drugim stanarkama.

- Psiholog mi nije povjerovao, tvrdio je da živim u svetom katoličkom centru. Prijatelj mi isto nije vjerovao. Svi su mislili da izmišljam - napominje.

Četvrta sugovornica u dom je došla s devet godina. Napustila ga je sredinom dvijetisućitih. I ona nam potvrđuje priču o Kordićevim ‘miljenicama’ koje je zasipao pažnjom i poklonima.

- Sve je to do danas loše utjecalo na mene jer nisam imala nikoga od svojih. Tamo sam trebala doživjeti ljubav, a ne probiranje koga će više ispipati. Više je volio one koje je više mogao iskorištavati - kaže nam ona.

Dok su navedene četiri djevojke na razne načine i u različitom vremenu od Kordića doživljavale izravne neugodnosti, našu petu sugovornicu zaobišla su opisana iskustva.

- Tako sam se postavljala, znao je da ne smije ni pokušati, a imala sam i nešto više godina od djevojaka koje su ga zanimale - kaže ona.

Poput drugih starijih djevojaka u domu, često se brinula za mlađu djecu. Jedne je večeri 2003. godine otišla u sobu u kojoj je spavalo dijete s poteškoćama u razvoju. Djevojčica je imala oko 14 godina.

- Kad sam otvorila vrata, vidjela sam kako Kornelije brzo izvlači ruku ispod jorgana. Odgurnula sam ga iz sobe i rekla mu da ga više nikad ne želim vidjeti u sobama gdje spavaju djevojčice. Sjećam se da se tresao i da mi je rekao kako nije očekivao takvo ponašanje od tako kulturne djevojke - priča svjedokinja.

Iste večeri na razgovor ju je pozvala sestra Kornelija.

- Brat joj je rekao da sam se prema njemu ponijela kao luđakinja, iz čista mira. Nakon što sam joj ispričala sve što sam vidjela, optužila me da lažem i rekla da pokupim stvari i napustim dom. Ne bih htjela griješiti dušu i reći da sam sigurna da je znala za bratovo ponašanje, ali mislim da je lagala samu sebe da to nije istina - prisjeća se.

‘Sve je to do danas loše utjecalo na mene jer nisam imala nikoga od svojih. Tamo sam trebala doživjeti ljubav, a ne probiranje koga će više ispipati. Više je volio one koje je više mogao iskorištavati’
Sestra Kornelija predomislila se oko izbacivanja nakon što joj je zaprijetila da će joj pozvati novinare.

- Danas mi je žao što već tada nisam otišla novinarima - iskreno će sugovornica, dodatno obrazlažući razloge za ovakvu tvrdnju.

Po onome što je ona vidjela, Kordić je često vrebao djecu s poteškoćama u razvoju. Procjenjuje da su u Čitluku i Vionici tada živjele po četiri takve djevojčice. U nekoliko navrata prilazile su joj uznemirene, žaleći se da ih fra Kornelije neprestano dodiruje po cijelom tijelu.

- Rekla sam im da odu svaki put kad se pojavi i da dođu meni. Nisam dozvoljavala da se to dešava u mome prisustvu. Zato me i nisu voljeli - objašnjava, dodajući da se nakon suočavanja sa sestrom Kornelijom više nije obraćala nadležnima u domu.

- Sestre mi nisu bile naklonjene zato što sam imala stečeno znanje i odgoj prije nego što sam tu završila. Nisu mi mogle previše lupetati. Uostalom, ne bi ni stale na moju stranu. Prema njemu sam osjećala odbojnost i gađenje, a pojedinim časnim sestrama mogu ‘zahvaliti’ na niskom samopouzdanju koje sam vukla godinama, ali i mojim predrasudama prema svećenicima i sestrama diljem svijeta. Činjenica da taj čovjek i dalje propovijeda, drži mise i slično, uzrokuje mi ogorčenost. Da smo svi bili malo hrabriji i složniji mogli smo to spriječiti - zaključuje.

S obzirom na epilog ovog novinarskog istraživanja, oni koji bi trebali snositi odgovornost za propuste su Kordićeva crkvena subraća, s posebnim naglaskom na upozoreni Vatikan. Od nezaštićenih djevojčica i djevojaka bez roditelja, u ambijentu potpunog nepovjerenja, javno istupanje se nije moglo ni trebalo očekivati. Unatoč tome, jedna je osoba iz doma 2010. godine ipak reagirala anonimnim pismom biskupu Periću, ali njena reakcija, iako u konačnici dostavljena Svetoj stolici, nije naišla na odgovor. Nakon što nam je sam Kornelije Kordić potvrdio postojanje anonimnog pisma, tvrdeći da ga je o tome obavijestio biskup Perić (koji demantira tu izjavu), Perićeva biskupija nam je odgovorila da Kordić, a posebno Dom za djecu u Čitluku i Vionici, ne potpadaju pod bilo kakvu vlast njihova Biskupskog ordinarijata. U odgovoru na naš upit dodali su da su 25. studenoga 2010. o svemu obavijestili poglavara Hercegovačke franjevačke provincije Ivana Sesara, koji je po članku 16. Apostolskog pisma kompetentan voditi postupak istrage. ‘Obavijest Svetoj Stolici bila je više puta: 2010. i 2011. godine’, odgovorili su iz biskupije na pitanje o tome kad je o slučaju obaviješten Vatikan.

Kontaktirali smo potom Sesara, tadašnjeg provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. U telefonskom razgovoru rekao je da nikad osobno kao provincijal nije primio nijednu pritužbu na račun Kordića. Kazao je da se ne sjeća detalja, ali da misli kako mu biskupija nikad nije poslala pismo. Na pitanje zašto pismo nije tražio od Perića, s obzirom na to da je kao provincijal bio nadležan za Kordića, odgovorio je da pismo nije bilo upućeno njemu te da je biskupija, ako je smatrala da je potrebno, to sama trebala učiniti. Bez obzira na to, Sesar nam je rekao da anonimna prijava po kanonskim pravilima nema težinu za otvaranje postupka u ovakvim slučajevima.

- Mimo naznaka koje mi je usmeno prenio biskup Perić, u tome trenutku nisam imao validnih dokaza za otvaranje slučaja - kazao nam je Sesar, koji je dakle u tom prvom našem razgovoru ustvrdio da nije pročitao pismo.

Međutim, u drugom odgovoru koji smo naknadno dobili iz Perićeve biskupije poručeno nam je da su Sesaru poslali baš to pismo. Biskupija nam je napisala da je ‘stvar u pisanu obliku predana mjerodavnu Provincijalatu’. Uoči zaključenja ovoga teksta na e-mail smo dobili i novo Sesarevo pojašnjenje. Rekao je da Kordića nikad nije ovlastio za obavljanje bilo kakvih djelovanja u Dječjem domu, instituciji koja nema veze s franjevcima.

‘Nakon što me mjesni biskup mons. Ratko Perić obavijestio o anonimnome i nedatiranom pismu, s optužbama protiv fra Kornelija Kordića (2010. god.), odmah sam se pismeno očitovao i dao svoje odgovore na postavljena pitanja, u želji da se što što prije otkrije prava istina’, tvrdi u e-mailu Sesar, koji sada dodaje da je saslušao Kordića i o ishodu obavijestio Perića.

‘Činjenica da taj čovjek i dalje propovijeda, drži mise i slično, uzrokuje mi ogorčenost. Da smo svi bili malo hrabriji i složniji mogli smo to spriječiti’
‘Prema mojim saznanjima, sve prikupljene informacije, putem nuncijature u Sarajevu, proslijedio je mjerodavnim vlastima u Vatikan’, navodi još fra Sesar, koji je danas na visokoj funkciji generalnog definitora za slavenske konferencije Franjevačkog reda.

U zadnjih nekoliko dana poslali smo više upita na sve relevantne adrese koje se pri Svetoj stolici bave problemom crkvene pedofilije. Tražili smo ih da odgovore zašto ovaj slučaj nije temeljito istražen. Do zaključenja teksta nismo dobili odgovore. Informacije o Kordiću na kraju su tako došle do vrhovne crkvene vlasti. Što se tiče svjetovnih institucija, kojima je po zakonu svaki građanin dužan prijaviti spoznaje o teškim kaznenim djelima, to je u ovom slučaju izostalo. Biskupa Perića, odnosno njegov ordinarijat, pitali smo zašto nije obavijestio policiju o sadržaju anonimnog pisma. To je bilo jedino pitanje na koje iz Biskupskog ordinarijata nismo dobili odgovor. Crkva Krista Kralja, u kojoj Kordić i dalje redovno drži mise, pod upravom je Hercegovačke franjevačke provincije. Biskupski ordinarijat, na prijedlog Provincijalata, izdaje dekret za župnika i župnoga vikara radi dušobrižničkog djelovanja.

Na službenoj stranici Zajednice sestara Misionarki Ranjene Obitelji, koju je osnovala pokojna Josipa Kordić sredinom devedesetih, zajedno s Domom za djecu bez roditeljskog staranja ‘Ivan Pavao II’, navodi se da je biskup Perić ‘sudjelovao u nazivu same Zajednice’. U knjizi ‘Primijetiti potrebe drugog’ o životu sestre Josipe, autora fra Ike Skoke, navodi se da je Perić više puta posjećivao Dom za djecu i davao blagoslov i podršku sestrama u njihovom radu i djelovanju. Josipa Kordić pouzdavala se za života da će Perić kanonski riješiti ‘registriranje’ zajednice, koju Vatikan nije priznavao. To se na koncu nije desilo. Na fotografijama snimljenima nedavno, u studenome 2018. godine, Perić i Kordić u istom su kadru. Dok franjevac polaže kamen temeljac za novu mjesnu crkvu, biskup iznad njega izgovara prigodni blagoslov. Pored Perića u tome se trenutku nalazi Dragan Čović, predsjednik HDZ-a u Bosni i Hercegovini.

(Portal Novosti)

Haman2 · Post by **Haman2** » 20/04/2019 21:17

Prvi rezultati čišćenja Sarajeva: Samo na izletištu Barice prikupljeno 8,5 tona otpada
Piše: L. K./Klix.ba

Na cijelom području Kantona Sarajevo danas traje proljetno čišćenje, a Vlada KS pokrenula je akciju koja će trajati 60 dana. Oni su na svojoj zvaničnoj Facebook stranici objavili nekoliko fotografija neformalne grupe građana "Trash Hero Sarajevo" koji su danas prikupili osam i pol tona otpada.
Akcija je trajala od 11 do 15 sati, a u njoj je učestvovalo 200 ljudi. Građani uključeni u akciju su profesori i učenici Druge gimnazije i Gimnazije Obala.

"Nismo ni primijetili da živimo u prljavom gradu. Suština akcije nije da sve očistimo samo jednom. To je vid skeniranja, spoznat ćemo ko je odgovaran kako bismo se pobrinuli da sistematski uvodimo čistoću. Poenta je vratiti čistoću kao standard", poručio je Forto jučer na konferenciji za medije uoči velike akcije čišćenja cijelog Kantona.

Cilj ove akcije jeste očistiti grad, te obezbjediti djeci grad cvijeća, a ne smeća.

U akciji na Baricama učestvovala je i ASA Banka koja je obezbjedila prevoz, promo majice, osvježenje i sendiviče za sve učesnike. Kao druga etapa ovog projekta ASA Banka će izvršiti nabavku klupa i korpica za sitni otpad koji će biti postavljeni u dogovoru sa Općinom Stari Grad Sarajevo i KJKP RAD Sarajevo na području Barica.

Akcija velikog proljetnog čišćenja, koju koordinira i rukovodi Ministarstvo komunalne privrede i infrastrukture KS, u dijelu koji provodi preduzeće Park"bit će nastavljena i narednih dana, odnosno do 22. juna i u tom periodu bit će očišćeno, uređeno, pokošeno, okopano i novim cvijećem ukrašeno tačno 80 lokacija u KS.

Na području Starog Grada i Centra u naredna dva mjeseca preduzeće Park u okviru ove akcije vršiti će poslove na ukupno 16 lokacija, u Novom Sarajevu na 13 različitih lokacija, najviše u Novom Gradu i to ukupno 23 lokacije, na Ilidži 18 i u Vogošći 10.

NAPOMENA: Lijep primjer ali to se radi jednom godisnje. Mi trebamo da imamo uvijek cistu okolinu a to se postize kroz obrazovno-vaspitni rad u skoli ali i zakonskom regulativom. Bez skole i zakonske regulative a posebno njene primjene nema nista. Kazne po dzpu su najefikasnije.

Haman2 · Post by **Haman2** » 01/05/2019 09:42

Zar smo tako nisko pali. Izgleda da jesmo cim ovako nesto radimo?

VIDEO KRUŽI DRUŠTVENIM MREŽAMA; DRŽ`TE LOPOVA: Pogledajte kako se za vrijeme namaza u mostarskoj džamiji krade obuća…
Krađi obuće za vrijeme obavljanja namaza u džamijama širom BiH nije neka novost, ali kad osvane video s nadzornih kamere možda i prepoznate lopova

Sličan slučaj desio se i u Mostaru, u džematu "Zalik" gdje je nadzorna kamera snimila kradljivca kako odnosi obuću ispred džamije, dok traje molitva.

Ako ste ga prepoznali odmah obavijestite policiju…

KLIKNITE na link da pogledate VIDEO

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/112 ... obuca.html

Haman2 · Post by **Haman2** » 03/05/2019 18:55

KURTĆEHAJIĆ VS PERIŠIĆ: BOSANSKI NEPORECIVI ARGUMENTI NASPRAM FANTOMSKIH SRPSKIH ARGUMENATA
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)

POZIV:
SRĐAN PERIŠIĆ DA HITNO DOĐE U ŠEHIDSKO MEZARJE U POTOČARIMA I DA PRSTOM POKAŽE IMENA "ŽIVIH", KOJA SU UPISANA NA KAMENOJ PLOČI OD SRPSKOG GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA 1995. GODINE PO MILADU
Piše: Dr. Mustafa CERIĆ

Na podsjetnik prijatelja sinoć sam gledao i slušao dijalošku emisiju "Kopča" sa Nikolinom Veljović na TV1. Dijalog je vođen između akademika Suada Kurtčehajića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i predsjednika Foruma bošnjačkih intelektualaca (FBI) pri Svjetskom bošnjačkom kongresu (SBK) i Dr Srđanom Perišićem, profesorom međunarodnog prava sa Instituta za azijske studije iz Beograda i savjetnikom predsjedavajućeg Predsjedništva bosanske države Milorada Dodika. Ne treba ni reći da je akadamik Kurtćehajić dominirao, jer je dobro pripremio svoje bosanske neporecive argumente naspram neuvjerljivih i fantomskih srpskih argumenta, koje je Dodikov savjetnik pokušao u grču davljenika nametnuti. Poslije sinoćne emisije nisam siguran da Dodik neće smijeniti dr. Perišića, jer se pokazalo da mu ovaj klon nije ravan. Pogledajte link ispod:

Pogledajte emisiju "Kopča":

Perišić je sinoć iznio mnogo teza, koje su zapravo zamjena teza, teza koje imaju oznaku najvišeg stepena luciferove laži, ali tri su tako otrovne da je nužna upotreba antidota.

Prva laž je Perišićeva teza da među upisanim imenima (8372) na kamenu

NAPOMENA; Cijeli tekst ako kliknete na link. http://www.bosnjaci.net/foto/SuadKurtce ... 019r99.jpg

Novak20 · Post by **Novak20** » 04/05/2019 13:42

https://hms.ba/tuzlanski-gradonacelnik- ... s-stariji/

Sjećate li se Božidira Vučurevića? To je onaj kamiondžija koji je 1991. bio gradonačelnik Trebinja. U vrijeme srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik, potkraj 1991.godine, “proslavio” se izjavom “srušit ćemo Dubrovnik i sagraditi još ljepši i stariji”.

Javnost je to doživjela kao krajnji primitivizam bivšeg vozača kamiona. No, na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Tuzli, tamošnji gradonačelnik Jasmin Imamović, Vučurevićevu ideju je proveo u djelo, piše Maxportal.hr.

U spomeniku u gradskom parku uklesao je “još ljepšu i još stariju” povelju Kulina bana.

Tema je od prije nekoliko godina, ali nakon rušenja katoličkog groblja u Breškama kraj Tuzle, ovih dana ponovno je aktualizirana.

Povelja Kukina bana postavljena u gradskom parku pokraj spomenika Kulin banu, međutim u tekstu nedostaje početak i kraj, dijelovi Povelje iz kojih je jasno da je Kulin ban bio – kršćanin!

Izbačen je početak: “U ime oca, sina i svetoga duha.”

Izostaviljen je i dio s kraja Povelje u kojem stoji: “Neka mi Bog pomogne i sve Sveto Evanđelje. Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, na dan odrubljenja glave Ivana Krstitelja.”

U vrijeme postavljanja spomenika netko je Tuzli intervenirao i na spomeniku su, otisnuti na papiru, osvanuli ispušteni dijelovi.

Povelja Kulina bana je najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument i jedan od najznačajnijih dokumenata bosanskohercegovačke povijesti.

Napisana je 29. kolovoza 1189. godine arvaticom, na jeziku u kojem preteže hrvatski jezik nad crkvenoslavenskim, s dijelovima na latinici napisanima latinskim jezikom.

Njome je tadašnji bosanski vladar ban Kulin, koji ju je napisao dubrovačkom knezu Gervaziju (ili Krvašu), regulirao trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika, dajući dubrovačkim trgovcima slobodu trgovanja u Bosni bez ikakvih nadoknada. To je prvi diplomatski dokument izdan od strane jednog vladara Bosne vladaru, tj. knezu druge države.

Prijevod Povelje glasi:

“U ime Oca i Sina i Svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.”

Kako prekrojiti povijest da bi poslužila za današnje ciljeve, vještina je u kojoj su narodi na ovim prostorima postali majstori.

Jasmin Imamović je istaknuti član SDP-a, potpredsjednik Glavnog odbora, višegodišnji gradonačelnik Tuzle koji ovom povijesnom krivotvorinom želi sugerirati da su Bosnom, u vrijeme Kulina bana vladali Osmanlije?/HMS/

Haman2 · Post by **Haman2** » 05/05/2019 16:38

SRPSKI RATNI ZLOČINCI KARADŽIĆ I KRAJIŠNIK IZ PODGORICE PONOVO POZIVAJU NA KRV I RAT
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 04. May 2019. 17:05:40

U povodu tribine koja je održana u Podgorici, na koju se iz zatvorske ćelije iz Haaga putem telefona uključio srpski ratni zločinac Radovan Karadžić, dok je jedan od učesnika bio također ratni zločinac Momčilo Krajišnik, Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija uputila je prostestno pismo rukovodstvu Republike Crne Gore, BiH, EU, SAD. U nastavku pismo objavljujemo u cjelosti:

Rukovodstvo Republike Crne Gore
Predsjednik Skupštine RCG Ivan Brajović
Premijer Vlade RCG Duško Marković
Ministar MUP-a CG Mevludin Nuhodžić

Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA) najoštrije osuđuje učestvovanje velikosrpskih monstruma i ratnih zločinaca na javnoj tribini koja je održana u „Srpskoj kući“ u Podgorici. Naime u organizaciji Srpskog nacionalnog savjeta i Srpskog informativno-kulturnog centra "Sveti Sava" na tribini je učestvovao ratni zločinac Momčilo Krajišnik, osuđen za proganjanje, uništavanje, ubijanje, deportaciju i nasilno prebacivanje, zločine protiv čovječnosti, dok se na tribini iz zatvora iz Haaga telefonski uključio ratni zločinac Radovan Karadžić, koji je osuđen na doživotnu robiju za genocid nad Bošnjacima, te zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

Ratni zločinci Karadžić i Krajišnik na tribini su govorili o stvaranju tzv. Republike srpske, opisujući brutalnosti kako su je stvarali na tlu države Republike Bosne i Hercegovine. Dobro je poznato da je stvorena na krvi i kostima nedužnih civila, odnosno genocidu, etničkom čišćenju i potpunom istrebljenju bošnjačkog naroda i svih onih koji se nisu uklapali u plan stvaranja “Velike Srbije”. Međunarodni sud pravde i Haški tribunal presudili su i osudili taj udruženi velikosrpski zločinački poduhvat i projekat - RS, koji je stvoren u političkoj i vojnoj agresiji Srbije i Crne Gore na međunarodno priznatu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992. – 1995).

Nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima, Crna Gora je reterirala od takve ratne politike, okrenula se europskim tokovima i vrijednostima. Skupština CG je usvojila Europsku rezoluciju o Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, time osuđujući genocid – tj. plan uništenja jednog europskog naroda. Ali je poražavajuće da se danas upravo u Crnoj Gori čuju prijeteće poruke ratnog zločinca Karadžića, osuđenog za genocid, koji svoje sljedbenike u Crnoj Gori podstiče na ponovno krvoproliće, citiramo:

- Ako želiš da imaš nešto svoje i da bude tvoje, a to je država i dijete, da ne bude tuđe, ono se rađa u krvi, - poručio je ratni zločinac Radovan Karadžić srpskoj sviti koja ga na tribini slušala. Jasno, upućujući ih da svoje ciljeve ostvaruju na krvlju, kostima, genocidu, etničkom čišćenju baš kako je i on to uradio u period 1992. - 1995. godine nad Bošnjacima u BiH.

Bošnjaci - žrtve genocida su izuzetno uznemireni ovakvim genocidnim porukama koje su čuju iz Republike Crne Gore –, državi koja je po riječima političkog i diplomatskog rukovodstva zauzela europski demokratski kurs. Osuđujemo jedan ovakav necivilizacijski čin da je dvojici osuđenih srpskih ratnih zločinaca upravo za krvavi genocidni projekat, dozvoljeno da putem javnih tribina nastavljaju širiti mržnju među narodima i promovirati genocidne projekte koji su osuđeni. Naravno, ovo jeste čin ponižavanja žrtava genocida ali i nakon toga širenja straha upravo prema Bošnjacima u Crnoj Gori, Srbiji, Sandžaku i BiH, gdje se Srbima upućuju savjeti, ako žele nešto svoje onda da proliju krv svima oko sebe.

Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija poziva rukovodstvo i sve političke i društvene faktore u Republici Crnoj Gori da osude ovaj necivilizacijski čin u kojem glavnu ulogu vode srpski ratni zločinci, koji i nakon presuda najvećeg Internacionalnog suda Ujedinjenih nacija pozivaju na krvoproliće kako bi ostvarili svoje politicidne i genocidne ciljeve.

BANA poziva premijera Vlade Republike Crne Gore i ministra Ministarstva unutarnjih poslova da bez odlaganja preko svojih organa istraže cijeli slučaj i procesuiraju organizatore tribine u Podgorici zbog angažmana osuđenih srpskih ratnih zločinaca koji negiraju genocid, promoviraju fašizam, šovinizam, te upućuju prijetnje novim krvoprolićem koje su izrečene na istoj. Ujedno da ratnim zločincima zabrane ulazak u Republiku Crnu Goru i sva obraćanja, javna ili putem medija ili telefonskih mreža.

BANA poziva Skupštinu Repubilike Crne Gore, predsjednika i sve parlamentarce, da bez odlaganja usvoje Zakon o strogom kažnjavanju negiranja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Na taj način parlamentarci i rukovodstvo CG, iskazat će poštovanje prema žrtama genocida, da poštuju presude najvećih sudova na zemlji planeti. Ukoliko to ne urade, mi Bošnjaci – žrtve genocida shvatit ćemo, Europsku rezoluciju o Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici da su usvojili samo radi ostvarivanja svojih političkih ciljeva i osobne promocije ka europskim institucijama.

BANA poziva rukovodstvo Republike Crne Gore da naše zahtjeve uzmu ozbiljno u razmatranje, naravno i kroz državne institucije usvaje pomenuti zakon, time u povodu 27. godišnjice hapšenja prognanika iz Bosne i Hercegovine na Crnogorskom primoriju i deportacije ratnom zločincu Karadžiću na nož javno obznane da je to velika greška rukovodstva, Vlade i MUP-a RCG, javno se izvinu i pokažu poštovanje prema žrtvama rata i genocida, procesuiraju sve odgovorne za ovaj ratni zločin i napokon otkriju gdje su ostaci žrtava da budu pokopani i dobiju svoje ime i identitet!, - piše u pismu Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije koje je upućeno premijeru RCG, predsjedniku Skupštine CG, ministru MUP-a CG te svim političkim, društvenim faktorima u Crnoj Gori i diplomaciji CG. Pismo je upućeno zvaničnicima u Bosni i Hercegovini, SAD i EU.

Haman2 · Post by **Haman2** » 05/05/2019 20:59

U vrijeme kad sam isao u skolu, ovako nesto nije se moglo ni zamisliti a pogotovo dogoditi. Kuda ide ovaj sistem obrazovanja. Ne cudim se sto su skole isarane, sto se unistava sve od fasada zgrada do fasada skola, parkova, rijeka, suma itd .

Objavljeni snimci teroriziranja profesora: Gađali ga, puštali mu srpsko kolo
Prvo su brojni mediji objavili da je profesor pljunuo učenika, no nakon što su na vidjelo izašle ostale snimke, mnogi se pitaju što se to događalo u tom razredu

Austrijski mediji proteklih dana objavljuju vijesti o “teroru djece migranata” nad profesorom jedne bečke srednje škole. Objavljene su i snimke kojih su prepune društvene mreže.

Na jednoj od snimki vidi se kako je profesor pljunuo učenika. Profesor je suspendovan, ali nakon što je ta informacija objavljena, pojavile su se i druge snimke na kojima se vidi da učenici sistemski zlostavljaju profesora. Radi se o Višoj tehničkoj školi Ottakring (HLT Ottakring), a škola se nalazi u blizini tzv. Balkanske ulice u Beču, koja slovi za najopasniju bečku ulicu.

Napomena: Kliknite na lik da procitate cijeli tekst i pogledate VIDEO.
https://www.fokus.ba/vijesti/globus/obj ... o/1451155/

Haman2 · Post by **Haman2** » 09/05/2019 09:27

PUKLA TIKVA; ČOVIĆEVI MEDIJI UDARAJU DIREKTNO PO DODIKU I VUČIĆU: „Politički vrh Srbije i RS-a ustrajan u laži o 700 000 žrtava..."!
Suočavanje s vlastitom prošlošću i zločinima unutar vlastitog naroda jedna je od najtežih posljedica koji ratni sukobi ostavljaju za sobom. S druge strane, neki narodi žele povijesnu istinu izgraditi onako kako njima odgovara te stoga pristupaju fabriciranju podataka i višestrukom povećanju žrtava unutar vlastitoga korpusa što bi se moglo nazvati svojevrsnom kulturom samoviktimizacije, piše Hrvatski Medijski Servis
Vijesti
Piše: B. GALIĆ

Ovih je dana održano više komemoracija za žrtve zloglasnog logora u Jasenovcu, a posljednja među njima je ona u Donjoj Gradini (nalazi se na teritoriju BiH, odnosno RS) na kojoj su sudjelovali predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik te premijerka Srbije Ana Brnabić.

Tom prilikom Dodik je iznio niz skandaloznih, netočnih i fabriciranih podataka o žrtvama kazavši da je u jasenovačkom sustavu hrvatskih koncentracijskih logora ubijeno više od 700 000 Srba, 80 000 Roma i 23 000 Židova. Dodik smatra da ovo nikada ne smije biti zaboravljeno te da je upravo zbog toga srpska država sinonim za slobodu srpskog naroda.

Skandalozno fabriciranje
“Tek 27 godina obilježavamo ovo strašno stradanje koje se dogodilo prije više od 70 godina u Drugom svjetskom ratu. To govori da se htjelo sakriti strašno stradanje Srba, Židova i Roma, među kojima je bilo i 20.000 djece”, rekao je Dodik na obilježavanja Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina –logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini.

Svaka žrtva s bilo koje strane zaslužuje najdublji pijetet i za najstrožu je moguću osudu. Ustaški je režim doista počinio strašne zločine nad Židovima, Srbima, Romima i Hrvatima, ali se srpski politički establishment uporno služi neistinitim brojkama od čak 700 000 ubijenih Srba na području Jasenovca, Stare Gradiške i Donje Gradine. Takvi podaci su gnjusna laž koja se uspjela producirati za vrijeme najsnažnijeg antihrvatskog djelovanja jugoslavenskog režima koju su gotovo svi relevantni srpski političari objeručke prihvatili.

Da se doista radi o skandaloznom fabriciranju broja žrtava ustaškog zločina postoji mnogo dokaza koji su proizvod istraživanja relevantnih povjesničara i povijesnih institucija.

Ravnatelj Dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH Željko Raguž kaže da se u licitiranju žrtvama logora Jasenovac srpska strana tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća kao i zadnjih godina najčešće koristila brojkom od 700 000 žrtava logora u Jasenovcu.

„Njezinom zlouporabom u posljednjim desetljećima 20. stoljeća željelo se onemogućiti bilo kakvo demokratsko djelovanje, u prvom redu hrvatskih intelektualaca i političara, jer su se takve težnje i težnje ustaša u Drugom svjetskom ratu stavljao u istu ravan kako bi se zaustavilo otvaranje hrvatskog pitanja u bivšoj Jugoslaviji, rekao je Raguž svojevremeno u izjavi za HMS.

Raguž: Teret odgovornosti
On je podsjetio kako su povjesničari, kako u Jugoslaviji tako i danas u Hrvatskoj i BiH koji su izračunima utemeljenim na relevantnim pokazateljima nastojali upozoriti na znanstvenu neodrživost navoda o 700 000 žrtava logora u Jasenovcu doživjeli znatne neugodnosti, pa i optužbe i osude. Danas je, kaže, primjetna suzdržanost u reakcijama na hrvatskoj strani kada su u pitanju navedene manipulacije srpskim žrtvama u Drugom svjetskom ratu na području NDH.

-Najnoviji dopunjeni i revidirani popis žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška, koji je načinilo Spomen-područje Jasenovac 2013., donosi podatke za 83 145 osoba koje su život izgubile u logoru Jasenovac (i Stara Gradiška). Prema tom popisu, najviše je žrtava Srba (47 627), zatim Roma (16 173), Židova (13 116) i Hrvata (4255). Popisi žrtava logora Jasenovac ne mogu se smatrati konačnima te su moguće promjene i prema povećanju i prema smanjenju ukupnog broja žrtava u logoru Jasenovac.

Megalomanska brojka od 700 000 žrtava logora Jasenovac ostala je, nažalost, do danas, unatoč svemu, kazao je Raguž svojevremeno, jedino prihvatljiva u određenim srpskim političkim krugovima. Ona se uporno i neprekidno do danas ističe u javnim istupima srpskih političara u Srbiji i Republici Srpskoj te u većini srpskih medija i znatnom dijelu srpskih povjesničarskih krugova.

„Uvećavanje i isticanje samo srpskih žrtava u javnim istupima srpskih političara, te prešućivanje ljudskih gubitaka kod drugih naroda u Drugom svjetskom ratu u NDH, odnosno na području današnje Hrvatske i BiH, uz nepoznavanje činjenica, najčešće se, kao što su to čini u Donjoj Gradini, radi iz načelnih nacionalnih ili političkih razloga ali dijelom i zbog velikog tereta odgovornosti srpske strane za stradanja drugih naroda u zadnjem ratu u BiH, kazao je Raguž u izjavi za HMS.

Topić: To je naprosto laž
Na istom je tragu i predsjednik HKD Napredak prof. Dr. Franjo Topić koji je gostujuću svojevremeno u Dnevniku TV1 kazao da je laž da je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi.

-Sad se ponavlja da je 700 tisuća ubijeno u Jasenovcu, a naprosto to je laž. Ne treba se s lažima baratati, strašno je da je jedan čovjek ubijen, nema potrebe za uvećavanjem. Zna se ima popis žrtava u Jasenovcu 84 tisuće. Ako je moj brat ili otac ubijao, ne daj bože, neka se to zatvori da to ostavimo povjesničarima, a ne da stalno manipuliramo, kazao je Topić gostujući u Dnevniku TV1.

Izgradnja pomirenja i povjerenja među narodima koji su u ratu bili na suprotnim i suprotstavljenim stranama mukotrpan je i dugotrajan posao koji traži da lideri sukobljenih zemalja vode politiku pružene ruke i uključivosti. Sve dokle bilo koja od strana u minulim oružanim sukobima želi prosperirati na povećanju broja žrtava u vlastitom korpusu samoviktimizirajući se na štetu drugoga pomirenje i ponovna izgradnja povjerenja među narodima jednostavno, nažalost, nisu mogući.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/113 ... rtava.html

Haman2 · Post by **Haman2** » 10/05/2019 09:14

UMJESTO PROMOCIJE ANTIFAŠIZMA U SRBIJI PROMOCIJA ZLOČINACA: Ratni zločinac na čelu "Besmrtnog puka" u Nišu
"Umjesto promocije antifašizma i evropskih vrijednosti ovogodišnje obilježavanje Dana pobjede ponovo se pretvorilo u javno rehabilitovanje i promociju osuđenih za ratne zločine", naveli su iz Fonda na Facebook stranici.

Šetnjom takozvanog "Besmrtnog puka" od logora "12. februar" do centralnog niškog trga i polaganjem vijenaca na Spomenik sovjetskim borcima i Spomenik oslobodiocima Niša, u tom gradu je obilježen Dan pobjede nad fašizmom. "Besmrtni puk", u kome je bilo više stotina ljudi, predvodili su kozaci Balkanske kozačke vojske, bajkeri i penzionisani general Vojske Jugoslavije i haški osuđenik Vladimir Lazarević.

Osim potomaka boraca iz Drugog svjetskog rata, u koloni su bili i predstavnici grada, gradskih opština, Nišavskog okruga, pripadnici Vojske Srbije, policije, Srpsko-ruskog humanitrnog centra, izviđači, članovi humanitarnih udruženja, boračkih organizacija i građani koji su svoje najmilije izgubili u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Obraćajući se okupljenima na centralnom gradskom trgu, general Vladimir Lazarević rekao je da "počev od srpsko-turskih ratova, preko ratova za spas srpskog naroda na prostoru bivše SFRJ, do posljednjeg rata prije 20 godina i

odbrane od NATO agresije, Besmrtni puk simbolizuje slobodoljublje i patriotizam, bez obzira na snagu neprijatelja koji napada".

"Poruka današanjeg marša je - mrtve heroje i žrtve odbrane zemlje ne zaboravite, žive poštujte", istakao je Lazarević, prenosi RSE.

Gradonačelnik Niša Darko Bulatović je rekao da 9. maj predstavlja veliki dan za svijet, Evropu i Srbiju, koja je dala nemjerljiv doprinos borbi protiv fašizma.

Beogradski Fond za humanitarno pravo je kritikovao ovu manifestaciju

"Umjesto promocije antifašizma i evropskih vrijednosti ovogodišnje obilježavanje Dana pobjede ponovo se pretvorilo u javno rehabilitovanje i promociju osuđenih za ratne zločine", naveli su iz Fonda na Facebook stranici.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/113 ... _nisu.html

muha_sa · Post by **muha_sa** » 10/05/2019 09:31

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/113 ... ekate.html

BURSAĆ I PUHALO RAZVALILI ŠPIRIĆA I STEVANDIĆA: “NARODE, ova dva buzdovana vi plaćate 13 hiljada KM mjesečno. I zato se nemojte buniti što na kiši čekate..."

A da, nemojte zaboraviti, kad iz Slovenije budete slali novce gladnoj rodbini, na svakih poslanih 100 eura moraćete izdvajati po 10 eura...

U samo nekoliko mjeseci mandata parlamentarcima iz budžeta uplaćeno više od 750 hiljada maraka.

Jesu li zaslužene plate koje primaju, ako su u međuvremenu održane samo konstitutivne sjednice oba doma.

Ukupne plate, koje dosežu iznose i do 7 hiljada maraka, dobiju čak i oni koji javno govore da na sjednice ne žele dolaziti. Oni koji ovu državu negiraju, govore da ne valja, ne funkcioniše…

Povodom toga oglasili su se banjalučki novinar Dragan Bursać, te psiholog ianalitičar Srđan Puhalo. Oni su uprli prst u Nikolu Špirića i Nenada Stevandića.

“Ova dva buzdovana vi plaćate 13 hiljada KM mjesečno. I zato se nemojte buniti što na kiši čekate radne dozvole za Sloveniju.

A da, nemojte zaboraviti, kad iz Slovenije budete slali novce gladnoj rodbini, na svakih poslanih 100 eura moraćete izdvajati po 10 eura.

Pogodite za koga ?!”, napisao je Bursać.

Puhalo je prokomentarisao:

“Nikola Špirić ima platu oko 6000 KM, Nenad Stevandić prima oko 7000 KM, BiH je jedina zemlja na svijetu gdje se više isplati da je mrziš, nego da je voliš!!!”

Haman2 · Post by **Haman2** » 12/05/2019 15:33

bas tako

Haman2 · Post by **Haman2** » 12/05/2019 19:36

U poslednje vrijeme Dodik je imao nekoliko susreta sa stranim zvanicnicima koji nesto znace u politickom zivotu Evrope. Da li sve ove izjave koje daje u poslednje vrijeme rezultat njenogovog razmisljanja ili su to sugestije stranih zvanicnika.
Ja mislim da on ima ne samo podrsku Rusije, nego i podrsku nekih zvanicnika iz politickog zivota Evrope.
Jedna od poslednjih izjava:

DODIK VOJNICIMA: "Sljedeći put obucite uniforme VRS-a, TREĆI PJEŠADIJSKI PUK je spreman da brani RS"
Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je danas da je odluka o ukidanju Vojske Republike Srpske bila greška, ali da je uvjeren da ta vojska živi i da će pripadnici Trećeg pješadijskog /Republika Srpska/ puka uvijek biti spremni da brane slobodu Srpske i njenog naroda.

NAPOMENA: Cijeli tekst ako kliknete na link.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/114 ... ni_rs.html

NASA POSLA

#226 Re: NASA POSLA

#227 Re: NASA POSLA

#228 Re: NASA POSLA

#229 Re: NASA POSLA

#230 Re: NASA POSLA

#231 Re: NASA POSLA

#232 Re: NASA POSLA

#233 Re: NASA POSLA

#234 Re: NASA POSLA

#235 Re: NASA POSLA

#236 Re: NASA POSLA

#237 Re: NASA POSLA

#238 Re: NASA POSLA

#239 Re: NASA POSLA

#240 Re: NASA POSLA

#241 Re: NASA POSLA

#242 Re: NASA POSLA

#243 Re: NASA POSLA

#244 Re: NASA POSLA

#245 Re: NASA POSLA

#246 Re: NASA POSLA

#247 Re: NASA POSLA

#248 Re: NASA POSLA

#249 Re: NASA POSLA

#250 Re: NASA POSLA