NASA POSLA

[Haman2]

SENAD AVDIĆ ISTRAŽIO: Ko je, kako i zbog čega SRUŠIO STARI MOST, i kakva je uloga Bobanovog lažnog Hrvata Čovčića

Uglavnom, kada Mladena Čovčića jednoga dana budu pitali šta je radio u ratu, može svijetla obraza odgovoriti: "Ništa posebno, prikrivao sam ratne


JUKA PRAZINA 1993. U MOSTARU
Piše: SENAD AVDIĆ

Podizanje optužnice protiv bivšeg ministra policije RBiH Jusufa Pušine, komandanta Specijalne jedinice MUP-a Dragana Vikića, te pripadnika jedinice kojom je zapovijedao Jusuf Juka Prazina, Nedima Uzunovića Šoka i Mladena Čovčića, iako je bilo dugo najavljivano, očekivano, ipak je predstavljalo prilično iznenađenje, pogotovo kada je riječ o "izboru" optuženih za zločin nad osam vojnika JNA u aprilu 1992. u sarajevskom Velikom parku.

Imena Pušine i Vikića, koji su se na optužnici našli po tzv. zapovjednoj odgovornosti i ranije su spominjana, dok druga dvojica, Uzunović i Čovčić, do sada nisu dovođeni u vezu s ovim zločinom.

Posebno se to odnosi na Mladena Čovčića, na početku rata pripadnika specijalne jedinice Armije BiH kojom je zapovijedao Juka Prazina, a kasnije, od početka 1993. godine vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Za njega se prvi put čulo kada su ga pripadnici Agencije za istragu i zaštitu u ljeto 2016. godine uhapsili u Hercegovini po nalogu Tužiteljstva za ratne zločine. Čovčić, čiji identitet tada nije otkriven, već su mu navedeni samo inicijali, nakon jednodnevnog pritvora kada je saslušan, pušten je na slobodu.

Portal "Slobodna Bosna" tada je objavio razgovor sa njim, također ne navodeći njegovo puno ime i prezime. Taj smo razgovor ponovili i nakon što ga je Tužiteljstvo identificiralo kao jednog od četvorice
optuženih za zločin u Velikom parku.

HEJ, ROGATICE, RANO LJUTA
Ko je, zapravo, Mladen Čovčić, koji je po vlastitom priznanju, sa optuženim Uzunovićem- zvanim Šokom odvezao leševe ubijenih vojnika JNA na brdo Darivu gdje su leševi spaljeni?

Istraživanje koje je ovaj novinar proveo, uprkos mnogim nejasnoćama i "rupama" koje može pojasniti jedini Čovčić, otkrilo je jednu od najnevjerovatnijih i najpodlijih ratnih priča koju sam čuo. A, vjerujte na riječ, čuo sam ih, i opisao nebrojeno mnogo.

Za početak, kako bi rekao Džoni Štulić "ni Mladen Čovčić nije bio Mladen Čovčić u samom početku, i nije nužno da ostane do kraja". Čovčić je rođen kao Senad N. u selu Čovčić kod Rogatice. Odatle je (is)koristio "inspiraciju" za novo prezime, a odatle mu i nadimak "Rogatica". Mladen-Senad, definitivno, nije jedan od ukupno 19 Hrvata koji su godinu pred rat, prema popisu stanovništva, živjeli u Rogatici.

Nije poznato kada je stigao u Sarajevo, da li prije, ili nakon pokolja nad rogatičkim Bošnjacima u proljeće 1992. godine; imao je 20-ak godina kada se priključio "Jukinim vukovima".

Svoju (ali i ne samo svoju) ulogu u zločinu, odnosno prikrivanju zločina u Velikom parku, Čovčić je detaljno opričao tužiteljici u tom pedmetu Vesni Ilić.

U ratnom Sarajevu u kojem je boravio (ratovao?) do jeseni 1992. godine Čovčić je bio nepoznat, Ili bar nije bio u najužem krugu suradnika Generala Juke, poput Bože Šaina, Samira Kafedžića Kruške.. Kada je Juka Prazina u jesen 1992. godine stigao na Igman iz Hrvatske gdje je bio izmješten "u višem državnom interesu" (izašao je u avionu UNPROFOR-a u delegaciji Alije Izetbegovića) sklonjen da se "malo odmori", pridružuju mu se desetine njegovih sarajevskih "vukova", među njima i Čovčić.

Boravak Prazininih "komandosa" na Igmanu obilježili su incidenti, pa i oružani sukobi sa drugim jedinicama Armije BiH koje su se tamo već mjesecima nalazile. Nakon što ga je, po nalogu iz Sarajeva, uhapsio
tadašnji komandant Igmana Zejnil Delalić, Prazina se definitivno razilazi sa vrhom Armije i priprema teren za "transfer" u Hrvatsko vijeće obrane u Mostaru. Prije prelaska u HVO, "u zimskom prelaznom roku" 1992.-'93., Prazina šalje svoju prethodnicu, u kojoj su bili njegovi, kako je smatrao, najlojalniji sljedbenici Božo Šain i Senad N., (kasnije Čovčić).

U napadu Hrvatskog vijeća obrane na Armiju BiH u maju 1993. Prazini su povjereni najteži zadaci, pored ostalih, napad i zauzimanje Komande Četvrtog korpusa u zgradi "Vranica". Pripadnicima Armije BiH, ali i drugim Bošnjacima koji su se tu zatekli, nakon pada "Vranice" gubi se svaki trag, sve do danas. Prazina se nakon te akcije, te hapšenja hiljada Bošnjaka iz zapadnog dijela Mostara i dovođenja u sabirne centre na "Veležov" stadion i zloglasni "Heliodrom" povlači i odlazi u zapadnu Evropu. Tamo je u jesen 1993. godine ubijen u predgrađu Brisela. Za ubistvo su optuženi pripadnici njegove pratnje, premda ima dosta indicija da je njegovo ubistvo planirano i financirano iz Sarajeva.

Senad-Rogatica ostao je živjeti i ratovati u Mostaru, odnosno Hercegovini. Promijenio je identitet i postao Mladen Čovčić negdje u vrijeme Prazinine smrti, ne ranije od 9. novembra 1993. godine. Bio je
tada pripadnik Kažnjeničke bojne iz Širokog Brijega kojom je zapovijedao "mafijaški mistik", intelektualac i Europejac, kasnije i službeno ratni zločinac, Mladen Naletilić Tuta.

IZRONIT ĆE MLADEN ZA ONE ŠTO GA VOLE

Devetog novembra je, kao što je poznato, na zgražavanje cjelokupnog civiliziranog svijeta, u Neretvu srušen Stari most. Nakon višemjesečnog sistematskog "štemanja", tenk sa brda Stotina je 8. novembra krenuo u završnu operaciju rušenja spomenika svjetske kulturne baštine nulte kategorije, a posljednji smrtonosni udarac zadala mu je granata ispaljena prijepodne dan kasnije.

Svijet je bio zgrožen barbarstvom, osude su stizale sa svih strana. Hrvatsko vijeće obrane odmah odbacuje svoju odgovornost za rušenje Mosta, što je dobrim dijelom bilo istina.

Narednog jutra, 10. novembra na hitni poziv Franje Tuđmana delegacija "Herceg Bosne", predvođena predsjednikom Matom Bobanom i predsjednikom Vlade Jadrankom Prlićem odlazi u Zagreb.

Prema transkriptu iz Tuđmanovog ureda koji je korišten u Haagu na suđenju šestorici Hrvata (Prlić, Praljak, Stojić, Ćorić, Petković, Pušić), Mate Boban informira Tuđmana o rušenju Starog mosta u kontekstu
vremenskih prilika u Mostaru: "Bile su strašne kiše...a i toliko je pucano prije da je sam pao", objasnio je "meteorolog" Boban. (Mnogo godina kasnije na suđenju u Haagu obrana generala Slobodana
Praljka izvela je svoga eksperta za terorizam, izvjesnog Jankovića iz Srbije, koji je prevazišao i samog Bobana, objašnjavajući da je Stari most srušen "eksplozivom podmetnutim pod njegove noseće stubove"!?)

Bobanovoj verziji koja je prokišnjavala na sve strane ni sam Tuđman ne vjeruje. "Neka ostane među nama, hoćemo li mi biti optuženi?" pita diskretno delegaciju "Herceg Bosne", pa onda još dodaje sljedeći upit:
"Kome rušenje, u vojnom pogledu, odgovara?".

"Nama!", kratko odgovara upitani Mate Boban i tako djelomično umiruje hrvatskog Poglavara.

Kada hrvatski predsjednik pita hercegbosanske goste ("među njima!") "hoćemo li mi biti optuženi", "mi" su u tom pitanju država Hrvatska i Hrvatska vojska, a ne Hrvati u "najširem smislu").

Tenk, naime, koji je dokrajčio Stari most bio je tenk Hrvatske vojske, posadu su sačinjavali tenkisti iz Hrvatske vojske. To u knjizi memoara " Politika i domovina..." potvrđuje Josip Manolić, šef svih hrvatskih obavještajaca i špijuna u zadnjih 70 godina. Manolić piše da je tenk pripadao "Petoj gardijskoj brigadi" Hrvatske vojske, čiji je komandant bio general Ivan Kapular.

U zvaničnoj "ratnoj biografiji" ove brigade sastavljene od Slavonaca stoji da je cijelu 1993.godinu godinu provela na Južnoj fronti. Šta je u topografiji (bolje rečeno-tenkografiji) Hrvatske vojske podrazumijevala "Južna fronta", saznajemo iz knjige još jednog hrvatskog ratnog veterana, Janka Bobetka, "Sve moje bitke". Bobetko piše kako je bio ogorčen "neučinkovitošću" Pete gardijske brigade HV-a na bojišnici oko Gornjeg Vakufa.

Vrhovništvo "Herceg Bosne" po povratku sa roditeljskog sastanka u Zagrebu užurbano poduzima sve mjere i radnje da odbaci svaku mogućnost da je po Starom mostu pucao tenk Hrvatske vojske. To bi bio kapitalni dokaz o međunarodnom karakteru/agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. I Mate Boban je, u međuvremenu, shvatio da će ispasti kompletan idiot ako nastavi optuživati "mostarske kiše" za destrukciju mosta.

Naređuje stoga Boban "žurnu i učinkovitu istragu" o rušenju. Ubrzo, žurno, da učinkovitije ne može biti, istraga priznaje da je na Most pucano iz "lokalnog" tenka Hrvatskog vijeća obrane. Utvrđen je identitet posade koja je opsluživala "nestašni" tenk: njen zapovjednik bio je S.N. rođen u Rogatici.

Jednim "učinkovitim" istražiteljskim plotunom tako su ubijena dva zeca: ne samo što je "žurno" i "vjerodostojno" utvrđeno da Most nije srušila vojska susjedne države, već lokalni domoljubi HVO-a, nego ni
naodgovorniji za rušenje uopće nije bio Hrvat, nego "balija iz Rogatice".

Ubrzo je navodnom "tenkisti", nakon što je priznao sve što nije učinio, promijenjen identitet, dobio je dokumente na ime Mladen Čovčić, sa kojima živi već pune 23 godine. Mladen "Rogatica" živi u Mostaru sa ocem, ne zna se da je igdje zaposlen, ali ima dobra primanja kao bivši branitelj. Navodno mu vojna mirovina stiže iz Zagreba, što je zaslužio mnogo više od brojnih HVO-ovaca, zapovjednika, bezbjednjaka, političara, ratnih zločinaca...

Navodno je Mladen Čovčić posljednjih mjeseci intenzivno radio na tome da povrati svoj prvobitni idenitet, da ponovo postane Senad N. Koliko će mu predstojeće suđenje za učešće u prikrivanju zločina u Velikom parku pomoći, teško je reći.

Uglavnom, kada ga jednoga dana budu pitali šta je radio u ratu, može svijetla obraza odgovoriti: "Ništa posebno, prikrivao sam ratne zločine, povoljno..."

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/971 ... chica.html

[Haman2]

Vrijeme prolazi, puno toga se mijenja a neki problemi ostaju. Dokle tako, dokle ce se osporaviti na jezik bosanki, dokle ce se osporavati nase bosnjacko odredjenje. Imam dojam da se po ovom pitanju nista ne mijenja, jer ma koliko bilo nastojanja i prolijevanja krvi za podjelu BiH nasim komsijama to nikako ne uspijeva. Ja se nadam da ce tako zauvijek ostati. Dakle, nasa posla juce, danas i sutra.

Fra Antun Knežević: O nama Bosnjacima
Zapis iz časopisa 'Bošnjački prijatelj' 1870. godine



"Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.

[muha_sa]

https://avaz.ba/vijesti/bih/432220/logo ... m-zlocincu

Ogorčena je saznanjem da ni najsvirepiji zločinci u BiH kazne ne izdržavaju do kraja. Mejakić je uhapšen 2003., a pravosnažno u Sudu BiH osuđen 2009. na 21 godinu zatvora. Zahvaljujući pravu na prijevremeno puštanje, iza rešetaka neće ostati do 2024., a inače, kaznu izdržava u KPZ-u Banja Luka.

[Haman2]

Ovaj tekst nastao je 1870.godine. Kad ga procitamo imamo dojam da je napisan juce ili danas. Isti pokusaju vise od 148 godina. Dobro da shvatimo zasto smo bili: muhamedanci, muslimani, neopredijeljeni, muslimani pa Muslimani sa velikim "M".

Fra Antun Knežević u časopisu ‘Bošnjački prijatelj’ 1870. godine:



"U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, “jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime.“ Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova."

[Haman2]

NEPOZNATA VUKOVARSKO-SARAJEVSKA PRIČA: Kako je rušitelj Vukovara pukovnik Enes Taso ranjen i liječen u Sarajevu pa od Miloševića "posthumno" dobio čin generala
U obrazloženju je napisano kako "podivljale muslimanske terorističke horde u Sarajevu" ne štede nikoga, pa ni pripadnike vlastitog naroda, navodeći primjer tragedije pukovnika Tase

Foto: ArhivFoto: ArhivENES TASO (Foto: Vladimir Đoković)

Piše: SENAD AVDIĆ

Trideset hiljada vojnika Jugoslovenske narodne armije, pripadnika paravojnih postrojbi, srbijanske i savezne policije, kao i lokalnih srpskih milicija, napadali su hrvatski grad Vukovar punih 86 dana (od augusta do novembra 1991.godine) prije nego što su branitelji, njih ne više od 3,5-4 hiljade priznali poraz i položili oružje 18 novembra. Pored neuporedivo brojnije neprijateljske žive sile, branitelji su protiv sebe imali gotovo svu vojnu tehniku kojom je u tom trenutku raspolagala Jugoslovenska narodna armija, avione, tenkove i druga oklopna vozila, artiljeriju svih kalibara i dometa.

Za napad na Vukovar vrh JNA je angažirao nevjerovatnih hiljadu i dvjesto tenkova, koji su danima sijali smrt po nesretnom, ali nevjerovatno hrabrom gradu i njegovim stanovnicima. Iako loše opremljeni, branitelji Vukovara su uništili desetine oklopnih vozila, a jedna ulica na prilazima grada, Trnjanska, u legendu je upisana kao "groblje tenkova".

SMRT JE DOŠLA NA TENKU
Agresorski tenkovi su, uprkos fanatičnom otporu Vukovaraca i ogromnim gubitcima, prvi ušli u Vukovar koji je u tom trenutku bio sravnjen sa zemljom. Nakon njih u grad su umarširale šarolike jedinice raznih zločinaca, od "regularnih" oficira JNA do krvoločnih srpskih paravojnih jedinica pod komandom Željka Ražnatovića Arkana, Vojislava Šešelja, Dragoslava Bokana...

Zapovjednik tenkističkih jedinica bio je pukovnik Enes Taso. Njegovo ime se dugo vremena rijetko, ili nikako, pominjalo među onim koji su odgovorni za strašni zločin u Vukovaru. On je, kako je u rijetkim izjavama za medije ponavljao, "samo izvršavao svoju patriotsku dužnost". Taso je zapovijedao istim onim kolonama tenkova koje su u jesen 1991. godine građani Beograda i drugih srpskih gradova i sela cvijećem i poljupcima ispraćali na smrtonosni put u Vukovar.

Ko je bio Enes Taso, tada pukovnik, a kasnije general prvo JNA, pa Vojske SRJ i na kraju Srbije?

Taso je rođen 1946.godine u Prijepolju, gradu iz kojeg su brojni mladići odlazili na školovanje u vojne škole i akademije. Iz Prijepolja, je podsjetimo, i Sefer Halilović, prvi komandant Armije BiH. Karijera Enesa Tase išla je ubrzanom putanjom i on je malo prije početka rata u SFRJ i agresije na Hrvatsku imenovan je za komandanta kasarne "Stevica Jovanović" u Pančevu. Uskoro postaje zapovjednik 51. oklopne brigade JNA, najbrojnije i najopremljenije tenkovske jedinice tadašnje JNA koja je upućena na vukovsrku bojišnicu.

Prema svjedočenjima ljudi koji su u to vrijeme imali pristup komandama JNA oko Vukovara, Taso je, kao i ostali "regularni" oficiri, tijesno surađivao sa paravojnim hordama koje su pristizale iz Srbije. Novinar Jovan Dulović, koji je svjedočio na suđenju Veselinu Šljavančaninu, Miletu Mrkšiću u Haagu označio je Enesa Tasu kao jednog od ključnih oficira JNA odgovornih sa stradanje Vukovara i njegovih stanovnika.

Županijsko odvjetništvo u Osijeku je protiv Enesa Tase podiglu optužnicu za ratne zločine tek 2010., skoro dvije decenije nakon pada Vukovara. Pored ostalih zločina, Tasu se teretilo da je kriv i za smrt 60 civila nesrpske nacionalnosti "koji su od 1.kolovoza do prosinca 1991. godine nakon okupacije Dalja, Erduta i Aljmaša zlostavljani i ubijeni, kao i za smrt 11 vojnika Hrvatske vojske zarobljenih u Vukovaru koje su vojnici pod Tasinim zapovjedništvom mučili i ubili..."

DOLAZAK U SARAJEVO KOD KUKANJCA
Nakon što je 2 .januara 1992. godine u Sarajevu potpisan mirovni plan američkog diplomate Cyrucea Wencea kojim je uspostavljen prekid vatre između Hrvatske vojske i Jugoslovenske narodne armije, otpočelo je pregrupisavanje snaga JNA kojom je već nekoliko mjeseci zapovijedao srpski državni vrh na čelu sa Slobodanom Miloševićem i njegovim trabantima koji su uzurpirali Predsjendištvo SFRJ i njegove ustavne ovlasti.

Nakon što je mirovnim planom čuvanje do tada dostignutih granica tzv. Srpske Krajine u Hrvatskoj prebačeno u nadležnost snaga UN-a, počeo je "veliki transport" JNA, njene tehnike i kadrova u Bosnu i Hercegovinu. Ponovo je formirana Sarajevska, odnosno Druga Armijska oblast JNA, na čije je čelo imenovan general-pukovnik Milutin Kukanjac. Pukovnik Enes Taso prekomandovan je nakon "oslobođenja" Vukovara za njegovog pomoćnika.

Nije poznato kolika je bila realna komandna i operativna moć pukovnika Enesa Tase unutar vojne hijerarhije Druge Armijske oblasti, ali je činjenica da su njene oklopne jedinice bile prethodnica i podrška svim napadima na brojne bosanskohercegovačke gradove. Tenkovi JNA kojim je po formaciji trebao zapovjedati Enes Taso su podržali pobunjene Srbe u zauzimanju Policijske škole MUP-a BiH na Vracama, ali i u operacijama okupacije Vogošće, Ilidže, Ilijaša i drugih dijelova BiH u zoni nadležnosti Druge Armije.

Iako je prema riječima nekih njegovih bivših kolega iz JNA koji su se na početku rata stavile na raspolaganje vlastima Bosne i Hercegovine, Taso pozivan da se priključio Teritorijalnoj odbrani BiH, on je takve prijedloge odbio i ostao u Komandi Druge Armije na Bistriku sa stotinama drugih oficira i zaposlenih. U koloni vozila JNA koja je 3.maja 1992.godine krenula iz komande na Bistriku prema "srpskim teritorijama" i dalje prema Beogradu našao se i pukovnik Enes Taso.

"Naše vozilo koje je bilo posljednje u koloni nije odmaklo ni pedesetak metara od naše komande, kada su nas zasuli paljbom. Iza nas je bilo samo jedno vozilo UNPROFOR-a. Pogodili su Zdravka (Tomovića, vozača, op. S.A.) i mene, ali ja sam bio svjestan, pa sam ga dozivao. Vidio sam samo da mu je glava pala na volan, a na vratu ranu od metka. Za mene nema nikakve sumnje da se radilo o organizovanom napadu, a ne o nekim individualcima kako se to danas tvrdi", prisjećao se pukovnik Enes Taso mnogo godina kasnije na trenutke u kojima je teško ranjen u Dobrovoljačkoj ulici.

KAD MRTVI GENERALI LETE
U sarajevskoj Vojnoj, današnjoj Državnoj bolnici teško ranjeni Enes Taso liječen je mjesecima. Nakon što mu je spašen život i koliko-toliko prizdravio, ponovo mu je nuđeno da ostane u Sarajevu i priključi se Armiji BiH, što je on energično odbio. Razmijenjen je krajem ljeta 1992.godine i prebačen u Srbiju.

No, Predsjedništvo SFRJ, odnosno četvorica Miloševićevih poslušnika koji su se tako predstavljali, istog dana kada je Enes Taso teško ranjen, 3. maja odlučilo, mu je promptno dodijeliti čin general-majora, posljednje generalsko imenovanje koje je dodijeljeno od strane Predsjedništva SFRJ.

U obrazloženju je napisano kako "podivljale muslimanske terorističke horde u Sarajevu" ne štede nikoga, pa ni pripadnike vlastitog naroda, navodeći primjer tragedije pukovnika Tase. Izvori iz Beograda tvrde da niko od njegovih kolega, niti članova Predsjedništva SFRJ prilikom njegovog promaknuća u čin generala nije očekivao da će Taso preživjeti u sarajevskoj bolnici , pa mu je unapređenje u generalski čin, iako to nije bilo navedeno, dodijeljeno gotovo posthumno. No, kako rekosmo, on se oporavio, vratio u redove nove Vojske SRJ koja ga je nevoljko rasporedila za komandanta kasarne u Pančevu u kojem je živio sa porodicom.

General Enes Taso, za zasluge u borbi srpskog naroda u Hrvatskoj i BiH, proglašen je počasnim građaninom Pančeva i uživo je izuzetan ugled i poštovanje među mještanima tog srbijanskog grada. Umro je u augustu ove godine u 71.godini života. Sahranjen je uz najveće državne i vojne počasti.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/979 ... erala.html

[Haman2]

Ovaj VIDEO koji mozemo pogledati snimljen je u Hrvatskoj ali tako slicno dogadja se i u BiH a posebno u Sarajevu i Tuzli. Pogledajte kako se ponasaju mladi ljudi ali i ljudi u zrelim godinama. I jedan i drugi ne podnose urednost. Jedan sara po novim fasadama, drugi baca smece po hodinicima i to namjerno, planski i organizirano.
Kako ovo suzbijati. Zalbe stanara ne pomazu, vandali rade svoje, policija ne vrsi svoj posao, pravosudje takodje. Iz tog razloga imamo kriminal, vandalizam koji se manifestira u unistavanju svega ono sto je lipo.

Kaliknite na link da procitate tekst i pogledate VIDEO.

[Haman2]

NASA POSLA. Vremena se mijenjaju a politika ostaje uvijek ista. Kad to analiziram ne mogu a da ne zakljucim, da smo ovdje u BiH na pogresnom mjestu. Nasi susjedi ce uvijek raditi na nasem nestanku, bilo oni socijalisti, socijaldemokrati, komunisti, ponasanje uvijek nekako fasisticko zamotano ovako i onako da se manje primijeti.

Evo jedan tekst " NIKOME SE NE PONOVILO: BOSNJACI U KRALJEVINI SHS



Klinknite na lin ispod da procitate tekst.

http://stav.ba/nikome-se-ne-ponovilo-bo ... evini-shs/

[Haman2]

Poslusajmo nasa posla lijepo

Kliknite na lik i poslusajte nasa posla.

https://o2tv.rs/video/24minuta.php?yyyy ... uRoXqVc_VY

[Haman2]

VLADA KANTONA SARAJEVO DONIJELA ŠOK MJERE: Zbog zagađenja zraka proglašena "DRUGA EPIZODA" i USVOJENE HITNE MJERE

-Zabranjuje se kretanje automobila (na potezu Baščaršija – Ilidža u oba smjera), čiji benzinski motori imaju normu EURO1 ili manju, i dizel motori normu EURO3 ili manju, uz pojačane kontrole organa MUP-a.



Zbog povećanih koncentracija čestičnih tvari u zraku PM10, u Kantonu Sarajevo proglašena je druga epizoda – “Upozorenje”. Odluku o proglašenju ove epizode uz primjenu mjera iz Plana interventnih mjera u slučajevima prekomjerne zagađenosti zraka u KS, donio je Operativni štab Vlade Kantona Sarajevo na večerašnjoj sjednici.

S obzirom na najave o stabilnim vremenskim prilikama za Kanton Sarajevo u naredna 24 sata, zbog kojih se očekuje dalji porast koncentracija navedenog polutanta u zraku, proglašena je ova epizoda uz primjenu sljedećih mjera:

-Ograničiti rad postrojenja za proizvodnju toplotne energije snage preko 50kW koja koriste čvrsta goriva i lož ulja u smislu smanjenja temperature za minimalno 3ºC, promjeniti energent za produkciju toplote prelaskom na ekološki prihvatljivije, u skladu sa raspoloživim mogućnostima, ograničiti broj radnih sati ili na drugi način, uz pojačan inspekcijski nadzor,

-Upozoravaju se sva postrojenja za proizvodnju toplotne energije snage preko 1 MW koja koriste prirodni gas, da smanje temperaturu u prostorima koje zagrijavaju za minimalno 2ºC,

-Osigurati protok motornih vozila bez dužeg zadržavanja na glavnim gradskim raskrsnicama, na potezu Baščaršija- Ilidža u oba smjera, i na južnoj gradskoj zaobilaznici,

-Zabranjuje se izvođenje grubih građevinskih radova na otvorenom i zatvorenom prostoru.

Pored ovih mjera, na snazi su i sljedeće mjere iz Prve epizode Plana, “Pripravnost”:

-Intenzivirati aktivnosti komunalnih preduzeća i drugih pravnih lica koji vrše redovno (mehaničko čišćenje i pranje cesta), kao i zimsko održavanje cesta uz upotrebu “mokrog postupka”, radi smanjenja emisija prašine,

-Pozivaju se pravna lica da u zavisnosti od svojih mogućnosti izvrše pomjeranje početka radnog vremena, kako bi se doprinijelo rasterećenju kapaciteta javnog gradskog prevoza i gradskih saobraćajnica,

-Zabranjuje se kretanje automobila (na potezu Baščaršija – Ilidža u oba smjera), čiji benzinski motori imaju normu EURO1 ili manju, i dizel motori normu EURO3 ili manju, uz pojačane kontrole organa MUP-a. Ovo se ne odnosi na vozila policije, inspekcije, ministarstva odbrane, javnog gradskog prevoza, javnih komunalnih preduzeća, vozila sa diplomatskim tablicama i vozila hitnih intervencija (civilne zaštite, hitne pomoći i vatrogasaca), taxi vozila, električnih vozila i vozila na plin,

-Zabranjuje se saobraćaj za teretna motorna vozila čija je najveća dozvoljena masa preko 3,5 tone na glavnom gradskom longitudinalnom pravcu na potezu od Baščaršije do Nedžarića sa preusmjerenjem saobraćaja na alternativne pravce kretanja. Tehnička regulacija saobraćaja za vrijeme zabrana vršit će se privremenom saobraćajnom signalizacijom i opremom, znacima i naredbama koje daju ovlaštena policijska lica MUP-a Kantona Sarajevo. Ovo se ne odnosi na vozila javnog gradskog prevoza, javnih komunalnih preduzeća, vozila hitnih intervencija i dostavna vozila za prehrambene proizvode. Za vrijeme trajanja zabrane saobraćaja, upravitelji cesta su dužni svaki iz svoje nadležnosti izvršiti postavljanje privremene saobraćajne signalizacije i opreme, uključujući i održavanje iste,

-Upozoravaju se pravna i fizička lica da je kažnjivo svako spaljivanje otpada u kućanstvima. U slučaju sumnje na takva nedozvoljena postupanja prijave uputiti na Eko-telefon br. 033/66 00 00 ili telefon Kantonalnog operativnog centra civilne zaštite br. 121, radi daljnjeg djelovanja nadležnih inspekcija općina i Kantona,

-Upozorava se stanovništvo da svojim ponašanjem i aktivnostima dodatno ne doprinosi zagađenju zraka,

-Apeluje se na vozače da racionalno i odgovorno koriste privatne automobile,

-Pojačava se inspekcijski nadzor nad gradilištima,

-Upozoravaju se rizične grupe stanovništva da smanje kretanje na otvorenom.

Ova odluka zajedno sa mjerama stupa na snagu danom donošenja.

KOMENTAR ISPOD TEKSTA

daj da vidim koji ce policajac mene iskljuciti iz saobracaja,ZASTO NE UHAPSE ONOGA KO JE DAO DOZVOLU I ZEMLJISTE (EFENDIC)ZA GRADNJU ZGRADA NA OTOCI I STUPU I ONEMOGUCIO STRUJANJE VAZDUHA,ZASTO NIJEDNA TOPLANA KOJE SU STARE PO 40GODINA NEMA FILTERE NA DIMNJACIMA,ZASTO SE 160 000 DOMACINSTAVA GRIJE NA DRVA I UGALJ,PLATIO SAM SVE POREZE,REGISTRACIJU AUTA,OSIGURANJE,EKO TEST,E NECETE VISE DOJADILO NEKA ME POKUSAJU ISKLJUCITI,VLADA NIJE ZAKONODAVNO TIJELO A I DA JESTE ZAKON NE MOZE PRIMJENJIVATI RETROAKTIVNO NA UREDNO REG VOZILA

[Haman2]

SKUTI MILORADA DODIKA: Fenomen političkih konvertita u RS-u

Fenomen političkih konvertita u Republici Srpskoj eskalirao je u poslednjih pet godina, a okidač za pojavu bio je i ostao nekažnjen slučaj otvorene političke korupcije prilikom formiranja Vlade RS nakon izbora 2014. godine



Piše: Ljiljana Kovačević

Prije nekoliko dana Draško Aćimović objelodanio je da napušta Socijaldemokratsku partiju (SDP), jer, kako je naveo, nije imao podršku vrha stranke za svoje političke stavove i koncept.

Najavljeno je da će Aćimović političko djelovanje nastaviti u jednoj od vladajućih političkih partija sa sjedištem u RS. Aćimović je SDP-u pristupio u novembru prošle godine, a prije toga je podnio ostavku na mjesto ambasadora BiH u Belgiji, gdje je imenovan kao kandidat Napredne Srpske, na čijem čelu je bio Adam Šukalo.

Aćimović je tada naveo da napušta ambasadorsko mjesto „nakon višemjesečnog razmišljanja, analize cjelokupne situacije, ali i činjenice da se već duže vrijeme Bosna i Hercegovina nalazi kako u političkoj, tako i u ekonomskoj krizi“.

Za par godina Aćimović je promijenio tri političke opcije. Prema najnovijem planu, za prevazilaženje političke i ekonomske krize u zemlji zalagaće iz redova vladajućih stranaka u RS, čiji glavni lider Milorad Dodik negira postojanje države BiH.

FENOMEN KONVERTITA

Aćimović je jedan od desetine, pa i stotine (ako se uzmu u obzir manje zvučna imena) političkih preletača, koji su se pojavili na političkoj sceni Republike Srpske. Fenomen političkih konvertita u ovom bh. entitetu eskalirao je u poslednjih pet godina, a okidač za pojavu bio je i ostao nekažnjen slučaj otvorene političke korupcije prilikom formiranja Vlade RS nakon izbora 2014. godine.

Taj slučaj, kolokvijalno nazvan “Dva papka”, ustoličio je političku korupciju i prodaju političkih mandata i funkcija kao legitiman način trgovine političkim uticajem. Politički konvertiti, ne samo da su od političkog života u RS napravili pijacu, na kojoj se sve može prodati i kupiti, već su obesmislili izborni process, s obzirom na to da je u mnogo slučajeva izigrana izborna volja građana. Na izborima građani daju glas određenoj političkoj opciji, a taj neko, kome su povjerili svoj glas kako bi zastupao njihove interese, nakon izbora pređe u suprotstavljeni politički blok.

Za političke pervertite, papke, preletače ne postoji ideološko opredjeljenje, već oni politiku i političke partije vide tek kao oruđe za ostvaranje ličnih interesa.

OBREN, DRAGAN, OGNJEN

Nakon izbora 7. oktobra pokrenute su nove seobe u druge političke partije i koalicije. Obren Petrović i takozvana „Obrenova grupa“, koji su glasove dobili kao kandidati SDS-a, u naredne četiri godine u parlamentu BiH i Narodnoj skupštini RS djelovaće zajedno sa SNSD-om Milorada Dodika.

Isti slučaj je i sa Draganom Čavićem i još dvoje poslanika ove stranke u parlamentu RS, koji su poslije 7. oktobra zgrozili javnost svojom odlukom da napuštaju opoziciju i ulaze u koaliciju sa SNSD-om. „Pod zastavom Srpske“ u narednom periodu biće i Zdravko Krsmanović, koji je samo par dana pred izbore tvrdio kako je za Dodika spremljena VIP ćelija u zatvoru u Foči.

Među političkim preletačima mnogo je onih za koje više ne znate koliko su stranačkih dresova promijenili. Ognjen Tadić iznikao je iz sjemeništa lidera radikala Vojislava Šešelja. Potom je utočište našao u SDS-u, čiji je visoki funkcioner bio godinama i koji ga je dva puta kandidovao za predsjednika RS. U oktobru prošle godine Tadić, koji je zahvaljujući SDS dobio mjesto delegata u Domu naroda BiH, odlučio je da napusti tu stranku i osnuje vlastitu partiju, koju je nazvao Narodna stranka. Naravno, nije mu palo na pamet da SDS-u vrati mandat delegata u Domu naroda BiH. Samo nekoliko mjeseci kasnije,

Tadić je osvanuo kao potpredsjednik Demokratskog narodnoh saveza (DNS), negirajući da u njegovom političkom transferu postoji bilo kakva politička trgovina.

„Naš koncept je da se ozbiljni ljudi na ozbiljan način trebaju baviti politikom“, rekao je on.

Koliko je to bio ozbiljan koncept i koliko su u DNS-u svi ozbiljni ljudi, pokazalo se posle 7. oktobra, kada se stranka pocijepala na one koji su lojalni lideru Marku Paviću i one koji su se svrstali u grupu Nedeljka Čubrilovića.

DNS je u predizbornoj godini usisavala u svoje redove razne preletače, najviše SDS-ovce, koji su, ne iz ideoloških, već ličnih interesa napustili tu stranku. Nekome je DNS dao novac, nekome su zaposlili najuže članove porodice, a svi oni su se nadali svijetloj političkoj budućnosti u strankama na vlasti.

ZABORAVLJENA LICA

Mnogi od njih danas su zaboravljeni. Poput Đorđa Krčmara, koji je prošle godine kao poslanik u Predstavničkom domu parlamenta BiH napustio SDS i pristupio DNS. Kao miraz je u DNS doveo svoja dva sina, od kojih je jedan imenovan za pomoćnika direktora u Republičkoj upravi za geodetsko-imovinske poslove.

Slično je prošao i bivši poslanik SDS u Predstavničkom domu parlamenta BiH Borislav Bojić iz Prijedora, koji je u martu ove godine također preletio u DNS, nadajući se da ga tamo čeka bolje sutra. Danas od Bojića ni traga ni glasa, ali je posle njegovog odlaska SDS značajno poboljšo izborni rezultat u prijedorskoj regiji.

U decembru prošle godine Vojin Mijatović, koji je kao kadar Čavićevog NDP-a (u to vrijeme opozicione stranke u RS) bio zamjenik ministra civilnih poslova u Savjetu ministara podnio je ostavku na tu funkciju i pristupio SDP-u.

ANTOLOGIJSKI PAPCI

Antologijski „papci“ u političkom životu RS ipak su Nenad Stevandić, Vojin Mitrović i Ilija Stevančević. Stevandić, koji je bio potpredsjednik SDS-a, napustio je tu partiju u maju 2015. godine, ali tek kada je kao kandidat te stranke izabran za jednog od potpredsjednika Narodne skupštine RS. U to vrijeme je izričito tvrdio da će nastaviti dejlovati kao opozicioni poslanik, što se ispostavilo kao notorna laž. Potom je osnovao svoju stranku – Ujedinjenu Srpsku, ali se na oktobarskim izborima našao na kompenzacionoj listi SNSD-a za Predstavnički dom parlamenta BiH i zauzeo poslanički mandat.

Vojin Mitrović iz Bijeljine bio je SNSD-ovac, koji se zbog svađe oko pozicija u vlasti posvađao sa Dodikom i pred izbore 2014. godine pristupio NDP-u. Onda se desila afera „Dva papka“, Mitrović je podržao izbor vlade Željke Cvijanović, a Dodik zaposlio njegovog sina u svom kabinetu. Mitrović se vratio u SNSD i na ovogodišnjim izborima osvojio mandat u parlamentu BiH.

Drugi čuveni politički „papak“ je Ilija Stevančević, koji je u Narodnu skupštinu RS na izborima 2014. godine kao predstavnik Partije ujedinjenih penzionera ušao na listi SDS-a. Izvori Žurnala tvrde da je od tadašnjeg lidera SDS-a Mladena Bosića tražio pozamašnu sumu, oko 100 hiljada maraka, da ostane u opoziciji, ali da Bosić nije pristao na tu ucjenu. Stevančević se zato okrenuo drugoj strani, Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović i unovčio svoj poslanički mandat.

U junu 2015. godine SDS je napustio poslanik u parlamentu RS Darko Banjac iz Kozarske Dubice. On je utočište našao u DNS, čiji je danas visoki funkcioner i poslanik u Narodnoj skupštini RS, u frakciji lojlanoj lideru stranke Marku Paviću.

Prije njega SDS je napustio i Slavko Dunjić iz Gradiške, koji je u prošlom sazivu parlamenta RS djelovao u skladu sa pravilima koje je diktirala vladajuća koalicija sa SNSD-om.

Iz SDS-a su u prošlom mandatu iz poslaničkog kluba odlepršali i Zlatko Maksimović iz Bijeljine i Simona Žakula iz Doboja. Žakula je kao zvaničan razlog napuštanja SDS-a navela prestanak saradnje grada Doboja sa firmom njenog supruga, koja je godinama unazad na taj način dolazila do ogromnih finansijskih prihoda. Danas ni gradonačelnik Doboja Obren Petrović ni Žakula nisu u SDS.

Neda Petrić, poslanički mandat u prošlom sazivu Narodne skupštine obezbjedila je kao Šešeljev radikal, ali je u međuvremenu istupila iz te stranke i priključila se DNS-u.

Jedini prelazak iz vladajuće koalicije u redove opozicije u periodu od 2014. do 2018. godine imali su Adam Šukalo i Goran Đorđić iz Napredne Srpske. U međuvremenu je i među njima „pukla tikva“, pa je Đorđić preuzeo vođstvo stranke, a Šukalo se priklonio PDP-u. Na prošlim izborima bio je na listi kandidata za parlament BiH, ali nije uspio da osvoji poslanički mandat. Nedavno je objelodanio da se u potpunosti povlači iz politike.

NIKOLA ŠAMPION

Apsolutni šampion među političkim konvertitima od postanka RS do danas je Nikola Špirić. Političku karijeru je počeo još u ratu, kao član Srpske radikalne stranke, da bi 1997. godine osnovao Demokratsku stranku za Banju Luku i Krajinu. Od 1998. do 2000. godine bio je u SDS-u, a onda prelazi u PDP, u kojem se zadržao dvije godine. Konačno utočište 2002. godine nalazi u SNSD-u, koji mu je bio i ostao odlična baza za zadovoljenje mnogih političkih ambicija, ali i ličnih interesa.

Zbog umiješanosti u koruptivne radnje našao se na „crnoj listi“ SAD, što ga nije spriječilo da ponovo zapliva u parlamentarnim vodama. Iako je na oktobarskim izborima izabran za poslanika u Narodnoj skupštini RS, on se odrekao tog mandata i odlučio se da naredne četiri godine bude delegat u Domu naroda BiH. Nema sumnje da se odlučio za Sarajevo, jer je tu bolje „umrežen“ u političkim, poslovnim i pravosudnim krugovima.

(zurnal.info)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/100 ... _rs_u.html

[Haman2]

Code: Select all

[color=#0000BF][color=#0000BF]MILORAD ABU DODIK PREVEO SRBE ŽEDNE PREKO VODE: „Kako je Mile postao BH fanaticos koji se bori za svoju Domovinu“
Novi blog Nebojše Vukanovića prenosimo u cijelosti[/color]
[/color]
[img]http://www.slobodna-bosna.ba/img/vijesti/2018/12/dodik_20.jpg[/img]
Foto: ArhivFoto: Arhiv
Piše: NEBOJŠA VUKANOVIĆ

[b]Lažni Srbin i lažni patriota Milorad Abu Dodik podržaće rad i nastupe reprezentacije svoje drage domovine Bosne i Hercegovine u košarci, potvrđeno je nakon sastanka u Laktašima Mirze Teletovića, predsjednika Košarkaškog saveza BiH, i Abu Dodika.

Predsjedavjući Predsjedništva BiH podržao je reprezentaciju BiH na kraju godine u kojoj je trebao da se održi referendum o nezavisnosti Republike Srpske i odcjepljenja od BiH, kako je predviđala Deklaracija SNSD-a iz 2015. godine.

Dodik je dobio povjerenje naivnih građana radikalnom retorikom, pričama o nemogućoj BiH koja će da se raspadne, arlaukanju hodža koji mu smetaju i „balkanskom Teheranu koji ima previše džamija“, na koji se brzo navikao dok sjedi na kanabetu sa eks „ratnim zločincem“ Šefikom Džaferovićem.

Čim su prošli izbori Dodik je ponovo okrenuo ploču i postao veliki BH fanatikos koji se bori za Domovinu, nekada vještačku tvorevinu koju je navodno trebao da ugasi. Podrška Mirzi i reprezentaciji domovine BiH je nastavak njegove iskrene probosanske politike i prve izjave nakon ustoličenja da Predsjedništvo BiH i Sarajevo trebaju biti epicentar svih aktivnosti.

Naivni Srbi koje je Abu Dodik ponovo preveo žedne preko vode mogu samo da se solidarišu, uzmu plavo-žute šalove i bodre sa Mirzom i Miletom domovinu BiH u Zetri i „balkanskom Teheranu“. Na kraju se samo treba zapitati kakvu bi hajku pokrenuli RTRS, ATV i drugi dvorski mediji da su Mirko Šarović ili Mladen Bosić uradili i izjavili nešto slično?

[/b]
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/101 ... ovinu.html

[Haman2]

Ne znam sta se desava sa gore prilozenim tekstom
.

[oldtajmer]

ne znam gdje da postavim ,pa evo ovdje
u vezi zurnalovog istrazivanja i kupovine diplome srednje medicinske za 17 dana

Sva dokumentacija na osnovu koje je naša ekipa započela istraživanje, bila je na raspolaganju Tužilaštvu BiH. Oni, međutim, nisu željeli voditi istragu. Sve detalje o umiješanosti državnog tužilaštva u ovaj slučaj donosimo u narednim tekstu koji ćemo objaviti u subotu, 5. januara.

ima li ovdje fakat bar promil sansi da cemo ikad postati normalno drustvo ili smo toliko zaglibili da nam nema pomoci i samo nas treba pustiti da izumremo na ovim prostorima,mislim da u ovolikoj kolicini bezvlasca buducnost ove zemlje moze samo biti najcrnja moguca

[Haman2]

Nemamo pravnu drzavu a stub svake drzave su policija i pravosudje.
Javna je tajna da se kupuju diplome srednjih skola i fakulteta.
Tu postje dva nacina. Jedan je da upisas fakultet, psjecujes nastavu a nista ne ucis ali ipak prolazis na ispitima. Drugi je da platis i ne pohadjas nastavu. Prvi nacin koriste mladji ljudi obicno od 20-30 godina a drugi satariji od 30 godina.
Zasto niko ne reagira. Ja mislim da je to zbog cinjenice da su mnogi politicari mozda na isti nacin dosli do diploma.



KOLUMNA DRAGANA BURSAĆA: "Nepristojne bošnjačke kosti kvare žurku u RS-u"

Kakav izopačen um moraš imati, pa da te vrijeđaju kosti ljudi koji se drugačije zovu, koji su ti bili komšije, sa kojima si dijelio koricu kruha, i dobro i zlo
Piše: Dragan Bursać



Gledam prilog RTRS-a i ne vjerujem šta čujem i vidim. Voditeljica kaže da je povodom Dana republike na adresu institucija RS-a stigla pošta sa fotografijama “nekih” kostiju ispod kojih piše kako su to temelji Republike Srpske. Voditeljica dalje zabrinutim tonom izjavljuje kako ovakvi sadržaji vrijeđaju Republiku Srpsku i srpski narod.

KO NAM TO KVARI ŽURKU?
Ne vjerujem i dalje. A onda čitam u banjalučkim "Nezavsinim" autorski tekst u kojem doslovno stoji ovo:

"Policija mora da reaguje zbog morbidnih 'čestitki', na kojim je, uz fotografiju ljudskih leševa, napisano 'Ako obilježavate Dan Republike Srpske, ne zaboravite, ovo su njeni temelji', jer je to kap koja je prelila čašu'.

Kako će to policija da reaguje? Hoće li hapsiti članove 25 udruženja okupljenih oko potomaka i rođaka nastradalih u zločinima i genocidu u BiH? Dakle, oni koji su izgubili sve postaju još i ratni huškači, pa ih treba zatvarati, zato što su morbidni i kvare zabavu? Zato što napominju da je jedan nelagalan i neustavan praznik- proslava jednaka onoj koju su izvodili za napaćeni narod zločinci Karadžić i Mladić?

Oni su morbidni znači, tako trajno oskaćeni za najmilije u zločinima i genocidu, a vlast koja se kune u najprirodniju ekstenziju optuženih i osuđenih za zločine i genocid nije kriva? Svi oni koji veličaju krvoloke iz rata zajedno sa vlašću su u pravu? A ta vlast je opet navodno prava koliko je i prava u manjem BiH entitetu i trebala bi zakonski da se obračuna sa ono nešto preživjele bijede koja «nabija na nos» kosti najmilijih i "kvari" praznik "poštenom narodu"?

PROTJERIVANJE KOSTIJU I MEZARJA
Nego, postoji li pravno utemeljenje da se hapse i sudu izrčuju ljudi kojima su već pobijeni najmiliji i kojima su (ako i to) ostale samo kosti?

Stvorio se tu i potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Milan Petković sa vrlo "kreatvinim2 rješenjima glede stradalnika Bošnjaka, i kostiju njihovih najbližih, pa kaže da je sporna poruka morbidna te da iza nje stoje lica teško opterećena prošlošću, koja ne žele suživot i dodaje:

"To mogu da poručim kao političar te da iskažem svoje žaljenje što još takvi ljudi u BiH djeluju i što im je djelovanje na taj način dozvoljeno. Takva poruka mogla bi se podvesti i pod krivično djelo javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje, iz člana 359. Krivičnog zakonika RS, gdje se navodi da neko ko podstiče na mržnju zbog nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, može biti kažnjen novčanom ili kaznom zatvora", navodi sve ovo Petković za "Nezavisne".

Dakle, poruka je morbidna, a nepriznavanje srebreničkog genocida nije? Ljudi koji su izgubili sve ne žele suživot, a vlasti RS-a, koje se i po Srebrenici šepure sa Mladićem i koje se spradaju sa genocidom, eto one baš žele suživot? Kao da je genocid horoksop, a ne dokazan i potvrđen akt u kome je nastradalo 8372 čovjeka. Kosti mrtvih su morbidne, a nepodiznje spomenika za 102 ubijena prijedorska djeteta nije?

Kosti su provokacija i ratano huškanje, a ćutnja i negiranje od Tomašice do živih višegradskih ljudskih lomača su šta? Patriotski akt u nakardanoj sredini! Hajde da protjeramo i te kosti, kad smo već žive protjerali! Hajde da se držimo Zlatnog pera pisaca Vojvodine Ljiljane Bulatović Medić koja izgovori ovo za Potočare: "Ja tražim svojim istraživanjima, svojom budućom knjigom, da oni prenesu svoje mezare na njihovu teritoriju, jer je to plodno zemljište koje narod treba da obrađuje."

KAKO BOLESNO
Pa je onda u tom nakaradnom piru u kojem je žrtva postala dželat, a dželat žrtva, moguće izvesti sud i to nekakv kvazipravni po kome potomci i genetski vezani za kosti trebaju biti suđeni za nasilje i mržnju, trebaju otići u zatvor, a sve to da bi se ugodilo jednoj nacionalističkoj žurci 9. januara. Eto, to vam je doslovno to.

Nego, šta je sa tzv. vrijeđanjem srpskog naroda?

Za ovo vam je dovoljan samo jedan misaoni eksperiment:

Sad zamislite njemačku spikericu koja bi rekla da kosti Jevreja iz npr. Aušvica vrijeđaju njemački narod. Zamislite onda nekakvog pravnika, koji sa najviše instance u Bundestagu pojašnjava kako će hapsiti pripadnike židovskih udruženja, zato što su pomenuli kosti svojih, a koje su ugrađene u Treći rajh? I zamislite koliko bi sekundi voditeljica i pravnik obnašali svoje funkcije.

Ali, to je Njemačka, civilizovana zemlja u kojoj je sprovedena denacifikacija, u kojoj ljudi vode računa o kostima žrtava, prije svega, u kojoj je samo ignorisanje holokausta i zločina zakonom kažnjivo. Kod njih se ne može desiti ovo. Pa zar nam je stvarno potreban potpuni ekonomski egzodus, a da bi se tek tamo potomci ljudi koji negiraju genocid naučili ljudskosti? Na žalost, u velikom, ogromnom broju slučajeva jeste.

Bez ljudske odgovornosti i empatije

I na koncu, manimo se i pravnih kvaziregula, medijskih spinova, obmana i nacionalnog doživljaja svijeta.

ŠTA JE SA LJUDSKOŠĆU?
Kakav izopačen um moraš imati, pa da te vrijeđaju kosti ljudi koji se drugačije zovu, koji su ti bili komšije, sa kojima si dijelio koricu kruha, i dobro i zlo? Kakav izopačen um moraš biti pa da ti vidiš smetnju u ljudima koje je neko u tvoje ime pobio samo zato što se drugačije Bogu mole? Da li je komocija nekog izmaštanog praznika veća i jača od ljudske empatije koju bi svi trebali navodno nostiti u sebi?

I na koncu, kakav izopačen um moraš imati pa da zaista slaviš nešto što je nastalo na tim kostima???

Stvar je posve jasna, kada zamijenite uzork za posljedicu dobijete naopako, rđavo i neistinito informisanje jednog RTRS-a, dobijete bildanje nacionalističkog mišića od strane Dodikovog režima, dobijete nakaradni pravni uzus po kome je moguće hapsiti ljude jer su objavili fotografije svojih ubijenih i poslail ih institucijama nadležnog entiteta.

I moguće je odloženim dejstvom od 1996. do 2019. stvoriti kolektivnu mejnstrim misao po kojoj NIKO, ama baš NIKO ne snosi odgovornost niti uncu kajanja za one kosti koje su tako "nepristojne".

(Buka)

[Haman2]

[quote]IZ HAŠKIH DOKUMENATA; DOBROVOLJAČKA 3. MAJA 1992: JNA i general Kukanjac snose najveći dio krivice

"Avangarda" eksluzivno objavljuje dio sadržaja dokumenata Haškog tribunala – s kojima raspolaže i Tužiteljstvo BiH, ali i tužiteljstva i vlasti Republike Srpske, a u kojima su mišljenja i stavovi Haškog tribunala dati na osnovu obimne dokumentacije o dešavanjima u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. godine
Piše: Dženana Karup Druško



“Mada je Tužilaštvo RS-a dostavilo ovaj dosje, najveći dio istrage tih navoda (gotovo 7 godina) provodio je Vojni sud u Beogradu. Nema službenog objašnjenja zašto su beogradski tužioci odlučili da se ovaj dosje dostavi ICTY. (...)

Sumnja se da je Beograd poslao ovaj dosje RS-u da ga dostavi nama, svjestan da će mu ICTY - Jedinica za Pravila puta dodijeliti Standardnu oznaku B (negativno mišljenje, odnosno da nema dokaza za navode o odgovornosti rukovodstva RBiH, prim.aut.).

Tada bi RS (i Beograd) onda bili u poziciji da se obrate medijima i kažu da ih je UN ponovo izdao, da je nepouzdan i da je na strani muslimana”, navodi se, između ostalog, u jednom dokumenatu Haškog tribunala, od 8. maja 2003. kao i ovo: “U trenutku predaje pisama vlastima u RS-u bi se moglo reći da mi znamo da je ovaj dosje došao iz Beograda i da razumijemo politički značaj ovih navoda, ali da će, ako Beograd ili RS daju negativan publicitet UN-u, Haškom tribunalu, ROR-u (Rules of the Road/Pravila puta, prim. aut), u vezi sa Standardnim oznakama, u tom slučaju Haški tribunal objaviti saopćenje za štampu u kojem će braniti poziciju ICTY-ROR-a i specificirati razloge zbog kojih je data ova Standardna oznaka.

Možda je, također, uputno reći da je gledište ICTY-ROR-a da JNA (general Kukanjac) treba snositi najveći dio krivice za ovaj incident.”

Dugo smo čekali “istinitu”, i(li) “provjerenu informaciju” iz Republike Srpske, odnosno režimskih medija Milorada Dodika, o procesuiranjima za ratne zločine u BiH, pogotovo nakon što je okončan mandat Haškog tribunala, i napokon smo je dobili u četvrtak, 3. januara 2018. godine u prilogu Dnevnika RTRS-a, u kome se ističe da su “usljed pritiska iz Republike Srpske” optužena četiri generala Armije RBiH.

Ne krijući kako se nadaju da će svi ovi generali biti presuđeni (uz tvrdnje u stilu Rista Đoga i Ilije Guzine, nekada najvećih propagatora i agitatora politike Radovana Karadžića, a danas njihovih kerbera na RTRS-u koji podržavaju politika Milorada Dodika) kažu i kako (još) “nema presuda za Dobrovoljačku, Tuzlansku kolonu, zločine u Podrinju...”, te da bi “učestalo podizanje optužnica pred Sudom BiH za ratni zločin nad Srbima protiv visokorangiranih bošnjačkih, ratnih komandanata iz temelja moglo da promjeni sliku o karakteru proteklog rata”.

Šta kriju vlasti RS-a?

Ono što se godinama radilo tajno, smišljeno, planski i organizirano, sada se i ne krije: istragama i optužnicama u Tužiteljstvu BiH se pokušava promjeniti karakter rata u BiH.

Ironija je da su Banja Luka i Beograd to godinama pokušavali, fabriciranjem dokumenata i instruiranjem brojnih svjedoka u Haškom tribunalu, uz jaku propagandu (podržanu i iz najviših akademsko-intelektualnih krugova), ali da im to u Haškom tribunalu nikad nije uspjelo.

Međunarodni tužitelji i sudije godinama su, na osnovu hiljada stranica dokumenata i brojnih svjedoka, utvrđivali činjenice o ratu u BiH, dokazujući da su počinjeni masovni teški ratni zločini i genocid s ciljem stvaranja etnički čistih srpskih teritorija, uz pokušaj ostvarivanja ideje o Velikoj Srbiji, kao i da je Bosna i Hercegovina bila napadanuta i da se branila od agresije i iz Srbije i iz Hrvatske.

Žalosno je da ono što su utvrđivale i dokazale međunarodne sudije i tužitelji iz cijelog svijeta, sad mijenjaju sudije i tužitelji u BiH, stavljajući se tako u službu revizionističkih snaga koje žele “dokazati” da je u BiH bio građanski rat, da su sve strane (isto) činile zločine, te da su generali Armije RBiH isti kao generali Vojske Republike Srpske i visoki oficiri MUP-a RS, skoro svi osuđeni u Haškom tribunalu, uz političko rukovodstvo Republike Srpske, ali i proglašeni odgovornim za genocid pred Međunarodnim sudom pravde.

Ono što su dva međunarodna suda utvrdila, sad pravosuđe BiH mijenja! (Na stranu pitanje da li u tom pravosuđu još ima kredibilnih profesionalaca koji znaju i hoće svoj posao raditi u skladu sa presuđenim haškim činjenicama i međunarodnim pravom (kao i zakonima BiH), nekako se nameće pitanje: ima li u bh. pravosuđu onih koji dolaze iz bošnjačkog naroda?)

Godinama je Milorad Dodik žestoko napadao Sud i Tužiteljstvo BiH. A onda je to odjednom prestalo. Zašto, odgovorio je jasno prilog na RTRS-u - oni su sad na sebe preuzeli da promijene karakter rata u BiH!? Ko je uz Milorada Dodika pravio pritisak i pod čijom kontrolom (osim Dodikovom) je danas pravosuđe BiH? Kandidata ima raznih i više(nacionalno) zastupljenih i ne samo iz Republike Srpske, ali za sada je kao Dodikov partner najizgledniji Dragan Čovic i (samo) njegov HDZ.

Slučaj Dobrovoljačka možda i najbolje ilustrira navedeno, jer se godinama iz Banja Luke (i Beograda) insistira da se kao odgovorni procesuiraju tadašnji najviši politički, vojni i policijski kadrovi u RBiH, a Dodik je svojevremeno, čak, tvrdio da je rat u BiH počeo u Dobrovoljačkoj iako je do tih događaja već pola BiH gorilo, a masovni zločini nad Bošnjacima i Hrvatima bili počinjeni u Posavini, Podrinju, Krajini...

Nije pomoglo ni što je ovaj predmet u Tužiteljstvu procesuiran i okončan nakon više godina, jer nije bilo dokaza za tvrdnje protiv prijavljenih (uz napomenu da se istraga trebala provesti protiv odgovornih pojedinaca). A nije pomoglo ni što je ovaj predmet prije toga bio predat Haškom tribunalu koji je dao svoje mišljenje o njemu, a što se krije.

Vlasti u Republici Srpskoj još od 2003. godine ćute o mišljenju Haškog tribunala koje su dobili u skladu s Pravilima puta Rimskog sporazuma, dok istovremeno s nevjerojatnom upornošću, koristeći sve raspoložive resurse (političke, medijske, policijsko-tužiteljske...), prave pritisak na Tužiteljstvo BiH da optuže političko rukovodstvo RBiH, što su i uspjeli jer je Tužiteljstvo BiH ponovo, krajem novembra 2018. godine, aktiviralo istragu o dešavanjima u Dobrovoljačkoj, a koja je bila pravno okončana 2012. godine i u kojoj je učestvovao tim tužitelja Tužiteljstva BiH, među kojima i strani tužitelj Jude R. Romano koji je i potpisao odluku o obustavljanju istrage.

Dobrovoljačka kao omerta

Zakon ćutanja, ili zakon šutnje, naziv je za skup običaja ili neformalnih normi na temelju kojih je pripadnicima određene društvene grupe (porodica, klan) ili organizacije (tajno udruženje, politička stranka, vojna jedinica) zabranjeno javnosti ili organima vlasti iznositi određena saznanja kojih se tiču njih samih ili drugih pripadnika iste grupe, bez obzira da li o tome postojala zakonska obaveza ili ne.

To se prvenstveno odnosi na saznanja za koje se smatra da bi njihovo objavljivanje pripadnicima grupe ili grupi u cjelini moglo nanijeti određenu štetu. Najpoznatiji takav primjer je omerta koju prakticiraju organizacije italijanske mafije.

Radeći u stilu talijanske mafije...

Jasno je zašto do sada javnost nije obavještena o mišljenu Haškog tribunala koje su prvo dobile vlasti RS-a, a poslije i Tužiteljstvo BiH - jer ne korespondira sa željama i ciljevima iz Srbije koja je još od 2002. godine, preko Republike Srpske, pokušala progurati slučaj Dobrovoljačka kako bi rukovodstvo RBiH bilo procesuirano u Haagu.

Prema analizama Haškog tribunala iz 2003. godine najveća krivicu za ono što se desilo se u Dobrovoljačkoj pripisuje se generalu JNA Milutinu Kukanjcu, koji je naredio da se predsjednik Alija Izetbegović kidnapuje.

U dokumentu Haškog tribunala se navodi: “Srpski mediji su uveliko koristili video snimak napada u propagandne svrhe. Uveliko se percipira da su predsjednik Izetbegović i njegovi komandanti prevarili JNA i da je UN bio slab, nepouzdan i promuslimanski nastrojen posrednik. Mada je Tužilaštvo RS-a dostavilo ovaj dosje, najveći dio istrage tih navoda (gotovo 7 godina) provodio je Vojni sud u Beogradu.

Nema službenog objašnjenja zašto su beogradski tužioci odlučili da se ovaj dosje dostavi ICTY. Beograd osjeća da je pod pritiskom da nekoga krivično goni, s obzirom da od početka provodi antimuslimansko-hrvatsku i anti-UN propagandu, mada zna da je general Kukanjac (JNA) onaj koji treba snositi najveći dio krivice.

To bi, međutim, bio nepopularan stav u svjetlu široko rasprostranjenog osjećanja. Sumnja se da je Beograd, kako bi izbjegao zauzimanje ove pozicije, poslao ovaj dosje RS-u da ga dostavi nama, svjestan da će mu ICTY - Jedinica za Pravila puta dodijeliti Standardnu oznaku B (negativno mišljenje, odnosno da nema dokaza za navode o odgovornosti rukovodstva RBiH, prim.aut.).

Tada bi RS (i Beograd) onda bili u poziciji da se obrate medijima i kažu da ih je UN ponovo izdao, da je napouzdan i da je na strani muslimana, itd. Itd. To je, već, dobro poznata priča. Također, Beograd bi imao opravdanje da ne otvara krivični postupak, a Republika Srpska bi imala (još jednom) lažnu osnovu za kritiku ICTY-ROR-a”, navodi se u dokumentu Tribunala.

Tužitelji Haškog tribunala, u nastavku dokumenta, predlažu tadašnjoj glavnoj tužiteljici Carli del Ponte na koji način te 2003. godine obavijestiti vlasti u RS-u da je Haški tribunal zauzeo poziciju da nema odgovornosti rukovodstva RBiH za dešavanja u Dobrovoljačkoj: “Čini se da je prilično očigledno da su RS i Beograd odabrali ICTY - Jedinicu za Pravila puta kao žrtvenog jarca.

Jedna od mogućnosti je da tužiteljica pisma preda nekom visoko pozicioniranom zvaničniku RS-a. U trenutku predaje pisama, vlastima u RS-u bi se moglo reći da mi znamo da je ovaj dosje došao iz Beograda i da razumijemo politički značaj ovih navoda, ali da će, ako Beograd ili RS daju negativan publicitet UN-u, Haškom tribunalu, ROR-u, u vezi sa Standardnim oznakama, u tom slučaju Haški tribunal objaviti saopćenje za štampu u kojem će braniti poziciju ICTY-ROR-a i specificirati razloge zbog kojih je data ova Standardna oznaka.

Možda je, također, uputno reći da je gledište ICTY-ROR-a da JNA (general Kukanjac) treba snositi najveći dio krivice za ovaj incident. Smatramo da bi lokalne vlasti bile sklone ignorirati bilo koje razloge koje mi damo i da bi manipulirali tim razlozima na takav način da samo nastave sa kritikom UN-a i ICTY-a.”

Stav Haškog Tribunala o krivičnoj odgovornosti Jusufa Pušine i Ejupa Ganića

“Ako je predsjednik Izetbegović bio u pritvoru JNA, on nije imao više efektivnu vojnu kontrolu nad muslimansko-hrvatskim snagama i nije bio u poziciji da ’lično jamči’ sigurnost bilo kome tokom oružanog sukoba; Ako nije bilo odgovarajućeg jamstva za sigurni prolaz, onda je konvoj JNA bio legitimna vojna meta, čak i ako su pripadnici JNA (i general MacKenzie) pogrešno mislili da im je siguran prolaz osiguran”, stoji u (pravnom) mišljenju koje je iz Haškog tribunala dostavljeno u Republiku Srpsku i u kome se na kraju decidno navodi: “Konvoj je bio legitimni vojni cilj i napad na njega bio je prima facie, zakonit”.

U pismima (br. 036342/CDP/RR1104 i 036340/CDP/RR1104) od 17. juna 2003, koje je Carla del Ponte poslala uredu okružnog tužitelja Republike Srpske, za Pušinu i Ganića se navodi: “Nakon pravnog razmatranja dostavljeog spisa i dokazne građe ja sam na ovaj predmet stavila sljedeću Oznaku standarda, u skladu sa procedurama i smjernicama za strane u pogledu dostavljanja predmeta Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju prema mjerama dogovorenim 18. februara 1996. (Pravila puta, stav 16 i Dodatak B) te prema tome: standardna oznaka B - ratni zločini protiv ratnih zarobljenika: u vezi s svim optužbama. U svrhu utvrđivanja da li treba pokrenuti krivični postupak u ovoj fazi, ja sam mišljenja da su dokazi nedovoljni prema međunarodnim standardima da bi predstavljali razuman osnov za uvjerenje da su Pušina Jusuf/Ganić Ejup mogli počiniti gore navedena ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.”

Ovim su brutalno ogoljeni navodi priloga Dodikove televizije, ali i jasna poruka javnosti u BiH da su vlasti iz Republike Srpske ovladale pravosuđem BiH, kao što je jasno, nažalost, da se spremaju optužnice za sve slučajeve koji se navode u prilogi RTRS-a, zajedno sa Dobrovoljačkom ulicom.

Sretna nam Nova 2019. godina.

Avangarda će nastaviti objavljivati najvažnije dokumenete iz haških arhiva o slučaju Dobrovoljačka, ali i detalje o političkim pozadinama slučaja i spregama sa pravosudnim institucijama.

(Vijesti.ba/Avangarda.ba)

[/quote]
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/102 ... ivice.html

[Haman2]

OVO RECE NAS BOLJE RECENO NJIHOV MESA

" Bosanski Muslimani su i naivni i glupi jer:
“Malo kome vjeruju a najlakše ih je prevariti!“
Oni su i neuravnoteženi i mahniti:
“Svejedno im je šta se dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću.“
Nestabilni su i nezahvalni:
“Lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.“
Neuračunjljivi su:
“Ogovara te a voli.“

Podmukli:
“Ljubi te u obraz a mrzi te!“
Primitivni, bez osjećaja za kulturu:
“Ismijava plemenita djela.“.

Ko bi reko da je ovo nas bolje receno njihov Mesa reko. Nekako me po stilu podsjeca na Ivana-Ivu Andrica.
I jedan i drugi konvertiti i jedan i drugi sve ruzno o Bosni i Bosnjacima

NAPOMENA Cijeli tekst ako kliknete na link
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid= ... Tw355TkLPg

[Janjicar]

OVO RECE NAS BOLJE RECENO NJIHOV MESA

" Bosanski Muslimani su i naivni i glupi jer:
“Malo kome vjeruju a najlakše ih je prevariti!“
Oni su i neuravnoteženi i mahniti:
“Svejedno im je šta se dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću.“
Nestabilni su i nezahvalni:
“Lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.“
Neuračunjljivi su:
“Ogovara te a voli.“

Podmukli:
“Ljubi te u obraz a mrzi te!“
Primitivni, bez osjećaja za kulturu:
“Ismijava plemenita djela.“.

Ko bi reko da je ovo nas bolje receno njihov Mesa reko. Nekako me po stilu podsjeca na Ivana-Ivu Andrica.
I jedan i drugi konvertiti i jedan i drugi sve ruzno o Bosni i Bosnjacima

NAPOMENA Cijeli tekst ako kliknete na link
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid= ... Tw355TkLPg

I jel se slažes s ovakvim tekstom na tom portalu ? Kakvo je tvoje misljenje ?

[Haman2]

Da li se slazem. Iskreno receno ne slazem. Misljenje konvertita Ivana-Ive Andica i ovog drugog za koga rekose da je biva ovo napisao, ne govori mi nista o narodu kome pripadam. Svaki konvertit pljuje po narodu iz koga je potekao. To je njegov nacin dokazivanja da bi ga onaj drugi narod u koji se svrstava prihvatio.

Uostalom, zasto bi za mene bilo vazno sta kaze Ivan-Ivo Andric ili jedan Mesa Selimovic. U knjizevnim kritikama pise da je Mesa napisao Dervis i smrt iz zala za svojim bratom koga komunisti ubise navodno dzaba, kako rece Mesa u svojim Sjecanjima. Tamo govori i o tome ko mu je dao papir od brata, ko je vozio brata na strijeljanje itd.

Dakle, Mesa je znao ne samo ko je naredio ubistvo brata, nego i gdje je kao pas zakopan, ali ni Mesa ni njegov brat nikad nisu nasli za potrebno da kosti otkopaju i da voljenog brata ukopaju kao covjeka, sto govori da knjizevne kritike sa kojima nam ispiraju pamet ne odgovaraju istini.

Svasta smo mi ucili da bi bili ono sto nismo a i danas nasa djeca svasta uce da ne bi saznala istine o poslednjem ratu i to sve po nastavnim planovima i programima i unaprijed napisanim pozeljnim knjizevnim kritikama kao sto je i ova vezano za motiv pisanja romana Dervis i smrt.

Ove price Andrica i Mese koje nasa djeca uce u skolama imaju samo jedan cilj, da bosnjacka djeca zamrze svoju domovinu BiH i da se stide sto poticu iz reda bosnjackog naroda koji ispovijeda vjeru islam. Kad to nasi dusmani postignu nije tesko podijeliti BiH i raseliti Bosnjake. U tome ce im puno pomoci i drugi a to je povjest pokazala.

[Haman2]

Slučaj iz BiH: Majci rečeno da je umro pri porodu, on se nakon 30 godina pojavio

Hanas Kovačević, jedan od osnivača spomenute Facebook grupe “Pokidane veze - tražite školske prijatelje ili druge osobe”, tvrdi kako su navodno preminula djeca teška tema



Stotine roditelja iz zemalja bivše Jugoslavije, ponajviše iz Bosne i Hercegovine i Srbije, već godinama tragaju za svojom djecom. Riječ je o novorođenim bebama kojima se poslije rođenja gubi svaki trag. Sumnja se da je u posljednjih 50 godina iz Srbije i BiH nestalo više od 10.000 beba. Priča svih roditelja je manje-više ista, piše Večernji list.

Trudnoće su bile uredne. Djeca su rođena na termin ili malo ranije. Majke su čule plač. Primalje su ih odnijele okupati da bi ujutro majkama bilo priopćeno kako su im djeca mrtva. Bez daljnjih objašnjenja, otpusnog pisma i tijela djeteta, majke bi bile upućene kućama. Kada bi tražile tijelo ili mogućnost da vide dijete, uglavnom su dobivale nesuvisle odgovore, poput toga da je beba već pokopana ili da ju ne mogu vidjeti.

Majkama nikada nije rečeno ni gdje su im djeca navodno pokopana, što im daje sumnju da su još živa. Nerijetko se radilo o blizancima te bi jedno dijete dali roditeljima, a za drugo bi liječnik ili babica tvrdili da je umrlo nedugo nakon rođenja. Naime, Facebook grupi “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe” gotovo svakodnevno se javljaju majke koje traže svoju djecu. Uvjerene su da su ta djeca živa, odnosno žrtve organiziranog kriminala koji se prije tridesetak, četrdesetak godina odvijao preko BiH i Srbije.

Dokaz da bi njihova uvjerenja mogla biti opravdana slučaj je iz Zenice gdje se dijete, koje je navodno umrlo, pojavilo kod bioloških roditelja nakon više od 30 godina.

Hanas Kovačević, jedan od osnivača spomenute Facebook grupe “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe”, tvrdi kako su navodno preminula djeca teška tema.

“To su i jako teške potrage jer onaj ko traži treba poduzeti određene radnje da bi se nešto saznalo. Znam za slučaj navodno preminulog djeteta u zeničkoj bolnici. Riječ je o dječaku rođenom 1980., koliko se sjećam. Taj nestali dječak pojavio se u Bijeljini kod svoje biološke majke, a inače živi u Australiji”, objašnjava Hanas.

MJESTO ROĐENJA SYDNEY

Ističe kako dječak, odnosno sada već odrastao muškarac, nije želio izlaziti u javnost s pričom, kao ni njegova biološka majka.

“Rekao je da ti njegovi ‘roditelji’, uz njega, imaju još dvoje djece koja imaju istu sudbinu kao i on, tj. ‘umrla su po rođenju’. Zanimljivo je da u svim dokumentima tog, već sada odraslog, čovjeka piše mjesto rođenja Sydney, a prva adresa boravka po rođenju je, koliko se sjećam, Vareš, što nema logike ni zdravog razuma, ali to je u to vrijeme, čini mi se, bilo normalno”, nastavlja priču o ovom slučaju Kovačević.

Dodaje kako su se i knjige rođenih i umrlih u to vrijeme krivotvorile, što dodatno otežava potragu.

“Znam za slučaj djeteta iz Konjica koje je sa svojih devet mjeseci starosti iz Konjica prebačeno u Sarajevo na liječenje, to je bilo 1966. godine. Nakon mjesec dana boravka u bolnici kontaktirali su roditelje da dođu po dijete jer je izliječeno. Otac je došao nakon dva dana u bolnicu po dijete i tu su mu rekli da je isto preminulo, ali nigdje groba nije bilo. Prošle godine sestra toga djeteta otišla je u matični ured provjeriti broj iz rodnog lista te je u toj knjizi na tom broju stajalo prazno mjesto, kao da nije nikada ni rođen”, kaže Kovačević, naglašavajući kako su to teške potrage zbog kojih nerijetko dobiva i prijetnje te upozorenja.

Koliko se može vidjeti po potragama u spomenutoj Facebook grupi, najviše slučajeva navodno umrlih beba zabilježeno je u zeničkoj i sarajevskoj bolnici te u Beogradu. Uz spomenutu Facebook stranicu, rodbina nestalih beba svoje priče iznosi i na stranici Ukradenebebe.org, kojoj se u očaju pridružuju majke, očevi, sestre, braća iz cijele Europe. Pričaju jedni drugima priče o nestancima ili iznenadnim smrtima beba.

Muris Demirović obratio se na objema stranicama u nadi da će pronaći svog brata blizanca. Blizanci Demirović rođeni su u maju 1991. u Tuzli te su bez znanja roditelja, a zbog navodnih problema s disanjem, prebačeni u beogradski Institut za zaštitu majke i djeteta. Tamo su bili dvadesetak dana, a roditeljima je javljano da su dobro. Sve dok jednom nisu dobili obavijest da je jedna beba umrla.

– Moji roditelji nikad nisu dobili dokumentaciju, smrtni list, nikad nisu saznali gdje je pokopan moj brat – ističe Muris.

On se povezao s Udrugom roditelja nestalih beba u Srbiji, koja uz pomoć Vijeća Evrope iz Strasbourga tjera srbijanske vlasti da konačno donesu zakon o nestalim bebama.
 Muris je išao u beogradsku bolnicu, pogrebna društva. I dobio potvrdu svojih sumnji.

– Na potvrdi piše da od 22. maja do 22. juna 1991. godine ni na jednom beogradskom groblju nije pokopana nijedna muška beba s prezimenom Demirović – kaže Muris.

Tuzlanska bolnica veže se i uz još jedan slučaj nestalih beba, blizanaca bračnog para Dragice i Gorana Plauca, koji su uvjereni da njihove bebe, rođene u ljeto 1993., nisu umrle nego ukradene. Iz tuzlanskog Kliničkog centra, međutim, tvrde da nikad nisu bili predmet istraga u slučaju nestanka beba.

– U službenim evidencijama zabilježen je jedan zahtjev za izdavanje medicinske dokumentacije, koji su podnijeli roditelji koji su sumnjali u utvrđeni uzrok smrti njihova novorođenčeta – navode iz UKC-a Tuzla.

TRAGANJE ZA SINOVIMA

– Dok god budem živa i imala posljednju kap krvi, tražit ću svoje sinove. Znam da su živi i sva dokumentacija koju posjedujem upućuje na to da su mi ukradeni, a ne umrli, kako to tvrde u Urgentnom kliničkom centru (UKC) u Tuzli, gdje sam 5. avgusta 1993. godine rodila dva živa dječaka – tako počinje potresna životna priča Dragice Plauc (52) iz BiH, koja godinama uzaludno traži svoje sinove jer joj niko nije ponudio valjan dokaz da su umrli.

– Rodila sam dva živa i zdrava sina. S obzirom na to da su bili blizanci, liječnici su rekli da moraju ostati dva-tri sata u inkubatoru. Od tada im se gubi svaki trag. Sve ove godine tragala sam za svojom djecom i doznala sam da su živi i prodani nekome u Ameriku. Molim sve da mi pomognu da pronađem svoju djecu – očajno je za medije prije nekoliko godina izjavila majka.

Kucala je na mnoga vrata, tražila je odgovore, svi su je odbijali, pa i institucije koje bi trebale štititi pravnu državu i ustavno uređenje. Rekli su joj da je slučaj zastario. Zato je obitelj Plauc odlučila sve prijaviti kao ratni zločin, i to svim međunarodnim institucijama, uključujući Međunarodni sud za ljudska prava. Uvjereni su da je riječ o krađi djece.

Dragica je 5. avgusta 1993. rodila dječake na Ginekološko-akušerskoj klinici Kliničkog centra Tuzla.

– Bebe su pri porođaju bile toliko glasne i plakale su, a dr. Boro Kuprešak mi ih je stavio na prsa. Nekoliko minuta kasnije odnijeli su ih na kupanje i odijevanje. Vratili su ih nakon nekoliko minuta odjevene te sam ih podojila. S obzirom na to da je bio rat, sve rodilje su nakon porođaja s djecom puštali kući – kaže Dragica.

Nastavila je kako je oko devet sati istog dana dobila otpusnicu da ide kući s djecom. Roditeljima ništa nije upućivalo na tragični scenarij koji je uslijedio. –

Čekala sam blizance petnaestak minuta, a medicinska sestra rekla je kako je liječnik rekao da dječaci moraju na sat ili dva u inkubator, ali da se ne brinem jer su dobro – prisjeća se Dragica za 24 sata i dodaje da je htjela razgovarati s liječnikom, ali joj to nisu dopustili.

– Rekli su da ne mogu vidjeti djecu, da idem kući i za dva sata da nazovem. Tako sam i učinila. Kad sam nazvala, sestra je ponovila da se ne brinem, da su dječaci dobro, ali da liječnika trenutačno nema – govori očajna majka.

Zvala je još nekoliko puta toga dana. Liječnik ni jedanput nije bio slobodan. Poručili su joj da nazove idući dan. Poslušala je, ali bezuspješno. Liječnika ni sutradan nije bilo.

– Medicinska sestra mi je oko 18 sati toga dana hladno preko telefona rekla da su moja djeca umrla i spustila slušalicu – govori. Pomislila je da je riječ o grešci, pa je sa suprugom Goranom (57) požurila u bolnicu. Kaže da im nisu dali da vide djecu, nego su ih predstavnici osiguranja i naoružani pripadnici Armije BiH izgurali van. Armija je držala bolnicu i cijelu okolicu pod kontrolom.

Dragica kaže da im vojnici ni idućeg dana nisu dali ući u patologiju i vidjeti mrtve dječake. Poznanik, koji je radio na patologiji, rekao im je da na patologiji nema nikakvih umrlih beba nego samo poginuli branitelji. Dragica i Goran kažu da više nisu mogli prići nijednoj javnoj ustanovi, posebno bolnici, pa su još više počeli sumnjati da su djeca ukradena. Dragica je svaki dan odlazila u bolnicu.

– Sjela bih na pod i nisam htjela izići, a iz osiguranja bi me iznijeli. Čak su me šutali nogom – kaže kroz plač Dragica.

No, prije tri godine za roditelje je uslijedio novi šok. Iz inostranstva su u rodnu Tuzlu došli prvi put u deset godina. Otišli su do matičnog ureda kako bi izvadili rodne listove sinova.

– Bez ikakvih problema izdali su rodne listove za dječake s imenima Dragan i Zoran, koje im mi nismo dali. U rodnom listu upisano je i pogrešno prezime Planc, kao i vrijeme rođenja mojih sinova. Jedan od zaposlenika u uredu bezobzirno je upitao zašto sam došla tražiti djecu 20 godina nakon što sam ih ostavila. Pala sam u nesvijest. Svoju djecu nikad nisam ostavila niti ću ih ostaviti – rekla je majka, koja ima i tri kćerke – Tanju (36), Danielu (32) i Maju (13).

JEDNOJAJČANI BLIZANCI

Biba Merić rođena je u Sarajevu u bolnici Jezero 23. jula 1981., zajedno s bratom blizancem, za kojeg liječnici tvrde da je umro.

“Moj brat i ja bili smo isto jednojajčani blizanci na iznenađenje i liječnika Djukića koji je porodio moju mamu jer je njegov komentar bio da je rijetkost da budu jednojajčani blizanci različita spola”, piše na spomenutoj Facebook stranici Biba.

Ističe da su obje bebe rođene zdrave, da bi po izlasku iz bolnice njenoj majci bilo rečeno da muška beba mora ostati dan-dva u bolnici.

“Naravno, kao i svaka majka ne znajući što će se dogoditi, potpisala je i beba je ostala, iako uvijek govori da se vidjelo kako je zdrava i vesela beba. Nije se moglo primijetiti da joj nešto nedostaje, dva dana nakon izlaska iz bolnice mami su priopćili da je beba umrla iako su u ta dva dana govorili da je beba dobro i da napreduje. Na majčin zahtjev da vidi mrtvu bebu dobila je odgovor da bude sretna jer ima mene i da ga ne može vidjeti jer oni bebe šalju odmah na Medicinski fakultet da se studenti obučavaju”, nastavlja priču Biba.

Naglašava da su je kući poslali bez ikakva papira, dijagnoze ili potvrde o smrti.

“Naravno, u strahu da i mene ne izgubi, posvetila se meni i nije imala podršku da nastavi tragati za svojom drugom bebom. Isti scenarij dogodio se i 1984. kad je rodila mog mlađeg brata. Došao je liječnik s istom pričom da beba mora ostati zbog nekih komplikacija, samo što ga ovog puta mama nije htjela ostaviti i, naravno, njemu nije ništa bilo, bio je zdrava beba”, kaže Biba.

Tvrdi da je to njenoj majci samo potvrdilo sumnju da je i prvo dijete, za koje je rečeno da je mrtvo, ustvari živo, odnosno žrtva afere prodaje beba.

KUPLJEN U SRBIJI

Nadica Stanojević već godinama traga za sinom. U tekstu koji piše u Facebook grupi “Pokidane veze – tražite školske prijatelje ili druge osobe” navodi kako je rođen 7. oktobra 1994. u Požarevcu, ali je isti dan prebačen na liječenje u Institut za majku i dijete u Novom Beogradu.

“Uredno je upisan imenom i prezimenom u matičnu knjigu rođenih u Požarevcu, gdje je dobio kasnije i svoj JMBG. Nakon mjesec dana liječenja 8. novembra proglašavaju ga preminulim i upisuju u matičnu knjigu umrlih (samo prezimenom Stanojević, N. N. jer mu ime nije bilo upisano po papirima na Institutu) u Novom Beogradu. Međutim, problem nastaje s miješanjem datuma rođenja u Institutu gdje se, po dokumentima, rađa i 8. novembra”, priča ova majka koja ne gubi nadu.

Ističe da je njen sin sa svojih 18 godina dobio poziv za vojsku i rješenje o upisu u birački popis. Nijedna služba u Požarevcu nije dobila bilo kakvu obavijest o upisanoj smrti.

“Sin se zove Stanojević, Ilija, od oca Rajka i majke Nadice iz sela Prugova, nedaleko od Požarevca. Bila bih zahvalna svima ako mi neko može pomoći oko otkrivanja istine gdje je i na kojoj adresi. Institut kaže da je gradska kapela Beograd odradila pogreb, a ta ista kapela pismeno tvrdi da nema nikakav podatak ni dokument o mom djetetu”, zaključuje Nadica.

Maja Vranjković traga za bratom koji je navodno umro u bolnici u Zenici. Naime, njen brat i sestra, blizanci, rođeni su u Zenici 20. juna 1968.

“Mama je čula da plaču i vidjela ih oboje. Nakon dva dana rekli su da je muška beba umrla, a sestra da je živa. Mami nisu pokazali ni dali neki papir da je dijete mrtvo. Samo su joj rekli da ima puno djece kući i da se o njima brine. Moja sestra osjeća da brat nije umro”, kaže Maja.

Ovakvih i sličnih priča u spomenutoj Facebook grupi navedeno je na desetine, svi oni vjeruju kako su njihovi najbliži živi i zdravi te pozivaju tadašnje djelatnike bolnica u kojima su djeca navodno umrla da jave ako imaju bilo kakva saznanja o njihovim sudbinama. Srbijansko pravosuđe ima oko 1000 predmeta o krađi djece. Nisu ih procesuirali jer su slučajevi zastarjeli. Većinom se radi o djeci rođenoj 70-ih i 80-ih godina. Nedavno je i jedan Danac doznao da su ga roditelji kupili u Srbiji gdje je i našao biološke roditelje. I Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu prije godinu dana presudio je da Srbija mora platiti 10.000 eura odštete Zorici Jovanović. Njoj nikad nisu dali čvrste dokaze da je njen sin umro nakon rođenja 1993.

https://www.fokus.ba/magazin/zivot-zdra ... o/1346709/

[Haman2]

DA LI BI BILO BOLJE?



Martin Luter King bio je veliki borac za prava crnaca u USA. Danas plato ispred Hotela Mellain krasi njegova bista.. Osim toga Martin Luter King bio je veliki borac protiv rata u Vijetnamu. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir. Koliko znam crnaca u BiH nema, a BiH nije ucestvola u Vijetnamskom ratu.

Tuzla je se hvali svojoj multieticnoscu za neke Tuzlake multieticnost pocinje od zavrsetka Drugog svjetskog, rata iako je Tuzla bila multeticna od svog svog osnivanja pa sve do danasnjeg dana.



Nesto mislim da li bi bilo bolje da je zbog multieticnosti Tuzle ispred Hotela Mellain postavljena bista muftije Kurta koji je samo za jednu noc spasio nekoliko hiljada tuzlanskih Srba. Naravo, oni mu to nisu zaboravli pa je na njegovoj zenazu doslo 2000 Srba iz Tuzle i okoline

Tuzla svakako treba da ima i bistu Martina Lutera Kinga ali na nekom drugom mjestu ali bista muftije Kurta ispred Hotela Mellain mozda bi vise karakterizirala proslost i sadasnjost Tuzle.


NAPOMENA: Opsirniji tekst o muftiji KURTU
https://www.dialogos.ba/2016/01/06/tuzl ... tine-srba/

[Hadzi Lojo]

Citam ovo gore o zigubljenoj djeci pa bih dodao jos i sumnje da su djecu Bosnjaka, Hrvata a posebno Albanaca Kosovara cijepili po skolama sa "vakcinama"koje prouzrocuju neplodnost ili kancerogene bolesti.

[Hadzi Lojo]

Citam ovo gore o zigubljenoj djeci pa bih dodao jos i sumnje da su djecu Bosnjaka, Hrvata a posebno Albanaca Kosovara cijepili po skolama sa "vakcinama"koje prouzrocuju neplodnost ili kancerogene bolesti.Bilo je dosta bolesne djece 60ih i 70ih godina nakon vakcinacijapo skolama. Zna se sa koje je strane to dolazilo.

[Hadzi Lojo]

Ja mislim da vodu koja dolazi sa jahorine u sarajevski vodovod truju aluminijskim oksidom isl kako bi prouzrocili demenciju kod stanovnistva Sarajeva.

[Haman2]

Pogledajte fotografije luksuzne zgrade u Moskvi u kojoj se nalazi Dodikov stan
Objavljeno: 16.01.2019. u 16:09

Kompleks zgrada u kojima Dodik ima stan izgrađen je 2007. godine i predstavlja jedan od najluksuznijih stambenih zdanja u Moskvi
OPSIRNIJE, https://faktor.ba/vijest/pogledajte-fot ... stan/19393

Napomena: Imam dojam da su ovo najobicnije propagandne price

[Haman2]

SAVEZ DODIKA, ČOVIĆA I NAŠE STRANKE: Da li će put BiH u NATO postati žrtva skupštinskih uhljeba s poteza Baščaršija - Dolac Malta?

Ključno pitanje koje se u konačnici postavlja je da li će Bh. blok i općenito probosanska scena sebi na kraju dozvoliti da zbog političkog diletantizma, kratkovidnosti, mogućih skrivenih interesa i nespremnosti na odgovornost jedne političke stranke postanu žrtve političke filozofije koja egzistira na potezu Metropolis – Delikatesna radnja?

Piše: Danijal HADŽOVIĆ



Nakon neočekivano dobrog izbornog rezultata zbog kojeg su preko noći, nakon duboke margine, postali bitan politički faktor, dobivši čak i premijera Vlade Kantona Sarajevo, Naša stranka se s naglo povećanom odgovornošć izgleda i ne snalazi baš najbolje. Da bi stvari mogle poći po zlu, nagovijestili su još u predizbornoj kampanji, kada su kao kandidata za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda isturili karikaturalnog dijasporca Borišu Falatara koji, osim što je u borbi protiv Čovića trebao da oduzme važne glasove Željki Komšiću, je također davao i izjave ugodne Čovićevom uhu i preko noći postao omiljen lik njegovih huškačkih medija i javnih djelatnika. Poslije izbora Naša stranka je nastavila da nas časti nebuloznim političkim potezima i gafovima.

Posljednji u nizu sinoć je načinila potpredsjednica, a zapravo glavna zvijezda ove stranke Sabina Ćudić. Gostujući na Al Jazeeri, Ćudić je direktno poručila da vrijeme i političku energiju ne treba trošiti na borbu za članstvo u NATO savezu, jer za to nema konsenzusa:

„E, sada imaju dvije strategije. Jedna je gdje ćete insistirati na onome oko čega ne postoji konsenzus ili ćete uložiti sve napore da napredujete u onom segmentu u kojem se svi građani BiH slažu, a oko malo stvari se svi građani BiH slažu. Jedna rijetka stvar je EU. Hoćemo li uložiti napore tu ili ćemo svoj politički kapital trošiti tamo gdje nema konsenzusa, to je pitanje“, izjavila je Ćudić.

Da se ne radi tek o nesmotrenom lupetanju Ćudićke, nego očito zvaničnoj stranačkoj politici, pokazuju i izjave Boriše Falatara koji je tokom predizborne kampanje najavljivao kako će njemu kao potencijalnom članu Predsjedništva prioritet biti EU oko koje postoji konsenzus, ali ne i NATO.

Ova izjava Sabine Ćudić skandalozna je i beskrajno glupa iz nekoliko razloga. Zašto je za BiH ulazak u NATO prioritet svih prioriteta ne treba posebno objašnjavati. Članstvo u NATO savezu BiH garantuje sigurne i trajne granice, snažno je štiti od mogućnosti bilo kakvih novih sukoba te istovremeno slabi utjecaj Rusije na našu zemlju koji se preko Milorada Dodika i RS-a posljednih godina širi poput epidemije. Prošli mjesec BiH je dobila zeleno svjetlo od NATO saveza za aktivaciju MAP-a. Dolazi to u trenutku velikih pobjeda Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a na izborima koji su u otvorenom rušilačkom savezu prema BiH. Dolazi to i u trenutku kada srpskom, dakle Dodikovom kadru, treba pripasti mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara i kada se Dodiku nervozno žuri da uđe u državnu vlast i izbaci iz nje ministarske kadrove SDS-a i PDP-a. Drugim riječima, dolazi to u trenutku kada probosanske stranke imaju historijsku priliku da formiranje novog sastava Vijeća ministara uslove krucijalnim pitanjem za našu zemlju, članstvom u NATO-u, kroz postavljanje ultimatuma Dodiku – ili aktivacija MAP i put u NATO ili nema formiranja novog saziva Vijeća ministara. Nećeš u vlast baz NATO-a. I tačka!

No, takvu historijsku priliku i poziciju Ćudić bi u svojoj političkoj logici i pameti da baci u vodu, jer „nema konsenzusa“. S kim? S Miloradom Dodikom?

I tu dolazimo do druge krupne političke gluposti u rezonu Ćudić i Naše stranke. Naime, postoji mnogo stvari oko kojih u BiH nema konsenzusa, posebno s Dodikom. Nema konsenzusa oko toga je li u Srebrenici bio genocid, nema konsezusa oko toga jesu li Karadžić i Mladić ratni zločinci, na kraju krajeva, nema konsenzusa čak ni oko toga je li BiH uopšte treba biti država. Milorad Dodik recimo otvoreno izjavljuje da ne treba. Da li ovo znači da trebamo pristati na kompromis pa prihvatiti da nije bilo genocida, da Karadžić i Mladić nisu zločinci, pa i da BiH ne treba ni postojati kao država, jer oko toga nema konsenzusa? Slijedeći logiku i političku misao Sabine Ćudić, smisao politike ovdje bi očito trebao biti pustiti Dodika i Čovića da nam izdiktiraju svoje uslove i kažu šta sve ne žele, a mi da to pognute glave prihvatimo, odustanemo od svih svojih političkih ciljeva jer za njih „nema konsenzusa“ i sudbinu Bosne i Hercegovine i ključna pitanja prepustimo sljedbenicima politika Karadžića i Bobana, pa se na miru posvetimo porodiljama, živim ogradama i javnim prevozom do Širokače.

No motivi Naše stranke i Sabine Ćudić posve su jasni ako pogledamo njihov politički background. Naša stranka je iznimno mala stranka. Skoncentrisana je uglavnom na četiri sarajevske gradske općine. Članstvo joj je iznimno malo (prema dostupnim informacijama, čini ga manje od 100 ljudi). Stručnih kadrova tu hronično nedostaje. Pokazuje to i činjenica da je Edin Forto bio najkvalitetnije kadrovsko rješenje za mjesto premijera, osoba koja uz platu uzima paušal i pritom laže, ali nije u stanju ozbiljno ni slagati. Lideri te stranke, poput Kojovića i Ćudić mimo politike uglavnom ne rade ništa. Mimo državnog budžeta, Ćudić uglavnom nije ni imala karijeru. Tek ameirčki studij i vjerovatno poneki savjet od oca, kadra KOS-a. Kao izvrsna debatantica koja je zanat ispekla u debatnim klubovima na američkim univerzitetima, ljepuškasta i urbana, nije joj teško bilo privući pažnju u sivilu, primitivizmu i ružnoči bh. političke scene.

Svoje istinske političke motive Ćudić je pokazala i 2014. kada je tik pred izbore, od Bošnjakinje postala Bosanka. Šta je bio stvarni motiv promjene etničke pripadnosti netom pred izbore vidjelo se ubrzo kada je Sabina Ćudić kandidovana da kao pripadnica Ostalih uđe u Dom naroda. Duplo poslaničko mjesto, dupla primanja, no intervenisao je CIK čija pravila ne dopuštaju uhljebljenje na osnovu etničke pripadnosti koja se preko noći mijenja. Više sreće s ulaskom u Dom naroda je imao Peđa Kojović .On se naime na vrijeme izjasnio kao Srbin. Njegovi poznanici tvrde da je ta nacionalna svijest se kod njega iznenada probudila u trenutku kad se počeo baviti politikom i kad su ga upućeni savjetovali da se kao Srbin iz Sarajeva lakše dolazi do pozicije. Nije Kojović htio rizikovati ni na posljednim izborima, pa se u utrci za državni parlament pored regularne, stavio i na prvom mjesto kompenzacijske liste.

Budžetski karijeristi iz Naše stranke su tako svoje lagodne skupštinske pozicije godinama koristili za urbano zgražanje nad primitivizmom, javašlukom i neradom nacionalnih stranakama, borbu za porodilje, socijalno ugrožene, cuke, mace, zelenilo, žive ograde i uglavnom izbjegavanje svih ozbiljnijh političkih pitanja... Problem je nastao kada se, uslijed samouništavanja većih stranaka ljevice DF-a i SDP-a i nedostatka bilo kakvih medijskih napada, pri čemu im nije bilo teško ostaviti utisak moralno čiste nekompromitovane fine gradske raje, jer nikad ni za šta nisu morali ni preuzeti odgovornost, Našoj stranci prelio dobar dio glasova s ljevice i učinio ih bitnijom strankom nego što oni, očito, mogu podnijeti.

Tu je već nastala neugodnost oko preuzimanja odgovornosti, koju Naša stranka i dalje uporno pokušava zaobići, od spremnosti da poziciju premijera u KS prepuste Dini Konakoviću (što su na kraju spriječili SDP i DF), preko ucjenjivanja Bh. bloka jednostranim istupom da NS neće ulaziti u vlast ni na federalnom ni na državnom nivou u trenucima dok Dodik i Čović haraju zemljom, do bezumnog i diletantskog sabotiranja NATO puta Bosne i Hercegovine.

Iako je bjelodano jasno da bi između plate od 5.000 KM i nikakve odgovornosti i plate od 5.000 KM i preuzimanja odgovornosti Sabina Ćudić i veći dio članstva NS uvijek izabrao ovo prvo, broj glasova na posljednjim izborima NS je doveo do pozicije da po prirodi stvari moraju preuzeti odgovornost. A samim tim počeli su praviti ozbiljnu štetu služeći kao, svjesno ili nesvjesno, pomoć ni servis političkih ciljeva Dragana Čovića i Milorada Dodika unutar probosanske pozicije. Ključno pitanje koje se u konačnici postavlja je da li će Bh. blok i općenito probosanska scena sebi na kraju dozvoliti da zbog političkog diletantizma, kratkovidnosti, mogućih skrivenih interesa i nespremnosti na odgovornost jedne političke stranke postanu žrtve političke filozofije koja egzistira na potezu Metropolis – Delikatesna radnja?

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/103 ... malta.html