Prle i Tihi na Kosovu
Teofil Pančić, Beograd
Kada je svojevremeno poslao onaj nezaboravni "ilustrovani voz" na Kosovo, onaj koji je svojim živopisnim dizajnom trebalo da dokaže da je "Kosovo srce Srbije", Vučićev glavni čovek za Kosovo Marko Đurić s tog je voza sišao još na beogradskom Topčideru. Što je, doduše, pomalo podsećalo na onu situaciju iz Letećeg cirkusa Montija Pajtona kad alpinistička ekspedicija na "oba" vrha afričkog Kilimandžara zapne na autoputu u londonskom predgrađu, ali je barem bilo bezbedno.
Ovaj put, Đurić je u društvu Nikole Selakovića, Vučićevog čoveka za rešavanje bilo koje krizne situacije koju su prethodno sami proizveli ili potpomogli, ipak osvanuo na Kosovu, što i ne bi bilo čudno da ih na graničnim (pardon, "administrativnim") prelazima nije čekala kosovska policija u punoj opremi, s nalogom da ih ne pusti na Kosovo. Nije ih dočekala.
Ipak, dva mangupa su se nekako preko ko zna kojih tajnih basamaka i ćepenaka probila do Severne Mitrovice, ali izgleda da kosovske vlasti u tom mađioničarskom prolaženju kroz zidove nisu videle baš ništa šarmantno, niti su im Đurić i Selaković zaličili na Prleta i Tihog.
Znamo šta je usledilo: spektakularna policijska akcija u kojoj je Đurić priveden, saslušan i poslat nazad u Srbiju (Selaković se valjda vratio o svom trošku). Da li je to moglo biti izvedeno "nežnije"? Moglo je. A da li su dva beogradska zvaničnika mogla da rade nešto drugo nego da izigravaju gerilce i mangupe? Mogli su.
Ali, s druge strane, "moralo" je baš ovako: Đurićevo hapšenje bilo je demonstracija kosovske državnosti i suvereniteta (i to „na celoj teritoriji“), a njegovo pojavljivanje na Kosovu na ovaj način i u ovom kontekstu trebalo je da demonstrira da Kosovo nikako nije država, i da Đurić po njemu može da štrapacira kada i kako hoće. Jer je on, sećate se, "u srcu Srbije", a tamo gde je srce, tamo Đuriću sija sunce.
Koja od ovih demonstracija je uspela? Obe: prva u domenu stvarnosti, druga u domenu politički upotrebljive iluzije.
Tu na scenu stupa Aleksandar Vučić, Vučićev čovek za sva pitanja, trenutno u fazi predsednika Republike.
Ko je slušao Vučićevu reakciju na najnoviji kosovski zaplet, mogao je pomisliti da se najednom povampirio onaj Vučić kojeg smo znali kao visokog funkcionera Srpske radikalne stranke: isti je to bio vokabular, isti pasivno-agresivni stil, ista spremnost da se krene golih prsiju u frontalni napad na stvarnost, u predanom voluntarističkom uverenju da će stvarnost morati da popusti.
Ali, nije li Vučić prestao da bude radikal baš zato što je shvatio da stvarnost nema nameru da popusti i da nema šanse da se to stanje u dogledno vreme izmeni? Da, ali lakše je čoveku da izađe iz radikala nego radikalu da izađe iz čoveka. Razume se, nije sve to tek stvar temperamenta: u ovome je i mnogo plana, "lukavog" ili ne, pokazaće se.
Sve silnice koje participiraju u "kosovskom procesu" vuku ka njegovom razrešenju u razumno bliskoj budućnosti, i Vučić to odlično zna. Na kraju krajeva, ne može se preuzeti i obnašati vlast u današnjoj Srbiji a da se to odlično ne zna. Ali, iz nekog razloga, kao da je ustuknuo kada je postalo jasno da stvari ne mogu da se otežu i razvlače u nedogled, i da bez zatvaranja kosovskog pitanja na način koji neće ostaviti nikakve bitne nedoumice Srbija neće moći nikuda. Zato mu sada očajnički treba da "dobije nešto": da li je to famozna Zajednica srpskih opština, i da li bi to uopšte moglo da bude dovoljno? To je neizvesno. Ali, za sada nema ni toliko. To povećava ulog, pojačava nervozu.
Ko je slušao Vučićevu reakciju na najnoviji kosovski zaplet, mogao je pomisliti da se najednom povampirio onaj Vučić kojeg smo znali kao visokog funkcionera Srpske radikalne stranke: isti je to bio vokabular, isti pasivno-agresivni stil, ista spremnost da se krene golih prsiju u frontalni napad na stvarnost, u predanom voluntarističkom uverenju da će stvarnost morati da popusti.
Šta će uslediti? Najave ne zvuče dobro, nego vuku na pojačavanje nimalo naivne konfrontacije. Uostalom, ovo što je juče emitovao Vučić sa svih raspoloživih govornica, od vlastitih usta pa do lojalnih mu medijskih perionica mozga, delovalo je kao ne mnogo bolje od pripreme za objavu rata. Ni mladi Vučić kao vođa navijača i politički huligan u nastajanju, nije u vreme pred hrvatski i bosanski rat o "ustašama i balijama" govorio brutalnije nego što sada Vučić državnik i "veberovac" govori o kosovskim vlastima.
Nije malo onih koji veruju da je sve ovo neka vrsta koreografisanog sukoba, manje ili više iskoordinisano proizvedene drame u kojoj svaka strana vidi neku psihološku i propagandnu korist za sebe pred odlučujuće događaje. Možda. Ali i s tim treba biti oprezan: ponekad u opasne situacije učitavamo višak racionalnosti samo zato što se ne usuđujemo ni da pomislimo da bi stvari mogle da budu baš ono na šta liče. Kad shvatimo da "iza" nije bilo ničega, da je sve samo puka anarhija u kojoj je negativna spirala preuzela punu kontrolu nad svakim planom, već je prekasno.
Vreme je, dakle, za "hladne glave", koje i sam Vučić priziva. Za početak, možda bi svog kosovskog ljubimca Đurića mogao da nagovori da ubuduće ne prolazi kroz zidove, kad već nije Dejvid Koperfild.
(Preneseno sa sajta SLOBODNA EVROPA)
DRAGAN BURSAĆ: "Kako su naši šešelji ubijali najčasnije bosanske Srbe"
Ne, nije šešeljevcima bio naročit problem ubiti čovjeka, pogotovo ako je taj čovjek Srbin i ne odriče se ljudskosti; pogotovo ako mu je bitnije biti čovjek nego Srbin.
Piše: Dragan Bursać
Nije ovo priča o Vojislavu Šešelju. Ne zaslužuje on bilo kakvu ljudsku priču.
Ovo je priča o Đoki Stevanoviću, Srbinu iz okoline Brčkog. Iz Gornjih Dubravica.
Ovo je priča o čovjeku, ljudstvu, zločinu nad ljudima.
O zločinu za koji niko nikada nije odgovarao.
Moralni princip jači od smrti
Đoko se početkom rata 1992. vratio iz Slovenije u svoju nedovršenu kuću u Gornjim Dubravicama. Bio je dobar čovjek. Lokalni SDS zamolio ga je da bude na čelu partije u selu. Dok se situacija "ne smiri".
Stevanović nije čekao da se situacija "smiri". Išao je sam od sela do sela, od većinski bošnjačkih Šatrovića do hrvatskih Donjih Dubravica i u razgovoru sa lokalnim stanovništvom pokušavao da miri ljude i spašava što se spasiti može.
Ali, psi rata bili su moćniji. Krajem aprila i početkom maja, prije tačno 26 godina, srpske paravojne formacije spalile su mostove u Brčkom i formirale logor Luka.
I tu počinje priča. Bošnjaci i Hrvati na teritoriji Brčkog ostali su u četničkom obruču. A ostati u četničkom obruču značilo je sigurnu smrt. Smail Ribić, sekretar Stranke demokratske akcije Opštine Brčko, koji je u tom trenutku bio u Šatrovićima, zamolio je Stevanovića da ga prebaci preko granice ne bi li se dočepao slobodne teritorije, a onda nekako pokušao da dođe do porodice u Njemačkoj.
Đoko je pristao. Ribić mu nije bio prijatelj nego poznanik. Ali, kada ste čovjek, onda osjećate ljudsku dužnost da pomognete čovjeku. I budete uz njega. Do kraja.
U vrelom posavskom vazduhu sa početka maja 1992. mogla se osjetiti smrt. Punktu koji su držali šešeljevci prišao je automobil sa dvojicom ljudi. Đoko i Smail. Znojavi dlanovi, sparan dan, olovno nebo i neke ptice. Legitimisanje je bilo samo uvertira u ono što je slijedilo.
Koliko košta srBstvo?
Šešeljevcima je samo bilo čudno što se jedan Srbin vozi sa "balijom" u istom automobilu. Još kad su saznali da je riječ o Stevanoviću, istom onom koji je umjesto noža zadužio dobru volju, pa miri ljude u selima, a da pomaže jednom "baliji" iz SDA, presuda je bila gotovo ispisana u memljivoj izmaglici ponad Brčkog.
Obojica su odvedena u policijsku stanicu i onda je počela golgota. Đoko i Smail su posađeni na dvije stolice, okrenuti leđima jedan od drugog i zavezani istim lisicama. Od Đoke je traženo, gotovo biblijski, da se "odrekne" Smaila i zauzvrat će biti oslobođen. Valjda se tako kupovalo srBstvo. Ne, Stevanović je doveo čovjeka. Sa čovjekom će izaći ili na slobodu ili ući u vječni život.
Smail i Đoko su onako ruku pod ruku do besvijesti prebijani, na kap vode održavani u životu da bi tortura mogla da se nastavi. A nastavljala se i trajala dva dana u lokalnoj policijskoj stanici.
I mogli su ih tući do Sudnjeg dana; ljudskost se nije dala istjerati.
"Ko te j..e kad nećeš?", bile su riječi policajca, koji ih šalje dalje.
Tako svezane, izubijane i ponižene sproveli su u zloglasni logor Luka.
A to je značilo smrt. I smrt je stigla. U vidu Šešeljevih ubica.
Šutnja kao cijena herojstva u srpskom narodu
Novinar Amer Tikveša mnogo godina kasnije razgovarao je sa Edhemom Ribićem, jednim od rijetkih svjedoka Đokinog ubistva koji je bio spreman svjedočiti:
"Jedno poslijepodne došli su ljudi koji su se predstavili kao pripadnici Šešeljeve stranke. Psovali su Đoki srpsku majku i ubili su ga pištoljem ispred nas, pucali su mu u čelo, da bi se isti ti ljudi poslije ponoći vratili i ubili Smaila."
Tako su to radili Šešeljevi ađutanti. Mjerne jedinice srBstva. Nije bio problem ubiti čovjeka. Ne, nije šešeljevcima bio naročit problem ubiti čovjeka, pogotovo ako je taj čovjek Srbin i ne odriče se ljudskosti. Pogotovo ako mu je bitnije biti čovjek nego Srbin. A takav je Đoko bio. Ogledni primjer za odstrel.
Iza sebe je Stevanović ostavio dvoje djece, ženu, oca, majku, rodbinu i izabrao smrt sa Smailom, čovjekom.
Logor Luka progutao je tijela približno 400 ljudi. Nesrba i jednog Đoku Stevanovića. Đokina majka je sve vrijeme govorila da je ponosna na sina, da bi se samo sažalila nad ubicama uz poruku da će ih Bog kazniti, ali da se kazna ne prenosi na djecu im.
Đokina familija je danas zaboravljena i od Boga i od naroda i od SDS-a i od SDA. Bog visoko, a SDS i SDA imaju prečeg posla. Za razliku od Smaila i Đoke, umjesto da mire, oni zavađaju narod i kao da priželjkuju 1992. godinu.
A Za Đoku se ne zna! Kao što su mu i ubice nepoznate.
O Stevanoviću nema igranog filma, djeca o njemu ne uče kao o heroju naroda srpskog. Jer, to ne biva u entitetu gdje se slave ratni zločini. Nema ni primisli da se nagradi i nahrani ljudskost.
A Šešelj i šešeljevci? Jednako kao što je Šešelj danas slobodan čovjek i nezakoniti skupštinski poslanik u Srbiji, jednako kao što nikada nije odgovarao za zločine u Bosni i Hercegovini, eto tako ni njegovi psi rata nisu odgovarali za logor Luka, za stotine ubijenih samo na jednom mjestu, pa, na koncu, i za junaka naše priče, koji je zbog date riječi otišao u smrt sa Smailom Ribićem.
Srpska reality zvijezda zla
Šešelj i njegovo krvavo naslijeđe bili su priča za uveseljavanje bolesne i dijabolične svjetine, gladne smrti. Šešelj, na pola puta između populiste i sadiste i dan-danas, doduše, u kapacitetu rijaliti zvijezde, uveseljava narodne mase, potpuno nesvjesne zla koje se širi oko tog čovjeka.
Ali, nije to ono najperverznije.
Presuđeni ratni zločinac, koji je ovih dana dobio kaznu od deset godina robije za podstrekavanje na zločine u Hrtkovcima i koji nikada nije odgovarao za gore pobrojana zla, e taj čovjek u slobodno vrijeme drži predavanja studentima banjalučkog Pravnog fakulteta, koji idu organizovano, o trošku entiteta, u posjetu zločincu.
Tako, umjesto da se napravi ekskurzija i posjeti grob Đoke Stevanovića, čovjeka koji je stao ispred Šešeljevih hordi da bi zaštitio brata svog, koji se samo drugačije zove, umjesto da studenti odaju počast čovjeku mira klanjaju se i dan-danas monstrumu rata.
Al Jazeera/SB
NAPOMENA: Fotografije i spiskove studenata mozete pogledati ovdje:DIPLOME KUPOVANE ZA 100.000 KM U BANJOJ LUCI: Omogućio Dodikov kum Ranko Škrbić!
Prema svjedočenjima, u to vrijeme se uveliko šaputalo da su, u saradnji s jednim talijanskim kolegom, tadašnji profesor, a današnji dekan Medicinskog fakulteta Ranko Škrbić, i tadašnji rektor banjalučkog Univerziteta, Dragoljub Mirjanić, tim Talijanima omogućili lažno studiranje po cijeni od 100.000 K
O priči o grupi od oko 70-ak Italijana (među njima i nešto Švajcaraca), uglavnom zubnih tehničara, koji su gotovo preko noći ispolagali ispite na Medicinskom fakultetu u Banjaluci i tako postali lažni stomatolozi, postojala su određena saznanja i informacije još prije više od 15 godina, ali je cijela stvar ubrzo politički zataškana.
Nekoliko izvora InfoRadara, s kojima su, dugo istražujući ulazne informacije do kojih su došli (ali smo, što je još značajnije, došli i do autentičnih dokumenata), među njima i jedan od profesora koji je iz straha od političke odmazde insistirao na anonimnosti, u proteklih nekoliko sedmica pomogli su nam da sklopimo nedostajući djelić za mozaik ove velike korupcijske priče.
Prema njihovim identičnim svjedočenjima, u to vrijeme se uveliko šaputalo da su, u saradnji s jednim talijanskim kolegom, tadašnji profesor, a današnji dekan Medicinskog fakulteta Ranko Škrbić, i tadašnji rektor banjalučkog Univerziteta, Dragoljub Mirjanić, tim Talijanima omogućili lažno studiranje po cijeni od 100.000 KM po „studentu“ pa naviše.
Da zlo bude gore, skoro identičan scenario u svojoj knjizi Kuku nama, teško tebi, Milorade, koja je štampana 2014. godine, opisao je i Milutin Pejić (bivši direktor Pošta Srpske), tvrdeći da mu je profesor Đan Karlo Bocconi (kojeg u knjizi imenuje kao Đan Parlo Vazalonea), lično priznao da je takav „posao“ uspio da realizuje u Banjaluci.
Pejić nije želio da govori za naš portal, jer je, kako je objasnio, sve već napisao, a uprkos konkretnim pitanjima nijemi su ostali i Ranko Škrbić i Dragoljub Mirjanić, danas generalni sekretar Akademije nauka i umjetnosti RS.
Škrbića i Mirjanića pitali smo da li su i kada ovi „studenti“ pohađali nastavu, polagali ispite i, eventualno, stekli diplome na Medicinskom fakultetu, kao i da prokomentarišu direktne optužbe na sopstevni račun i razjasne svoje uloge, ali ni sa jedne adrese odgovor ni nakon pola mjeseca čekanja nije stigao.
O tome koliko je priča ozbiljna vjerovatno svjedoči i činjenica da na čitav set pitanja o 29 studenata, čija su imena u našem posjedu, ni nakon isteka službenog roka od 15 dana koji predviđa Zakon o slobodi pristupa informacijama, niko ni sa Medicinskog fakulteta nije odgovorio.
zubari faksimil spisak studenata1 1 640x588
Naime, sa spiska do kojeg je došao portal Inforadar, vidljivo je da se svi studenti vode kao da su na fakultet upisani 1996. godine, iako Pejić u svojoj knjizi tvrdi da je Đan Karlo Bocconi (u knjizi Vazalone), „pregovore“ sa glavešinama na Univerzitetu vodio nekoliko godina kasnije i da su, uz falsifikovanu dokumentaciju, Italijani, zapravo, retroaktivno upisani.
O pravoj zbrci sa upisom mogao bi da posvjedoči i samo jedan detalj – na spisku studenata jedno od imena je i Serale Matteo, sa brojem indeksa 186/96 (što bi trebalo da znači da je na fakultet upisan 1996. godine), ali na uvjerenju koje mu je 1998. izdato radi navodnog prebacivanja na drugi fakultet, piše da je na Medicinski fakultet u Banjaluci upisan 1994/95 godine?!
„Studenti“ u 47. godini života
Osim činjenice da su neki od „studenata“ tada bili prilično vremešni, a pojedini bliže penziji nego cvijetu mladosti pa je, recimo, Rosa Cossu iz Sasarija, 1996. imala 36 godina, a njen kolega, Đan Paolo Bruni iz Firence čak 47, posebno su indikativna uvjerenja o položenim ispitima do kojih je Inforadar.ba takođe došao.
zubari faksimil ispisnica1 640x627
Na tim uvjerenjima, čije faksimile ekskluzivno objavljujemo, a koja su izdata 1998. godine navodno zbog prepisa na srodne fakultete u Novom Sadu i Kragujevcu, svi studenti imaju jednak broj položenih ispita – 22, a da kuriozitet bude veći, skoro svi su položili i ginekologiju, predmet koji, kako nam je potvrđeno sa fakulteta, na Odsjeku za stomatologiju uopšte ne postoji!
Svu ovu dokumentaciju potpisala je tadašnja dekanesa Medicinskog fakulteta Ljiljana Hotić-Čovičković, koja je u međuvremenu tragično nastradala (prema postojećim informacijama u saobraćajnoj nesreći) te zbog toga nismo bili u mogućnosti potražiti bilo kakav stav.
zubari faksimil uvjerenje o polozenim ispitima1 640x665
Indikativno je, također, da su se svi oni sa Medicinskog fakulteta u Banjaluci ispisali u osmom semestru, ili, prostom računicom – sa četvrte godine stomatologije, ali ni na pitanje – kako su studenti za dvije godine (od 1996-1998), uspjeli da doguraju do četvrte godine studija, odgovor nije stigao.
„Vjerujem da su im ti detalji promakli, jer je bilo najvažnije da se kakvom-takvom dokumentacijom pokriju i navodnim prepisivanjem Italijana na fakultete u Srbiji riješe te priče nakon što je ona procurila“, kaže jedan od profesora sa Medicinskog fakulteta.
On, takođe, tvrdi da mu nije poznato da je na banjalučkoj stomatologiji ikad organizovana nastava na talijanskom ili nekom drugom stranom jeziku, pa je ostalo nejasno i kako su studenti-Talijani, ako su ikad bili u Banjaluci, slušali nastavu i polagali ispite?
Dgs nije imala bazu podataka
Sa Medicinskog fakulteta nije stigao odgovor ni na našu molbu da nam dozvole uvid u dokumentaciju o prijavama ispita spornih studenata, kao ni uvid u biltene o eventualnim, svršenim stomatolozima iz Italije koji su „diplomirali“ u Banjaluci.
Detaljno opisujući razgovor sa Đan Karlom Bocconijem koji je, tvrdi Pejić u svojoj knjizi, najprije pokušao da sakrije da je uspio da podmiti glavešine na banjalučkom Univerzitetu, a sve mu priznao kad je, zbog lošeg zdravstvenog stanja, od njega zatražio pomoć, Pejić tvrdi i da je godinama uzlaud pokušavao da dobije više podataka o eventualnom boravku Talijana u Banjaluci.
Tragom te informacije, naš portal je zatražio podatke od Granične policije BiH, sa pitanjem da li su i kada osobe sa spiska registrovane da su ušle ili izašle iz Bosne i Hercegovine.
Osim informacije da u to vrijeme Granična policija (tadašnja DGS), nije imala elektronsku bazu podataka (!),
iz te institucije tvrde da odgovor nisu u mogućnosti da dostave zbog, kako kažu, zaštite ličnih podataka.
„Takav zahtjev može da podnese samo fizičko lice na koje se zahtjev odnosi, ili njegov ovlašćeni zastupnik. Prema procjenama Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, takva vrsta informacija može biti proslijeđena samo policijskim ili pravosudnim organima“, odgovorili su iz Granične policije.
zubari GP BiH odgovor faksimil final 640x545
Ništa bolje nismo prošli ni u Službi za poslove sa strancima BiH, od koje smo zatražili podatke o eventulanoj prijavi boravka Talijana u BiH, odnosno u Republici Srpskoj i/ili Banjaluci.
„Uvidom u evidencije, utvrđeno je da navedena lica ne prolaze kroz službene evidencije ni po kojem osnovu“, kazali su u Službi, ignorišući našu molbu da pojasne šta to tačno znači – da bi Talijani trebalo da budu u nekoj drugoj evidenciji ili da, jednostavno, na našoj teritoriji nikad nisu ni registrovani?
Otvoreno pismo Dodiku
Izbjegavaući da daju bilo kakav odgovor, iako su im pitanja proslijeđena na čak tri adrese – info službu, prodekanu za nastavu Nenadu Ponorcu i dekanu Ranku Škrbiću, sa Medicinskog fakulteta u Banjaluci izbjegli su i da nam dostave podatak o dozvoljenim kvotama za upis stranih studenata, pa je ostalo nejasno da li je i koliko stranaca kod njih moglo da se upiše te 1996. godine.
„I da vam ništa drugo nije sumnjivo, bila bi sumnjiva upravo ta godina kada su Italijani, navodno, počeli da studiraju. Pa, kako povjerovati da bi baš iz Italije neko došao da studira u Banjaluku samo godinu dana od završetka krvavog rata?“, kaže za Inforadar.ba jedan od profesora sa banjalučke medicine.
Također tvrdi da je iluzorno očekivati da skoro dvije decenije kasnije neko, tačnije – istražni organi, pokrenu tu priču, ako su je, kako kaže, tako „uspješno ignorisali“ (određeni centri moći i zataškavali) svih ovih godina.
A da su je ignorisali svjedoči i činjenica da je knjiga Milutina Pejića, koja je, zapravo, pisana kao otvoreno pismo predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku (te mu i poslata preporučnom pošiljkom), proslijeđena i na adresu republičkog okružnog tužioca.
Iako nikad nije publikovana ni štampana kao zvanično izdanje i nema je u prodaji, knjiga je proslijeđena na još nekoliko adresa, između ostalog i u Rektorat banjalučkog Univerziteta i u Akademiju nauka i umjetnosti RS.
Na ono što u njoj piše niko nikad nije reagovao. Možda i zbog toga što bi otvaranje ove pandorine kutije otkrilo sve sudionike i velike razmjere kriminala i koprucije koja je zataškana.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/786 ... hmice.html"TI SI TAJ, USTAJ": Mujo Šahman, čovjek koji je spriječio druge Ahmiće
A Mujo Šahman, čovjek koji ni mrava ne bi zgazio, bio je civilni zarobljenik koji se početkom aprila 1993. iz Švajcarske vratio sa humanitarnom pomoći. Pripadnici HVO-a zarobili su ga negdje u okolini Jajca i poslali u logor Dubravica kod Viteza.
Piše: Dragan Bursać
Prije tačno četvrt vijeka bojovnici HVO-a koji su napravili pokolj u Ahmićima odlučili su udariti opet. Silnije, jače, krvavije. Nisu čekali da prođe ni 48 sati od zatiranja svega živog u Ahmićima, a već su imali novi, pakleni plan: razoriti do temelja Stari Vitez, mali džep u kojem se na nekakvih 500 metara tiskalo mnoštvo civila i nešto vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.
A plan je bio takav da prelazi granice ljudskog uma: potpuno uništenje tog dijela grada, njegovih stanovnika. I to kako!
Odabir čovjeka bombe
“Ti, ti, ustaj!”, čuo je tog jutra povike Mujo Šahman od nekoliko bojovnika HVO-a. “Ustaj, vozaču, sad ćeš da voziš, zadnju veliku turu, majku li ti balijsku! Eksplozivnu turu.”
A Mujo Šahman, čovjek koji ni mrava ne bi zgazio, bio je civilni zarobljenik koji se početkom aprila 1993. iz Švajcarske vratio sa humanitarnom pomoći. Pripadnici HVO-a zarobili su ga negdje u okolini Jajca i poslali u logor Dubravica kod Viteza.
Mujo, zbunjen, preplašen, bez igdje ikoga svog, zbunjeno je ustao, sve vrijeme gledajući u kundake pušaka i maskirne uniforme HVO-ovaca.
“Kud me vode? Nisam nikome ništa kriv. Nisam ni vojnik. Vozim humanitarnu pomoć za ljude”, mislio je Mujo.
No, te iste ustaške jedinice pod vodstvom Darija Kordića i kamarile imale su za Muju “zadatak” iz pakla. Jednu “posebnu” vožnju. Vožnju koja će se decenijama kasnije primjenjivati u redovima ISIL-a.
“Sjedaj u vozačko sjedište!”, čuo je Mujo dok su mu lisicama vezali ruke za volan. Jedna lisica na svakoj ruci slijepila mu je udove za upravljač. I, poput kakve bespomoćne lutke, na glavu su mu stavili šljem, a oko tijela pancir. Za šta? Šljem i pancir dok voziš kamion s nekoliko tona eksploziva, dok je detonator u rukama neprijatelja, dok te čeka sigurna smrt. Tebe i stotina tvojih sugrađana u okruženju od godinu dana. “Kakav šljem i pancir”, mislio je Mujo Šahman. U trenutku mu je sve bilo jasno:
– “Ja sam MRTAV čovjek. Živ, a mrtav!”
Bosanska Hiroshima
Dva dana nakon Ahmića Kordićevi bojovnici planirali su da detoniraju cisternu punu eksploziva na 500 metara slobodne teritorije pod kontrolom Armije RBiH i pobiti doslovno SVE. Dva dana nakon Ahmića Ahmići su trebali biti tek jedan lokalni napad u odnosu na “Hirošimu”, koja je čekala stanovnike Starog Viteza. Dva dana nakon Ahmića približavao se Mujo svom odredištu, sad kao zavezani čovjek ubica u kamionu bombi.
Šahman je znao da je detonator u ustaškim rukama i da će biti aktiviran negdje na pola Starog viteza. Na sredini puta dugog samo 500 metara. Na bilo kakvu čudnu aktivnost, koju bi napravio, znao je Mujo, eksploziv će biti detoniran. Morao je da se pravi da radi po uputama bojovnika.
I on tako živ, a mrtav, vozio je tog 18. aprila 1993, prije 25 godina, ka središtu Starog Viteza.
Ukleti kamion bomba je klizio. Pripadnici Armije RBiH počeli su da pucaju po kamionu. Po Muji.
“Cijeli sam okvir ispucao u šoferšajbu. Gledam čovjeka i vidim mu samo oči jer mu je na glavi bio šljem i pancir, a ruke su mu bile na volanu. Imao sam osjećaj kao da je nešto htio reći. Međutim, samo su oči govorile”, prisjeća se Ibrahim Abdić u svojoj izjavi za Justice Report.
“Ako sad nešto uradim, usporim ili dodam gas, ode cijeli Stari Vitez u vazduh”, mislio je Mujo Šahman dok su mu meci ispaljeni iz pušaka sunarodnika zvonili oko ušiju i poneki geler se zabijao u pancir.
A onda, u posljednjih nekoliko sekundi, odlučio je. Zatvorio je Mujo oči, zaboravio na pucnje i sve oko njega, dodao je gas i u tih nekoliko odlučujućih trenutaka prije detonacije udaljio se kamionom koliko je mogao od centra Starog Viteza. Ono što je tada uslijedilo zaista je podsjećalo na atomski udar.
“Čujem kako padaju komadi crijepa, stakla, krš, lom… U tom momentu pogledao sam prema svojoj kući. Vidim da nema crijepa, stolarije… Jednostavno je izgledalo kao da uzmete maketu nekog grada i opušete je. Kao Hiroshima. Ostale su samo zidine”, priča Almir Bešo, tada 17-godišnjak.
Propast plana ustaških bojovnika ili zločin bez kazne?
Razorna eksplozija bila je toliko zastrašujuća da se više osjetila kao niz toplotno-udarnih valova, poput zemljotresa, a ne kao nekakav zvuk. Taj tajfun od eksploziva odnio je živote šest civila: Huseina Karahodžića, Fatime Grahić, Enesa Šehića, Munevere Begović i Mehmeda Silnovića. Ranio je više od 50 ljudi. Užasno je reći “samo šest života”, jer je smrt jednog čovjeka smrt cijelog čovječanstva, ali premalo za krvlju gladne bojovnike, kojima valjda nije bilo dovoljno krvi dva dana ranije u Ahmićima.
Ono što znamo jeste da je Mujo Šahman u nekoliko sekundi spriječio nove Ahmiće. Znamo da je znao da ide u smrt. Znamo da je tako zavezan uradio najracionalniji mogući potez koji ljudsko biće može uraditi u toj situaciji.
Šta ne znamo i kao da nikada saznati nećemo? Ne znamo ili se pravdamo da ne znamo da iza svega stoji rukovodstvo HVO-a na čelu sa Dariom Kordićem. Ne znamo ili se pravimo da ne znamo da je nakon Ahmića i spaljivanja živih ljudi bacačima plamena ovo trebao da bude novi eksperiment ubica, samo sa kamionom punim eksploziva.
A kad smo kod Kordića i ostalih, za zločin u Starom Vitezu, konkretno za eksploziju cisterne, sudilo se bivšim pripadnicima HVO-a Dariju Kordiću, Mariju Čerkezu i Tihomiru Blaškiću. Međutim, NIKO NIKADA nije osuđen.
Konkretno to izgleda ovako:
“Dana 18. aprila ‘93 eksplodirao je kamion bomba u blizini džamije u Starom Vitezu. Tom prilikom je poginulo barem šestero ljudi, a povrijeđeno još 50. Pretresno vijeće zaključuje da je to bio čisto teroristički čin koji su počinili elementi iz viteškog HVO-a, ali nema dokaza na osnovu kojih bi se optuženi mogli povezati s tom akcijom”, rekao je sudija Ričard Džordž Mej obrazlažući jednu od presuda.
Pred Sudom Bosne i Hercegovine, treba li to uopšte i govoriti, takođe NIKO nije optužen za eksploziju cisterne u Starom Vitezu.
Možda je do nas
Pa se tako na ulazu u Stari Vitez nalazi mali spomenik, znan kao “Cisterna”, slabo vidljiv, na kojem su ugravirana imena šestero nastradalih i među njima ime Muje Šahmana, čovjeka koji je doslovno svojim životom spriječio masakr neviđenih razmjera.
Možda baš zato ništa ne znamo ni o Muji ni o šestero ubijenih u Starom Vitezu. Možda bi se ovaj pokolj izučavao da je Šahman stao kako su mu naredili i da danas imamo nekoliko stotina imena na nadgrobnoj ploči?
A možda je i do nas. Jer mi smo takvi. Dok ulicama ove zemlje inspiratori, podstrekači i izvršioci ovog gnusnog zlodjela hodaju kao slobodni ljudi i uživaju sve moguće počasti, eto, o Muji, čovjeku koji je spriječio druge Ahmiće, ne znamo ništa.
Možda je stvarno do nas.
(Al Jazeera Balkans)
PO ZAKONU
Kerim Mudželet zbog tromosti Kantonalnog suda u Sarajevu pušten na slobodu
Klix.ba
Kerim Mudželet zbog tromosti Kantonalnog suda u Sarajevu pušten na slobodu
Kerim Mudželet, koji je 2016. godine kod zgrade Predsjedništva BiH izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj je smrtno stradala jedna osoba i zbog čega je prvobitno osuđen na osam godina zatvora, pušten je na slobodu prije četiri dana, potvrđeno je za Klix.ba.
Prošle godine Vrhovni sud FBiH je ukinuo Mudželetu prvostepenu presudu te je postupak ponovo vraćen na Kantonalni sud u Sarajevu.
Međutim, Kantonalni sud nije u predviđenom roku, a to je godina dana, donio novu presudu, zbog čega je Mudželet zakonski pušten na slobodu 19. aprila.
Mudželetu je prvostepenom presudom pored osam godina zatvora izrečena i kazna zabrane upravljanja motornim vozilom tri godine.
On je 9. juna 2015. na tramvajskom stajalištu kod zgrade Predsjedništva BiH, vozeći brzinom od 97 km na sat, izazvao saobraćajnu nesreću i usmrtio Jelenu Opričić, državljanku Srbije te jednu osobu povrijedio.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/794 ... _savu.htmlVODA NEŠTO NOSI: Otrovna tečnost iz BiH u srijedu će se uliti iz Bosne u Savu
Otrovna tečnost, koja se prošle nedjelje izlila iz deponije fabrike sode kod Lukavca nedaleko Tuzle, ulila se u utorak u rijeku Bosnu kod Doboja ostavljajući iza sebe zagađenje i pomor ribe i očekuje se da će se u srijedu u jutarnjim satima uliti u rijeku Savu.
Portparol republičke uprave Civilne zaštite BiH Željko Stojanović izjavio je za da se mrlja sa otrovnom tečnošću iz rijeke Spreče proširila na Bosnu i da je zagadila područje u Kotorskom i Majevcu, nizvodno od Doboja, kao i da su na površini rijeke Bosne uočene uginule ribe.
Prema njegovim riječima, otrovna tečnost se brže kreće Bosnom jer ta rijeka ima veći protok vode, pa se očekuje da će oko ponoći zagađena tečnost stići do Modriče, a da će se u srijedu tokom ranih jutarnjih sati uliti u rijeku Savu, prenosi Hina.
Kako se navodi, velike količine otrovne tečnosti u petak su se izlile u rijeku Spreču iz deponije fabrike sode kod Lukavca nedaleko od Tuzle nakon pucanja brane i tada se izlila velika bazična tečnost (pH 12) i zagadila lokalnu rijeku Spreču i okolno zemljište.
Napomena: Hrvatskoj prijeti ekoloska katastrofa a BiH je vec ima. Interesantno je da to u BiH nikoga ne zanima pa cak ni gradjane Lukavca i okolnih sela koji svaki dan udisu zagadjen vazduh isparavanjem " Bijelog mora" kako bazen za odlaganje ovog otrovnog otpada nazivaju gradjiniHRVATSKOJ PRIJETI EKOLOŠKA KATASTROFA: Otrovna tekućina iz BiH danas se ulila u rijeku Savu
Velike količine otrovne tekućine u petak su se izlile u rijeku Spreču iz odlagališta Tvornice sode kod Lukavca nedaleko od Tuzle
„Otrovna tekućina, koja se prošloga tjedna izlila iz odlagališta tvornice sode kod Lukavca nedaleko Tuzle, ulila se u utorak u rijeku Bosnu kod Doboja ostavljajući iza sebe onečišćenje i pomor ribe te bi se u srijedu u jutarnjim satima trebala uliti u rijeku Savu“, piše Hina:
„Kako je za medije u BiH potvrdio glasnogovornik republičke uprave Civilne zaštite Republike Srpske Željko Stojanović mrlja s otrovnom tekućinom se iz rijeke Spreče proširila na Bosnu te je onečistila područje u Kotorskom i Majevcu, nizvodno od Doboja. Po istome izvoru na površini rijeke Bosne uočene su uginule ribe.“
Pojasnio je kako se otrovna tekućina puno brže kreće Bosnom, jer ova rijeka ima veći protok vode, pa se očekuje da će oko ponoći (njegova izjava odnosi se na utorak, 1. maja, op. S.B.) onečišćena tekućina stići do Modriče, a u srijedu već tokom ranih jutarnjih sati se uliti u rijeku Savu.
Velike količine otrovne tekućine, podsjećamo, u petak su se izlile u rijeku Spreču iz odlagališta Tvornice sode kod Lukavca nedaleko od Tuzle. Nakon puknuća brane iz odlagališta tvornice sode "Sisecam Soda", izlila se bazična tekućina (pH 12) te je zagadila lokalnu rijeku Spreču i okolno zemljište.
(SD/SB)
ZABRANJENI INTERVJU GENERALA KUKANJCA: "Srbima nije u interesu da se sazna ISTINA o Dobrovoljačkoj ulici, oni toliko izmišljaju, to su Srbi, znate..." (VIDEO)
– Moram da vam kažem jednu nepobitnu istinu. Najviše me vrijeđaju izmišljotine o broju poginulih u Dobrovoljačkoj. Ja vam tvrdim da, ni dan danas, nekome niju u interesu da se sazna prava istina. U Dobrovoljačkoj ulici 3. maja je poginulo šest ljudi – rekao je Kukanjac i naveo imena poginulih.
Milutin Kukanjac, general i bivši komandant 2. armijske oblasti JNA, 1994. godine dao je intervju zloglasnom Risti Đogi. U tom intervjuu govorio je o događajima u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici.
alt Zbog onoga što je rekao intervju nikada nije objavljen na televiziji RS-a.
– Moram da vam kažem jednu nepobitnu istinu. Najviše me vrijeđaju izmišljotine o broju poginulih u Dobrovoljačkoj. Ja vam tvrdim da, ni dan danas, nekome niju u interesu da se sazna prava istina. U
Dobrovoljačkoj ulici 3. maja je poginulo šest ljudi – rekao je Kukanjac i naveo imena poginulih.
Kukaknjac je pojasnio i šta se po njegovom viđenju dogodilo u Dobrovoljačkoj ulici.
– Oni toliko izmišljaju. To su Srbi, znate. Mene ne bi čudilo da je to naš neprijatelj. Činjenica je da je poginulo šest. Kažu mi da je poginulo 199 ljudi. Ja sam maltene toliko imao u koloni – kaže Kukaknjac.
Pogledajte razgovor generala JNA i Riste Đoge…
LEPI GROME MOJ...: "Nije problem što Ceca u stihovima doziva svog groma, nego što Arkanovih zločina nema nigdje u udžbenicima..."!
Nije problem što Ceca doziva svog groma, pa ni to što se taj stih daje kao gramatički primjer, veća je nesreća što u udžbenicima historije ili poznavanja društva nema nijedne riječi o Arkanovim zločinima.
Foto: ReutersIzvor: Kurir
Piše: ZORANA ŠUVAKOVIĆ
“Sećaš li se lepi grome moj, nekada je tlo pod nama pucalo”. Samohrana majka Ceca Ražnatović nije ni znala da se u radnoj svesci za vežbanje gramatike srpskog jezika nalazi njen “lepi GROM”. Kad su je uhvatili novinari da joj prenesu kako je njena poezija (doduše stihove je za nju ispevala druga osoba, takođe popularna sastavljačica folk stihova) ušla u udžbenike za peti razred osnovne škole, diva se zadovoljno osmehnula i skromno primetila: “Zašto baš taj stih, ima i lepših”.
Lepi grome, sećaš li se…
Deca vežbaju padeže, pa i vokativ, koji služi za dozivanje. Gde ćeš originalnijeg primera za peti padež, od ovog gde Ceca doziva “grom” sa nostalgijom. Jedna nastavnica “smatra” da su se autori udžbenika vodili potrebom za “modernizovanjem nastave” . Gledali su da primeri u vežbanci budu “što bliži učeničkom iskustvu”. Pucalo se, lepi grome(vokative) moj.
Učeničkom i opštesrpskom iskustvu bliži je i moderniji jedan drugi Cecin vokativ. Sa podijuma Vučićeve predsedničke kampanje Ceca se obratila Hristu. “Isuse, daj mu lavlje srce” apelovala je diva, kad je , pred sazvanim ženama, a svaka je imala po jednu ružu u ruci (poklon iz skromnog budžeta SNS) objasnila zašto ona i zašto druge Srpkinje treba da glasaju za Aleksandra Vučića. Ona staje iza Vučića, ne samo zato što je vredan, već i zato što je zaslužio “borbom za mir u regionu” i što je izgradio “finansijsku stabilnost Srbije” … Poznaje ga dvadeset godina, njegova porodica je kao i njena, u njoj ima mnogo razumevanja, podrške i ljubavi…
Četnički vojvoda i Arkan
Ražnjatović, Šešelj i Milošević dobro su se poznavali još iz ranih devedesetih o tome se moglo mnogo toga čuti iz Šešeljevih svedočenja u Haškom tribunalu. O vezama, rivalstvima i prijateljstvima između njihovih familija se manje zna ali se iz Šešeljevih svedočenja u Hagu može zaključiti da su se četnički vojvoda i Arkan često sukobljavali i rivalizirali i u ratnim vremenima.
Šešelj je na sudu više puta govorio o Cecinom pokojnom mužu sa kojim se u optužnicama protiv Miloševića, Simatovića i Stanišića nalazio u haškom “zajedničkom zločinačkom poduhvatu”. Prepričavao je pred tribunalom da se u ranoj fazi devedesetih sa Arkanom posvađao oko toga kome će da pripadnu Delije -Srpskom četničkom pokretu ili Arkanovoj Srpskoj dobrovoljačkoj gardi.
Može se videti (ako se premotaju brojni haški zapisi Šešeljevih istupa) da je rivalstvo između ove dvojice bilo od početka na ivici međusobnog finalnog obračuna. “Ja nikog do sada nisam ubio, ti ćeš biti prvi”, rekao je početkom devedesetih Šešelj Arkanu. “Arkan je bio zločinac”, na ratište je dolazio policijskim vozilom saveznog SUP-a sa rotacijskim svetlima, “u Zvorniku, lokalna vlast mu je dala 350 hiljada maraka da ratuje”,…
Šešelj je u Hag otišao 2003., u vreme kada je njegova familija bila u bliskom prijateljstvu sa Aleksandrom Vučićem a Arkan je ubijen u Beogradu tri godine ranije u vreme kada je generalni sekretar srpskih radikala bio Aleksandar Vučić, ujedno i ministar informisanja Srbije.
Prijateljstvo između Ražnjatovića i Vučića o kome ,ženama na predizbornom predsedničkom Vučićevom skupu (2017) Arkanova udovica govori, staro je 20 godina. Ona možda preuveličava dugovečnost svog poznanstva sa familijom predsednika, a ako govori istinu, to znači da su bili prijatelji pre nego što je folk diva ostala bez muža i da su ostali bliski još dugo posle Arkanove smrti.
Opet, zna se za Vučićevo dugo prijateljovanje sa Šešeljem i njegovom familijom, a da je četnički vojvoda Cecinog muža nazivao zlikovcem, mnogo godina pošto je komandant paravojne Srpske dobrovoljačke garde, usmrćen, ne na ratištu, već u 'Interkontinentalu'. Po definiciji, prijatelj tvoga neprijatelja, ne može biti tvoj prijatelj. Ali ko će ga znati kako se familije u Srbiji, zbližuju i udaljavaju.
Arkan sa čarapom na glavi
Današnji predsednik Srbije dugo je negovao prijateljstvo sa Šešeljem. U Hag ga je otpratio sa suzama u očima, bio je jedan od njegovih pravnih savetnika, nosio je majicu sa Šešeljevim likom u Parlamentu… Da li se Šešelj, po Vučićevom savetu, branio od optužbe za “zajednički zločinački poduhvat” ocrnjujući nedela pokojnog Arkana? Ako je tako, Ceca mu nije zamerila, već naprotiv, pozvala je sve žene da glasaju za predsednika Srbije.
Šešelju laskaju da je duhovit, i da je tu svoju osobinu ispoljavao tokom jedanaestogodišnjeg boravka u Hagu. Arkana pred sudom nije uvek nazivao zlikovcem. Češće je da bi prikazao razliku između njih dvojice govorio da je “Arkan više puta navlačio čarapu na glavu, nego ja (Šešelj) na noge”. Ako je i tako, zašto Vučić nije na predsedničku binu pozvao nekog ko zna da fantomke nisu odlika pristojnosti.
Bez čarape na glavi, Šešelj se ni danas ne skida sa kanala televizija sa nacionalnom frekvencijom. Još otkad je došao iz Haga 2014. traži pomilovanje za Zvezdana Jovanovića, (koji izdržava kaznu zatvora zbog ubistva premijera Zorana Đinđića) ponavlja da se radovao i raduje se što je Đinđić ubijen… Nedavno je čak pred zadivljenom voditeljkom jednog kanala davao savete o zdravoj ishrani, preporučivao da se uz crno vino, žvaću košpice od grožđa.
Kao fantom bez fantomke, on nas nedeljama ubeđuje da će ponoviti svoj zločin za koji je pravosnažno osuđen i da će u to ime krenuti u mesto zločina . I umesto da ga takozvana proevropska vlast skine sa gostovanja na svim kanalima, kao što je promptno skidala goste i novinare koji joj nisu po volji, ona mu preko svojih tabloida aplaudira.
Prostačke psovke i pogrde sručile su se na one koji Šešelja nazivaju onako kako mu je pravosnažno presudio Hag. Ne samo Šešeljevi oponenti u Parlamentu i van njega, već i novinari poimence nazvani su (u uvodniku Informera pod naslovom “Svi smo mi Šešelj”) “najgorim ljudskim otpadom”, “najcrnjim moralno-političkim ološem”, bandom pljačkašima, plaćenicima…
Srbija nije kadra da se suoči, a kamoli suprotstavi zločinima
Za Aleksandra Vučića, autor sramnog teksta je “častan i pristojan čovek i dobar novinar”, on ni posle ovog psovačkog teksta nije povukao svoju ocenu o autoru koji ga je više puta intervjuisao u udarnim terminima najgledanijih kanala.
Šešeljizacija, arkanizacija, ili miloševićevizacija… Srbije? Ne prisustvujemo danas jednom od ovih procesa, nisu oni jedan od drugog izolovani, već svi udruženo gađaju Srbiju istovremeno, tako da nam konačno pukne (evropsko) tlo pod nogama?
Pod vođstvom nekadašnjeg delije, ministra informisanja pod Miloševićem, visokog partijskog funkcionera SRS-a, pravnog savetnika Šešeljeve odbrane, čoveka koji je 2000. godine sa ministarskog mesta tvrdio da je Arkana ubio Haški tribunal, a potom hvalio svog vođu (Šešelja) da se maestralno branio i pobedio Tribunal, Srbija nije kadra da se suoči, a kamoli suprotstavi zločinima iz devedesetih, koji su počinjeni u njeno ime.
Nije problem što Ceca doziva svog groma, pa ni to što se taj stih daje kao gramatički primer desetogodišnjacima.
Veća je nesreća što u udžbenicima istorije ili poznavanja društva nema nijedne reči o Arkanovim zločinima nad hrvatskim , bošnjačkim civilima, nad ratnim zarobljenicima, nad srpskim izbeglicama koji su u traktorima bežali iz Hrvatske.
Samo u fusnotama Vikipedije može se pročitati izveštaj Helsinškog komiteta Srbije iz jula 1996. da je u Arkan u svom kampu u Erdutu držao i mučio muške izbeglice iz Krajine. Da je njih hapsio MUP Srbije, pronalazeći ih na adresama , koje je velikodušno ustupao Crveni krst Srbije i Jugoslavije. Od tadašnjeg predsednika Srbije, Slobodana Miloševića traženo je “obuzda akcije progona i zverstava Arkanovih jedinica”. Odgovoreno je da “nisu upoznati da se odvija mobilizacija” i da MUP Srbije možda pruža neku vrstu pravne pomoći RSK, i “isporučuje vojno sposobne muškarce prema njihovim spiskovima”.
Smisao Cecinih i Šešeljevih vokativa
Đaci, pa i oni stariji koji su odavno izašli iz škola, danas o tome ništa ne znaju, ali tabloidi povećavaju svoj tiraž podsećajući nas na beogradsku svadbu veka u (februaru 1995.) na koju su mladenci došli u “jaguaru” koji je i danas parkiran u “garaži sa grejanjem”.
Ako je verovati tabloidima, a nema razloga da se ne veruje jer je događaj ovenčan fotografijom, Ceca je u aprilu ove godine, pazarila i na Sajmu kupila automobil od 140 hiljada evra.
Ni Koraksove karikature u kojoj se Šešelj, Vučić i Nikolić redovno povezuju zarđalom kašikom (po davnim Šešeljevim pretnjama da će Hrvatima vaditi oči ovim instrumentom) nisu razumljive današnjim generacijama. Evropa je za njih ucenjivačka tvorevina koncentrisana na nepravedno mučenje Srbije. Nije im za zameriti, ako ni odlikaši, oni koji su pokazali gramatičko znanje u “radnoj svesci” i oni koji su promašili padež, nisu shvatili smisao Cecinih i Šešeljevih vokativa. Sve što ih okružuje govori u superlativima o uspešnim familijama pod kojima je tlo (onomad) pucalo.
(Al Jazeera Balkans)
http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=70Čije račune plaća slavni general Armije BiH Atif Dudaković?
Autor: akademik, Prof. Dr. Muhamed Filipović
Za sve Bošnjake i za sve poštene ljude u ovoj zemlji jedna činjenica je sa stanovišta ljudskog razuma pravne i političke logike apsolutno nerazumljiva. Naime, radi se o nerazumljivoj činjenici da se progone vodeći oficiri Armije Bosne i Hercegovine, države koja je kao osamostaljena bila priznata u svom ustavnopravnom poretku i kapacitetu pod kakvim je proglašena kao nezavisna država i kao takva primljena u Ujedinjene narode.
Upozorenje Rokara
Stoga je bilo očekivano da će UN, a posebno njegovo Vijeće sigurnosti, izvršiti ono što piše u Povelji UN-a, a to je da će UN i Vijeće sigurnosti štititi teritorijalni integritet i političko jedinstvo svake članice Ujedinjenih naroda, pa tako i BiH. Nažalost, oni koji su mislili da imaju pravo da kroje geografsku i političku mapu svijeta, prije svih Velika Britanija, Francuska i SR Njemačka, donijele su odluku na zasjedanju u sjedištu predsjednika Francuske Republike Fransoa Miterana (Francois Mitterrand) da će Evropa voditi politiku koja će Srbima omogućiti da nadoknade gubitak Jugoslavije u kojoj su od 1918. pa do devedesete dominirali i uz to u dva rata bili saveznici Velike Britanije i Francuske. Istovremeno je donesena odluka
da se Srbima onemogući da svoje aspiracije zadovoljavaju uzimanjem hrvatskih teritorija, zbog čega treba odmah prekinuti rat u Hrvatskoj, a da se i Srbiji i Hrvatskoj treba omogućiti da se namire na Bosni i Hercegovini kao da ona nije historijska država i da nema kontinuitet državno-pravnog razvoja jednako kao i Srbija i Hrvatska ili bilo koja druga republika bivše Jugoslavije.
Ova informacija došla je u posjed vodećih političkih i državnih organa Bosne i Hercegovine zbog okolnosti da je tadašnji predsjednik francuske vlade Mišel Rokar (Michel Rocard) bio lični prijatelj iz dana doktorskih studija u Britaniji sa prof. Muhamedom Filipovićem kojem je ovu informaciju saopćio i savjetovao da ne prihvatamo pregovore u Ženevi osim kao pregovore o hitnom prekidu svih ratnih djelovanja i kao otvaranje pregovora o rješavanju političkih pitanja unutar institucija države Bosne i Hercegovine.
Tragična okolnost za nas se sastojala u tome da neki primitivci koji su vodili glavnu riječ nisu vjerovali da jedan običan profesor, koji u našoj zemlji ne vrijedi ni pišljiva boba, može imati prijatelja na tako visokom položaju i upali su u zamku koja im je namještena, tako da su otpočeli pregovore koji su od početka bili pregovori o ustavnom poretku, a ne o prekidu rata. Ta greška dovela je do sljedeće greške, a to je da je rahmetli Izetbegović prihvatio insistiranje Dejvida Ovena (David Owen) da pregovara s Matom Bobanom i Radovanom Karadžićem, što je relegiralo njegovu poziciju i svelo ga na predvodnika jedne od strana u sukobu.
Kada je, posebno kroz Oven-Stoltenbergov prijedlog, postalo i zvanično stanovište predstavnika Evropske unije, Ujedinjenih naroda, uključujući i Sjedinjene Američke Države, da se radi o sukobu tri strane, onda je pro izašla i ona konsekvenca koja je izjednačila agresore, masovne ubice, izvršioce genocida i organizatore udruženog zločinačkog poduhvatas časnim borcima koji su branili svoju zemlju, međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda koja je po Povelji UN-a imala apsolutno pravo da svim sredstvima brani svoju državu, njenu teritoriju i njene stanovnike.
Kako je naše političko i državno vodstvo upalo u vješto namještenu zamku međunarodne političke mafije, ceh te greške platili su najbolji naši sinovi, oni koji su odbranili ono što se moglo odbraniti, a to su naši vodeći generali.
Od Rasima Delića, Sefera Halilovića, Mehmeda Alagića, Sakiba Mahmuljina do Atifa Dudakovića, dakle, svi generali koji su de facto odbranili državu, jer Bosnu i Hercegovinu nije odbranila nikakva stranka, niti neka mudra politika, nego odluka našeg naroda da ne poklekne pred ubicama i istrebljivačima Bošnjaka i izuzetna vještina naših komandanata koji su u teškim uvjetima bez logistike i bez ikakve pomoći od bilo kuda uspješno odolijevali i na kraju ušli u pobjedonosni pohod u oslobađanju cijele zemlje, u čemu su bili grubo zaustavljeni.
Izmišljena odgovornost
Atif Dudaković mora znati da on nikome ništa ne duguje, da je on izvršio svoju patriotsku dužnost i odgovornost koju je imao, da je on kao vojnik slijedio politiku koju je formuliralo državno vodstvo. General Atif Dudaković vrlo dobro zna da je Karl fon Klauzevic (Carl von Clausewitz), najveći vojni teoretičar, rekao da je rat vođenje politike vojnim sredstvima pa, dakle, vojnici izvršavaju političke naloge i zamisli, a ne konstruiraju i ne projiciraju svoje poteze osim u okvirima vojnih aktivnosti.
Koliko je perfidna politika međunarodnih faktora ogleda se u tome kada je formiran Međunarodni sud koji će suditi za ratne zločine protivno ovoj Klauzevicevoj definiciji rata, iz svake odgovornosti je isključena država, njena politika i njene organizacije, pa čak i vojska kao takva, a odgovornost je reducirana na individualnu i tzv. izmišljenu zapovjednu.
Međutim, prednost Atifa Dudakovića se sastoji u tome, i on to treba dobro znati, da je on u pravu i da je istina na njegovoj strani i da nema tog suda koji može njega osuditi zato što je časno vršio svoju dužnost i izvršavao nalog svoje vlade.
Atif se sigurno sjeća da sam ga ja sustigao na Laništu u njegovom pohodu za oslobađanje Ključa i Sanskog Mosta i da sam dva dana svjedočio način kako on komanduje operacijama i da su te operacije bile izuzetno pažljivo definirane s najvećim obzirom da se ne nanese šteta civilnom stanovništvu i uopće da ne nastane neka situacija koja bi se mogla okarakterizirati kao humanitarna katastrofa.
Dudaković je dobio mnoge bitke, a najveća perfidija onoga što mu se stavlja na teret sastoji se u tome da se njemu pripisuje zločin prema onima koji su stvarajući nekakvu autonomiju jednog poludjelog čovjeka za kojeg je bilo jasno da je marioneta u rukama Dejvida Ovena i srpske obavještajne službe, a to je autonomija Fikreta Abdića.
Nema nikakve države, vojske koja smije dozvoliti da joj se u srcu njene teritorije stvara neprijateljska državna, paradržavna i vojna organizacija.
Stoga je svaka akcija protiv te Abdićeve autonomije bila apsolutno nužna i legitimna.
Poruka komandantu
Sa svoje strane, pisac ovih redova može Dudakoviću reći: Dobio si mnogo teže bitke i ne treba da se brineš. Izaći ćeš i iz ove kao pobjednik, a ono što nas kao tvoje prijatelje zabrinjava je da se prema našim ljudima primjenjuje perfidna strategija psihološkog pritiska koja naše časne ljude ubija gore nego što metak ubija čovjeka.
Kad sam posjetio Mehmeda Alagića nakon što se vratio iz Haga u njegovoj kući u Fajtovcima, on mi je rekao: „Muhamede, ja sam mrtav čovjek. Umro sam onog momenta kad me je moja država, onaj Lagumdžija predao i to kad su me proveli svezanog kroz Sanski Most. Ja sam tada de facto umro, ovo je samo moje odumiranje.”
Ne daj se Atife i ne dopusti da ti nametnu sudbinu Mehmeda Alagića!
(Ovaj osvrt profesora Muhameda Filipovića je prenesen sa portal Krajina.ba)
http://www.bosnjackooko.com
Aleksandar Vučić ponosno nosio sliku svog dede, pokojnog Anđelka, na čelu kolone “Besmrtnog puka” u Moskvi
Autor: Nadan Filipović
U sklopu proslave Dana pobjede 9. maja 2018. godine u Moskvi je održana i manifestacija "Besmrtni puk", u znak sjećanja na sve koji su se borili protiv fašizma. Na čelu kolone, zajedno sa predsjednikom Putinom koji je nosio fotografiju svog oca, te izraelskog premijera Netanjahua koji je takođe nosio neku fotografiju široj publici nepoznatog čovjeka, bio je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sa požutjelom fotografijom svog djeda Anđelka u rukama. Pokojni Anđelko se eto nađe u društvu Putina i Netanjahua. To prenametljivo, a u suštinski klovnovsko nosanje dedine fotografije u svečanom mimohodu “Besmrtnog puka” neizbježno podrazumijeva činjenicu da je Vučićev deda Anđelko bio aktivni učesnik grandiozne svjetske borbe protiv nacizma i fašizma.
A je li on to bio?!
Naime, Aleksandar Vučić je u više navrata urbi et orbi telalio svoju već podobro izraubovanu mantru prema kojoj su ustaše u Jasenovcu pobile cijelu njegovu familiju, preciznije 20 članova familije, ni manje – ni više.
Naprimjer, evo šta je izjavio za beogradske Večernje novosti od 12.10.2015: “Oca moga oca, Anđelka, jednog od najbogatijih srpskih domaćina u selu Čipuljić, ustaše su odvele u prvoj grupi i nedugo zatim likvidirale. Moj otac ga nikada nije ni video, jer se rodio nakon njegove smrti. Ubili su ga, a nama su kao porodici poznata imena ustaških koljača koji su u tome učestvovali, i potkazivača i neposrednih izvršilaca. Takođe, ubijeni su i Stevo Vučić, Ilija Vučić, Đorđo i Rajko Vučić, najbliža familija moga oca. Svi su ubijeni na početku Drugog svetskog rata.”
Ima, međutim, i sasvim suprotnih mišljenja potkrijepljenim nepobitnim dokazima koje bi predsjednik Srbije davno pobio kad ne bi bili zaista nepobitni.
Najvažnije pisano mišljenje o “stradanju” cijele familije bugojanskih Vučića objavio je nekadašnji srbijanski radikal i potpredsjednik Srpske radikalne stranke i dugo vremena najbliži saradnik i dugogodišnji veliki prijatelj tadašnjeg radikalskog četničkog vojvode Aleksandra Vučića. Ljubiša Petković u svojoj knjizi “Haške muke” tvrdi da posjeduje zvanični dokument tadašnje NDH, datiran 19. rujna 1941, iz kojeg se jasno vidi da su navedenog dana Vučići dobrovoljno iz pravoslavlja prešli u katoličanstvo. Petković tvrdi da upravo zato na spomen-ploči u Jasenovcu na popisu žrtava nema nijednog prezimena Vučić. Dalje se u knjizi može naći podatak da je rođeni stric Aleksandra Vučića bio istaknuti ustaša.
“Zato na spomen ploči u Jasenovcu nema niti jednog Vučića”, tvrdi Petković te dodaje: “Naravno da ih nema kada se dobro zna da je obitelj Vučić promijenila vjeru za večeru i da su svi preživjei Drugi svjetski rat. A kako i ne bi kada je obitelj Vučić bila tijesno povezana s ustaškom organizacijom. Naime Aleksandrov stric Braco bio je oženjen kćerkom iz poznate ustaške obitelji Tomas. Ljubo Tomas je jedan od najozloglašenijih ustaša u Bugojnu, a isticao se nezapamćenim zločinima nad srpskim narodom”, piše u svojoj knjizi koja je izazvala brojne kontroverze u Srbiji.
Ljubiša Petković nastavlja: “Niko iz porodice Vučić nije stradao u Jasenovcu. Posjedujem dokument od 19. rujna 1941. iz koga se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj. Porodice Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su navedenog datuma iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru. Glava porodice je bio Anđelko Vučić, Aleksandrov deda. O Anđelkovoj supruzi nemam mnogo podataka, budući da je u relativno kratkom roku nakon pristupanja rimokatoličkoj vjeri, napustila Bugojno i preselila se u Vojvodinu, u Kikindu, gdje se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić. Anđelko stariji imao je četvoro djece. Najstariji sin Antonije imao je nadimak Braco, drugi po starosti bio je Kojo, a najmlađi Anđelko. Stari Anđelko, deda Aleksandra Vučića je bio jedina žrtva Vučića u Drugom svjetskom ratu, ali ni on nije stradao od ustaša. Naime deda Aleksandra Vučića umro je od zadobijenih rana nakon jedne kavanske tuče u Banja Luci. Bavio se švercom. Pošto je bio u stalnim dugovima, osnovano se sumnja da je u pitanju osveta za nenaplaćena potrživanja. Po njemu je, najmlađi sin Antonije – Braco Vučić, inače otac Aleksandra Vučića dobio ime. Antonije je umro u Beogradu 1991. godine od posljedica hroničnog alkoholizma. Deda Anđelko je sahranjen je mjesnom groblju u Čipuljiću, neposredno iza pravoslavne crkve, gdje se nalaze i grobovi ostale Vučićeve rodbiine. Sudeći po godištima ispisanim na spomenicima obitelji Vučić, svi su doživjeli lijepu starost, baka Dragica, Anđelkova supruga, umrla je 1992, stric Mile poginuo je 1964 godine, daljnja rodbina; Petra 1976, Radoslava 1984, Višnja 1991. godine, itd.itd., dakle nisu poklani u Jasenovcu već su starost dočekali u rodnom selu gdje su preminuli prirodnom, nenasilnom smrću, svakako svi osim deda Anđelka koji je ubijen u kafanskoj tuči koja blage veze nije imala sa antifašističkom borbom.”
Nije na odmet dati na uvid kao pikantan tekst novinara “Jutarnjeg lista” koji su bili u posjeti u Čipuljiću. Tamo su razgovarali sa dugogodišnjim komšijom Vučićeve familije, 82-godišnjim Vasom Trifkovićem koji je odrastao s Vučićima, nekada najbogatijim stanovnicima sela. Rekao im je:
- Imao sam sedam godina kada su nas sve okupili, ustaše, tko drugi, i naredili nam da skupimo zlatninu i sve vrijednosti i da se okupimo u gimnaziji jer je tu bio logor. Prepratili su nas u stočne vagone i uputili prema Jasenovcu. Kada smo došli tamo rekli su nam da je logor pun i odvezli nas dalje, skroz do Kragujevca. Nisu nas pobili, nego samo protjerali. Ja sam u Srbiji završio mehanički zanat i vratio se u Bugojno. Tada zapravo nitko od nas nije stradao. Ja nisam siguran je li u vozu bilo i Vučićeva rodbine, ali sam siguran da nikoga od njih nisu ubile ustaše. Za Radu, Anđelkova brata znam da je umro od srca u Gornjem Vakufu, Anđelko (Aleksandrov djed, op.a.) poginuo je ili je ubijen 1941. , ali ne zna se kako…. kod Banja Luke, a drugi su pomrli (...) Ko je imao priliku prelazio je na katoličanstvo da se spasi, pa su tako napravili i Vučići, i to Anđelkova linija, znači Aleksandrova. Ne možete im zamjeriti - takva su bila vremena.”
Tako se, eto, deda Aleksandra Vučića nađe, makar na požutjeloj fotografiji, kao član “Besmrtnog puka”, u rukama svog unuka koji je kao poznati četnički vojvoda svakako bio antifašist, jer zaboga, sada su u Srbiji svi četnici antifašisti, kako oni iz Drugog svjetskog rata, pa tako i ovi novijeg datuma proizvodnje. Međutim, vidimo da se za antifašističkog borca može progasiti i deda koji je ubijen u kafanskoj tuči!
Ako je v(j)erovati Ljubiši Petkoviću i njegovim argumentima koje Aleksandar Vučić nije nikad ni pokušao pobiti i koji zbog tih argumenata iznesenih u knjizi “Haške muke” nije ni malim prstom pomakao da tuži Petkovića zbog objavljenih laži (???), onda je Aleksandar Vučić lažac največeg kalibra, pravi beogradski barun Münchausen, te barun Münchausen i ostaje sve dok ne podastre čvrste dokaze o dvadeset članova svoje familije koje su, prema njegovim često opetovanim izjavama, u Jasenovcu poklale ustaše.
Šta će bre čovek?!
Dok je Jasenovca, ustaša i četnika, te vječno spojenih posuda Hrvatske i Srbije, uvek i uvijek će srpski političari, ali i hrvatski, namjerno izazvane požare koji su posljedica njihovih laži i selektivne mitologije, gasiti visoko kvalitetnim kerozinom. Ne mogu oni jedni bez drugih. I sada se kao šatro uveliko svađaju, a u tajnosti gledaju kako će iskasapiti jadnu Bosnu, Hrvatine da popune “kiflu”, a Srbi da se “namire” za davno izgubljeno Kosovo, koje su jedva željeli izgubiti, pa odahnuti. Naime, da im je Kosovo ostalo u sastavu države u Nišu bi se za pedesetak godina 95% stanovništva govorilo albanski, a i u Beogradu isto tako za sljedećih pedesetak godina.
Pokojni pisac Dobrica Ćosić, za života ophrvan sujetom i verom da je baš on "otac srpske nacije", vazda potreban ondašnjem režimu, otišao je toliko daleko da je pokušao da opravda laž, pa je napisao: „...Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga, lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno...Laž je srpski državni interes!
Aferim preds(j)edniče Srbije! Izgleda da se odlično uklapate u gornju definiciju srpskog kolektivnog bića koju je iskazao “otac nacije” Dobrica Ćosić.
Na youtube-u ima prilog o ovome kako je niska svijest bh. gradjana o okolisu...Haman2 wrote:NASA POSLA
BiH će se ugušiti u vlastitom smeću
Odnos stanovništa BiH prema prirodi najviše se oslikava kroz korito rijeke Bosne. Stanovništvo okolnih mjesta na obalama ove rijeke stvara divlje deponije.
Iako se Bosna 2014. godine izlila, jednim dijelom i zbog nemarnog odnosa prema njoj, te u poplavama ostavila katastrofalne posljedice, stanovnici su nastavili sa praksom bacanja smeće u njeno korito, piše Deutsche Welle.
Na planini Raduši stvorena je velika deponija i zbog njenog neadekvatnog saniranja, plastične kese i drugi otpad nošen vjetrom završi po cijeloj visoravni.
Na ovom mjestu siromašno stanovništvo je često u potrazi za sekundarnim sirovinama, a zalogaj među otpadom potraže i krda konja. I jedni i drugi rizikuju zdravlje.
Odnos države i stanovništva BiH prema rijeci ilustruje i primjer Vrbasa. Bilo je dovoljno otići samo nekoliko kilometara od izvora rijeke da se primjeti koliko se brine za jednu od najljepših rijeka BiH. Plasnične kese “krase” obje obale rijeke, dok je korito ispunjeno veš mašinama i dijelovima automobilskih karoserija.
Slikoviti primjer odnosa lokalne vlasti prema prirodi je deponija opštine Petrovo. Nastala je 2006. i doslovno se nalazi na obali rijeke Spreče. Smeće iz deponije, nošeno rijekom, “krasi” rijeku kilometrima nizvodno. Iz opštine su nam kazali da nije do njih, nego je rijeka promijenila tok pa sama došla do smeća.
Sa divljih deponija otpad ubrzo završi po cijeloj regiji nošen vjetrom, životinjama, kao i zbog kiša i povećanja vodostaja. Sa deponije u Petrovu smeće putuje rijekom i završava na obalama rijeke Spreče, zatim Bosne, Save…
Planinski biser, rijeka Drežnica smještena između planina Čvrsnice i Čabulje, nije pošteđena divljih deponija. Najtužnije je što smeće uglavnom ostavljaju mještani i time truju i sebe i okoliš. Strategija rješavanja problema sa otpadom postoji, ali je proces njene realizacije vrlo spor. Svi okolišni problemi su vlastima posljednji na listi.
Prikaz oranice sa zasijanim žitom uz samu deponiju. Divlje deponije su posvuda: u blizini naselja, riječnih obala, šumaraka, izvora, pašnjaka i oranica. Vrlo lako sadržaji iz deponija završavaju i u tanjiru.
Prolaznici, putnici i turisti svoj prvi susret sa otpadom imaju već na prvom odmaralištu pored puta. Gotovo da nema proširenja uz cestu u BiH na kojem se ne nalaze gomile smeća.
Redovna pojava na izletištima poslije proslava i praznika su gomile smeća koje u prirodi ostave izletnici. Razbijene flaše, kese, ambalaža, plastike, limenke, ostaci hrane su obavezan dekor većine izletišta nakon praznika.
Većina deponija nije osigurana, ograđena niti pod kontrolom. Na njima se okupljaju siromašni, djeca u igri, kao i gladne napuštene ili divlje životinje. Ekološka udruženja apeluju i upozoravaju dok nadležni nemaju novca ili sluha za rješavanje problema sa otpadom.
Procjenjuje se da širom BiH postoji preko 10.000 divljih deponija, s tim da se taj broj stalno povećava. Istovremeno, opasnost za zdravlje ljudi i okoliš predstavljaju i opštinske deponije koje ne zadovoljavaju uslove odlaganja komunalnog otpada.
Bez hitne intervencije, strategije i akcije lokalnih i državnih vlasti stanje se može samo pogoršati jer se tone otpada svakodnevno odlažu po cijeloj zemlji. Uz to, potrebno je uložiti mnogo više napora u edukovanju stanovništva o važnosti očuvanja okoliša. U protivnom BiH će se ugušiti u vlastitom smeću.
U RATU JE MOGUCE I OVO
BiH je bila u sastavu Austro-Ugarske kada je počeo Prvi svjetski rat. U BiH je Austro-Ugarska mobilizirala 200.000 ljudi i poslala ih u napad na Srbiju. U toj vojsci bilo je 40.000 Srba koji su napadali Srbiju. Oni su morali ratovati protiv Srbije, a oni koji su to odbijali bili bi ubijeni.
U to vrijeme Austro-Ugarska je masovno mobilizirala Bošnjake, dok su se recimo Bošnjaci preko Drine i Lima, u Sandžaku odazvali na mobilizaciju koju je proglasila Srbija. Jedni su napadali, a drugi se branili i pala je velika krv između Bošnjaka u Prvom svjetskom ratu. O tome niko neće da govori ni u BiH, ali ni u Srbiji. Dok su Bošnjaci, Srbi i Hrvati bili obični vojnici, oficiri su bili Austrijanci i Mađari.
Bošnjaci i Hrvati su napadali Avalu koju su branili Bošnjaci iz Sandžaka. Srbi su napravili spomenik neznanom junaku na Avali, ali on nije bio neznan. Zna se o kome je bila riječ. Riječ je bila o Sulejmanu Baliću iz okoline Sjenice, sa Pešterske visoravni.
NASA POSLA, sprijeciti istinu na svaki moguci nacin.SNSD za sankcije organizatora Bijelih traka, SDA i DF napustili sjednicu
SNSD za sankcije organizatora Bijelih traka, SDA i DF napustili sjednicu Mirsad Duratović / Vijesti.ba Odbornici DF-a i SDA danas su napustili 18. sjednicu Skupštine grada Prijedora nakon što im nije dozvoljeno da se obrate. Šef Kluba odbornika SNSD-a Dragoslav Kabić tražio je na sjednici da se sankcionišu organizatori obilježavanja Dana bijelih traka u Prijedoru, jer kako tvrde iz SNSD-a, radi se o bošnjačkoj propagandi te da navodno Bošnjaci i Hrvati nikada u Prijedoru nisu morali nositi bijele trake.
"Odbornicima iz SDA i DF-a uskraćeno je da pravo da repliciraju kolegi iz SNSD-a, Dragoslavu Kabiću koji je kazao da je Dan Bijelih traka neosnovan i da bi trebalo sankcionirati ljude koji obilježavaju Dan Bijelih traka, te kazao da zapravo Bošnjaci i Hrvati nikada nisu nosili Bijele trake. Potom smo mi tražili riječ na njegovo izlaganje, nama je to zabranjeno, a uz to je prekršen i Poslovnik. Predsjednik skupštine Sead Jakupović iz SDP-a je dopustio četiri minute izlaganja u kojem su ponižavane bošnjačke i hrvatske žrtve u Gradu Prijedoru", rekao je za Vijesti.ba Ajdin Mešić zastupnik SDA u Skupštini Grada Prijedora.
Dodao je da Jakupović nije dopustio repliku odbornicima SDA i DF-a pa su ti odbornici demonstrativno napustili skupštinu.
"Smatramo da je to poražavajuće za normalne odnose između Srba, Bošnjaka i Hrvata. S obzirom da je SNSD već imao jedan svoj istup povodom Bijelih traka, mi nismo htjeli dizati tenzije, ali njima je očito bitna predizborna kampanja, žrtve su im nebitne, a predsjednik Skupštine po svojoj funkciji očito podržava taj njihov stav", rekao je Mešić.
Mirsad Duratović odbornik Demokratske fronte u Skupštini Grada Prijedora kazao je da SNSD pokušava da mobiliše ekstremno desno glasačko tijelo u srpskom narodu, kako bi ih pred izbore pridobili na svoju stranu.
"U prilog tome govori i činjenica da je taj isti SNSD prije godinu dana prihvatio zahtjev bošnjačkih odobornika u Skupštini Grada Prijedora da se sjednica koja je trebala biti održana na Dan Bijelih traka odgodi, a danas traže zabranu te manifestacije i sankcionisanje organizatora tog skupa, rekao je Duratović.
Duratović je kazao da je potez Seada Jakupović kao predsjednika Skupštine da ne dozvoli obraćanje odbornicima iz Kluba DF-.a i SDA u svrhu očuvanja njegove pozicije predsjednika Skupštine.
"On da je nama to dozvolio, vjerovatno na sljedećoj sjednici više ne bi bio predsjednik Skupštine, ali eto nekome je ipak draža svoja stolica od bilo čega drugog. To je nastavak negiranja svaga onog što se ovdje desilo. Nije se odustalo od politike devedesetih i pokušavaju se na svaki način zločini prikriti", rekao je Duratović za Vijesti.ba.
(Vijesti.ba)
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/836 ... _smrt.htmlPOTRESNA PRIČA IZ RATNE VLASENICE: Kako je Edis postao Nebojša i preživio sigurnu smrt
Da bi ostao u Vlasenici 1992. godine, tada četrnaestogodišnjak, Edis je, priča za Radio Slobodna Evropa, postao Nebojša i uzeo majčino prezime
Foto: RSE
Nebojša Bogosavljević tragao je za ocem Sadikom Džindom punih 26 godina koji je 1992. godine odveden i ubijen u Vlasenici, opštini u istočnoj Bosni iz koje je 1992. godine protjerano, prema podacima Haškog tribunala, 98 posto bošnjačkog stanovništva. Kroz logor Sušica na području te opštine prošlo je oko 8.000 Bošnjaka, muškaraca i žena koji su mučeni, ubijani, silovani... Oni malobrojni, nesrpske nacionalnosti, koji su ostali u Vlasenici prolazili su kroz razne torture i bili izloženi svakakvim pritiscima.
Nebojša kaže da se baš kao danas sjeća 29. lipnja 1992. godine, kada je njihovom ulicom u Vlasenici patrolirao crveni "golf 2" u kojemu su odvozili Bošnjake u nepoznatom pravcu. Istim tim golfom odveden je i njegov otac, a brat samo pukom srećom izbjegao smrt.
"Bilo ih je, ja mislim, trojica. Brat je bio u prizemlju. Jedan vojnik, odnosno policajac, je stajao ispred vrata s automatskom puškom i kundakom na preklop. Pitao je da li živi tu moj otac Sadik. Izašao je. Drugi vojnik je otišao iza kuće i dozivao. Odazvao se moj stariji brat. Odatle su ih poveli obojicu. Međutim, ovaj vojnik koji je bio iza kuće rekao je mom bratu da izađe iz auta jer za njega nema mjesta.
Okrenuli su auto i otišli. Od tada više nikada nismo znali šta je s mojim ocem. Do sada nisam ni znao gdje je ta grobnica Potpećina gdje je moj otac pronađen. Samo mi je jedan dan brat skrenuo pažnju dok smo prolazili, da se okrenem i vidim. Vidio sam tamo mašine kako otkopavaju. Čuo sam da su te grobnice na spratove što se evo i dokazalo", priča Nebojša.
Sve do tada, odnosno do svoje 14 godine, Nebojša se zvao Edis Džindo, a njegov brat Siniša zvao se Adis.
"Ubrzo poslije toga, kada nam je otac odveden, radila se neka anketa u Vlasenici s pitanjem želimo li u logor Sušica ili da ostanemo u svom gradu. Ako želimo ostati u gradu, bilo bi dobro da se promijeni ime i prezime. Pošto nam je mama srpske nacionalnosti, odnosno pravoslavne vjere, mi smo prihvatili njeno prezime i promijenili smo imena", kaže.
Forenzičar Murat Hurtić na ekshumaciji masovne grobnice Tugovo, u blizini Vlasenice, septembar 2017.Forenzičar Murat Hurtić na ekshumaciji masovne grobnice Tugovo, u blizini Vlasenice, septembar 2017.
Nebojša svaki dan susreće neke od onih koji su mu odveli oca Sadika.
"Znam ko mi je tog dana bio pred kućom. Ne bih da otkrivam njegov identitet, njegovo ime i prezime. Jer ja od toga nemam ništa, ako razumijete šta hoću da vam kažem. Vjerovatno on pretpostavlja da ja nešto znam. Ja s tim čovjekom živim u komšiluku. On živi svoj život. Ja živim svoj život", dodaje Nebojša.
Život u ovom gradiću, iz kojeg nikada nije otišao, još uvijek podsjeća na zločine koji su, prema podacima Udruženja stradalih i nestalih opštine Vlasenica, počinjeni nad 2.300 Bošnjaka.
"Moje viđenje kompletne situacije u Vlasenici? Iz godine u godinu postaje sve napetije. To je moje mišljenje. Mada Bošnjaci povratnici, a ima ih dosta, žive normalno. Ali napeto je. Valjda je to sve još od prije ostalo, onda taj poslijeratni sindrom. Neobjašnjivo je to", kaže Nebojša Bogosavljević koji ima dvije kćerke, ali nikada nije imao snage ispričati im do kraja što se dogodilo s njihovim djedom.
"Naravno da one znaju, ali nisam im baš pričao u detalje kako je i šta bilo. Znaju one da je on nestao, znaju i koje je nacionalnosti bio. Nisam nikada direktno s njima pričao, jer su one male. Možda bi se to moglo pogrešno odraziti na njih u društvu u kojem se nalaze trenutno. Mada ja svoju djecu vaspitavam da se ne trebaju odvajati niti od jednih niti od drugih. Moja djeca se druže i s muslimanima i Srbima i idu s njima u školu. Druže se s komšijskom djecom, jer ima kod nas povratnika u komšiluku. Ja, koliko vidim, oni međusobno nemaju nikakve predrasude. Ljudi su ljudi, nije važno koje je ko vjere i nacije. I ne mogu ja da mrzim cijelu naciju zbog par usijanih glava", naglašava Nebojša.
Za zločine nad vlaseničkim Bošnjacima u logoru Sušica do sada su odgovarali i osuđeni komandant tog logora Dragan Nikolić zvani "jenki", koji je priznao zločine, Predrag Bastah "car" i Goran Višković zvani 'vjetar'. Mnogi drugi su na slobodi, pa čak i oni koji su bili mučitelji u logoru Sušica. Žive i rade u Vlasenici, a neki suna važnim pozicijama u Opštini, piše RSE.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/849 ... _redu.htmlZAMRZNUTI VIDOVDAN: „Stranci pitaju dal’ smo mi Srbi ludi pa slavimo taj poraz iz 1389. i šta to s nama nije u redu?“
Tekst sa srbijanskog portala „Peščanik“ prenosimo u integralnoj verziji
Gazimestan (Foto: Konstantin Novaković/Peščanik)
Piše: Dubravka Stojanović
Uticajni deo srpske intelektualne elite poziva da se kosovsko pitanje zamrzne. Vlast to kao nikako ne želi, ali to suštinski radi. Zašto je toliko važno da se Kosovo zamrzne, da živimo večni Vidovdan? I šta to, u stvari, zamrzavamo?
Na to poslednje pitanje imam bar tri odgovora:
1. Zamrzavamo poraz
Verovatno se i vama dešavalo da vas stranci pitaju dal’ smo mi Srbi ludi pa slavimo taj poraz iz 1389. i šta to s nama nije u redu? To pitanje zahteva stvarno ozbiljan odgovor, zasnovan na teoriji kulture sećanja. Odnosno, ako su za istoriju važne pobede i heroji, za sećanje su važni porazi i žrtve. Poraz stvara empatiju sa slabijim, poraženi je moralno superioran, žrtvi je sve oprošteno, ona ne može biti kriva. Pozicija žrtve moralno pere sve naredne postupke, ona je besplatna indulgencija za budućnost.
Poraz je politički daleko unosniji od pobede, čist benefit, reklo bi se danas. Na njemu se može graditi revanšizam, on je mobilišući faktor, homogenizuje naciju, jača kolektivni strah i anksioznost kao važne pokretačke sile za neki budući rat. Zbog toga danas mnogi intelektualci i istoričari upozoravaju na opasnost od mode samoviktimizacije. Pa tako dok Amos Oz govori o tome da živimo „svetski šampionat za najveću žrtvu“, jedan od pionira istraživanja mesta sećanja, francuski istoričar Pjer Nora, govori o „tiraniji žrtava“.
Ali, postavlja se tu jedno potpitanje - zašto baš kosovski poraz? Imamo mi i drugih izgubljenih bitaka za koje bismo se mogli emotivno vezati. Imamo, na primer, bitku na Slivnici, u kojoj je Bugarska neprijatno porazila srpsku vojsku 1885. godine. Taj poraz inspirisao je generacije, podstrekivao na obračun. Danas je, međutim, ta bitka skoro potpuno zaboravljena. Šta bi tome bio razlog? Možda uspešni revanš? Ono kad se 1913. pevalo „Za Slivnicu Bregalnicu“ i kad je izgledalo da su tim Drugim balkanskim ratom računi s Bugarskom raščišćeni?
To nekako nije dovoljno, čini se da tu ima još nešto, da revanš nije dovoljan za zaborav. To drugo mogla bi biti činjenica da su u srpskom kolektivnom pamćenju Bugari prestali da igraju ulogu visoko rangiranog neprijatelja. U svojoj knjizi U tradiciji nacionalizma Olivera Milosavljević je pokazala kako su se, posle stvaranja jugoslovenske kraljevine, negativni stereotipi o Bugarima „prebacili“ na Hrvate, koji su od tada dobili prestižno mesto na top listi neprijatelja. Zato izlazim s pretpostavkom da je i Slivnica zaboravljena zato što su Bugari izgubili svoje počasno mesto omiljenog negativca.
Da li nam ova vežbica s pamćenjem i zaboravljanjem pomaže da bolje razumemo dugo trajanje traume iz 1389.? Pomaže, ako se složimo da prilikom izbora šta ćemo pamtiti iz prošlosti ključnu ulogu igra pitanje ko je idealni neprijatelj? Ako se složimo da u centar proizvodnje sećanja stavimo neprijatelja, onda se postavlja pitanje u čemu je draž Turaka kao neprijatelja koji vekovima održavaju „kosovski plam“, nesmanjenu strast ka čuvanju upravo Kosovske bitke na mestu bitke br. 1? Jer, ako je do revanša, Turcima je vraćeno i mnogo više puta nego Bugarima. Od srpskih ustanaka, preko ostvarene državne autonomije, pa nezavisnosti, do balkanskih ratova… A i dalje su neprijatelji. Dakle, nije stvar u revanšu. Stvar je u Turcima.
2. Zamrzavamo Turke
Turci su ključni sastojak srpske istorijske svesti. Pad Srbije pod Turke (doduše malo ko zna kad se to stvarno dogodilo) je orijentir u vremenu, granica između stare i nove ere. To je i iracionalno rešenje za nagomilane probleme. Turci su rešenje za sve. Ulice su prljave zbog tih 500 godina; nemamo demokratske tradicije zbog tog nesrećnog nasleđa; toaleti su zapušteni zbog tog jarma… To je naše kolektivno „nesrećno detinjstvo“, trauma koja dalje oslobađa od svake odgovornosti. To stanje se uzima kao zauvek dato, nepromenljivo. Kad bismo ostali bez „Turaka“, ostali bismo sami sa sobom. Morali bismo da se preispitamo, zamislimo, odrastemo, sazrimo, promenimo se. Jer, „Turci“ su opravdanje, alibi, objašnjenje za sve propuste i promašaje.
Turci su idealni „drugi“. Ona obrnuta slika u ogledalu, prema kojoj mi izgledamo uspešniji, pametniji, evropskiji, uredniji, demokratskiji, napredniji, razvijeniji, superiorni. E, tu smo. Superiorni. Slika zaostale Turske je, bez obzira na sasvim suprotnu istorijsku realnost, ta nasušna identitetska potreba, dajdžest način da mi od nekoga ispadnemo bolji. U tu orijentalističku konstrukciju povremeno pripustimo i Albance (s tog istog Kosova), jer nam i oni, u isfantaziranoj podeli na bolje i gore narode, garantuju tako nasušno potreban osećaj „razvijenije vrste“.
Ili makar one kojoj su otpali repovi (samo da podsetim na rečenicu značajnog srpskog političara i lekara Vladana Đorđevića: „jedino među Arnautima izgleda kao da je i u XIX veku živeo još po koji repat čovek“). Zbog toga ne možemo preboleti Kosovsku bitku, zaboraviti Turke i skinuti ih se prestola omiljenih neprijatelja, pomiriti se s Albancima. Jer, u odnosu na koga ćemo onda biti bolji? Odatle jednačina koju čine omiljeni neprijatelji: Turci plus Albanci jednako je Kosovo.
3. Zamrzavamo Kosovo
I, na kraju, ključno pitanje - zašto se svi toliko trude da zamrznu Kosovo? Zašto je važno da se tu nipošto ništa ne promeni. Tačnije, da se ne prizna da se tu promenilo sve. Knjiga Ivana Čolovića Smrt na Kosovu polju pokazuje da se pričom o toj bici manipuliše već 629 godina, da su svi režimi i sve ideologije uspeli da u tom događaju nađu idealan prostor za manipulacije, da su baš u toj bici utemeljeni svi istorijski narativi, da su međusobno sasvim suprotni politički ciljevi zasnovani na toj priči.
Čolović pokazuje da je tako bilo od prvih vesti o tome šta se uopšte dogodilo tog Vidovdana 1389., od informacije koju je bosanski kralj Tvrtko poslao Firentincima, obaveštavajući ih da je on na tom polju pobedio. Tako je i svaka sledeće priča o Bici bila podesna za politički marketing. To se posebno odnosi na 19. vek kada priče o Kosovskoj bici postaju temelj ideje o obnovi carstva i stvaranju velike srpske države. Ali, na toj priči zasnivala se i sasvim suprotna, jugoslovenska ideja. Tako je Ivan Meštrović, kako je Čolović našao, objašnjavajući svoj nacrt Vidovdanskog hrama na Gazimestanu, rekao: „Svi jugoslovenski mučenici od Kosova do danas i sav jugoslovenski narod jesu vojnici cara Lazara. On neprekidno vlada u duši jugoslovenskog naroda“.
Pa i sve su strane u Drugom svetskom ratu imale svoje kosovske reminiscencije. Nedić je kralja i vladu u Londonu nazivao Brankovićima, dok su partizani, nakon smrti Ratka Mitrovića, pevali ovako:
„O Jelice jel ti žao
Ratka druga što je pao
Ratka druga Mitrovića
Tog heroja Obilića“
I, ne zaboravimo da je socijalistička Jugoslavija podigla jedini spomenik na Gazimestanu, onaj s čijih je stepenica Milošević krenuo u rat protiv Jugoslavije. Dakle, radi se o idealnoj priči, rastegljivoj do te mere da može postati potporni stub svakoj vlasti i svakoj ideologiji. Ona je idealna i zbog svega što je u ovom tekstu navedeno - zbog poraza, žrtava, Turaka, Albanaca... I zato mora da ostane zamrznuta. I zato Kosovsko pitanje ne može da se reši.
Jer, šta bi se desilo kada bismo se suočili s tim porazom iz 1389.? Morali bismo da izađemo iz tople utrobe samoviktimizacije i da se pokrenemo. Kako završiti priču o 500 godina turskog jarma? Morali bismo da se suočimo sa samima sobom i svim propuštenim prilikama. „Odmrznuti“ Kosovo značilo bi suočiti se i s godinom 1999., ali i sa svim prethodnim godinama - s 1987., 1989., 1991., 1992., 1995., 1998...
Pokrenuti se i suočiti se sa sobom značilo bi promeniti razumevanje vremena. Jer, svi naši režimi podržavaju epsko razumevanje vremena, to vreme u kome svi živimo zajedno, preci i potomci. Vreme u kome se ne menja ništa, osim večnog vraćanja istog. Istorija se tu razume kao sudbina, viša sila, na koju ljudi nemaju uticaja. Takav zatvoreni koncept vremena temelj je svakog zatvorenog društva i najčvršća osnova svih naših autoritarnih poredaka. Svaka vlast voli da se utemelji u ideji da je ona tu na sudbinskom, „višem“, zadatku i da će tu večno ostati. Zamrznuta sa kosovskim junacima, sjedinjena s njima. I oslobođena svake odgovornosti.
Eto, to znači „zamrznuto Kosovo“. Mi nismo zamrznuti u 2008, ni u 1999. Mi želimo da zamrznemo 28. jun 1389. I da tu sačekamo budućnost. Budućnost, u kojoj će se stvoriti ti vekovima iščekivani uslovi, kada ćemo se za sve naplatiti. I za poraz, i za žrtve, i za jaram. Kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo, kao da se sve može vratiti u „zlatno doba“, u imaginarne Nemanjiće, Dušanovo carstvo, kao da ćemo se opet brčkati u tri mora. Po tom konceptu, budućnost treba da se nastavi tamo gde je prošlost prekinuta na Vidovdan, pre 629 godina.
Zbog toga nema rešenja kosovskog pitanja. Kad bi se ono odmrzlo i rešilo, sve bi se promenilo. Živeći u toj zamrznutoj prošlosti, u tom večnom Vidovdanu, zamrzavamo sadašnjost. Da je ne bismo videli.
NA KOGA CILJA LAGUMDŽIJA: Ko su "manekeni", "srednjoškolci" i "budžetlije" koji haraju SDP-om?
Iako ne navodi imena "loših učenika", Lagumdžija nam daje dovoljno natuknica o kome se radi
Foto: Slobodna Bosna
Bivši dugogodišnji predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija uputio je oštro pismo članovima SDP-a u kojem upozorava da stranka ne smije ići u koaliciji sa SNSD-om, HDZ-o i SDP-om. Ipak, najveću pažnju javnosti privukao je dio u kojem Lagumdžije ističe da je iza sebe u stranci ostavio „loše kopije“ i „neuspješne đake“.
„Ipak najveća greška mi je bila što sam dozvolio da se moji 'saučesnici', loši učenici i neuspješne kopije, sebi i drugima, predstave kao bezgrešni novi ljudi koji mogu nekažnjeno nastaviti da griješe i da uz to ništa ne nauče osim da krive druge za vlastite greške“, ističe Lagumdžija.
Iako ne navodi imena loših đaka, Lagumdžija nam kroz razne stilske figure daje dovoljno natuknica o kome bi se moglo raditi.
„Nerijetko beskrupulozna i podmukla bitka za 'sigurna' mjesta na listama je pokazala da populizam i demagogija nazanemarljivog broja samozaljubljenih zvijezda, koji su bez SDP-a prazni ljudi čija se radna biografija svodi na JMBG, prosperitetno opasni po državu a danas pogubni po partiju“.
Lagumdžija ne staje na tome, nego se obračunava i sa stanovitim „manekenom srednjoškolcem“.
„Bez razumnog odgovora ostaje pitanje, koje uporno slušam, zašto je na nekim od ključnih konvencija i predstavljanja plana, po kojem mislimo zemlju vaditi iz najveće poslijeratne krize, glavni 'maneken' srednjoškolac“.
U konačnici, ogorčenim tonom zbog kandidata koji, kako ističe, nemaju fakultetske diplome, obrazovanje ili bilo kakav rad mimo budžeta, koji danas čine sam vrh SDP, Lagumdžija upozorava na „deintelektualizaciju SDP-a“ koja se desila:
„Ne znam kakav je prijedlog pred Glavnim odborom, ali je ilustrativna i porazna činjenica da se već sedmicama ništa ne zna, mada se 'zna' da će u Sarajevu četiri nosioca listi (kantonalna, dvije federalne i državna) imati svi zajedno 'tri fakultetske diplome i preko trideset godina s indeksima u rukama“.
Dakle, postavlja se pitanje na koga Lagumdžiji misli kada govori o „praznim ljudima čija se biografija svodi na JMBG“ i manekenima srednjoškolcima.
Kada je riječ o prvom primjeru, Lagumdžija ovdje nesumnjivo govori o zasutpniku SDP u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i jednom od najprepoznatljivih lica u ovoj stranci danas, Saši Magazinoviću. U sarajevskim kuluoarima ime Magazinovića već odavno krasi popularna doskočica da „od biografije ima samo JMBG“. Naime, riječ o je osobi koja, iako je napunila 40 godina, do sada nije upoznala rad mimo budžeta i uhljebskih funkcija dobijenih preko partije. Tako se Magazinović u svojoj budžetskoj karijeri šaltao od pozicije vijećnika na Ilidži preko zastupnika u Skupštini KS, zastupnika (kao srpski kadar) u Domu naroda FBiH do dva uzastopna mandata u Parlamentu BiH. Da stvar bude gora, Magaznović je na posljednjim izborima osvojio tek 2489 glasova (u svojoj izbornoj jedinici daleko manje od Zlatka Lagumdžije i Damira Hadžića) te je u Parlament ušao preko kompenzacijskog mandata. U konačnici, manje od dvije i po hiljade glasova bilo je dovoljno za platu od oko 7.000 maraka mjesečno. Očigledno se prepoznavši u njegovom pismu, ne treba ni da čudi što je Magazinović ekspresno odgovorio Lagumdžiji nazvavši ga „političkim gubitnikom“.
Kada je pak riječ o „manekenu srednjoškolcu“, ovdje je očito u pitanju generalni sekretar ove stranke Irfan Čengić. Naime, mlađahni Irfan Čengić (26 godina) fakultet još nije završio (navodno još uvijek nešto studira) a mimo stranačkih funkcija i mjesta vijećnika u Općini Stari Grad ništa konkretno nije radio u životu. Ipak, za razliku od Magazinovića, Čengić Lagumdžiji vjerovatno neće odgovioriti na pismo. Oni koji su pratili njegove aktivnosti na društvenim mrežama mogli su se uvjeriti da jezikom i pravopisom ne barata baš najbolje, pa tu vrstu aktivnosti su mu preporučili da što više izbjegava, ali upućeni tvrde da ga zato s druge strane krase prodornost, klijentalizam i spretnost u zakulisnim radnjama, karakterističnim za mentalitet sarajevske mahale iz koje potiče.
Navedeni dvojac Lagumdžija je, nesumnjivo, istakao kao samo dio armije političkih aktivista i funkcionera bez znanja, obrazovanja i bilo kakvog iskustva mimo budžetskih funkcija koji haraju u današnjem SDP-u. Ipak, Lagumdžija bi najprije sebe trebao upitati koliko je on lično doprinio „deintelektualizaciji SDP-a“ koju navodi. Nije li se upravo Lagumdžijino vođenje SDP-a svodilo na to da se na čelu stranke nalazi jedan neprikosnoveni intelektualni vođa okružen ne baš toliko intelektualnim poslušnicima koji slijepo izvršavaju njegove naredbe, dok se s druge strane svako ko se usuđivao samostalno misliti ili intelektualno parirati, ekspresno odstranjivao iz stranke? I nije li upravo današnje rukovodstvo i slika SDP-a posljedica te i takve politike, nakon što su isti oni koji su mu vjerno služili vođi zabili nož u leđa, pa od svega ostade puka želja za uhljebljenjem na budžet.
(S.B.)
