NASA POSLA

[Haman2]

Neka greska.

[Haman2]

Ved dugo i dugo Hrvati i Srbi pricaju kako su one garant Dejtonskog mirovnog ugovora. I najobicniji pravnik zna da se svaki rat okoncava mirovnim ugovorom zaracenih strana. Tako je bilo i u Dejtonu, gdje su Dejtonski mirovni ugovor potpisali predsjednici BiH, Hrvatske i Srbije. Hrvatska i Srbija su garant mirovnog ugovora kojim su se obavezale da vise nece slati svoju vojsku u BiH, nite ce na bilo koji nacin potsticati sukobe u BiH i radi njene podjel.

U BiH nije bio ni gradjanski rat kako obicno tvrde, jer bi u tom slucaju Dejtonski mirovni ugovor potpisali: A. Izetbegovic, M. Boban i R. Karadzic.

Konacno i OHR je danas kazao ono sto je davno trebao kazati.

OHR OSRAMOTIO VUČIĆA: Srbija nije garant Dejtonskog sporazuma!

Nakon što je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić jučer poručio kako je Srbija, zajedno sa Hrvatskom, garant Dejtonskog sporazuma te da na osnovu toga ima pravo da se miješa u pitanje vezano za BIH, TV1 je kontaktirala OHR kao vrhvnog tumača Dejtonskog sporazuma.


Foto: B92
U nastavku prenosimo stav OHR-a kao odgovor na upit TV1:

“Potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir, Savezna Republika Jugoslavija, čija je Srbija pravna sljednica, preuzela je određene obaveze. Između ostalog, obavezala se na puno poštivanje suverene jednakosti i izbjegavanje bilo kakvih aktivnosti koje bi bile usmjerene protiv nezavisnosti Bosne i Hercegovine te je prihvatila da promovira i poštuje obaveze koje proizlaze iz Aneksa 4, tj. Ustava Bosne i Hercegovine.

Sporazum su potpisale tadašnja Republika Bosna i Hercegovina, tadašnja Savezna Republika Jugoslavija i Republika Hrvatska. Evropska unija, Francuska Republika, Savezna Republika Njemačka, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države su bile zemlje-svjedoci.”

Iz ovog je stava jasno da je Srbija, kao i Hrvatska, samo potpisnica Dejtonskog sporazuma, i to zbog svoje uloge u agresiji na BIH. Srbija se tim potpisom obavezala na prekid aktivnosti uperenih protiv Bosne i Hercegovine, ali nije dobila pravo mješanja u unutrašnje stvari naše zemlje, kakvo pravo sebi želi priskrbiti insistiranjem na nepostojećoj ulozi „garanta“ sporazuma", zaključuje se u odgovoru OHR-a.

Stav srbijanskom predsjednika Vučića da je Srbija garant Dejtonskog sporazuma, komentirao je i Miro Lazović, jedan od sudionika mirovnih pregovopra u Dejtonu. Lazović kaže da Srbija i Hrvatska 1995. potpisom prihvatile Dejton i da su one samo potpisnice Dejtona.

“Stavljanjem potpisa su prihvatile odgovornost za učešće u ratu. To ni u kom slučaju ne omogućuje tim zemljama da se miješaju u unutrašnje stvari BiH, već da se moraju ponašati u skladu s odredbama Sporazuma. To što Vučić radi proteklih dana i mjeseci kompromituje taj potpis“, kaže Lazović.

Napominje Lazović da Dodik svaki put u prisustvu Vučića kaže da BiH nije država.

“Vučić ćuti. Dakle, on time kompromituje taj potpis i time se direktno miješa u unutrašnje stvari BiH. Naprotiv, morao bi svaki put kada Dodik u njegovom prisustvu negira državu BiH, biti odričit i reći da to nije uredu i napraviti distancu od takvih izjava“, kaže Lazović.

Osvrnuo se i na dramu, nastalu na lažnom prenošenju dijelova intervjua Izetbegovića, a koje je dovela i do sjednice Vijeća za sigurnost.

“Ovo što danas Vučić radi je kompromitacija i njega kao regionalnog lidera“, zaključuje Lazović.
(S.B./Vijesti ba)

[Haman2]

Bakir bi opet da kolje – dakle Bakir je i prije klao!!!

Nadan Filipović



U režimskom tabloidu Informer osvanuo je tekst na kojem bi autoru teksta, ali i redakciji, pouavidio i sam Joseph Goebbels. Dakle u tim srbijanskom bajagi nezavisnim dnevnim novinama, a u stvarnosti nacionalističko-velikosrpsko orijentiranom Völkischer Beobachter-u što je pod direktnom kontrolom Vučića i njegove bulumente, na naslovnici je osvanula slika Bakira Izetbegovića i naslov: “Samo u Informeru! Strašna poruka lidera Bošnjaka - BAKIR BI OPET DA KOLJE! Bakir Izetbegović preti da će kao "babo Alija" ubijati Srbe ako RS organizuje referendum o nezavisnosti! Najavio i da će priznati lažnu državu Kosovo!”

Ovo je užas nad užasima.

Ne bih se kao pojedinac izjašnjavao da li mi je Bakir Izetbegović simpatičan ili antipatičan; ne bih se izjašnjavao što mislim o njegovim moralnim i političkim kvalitetima; ne bih se izjašnjavao o srbijanskom falsificiranju njegove izjave u intervjuu za Deutsche Welle, ali sebi dozvoljavam da iznesem osobni zaključak o ovom morbidnom izluđivanju već dovoljno izluđenog ili većinski potpuno ludog srpskog naroda s obje strane Drine.

Oni Srbi koji “puše” priču o užasnom katilu Bakiru Izetbegoviću koji je, kako se novinarima Informera pričinja, ponovo žedan srpske krvi, koji hoće ponovo da kolje srpsku nejač, bake i deke, (dakle, koji je to i prije radio pa bi opet da kolje), koji hoće ponovo da pokupi srpske d(j)evojčice u bezbrojne javne kuće gd(j)e bi te d(j)evojčice bile prisiljene pružati besplatne seksualne usluge njegovim mudžahedinima i islamskim terorističkim fanaticima, koji bi naredio da, ne više Mirza Delibašić i Davorin Popović, jer su pokojni, već neki drugi, odabrani, opet i ponovo bacaju viđenije Srbe gladnim lavovima u zoološkom vrtu u Pionirskoj dolini – dakle ti Srbi koji vjeruju Informeru i nizu drugih informera trebali bi svaki pojedinačno zatražiti po jednog, a u nekim slučajevima i više personalnih psihijatara s kojim bi bili vezani lisicama da ni Srbin, a ni prihijatar ne mogu pobjeći jedan od drugog. I to na dugogodišnji period!

Ne vjerujem, međutim, da u svijetu postoji toliki broj vrsnih psihijatara da bi se zadovoljio princip “jedan na jedan”, dakle po jedan psihijatar na po jednog mahnitog Srbina. Smatram da je veliki procenat tog intoksiciranog naroda kronično bolestan, dok, uvjetno rečeno, zdrava ućutkana manjina vidi i prepoznaje sve te laži i obmane, ali ne smije ni da prdne (da izvinete na izrazu), a kamo li da pisne, jer bi ih većinski psihijatrijski bolesnici odmah proglasili izdajicama Srba i srpstva i pozvali na linč.

Samo dio naslova “Bakir bi opet da kolje” jasno ukazuje koji je to socijalno-psihijatrijski nivo ne samo novina, već i golemog dijela javnog mijenja koje ulazi u san sa strahom da će se iz nekog ormara, iza neke vitrine ili sa tavana pojaviti krvožedni Bakir Izetbegović sa valjano naoštrenim jataganom pa početi OPET da kolje nevine i jadne Srbe.

Nema Bošnjacima mira ni života na duge staze pored psihički oboljelih komšija koji ne samo da ne priznaju genocide u Bosni i Hercegovini, već nonšalantno daju imena studentskim domovima i čitavim ulicama po izvođačima presuđenim i uskoro presuđenim za genocide, Karadžiću i Mladiću, zločincima mega kalibra, a za većinu Srba herojima u borbi za istrebljenje balija, Turaka i poturica.

Da, da!

Karadžić i Mladić su nevino optuženi, a Bakir bi opet da kolje. Za par godina istina će biti da su rahmetli Alija i “u njega mu dijet” naredili agresiju na Srbiju i na Srbe u BiH i da su njih dvojica i njihovi saradnici izvršili genocid nad “nebeskim izabranim narodom”.

A što se tiče vijesti da je Bakir “najavio i da će priznati lažnu državu Kosovo”, ja ne vidim problem, jer zaboga i sam Aleksandar Vučić je de facto priznao državu Kosovo, a uskoro će i de iure, pa da se Vlasi ne bi dosjetili, unaprijed gura Bakira kao krivca za to priznanje. I Vučić i Dačić i Nikolić i sva ostala srbijanska politička bulumenta mora kosovskim carinicima i policajcima pokazati srpske pasoše da bi eventualno bili pušteni nogom stupiti na tlo Države Kosovo. Ovo srbijanko kenjanje i prenemaganje oko Kosova je providni pokušaj da se od veresije napravi makar kakva gotovina, te da se za konačno formalno priznanje i razmjenu ambasadora optuže svi oko Srbije, a kao prvi Bakir Izetbegović.

http://www.bosnjackooko.com

[Haman2]

Stvarno nasa posla. Jedno smo pricali drugo radili. Da li smo radili za inters Bosnjaka ili protiv njihova interesa danas je tesko znati, jer znamo kako je sad, a ne znamo kako bi bilo da je odluka bila drukcija. Iz tog razloga mozemo kritizirati sadasnjost a tesko dokuciti buducnost. Bilo kako bilo buducnost nam ni u ovakvoj BiH nije perspektivna. Da li bi bila bolja u onoj drugohj jos je teze znati. Ono sto mozemo predpostaviti, Bosnom bi vladalo nekoliko familija koje bi iskljucivo gledale svoj interes. I danas je tako ali ono drugo bi bilo puno upecatljivije. Ipak procitajmo ovaj izvod.

Pozadina Izetbegovićeve samoubilačke izdaje
Izvod iz knjige “Balkan Bluz”, prof.dr Rusmira Mahmutćehajića



Na Bošnjačkom saboru, 27. i 28. Septembra 1993. godine, trebalo se govoriti o budućnosti BiH i o Owen-Stoltenbergovom mirovnom planu za Bosnu. Bilo je, zapravo, planirano da se izvrši proglašenje bošnjačkog parlamenta i konačno obznani pristanak za stvaranje bošnjačke (muslimanske) države. Predviđeno je da njene granice budu na linijama koje drži vojska, s tim da su sporna ostala pitanja Srebrenice i Žepe.

David Owen piše: “Izetbegović se brinuo da jači i glasniji elementi u njegovom javnom mnijenju nisu spremni da se suoče sa nesretnom činjenicom da se dioba već odvila na terenu, i da su oni protiv etničke podjele. Međutim, on osobno, prihvatao je realnost da se lice Bosne promijenilo.”

Prije Bošnjačkog sabora na teren se šalju stranački kadrovici u funkciji ideološko-političkih koordinatora koji trebaju “jače i glasnije elemente u javnom mnijenju”, kako je definirao Owen, ubijediti kako je vrijeme da i Muslimani imaju svoju državu. Musadik Borogovac u to vrijeme radi u press-centru TWRA u Zagrebu. U TWRA u funkciji ideološko-političkog koordinatora, dolazi predstavnik SDA koji organizira mini-seminare na kojima izlaže tri ključne teze: prvu – vjera, nacija, narodu su jedno isto, drugu – Bosne nikada nije bilo, i treću – BiH ne može postojati ukoliko je ne žele Srbi i Hrvati.

“Kroz te teze se pokušala objasniti potreba teritorijaliziranja Muslimana u BiH. Znači, tri naroda u BiH su tri nacije kojima trebaju tri države”, kaže Borogovac koji je Izetbegoviću napisao protestno pismo od 30 strana, jer je u ovim riječima prepoznao Izetbegovićeve misli.

Predsjednikov vojni savjetnik Fikret Muslimović prije Sabora najvišem državnom vrhu prezentira procjenu srbijanskih i hrvatskih oružanih snaga, odnosno snaga agresora – kako se govorilo, o položaju i snagama ARBiH. „Nesumnjivo, radi se o čovjeku koji je imao sposobnosti za oblasti kojima se bavio, ali i osobi upitnih moralnih kvaliteta“, kaže Rusmir Mahmutćehajić, koji je prisustvovao Muslimovićevoj prezentaciji stanja na ratištima.

„Naime, suština njegovog izlaganja je bila da se rat pod hitno treba zaustaviti i da ARBiH u daljim sudarima sa srbijanskim i hrvatskim snagama nema šansi.“ Poruka je bila jasna: vojnom terminologijom trebalo je potcrtati odluku bošnjačkog političkog vođstva da se ide na podjelu zemlje.

„Ovaj čovjek laže i nemojte mu vjerovati“, ljutito je reagirao Mahmutćehajić usred Muslimovićeve prezentacije. „On laže, zato što je prije 15 dana govorio sasvim suprotno. Bez obzira da li je lagao tada ili nas i vas laže sada, u jednoj od tih situacija je lagao, znači da je najobičniji lažov.“

Mahmutćehajić je znao pozadinu Muslimovićeve „vojne analize“. Njegov dugogodišnji poznanik, a u nekim fazama i prijatelj, Alija Izetbegović je mjesecima već pokušao Mahmutćehajića pridobiti za ideju stvaranja muslimanske države. Neke od argumenata koje je navodio Izetbegović, ponavljao je i Muslimović. „Izetbegoviću je bilo jako stalo da me pridobije za ideju stvaranja muslimanske države“, sjeća se Mahmutćehajić. „Satima smo razgovarali. Nije imao nikakvog razumijevanja, niti argumenata koje je mogao staviti na što u bilo kojoj raspravi, pa ih braniti, kada je obrazlagao potrebu stvaranja takve države. Zbog toga se sve više to zalaganje pretvaralo u pseudomesijanstvo, pridobivanje slabih, uz njihovu bezuvjetnu podršku, jer on nikada nije mogao iznijeti razloge kojima bi pravdao taj svoj zahtjev.“

Argumenti protiv takve ideje, smatrao je Mahmutćehajić, između ostalog su i to da stvaranjem nove države bosanski povijesni identitet zapada u stanje destrukcije i stvaranja potpuno novog identiteta. „Taj novi identitet više nije identitet bosanskih Muslimana. Sva vrsta prekida djeluje na kolektivnu svijest poput šoka iz kojeg je pitanje da li će organizam preživjeti.“

Izetbegović je vidio da Mahmutćehajića ne može pridobiti za svoju nakanu, a Mahmutćehajić je vidio da je suvišno Izetbegovića ubjeđivati u suprotno. „On je meni rekao da ostaje pri svome stavu i da je spreman ukloniti sve ljude koji su mu smetnja na tome putu“, kaže Mahmutćehajić.

Haris Silajdžić, tada ministar vanjskih poslova, pozvao je telefonom Rusmira Mahmutćehajića. Govori kako se trebaju vidjeti i razgovarati o važnoj stvari. Kasno naveče, u prostorijama „Preporoda“ Mahmutćehajića sa Silajdžićem dočekuju Enes Duraković i Alija Isaković, vodeći bošnjački intelektualci. Raspored sjedenja – Silajdžić je u sredini, Duraković i Isaković sa jedne i druge strane, a Mahmutćehajić preko puta – kao u drami pokazuje da su Mahmutćehajićevi dugogodišnji prijatelji politički prešli na Silajdžićevu stranu. Trebali su poslužiti kao potpora onome što će ministar vanjskih poslova reći.

„Moji prijatelji iz zapadne Evrope i svijeta smatraju da je podjela BiH i stvaranje tri nacionalne države najbolje i jedino moguće rješenje“, kaže Silajdžić. U nastavku dodaje da Srbima treba pustiti da nose svoj, a Hrvati svoj dio Bosne. To je, prema njegovom mišljenju, opcija koju Bošnjaci trebaju prihvatiti i legalizirati na Bošnjačkom saboru, u čemu ih podržava i Zapad.

„Ti ne znaš šta pričaš i takva priča znači da su sve naše žrtve uzaludne, pristati na to znači prihvatiti logiku Karadžića i Mladića, proglase li Bošnjaci svoju nacionalnu državu, oni se odvajaju od Bosne i potpisuju svoje samoubistvo“, ljutito replicira Mahmutćehajić. Razgovor – polemika traje do zore.

Nakon pokušaja „obrađivanja“ Mahmutćehajića, Izetbegović poziva akademika Muhameda Filipovića sa istom namjerom. „Bez tebe i mene, profesore, ovo ne ide i molim te da dođeš, a biće onako kako se ja i ti dogovorimo“, kaže Izetbegović pozivajući Filipovića na sastanak.

„Taj sastanak je održan kod Izetbegovića i na njemu su, pored Izetbegovića i mene, bili još reis Mustafa Cerić, Alija Isaković ili Enes Duraković i mislim moj tečić Edah Bećirbegović. Tada sam kazao da ne podržavam nikakvu avanturu sa našom muslimanskom ili bošnjačkom državicom i na taj način legitimiranje podjele BiH“, ispričao je akademik Filipović. On je svojim sugovornicima rekao kako predstojeći Sabor ima zadatak da riješi pitanje nacionalnog imena i identiteta; mobiliše narod za borbu protiv agresije; kao i da formulira zadatke svih Bošnjaka u tom kontekstu. Izetbegović se složio. Filipović je napisao Rezoluciju Sabora o nacionalnom imenu Bošnjak.

„Nažalost, kako se u nas muslimana često radi iza leđa, pokazalo se da oni nisu odustali od onoga što su zamislili da proglase muslimansku državu“, ispričao je Filipović, kojeg će u to uvjeriti predstojeći događaji.

Filipović smatra i da je nacionalno ime Bošnjak, kojem su se do tada žestoko protivili vjerski autoriteti i vrh SDA, prihvaćeno samo u kontekstu planiranog proglašenja nacionalne države. „Pokazalo se da je nagla izmjena stava uslijedila iz spoznaje da ne mogu osnovati muslimansku državu, jer to svijet neće odobriti, ali da bi svijet, a pogotovo Srbi i Hrvati, kojima je osnivanje takve nakaradne državice odgovaralo, odobrio stvaranje bošnjačke državice.“

U ponedjeljak, u hotelu „Holiday Inn“ pred početak Sabora novinar Šefko Hodžić prilazi Rasimu Deliću koji u prvom redu sjedi između Envera Hadžihasanovića i Sulejmana Vranja. Delić nije zadovoljan Hodžičevim radio-izvještajima sa ratišta iz Hercegovine, govoreći kako on vrši direktan prenos bitke.

“Nije to bio direktan prenos bitke. Prilog je emitiran nekoliko dana poslije bitke”, objašnjava novinar.

“Ti prenosiš bitku kao fudbalsku utakmicu, a to nije dobro”, dodaje Enver Hadžihasanović. Nezadovoljstvo načinom izvještavanja, a zapravo samom sadržinom izvještaja iz Hercegovine su iskazali Osman Brka i bezbjednjak Fikret Muslimović. Prema Muslimovićevim vojnim procjenama prilagođenim novim političkim željama, ARBiH je mogla samo gubiti.

Bilo je planirano da se na Saboru izglasa raspuštanje bosanske skupštine i proglašenje bošnjačke, usvoji Ustav, koji je već bio napisan, a Alija Izetbegović izabere za prvog i doživotnog predsjednika. „Bilo je predviđeno i objelodanjivanje postojanja bošnjačke službe bezbjednosti”, kaže tadašnji načelnik CSB-a Munir Alibabić.

Na Sabor je došao i Hakija Meholjić, predsjednik SDP-a Srebrenica. “Poziv je došao od predsjednika Izetbegovića. Mi smo na sastanku Ratnog predsjedništva općine odredili delegaciju koja će ići u Sarajevo. Odmah smo imali neku slutnju da će se tu rješavati krupne stvari, jer prvi put izlazimo iz Srebrenice i obezbjeđuje nam se prevoz sa dva helikoptera. Kako to da je nama siguran izlaz, a za sve vrijeme otkako smo postali demilitarizovana zona, nije nam mogla doći nijedna civilna, ni vojna delegacija. Bilo je predviđeno da ide i Naser Orić, ali on nije želio ići. Sa aerodroma su nas transporterima dovezli pred ‘Holiday Inn’… Tu nas je primio predsjednik Izetbegović i odmah nakon pozdrava pitao: ‘Šta vi mislite o zamjeni Srebrenice za Vogošću?’“

Jedno vrijeme vlada tišina, a onda se Meholjić javlja za riječ: „Predsjedniče, ako ste nas zvali na gotovu stvar, onda to niste trebali raditi, jer se valja vratiti pred narod…“

Izetbegović odgovara: „Znate, meni je Clinton nudio u aprilu 93. da četničke snage uđu u Srebrenicu, izvrše pokolj pet hiljada Muslimana i tada će biti vojna intervencija.“

Srebrenička delegacija je bila sastavljena od devet ljudi. Svi su zanijemili. Pošto je u istom momentu u sali najavljen početak Sabora, Izetbegović je ušao da najavi goste iz Srebrenice koji su dočekani burnim aplauzom, kao heroji.

Isakovićev (uvodni) govor je popraćen dugim aplauzom, ali njegova ključna poruka (u kojoj nerado pristaje na podjelu BiH, M. B.) nije naišla na prijem. Mnogo ljudi, uopće, nije znalo pozadinu dešavanja. Govornici su jedan za drugim odbacivali plan (podjele BiH, M. B.). Zbog neočekivanog razvoja situacije Izetbegović poziva najviše državno vodstvo na odvojeni sastanak.

U podrum hotela „Holiday Inn“ odlaze: Izetbegović, Silajdžić, Ganić, Irfan Ljubijankić. Rusmir Mahmutćehajić se „probija“ kroz kuhinje, jer je i on pozvan na sastanak. U podrumu Silajdžić ponovo objašnjava neophodnost prihvatanja plana. Irfan Ljubijankić se slaže. „Hvala Bogu da i mi Muslimani imamo svoju državu. Meni je drago i zbog moje djece koja će moći slobodno živjeti u svojoj državi“, kaže Ljubijankić. Mahmutćehajić replicira da Bosna mora opstati, jer bez nje nema ni Bošnjaka. Ilustrovao je to primjerom načina kako su vršena pokrštavanja tokom Drugog svjetskog rata. Onima koji su pokrštavani je govoreno da im se duša ne može spasiti, ali tijelo može, a zatim su ubijani. Odvajanje Bošnjaka od Bosne je odvajanje duše od tijela, a to znači smrt.

„Situacija je“, kaže on, „odbrana Bosne ili smrt. Kakva god je perspektiva te odbrane, ona je nešto što nudi nadu, što štiti ljudsko dostojanstvo. Ako postoji dio Bosne gdje se ljudi nisu branili, a preživjeli su, nisu poklani i silovani, onda bi se moglo reći da nisam u pravu.“

Izetbegović gnjevno odgovara: “Nije Bosna nikakav kumir kome se treba klanjati”. Za vjernike je ova izjava imala posebnu težinu, jer islam ne dozvoljava klanjanje kumirima (idolima). Mahmutćehajić pita zašto se ne pozovu i ostali učesnici Sabora, predstavnici drugih stranaka, da se čuje šta oni misle, kao što su Selim Bešlagić ili Muhamed Filipović.

U tom momentu akademik Filipović ulazi sam, jer je tražeći Saliha Bureka nabasao na skup. Ušao je usred sastanka, „Uhvativši „poštene“ Muslimane in flagranti na djelu razbijanja BiH“, kako je kasnije opisao. Uspijeva uhvatiti dio Silajdžićevog izlaganja i s nogu iznervirano govori: „Vi kopate živu državu za koju ljudi još uvijek ginu, vi ste obične izdajice i nemate pravo to činiti.“

Odlazi preko vrata, zajapuren od bijesa. Mahmutćehajić mu dobacuje: „Ne idite odavde, profesore, ima nas još koji mislimo kao Vi.“ Ali, Filipović ga ne čuje. Već je na putu prema Nezavisnom radiju „99“ da preko njegovog direktora Adila Kulenovića, kako je rekao, obavijesti narod o zavjeri koja je u toku.

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=93

[Haman2]

PA HAJDE MU VJERUJ?

NEĆETE VJEROVATI NA ŠTA JE SVE BIO SPREMAN VUČIĆ U ODBRANI MLADIĆA: Slao mu emotivne poruke i obezbijedio mu SIGURNU KUĆU!

On je pred mnogobrojnim kamerama 26. maja 2007. godine zalijepio na zgradi televizije B92 na novobeogradskom Bulevaru AVNOJ-a plakat na kojem je pisalo “Bulevar Ratka Mladića”. Tokom ovog performansa, okružen svojim pristalicama, Vučić je govorio da ne zna kad će država “prestati hvatati ljude koji misle drukčije”.



Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ocijenio je da je presuda generalu Mladiću očekivana te da ishod suđenja u Srbiji nije iznenađenje, ali da on kao šef države ne može komentarisati nepravomoćnu presudu.

“Moj poziv građanima Srbije je da počnemo od danas gledati u budućnost - kako čuvati mir i stabilnost u regiji, kako da nam djeca žive bolje, kako ćemo otvarati više tvornica... I da se ne gušimo u suzama prošlosti, već da od radničkog znoja, i svake druge vrste znoja, stvaramo bolju Srbiju za nas."

No, prije desetak godina Vučić je zastupao sasvim drugačiji stav o Ratku Mladiću. On je kao glavni sekretar Srpske radikalne stranke (SRS) tražio u Beogradu ulicu generala Ratka Mladića. Kako je tadašnji gradonačelnik Beograda Nenad Bogdanović, iz Demokratske stranke, s gnušanjem odbio zahtjev radikala, Vučić je krenuo u akciju.

On je pred mnogobrojnim kamerama 26. maja 2007. godine zalijepio na zgradi televizije B92 na novobeogradskom Bulevaru AVNOJ-a plakat na kojem je pisalo “Bulevar Ratka Mladića”. Tokom ovog performansa, okružen svojim pristalicama, Vučić je govorio da ne zna kad će država “prestati hvatati ljude koji misle drukčije”.

I prije nego što se učlanio u SRS, Aleksandar Vučić je tvrde nacionalističke stavove dokazao u praksi. Uzeo je pušku u ruku i otišao na sarajevsko ratište, u jedinicu četničkog vojvode Slavka Aleksića. Kao dobrovoljac, nije dugo izdržao, ali mnogo bolje se snašao na političkom i medijskom frontu, gdje je slijedećih 15 godina u nebesa hvalio najtraženije haške optuženike Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

U svakom javnom nastupu, kako u Skupštini, tako i u televizijskom studiju ili na mitingu, nazivao ih je herojima i rodoljubima koji ni po koju cijenu ne smiju biti uhapšeni i isporučeni "antisrpskom kazamatu u Hagu". Preko medija im je slao vrlo emotivne poruke pune podrške. U ljeto 2001, kad je Srpska demokratska stranka isključila svog osnivača i predsjednika Radovana Karadžića, Vučić ga je lično pozvao da se učlani u SRS, „gdjje je mjesto svim iskrenim patriotama i junacima koji su herojski branili slobodu srpskog naroda“.

Koliko je bio beskompromisan u antihaškim stavovima pokazuje činjenica da nije branio samo svoje političke istomišljenike. Žestoko je kritikovao vladu Vojislava Koštunice, koja je izručila Sretena Lukića, policijskog generala koji je do tada bio u službi DOS-ove vlasti i predvodio akciju „Sablja“ u kojoj je i sam rukovodio hapšenjem i izručenjem drugih haških optuženika. Vučić je izražavao podršku čak i direktnim neprijateljima radikala, kakvi su bili Jovica Stanišić i Franko Simatović Frenki.

Naravno, najsnažnije i, činilo se, najiskrenije branio je generala Ratka Mladića, ratnog komandanta Vojske Republike Srpske.

– Ratko Mladić se najsvetlijim slovima upisao u istoriju srpskog naroda. Svojom hrabrošću, on je omogućio svom narodu da se odbrani od neuporedivo jačeg neprijatelja i stvori Republiku Srpsku. Srpski državnici i generali nisu ratni zločinci nego heroji koji su zadužili buduće generacije. Nećemo isporučiti ni Radovana Karadžića ni Ratka Mladića, ni bilo kod drugog srpskog optuženika Haškom tribunalu. To nam ne pada na pamet. I nećemo ni da ih tražimo, a ako ih sretnemo negde, popićemo čaj ili kafu s njima – govorio je tadašnji generalni sekretar Srpske radikalne stranke, sa zgražavanjem odbijajući ultimatume Evropske unije, koja je kao osnovni uslov u procesu integracija navodila bespogovornu saradnju s Hagom:

– Kažu da je hapšenje generala Mladića neophodno da bi se aktivirao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Srpski generali, kao i svi drugi Srbi, ne mogu da budu predmet trgovine i ne mogu i ne smeju da budu na pijaci. Protiv srpskog naroda i protiv Ratka Mladića se vodi prava hajka i haranga. Generalu Mladiću poručujem da se ne predaje i ne ide u Hag. Nema šta general Mladić da traži u Hagu!, govori je vatreno Vučić.

Pored verbalnih, Vučić je preduzimao i konkretne akcije u slavu lika i djela Ratka Mladić. Sredinom maja 2007, aktivisti nacionalističkog pokreta „Obraz“ plakatima s Mladićevim imenom prelijepili su table s nazivom „Bulevar Zorana Đinđića“. Policija je uhapsila, a sud odredio prekršajne kazne do 30 dana zatvora za nekoliko pripadnika „Obraza“. Vučić je tu vidio priliku da politički profitira.

Pod parolom „Sloboda u pet do 12“ organizovao je novo ljepljenje plakata s natpisom „Bulevar Ratka Mladića“ u toj novobeogradskoj ulici, kao i na zgradi Televizije B92. Uz podršku oko 200 radikala, članova „Obraza“ i navijačkog udruženja „Familija“, pozirajući pred kamerama, Vučić je junački prikačio jedan sporni plakat i prkosno pozvao policiju da i njega uhapsi.

– Naša akcija je sprovedena jer u Srbiji ne postoji sloboda i jer deca i mladi ljudi, ali i svi ostali ljudi, nemaju pravo da misle drugačije od antisrpskog režima Borisa Tadića i Vojislava Koštunice. Ovo je naš način da pokažemo da ne mogu da nas uplaše i da je Srbiji sloboda bila i ostala najvažnija, pa neka dođu da i nas uhapse. Sa oduševljenjem ih očekujem i nikakav problem u tome ne vidim – hrabro je Vučić ustao u odbranu zločinca Ratka.

Opušteno je prizivao policiju da ga uhapsi, znao je da ga štiti poslanički imunitet. Uzalud je Biljana Radovanović, javni tužilac, ukazivala da je Vučić „lukavo izveo“ akciju ljepljenja plakata jer „prekršajno mogu da budu kažnjeni samo oni koji nemaju poslanički imunitet, a cijela predstava je izvedena tako da je upravo poslanik Vučić njen organizator“.

Vučićevo licemerje je prošlo nekažnjeno, a u očima nacionalista i patriota uspješno se predstavio kao zaštitnik ne samo uhapšenih omladinaca iz „Obraza“, nego i generala Ratka Mladića.

"Zablistao" je i prilikom skupštinske rasprave o izmjenama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine. Upravo te izmjene, kojima je predviđeno da se nadležnosti državnih organa prošire i na krivično djelo pomaganja osumnjičenima za ratne zločina, kasnije su omogućile torturu nad „Mladićevim jatacima“.

Tjerajući inat, kao pravi Srbin s dna kace, Vučić se neustrašivo suprotstavio "režimskim predlagačima zakona". Za govornicu je iznio plakat s natpisom „Sigurna kuća za Ratka Mladića“.

– Optužbe protiv generala Mladića su proizvod manipulacije i laži i pokušaj njegove satanizacije. Prostorije naše stranke u Skupštini Srbije jesu i biće „sigurna kuća“ za Ratka Mladića. Moja kuća, kao i kuće čitave familije Vučića, a nismo mala familija, biće baš to – sigurna kuća za generala Ratka Mladića, čoveka koga gone samo zato što je štitio svoju zemlju. Ponosan sam na to i spreman sam da snosim posledice – rekao je hrabri generalni sekretar SRS, svestan da mu ne preti baš nikakva opasnost od sudskog progona.

S.B.

[Haman2]

Jedno su pricali drugo radili. Iako nam je svima bilo jasno sta je uzrok i cilj poslednjeg rata, sad imamo sve cno na bijelo.

Državna tajna: Plan "Drina" otkrio namjeru stvaranja srpske države



Četrnaestog novembra 1993. godine Generalštab Vojske Jugoslavije sastavio je Direktivu za upotrebu Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i Srpske vojske Krajine, označenu kao državna tajna, u kojoj se govori o stvaranju jedinstvene srpske države kao i o jedinstvenim oružanim snagama u čiji sastav su ulazile ove tri vojske, a koja je nosila tajni naziv: Plan Drina.
Iz dokumenta je više no jasno da je komanda bila zajednička, da su se planovi donosili u Beogradu, te da je Vojska Jugoslavije bila direktno involvirana u ratove u Hrvatskoj i BiH. U potpisu je predsjednik Vrhovnog saveta odbrane SRJ Zoran Lilić. Na dokumentu, zavedenom pod rednim brojem 75-2, pečat je Generalštaba Vojske Jugoslavije.

Direktiva za upotrebu Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i Srpske vojske Krajine, sačinjena je u Beogradu 15. novembra 1993. godine u Generalštabu Vojske Jugoslavije. Ovaj dokument, koji ima pečat državne tajne, detaljno govori o stvaranju jedinstvene srpske države kao i o jedinstvenim oružanim snagama u čiji sastav su ulazile ove tri vojske. Na kraju Direktive se navodi da će se razrada Plana upotrebe zajedničkih oružanih snaga vršiti pod tajnim nazivom: Drina. Direktiva je stupila na snagu 31. novembra 1993. godine, a u potpisu je predsjednik Vrhovnog saveta odbrane Savezne Republike Jugoslavije Zoran Lilić.

Plan Drina je jedan od rijetkih dokumenata koji decidno govori o stvaranju jedinstvene srpske države na prostoru nekadašnje SFRJ. Nakon što je u Beogradu sačinjen ovaj tajni plan, ovjeren pečatom Generalštaba Vojske Jugoslavije i potpisom Zorana Lilića, Plan Drina je proslijeđen u Republiku Srpsku gdje ga je po hitnoj procedure o tome Direktivu sačinio Radovan Karadžić, kao vrhovni komandant VRS, a plan je dalje razradio Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. U Mladićevom dokumentu se, također, govori o jedinstvu srpskog naroda i matici Srbiji, ulozi Srbije u ratu i činjenici da Republika Srpska bez nje ne bi ni nastala ni opstala. Ko je zaista bio pretpostavljeni Mladiću jasno je iz transkripta razgovora vođenog između njega i Slobodana Miloševića u kojem ga Mladić oslovljava sa “predsedniče”, raspravlja s njim o lošoj politici Milana Martića i Radovana Karadžića te od Miloševića traži “savete”.

Objedinjavanje svih srpskih teritorija

Plan Drina prvi put je javno spomenut na haškom suđenju Momčilu Perišiću, bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije.

U prvom dijelu Plana Drina, nazvanom “Neprijatelj” govori se o vojno-političkoj situaciji: “Sa stanovišta strategijskih interesa SAD-a i zemalja Evropske zajednice razbijanje SFRJ, bez direktnog vojnog angažovanja, nije završeno i sada se nalazi dalje od cilja nego na početku, jer je ostala za region Balkana isuviše jaka SRJ sa još uvek respektivnom vojnom silom i dve nove srpske države, koje su opredeljene da vode nametnuti im rat da bi odbranile svoje republike i stvorile uslove da se stvori jedinstvena država srpskog naroda.”

Direktiva dalje objašnjava interese susjednih zemalja koje u “nastaloj situaciji vide šansu za ostvarenje teritorijalnih pretenzija”: “Albanija i Mađarska sve otvorenije postavljaju pitanje ponovnog razgraničenja i prekrajanja granica, Bugarska će ih slediti, dok muslimanska BiH ima aspiracija prema Sandžaku, a Hrvatska prema Sremu i Drini. (...) Podrška Grčke u poslednje vreme i Italije, oprezno naklonjene Kine i Rumunije Srbima ukazuje na to da srpski narod ne bi ostao usamljen i bez saveznika.” U nastavku se detaljno analizira “agresija na srpske zemlje”, te navodi da je “cilj agresije razbiti SRJ, sprečiti stvaranje jedinstvene srpske države na Balkanu i obezbediti predislociranje snaga NATO sa CEV na JEV zbog ostvarivanja potpune kontrole nad izvorima sirovina u Aziji i Africi i kontrole razvoja situacije u bivšem SSSR”.

U drugom dijelu ovog dokumenta, poznatog kao Plan Drina, govori se o upotrebi oružanih snaga, i na prvo mjesto se stavlja objedinjavanje oružanih snaga srpskog naroda – čime bi se spriječile “namere unutrašnjeg i spoljnog neprijatelja na razbijanju jedinstva, celovitosti teritorije SRJ i razdvajanje srpskog naroda zapadno od Drine i Dunava” – s ciljem: “Odbraniti teritorijalni integritet srpskih država zapadno od Drine i Dunava i SRJ, zaštititi srpski narod od genocida, osloboditi delove srpske teritorije sa većinskim srpskim stanovništvom, stvoriti uslove za uspostavljanje jedinstvene države srpskog naroda, sprečiti stvaranje velike Hrvatske i kompaktne islamske države na prostorima bivše Jugolsavije.”

U nastavku se detaljno navodi kako to i uraditi: “Oružanim snagama srpskog naroda zapadno od Drine i Dunava odsudnom odbranom očuvati teritorijalni integritet RS i RSK, a planskim i iznenadnim dejstvima bez medijske propagande očuvati i popraviti operativno-strategijski položaj i stvoriti jače operativne rezerve, a borbenom gotovošću Vojske Jugoslavije odvratiti potencijalne agresore od ugrožavanja teritorijalnog integriteta srpskih država, sprečiti oružanu pobunu na kriznim područjima, odseći prostor Goražda od Raške oblasti i time prisiliti rukovodstva R Hrvatske i bivše BiH za prihvatanje faktičkog stanja. U slučaju agresije HV na RSK jedinstvenom upotrebom oružanih snaga srpskog naroda, odsudnom odbranom i ofanzivnim dejstvima na izabranim pravcima i prostorima odbraniti RSK, razbiti snage koalicije na prostoru Dalmacije i bivše BiH, eventualnu oružanu pobunu na kriznim područjima SRJ, uz istovremenu pripremu glavnih snaga VJ na razbijanje ustaških i muslimanskih snaga i konačan završetak rata.”

Upotreba Vojske Jugoslavije

U Planu je razrađena upotreba Vojske Jugoslavije u Baranji, istočnoj Slavoniji, zapadnom Sremu, te upotreba Vojske Republike Srpske u zapadnoj Slavoniji i Krajini. Zadaci oružanih snaga podijeljeni su na zadatke VJ, VRS i SVK, kao i upotrebu ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane. Prva etapa operacije odnosi se na Vojsku Republike Srpske koja treba da sa “delom snaga izvodi odbranu prema snagama RH na Savi, snagama HVO i muslimanskim OS (...), naneti neprijatelju što veće gubitke”. U ovoj prvoj etapi SVK ojačana VRS-om treba “artiljerijsko-raketnim udarima po vitalnim objektima po dubini RH sprečiti iznenađenje i odsecanje delova teritorije RSK”.

Drugom etapom Vojsci Republike Srspke se nalaže da u sadejstvu sa Vojskom Jugoslavije “razbije i uništi muslimanske snage u enklavama, Sarajevu i na pravcu Kalesija-Tuzla-Lukavac”: “Zatim produžiti dejstva i što pre izbiti u dolinu Neretve na odseku Mostar-Metković-Neum i na obalu mora na odsecima: Neum-Zaton i Cavtat- revlaka. Deo snaga VRS uputiti i pretpočiniti GŠ SVK za angažovanje prema odluci GŠ SVK.”

Kao poseban dio Plana obrađeno je “Obezbeđenje borbenih dejstava” u kojem se navodi da je potrebno “obezbediti da sve aktivnosti izgradnje, održavanja i učvršćivanja borbenog morala Vojske proizilaze iz čvrstog opredelenja državno-političkog rukovodstva srpskog naroda da se zaštiti narod, odbrani teritorija i stvore uslovi za formiranje jedinstvene države srpskog naroda”. Za pozadinsko obezbjeđenje zadužuju se VJ, VRS i SVK, a “popunu utrošenih materijalnih sredstava i rezervi obezbediti angažovanjem kapaciteta namenske proizvodnje, proizvodnih i uslužnih kapaciteta SRJ, RS i RSK, a nedostajuća sredstva iz uvoza ili pomoći”.

Uz Plan su navedeni sljedeći prilozi: Odluka za zajedničku upotrebu oružanih snaga, Plan strategijsko-operativnog maskiranja, Obaveštajna situacija, Plan obaveštajnog obezbeđenja, Plan veza, Protivelektronska borba, Naređenje za injžinjerijsko obezbeđenje, Upotreba snaga PVO i snaga vazduhoplovne podrške, Naređenja za PNHBOB OS, Pozadinsko obezbeđenje, Bezbedonsono obezbeđenje, Plan moralno-psihološke aktivnosti i informisanja.

Plan protivelektronske borbe decidno navodi “šta otkriva-prati”: “Aktivnosti državnog i vojnog rukovodstva SAD, Nemačke, Francuske, Engleske, Rusije, Turske i zemalja EZ… ; aktivnosti specijalnih i ubačenih snaga na prostore srpskih zemalja; pratiti aktivnosti vazduhoplovnih i PS NATO i ZEU; otkriti i pratiti aktivnosti albanskog, mađarskog i muslimanskog rukovodstva; otkriti i pratiti aktivnosti snaga UNPROFOR-a... ; otkriti i pratiti konkretne aktivnosti snaga NATO i SAD sa težištem na aktivnosti UNPROFOR-a, vazduhoplovnih, pomorskih i specijalnih snaga; raspored i grupisanje HV, HVO i muslimanskih snaga…” U Planu se navodi i da se ovi podaci dostavljaju “svakodnevno do 19:00 časova, a vanredno po potrebi”.

Moralno-psihološke aktivnosti

Plan moralno-psiholoških aktivnosti i informiranja obuhvata: prvo, da državno-politička rukovodstva srpskih zemalja što jasnije formuliraju i javno prezentiraju ukupnu aktuelnu situaciju srpskog naroda... Drugo, inicirati objedinjen nastup i djelovanje svih državnih, diplomatskih, informativnih i vojnih institucija, organa i pojedinaca, kao i Srpsku pravoslavnu crkvu, na prezentaciji objedinjavanja stavova, ocjena o historijskoj i aktuelnoj situaciji srpskog naroda i o nužnosti krajnje odgovornog angažiranja svih potencijala srpskog naroda…

U sklopu “moralno-psiholoških aktivnosti i informiranja” dalje se navodi: Posebno intenzivirati rad na osmišljavanju i koordinaciji podrške i pomoći prijateljskih i pravoslavnih zemalja (...) i s tim ciljem: održati zajednički sastanak ministarstava informisanja srpskih država i agencija TANJUG, Srna i ISKRA sa predstavnicima generalšataba vojski i dogovoriti osnove jedinstvenog informativnog nastupa u zemlji i svetu; održati informativni sastanak svih ministara kulture, nauke, prosvete i dr. srpskih zemalja sa najpoznatijim naučnicima, umetnicima i drugim intelektualcima svih profila i animirati ih da u svojim oblastima, ukupnim radom i usmerenim aktivnostima doprinesu afirmaciji istorijskih interesa srpskog naroda u zemlji i svetu; održati informativni sastanak sa afirmisanim predstavnicima Srba u dijaspori radi usmeravanja i koordinacije rada njihovih organizacija sa aktivnostima u zemlji.

Kao cilj “moralno-psiholoških aktivnosti i informiranja” se navodi i stalno isticanje nerealnosti ostvarivanja ciljeva neprijatelja, posebno Hrvata, muslimana i Šiptara. Zatim i ovo: “Na objedinjenim stavovima i usmerenjima državno-političkih i vojnih predstavnika srpskih zemalja planirati i realizovati konkretne mere izgradnje morala srpskog naroda i vojske, povećanja motivisanosti za napore i borbu i povećanja psihološke stabilnosti pojedinaca, komandi i jedinica. Težište tih aktivnosti imati na stvaranju čvrstog uverenja da su samo odbrambene borbene aktivnosti srpskog naroda i vojske izraz istorijske nužnosti i da je sada vreme kad se mogu ostvariti ciljevi i interesi srpskog naroda za koje se on bori više stotina godina, a ako se sada ne ostvare, teško da će se ikada više pružiti prilika za to.”

A kao posljednji navodi se sljedeći cilj: “U svim aktivnostima obezbediti neposredan, ubedljiv i efikasan kontakt političkih i vojnih struktura sa ljudima, delovati motivaciono i razvijati uverenje da ova borba mora i da će biti pobedonosna za srpski narod. Garancija toga je i čvrst zajednički nastup i borba svih srpskih zemalja i naroda.”

Praćenje SAD-a, Njemačke, Francuske, Engleske, Rusije, Turske i Evropske zajednice

Prilog pod nazivom “Upotreba snaga PVO i vazduhoplovne podrške” takođe razrađuje više etapa: “U prvoj etapi operacije (do proleća ili napada OSH) snagama PVO VRSK, VRS i VJ organizovati jedinstveni sistem PVO na teritoriji RSK, RS i SRJ, sa težištem na praćenju situacije u vazduhu, prenosa podataka o situaciji u vazdušnom prostoru i zaštiti važnih objekata od dejstva iz vazduha sa malih i srednjih visina; Snagama vazduhoplovne podrške vršiti ograničenu vazduhoplovnu podršku snagama KoV RSK i RS (prevoženjem, evakuacijom, vizuelnim i foto-izviđanjem i krajnje selektivnom vatrenom podrškom) ne izazivajući intervenciju snaga koalicije angažovane u akciji UN; Obuku i održavanje trenaže pilota u letenju i izvršavanju borbenih dejstava vršiti u VRSK i VJ; Rukovođenje i komandovanje snagama vršiti sa operativnim centrima glavnih štabova VRSK, VRS i VJ u zonama svojih odgovornosti uz međusobnu koordinaciju; U drugoj etapi operacije snagama PVO teritorije VRSK, VRS i VJ u sadejstvu sa trupama PVO vršiti PVO objekata na teritoriji sa ciljem obaranja što većeg broja neprijateljskih aviona sa težištem na malim visinama i jugozapadnim pravcima. Težište PVO imati na zonama, kao i u I etapi operacije i na snagama KoV koje se kreću ka Kosovu i pravcima: Vukovar-Županija, Zvornik-Tuzla-Doboj, Višegrad-Goražde.”

U jednom od priloga detaljno je razrađen “Plan obaveštajnog obezbeđenja”: praćenje političkih aktivnosti, planova i namjera SAD-a, Njemačke, Francuske, Engleske, Rusije, Turske i Evropske zajednice kao cjeline, te praćenje vojnih aktivnosti zemalja članica NATO. Kao snage i sredstva za izvršenje navode se obavještajni centri u inostranstvu i zemlji. Mete ovih obavještajnih planova srpskih snaga su “HV, HVO, muslimanske i separatističke snage”. Za ovaj plan je potrebno, kako se navodi na kraju, “pri izvršenju zadataka obaveštajnog obezbeđenja dnevno redovno razmenjivati podatke, a vanredno po potrebi. Zona obaveštajne odgovornosti: za VJ rijeka Sava-Slavonski Brod-Virovitica-mađarska državna granica, dolina Neretve-Vis-Trst, u koju se uključuje Mađarska, Rumunija, Bugarska, BJRM, Albanija i pomorske snage u Jadranu. Za SVK teritorija RH, Slovenije i severne Italije. Za VRS teritorija bivše BiH, Slavonija, RH južno od Splita.”

U prilogu pod nazivom “Raspored i razmještaj pozadinskih jedinica i ustanova” stoji: “Tehnički remontni zavod Čačak i Kragujevac vrše generalni remont tehničko-materijalnih sredstava za potrebe VJ prema dobijenim zadacima i pružaju ispomoć prema zahtjevima GŠ VRS i SVK. Vojnomedicinska akademija sprovodi preventivnu medicinsku zaštitu, zbrinjavanje povrijeđenih i oboljelih pripadnika oružanih snaga srpskog naroda. Planiranje kretanja i prevoženja materijalnih sredstava u svim granama saobraćaja i organizaciju transporta NVO iz proizvodnje, uvoza i pomoći vrši ŠVK VJ u saradnji s glavnim štabovima VRS i SVK.”

Direktive Radovana Karadžića i Ratka Mladića

Nakon što je dobila Direktivu Generalštaba Vojske Jugoslavije, Vrhovna komanda OS Republike Srpske je po hitnoj proceduri sačinila Direktivu za dalja dejstva koju je potpisao vrhovni komandant – Radovan Karadžić. U uvodnom dijelu se analiziraju “Oružane snage Armije bivše BiH”, njeni ciljevi i namjere, sastav, jačina i mogućnosti, zatim se izdaju zadaci Vojsci Republike Srpske, gdje Karadžić, kao vrhovni komandant navodi: “Odlučio sam: delom snaga VRS odsudnom odbranom prema snagama Republike Hrvatske, HVO i delovima fronta, koji predstavljaju optimalne granice RS, naneti neprijatelju što veće gubitke, sprečiti mu prodor u dubinu i ne dozvoliti bilo kakvo operativno-taktičko iznenađenje (....) stvaranje objektivnih uslova za ostvarenje strategijskih ciljeva rata i na taj način dovesti hrvatsko i muslimansko vojno-političko rukovodstvo u situaciju za bezuslovno potpisivanje primirja i prihvatanje faktičkog stanja na ratištu.”

Vojska Republike Srpske je u decembru 1993. uradila dokument pod nazivom Izvod iz direktive za upotrebu Vojske Republike Srpske, razrađujući plan Drina i Karadžićevu direktivu, koje je potpisao Ratko Mladić, kao komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Na dokumentu je pečat: “Narodna odbrana i državna tajna”.

U dokumentu se kao opći cilj VRS navodi: “Koordiniranim diplomatsko-političkim aktivnostima, a u sadejstvu sa Oružanim snagama Vojske Jugoslavije i Srpske vojske Krajine sprečiti dalje namere neprijatelja na razbijanju jedinstva srpskog naroda zapadno od Drine i odvajanja od matice Srbije.”

Prema ovom dokumentu strategijski ciljevi VRS su: “a) oslobođenje Sarajeva; b) definisanje granica Republike Srpske na reci Neretvi i izlazak na obalu mora u sektorima Neum-Zaton i Cavtat-Prevlaka; c) definisanje granica RS-a u slivu reke Une i d) proširenje teritorije RS j/z od Brčkog i čvršće povezivanje s Srbijom.”

U Mladićevoj Direktivi se decidno navodi korištenje snaga VRS i VJ s kojima treba “razbiti muslimanske oružane snage u enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde”, te “delom snaga odseći muslimanske oružane snage u istočnoj Hercegovini od snaga u Sarajevu, izbiti i ovladati prevojem Ivan sedlo i Tarčin, a zatim produžiti napad i osloboditi Sarajevo”.

Detaljno je razrađena i upotreba operativnih jedinica Vojske Republike Srpske na terenu – kako u BiH tako i u Hrvatskoj – pri čemu za Krajiški korpus VRS, uz direktive za obavezno zauzimanje Bihaća, Cazina i Velike Kladuše, Mladić piše: “Deo snaga (jednu brigadu) pretpočiniti Glavnom štabu Srpske vojske Krajine za ispomoć u odbrani Dalmatinske ploče, a deo snaga (dve brigade) imati u stalnoj gotovosti za angažovanje prema odluci komandanta GŠ SVK u odbrani zapadne Slavonije (…) deo snaga korpusa (dve brigade) predvideti za upućivanje i pretpočinjavanje GŠ SVK za angažovanje po odluci Komandanta GŠ SVK, a delom snaga (dve brigade u stalnoj gotovosti) odmah preći reku Savu i u sadejstvu sa 18. K SVK ovladati pl. Papuk i Pakračkom gorom...”

Kako bi se postigli zadati ciljevi, neophodno je, prema Mladićevoj Direktivi, “moralno-psihološko obezbeđenje” i to “obezbediti da sve aktivnosti izgradnje, održavanja i učvršćenja borbenog morala VRS proizilaze iz čvrstog opredelenja državno-političkog rukovodstva srpskog naroda da zaštiti narod, odbrani slobodne teritorije i stvori uslove za formiranje jedinstvene države srpskog naroda”. VRS se u sklopu pozadinskog obezbjeđenja, po Direktivi, oslanja na sopstvene kapacitete, republičke robne rezerve i Vojsku Jugoslavije “na osnovu obedinjenih zahteva koje potpisuje komandant GŠ VRS”, pri čemu se za potrebe remonta koriste Zavod u Hadžićima, preduzeća u Republici Srpskoj, te odobreni kapaciteti u Kragujevcu.

Direktiva je stupila na snagu 28. decembra 1993. godine.

Mladićev predsjednik

Od koga je Mladić dobijao naređenja? Od Karadžića ili Miloševića? Prema dokumentaciji Vojske Jugoslavije, Mladić je u njihovoj službi bio od 27. septembra 1965. do 15. decembra 2002. kada je s ukupno 47 godina i pet mjeseci otišao u penziju. U prilog tome govori Ukaz Predsjedništva SFRJ od 24. aprila 1992. kada je Mladić kao komandant Devetog korpusa Druge vojne oblasti vanredno unaprijeđen u čin general-potpukovnika. Ili naređenje (označeno kao vojna tajna, strogo povjerljivo) načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije za “obezbeđenje stana gppk Ratka Mladića, komandanta Vojske Republike Srpske u ulici Blagoja Parovića 117-A/6 u Beogradu” izdatog 1994. kojim se Komandi korpusa specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije nalaže da “izvrše bezbedonosnu procenu objekata u cilju iznalaženja najoptimalnijeg rešenja za primenu fizičkog obezbeđenja, sačinite potreban elaborat i pismeno izvestite o realizaciji ovog zadatka”.

Transkript razgovora Mladića s Miloševićem, vođenog 1995. godine, jasno potvrđuje ko je Mladiću bio “predsednik” i koga je pitao za “savete”.

X: Da, izvolite?

MLADIĆ: Mogu dobiti predsednika?

X: Ostanite na vezi.

MILOŠEVIĆ: Halo!

MLADIĆ: Ovde Mladić.

MILOŠEVIĆ: E, zdravo Ratko!

MLADIĆ: Zdravo predsedniče! Kako ste?

MILOŠEVIĆ: Evo dobro. Kako si ti?

MLADIĆ: Loše. Išao sam na zapad tamo malo da vidim, uspio sam obraditi... i ono gore sa zapadnom Slavonijom, ne može bit’ gore...

MILOŠEVIĆ: Nažalost Ratko, tebi ne treba da objašnjavam, to ti je Martić napravio po instrukcijama Radovana Karadžića. Oni su sami govorili, Martić i njegovi, da je to vrlo slabo za odbranu. I mi smo to odlično odbranili, time što smo napravili Ugovor s Ujedinjenim nacijama, otvoren autoput i milina jedna. E, onda je ovaj njemu rekao zatvori autoput, pa otvori autoput, pa zatvori autoput, pa mi tri puta otvaramo, a on tri puta zatvara. Sada, pošto je zatvorio poslednji put, u nedelju je trebao da ga otvori, pa je rekao ne pada mu na pamet. Ovaj ponedeljak, pošto je imao stranu čovek operaciju, uleteo i sada. Tu nema šta! To je najveći zlikovački posao koji su oni napravili. Sto puta sam im rekao, pred tim Čeleketićem i Bjelanovićem, objasnio kako treba da funkcioniše autoput i da nemaju nikakvih problema! E ne, nego će oni da rade kako hoće! Evo rade kako hoće i završili su posao! A inače, sam si vojnik i znaš da je korpus Babićev gore, a bego je ko zečevi! Jer, da ovi prođu 20 kilometara za 20 sati kroz korpus, to samo može kada se beži ko zečevi! Eto to! I to dobro znaš!

MLADIĆ: Predsedniče, ja bih prvo jednu sugestiju, ovaj, zamolio. Ja mislim da bi trebalo sada pod hitno tražiti od međunarodne zajednice da ono stanovništvo i vojsku, koja je u okruženju, zaštite svojim snagama, kao što su Turke u enklavama: Žepa, Srebrenica, Goražde i Sarajevo. Da li vi mislite da bi to bilo dobro?

MILOŠEVIĆ: Vidi šta je. Ja sam jučer bio u kontaktu s Amerikancima i neprestano i sa Rusima, oni su pritisli maksimalno da se potpiše Sporazum o prekidu neprijateljstava, naredili Tuđmanu, osudili Tuđmana i to će danas da bude završeno. Jučer su na Vladi u Krajini prihvatili sporazum, s ovima prihvataju danas, ide Akashijev zamenik kod jednih i kod drugih i to danas treba da bude završeno. Oni, Akashijevi, predložili su da se autoput vrati pod kontrolu snaga Ujedinjenih nacija, da dva kilometra gore i dole od njega nema nikakvih i ničijih snaga i da se počne vraćanje na polazne unije. To poslednje, vraćanje na polazne unije, ja mislim da Hrvati prihvatiti neće, pošto su oni usput postigli i neće hteti to da prihvate, međutim, imat će ogroman pritisak međunarodne zajednice. I Amerikanci su mi jučer rekli, oni insistiraju da on odmah prekine i da se vrati na polazne linije, da se uspostavi znači sve. Sada će tu da budu razne igre, ali mi smo sve preduzeli. Prema Rusima! Prema Amerikancima! Prema Savetu bezbednosti! Jedva sam Martića ubedio u ponedeljak da pristane da pošalje ljude na Pleso da pregovaraju o prekidu vatre! Jer smatra da ne treba da pregovaraju. Ti su ljudi poludeli! U čijem pravcu mi delujemo?

MLADIĆ: Drugo, želeo bih da vas konsultujem, Martić je (...) vršiti pritisak i preko Radovana, on traži da se održi sutra ovaj Savet odbrane, ovaj što su oni formirali, pa pozivaju i mene. Ne znam šta da radim u tom slučaju, jer ne radi njih, već i radi naroda i u našoj Krajini i Republici Srpskoj Krajini. Ne znam kako da se postavim.

MILOŠEVIĆ: Ja mislim da se to što su oni pričali pokazalo kao prazna puška. Samo su potakli Hrvate i Muslimane da se onda i oni organizuju, a ništa od tog Saveta odbrane i tih priča Karadžićevih nije bilo. Apsolutno ništa! A on je ovome obeć’o osam brigada. Kakvih osam brigada mislim?! To su sve šarene laži! Oni misle da će konferencijama to da rešavaju. Vi radite šta hoćete, ali ja mislim da su to najobičniji njihovi blefovi kojima se ništa ne postiže. Ja sam tebi hteo da sugeriram, Ratko, da ti što pre onaj razgovor o kojemu smo mi razgovarali sa svojim saradnicima da mi raščistimo te stvari tu, jer ne bih želeo da budem u pravu u procenama što će se tu događati, ako se ne krene u političko rešenje. Ako se ne krene na političko rešenje, moje su procene da će se tu događati jako loše stvari. I ja ti predlažem, da ti što pre nađeš vreme da mi porazgovaramo, da vidimo u kom pravcu da se radi.

MLADIĆ: Dobro, predsedniče, ja znam, rekao mi je Momo Perišić, preneo mi je taj vaš zahtev. Ja bih, ovaj, želeo nešto da vas zamolim, jer ipak mislim da će neko od nas morati na tome prostoru tamo u smislu, i radi naroda i bolje organizacije jer se tamo prenose raznorazne i veoma opasne verzije od toga, da nisu ni dobrovoljci, da nije dozvoljeno dobrovoljcima sa teritorije Srbije da dođu u pomoć narodu...

MILOŠEVIĆ: A ko im je to zabranio?

MLADIĆ: Ja ne znam, nisam mogao do Perišića, on je na nekom sastanku, ne verujem da je on tako nešto, ali uglavnom ove stranke u eteru tako tvrde, znate?

MILOŠEVIĆ: Ma slušaj, Ratko, da li imaju neki građani koji ne mogu da pređu preko granice?

MLADIĆ: To je meni sve poznato.

MILOŠEVIĆ: Pa tako. A gde su ti dobrovoljci? Ajde da ih slikamo na televiziju, ima u studiju B, neka se čuju. Koji su to dobrovoljci?

MLADIĆ: Objavljuju ovamo, preko radija ovih lokalnih, preko ovih TV lokalnih i tako dalje.

MILOŠEVIĆ: Ja bih molio, ovaj, da imate to u vidu, jer samo se širi nezadovoljstvo u Krajini i mislim da se radi toga mi moramo tamo naći, da narodu i vojsci objasnimo šta treba raditi, kako treba raditi i da dalje narastanje nekih animoziteta između Republike Srbije i Jugoslavije i ukupno ovog prostora. Jer mi i dalje smatramo da jedni bez drugih ne možemo. Nažalost, Ratko, vi imate potpuno suludo političko rukovodstvo koje vas vuče u smrt! Eto!

MLADIĆ: Halo! Nisam vas čuo od “jeste nažalost” ništa.

MILOŠEVIĆ: Kažem, nažalost, imate suludo političko rukovodstvo koje vas vuče u pogibiju, to je taj problem!

MLADIĆ: Izvinite predsedniče, ovaj, ja vas zato zovem, jer narod pati, kako ćemo sa narodom, mene je briga za narod, nije me briga pojedinac iz bilo koga rukovodstva ovamo. Jer je narod tamo sluđen, izluđuju ga kojekakvi parolaši.

MILOŠEVIĆ: Da ti kažem, Ratko, kad sam tražio od Martića da ne zatvara autoput, onda je on meni rekao: “Buni mi se narod, pa moram da zatvaram autoput.” Eto, to je bio problem! (Neko se ubacuje u vezu). Halo!

MLADIĆ: Slušam vas.

MILOŠEVIĆ: Neka mi je druga veza bila uskočila. Prema tome, narod mora da se vodi i da mu se objasni, Ratko, a ne da se sluđuje, a tu treba da intervenišeš, jer ti si ipak komandant, pa da kažeš da je sramota da objavljuju takve vesti! Da je sramota!

MLADIĆ: Ja znam da je to sramota i znam ja da je to najgori oblik rada, taj neprijateljski rad, jer ja znam da to nije istina i da bez Srbije i njene pomoći i do sada i od sada mi ne bismo mogli živeti. Ali to je očito i zato mislim da bi morao ja s jakim timom da se nađem na tom prostoru tamo, da ljudima objasnim situaciju.

MILOŠEVIĆ: Pa idi, pa im objašnjavaj! Mislim, nema tu spora, ali ti sam znaš, čoveče, da nema ni na jednom mestu da građani ne mogu da pređu granicu, gde to ima!

MLADIĆ: Ja znam da su neke jedinice od Vukovara do Duleta došle.

MILOŠEVIĆ: Prema tome, svako može da pređe, ali nema dobrovoljaca, u tome je zec! Nema dobrovoljaca!

MLADIĆ: Ja bih vas molio, gospodine predsedniče, ako možete da naložite da mi malo, ovaj, ide naručeno, one dve prve stvari. Gde god je moguće da to ide prije! Mi očekujemo udar njihov na raznim stranama.

MILOŠEVIĆ: Dobro, Ratko, ti znaš da ćemo ti pomoći sve što možemo, a tebe molim, razmisli dobro, trebali bi da porazgovaramo i da vidimo kako da se stvari ubrzaju na političkoj strani, inače se ništa neće dogoditi.

MLADIĆ: Dobro, predsedniče, ja ću se vama javiti čim budem mogao, odvojiću vreme da se vidimo.

MILOŠEVIĆ: E pa dobro.

MLADIĆ: Hvala vam, živi bili i pozdravite sve.

MILOŠEVIĆ: Zdravo! Hvala ti.

Piše: Dženana Karup Druško

(Vijesti.ba / Avangarda.ba)

[Haman2]

Reformu penzijskog sistema ne treba praviti parcijalno kako to obicno cinimo, nego sveobuhvatno, kako bi iste kategorije radnika imale slicne penzije.

Pod kojim uslovi politicari odlaze u penziju. Da li i za njih vaze isti zakoni koji vaze za druge radnike. Zasto samo kod njih vazi ono pravilo "radio ne radio svirati radio" ili ne mozes me platiti koliko ja mogu slabo raditi". Da li se poslanicima umanjuju primanja ako ne dolaze na skupstinu, ako ne ucestvuju u skupstinskom rau, nego samo sjede, zijevaju, cackaju nos ili pak spavaju.
Koliko se vrednuje ucesce u ratu - ABiH za jedan mjesec, a koliko za svaku godinu. Ja mislim da je to puno vredniji rad od rada u skupstinbama opcina, kantona, FBiH pa ga tako treba i vrednovati.
Da li je nekad neko napravio komparaciju visine penzija iste kategorije radnika koji su u otisli penziju 1990, 1995, 2000 i 2010. godine. Ako bi to neko napravio onda bi mogao vidjeti da su sadanje penzije 2-3 puta vece od penzija iste kategorije radnika koji su odlazili u penziju ranije i to pod istim uslovima.
Policajci strajkuju iako odlaze u penzije po dobrim uslovima ali ne strajkuju oni policajci koju su ranije otisl u penzijui pod istim tim uslovima, a danas imaju duplo manje penzije od ovih koji sada odlaze. Tako je i sa drugim kategorijama radnika: rudari, prosvjetni radnici, opcinski sluzbenici itd, itd.
DAKLE: Reformu penzijskog sistema ne treba praviti parcijalno kako to obicno cinimo, nego sveobuhvatno, kako bi iste kategorije radnika imale slicne penzije.




NAJBOLJA KRITIKA RADA NASIH POLITICARA



Cast svaka na hraborsti, autoritativnom govoru.

[Haman2]

Interesantno je da ovaj ideolog SDP-a gospodin N. Niksic ne moze za Komsicem dokazanim patriotom BiH, a moze sa M. Dodikopm koji se svaki dan dokazuje kao covjek koji ne voli BiH i Bosnjake za koje kaze "da su od juce" , koji negira bosanski jezik itd, itd. Ima ona narodna " skim si takav si".

NERMIN NIKŠIĆ ZA "BLIC": "Milorad Dodik je uvijek držao do svoje riječi"

Nermin Nikšić, predsjednik SDP BiH, govorio je za beogradski "Blic" o ambicijama svoje stranke na predstojećim izborima, pojačanom angažmanu u Republici Srpskoj, te o susretu sa Miloradom Dodikom, predsjednikom RS.



"O tom sastanku se puno spekuliše", rekao je Nikšić i nastavio:

"Nas dvojica smo u vrijeme kada sam bio na čelu Vlade Federacije imali dobru saradnju. Ja RS doživljavam kao dio BiH i učinio bih sve da ovdje bude dobro, isto kao što želim u FBiH. Nismo razgovarali o izborima, ni o bilo kakvim koalicijama. U Banja Luku sam došao sa ubjeđenjem da je korektno da Dodika, kao čovjeka, upoznam o onome što će se dešavati i da SDP ima namjeru da ovdje ozbiljno djeluje. Potrebna nam je takva politička kultura dijaloga, da nemamo međusobnih podmetanja i da se držimo riječi. Moje iskustvo iz razgovora sa Dodikom je takvo da smo se uvijek držali dogovorenog".

Na pitanje da li će SDP i DF imati svog kandidata za Predsjedništvo BiH i da li će to biti Željko Komšić, Nikšić je odgovorio:

"Postoji nekoliko varijanti i to je jedno od ključnih pitanja. Još nismo izdefinisali šta će da bude. Postoji varijanta da imamo samo jednog kandidata za Federaciju BiH, pa sve do toga da imamo sva tri kandidata za Predsjedništvo, na području cijele BiH. Ništa vam ne krijem. to je pitanje oko koga ćemo voditi ozbiljne rasprave i analize".

[Haman2]

Sta mozemo, mrzimo svoje, pecjenjujemo tudje. Kratko receno radimo u korist svoje stete.

[quoteI]MAMO SVOJE, UVOZIMO TUĐE: Iako smo količinom i kvalitetom pitke vode prvi u regiji, uvozimo i kupujemo od susjeda

Bogatstvo u vodi nije postalo i bogatstvo u novcu. BiH je to najbolje pokazala. Prošle godine uvezeno je 152 miliona litara vode. To je koštalo 133 miliona maraka.


Izvor: BN

BiH je prva u regiji, a sedma u Evropi s nešto više od devet hiljada kubnih metara pitke vode po stanovniku. Bogatija je čak i od Kine, Francuske, Njemačke i Japana. Uprkos tome, BiH je draža uvezena voda iz Srbije, Hrvatske ili Slovenije.

Najviše nezaslađene vode BiH je uvezla iz susjedne Hrvatske, i to 19,6 miliona litara u vrijednosti od 9,1 milion KM, dok je u istu zemlju izvezla tri puta manju količinu. Pored Hrvatske, BiH je tokom godine najviše uvozila vodu iz Srbije i Slovenije. Izvoz vode domaćih proizvođača izvan granica BiH u prvih 11 mjeseci prošle godine iznosio je 45,8 miliona KM’’, podaci su Uprave za indirektno oporezivanje BiH.

Stručnjaci predviđaju da će za desetak godina u svijetu biti prava borba zbog nedostatka pitke vode. BiH to, očigledno, ne zna iskoristiti. Prema stručnim procjenama kvalitet naše vode je daleko ispred uvezene.

’’Posebno flaširane uvezene vode. Plastične flaše se prave od velike količine nafte. Na to treba dodati transport flaširane vode. Koliko god bila izvorska, njen transport i promjena temperature prilikom skladištenja dovode do kontaminacije vode i sama plastika ispušta toksične materije vremenom’’ – poručuju iz Centra za zaštitu životne sredine.

Procjene kažu da u zemlji ima vise od 200 izvora mineralne vode. Iskorišćeno je nešto više od jednog procenta. Da bi se to promijenilo potrebna je konkretna ekonomska politika, ali je nema. Kako se oni koji odlučuju o svemu odnose prema ovom najznačajnijem prirodnom resursu u svijetu najbolje potvrđuje slika sa sjednica na kojima političari piju flaširanu vodu iz komšiluka.

’’Mi smo bogati izvorima čiste vode. Treba piti vodu iz česme. Treba destimulisati uvoz vode jer je bespotrebno davati tolike miione na uvoz vode’, kaže ekonomski analitičar Zoran Pavlović.

Postoje neki futuristički projekti koji govore o tome da BIH od vode može imati veliku komercijalnu korist. Na projektima, sve i ostane. Država ne iskorištava ni druge prirodne resurse. Kineski bijeli luk, turski paradajz, makednoske jabuke, kruške iz Italije ispunjavaju rafe širom BiH. Domaći proizvodu gube bitku pred konkurencijom.

’’Nedostaju nam organizacija i zadruge koje bi organizovale male proizvođače koji bi bili u povlaštenom položaju kada se snabdijevaju veliki tržni lanci. Ministarstvo mora uložiti velike napore da stvori ambijent domaćeg proizvoda koji je svjež. U Velikoj Britaniji postoji pored cijene robe i broj pređenih milja koliko je ta roba prešla do vašeg tanjira i onda se ljudi opredjeljuju da kupuju svježe prozvode i cijena tih proizvoda je veća’’ – kaže Pavlović.

Povrće dolazi i sa Sejšela, Tajlanda i Kirgistana, iako, BiH ima poljoprivredni potencija za proizvodnju voća i povrća. Milioni se rasipaju, firme svakodnevno propadaju. Imamo svoje ali, očigledno, draže nam je tuđe.


(BN/SB)[/quote]

[Haman2]

Snovi taze Beograđanina Muharema Bazdulja – monetarna unija i dominantna Srbija
Srbi, Srbija i “raspodele viška rada” u rahmetli Jugoslaviji

Autor: Nadan Filipović



(Na slici je pročelje financijske ustanove u kojoj će se brižno i svakako najpoštenije čuvati pare svih članica monetarne unije u kojoj će Srbija biti dominantna zemlja - svakako ako se ostvare snovi ipak još nejake peruške politički podobne intelektualne "elite" u Beogradu)

Novopečeni Beograđanin Muharem Bazdulj: “Iz perspektive komentatora i posmatrača bez stvarne političke moći, ja ne bih odbacivao kao ideju ne samo carinsku, nego i monetarnu uniju. Stvaranje jedne vrste potpuno zajedničkog ekonomskog prostora na kojem bi dominantna zemlja bila Srbija bilo bi dobro ekonomsko rešenje.”

Muhareme, Muhareme, bre “dete” lupate budalaštine prijatne ušima vaših beogradskih Pigmaliona. Razum(ij)em vas! Lijepim frazama poželjnim srbijanskom uvu treba etablirati svoj status u vrhu BG-intelektualne elite koja je prihvatljiva aktualnoj vlasti.

Takva monetarna unija u kojoj bi dominantna zemlja bila Srbija, a koju sanja dojučerašnji travnički Bošnjak zaista bi bila kao “kec na deset” Srbiji jer gdje bi bre bile zajedničke pare te monetarne unije – pa zna se u trezorima dominantne zemlje.

A kako je funcionirala bivša međurepublička “monetarna unija” u rahmetli Jugi?

Evo, pročitajte. A nadam se da će i Muharem makar preletjeti mudrim okicama, pa će nakon tabirenja ovih silnih brojeva pomilkiti rukicama bradicu mudraca i još više prema gore ufitiljiti dalijevske nejake brčiće.

Činjenice koje se mogu lako provjeriti u Beogradu

Tvrditi da su Beograd i Srbija “muzli i pljačkali” druge republike bivše Jugoslavije, a ne priložiti dokaze o tom ekonomskom i financijskom izrabljivanju, bilo bi ravno svrstavanju na razinu primitivnih srpskih galamđija koji pucaju iz praznih pušaka kada nariču i kukumavće nad svojom “tužnom” sudbinom, sudbinom naroda ili kolektiviteta napuštenog i izdanog od svih drugih naroda iz bivše zajedničke države. Kako Srbi znaju lagati kada zatule onu klasičnu žalopojku:“Mi Srbi smo gradili Jugoslaviju, a svi drugi su je razgrađivali”. Neka bi naivna budaletina to i povjerovala, jer srbi lažu po onoj Goebgelsovoj “Desetak puta ponovljena laž postaje istina.” Zato se jedino egzaktnim primjerima i činjenicama mora prezentirati istina o tome ko je ustvari razgrađivao Jugoslaviju i ko je svim drugim narodima te iste Jugoslavije zgadio zajednički život u njoj.

Srbi, Srbija i posebno Beograd živjeli u SR Jugoslaviji kao “bubreg u loju”, a sve na tuđi račun, po principu “lezi bre lebe da te jedem”.

Hajdemo pokušati dokazivati da je to bilo stvarno tako.

Prema podacima Statističkog biltena Narodne banke SR Jugoslavije (spomenuti bilten se izdavao u Beogradu), volumen 9, godina 1963, broj 2, stranice od 26 do 79, Bosna i Hercegovina je 1962. godine morala izdavati u savezni budžet 726 miliona dinara (13.91% saveznog budžeta), Crna Gora “ponosnih” 89 miliona dinara ili 1.34% saveznog budžeta, Hrvatska 1.721 milion dinara ili 31.11% saveznog budžeta, Makedonija je izdvajala 249 miliona dinara što je činilo 4.28% saveznog budžeta, Slovenija je izdvajala 1.114 miliona dinara ili 20.11% saveznog budžeta, a Srbija je izdvajala 1.616 miliona ili 29.17% saveznog budžeta.

Na prvi pogled ovi podaci izgledaju sasvim normalni, jer su razvijenije republike, kao Slovenija, Hrvatska i Srbija davale najveći doprinos u savezni budžet. Međutim, kada se prezentiraju investicije iz saveznog budžeta pojedinim federalnim jedinicama ili republikama vidi se kakav je to bila “pravedna” raspodjela. (Statistički bilten Narodne banke Jugoslavije, Beograd, volumen 9, godina 1963, stranice 50 i 51)

Naime, od 3.719 miliona dinara iz saveznog budžeta predviđenih za investicije Bosna i Hercegovina je dobila nazad za investicije 533 miliona dinara (14.12%), Crna Gora 236 miliona (6.13%), Hrvatska 804 miliona (31.33%), Makedonija 450 miliona (12.37%), Slovenija 226 miliona (6.29%), te Srbija 1.470 miliona ili 39.20% sredstava namijenjenih za investicije iz saveznog budžeta.

Znači, Bosna i Hercegovina je priložila u savezni budžet 726 miliona, a dobila za investicije 533 miliona, te je bila u “minusu” za 193 miliona dinara.

Crna Gora je dala u savezni budžet 89 miliona, a za investicije je dobila 236 miliona, što znači da je ta republika “jako vrijednih ljudi” bila u “plusu” za 147 miliona dinara.

Hrvatska je u savezni budžet dala 1.721 milion dinara, a za investicije je iz Beograda od Savezne vlade dobila 804 miliona, te je bila u “debelom minusu” 917 miliona dinara.

Makedonija je u savezni budžet dala 249 miliona, a za investicije je dobila 450 miliona, te je bila u “plusu” 301 milion dinara.

Slovenija je u savezni budžet dala 1.114 milion, a za investicije od Beograda dobila 226 miliona, te je bila u “debelom minusu” 888 miliona dinara.

Srbija je u Savezni budžet dala 1.616 miliona dinara, a od saveznog budžeta dobila (bolje rečeno uzela) 1,470 miliona na račun investicija, te je bila u “minusu” samo 146 miliona.

Kada pogledamo ovu “pravičnu raspodjelu” kreiranu u nezasitnom Beogradu vidimo da su Hrvatska i Slovenija bile u “groznom minusu”, Bosna i Hercegovina u “debelom minusu”, Srbija u, kao biva, nekom podnošljivom minusu, a Crna Gora i Makedonija kao nerazvijene u debelom plusu.

Koliko god ova raspodjela učešća u saveznom budžetu i kasnija preraspodjela sredstava za investicije po pojedinim republikama bila nepravedna, vidi se tek kada se baci osvrt na takozvane regrese iz saveznog budžeta, te onom koji zna bazične osnove elementarne matematike može se malte ne “dići kosa na glavi” (Statistički bilten Narodne banke Jugoslavije, Beograd, volumen 9, godina 1963, stranica 41).

Bosna i Hercegovina je te 1962. godine dobila 30 miliona regresa iz saveznog budžeta, što joj je “minus” od 193 miliona smanjilao na “minus” od 163 miliona, koja su “popapana” u Beogradu.

Crna Gora je iste godine dobila regres od 19 miliona iz saveznog budžeta, te je svoj “plus” od 147 miliona, povećala na “plus” od 166 miliona. Baš kao da su od Bosne i Hercegovine “vrijednim” Crnogorcima preliveni tih 166 miliona, po principu “lezi bre bosanski lebe da te vredni Crnogorac jede”.

Hrvatska je te godine dobila 150 miliona regresa iz saveznog budžeta što je njen “minus” od 917 miliona smanjilo na “minus” od 767 miliona koje je “popapala beogradska uvijek gladna maca”.

Makedonija je iste godine dobila 24 miliona regresa iz saveznog budžeta što je njen “plus” od 301 milion povečalo na “plus” od 325 miliona.

Slovenija je dobila 57 miliona regresa iz saveznog budžeta što je njen “minus” od 888 miliona smanjilo na “minus” od 831 milion dinara.

I konačno Srbija je te godine od saveznog budžeta dobila na ime regresa 514 miliona, pa je njen “minus” od 146 miliona pretvoren po principu beogradskog cirkuskog mađioničara“ ćiruba-ćiribu” u vrlo pristojan “plus” od “samo” 368 miliona.

Međutim, tu nije kraj očiglednoj pljački Bosne i Hercegovine, Hrvatske, a posebno Slovenije. Vrlo su interesantni službeni podaci o novcima akumuliranim u republičke banke Statističkog biltena Službe društvenog knjigovodstva (štampan u Beogradu) SFRJ iz 1966 godine, broj 2, stranica 74.

Bosna i Hercegovina je imala 491 milion ukupnih bankarskih sredstava, Crna Gora je imala 74 miliona, Hrvatska 650 miliona, Makedonija 438 miliona, Slovenija 365 miliona, a Srbiji je pripadao lavovski dio bankarskih sredstava od 982 miliona.

Od tih ogromnih sredstava Narodna banka Srbije je “davala zajmove” sa jezivim kamatama Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, posuđujući tako kao srpski lihvar tim republikama novac koji je od njih opljačkala i tako ih je dalje gušila i potkradala.

Kada se pogledaju podaci iz 1968. godine jasno se vidi ne samo da se taj trend pljačkanja Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske nastavljao, nego se pretvarao u pravu “otimačinu srbijansko-gangsterskog tipa”.

Prema autentičnim podacima Statističkog biltena Službe društvenog knjigovodstva (štampao se u Beogradu) SFRJ, volumen 15, godina 1969, stranica 51, stranica 68, stranica 69 i stranica 64, Bosna i Hercegovina je u Savezni budžet priložila 1.114 milion novih dinara ili 9.59% ukupnog budžeta, Crna Gora je dala 167 miliona ili 1.44% ukupnog budžeta, Hrvatska 3.156 miliona ili 27.0%ukupnog državnog budžeta, Makedonija je dala 575 miliona ili 4.96% ukupnog državnog budžeta, Slovenija je dala 2.226 miliona ili 19.19% državnog budžeta, a Srbija je dala 4.362 miliona ili 37.64% državnog budžeta.

Bosna i Hercegovina je dobila 668 miliona investicionih sredstava (30.90%), te regresa 44.8 miliona, pa je njen “minus” iznosio 401.2 miliona.

Crna Gora je dobila 200 miliona investicionih sredstava (9.26%), te 13.5 miliona regresa iz Saveznog budžeta, pa je te 1968. godine bila u “plusu’ 46.5 miliona novih dinara.

Hrvatska je dobila samo 30 miliona (1.42%) investicionih sredstava iz Saveznog budžeta, te 59 miliona na ime regresa, te je tako njen ukupni “minus” iznosio čak nevjerovatnih 3.067 miliona novih dinara.

Makedonija je te 1968. godine dobila 381 milion dinara investicionih sredstava (17.64%), te još 67 miliona regresa iz Saveznog budžeta te je i ova republika završila u “minusu” od 227 miliona novih dinara.

Slovenija je na ime investicionih sredstava dobila 12 miliona (0.56%), a na ime regresa 35.9 miliona, te je 1968 godine bila u “minusu” od čak 2.188.1 milion novih dinara.

Srbija je na ime investicionih sredstava dobila 869 miliona (40.23% ukupnih sredstava za investicije), te još 277 miliona regresa (63.14 ukupnih saveznih sredstava za regres), ali i još 4.987 miliona nepovratnih sredstava Narodne banke Jugoslavije, te je završila u “plusu” od ogromnih 1.871 milion novih dinara, koje je odmah rasporedila u srpske poslovne banke i Narodnoj banci Srbije da one mogu posuđivati te opljačkane pare Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, pa i Makedoniji i uzimati im ogromne kamate te ih tako dodatno lihvarski pljačkati.

Te godine je iz Hrvatske otišlo na put bez povratka, na takozvani “privremeni rad u inostranstvo” čak oko 180.000 ljudi , koji su se pridružili masi od preko 1,500.000 Hrvata koji su već utekli iz raznih prijašnjih Jugoslavija (Srboslavija), a sve bježeci od goleme srpske dobrote, dok je te godine u inostranstvu bilo 138.274 radnika na “privremenom radu u inostranstvu” iz Bosne i Hercegovine, a iz Slovenije oko 50.000 ljudi je takođe emigriralo.

Interesantan je podatak da je od 8,436.574 tadašnjih stanovnika Srbije na “privremeni rad u inostranstvo” otišlo samo 116.575 ljudi (uglavnom Albanaca i Sandžaklija), što je bilo 2.4% ukupnog stanovništva Srbije.

Stvarno su to “pametni Srbi” bili jako dobro zamislili. “Živelo bre bratstvo i jedinstvo!!!” “Dajte bre braćo Hrvati, Slovenci, Bosanci i Hercegovci, Makedonci i Crnogorci ovamo nama lepo sve vaše pare ovde u Beograd da vam ih mi čuvamo. Tu su u Beogradu vaše pare bre najsigurnije. Ne bojte se ništa, mi Srbi ćemo posle vršiti pravednu bratsku raspodelu.”

Kad su “maznuli” pare u taj svoj takozvani savezni budžet, onda su na kašikicu davali pare Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, pa na kraju i Makedoniji, da kravice muzarice ne crknu već da prežive, dok su u isto vrijeme bili mnogo darežljiviji prema svojoj bivšoj braći iz “drugog oka u glavi” Crnogorcima, a najviše od pokradenog novca su zadržavali za sebe i svoj poslovični nerad i rasipništvo.

Eto da se i to zna, ko su ti koji su u stvari odavno rušili Jugoslaviju, sve dok je nisu definitivno srušili. Međutim, ti isti nezasitni pljačkaši i paraziti koji su bili naučili nonšalantno živjeti na tuđi račun sada se moraju sami o sebi zabaviti i konačno početi sami raditi i sami sebe izdržavati.

(Ovaj tekst je objavljen u februaru davne 2009. godine na portalu bošnjaci.net, a na OKU ga objavljujem da podsjetim neke koji opet zagovaraju ekonomsku zajednicu državica nastalih raspadom rahmetli Jugoslavije, ekonomsku zajednicu u kojoj bi, prema prepametnom Muharemu Bazdulju, Srbija trebala imati dominantnu ulogu.)

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=70

[Haman2]

BiH / Fenomen prezimena: Od Sprčića i Penisovića do Šupčića i Džamahirije...



Sjećate se one neobične mostarske table "Advokat Alija Zaklan u dvorištu"? E, to nije ništa kakav je fenomen neobičnih ili smiješnih prezimena naša Hercegovina izrodila, a koji se, priznat ćete, i danas počesto nametne u našim šaljivim razgovorima.

Oj, Pičeta ime dično, Mirko Raguz uz'o Maru Zaguz, Pazi Guzina da ti ne izgori prezime, Kome si dao šećer - Kurešu, da prostiš.

Tako se, pisao je čuveni Risto Milićević (1922 - 2012.), Hercegovci zabavljaju, zbijaju šale međusobno i ne ljute se jedni na druge. Svako je prezime priča za sebe, govorio je ovaj ugledni publicista, fotograf, učesnik NOR-a, autor poznate knjige Hercegovačka prezimena, čovjek koji je popisao više od 2.500 prezimena i utvrdio njihovo porijeklo.

Naravno, nisu sva zanimljiva prezimena vezana samo za Hercegovinu, ima ih i u južnoj Hrvatskoj, dijelu Crne Gore, pa i u Bosni, ali su naši zemljaci s juga domovine uglavnom nenadmašni.

Pizdolać i Drakula

Prezimena nastala prema nadimku predaka tako su vrlo neobična, a među njima su primjerice: Duda, Cigo, Karo, Kotlo, Oborina, Vreća, Vrećetina. Među zanimljivima su ona prezimena nastala po imenu raznih vrsta životinja (zoonimi): Kenjčević, Buba, Kokot, Bubica, Ćuk, Mačak, Guska, Jastreb, Miš, Mrav, Teletina, Ždral, Ovca, Ovčica, Junac, Krmek, Peš, Patak, Prasac, Pelikan, Oroz, Šaran, Guja, Jaredić, pa sve do Zvijeri.

Na Kuriće smo se nekako i svikli, ali neka prezimena "nenadmašna" pa su ih njihovih nosioca često mijenjali: Sprčić (porijeklom iz Metkovića), Guzin, Guzinović, Šupčić, Pičuga, Pičeta, Drka, Kureš, Kuraja, Kuraica, Prce, Pizdolać, Prkačin, Drkić, Kopilaš, samo su neka od njih.

"Mnogo od tih prezimena lako se i dugo pamte, spominju u narodu, o njima se prepričavaju šaljive, ponekad i nepristojne anegdote", pisao je Milićević.

Lokalne izbore 2016. godine po dobru će pamtit samo izabrani načelnici i vijećnici, a narod će ih spominjati samo po obračunu Nesiba i Mesuda Šupčića, čestitih ljudi iz Gornjeg Vakufa, članova SDA i SDP-a.

"Šupčić protiv Šupčića", naslov je koji je obišao region. U Hercegovini se i danas šale, pa opisujući "nevrijeme" spominju prezimena Sijevalo, Puhalo, Padalo. Zec iz Mostara, viđen u Trebinju, zaklan u Bileći, prodan u Gacku, skuhan u Nevesinju - zabilježio je jedan autor, pišući o hercegovačkim prezimenima: Zec, Viđen, Zaklan, Prodan i Skuhan.

Zasigurno je lako je zapamtiti i prezimena: Slinić, Drakula, Vištica, Budalica, Balavac, Čatrnja, Čiko, Droce, Drocić, Namet, Peško, Nogalo, Tuka, Nosić, Okoliš, Kljun, Obućina, Žmiro, pa sve zaključno s vrlo aktuelnim prezimenom Džamahirija. Medar, Čoban, Svinjar, Kokošar, dio je imena koja imaju veze sa zanimanjem predaka. A prezimena inspirirana jelovnikom su: Mlaćenica, Kiseljica, Žetica, Čimbur, Kupuslija, Krtolica, a od njih nisu daleko ni Oblizalo ili Ogrizović.

Derikučka i Koljibaba

Tu su i prezimena po alatkama ili predmetima: Lula, Stolica, Sjekirica, Šator, Sablja, Sać, Šubara, Opanak, Motika, Toljaga, Topuz, Lonac, a dio njih veže se valjda uz "opise" predaka: Ždero, Žderić, Bitanga, Đon, Lopina, Banda, Derikučka, Balavac, Bubalo, Dangubić, Dugonja, Ljuta, Suhonjić, Lažetić, Zucalo, Zlopaša, Ljendarić Gadara, Kenjar, Zlikovac, Kopilaš, Šupljeglav, Kusalo, Mumalo, Rikalo, Pištalo, Tupanjac, Maslać, Trutina, Zlomislić, Šteta, Runjevac, Šalvarica, Pupo, Jarak...

Ne treba zaboraviti ni Palikuće, Koljibabe, Koljivratove, Bjeloglave i Brašnoglave, a bogami ni Bedevije. Prezimena su odraz naše kulture, govore mnogo toga o nama, podsjećaju nas na naše prehrambene (npr. Sočivica, Kajmaković ili Skorupović), radne (npr. Dangubić) i ine navike (Derikučkić), na nazive domaćih životinja (npr. Ćavar od tal. ciavarro jednogodišnji ovan, Ovčina), zanimanja (Govedarica, Opančar, Faletar "osoba koja bacanjem graha i tumačenjem crta na dlanu odgoneta budućnosti" i tako dalje.

U Imotskoj krajini u susjednoj Hrvatskoj obitava Lešina, na području Dubrovnika Oblizalo i Smrdelj, u Konavlima je bilo i Penisovića… Domagoj Vidović, doktor onomastike, naučne discipline koja se bavi proučavanjem imena kaže za Radiosarajevo.ba da su "smiješna" prezimena nastala u istočnoj Hercegovini i južnoj Dalmaciji, te Boki Kotorskoj, područjima kojim se bavi prošlih petnaestak godina. Prema njemu, ona su, kao prvo, odraz velike jezične starosti, ali i vrlo snažnoga sistema imenovanja koji je nadživio različite državne i političke sisteme.

"Naime, "smiješni" se nadimci u Dalmaciji bilježe još od XI. stoljeća kad se u Supetarskome kartularu spominje sakati Ivan (Trunzanni), a da su se postupno prometali u prezimena, primjerice, pokazuje podatak da s u XIII stoljeću spominju Nelipići (od nelip, nelijep). Od "smiješnih" su nadimaka nastajala i osobna imena kao što su Dosro (po osobi koja je očito imala poteškoća sa stolicom) i Sranko (po osobi kojoj je stolica bila više od problema), Bezboga (dokaz da je agnostika i ateista bilo i u srednjemu vijeku), Negosta (osoba koja nije voljela da joj itko uđe u kuću), Sporko (osoba koju brzina nije ubila) ili Tupša (osoba koju pamet nije ubila), koja su se poslije prometala u prezimena", govori Vidović.

Kako je sve počelo?


Kaže da je riječ o veoma starom sloju slavenskih prezimena koja su se poslije prenosila čak i u razdobljima kad prezimena, barem u službenim spisima, nisu zapisivana.

"Naime, tokom osmanlijske vladavine Bosnom i Hercegovinom te dijelovima Dalmacije zapisivalo se samo osobno ime domaćina i njegova oca, ali su nadimci i nezapisana prezimena i dalje opstali, čak neovisno o vjeroispovijesti, i prenijeli se na nova prezimena na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće, pa i znatno kasnije", podsjeća on.

"Slučajeva" s kojima se susretao kaže da je toliko da ih je teško sve pobrojati.

"Narodno vjerovanje da su bezbradi muškarci zločesti prenijelo se u prezimena kao što su Bezbradica ili Ćosić. Osobe kojima higijena nije bila pretjerano važna dobivale su prezimena Skočibušić (po njima su skakale buhe), Muhoberac ("brali" su muhe), Ušljebrka (imali su ušljive brkove) ili Mrkogaća (nisu mijenjali donje rublje), a osobe s čudnim navikama prezimena kao što su Prdac ili Besrama. Da su odnosi unutar obitelji i nekoć bili problematični, svjedoče prezimena kao što su Mučibabić i Koljbabić (babu se, dakle, ili mučilo ili ubijalo), a da se svaka neumjerenost kažnjavala neobičnim prezimenom, pokazuju prezimena kao što su Vodopić (pije samo vodu) te Pjanić i Samopijan (poslije Sanopjan; neprestano je "u visokom raspoloženju“), objašnjava slikovito hrvatski naučnik.

Da je, dodao je, i nekoć bilo reketara pokazuju prezime kao što je Gulišija (guli šije, tj. vratove), a da neki u tome i nisu bili posve uspješni, pokazuje prezime Nedoklan (nikako da odradi posao do kraja).

"Izjelice su dobivali nadimke kao što je Oblizalo ili Lizipjatina, šaljivci Skaramuca ili Šego, a bilo je i onih koji su se beljili (Beljo) ili koji su imali neke tjelesne (Klempo je imao problema s ušima, a Trboglav podbradak) ili mentalne (npr. Šupljoglav) nedostatke. Bilo je i prezimena po različitim predmetima (Ćupina ili Sikira), životinjama (Šutalo od šut, što znači bezrog) itd.", zanimljivo će kazati Vidović.

Ljudi najčešće nisu imali izbora

Kako je moguće da su neki ljudi uopće prihvaćali takva prezimena, pitali smo dr. Vidovića:

"Ljudi najčešće nisu imali izbora - ako je prezime zapisano, bilo ga je znatno teže promijeniti nego danas, Ako su se previše ljutili, mogli su proći i gore. Najteže je obično bilo prvim generacijama jer bi se kasnije navikle na prezime i posve bi zaboravile što temeljno znači. U mom kraju, naprimjer, prezimena Prce i Sprčić nitko ne doživljava smiješnima jer su svi na njih naviknuti, ali svaki putnik namjernik koji se ondje nađe reagira".

Naši su preci uz urođeni smisao za humor

Dr. Vidović ističe da nas prezimena ujedno povezuju jer često isto prezime nose pripadnici sva tri naroda u Bosni i Hercegovine te isključivo na temelju njih teško možemo utvrditi nečije vjersko ili narodnosno porijeklo.

"Prezimena orijentalnoga porijekla u kršćana tako su često odrazom običaja da svako uz svoje kršćansko nosi i muslimansko ime kako bi se izbjegle poteškoće s osmanlijskim dužnosnicima, a prezimena kršćanskoga porijekla u muslimana (današnjih Bošnjaka) upućuju na imenski fond u razdoblju prije uspostave osmanlijske vlasti", objašnjava Vidović i dodaje:

"Stoga bih rekao i da su ona jednim dijelom odrazom i određenog stupena međuvjerske i međunarodnosne snošljivosti te snalažljivosti da se izbjegnu poteškoće, ali i neopterećenosti onim što se danas naziva politička korektnost. Naime, da neko danas primi prezime Guzina ili Bijedić vjerojatno bi matičara tužio svim mogućim sudovima od općinskoga do Strasbourga, a naši su preci uz urođeni smisao za humor očito i sebe doživljavali znatno manje ozbiljno nego mi danas. Nadajmo se da ćemo jednom iz povijesti naučiti nešto dobro", zaključuje dr. Vidović.

https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bo ... ije/288715

[muha_sa]

ovo su naša posla fuj

https://www.klix.ba/biznis/privreda/nov ... /180123029

[megaman4]

ovo su naša posla fuj

https://www.klix.ba/biznis/privreda/nov ... /180123029

Onda se cudimo sto Turska ne ulaze u BiH?

Ne mogu nasi bez lopovluka, lazi i prevare.

Ima li iko posten u ovoj jebenoj drzavi?


Bog nas uveliko kaznjava. Umrijet cemo ogladi kakvi smo. Mozda se tada opametimo?

[Haman2]

ZAŠTO NAS TAMO NEMA?

Hasan EMINOVIĆ 28.01.2018.

Između slavne prošlosti i krvavog stradanja Bošnjaci u istočnoj Hercegovini ostali su bez budućnosti



Šta je ostalo od Bošnjaka Ljubinja? Imaju li Bošnjaci ikakvog razloga otići u istočnu Hercegovinu? U Bileću već decenijama od Bošnjaka ne ide niko. U Gacko tek pokoji rijetki nostalgičar. Nevesinje kao da je prekriženo na mapama. Udahnimo duboko i recimo sebi: Bošnjaka tamo više nema. Umjesto razgovora sa živim ljudima koji su u pravno-ekonomskom položaju marginalizirani do stepena nestajanja, reporteru preostaje otjelovljena nostalgija i rezignacija, žal i jed svekolike nemoći. Doprinos je Bošnjaka istočne Hercegovine u afirmaciji i očuvanju države Bosne i Hercegovine nemjerljiv. Istočna Hercegovina nije zaslužila ovoliko, a skoro stoljeće i po dugo bošnjačko ignoriranje.

Da se glas Bošnjaka istočne Hercegovine ne čuje bilo mi je jasno još sredinom septembra 1991. godine dok sam učio posljednji ezan s munare Ljubovića džamije u Nevesinju. Usred molitvenog poziva bilo je upereno u mene na desetine puščanih cijevi rezervista i vojnika Užičkog korpusa smještenog tik do džamije. Neki su pucali. Meci su se odbijali od munare. Da me koji od njih pogodio ne bi me bilo ni u statističkim podacima. Kao što nema ni onih stotinjak Bošnjaka Trebinja, pedesetak Bošnjaka Gacka, desetak Bošnjaka Bileće, četrdesetak Bošnjaka Nevesinja, koliko ih zime provodi na svojim stoljetnim ognjištima, a izvan bilo kakvih svebošnjačkih planova. S jednakim strahom kao na munari Ljubovića džamije onomad, prebirem minula vremena kad je ovaj kraj bio riznica novog i zlatnog uspinjanja bošnjačke svijesti.

Šta nam to priča oronula kula Sandalja Hranića

Prva je džamija izgrađena na području Hercegovine u Zovom Dolu, a njen je vakif veliki vezir i sin Stjepana Vukčića Kosače Ahmet-paša Hercegović. To je na južnom kraju Nevesinjskog polja, kojeg u ranim osmanskim dokumentima prepoznajemo i pod imenom Altun ovasi (zlatno polje). Osmanlije su došle na područje Nevesinja još 1414. godine i nisu ga napuštale sve do 1875. godine, do one čuvene Nevesinjske puške. Period dolaska Osmanlija u Staru Hercegovinu zamalo se podudara s preseljenjem bogumilskih porodica iz srednje Bosne, koji su, bježeći od nasilnog pokrštavanja, pronašli utočište u zemljama Herceg Stjepana Kosače. Taj otklon od nasilnog prevjeravanja utjecao je posigurno i na proces prelaska na islam domaćeg stanovništva.

U našoj je nauci nedovoljno pojašnjen i sam način na koji su Osmanlije ušle u Staru Hercegovinu. Naime, početkom 15. stoljeća, u stalnim razmiricama i rivalstvu između porodica Hranića i Pavlovića, Pavlovići su uputili zahtjev sultanu da ih zaštiti od Hranića. Kasnije će doći do obrata pa će s Osmanlijama čvršći savez protiv Pavlovića stvoriti Hranići. Dolaskom Fatihove vojske, na okosnici žičanog mosta Vladislava Hercegovića izrast će Mostar – grad s pravom nazvan krunom znanja, razboritosti i oštroumnosti. Mostar se u vrijeme gradnje slavne ćuprije gradio na danku obližnjih mjesta, a od stanovništva Nevesinja prikupljan je porez kako bi Hajrudin dovršio svoje remek-djelo.

Iznenadio me podatak da su skice i mjere po kojima je obnovljen Stari most korištene iz perioda 1980. godine prošlog stoljeća, kada su lokalni urbanisti realizirali projekt zaštite Starog mosta od eventualnog zemljotresa. Uradili su to kako struka zahtijeva. No, ostaje nedorečeno zašto moje i nekoliko susjednih sela baš te godine nisu obnovljena, iako ih je pogodio jak zemljotres. Ni jedna jedina kuća u mom selu tad nije obnovljena, a svi uposlenici u Jugoslaviji izdvajali su 1% od ličnog dohotka na ime pomoći ugroženom stanovništvu. Profesor Mustafa Spahić u svojim govorima često ističe činjenicu kako je Nevesinje u XVII i XVIII stoljeću 99% bilo bošnjačko: s najvećim procentom muslimana u BiH.

Na stotine je značajnih ličnosti iz ovog kraja koji su pronijeli slavu Bošnjaka širom svijeta. Ahmet-paša Džezar, Napoleonov ljuti protivnik; Kadi Bejadi, kadija u Mekki; Nevesinjac Ibrahim ef. Roznamedžija, gradilac čuvenog mostarskog vodovoda, medrese i džamije; Smail‑aga Čengić; Bašagići, ali i brojni neznani junaci što su po trebinjskim brdima čuvali granice Bosne od upada uskoka i hajduka. U dokumentima se iz rane faze historije Mostara skoro u pravilu ponavlja uska veza Mostara kao centra s gradovima u istočnoj Hercegovini sve do početka XX stoljeća.

Napušteni prostor – Zaboravljeno vrijeme

Jedan od tih velikih a zaboravljenih jeste i Husein Džinović, često pominjan u dokumentima Franjevačkog samostana u Mostaru. U tim dokumentima možemo vidjeti s koliko su pažnje i s koliko predanosti Bošnjaci Nevesinja čuvali taj svojevrsni grudobran Mostara. Džinović je 1848. godine zamijenio posjede u Zovom Dolu s Abdijom Nukićem iz Stoca i dao mu još 1.750 groša pridobi. Tri godine kasnije, kad je hodža preminuo, izdata mu je privremena dozvola od vakifskog upravitelja da, dok ne dobije sultanov berat, može vršiti dužnost hatiba i mualima u džamiji u Zovom Dolu. Husein je dakle preuzeo i imamsku dužnost u džamiji Ahmed-paše Hercegovića, a bezbeli s tolikim imanjem mogao je otići bilo gdje. Nažalost, ova će džamija nakon njegove smrti i nakon prve Nevesinjske puške biti potpuno porušena i potpuno zaboravljena, a Bošnjaci Zovog Dola raseljeni.

Proces iseljavanja Bošnjaka iz Nevesinja imao je korijene u sukobu Ali-paše Rizvanbegovića i Husein kapetana Gradašćevića. U jednoj od njihovih bitaka na Nevesinjskom polju muteselim kapetana Gradašćevića Mujaga Zlatarević spalio je džamiju u Kifinom selu, džamiju u Zalomu i sve Bašagića dvore. Danas na Sopotu, Zalomu i Kifinom selu baš kao ni u Zabilju kod Viteza, gdje je rođen Mujaga, nema Bošnjaka. Na temeljima džamije u Kifinom selu Lazar Mačak izgradio je han, a nakon toga minule vlasti zgradu Pošte. Uspomenu na te događaje čuva još jedino roman Branka Ćopića Orlovi rano lete, gdje „Tužna zemlja i to trpi da je Lazar Mačak krpi“. Kifino selo smješteno je na suprotnom kraju pitomog i prostranog polja od Zovog Dola, a polje je između njih danas neobrađeno, napušteno i obraslo korovom.

Veze između Bošnjaka Nevesinja s Mostarom kao centrom bile su intenzivne i kontinuirane sve do dolaska austrougarske uprave, kada se preko planine Bišine povukla nevidljiva pregrada. Mostarski muftija Mustafa Sidki Karabeg bio je možda posljednji Bošnjak koji je u punom kapacitetu branio Bošnjake istočne Hercegovine. On je kao muftija uzeo sablju u ruke i branio kraj izložen nasrtajima crnogorskih hajduka i palikuća. Ta hajdučka pobuna, u kojoj se pod pseudonimom Petar Mrkonjić borio i budući kralj Srbije Petar Karađorđević, prerasla je kasnije samo u političke oblike koji traju i vladaju prostorom istočne Hercegovine do danas.

Povlačenje turske carevine s područja Bosne i Hercegovine razvalio je žestoko odnose Mostara prema Bošnjacima istočne Hercegovine. Kompaktnosti više nije bilo. Postala su to dva odvojena svijeta u koja su unesene brojne ideološke natruhe kobne i za jedne i za druge. U još neistraženim podacima o učenicima deset mostarskih medresa možemo naći podatke da je početkom 20. stoljeća, po inerciji, iz nevesinjskih sela bilo pola đaka, a ostala polovina iz drugih hercegovačkih krajeva.

Veze između Bošnjaka Nevesinja, pa i čitave istočne Hercegovine, i Bošnjaka Mostara, skoro su potpuno porušene u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U to vrijeme dešava se veliki val migracije iz Trebinja, Gacka posebno, i Nevesinja. U tom valu s ovog prostora odselili su dedo Meše Selimovića iz sela Vranjska, dedo Džemala Bijedića iz Klobuka kod Trebinja, pa potom iz Havtovca kod Gacka, dedo Emira Kusturice iz Plane kod Bileće, dedo Abdulaha Sidrana iz Biograda kod Nevesinja, dedo Danisa Tanovića iz Ključa kod Gacka, Fadil Hadžić iz Bileće…

Kako ugasiti požar ljutnje

Od Drugog svjetskog rata pa do posljednje agresije bježalo je bošnjačko stanovništvo prema Sarajevu, posebno Trebinjci i Gačani. Prvi maturant Gazi Husrev-begove medrese nakon Drugog svjetskog rata bio je naš najistaknutiji orijentalista rahmetli Ahmet Aličić iz Kljuna kod Nevesinja. U biografiji Džemala Bijedića stradanje Bošnjaka u tom dijelu naše zemlje bio je samo argument za stjecanje novih političkih pozicija. Zločin jame Čavkarice nikad nije dobio sudski epilog.

I danas, kad iznova proživljavamo novu historijsku dramu, rijetki su Bošnjaci, političari posebno, koji će pronaći bilo kakav razlog da odu u Nevesinje, Gacko, Bileću, Trebinje. Mogao bih ih nabrojati na prste. A tužno to zvuči. Nakon paljevine džamije u Fazlagića kuli 2008. godine, došli su da ugase požar bošnjačkog bijesa. I uspjeli su – nakon toga kao da je sve stalo. Bošnjaci porijeklom iz istočne Hercegovine kandidiraju se već za načelnike nekih tamo nama nepoznatih norveških gradova. U istočnu Hercegovinu, u kojoj sam, čini mi se, bio na svim važnim događajima, ni ja više tako često ne idem. Ne mogu više gledati tu pustu zemlju debele historije i u bolne razvaline našeg kolektivnog morala.

http://stav.ba/zasto-nas-tamo-nema/

[Haman2]

Veoma dobrao uoceni nasi problemi i nasa posla kojih nikako da se rijesimo. Govorima ukazujemo na njih ali policija, tuzilastvo i sudstvo jos sute. Dokle tako???????

Nova poruka imama iz Zavidovića: Imamo više ministara nego zidara, a propadamo (VIDEO)



Imam iz Zavidovića, Izet ef. Čamdžić prije nekoliko sedmica postao je pravi hit društvenih mreža, s porukom vjernicima o odlasku mladih iz BiH, a ovih dana njegove nove poruke ponovo su oduševile društvene mreže. Naime, ovog puta Čamdžić se osvrnuo na krađe iz javnih preduzeća u Bosni i Hercegovini, ali općenito i na, kako kaže, općenito loše stanje u zdravstvu, školstvu, politici i drugim sferama života u BiH. “Braćo moramo se svi mijenjati i istovremeno opomenuti. One koji su pogodujući sebi i svojima zaključali kapije naših preduzeća. One koji su srozali naše zdravstvo. Moja rahmetli majka se više bojala odlaska u bolnicu nego smrti, toliko je u toj bolnici dobro”, istaknuo je Čamdžić, prenosi Radiosarajevo.ba. Posebno je zanimljiva njegova izjava koja govori o lošem obrazovnom sistemu u kojem je, kako kaže, važno imati diplomu, a ne znanje. “Mi braćo u našoj zemlji imamo više ministara, nego zidara, tesara, vodoinstalatera, a propadamo. Kakvo je to znanje? To nije znanje, to su samo diplome iza kojih ne stoji ništa”, poručio je Čamdžić. Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje | Preuzeto sa: http://tuzlanski.ba/infoteka/nova-poruk ... amo-video/

NAPOMENA: Kliknite na link da pogledate i poslusate video

[Haman2]

NAPOMENA: Procitajte tekst i pogledajte VIDEO iznad. Vrijedan za slusanje.

[Haman2]

Bivči pripadnici Vojske RS-a pozvani na protest zbog izjave Izeta Spahića
feb 25, 2018


Izet Spahić

Boračka organizacija u Foči za 28. februar je najavila protestno okupljanje zbog izjava predsjedavajućeg SO Foča, Izeta Spahića, izrečenih na sjednici Skupštine općine Foča u septembru prošle godine.

Javni poziv da im se pridruže tokom okupljanja i protestne šetnje do zgrade u kojoj će tog dana zasjedati lokalni parlament, upućen je i građanima i drugim udruženjima.

U razgovoru za Dnevni avaz Spahić pojašnjava da je na sjednici 27. septembra 2017. samo ispravio krivi navod jednog od odbornika SDS-a koji je kazao da je Radovan Karadžić najveći i najbolji političar svih vremena.

– Rekao sam kako nemam običaj da repliciram, pogotovo sa pozicije koju obnašam, ali s obzirom na izrečeni krivi navod odgovorio sam da je Radovan Karadžić najveći zločinac, a što je dokazano i presudom Haškog tribunala – kaže Spahić.

Nakon toga Boračka organizacija Foče dva puta je pismeno tražila da se u dnevbi red sjednice uvrsti Spahićeva smjena, njihovi dopisi proslijeđeni su svim političkim subjektima, ali s obzirom da smjenu predsjedavajućeg može inicirati najmanje trećina odbornika u SO a da takve spremnosti nije bilo, zahtjevi su odbijani.

https://www.fokus.ba/vijesti/bih/bivci- ... a/1025409/

[arzuhal]

Bh. ministri s predstavnicima EBRD-a u Londonu: Ostvareni preduslovi za nova zaduživanja

[Haman2]

Eto tako izgleda jedan put u pakao iz koga malo ko uspije da se vrati. Ova djevojcica je izgleda uspjela. Roditelja ima dobrih i losih. Njeni su sigurno bili losi. Siguran sam da im nikad nece oprostiti. A vrsnjaci? To je posebna prica. Mislim da su svi u ovom lancu malo kaznjeni. Tako je to u nasem drustvu.

Tragična priča djevojčice Ines iz BiH: Prodali su me u 16. godini za 200 KM
feb 26, 2018


Foto: Ilustracija

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo zanimljiv tekst koji govori i slučaju djevojčice koja je trpjela porodično nasilje, da bi je roditelji u njenoj 16. godini prodali za 200 KM.

Tekst je objavljen u magazinu Dani 2007. godine, a autorica teksta je Dženana Karup-Druško.

Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija.

Ines M. je imala pet godina kada je zbog rata sa roditeljima i bratom napustila BiH. Otišli su u Englesku. Roditelji su radili po cijeli dan želeći djeci obezbijediti bezbrižan život.

“Brat je išao u školu, a onda bi dolazio po mene u obdanište. Medutim, nerijetko se dešavalo da se zaigra sa prijateljima i zaboravi me. Tada bih stajala sama pred obdaništem i čekala ga”, počinje svoju ispovijest Ines.

Ubrzo je dobila još jednu sestru što joj je izazvalo još veći osjećaj usamljenosti i odbacenosti.

Priča: “U školi sam bila do podne, a onda bih čuvala sestru jer je mama radila poslije podne.” Ines je u školi bila najbolji đak, ali roditelji joj za pet godina nikad nisu došli na roditeljski sastanak.

“Po završetku razreda dobijala sam nagrade i uvijek sam među drugim roditeljima tražila svoje, ali nikad ih nije bilo”, sjeća se Ines i dodaje da je tako počelo neslaganje sa roditeljima zbog čega je ona sve više postajala buntovnik.

Prve batine

Nakon završetka rata u BiH njen otac je ‘96. kupio stan, odlučivši da se jednog dana vrate i to su učinili ‘98. Ines je išla u šesti razred osnovne škole.

“Bilo mi je grozno i nikako se nisam mogla uklopiti. Nisam dobro znala ni naš jezik, gledam nastavnika koji mi predaje neku lekciju, a pola ga ne razumijem”, priča o tom periodu.

Kako roditelji nisu našli posao, otac se vratio na tri mjeseca u Englesku. Prema Ines su roditelji postajali sve strožiji.

“Kako bih se uklopila u novu sredinu, počela sam trenirati odbojku. Jednog dana u svlačionici jedna od djevojaka me je pitala brijem li noge. Odgovorila sam ne, a ona mi je objasnila da to djevojke moraju raditi kako bi ljepše izgledale. Došla sam kući i odmah otišla u kupatilo. Izašla sam sva sretna i pitala mamu jesu li mi lijepe noge, a ona je povikala: ‘Vidjet ćeš ti kad ti babo dođe!’ Trebao se vratiti za nekoliko dana. Kad je došao, bila sam sa drugaricom vani. Potrčala sam da ga zagrlim i poljubim jer ga nisam vidjela tri mjeseca, a on me je istukao. Tada sam dobila prve batine. Udarao me je rukama, nogama, čime je stigao.”

Ines je imala 12 godina. Dalje priča: “Do tada me nikad nisu pitali gdje sam bila i šta sam radila, a onda su odjednom počeli da mi kontrolišu svaki korak. S druge strane pritisak je u školi postajao sve veći. Nisam imala prijatelja, a djeca su mi se često smijala jer sam bila drugačija od njih.” Počela se družiti sa starijima koje je upoznala u kafiću u blizini škole.

Među njima su bili Emir, Amir i Nijaz. Ines je često u školu dolazila sa modricama. Pitali bi je šta joj se desilo. Svima je odgovarala da se potukla, jer ju je bilo stid priznati da je otac tuče.

Jedan dan su je Emir, Amir i Nijaz prijateljski nagovarali da im kaže šta se dešava i sve im je priznala.

“U kući je postajalo sve gore. Roditelji bi se svađali, sestra bi plakala. Nju bih sklonila u sobu, a onda njih pokušavala smiriti. Nerijetko sam razdvajajući njih ja dobijala udarce”, priča Ines.

Osmi mart

Zbog svih problema Ines je popustila u školi. Polugodište prvog razreda srednje škole je završila sa nekoliko slabih ocjena. Sjedila je u kafiću i plakala. Nije smjela kući, sigurna da će dobiti batine. Emir i Amir su joj obećali pomoć, otišli u školi i vratili se govoreći joj da je prošla, ali da ce se morati popraviti u drugom polugodištu.

Znala je da oni nisu “čisti”, da je Amirovog brata ubio momak na koga su njih dvojica malo prije toga pucali, ali ona nije mogla zaboraviti koliko su joj pomogli. Problemi u kući su se intenzivirali, a Ines je postajala sve lošiji učenik.

Počela je bježati sa casova, pušiti. U februaru 2004. Nijaz koji, kaže, nikad sa njom nije puno razgovarao, rekao joj je da bi bilo dobro da se malo povuče jer to društvo nije za nju.

Nije ga shvatila ozbiljno. Njegovih riječi sjetit ce se tek puno kasnije.

“Amir me počeo nagovarati da izađemo za osmi mart. Bila sam sigurna da me otac neće pustiti, ali on me je savjetovao da popravim ocjene i vladanje, što sam i učinila i otac je rekao da mogu izaći. Medutim, sedmog marta smo se opet nešto posvađali i rekao mi je da zaboravim na izlazak”, sjeća se Ines.

Ispričala je Amiru da nema ništa od dogovora, a on je počeo galamiti i govoriti kako se njen otac nema pravo tako ponašati i da je zlostavlja. Rekao joj je da treba otići u centar za socijalni rad.

Pristala je uz uslov da to ne bude u njihovom gradu gdje su se svi poznavali. Amir je tvrdio da on u Sarajevu ima prijatelja koji je socijalni radnik. Osmog marta ujutro mama je Ines poslala u prodavnicu. “Dala mi je 20 maraka da joj kupim piletinu da napravi ručak, to neću nikad zaboraviti. Amir me nagovorio da taj dan idemo u centar za socijalni rad i umjesto u prodavnicu, ja sam otišla sa njim”, priča Ines.

Kad su došli u Sarajevo, Amir je zvao socijalnog radnika, ali ga, navodno, nije mogao dobiti. Tada se pojavio njegov prijatelj Nino koji je imao 30-ak godina. Pričao je o svojoj supruzi i dvije kćerke. Socijalni radnik je i dalje bio nedostupan. Ines je već hvatala panika jer je satima bila odsutna od kuće.

Silovanje i batine

Otišli su u neki kafić. Pojavio se stariji čovjek koji je za Ines rekao: “Vidi što je lijepa ta mala.” Ona je okrenula glavu jer je bio star i ružan. Amir je izašao sa njim. Nino je predložio da odu kod njegove sestre. U stanu je bila sa sinom koji je bio Inesinih godina i bio je neki Rom, Goran.

Počeli su pričati o stranim djevojkama kojima je Nino pravio pasoše. Ines je osjetila strah. Nino je pričao da je držao noćni bar. Ines je molila Amira da idu. Otišli su. Amir je rekao da je napokon dobio tog socijalnog radnika i da idu kod njega. Nino je krenuo s njima.

“Stan je bio u suterenu. U dnevnom boravku je na podu bila jedna spužva, neki stari krevet, sto i televizor. Sve je bilo jako prljavo i neuredno. Smučilo mi se jer je jako smrdjelo. U stanu je bio onaj stari čovjek koji je dolazio dok su sjedili u kafiću, no Amir je tvrdio da on nije taj, već da je to Safet, socijalni radnik. Safet mi je ponudio votku. Odbila sam. Amiru je zazvonio telefon i on je izašao. Ubrzo je telefon zazvonio i Ninu, i on je izašao. Pitala sam Safeta gdje su otišli. Krenuo je za njima. Čula sam da se vrata zaključavaju. Držao je ključ u ruci i rekao mi: ‘Oni su otišli, a ti si ostala sa mnom.’ Počeli smo se gombati. Otimala sam se i vrištala, ali on je bio jači i silovao me je. Cijelu noć mi nije dao da se obučem. Ležao je na onoj spužvi, a ja sam čučala gola na podu. Molila sam ga da me pusti. Odbijao je vičući: ‘Zar ti nije bilo dobro? Zar nisi uživala?’ Rekao mi je da je Amiru i Ninu platio 200 maraka da mu dovedu putericu na osmi mart. Oni su doveli mene i prodali me njemu”, drhtavim glasom priča Ines kojoj je to bilo prvo seksualno iskustvo. Imala je 16 godina.

U jutarnjim satima, kad je on zaspao, Ines se na brzinu obukla i uzela ključeve koje je Safet držao u ruci. Pobjegla je. Sjeća se da je taj dan u Sarajevu jako padao snijeg. Stan u kome je bila zatvorena bio je u centru.

“Ništa nisam osjećala. Sjećam se da mi je desno oko zaigralo. Možda od njegovih udaraca, ne znam. Od centra sam došla do Alipašina. Samo sam hodala. Tada su mi noge klecnule. Pala sam. Nisam mogla dalje. Naišli su neki čovjek i žena. On je prišao da mi pomogne. Počela sam vrištati: Pusti me! Pusti me! Čovjek me je zbunjeno pogledao i otišao.”

Otišla je kod jedne djevojke koju je poznavala od ranije. Nazvala je Nijaza. Došao je po nju. Sve mu je ispričala, osim da je silovana. Nagovorio je da idu u kafić koji je bio u blizini stana njenih roditelja. Tada je pozvao njenu majku. Ines je vidjela kad mu je njena mama dala sto maraka. “Uzela me je za ruku i odvela kući. Čim smo ušli u stan, počeo je haos. Otac me je istukao što sam pobjegla od kuće, a onda ošišao na ćelavo. To mi je bilo skoro teže i od silovanja. Zatvorili su me u sobu.”

Suđenje

Ponovo je pobjegla od kuće. Našla se s prijateljem koji je s društvom krenuo u Neum. Pošla je i ona sa njima. Našla je posao i stan, ali jedan od prijatelja s kojim je bila u kontaktu rekao je njenoj majci gdje je. Došli su po nju.

Ines kaže da je najviše povrijedilo to što je saznala da su njeni roditelji djelimično znali šta joj se desilo:

“One noći kad sam silovana pozvali su moje roditelje i rekli im da sam kod njih i da donesu 10.000 eura ako me žele ikad više vidjeti. Mama je to prijavila policiji. Kad sam otišla u Neum, opet su ih zvali tvrdeći da sam kod njih i ponovo tražili novac. I to su prijavili policiji. Zato je sa mamom u Neum po mene došao i jedan policajac. Vratili smo se kući. Ulazila sam stiskajući zube jer sam očekivala batine. Babo je rekao da me neće tući jer je oko cijele zgrade policija.”

Sutradan ujutro

Ines je mama odvela u policiju i ostavila je sa dvojicom inspektora.

Sjeća se: “Vrata od njihove kancelarije su bila širom otvorena. Vidjela sam puno policajaca koji su poznavali i moje roditelje i kriminalce koji su me prodali. Nisam im ništa smjela reći. Držali su me cijeli dan, a nisu mi dali ni čašu vode. Tada su došle dvije žene, inspektorice i odvele me u centar za socijalni rad. Dale su mi da jedem, ali ni njima nisam sve rekla. Tada su me odvele u sigurnu kuću.”

Deset dana je jedan inspektor dolazio i razgovarao sa Ines dok mu nije sve ispričala. Nakon toga je dala i zvaničnu izjavu. Otvorena je istraga. U međuvremenu, Ines je primijetila da je ispred sigurne kuće uvijek parkiran jedan automobil u kojem su se svako par sati smjenjivala dvojica muškaraca.

Tražila je da o tome obavijesti policiju, ali su u sigurnoj kući s tim odugovlačili. Ines je pobjegla i otišla u policijsku stanicu u centru. Dežurni je prepoznao i viknuo: “Ti si ona što Nini pravi probleme.”

Preznojila se od straha jer je i ona njega prepoznala: sjedio je onaj dan sa njima u kafiću kad su je prodali. Bio je Ninin prijatelj. Umjesto da zovne inspektora kako je od njega tražila, policajac je pozvao njene roditelje.

U sigurnu kuću više nisu htjeli da je prime, a ni Ines nije željela da se tamo vrati. Zatražila je da je odvedu u jednu nevladinu organizaciju o kojoj je čitala, a koja je bila u drugom gradu. U toj NVO je proslavila svoj 17. i 18. rođendan.

Amiru, Ninu i Safetu je počelo suđenje. Policija je pronašla dovoljno dokaza, ali je Ines bila ključni svjedok. Kaže da joj je najteže bilo kad ju je ispitivao Fahrija Karkin, advokat jednog od optuženih, koji je vulgarno tražio od nje da detaljno opiše “seksualni čin”. Plakala je.

Trojka je osuđena: silovatelj je dobio šest godina. Vrhovni sud mu je kaznu smanjio na četiri, a Amiru i Ninu sa dvije i po na po godinu i sedam mjeseci. “A oni su mi za 200 maraka uništili život”, kaže Ines. Ona je danas 19-godišnja djevojka koja ide u srednju školu i odlična je učenica. Planira da završi školu i zaposli se. Ima i dečka u koga je zaljubljena. Kaže, više ne plače zbog onoga što joj se desilo jer nema suza, ali nikad to neće zaboraviti.

https://www.fokus.ba/vijesti/bih/tragic ... o/1026100/

[Haman2]

[b]I ranije su se otimali za bosanske muslimane i danas se isto tako otimaju, tvrdeci da smo Srbi ili Hrvatsi islamske vjere. JEDNO PITANJE? Da li se neko zeli izjednaciti sa boljim ili gorim od sebe. Naravno svako zeli biti onaj bolji. Eto iz toga razloga nase komsije tvrde kako smo mi ustvari Srbi ili Hrvati islamske vjere, to jest da smo mi ustvari ono a oni ustvari mi.
[/b]

NA DANAŠNJI DAN UMRO HRVATSKI "OTAC NACIJE", A O BH. MUSLIMANIMA JE GOVORIO: "Oni su najstarije, najčistije evropsko plemstvo"
Na današnji dan 28. veljače 1896. u Zagrebu preminuo je Ante Starčević, a po vlastitoj želji pokopan je na groblju crkve svetog Mirka u Šestinama, tada selu na obroncima Medvednice ponad glavnog grada.



Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, a mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju.
U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije. Doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.


Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošću, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890.


U čemu se sastoji politička mudrost ovog hrvatskog velikana?

U drugoj polovici 19. stoljeća, poslije ukidanja Bachova apsolutizma i takozvanog povratka ustavnosti 1860., u hrvatskom političkom životu vladalo je kaotično stanje. Raščišćavanje i razbijanje tog političkog kaosa i postavljanje novih temelja u Hrvatskoj počelo je pojavom Stranke prava, godine 1861.

Osnovno načelo nove stranke bilo je: Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je najznačajnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću. Naime, razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma vezano je nedvojbeno uz ideju pravaštva.

Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njegovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prošlosti.

On je bio uvjeren da se duh naroda, njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovao je da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji, koju je doživljavao kao osobu s biografijom. Stoga je Starčević smatrao da su njegove misli sinteza duha hrvatskog naroda. Ključno pitanje 1861. bilo je pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Starčević i Stranka prava izjašnjavali su se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške monarhije.


Odnos prema Bosni i muslimanima

Ante Starčević je također bio stava da je Bosna historijski hrvatska zemlja, te je autor teze da su bosanski muslimani "hrvatsko cvijeće" koju su kasnije preuzeli Ante Pavelić i ustaški pokret. Starčević je ovako pisao o bh. muslimanima:

"U Bosni je najoholije plemstvo što ga je Europa ikada imala. To plemstvo, muhamedovci, takovu ima ćud za gospodovati, da je ono u XV. vieku istu vjeru žrtvovalo svojemu gospodstvu. Ovaj duh žive i danas u tom plemstvu: i najsiromašniji balija Bosne drži do sebe barem koliko i najprvi lord englezki. Makar i ne bilo Turčina ni drugoga nikoga izvana, misliti da bi današnji Srbijanci, kakovi su, to plemstvo mogli nadvladati i držati, to misliti bila bi skrajna ludost, to pokušati bilo bi grieh smrtni proti pučanstvu Srbije, o tomu raditi, na to trošiti bilo bi u vodu bacati novac i praznu slamu mlatiti.

Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima.

- Kakovi Turci, vlastelini u Bosni? Ono je hrvatsko, najstarije i najčistije plemstvo sablje u svoj Europi.
Muhamedovci Bosne, izuzev pojedine došlace, nisu turske pasmine; oni su pravi hrvatski plemići; oni su najstarije i najčistije plemstvo Europe; među njimi su riedki, kojim mnoge europejske dinastije nisu premlade; proslavljeni na sablji, samo ako im se prilika pruži, oni će se proslaviti u svakoj grani znanja i umieća; ne bude li te prilike, i oni moraju postati pripuzi, kako su drugi hotice postali i ostali" (Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, HIBZ, Zagreb, 1945.)".

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/738 ... mstvo.html

[Haman2]

Jedini kandidat s doktoratom i bogatim referencama najlošije ocijenjen na konkursu Univerziteta u Bihaću

Piše: M. Ć./Klix.ba


Almir Badnjević

Da u Bosni i Hercegovini ni najveće akademske titule i međunarodne reference ne koriste mnogo ukoliko nemate partijske knjižice svjedoči i posljednji slučaj s Univerziteta u Bihaću. Iako je na konkursu bio jedini kandidat s doktorskom disertacijom, Almir Badnjević je završio kao najlošije ocijenjeni kandidat, jer je, prema njegovim riječima, jedini kriterij za izbor bila stranačka podobnost.
U julu 2017. godine raspisan je konkurs za izbor članova Upravnog odbora Univerziteta u Bihaću. Na konkurs se prijavilo osam kandidata od kojih je samo jedan imao akademsku titulu doktora nauka. Upravo je taj kandidat, prema nejasnim kriterijima Komisije za izbor i imenovanje Upravnog odbora Univerziteta, ocijenjen kao najlošiji.

Riječ je o Almiru Badnjeviću, jedinom doktoru nauka iz oblasti biomedicinskog inžinjeringa u našoj zemlji. Njegova biografija, u najkraćim crtama, izgleda ovako:

Osnovnu školu je završio u Bosanskoj Krupi kao učenik generacije, dok je srednju Elektrotehničku školu 2005. godine završio u Bihaću, također kao učenik generacije. Zvanje magistra elektrotehničkih nauka stekao je 2010. godine na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu te kao jedan od najboljih studenata generacije postaje dobitnik Zlatnog prstena Univerziteta u Sarajevu. Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) Sveučilišta u Zagrebu 2015. godine je stekao zvanje doktora nauka.

Iste godine biva izabran u zvanje docenta iz oblasti bioinžinjeringa, elektronike i automatike na univerzitetima u Sarajevu i Bihaću. Radi kao šef Odsjeka za genetiku i bioinžinjering na Burch Univerzitetu u Sarajevu, docent je na Tehničkom fakultetu u Bihaću te stručnjak iz prakse na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu.

Od 2010. do 2013. godine pohađao je više od 20 različitih specijalizacija iz oblasti medicinske elektronike, medicinskih uređaja i biomedicinskog inžinjeringa širom Evrope. Od 2013. do 2014. radi kao stručni saradnik Instituta za mjeriteljstvo BiH na izradi studije "Mjeriteljstvo u medicini". U martu 2014. godine pokreće Verlab, treći najopremljeniji laboratorij u Evropi za verifikaciju medicinske opreme, koji ujedno postaje imenovani laboratorij za usluge verifikacije medicinske opreme u BiH. Od 2014. osnivač je i predsjedavajući Društva za medicinski i biološki inžinjering u Bosni i Hercegovini, koje je punopravni predstavnik BiH u Međunarodnoj federaciji za medicinski i biološki inžinjering (IFMBE). Od 2015. godine prvi put u BiH pokrenuo je najveću regionalnu konferenciju o medicinskom i biološkom inžinjeringu (CMBEBIH) s više od 700 učesnika iz 40 zemalja svijeta.

Badnjević je autor ili koautor više od 60 naučnih članaka objavljenih u poglavljima knjiga, naučnim i profesionalnim žurnalima te međunarodnim konferencijama. Autor je jedinstvene knjige koju je publikovao najveći svjetski izdavač Springer pod nazivom: "Inspection of Medical Devices", koja je univerzalni protokol za cijeli svijet o ovoj temi.

Član je IEEE tehničkog komiteta za kardiopulmonarne sisteme. Jedan je od direktora (Board Member) evropskog udruženja ESEM (Education of students in Engineering and Medicine). Od 2016. godine njegov CV je uvršten u američki Marquis Who's Who in the World, čime je postao jedan od tri posto najuspješnijih ljudi na svjetu.

No, ništa od navedenog nije mu bilo od pretjerane koristi prilikom izbora za članove Upravnog odbora Univerziteta u Bihaću. Za Klix.ba Badnjević je objasnio šta se to u proteklom periodu dešavalo kada je riječ o ovom konkursu.

"Na prijedlog nekoliko prijatelja, prije godinu i po sam počeo raditi na Tehničkom fakultetu u Bihaću kao vanjski saradnik. U međuvremenu se okupila jedna grupa mlađih ljudi, među kojima sam bio i ja, koja se dobro uvezala i odlučila da zajedničkim snagama pomogne Univerzitetu u Bihaću. Organizovali smo nekoliko naučnih konferencija i uspjeli donijeti dva Erasmus projekta", govori Badnjević na početku razgovora za naš portal.

U međuvremenu je raspisan konkurs za Upravni odbor Univerziteta, a našeg sagovornika kolege su nagovarale da se prijavi.

"Na jednoj od tih konferencija pitao sam premijera kantona, dekana, rektora i ostale da li je uredu da se ja prijavim, jer nisam želio nikom smetati i kvariti bilo kakve odnose. Oni su mi rekli da imam njihovu punu podršku, da treba da se prijavim i da im je drago što sam uopće htio da sarađujem s bihaćkim univerzitetom. Nakon svega toga, isti ti ljudi formiraju komisiju koja izvrši ovakvo ocjenjivanje", objašnjava Badnjević.

On ističe da se u konkursu kao kriterij tražilo visoko obrazovanje.

"Tu je stajalo da ako bude više kandidata s, primjerice, doktoratom - gledat će se broj publikacija. Od svih prijavljenih kandidata samo sam ja imao doktorat. Na samom intervjuu, pak, izložio sam kompletan plan i program šta namjeravam raditi, a rekao sam im i da ću sav honorar preusmjeriti studentima kojima je potrebna finansijska podrška. Ipak, na konačnoj listi sam ocijenjen kao najslabiji kandidat", dodaje.

Ističe da je zbog očigledne nepravde odlučio javno reagovati.

"Ne želim više ni da radim kao saradnik na Tehničkom fakultetu u Bihaću te sam otkazao ugovor o radu s njima. Na kraju krajeva, tužit ću komisiju koja je to uradila, jer naprosto želim da znam koji su to bili kriteriji za ocjenjivanje. Tokom dana, čak me zvalo nekoliko kolega s Univerziteta u Sarajevu koji rade kao saradnici na Bihaćkom univerzitetu i također su mi rekli da će otkazati svoj angažman", kaže Badnjević.

On smatra da se ovakvim primjerima šalje "odlična" poruka mladim ljudima.

"Kada su me kolege nagovarale da se prijavim na konkurs govorili su mi da, ako se ja prijavim sa svojim referencama, nema šanse da će neka politika nešto progurati. Zajedno s njima, želio sam pokazati mladim ljudima da, ako imaš reference, ni politika te ne može sputati i da kao takav moraš biti prihvaćen. Međutim, nakon ovakvih primjera, zaista čovjeku bude jasno zašto se pola Unsko-sanskog kantona iselilo", kaže za kraj Badnjević.

Odgovor Univerziteta u Bihaću na pitanje koji su kriteriji Komisije prilikom rangiranja kandidata za članove Upravnog odbora i kako se desilo da kandidat koji jedini ima akademsku titulu doktora nauka i dobre naučne reference bude posljednje plasiran, još uvijek nismo dobili.

[pici]

CIK BIH
Na biračkim spiskovima u BiH više od pet hiljada umrlih

ociti dokaz da ima zivota i poslije smrti... zovte morgana freemana

[Haman2]

Radoznali komšija Slobo
Zapisao: Nadan Filipović



Posjetiše me jučer dragi gosti iz Doboja. Doputovali su u Perth kod kćerke, unuke i zeta da dočekaju rođenje praunuka. I dočekaše ga.

Helem, sjedimo u vrtu i kahvenišemo. Razvezao se eglen – vezak uspomena iz mirnodopskog vakta. Prisjećali smo se i onih kojih više nema, ali i onih koji su još živi, ali teško dostupni, jer su rasuti na “pet strana” dunjaluka.

I ovako ta simpatična pranana priča:

“U komšiluku, s desne strane bile su naše drage komšije, a najstariji među njima bio je dedo Avdo, kojeg smo svi oslovljavali sa Avdaga. Do Avdagine kuće su bile njegove prve komšije koji su se do 1991. godine deklarirali kao 100% - tni Bosanci, ali pravoslavci. Polovinom 1991 skoro svi dobojski pravoslavci odjednom postadoše Srbi, maltene veći Srbi od onih iz Srbije. Naime, Doboj nije bio izuzetak – tako je bilo diljem Bosne. Rat se mogao namirisati u zraku. A tog vrelog ljeta još vode nestade. Navodno, uzrok je bio neki golemi kvar. Nema vode danima.

Prozor WC-a Avdagine kuće bio je okrenut prema komšijskim tarabama. Avdaga se potrefio u WC-u, prozor WC-a širom otvoren, a neko ga od ukućana glasno zove – Dedo, dedo, evo te treba Rasim na telefon.

Avdaga glasno odvrati da se ne može odmah javiti jer je zabavljen u WC-u.

Tada se javi Slobo, komšijin najmlađi sin – Avdaga, hej Avdaga, da te nešta upitam. Već danima nema vode za napit' se, a kamo li guzu oprat'. Valja ti moj komšija sada tariguzom guzicu brisat'.

A Avdaga će sa WC-šolje, veoma glasno – Ne brigaj se Slobo, bolan ne bio. Pune samoposluge i granapi “Knjaza Miloša”. Kupio sam ja dvadesetak flaša. Dok je “Knjaza Miloša” mi se brinut' ne moramo kako ćemo guzu oprat'. I još je u zelenoj boci.

A iza taraba muk. Slobo se više ne oglasi.”

http://www.bosnjackooko.com

[Haman2]

TRAGOVI ZLOGLASNIH "ŽUTIH OSA": Pročitajte kako je nastala čuvena fotografija iz Zvornika
Vezali su me nekom tankom žicom, koja mi se urezala u ruke i tukli su nas, a u tim je radnjama prednjačio Dušan Vučković, kojeg su zvali Repić. Prvo su nas odvezli u motel Vidikovac u naselju Divič, gdje su nas mučili u jednoj maloj sobi”, priča Mahmut Pandur, zvani Avdo, iz sela Glumina.


Osmi je april 1992. godine. U ranim jutarnjim satima arkanovci, pripadnici JNA, lokalna policija i dobrovoljci iz Srbije, uspostavljaju kontrolu nad Zvornikom, gradićem na Drini. Počinjeni su prvi zločini, počelo je etničko čišćenje.

U Zvorniku je tada živjelo blizu 60 posto Bošnjaka i 38 posto Srba. Istovremeno, u drugom dijelu opštine, na lokalitetu Perunika, nekoliko kilometara od Crnog vrha, nalazilo se stotine bošnjačkih civila iz mnogih zvorničkih naselja. Neki procjenjuju da se tada u šumama i na livadama nalazilo i više od dvije hiljade civila.
Među njima tada su se nalazili i Mensudin Karić, Ahmet Isić, Beriz Isić i Avdo Pandur, svi iz zvorničkog naselja Glumina, koje se nalazi nedaleko od Perunike. Svi su tada čekali vijesti iz Zvornika, ali i ubrzano u strahu tražili način da pobjegnu prema Tuzli, da spase svoje živote.

U narednim sedmicama, u noćnim satima, svjedoče nam, grupe Bošnjaka su napuštale Peruniku. U kolonama su prelazili magistralnu cestu, pješačili šumama u reonu Crnog vrha i Križevačkih njiva. Konačno odredište je bilo naselje Nezuk (danas općina Sapna), koje će tri godine kasnije biti mjesto spasa za hiljade Srebreničana.

Sredinom juna, na lokalitetu Perunika se nalazilo desetak zvorničkih Bošnjaka. Njihov uobičajeni junski dan, u kojem su tražili hranu da prežive i način da pobjegnu na slobodnu teritoriju, pretvara se u noćnu moru.
Čuli su se rafali. Mensudin, Ahmet, Beriz i Avdo ubrzo su bili zarobljeni i svezani. Nedugo nakon zarobljavanja, četvorica muškaraca su pretučeni. Zločinci, njih osmorica, tukli su ih i na kamionu, kojim su ih 15-ak minuta vozili do mjesta Karakaj. No, u Karakaju tek počinje njihov pakao. Tada i nastaje čuvena fotografija, koja je 1992. godine obišla svijet.

Naime, četvorica muškaraca su tada istjerana na barikadi u Karakaju i tada ih počinju maltretirati i tući pripadnici jedinice “Žute ose”. Na fotografiji, koju je tada napravio američki fotoreporter, vide se krvavi i pretučeni Mensudin (lijevo), Ahmet (u sredini) i Beriz (desno), dok se zločinac Dušan Vučković Repić, pripadnik jedinice Žute ose, nalazi okrenut leđima. Avdo Pandur se također nalazio na ovom mjestu, odmah do Beriza, ali nije fotografisan.

“Tu nas je bilo preko 2.000 muškaraca, žena, djece i staraca. Krili smo se, očekujući da bismo svaki dan mogli naći put do Tuzle i da će neko doći po nas i spasiti nas. Glavnim putem se nije moglo. U tom iščekivanju, noću smo se vraćali u svoja sela u potrazi za hranom i stokom. Jedan dan, dok sam brao gljive, zarobljen sam zajedno sa Ahmetom i Berizom Isićem, te Mensudinom Karićem. Vezali su me nekom tankom žicom, koja mi se urezala u ruke i tukli su nas, a u tim je radnjama prednjačio Dušan Vučković, kojeg su zvali Repić. Prvo su nas odvezli u motel Vidikovac u naselju Divič, gdje su nas mučili u jednoj maloj sobi”, priča Mahmut Pandur, zvani Avdo, iz sela Glumina.

Nakon dva dana mučenja, njih su četvorica odvezena do barikade u Karakaju, na ulazu u Zvornik, gdje su u Tehničkom školskom centru vršena masovna strijeljanja.

“Na barikadi su nas šutali kao fudbalsku loptu. Obarali su nas, pa su nas tjerali da ustajemo. Od dva udarca vojničkom cipelom, desna strana lica mi je otekla. I zube su mi izbili”, prisjeća se Pandur, dodajući da su njihove živote poštedjeli jer su “im trebali za razmjenu”.

Ahmet Isić, poput većine preživjelih Zvorničana iz straha ne želi razgovarati o zarobljavanju i mučenjima. Odbija javno ispričati šta je doživljavao u maju i junu 1992. godine. Samo nam je potvrdio da je on osoba oblivena krvlju koja se vidi na čuvenoj fotografiji koja obišla svijet.



Zvornički Bošnjaci su potom odvezeni nekoliko kilometara dalje, u mjesto Divič. U zapuštenoj i neuslovnoj sobici hotela Vidikovac proveli su nekoliko dana. Potom su prebačeni u Ugljevik, a nakon toga i u zloglasni logor Batković kod Bijeljine, gdje su proveli nekoliko mjeseci. Svi su preživjeli torture u logoru i nakon razmjena su se našli na slobodnim teritorijama. Beriz je preminuo nakon rata.

Dušan Vučković Repić je umro u ćeliji beogradskog Centralnog zatvora 2005. godine, osam dana prije početka suđenja. Bio je optužen za ratne zločine u Zvorniku.

SB/Anadolija

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/754 ... rnika.html

[Haman2]

NASA POSLA. Dok mnogim Bosnjacima kao npr. : Aliji Nametku, Enveru Čolakoviću, Mustafi Busuladžiću, Smailu Baliću, Dervišu Korkutu, Muhamedu Hadžijahiću, Ahmedu Muradbegoviću i mnogim drugim pripisujemo ovo ili ono, gospodinu Ivi Andricu zaboravljamo sve pa cak i ono najgore.



Andrić - tihi, meki, prilagodljivi činovnik
Autor: Duško Lopandić

Ivo Andrić: Nemci i Nemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovekovoj sudbini ili prekretnicu ili smrt... što sam ja lično propatio od Nemaca i zbog Nemaca!



MRAK je već postajao gust te večeri 1. juna 1941. godine u trenutku kada su zaškripale kočnice specijalnog voza koji je ušao u beogradsku železničku stanicu. Naokolo su se nazirali obrisi ruševina preostalih od aprilskog bombardovanja. Kroz paru koju je ispuštala još zadihana lokomotiva promaljale su se tamne prilike putnika s punim rukama kofera, porodice s decom, nosači sa zavežljajima. Vagone koji su dovezli deportovane jugoslovenske diplomate odmah su okružili vojnici sa znakom svastike. Pripadnici Gestapoa su već na peronu razdvajali i odvodili neke putnike. Andrić, vođa grupe interniranih jugoslovenskih diplomata, donedavno poslanik u Berlinu, diplomata zemlje koje više nije bilo, i dalje nije mogao da se pomeri iz kupea. Sa spuštanjem mraka kao da mu je teret na grudima i na duši postajao toliko težak da je jedva disao.

"U najgorim svojim časovima nalazio sam neobičnu i neočekivanu utehu u tome što sam zamišljao jedan drugi život, isti kao moj... ali prav, svetao, čist... život koji počinje sa blagoslovom i gubi se u visinama i gasi u svetlosti..." Priseti se Sintre. Požele da je opet tamo, u neobičnoj šumi. Pomisli na onu svetlost i lakoću koju je nekada davno i samo na trenutak osetio, na treptaje jednog prozračnijeg i blistavijeg sveta što uokviruju pojas mora i beskraj neba. "Jedan sekund mira... Iznutra me uboga srećna svest o nepostojanju obasja i umine." Za trenutak mu bi lakše. Ruke mu se pomeriše i noge počeše da slede njegove naredbe.

BIVŠI poslanik Andrić siđe iz voza. Raspitivao se o kolegama koje je odveo Gestapo. Neke od njih više nikada neće videti.

"Nemci i Nemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovekovoj sudbini ili prekrtnicu ili smrt... što sam ja lično propatio od Nemaca i zbog Nemaca!", napisaće jednom, mnogo godina kasnije, Andrić, sećajući se dana koji su predstavljali istovremeno vrhunac, najdramatičniji period i kraj njegove diplomatske karijere.

Od februara 1921. godine, kada je upućen u Rim, u poslanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Vatikanu, pa do aprila 1941. skoro tačno dve decenije trajaće Andrićeva diplomatska karijera, od položaj do položaja, u skoro stalnom napredovanju. Vicekonzul u Rimu, Bukureštu (1921), Trstu (1922), Gracu (1923), Marselju (1924), Parizu (1928), zatim sekretar poslanstva u Madridu (1928), Briselu (1929), Ženevi (1930), Andrić je na svakom mestu pohvaljivan od svojih šefova i preporučivan. "Marljiv u službi, primeran... retka inteligencija, otmeno vaspitanje, čestit karakter... plemenit i osetljiv čovek... samodisciplinovan, uzdržljiv, distanciran... zatvoren u sebe, suzdržanih reakcija..." - samo su neke od karakteristika koje su šefovi i kolege davali tom mladom diplomati čiji je stil pisanja osvajao, a pronicljivost pred ljudima i događajima plenili.

NAJSPOSOBNIJI DIPLOMATA
U svojoj preporuci da se odobri diplomatski agreman za jugoslovenskom poslaniku Ivu Andriću, fon Heren, nemački poslanik u Beogradu, napisao je: "Govori tečno nemački... uvek je smatran jednim od politički najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vreme svog dugog delovanja u ministarstvu Andrić je... u svim pregovorima pokazivao temeljno razumevanje... nemačke politike..."
U MARTU 1933. godine Andrić je iz Ženeve premešten u Ministarstvo inostranih poslova, gde je dobio zvanje savetnika. Dve godine kasnije biva postavljen na jedan od najvažnijih položaja u ministarstvu - za načelnika Političkog odeljenja. Bila je to odluka predsednika Vlade i ministra inostranih poslova Milana Stojadinovića koji je odigrao odlučujuću ulogu u Andrićevom napredovanju. Novembra 1937. na predlog Stojadinovića Andrić je postavljen za njegovog zamenika, tj. pomoćnika ministra inostranih poslova. U svojim memoarima "Ni rat ni pakt" Stojadinović je zapisao: "Andrića sam veoma cenio i polagao na njegovo mišljenje u svim važnijim pitanjima. On je bio Srbin katoličke vere iz Bosne, književnik, pametan i odmeren u mišljenju. Diplomatske note koje bi on po mojim instrukcijama stilizovao, bilo je pravo zadovoljstvo čitati."

SREDINOM tridesetih godina XX veka, nakon dolaska Hitlera, na vlast naglo se menjala evropska politička scena. Jugoslavija je pod upravom kneza Pavla Karađorđevića nastojala da se prilagodi novim uslovima proklamujući neutralnost. "Nemačka aždaja se ustremila na nas", rekao je jednom prilikom Stojadinović svom pomoćniku, "moramo nastojati da je otklonimo od naše zemlje. Neka ide na drugu stranu... Nemci su teški kao prijatelji a opasni kao protivnici..." Andrić je bio diskretni i efikasni izvršilac zamisli jugosloveneskog namesnika kneza Pavla i njegovog ministra inostranih poslova. Jedan bivši kolega je zapisao da se Andrić kao drugi čovek ministarstva pokazao kao "tihi, meki, prilagodljiv činovnik" koga je pasionirala beletristika i kome je "najvažnije bilo da se ne zameri kolegama".

KAKO je jednom Andrić zapisao, "u diplomatskoj službi prilike prisile većinu ljudi da moraju pre ili posle da istupe samostalno i da pokažu kakvi su i šta umeju". On je kao pomoćnik ministra igrao značajnu ulogu u zaključenju "ugovora o večnom prijateljstvu" s Bugarskom (januar 1937) i u pregovorima s Musolinijevom Italijom koji su doveli do zaključenja Beogradskog ugovora o prijateljstvu (mart 1937) kojim je otklonjena za određeni period opasnost od napada Italije. Andrićeva uloga "sive eminencije" Ministarstva inostranih poslova završila se onda kada je pala Stojadinovićeva vlada (februar 1939) i kada je na mesto ministra bio postavljen dotadašnji poslanik u Berlinu - Aleksandar Cincar-Marković. Da bi donekle ublažila nepovoljan utisak na Nemačku zbog smene pronemačkog premijera, nova vlada je njegovog saradnika Andrića postavila za "opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika" u Berlinu.

NOVI poslanik je stupio na dužnost u Berlinu 10. aprila 1939. godine. Poslanstvo je bila jedna od najvećih jugoslovenskih misija. Brojalo je 15 službenika. Već nakon nekoliko dana novi poslanik se našao pred firerom. Teško je zamisliti dva različitija karaktera nego što su bili nemački vođa i beogradski poslanik i pisac. "Još od ranog jutra pripremao sam se za ovaj izuzetan doživljaj. Ostani priseban, pokušavao sam sam sebe da smirim, ali kada sam se u pratnji šefa protokola našao pred Hitlerom, počeo sam da gubim prisebnost i gotovo panično zaželeo da se ovaj strogo protokolarni čin što pre završi. Zapazio sam da je Hitler bio možda nešto niži od mene... Da ste me tada zapitali kakve ima oči, ne bih mogao da vam sa sigurnošću da vam kažem: otkrivao sam u njima neku hladnu radoznalost, hladan sjaj čoveka koji više veruje u svoje ideje i predrasude nego u samog sebe."

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/c ... i-cinovnik