Najpoznatije ubice u ex-Yu

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...

Moderator: anex

Post Reply
Kornjacon47
Posts: 39
Joined: 23/08/2014 13:04

#176 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Kornjacon47 »

Zna li netko nešto više o slučaju Dragana Veselinovića? Ovo sam našao u knjizi Marka Lopušine "Najzagonetnije jugoslovenske ubice".
Dragan Veselinović je imao sve u životu što je potrebno jednom mladiću. Otac vojno lice, majka grafička radnica, stan na Čukarici, vlastita soba, starija sestra, džeparac redovan. To su okolnosti u kojima je rastao dečak rođen 1955. godine. Pamti se da je sa sedam godina patio od neke bolesti slične epilepsiji i da je čak zbog toga lečen na VMA. Međutim, porodična sigurnost je za Dragana izgleda bila samo izazov da krene i onim drugim stazama života. Imao je četrnaest godina kada je ukrao jedan motocikl, obio jedan automobil i zatim provalio u tuđ stan. Tako se prvi put i sreo sa socijalnim radnicima i sudijom za maloletnike. Oni su ga opisivali kao dečaka veoma zatvorenog i nezainteresovanog, iz tipične gradske porodice. Verujući valjda u snagu te porodice, sud je za Dragana Veselinovića odredio pojačan roditeljski nadzor.
Da bi dečak promenio sredinu i društvo, Veselinovići su se sa Čukarice preselili na Voždovac, a potom i na Banovo brdo. Iako je imao dobre uslove za učenje, Dragan je bio slab đak. Hemijsku školu je napustio posle nekoliko meseci. Bilo mu je teško da uči, više je voleo šund-romane i petparačke ljubiće. Slobodno vreme je provodio u potrazi za dobrim motorima. Te moćne mašine su ga neodoljivo privlačile. Kada se upisao na automehaničarski kurs, kao da je našao sebe. Završio je taj kurs sa uspehom. Od oca je dobio na poklon jedan stari motor. Na njemu je vežbao rastavljanje i popravljanje. Voleo je taj posao, mada nije imao sreće i da se zaposli kao automehaničar. Godine su prolazile, roditelji su socijalne radnike sve češće ubeđivali da se Dragan dobro ponaša. U jesen 1972, nadzor je ukinut. Njegov otac je obećao da će sada kao penzioner imati više vremena da posveti svom sinu. Dragan Veselinović je otišao u vojsku. Vratio se kao zreo čovek, bar na izgled.
Besposlen i u dvadeset i prvoj godini života, Dragan je sve vreme. provodio s motorima i automobilima. To, međutim, nije bilo dovoljno da preživi. Na Slaviji je obio izlog komisiona, a u Bulevaru revolucije je opljačkao prodavnicu nakita. Ukradenu robu je pokušao da proda na beogradskoj železničkoj stanici.
U leto 1975, ukrao je i jedan „pežo 504" da bi imao čime da se vozi po gradu. Bio je to auto „Tehnoservisa” iz Beograda. U zimu 1976, jedan radnik ove firme primetio je službenu limuzinu kod škole „Vojislav Ilić” na Zvezdari i o tome obavestio miliciju. U patroli koja je došla na lice mesta, nalazio se i milicionar Dušan Stamenov. Sa svojim kolegom se dogovorio da stražari kod „pežoa”, dok ovaj ode po drugi milicijski auto. U mrkloj februarskoj noći između subote i nedelje, Dragan Veselinović je sa kantom benzina prišao ukradenom automobilu. Bojao se da kolima ide na pumpu, pa je benzin kupovao u plastičnoj kanti. Čim je primetio milicionara Stamenova, dao se u beg. Uskočio je u školsko dvorište i sakrio se ispod stepeništa. Milicionar je krenuo za njim u pomrčinu. Sudarili su se. Dragan Veselinović je u ruci imao nož „skakavac”, a Dušan Stamenov pendrek i pištolj. Pucanj je odjeknuo kroz noć.
Patrola milicije, koja je u međuvremenu stigla do škole „Vojislav Ilić”, našla je ispod stepeništa smrtno ranjenog milicionara. Na telu je imao nekoliko rana od noža, metak u grudima i odgrižen deo palca. Pored tela su bile tri prazne čaure. Pola sata kasnije, u Splitskoj ulici, kod hotela „Srbija”, uhvaćen je i ubica, raskrvavljenog vrata i razbijene brade. Dete koje nikada nije odraslo, naplatilo je svoj ulazak u život smrću.
Ovo na kraju mi nije jasno, jesu li se oni međusobno poubijali ili kaj? Piše da su nađene tri čahure ali da je milicajac imao samo jedan metak u tijelu... i da je Dragan bio ozljeđen...
User avatar
stakasa
Posts: 8959
Joined: 14/11/2013 11:23

#177 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by stakasa »

Kornjacon47 wrote:Zna li netko nešto više o slučaju Dragana Veselinovića? Ovo sam našao u knjizi Marka Lopušine "Najzagonetnije jugoslovenske ubice".
Dragan Veselinović je imao sve u životu što je potrebno jednom mladiću. Otac vojno lice, majka grafička radnica, stan na Čukarici, vlastita soba, starija sestra, džeparac redovan. To su okolnosti u kojima je rastao dečak rođen 1955. godine. Pamti se da je sa sedam godina patio od neke bolesti slične epilepsiji i da je čak zbog toga lečen na VMA. Međutim, porodična sigurnost je za Dragana izgleda bila samo izazov da krene i onim drugim stazama života. Imao je četrnaest godina kada je ukrao jedan motocikl, obio jedan automobil i zatim provalio u tuđ stan. Tako se prvi put i sreo sa socijalnim radnicima i sudijom za maloletnike. Oni su ga opisivali kao dečaka veoma zatvorenog i nezainteresovanog, iz tipične gradske porodice. Verujući valjda u snagu te porodice, sud je za Dragana Veselinovića odredio pojačan roditeljski nadzor.
Da bi dečak promenio sredinu i društvo, Veselinovići su se sa Čukarice preselili na Voždovac, a potom i na Banovo brdo. Iako je imao dobre uslove za učenje, Dragan je bio slab đak. Hemijsku školu je napustio posle nekoliko meseci. Bilo mu je teško da uči, više je voleo šund-romane i petparačke ljubiće. Slobodno vreme je provodio u potrazi za dobrim motorima. Te moćne mašine su ga neodoljivo privlačile. Kada se upisao na automehaničarski kurs, kao da je našao sebe. Završio je taj kurs sa uspehom. Od oca je dobio na poklon jedan stari motor. Na njemu je vežbao rastavljanje i popravljanje. Voleo je taj posao, mada nije imao sreće i da se zaposli kao automehaničar. Godine su prolazile, roditelji su socijalne radnike sve češće ubeđivali da se Dragan dobro ponaša. U jesen 1972, nadzor je ukinut. Njegov otac je obećao da će sada kao penzioner imati više vremena da posveti svom sinu. Dragan Veselinović je otišao u vojsku. Vratio se kao zreo čovek, bar na izgled.
Besposlen i u dvadeset i prvoj godini života, Dragan je sve vreme. provodio s motorima i automobilima. To, međutim, nije bilo dovoljno da preživi. Na Slaviji je obio izlog komisiona, a u Bulevaru revolucije je opljačkao prodavnicu nakita. Ukradenu robu je pokušao da proda na beogradskoj železničkoj stanici.
U leto 1975, ukrao je i jedan „pežo 504" da bi imao čime da se vozi po gradu. Bio je to auto „Tehnoservisa” iz Beograda. U zimu 1976, jedan radnik ove firme primetio je službenu limuzinu kod škole „Vojislav Ilić” na Zvezdari i o tome obavestio miliciju. U patroli koja je došla na lice mesta, nalazio se i milicionar Dušan Stamenov. Sa svojim kolegom se dogovorio da stražari kod „pežoa”, dok ovaj ode po drugi milicijski auto. U mrkloj februarskoj noći između subote i nedelje, Dragan Veselinović je sa kantom benzina prišao ukradenom automobilu. Bojao se da kolima ide na pumpu, pa je benzin kupovao u plastičnoj kanti. Čim je primetio milicionara Stamenova, dao se u beg. Uskočio je u školsko dvorište i sakrio se ispod stepeništa. Milicionar je krenuo za njim u pomrčinu. Sudarili su se. Dragan Veselinović je u ruci imao nož „skakavac”, a Dušan Stamenov pendrek i pištolj. Pucanj je odjeknuo kroz noć.
Patrola milicije, koja je u međuvremenu stigla do škole „Vojislav Ilić”, našla je ispod stepeništa smrtno ranjenog milicionara. Na telu je imao nekoliko rana od noža, metak u grudima i odgrižen deo palca. Pored tela su bile tri prazne čaure. Pola sata kasnije, u Splitskoj ulici, kod hotela „Srbija”, uhvaćen je i ubica, raskrvavljenog vrata i razbijene brade. Dete koje nikada nije odraslo, naplatilo je svoj ulazak u život smrću.
Ovo na kraju mi nije jasno, jesu li se oni međusobno poubijali ili kaj? Piše da su nađene tri čahure ali da je milicajac imao samo jedan metak u tijelu... i da je Dragan bio ozljeđen...
Odgovore za tragediju potrazite u prvoj recenici
User avatar
Ommadawn
Posts: 8370
Joined: 20/02/2014 21:15
Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!

#178 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Ommadawn »

stakasa wrote:
Kornjacon47 wrote:Zna li netko nešto više o slučaju Dragana Veselinovića? Ovo sam našao u knjizi Marka Lopušine "Najzagonetnije jugoslovenske ubice".
Dragan Veselinović je imao sve u životu što je potrebno jednom mladiću. Otac vojno lice, majka grafička radnica, stan na Čukarici, vlastita soba, starija sestra, džeparac redovan. To su okolnosti u kojima je rastao dečak rođen 1955. godine. Pamti se da je sa sedam godina patio od neke bolesti slične epilepsiji i da je čak zbog toga lečen na VMA. Međutim, porodična sigurnost je za Dragana izgleda bila samo izazov da krene i onim drugim stazama života. Imao je četrnaest godina kada je ukrao jedan motocikl, obio jedan automobil i zatim provalio u tuđ stan. Tako se prvi put i sreo sa socijalnim radnicima i sudijom za maloletnike. Oni su ga opisivali kao dečaka veoma zatvorenog i nezainteresovanog, iz tipične gradske porodice. Verujući valjda u snagu te porodice, sud je za Dragana Veselinovića odredio pojačan roditeljski nadzor.
Da bi dečak promenio sredinu i društvo, Veselinovići su se sa Čukarice preselili na Voždovac, a potom i na Banovo brdo. Iako je imao dobre uslove za učenje, Dragan je bio slab đak. Hemijsku školu je napustio posle nekoliko meseci. Bilo mu je teško da uči, više je voleo šund-romane i petparačke ljubiće. Slobodno vreme je provodio u potrazi za dobrim motorima. Te moćne mašine su ga neodoljivo privlačile. Kada se upisao na automehaničarski kurs, kao da je našao sebe. Završio je taj kurs sa uspehom. Od oca je dobio na poklon jedan stari motor. Na njemu je vežbao rastavljanje i popravljanje. Voleo je taj posao, mada nije imao sreće i da se zaposli kao automehaničar. Godine su prolazile, roditelji su socijalne radnike sve češće ubeđivali da se Dragan dobro ponaša. U jesen 1972, nadzor je ukinut. Njegov otac je obećao da će sada kao penzioner imati više vremena da posveti svom sinu. Dragan Veselinović je otišao u vojsku. Vratio se kao zreo čovek, bar na izgled.
Besposlen i u dvadeset i prvoj godini života, Dragan je sve vreme. provodio s motorima i automobilima. To, međutim, nije bilo dovoljno da preživi. Na Slaviji je obio izlog komisiona, a u Bulevaru revolucije je opljačkao prodavnicu nakita. Ukradenu robu je pokušao da proda na beogradskoj železničkoj stanici.
U leto 1975, ukrao je i jedan „pežo 504" da bi imao čime da se vozi po gradu. Bio je to auto „Tehnoservisa” iz Beograda. U zimu 1976, jedan radnik ove firme primetio je službenu limuzinu kod škole „Vojislav Ilić” na Zvezdari i o tome obavestio miliciju. U patroli koja je došla na lice mesta, nalazio se i milicionar Dušan Stamenov. Sa svojim kolegom se dogovorio da stražari kod „pežoa”, dok ovaj ode po drugi milicijski auto. U mrkloj februarskoj noći između subote i nedelje, Dragan Veselinović je sa kantom benzina prišao ukradenom automobilu. Bojao se da kolima ide na pumpu, pa je benzin kupovao u plastičnoj kanti. Čim je primetio milicionara Stamenova, dao se u beg. Uskočio je u školsko dvorište i sakrio se ispod stepeništa. Milicionar je krenuo za njim u pomrčinu. Sudarili su se. Dragan Veselinović je u ruci imao nož „skakavac”, a Dušan Stamenov pendrek i pištolj. Pucanj je odjeknuo kroz noć.
Patrola milicije, koja je u međuvremenu stigla do škole „Vojislav Ilić”, našla je ispod stepeništa smrtno ranjenog milicionara. Na telu je imao nekoliko rana od noža, metak u grudima i odgrižen deo palca. Pored tela su bile tri prazne čaure. Pola sata kasnije, u Splitskoj ulici, kod hotela „Srbija”, uhvaćen je i ubica, raskrvavljenog vrata i razbijene brade. Dete koje nikada nije odraslo, naplatilo je svoj ulazak u život smrću.
Ovo na kraju mi nije jasno, jesu li se oni međusobno poubijali ili kaj? Piše da su nađene tri čahure ali da je milicajac imao samo jedan metak u tijelu... i da je Dragan bio ozljeđen...
Odgovore za tragediju potrazite u prvoj recenici
I ja sam isto pomislio, uz ono obavezno "ahaa".
Kornjacon47
Posts: 39
Joined: 23/08/2014 13:04

#179 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Kornjacon47 »

Kornjacon47 wrote:Zna li netko nešto više o slučaju Dragana Veselinovića? Ovo sam našao u knjizi Marka Lopušine "Najzagonetnije jugoslovenske ubice".
Dragan Veselinović je imao sve u životu što je potrebno jednom mladiću. Otac vojno lice, majka grafička radnica, stan na Čukarici, vlastita soba, starija sestra, džeparac redovan. To su okolnosti u kojima je rastao dečak rođen 1955. godine. Pamti se da je sa sedam godina patio od neke bolesti slične epilepsiji i da je čak zbog toga lečen na VMA. Međutim, porodična sigurnost je za Dragana izgleda bila samo izazov da krene i onim drugim stazama života. Imao je četrnaest godina kada je ukrao jedan motocikl, obio jedan automobil i zatim provalio u tuđ stan. Tako se prvi put i sreo sa socijalnim radnicima i sudijom za maloletnike. Oni su ga opisivali kao dečaka veoma zatvorenog i nezainteresovanog, iz tipične gradske porodice. Verujući valjda u snagu te porodice, sud je za Dragana Veselinovića odredio pojačan roditeljski nadzor.
Da bi dečak promenio sredinu i društvo, Veselinovići su se sa Čukarice preselili na Voždovac, a potom i na Banovo brdo. Iako je imao dobre uslove za učenje, Dragan je bio slab đak. Hemijsku školu je napustio posle nekoliko meseci. Bilo mu je teško da uči, više je voleo šund-romane i petparačke ljubiće. Slobodno vreme je provodio u potrazi za dobrim motorima. Te moćne mašine su ga neodoljivo privlačile. Kada se upisao na automehaničarski kurs, kao da je našao sebe. Završio je taj kurs sa uspehom. Od oca je dobio na poklon jedan stari motor. Na njemu je vežbao rastavljanje i popravljanje. Voleo je taj posao, mada nije imao sreće i da se zaposli kao automehaničar. Godine su prolazile, roditelji su socijalne radnike sve češće ubeđivali da se Dragan dobro ponaša. U jesen 1972, nadzor je ukinut. Njegov otac je obećao da će sada kao penzioner imati više vremena da posveti svom sinu. Dragan Veselinović je otišao u vojsku. Vratio se kao zreo čovek, bar na izgled.
Besposlen i u dvadeset i prvoj godini života, Dragan je sve vreme. provodio s motorima i automobilima. To, međutim, nije bilo dovoljno da preživi. Na Slaviji je obio izlog komisiona, a u Bulevaru revolucije je opljačkao prodavnicu nakita. Ukradenu robu je pokušao da proda na beogradskoj železničkoj stanici.
U leto 1975, ukrao je i jedan „pežo 504" da bi imao čime da se vozi po gradu. Bio je to auto „Tehnoservisa” iz Beograda. U zimu 1976, jedan radnik ove firme primetio je službenu limuzinu kod škole „Vojislav Ilić” na Zvezdari i o tome obavestio miliciju. U patroli koja je došla na lice mesta, nalazio se i milicionar Dušan Stamenov. Sa svojim kolegom se dogovorio da stražari kod „pežoa”, dok ovaj ode po drugi milicijski auto. U mrkloj februarskoj noći između subote i nedelje, Dragan Veselinović je sa kantom benzina prišao ukradenom automobilu. Bojao se da kolima ide na pumpu, pa je benzin kupovao u plastičnoj kanti. Čim je primetio milicionara Stamenova, dao se u beg. Uskočio je u školsko dvorište i sakrio se ispod stepeništa. Milicionar je krenuo za njim u pomrčinu. Sudarili su se. Dragan Veselinović je u ruci imao nož „skakavac”, a Dušan Stamenov pendrek i pištolj. Pucanj je odjeknuo kroz noć.
Patrola milicije, koja je u međuvremenu stigla do škole „Vojislav Ilić”, našla je ispod stepeništa smrtno ranjenog milicionara. Na telu je imao nekoliko rana od noža, metak u grudima i odgrižen deo palca. Pored tela su bile tri prazne čaure. Pola sata kasnije, u Splitskoj ulici, kod hotela „Srbija”, uhvaćen je i ubica, raskrvavljenog vrata i razbijene brade. Dete koje nikada nije odraslo, naplatilo je svoj ulazak u život smrću.
Ovo na kraju mi nije jasno, jesu li se oni međusobno poubijali ili kaj? Piše da su nađene tri čahure ali da je milicajac imao samo jedan metak u tijelu... i da je Dragan bio ozljeđen...
Zna li itko što se zaista dogodilo? Znam da je teško jer je prošlo maltene četri desetljeća ali ipak...
User avatar
Ommadawn
Posts: 8370
Joined: 20/02/2014 21:15
Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!

#180 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Ommadawn »

Pa mislim da bi najbolje bilo pitati Lopusinu. On je ekspert za te stvari. :thumbup:
Kornjacon47
Posts: 39
Joined: 23/08/2014 13:04

#181 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Kornjacon47 »

Pera Trta wrote:Mislio sam da je priča da je Drago Udovčić planski poklao muslimansku djecu, tj. počeo "prije vremena" samo glupa teorija zavjere.
Ali vidim da na srpskim forumima ima budala koje ga slave i pjevaju pjesmice o onome što je radio "turskoj" djeci.
Uostalom, vjerujem da su ga njegovi sunarodnjaci 1992. pustili iz zatvora da nastavi započeti posao. Vjerovatno i sada negdje živi na slobodi, naizgled normalan, pod lažnim imenom.
Ovim teorijama zavjere doprinosi i činjenica da Drage nema u knjizi Marka Lopušine o najpoznatijim jugoslovenskim ubicama. Slučajno? Za nekoga ko važi za "dobro obavještenog" kao Lopušina? Sumnjam!
Marko Lopušina je objavio knjigu prije nego što su se ta ubojstva dogodila. Niti jedno ubojstvo opisano u knjizi nije se dogodilo poslije 1987., a u poglavlju o Đorđi Adamoviću piše da mu suđenje još traje, a iz drugih izvora se saznaje da je on 1987. bio osuđen na smrt.
Dakle, knjiga je objavljena negdje početkom 1987., a Drago je ubio te ljude u svibnju 1988.
User avatar
Ommadawn
Posts: 8370
Joined: 20/02/2014 21:15
Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!

#182 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Ommadawn »

Kornjacon47 wrote:
Pera Trta wrote:Mislio sam da je priča da je Drago Udovčić planski poklao muslimansku djecu, tj. počeo "prije vremena" samo glupa teorija zavjere.
Ali vidim da na srpskim forumima ima budala koje ga slave i pjevaju pjesmice o onome što je radio "turskoj" djeci.
Uostalom, vjerujem da su ga njegovi sunarodnjaci 1992. pustili iz zatvora da nastavi započeti posao. Vjerovatno i sada negdje živi na slobodi, naizgled normalan, pod lažnim imenom.
Ovim teorijama zavjere doprinosi i činjenica da Drage nema u knjizi Marka Lopušine o najpoznatijim jugoslovenskim ubicama. Slučajno? Za nekoga ko važi za "dobro obavještenog" kao Lopušina? Sumnjam!
Marko Lopušina je objavio knjigu prije nego što su se ta ubojstva dogodila. Niti jedno ubojstvo opisano u knjizi nije se dogodilo poslije 1987., a u poglavlju o Đorđi Adamoviću piše da mu suđenje još traje, a iz drugih izvora se saznaje da je on 1987. bio osuđen na smrt.
Dakle, knjiga je objavljena negdje početkom 1987., a Drago je ubio te ljude u svibnju 1988.

Ne ne i opet ne! Drago Udovicic nije imao nacionalisticki motiv nego je stvar samog mjesta gdje se zlocin dogodio - naselje gdje je zivjelo 90% muslimanskog stanovnistva a ja licno se sjecam da je jedna zrtva koja je ranjena bila djevojcica po imenu Natasa.
Drugo, zlocin se nije desio u svibnju nego u travnju 1988. To znam jer sam Prvi maj proveo u selu kod Foce i tamosnji stanovnici su me pitali o tome sta se desilo u Banja Luci.
Trece, Drago Udovicic je izvrsio samoubistvo.

Po pitanju Marka Lopusine, mora se spomenuti da je ovaj nazovi pisac (jer po stilu njegovog pisanja, ja mu ne bih dao ni da vodi dnevnu evidenciju cijena na pijaci za lokalni list) je pisao razne knjige velicajuci velikosrpske komadante osudjene za ratne zlocine tokom 90-ih, te romantizirajuci biografije poznatih srpskih kriminalaca - sto se moze dodatno okriviti kao uzrok danasnje mladezi koja kriminalce ima kao glavne idole. Najbolje je taj fenomen opisao antropolog Ivan Colovic i Boris Dezulovic s neizbjeznom dozom humora.
Lopusina takodjer tvrdi da je njegovo prezime nastalo prema "precima koji su sekli turske glave kao lopure".

Tek da se ima u evidenciji kakvu literaturu koristite za vase tvrdnje.

Sta je onda motiv bio Azizu Kelmendiju koji je pobio vojnike JNA 1987/88 u Paracinu?
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#183 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by julisiz es grant »

Kornjacon47 wrote:
Pera Trta wrote:Mislio sam da je priča da je Drago Udovčić planski poklao muslimansku djecu, tj. počeo "prije vremena" samo glupa teorija zavjere.
Ali vidim da na srpskim forumima ima budala koje ga slave i pjevaju pjesmice o onome što je radio "turskoj" djeci.
Uostalom, vjerujem da su ga njegovi sunarodnjaci 1992. pustili iz zatvora da nastavi započeti posao. Vjerovatno i sada negdje živi na slobodi, naizgled normalan, pod lažnim imenom.
Ovim teorijama zavjere doprinosi i činjenica da Drage nema u knjizi Marka Lopušine o najpoznatijim jugoslovenskim ubicama. Slučajno? Za nekoga ko važi za "dobro obavještenog" kao Lopušina? Sumnjam!
Marko Lopušina je objavio knjigu prije nego što su se ta ubojstva dogodila. Niti jedno ubojstvo opisano u knjizi nije se dogodilo poslije 1987., a u poglavlju o Đorđi Adamoviću piše da mu suđenje još traje, a iz drugih izvora se saznaje da je on 1987. bio osuđen na smrt.
Dakle, knjiga je objavljena negdje početkom 1987., a Drago je ubio te ljude u svibnju 1988.
Da, ali je izdavana i kasnije i dopunjavana novim slučajevima. Zadnje izdanje je mislim iz 2008.
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#184 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by julisiz es grant »

Ommadawn wrote: Po pitanju Marka Lopusine, mora se spomenuti da je ovaj nazovi pisac (jer po stilu njegovog pisanja, ja mu ne bih dao ni da vodi dnevnu evidenciju cijena na pijaci za lokalni list) je pisao razne knjige velicajuci velikosrpske komadante osudjene za ratne zlocine tokom 90-ih, te romantizirajuci biografije poznatih srpskih kriminalaca - sto se moze dodatno okriviti kao uzrok danasnje mladezi koja kriminalce ima kao glavne idole. Najbolje je taj fenomen opisao antropolog Ivan Colovic i Boris Dezulovic s neizbjeznom dozom humora.
Lopusina takodjer tvrdi da je njegovo prezime nastalo prema "precima koji su sekli turske glave kao lopure".

Tek da se ima u evidenciji kakvu literaturu koristite za vase tvrdnje.

Sta je onda motiv bio Azizu Kelmendiju koji je pobio vojnike JNA 1987/88 u Paracinu?
Lopušina nije književnik, već publicista blizak obavještajnim krugovima u Srbiji. Njegova knjiga ima faktografskih grešaka, nepreciznosti i nedorečenosti, a iz opisa pojedinih slučajeva izviru autorove konstrukcije, izvrtanje činjenica i zlonamjernost (slučajevi Aziza Keljmendija i Ferata Muje). Ipak, on je jedan od rijetkih koji je pisao o ovoj temi i zato je njegova knjiga, takva kakva je, obavezna za svakoga koga ovo interesuje.
Kornjacon47
Posts: 39
Joined: 23/08/2014 13:04

#185 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Kornjacon47 »

julisiz es grant wrote:
Ommadawn wrote: Po pitanju Marka Lopusine, mora se spomenuti da je ovaj nazovi pisac (jer po stilu njegovog pisanja, ja mu ne bih dao ni da vodi dnevnu evidenciju cijena na pijaci za lokalni list) je pisao razne knjige velicajuci velikosrpske komadante osudjene za ratne zlocine tokom 90-ih, te romantizirajuci biografije poznatih srpskih kriminalaca - sto se moze dodatno okriviti kao uzrok danasnje mladezi koja kriminalce ima kao glavne idole. Najbolje je taj fenomen opisao antropolog Ivan Colovic i Boris Dezulovic s neizbjeznom dozom humora.
Lopusina takodjer tvrdi da je njegovo prezime nastalo prema "precima koji su sekli turske glave kao lopure".

Tek da se ima u evidenciji kakvu literaturu koristite za vase tvrdnje.

Sta je onda motiv bio Azizu Kelmendiju koji je pobio vojnike JNA 1987/88 u Paracinu?
Lopušina nije književnik, već publicista blizak obavještajnim krugovima u Srbiji. Njegova knjiga ima faktografskih grešaka, nepreciznosti i nedorečenosti, a iz opisa pojedinih slučajeva izviru autorove konstrukcije, izvrtanje činjenica i zlonamjernost (slučajevi Aziza Keljmendija i Ferata Muje). Ipak, on je jedan od rijetkih koji je pisao o ovoj temi i zato je njegova knjiga, takva kakva je, obavezna za svakoga koga ovo interesuje.
Da, nije loša knjiga ali stvarno ima puno mana, kao npr manjak detalja. U poglavlju o Devi Ilijevskom čak ne piše niti kada se ubojstvo dogodilo. U većini poglavlja on samo napiše o samom ubojstvu i onda se prebaci na suđenje i epilog a rijetko napiše kako su uhvatili ubojicu, koji su dokazi bili korišteni na sudu, itd. Rijetko kad napiše i tko je otkrio tijelo. U poglavlju u Antunu Stankoviću na kraju se ne zna niti je li ubio više od dvije žene, niti na koliko je osuđen niti kako su ga uhvatili niti što je poslije s njim bilo. U poglavlju o Seadi Šehić i Mitaru Sekuliću, a i u nekim drugima ne znamo niti na kolko su ih osudili. O poglavlju o Draganu Veselinoviću da i ne spominjem, epilog potpuno nejasan. O trostrukom ubojstvu u Rijeci zbog kojeg je jedna osoba bila osuđena na smrt napisao je pet rečenica. U nekim poglavljima bi samo stavio dio priznanja ili optužnice. U poglavlju o Đorđu Adamoviću piše da je obdukcija pokazala da je ubojica bio lijevak i da su Đorđa uhitili jer je on bio ljevak. Zapravo su Đorđa su priveli jer je poznavao žrtvu i prije bio osuđivan a optužili nakon što su mu našli tragove krvi na bundi, čizmama itd.
Ali opet bez te knjige i ono malo što sad znamo ne bismo saznali .
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#186 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by julisiz es grant »

Da, ta nedorečenost je ono što i meni najviše smeta. Vjerovatno je računao u vrijeme kada je pisao knjigu, da ljudi još znaju osnovne činjenice o pojedinim slučajevima (iz novina, TV), pa se ograničio na šture i nepotpune opise. Ja bih tim slučajevima koje si pomenuo dodao i Tihomira Mesarova, koji je čitav život bio opsjednut jednom ženom, da bi na kraju zbog nje počinio pravi masakr. Ništa nema o epilogu slučaja, Google ne daje ništa, a sama priča djeluje nestvarno, kao film ili roman.
User avatar
Ommadawn
Posts: 8370
Joined: 20/02/2014 21:15
Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!

#187 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Ommadawn »

julisiz es grant wrote:
Ommadawn wrote: Po pitanju Marka Lopusine, mora se spomenuti da je ovaj nazovi pisac (jer po stilu njegovog pisanja, ja mu ne bih dao ni da vodi dnevnu evidenciju cijena na pijaci za lokalni list) je pisao razne knjige velicajuci velikosrpske komadante osudjene za ratne zlocine tokom 90-ih, te romantizirajuci biografije poznatih srpskih kriminalaca - sto se moze dodatno okriviti kao uzrok danasnje mladezi koja kriminalce ima kao glavne idole. Najbolje je taj fenomen opisao antropolog Ivan Colovic i Boris Dezulovic s neizbjeznom dozom humora.
Lopusina takodjer tvrdi da je njegovo prezime nastalo prema "precima koji su sekli turske glave kao lopure".

Tek da se ima u evidenciji kakvu literaturu koristite za vase tvrdnje.

Sta je onda motiv bio Azizu Kelmendiju koji je pobio vojnike JNA 1987/88 u Paracinu?
Lopušina nije književnik, već publicista blizak obavještajnim krugovima u Srbiji. Njegova knjiga ima faktografskih grešaka, nepreciznosti i nedorečenosti, a iz opisa pojedinih slučajeva izviru autorove konstrukcije, izvrtanje činjenica i zlonamjernost (slučajevi Aziza Keljmendija i Ferata Muje). Ipak, on je jedan od rijetkih koji je pisao o ovoj temi i zato je njegova knjiga, takva kakva je, obavezna za svakoga koga ovo interesuje.
- Zar on kao publicista ne bi trebao biti objektivan?
- Blizak obavjestanim krugovima u Srbiji - ali knjigu nije napisao na cinjenicama.
- Publicista sa najlosijim stilom pisanja koji je na Balkanu postojao.
- Kad ne posjeduje fakte, pribjegava slobodnom pisanju.
- Svoj sovinizam i nacionalizam nikada i nigdje ne krije.
- Na kraju, sta reci o covjeku koji je dao epitet Ceci "srpska majka"?
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#188 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by julisiz es grant »

Znam ja to sve, ali da nema ove knjige ne bi znali ni ovo malo.
Dosta je ovih slučajeva obrađeno u emisiji Uviđaj na RTS-u, to valja gledati.
Kornjacon47
Posts: 39
Joined: 23/08/2014 13:04

#189 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Kornjacon47 »

julisiz es grant wrote:Da, ta nedorečenost je ono što i meni najviše smeta. Vjerovatno je računao u vrijeme kada je pisao knjigu, da ljudi još znaju osnovne činjenice o pojedinim slučajevima (iz novina, TV), pa se ograničio na šture i nepotpune opise. Ja bih tim slučajevima koje si pomenuo dodao i Tihomira Mesarova, koji je čitav život bio opsjednut jednom ženom, da bi na kraju zbog nje počinio pravi masakr. Ništa nema o epilogu slučaja, Google ne daje ništa, a sama priča djeluje nestvarno, kao film ili roman.
Ja sam na internetu samo našao članak o nekim odvjetnicima i tamo je samo jedna rečenica o tome, pisalo je da je taj i taj (ne sjećam se tko) branio Tihomira Mesarova. Dalje nema ništa.
Kornjacon47
Posts: 39
Joined: 23/08/2014 13:04

#190 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Kornjacon47 »

Evo još jednog zanimljivog slučaja:
POSLE četiri godine provedene u zatvoru, Uroš Mihajlović je tog istog dana izišao iz Centralnog zatvora i našao se na slobodi. Selo Lisović bilo je ogorčeno. Pisane su peticije, stizale pretnje, ali je odluka suda postala pravosnažna.
Na ovakvo uverenje seljaka svakako je uticalo Uroševo priznanje zločina u istrazi, koje je porekao kad je izveden pred sud. Priznanje je opredelilo i krivično veće, koje mu je prvi put sudilo, da mu 9. juna 1961. izrekne 15 godina strogog zatvora.
Mesec dana pre nego što se osvetio, Siniša je ušao u seosku prodavnicu gde se pije pivo i zatekao Uroša pijanog. I on je naručio piće.
- Hajde ti i ja nasamo da razgovaramo - tvrdi da mu je tada kazao Uroš.
- Jesi li ti ubio mog Vitomira? - upitao je Siniša.
Uroš je odgovorio potvrdno i objasnio kako je glavni krivac njegova žena Dobrina. Ona ga je, navodno, naljutila onog dana, pa se napio i ubio dete.
- Da li je mali nešto rekao?
- Kako da kaže kad sam ga prvo onesvestio.
Seljaci kažu da su se Siniša i Uroš izmirili posle ovog razgovora. Na opšte zgražavanje, ljudi su ih često viđali zajedno, obojicu do iznemoglosti pijane. Selo je i ranije preziralo Sinišu što ne ubije Uroša i osveti sina, a pomirenje je samo pojačalo gnušanje prema obojici.

SUMNJA NA UROŠA
OSVETA je usledila nakon što su njih dvojica, jedne večeri, jeli kod nekog Duce (Dobrivoja Mihajlovića) i oko devet uveče zajedno pošli u Lisović. Uroš je bilo pijan, a Siniša samo pripit. Bio je mrkli mrak kad su stigli do strugare Dragiše Maksića.
Nije bilo očevidaca šta se posle toga dogodilo u piljevini ispod trema strugare. Gazda Jakov Mihajlović se ujutru užasnuo kad je ugledao iskasapljenog čoveka. Siniša je sa dva krvava noža u rukama došao u mesnu kancelariju i prijavio se da je ubio ubicu svoga sina.
O zločinu, zbog koje se Siniša osvetio Urošu, dežurna služba beogradskog SUP obaveštena je 25. avgusta 1959, u 18.10 uveče, a u 19.30 časova inspektori su stigli u Lisović. Bio je već mrak, reflektor se pokvario, pa je uviđaj odložen za ujutro. Mesto zločina ograđeno je i obezbeđeno.
Oko mesta gde je Vitomir nađen preklan u kukuruzu okupilo se pola sela. Među njima bio je i dečakov otac.
- Ti si Uroše - sav skrhan upro je u njega prstom Siniša. - Što mi ne zapali kuću, što mi ne zapali žito? Uroše, što mi ubi dete?
Uroš Mihajlović odmah je pritvoren u zgradu mesne kancelarije. Na njega je pala sumnja, jer se često svađao i sukobljavao sa Sinišom Mihajlovićem. Siniša je, osim tog, dan pre zločina, obećao Urošu da će mu sutradan (25. avgusta) pomagati da pravi ciglu. Vitomirov otac sutradan, međutim, nije održao obećanje. LJut na Sinišu, Uroš ga je uzaludno tražio na više mesta.
Rano ujutro, 26. avgusta, islednici SUP i istražni sudija Okružnog suda Živorad Jekić izvršili su uviđaj. Nekih određenih tragova nije bilo. Vreme smrti nije moglo da se utvrdi. Kad je dete okrenuto, videlo se da su mu ruke pozadi vezane četvorostrukim “manila” kanapom u mrtvi čvor. Zemlja oko tela bila je izgažena nejasnim tragovima nogu, kukuruz izgažen, a vreže bundeva iskidane. Na metar i po od tela, nađena je stara vojnička šajkača i parče krpice ružičaste boje. Kasnije je utvrđeno da je šajkača Sinišina i govorilo se kako mu je spala sa glave dok je ridao nad detetom.
U šest sati pušten je službeni pas tragač, zvani Munja, ali traganje je ostalo bezuspešno.

LAŽE SINIŠA!
SUTRADAN posle zločina, Uroš je detaljno opisao gde je sve bio na dan ubistva. I na kasnjim saslušanjima ponavljao je gotovo istu priču. Tako je bilo sve dok 7. decembra nije prvi put priznao da je ubio Vitomira. Dotle se, za gotovo svaki svoj korak, pozivao na svedoke i energično poricao zločin.
- Da sam hteo da se svetim Siniši, mogao sam da ubijem njegovu malu ćerku. Zatekao sam je samu, kako spava, kad sam, juče ujutro, bio kod Siniše i tražio ga da mi radi - izjavio je dan posle zločina.
Uroš Mihajlović dao je u istrazi dve verzije puta, koji je put prošao 25. avgusta 1959. tražeći Vitomirovog oca Sinišu Minića.
Prva verzija ovog puta prikazana je na skici crticama i tačkicama. Uroš je, od mesta gde je sa radnicima Milinkom Lukićem, Dragoslavom i Dobrosavom Minićem trebalo da pravi ciglu, sišao prvo do kuće Dragiše Minića i molio ga da pusti svog sina Dobrosava da mu pomogne, jer je u zakazano vreme došao samo Milinko Lukić. Kad ga je Dragiša odbio, Uroš odlazi čak do Sinišine kuće, gde je zatekao jedino njegovu petogodišnju kćer kako spava.
Tražeći dalje Sinišu, Uroš se vraća do kuće Sinišinog oca LJubomira Minića. Tu je razgovarao sa Vitomirom i njegovom majkom, ne znajući da ga Siniša, tog trenutka, posmatra sakriven sa tavana. Olga Minić je rekla da je Siniša pio gotovo celu noć, a da je pred zoru otišao iz kuće sa Vojislavom Mihajlovićem Tujom.
- Laže Siniša, izbegava rad! - ljutito je odbrusio Uroš i počeo da psuje.
Siniša mu je dugovao dve nadnice i on se uputio Tujinoj kući. Sinišu nije našao ni kod Tuje, koji mu je objasnio da Siniša nije ni dolazio. Kod Tuje je popušio jednu cigaretu i vratio se svojoj kući, gde je u dvorištu zatekao Milinka Lukića. Islednicima je objasnio da usput nikog nije ni video, niti sreo.
Uroš je rekao Milinku da se posao odlaže, jer nema dovoljno ljudi, pa su LJubomir i Milinko zajedno otišli uz njegovo dvorište.
Kad je 7. decembra 1959. priznao zločin, Uroš je ispričao da se od kuće LJubomira Minića vratio pravo u svoje dvorište i tad otpustio Milinka Lukića, koji je u međuvremenu došao sa placa gde je trebalo da prave ciglu.

VIDI, ŠEST I PET
LJUT na Sinišu, Uroš tada polazi do Vojislava Mihajlovića Tuje. Pošto je sa Tujom popušio cigaretu, krenuo je kući, ali je tog trenutka, kod raskrsnice, ugledao malog Vitomira. Dečaka je pojurio niz put ka Barajevu, a kad ga je stigao i izvršio nad njim zločin, vratio se kući.
Na skici u istrazi bio je ucrtan i put malog Vitomira od kuće svog dede LJubomira Minića. Dečak je najpre išao do kuće Novaka Minića za trlicu. Usput se sreo sa Milinkom Lukićem, koji se vraćao kući, kada mu je Uroš rekao da se pravljenje cigle odlaže. Od kuće Novaka Minića, Vitomir odlazi kod Tuje da nađe zečeve i tamo stiže nekoliko minuta pre Uroša.
Zagonetka je u tome što je Vojislav Mihajlović Tuja tvrdio kako je Vitomir dolazio po zečeve oko pola šest ujutro, a odmah posle njega naišao i Uroš. Milica i Novak Minić su, međutim, na drugom suđenju, rekli da su malog Vitomira videli živog oko sedam sati ujutru, kad je Uroš već bio otišao u Barajevo. Uroš je oslobođen zato što je sud poverovao da su Novak i Milica poslednji videli živog Vitomira, a ne Tuja.
Veoma je važno stalno imati na umu da su svi vreme računali otprilike ili prema suncu. Jedino tačno utvrđeno vreme bilo je 6 sati i 5 minuta, kad se Uroš, pred svojom kućom, susreo sa kurirom mesne kancelarije Dragoljubom Jankovićem Kucarom. Dragoljub je, naime, pogledao tada u sat i rekao:
- Vidi, tačno šest i pet.
Uroš je objasnio da je Kucaru spazio kada su Milinko i LJubomir otišli, a on krenuo u seosku zadrugu da kupi cigarete.
- Kucara mi je usput rekao da je Dobrosavu Bogosavljeviću Danetu bolesna krmača i kako me čeka da je mojim kolima oteram do veterinara u Barajevo. Pred zadrugu je došao i Dane, pa smo se dogovorili da pripremi krmaču, a ja da dođem kolima - tvrdio je Uroš
Kada su natovarili krmaču bilo je oko 7 ili 7.30 časova. Usput je Uroš povezao u Barajevo i svoju sestru sa detetom, koja je išla kod lekara. Posle sat i po ili dva, vratili su se u Lisović. Po Uroševoj računici, bilo je oko 10 ili 11 sati.
Suština cele priče bila je da se, na dan Vitomirovog ubistva, od pet do šest ujutro, Uroš tako kretao da, u tom vremenu, nikako nije mogao da izvrši zločin. Ta odbrana se na kraju pokazala uspešnom, jer je osnovna teza oslobađajuće presude bila da nema dokaza da je Uroš ubio Vitomira pre šest sati.


I OTAC BIO SUMNJIV
U KUĆAMA pored kojih je pas tragač prošao, niko nije video Vitomira. Detaljno su pregledani stanovi Uroša i Siniše, ali u njima ništa sumnjivo nije nađeno. Obojici je uzeta prljavština ispod noktiju, iz obe kuće oduzeti su svi noževi i poslati na analizu. Nikakvi sumnjivi tragovi, međutim, nisu bili primećeni. Sve što je Uroš tog dana nosio na sebi, brižljivo je ispitano u Institutu za sudsku medicinu, ali je ekspertiza pokazala da na odeći nema tragova krvi.
I Siniša je bio sumnjiv, jer su islednici obavešteni da Vitomir nije njegovo dete zato što je rođen dva meseca po očevom dolasku iz vojske. Otac je, međutim, objasnio kako je jednom dolazio na odsustvo i da je Vitomir tada bio začet.
Bilo je čudno i što su roditelji počeli dete da traže tek po podne, iako je Vitomir otišao od kuće rano ujutro.
DA optužnica nije fiksirala vreme od pet do šest kao "kritično", Uroševe šanse da dokaže alibi bile bi nesumnjivo manje.

Vladimir Petrović Lale kazao je kako je oko 5.30 ujutru video Uroša kako odlazi prema Tuji. Petrović je objasnio da se on u kući zadržao još oko 15 minuta i da se u međuvremenu Uroš nije vratio. Petrovićeva žena ispričala je da je, tek četvrt časa posle muževljevog odlaska, videla Uroša kako se vraća od Tuje.

Tuja je tvrdio da je oko 5.30 sati u njegovu kuću došao mali Vitomir i rekao kako ga je poslao Uroš Mihajlović da traži Sinišu Minića. Vitomir se, pri tom, raspitivao i za neke divlje zečiće. NJih je, navodno, pre dva dana, video u Tujinom dvorištu.

- Dva, tri minuta, nakon što je otišao Vitomir, naišao je Uroš i tražio Sinišu. Popušio je cigaretu, porazgovarali smo, a zatim je otišao - rekao je Tuja.

Tuja je vreme Uroševog dolaska utvrdio dan posle zločina, uporedivši u sobi, sa časovnikom, isti sunčev zrak, koji je video prethodnog dana!

Islednicima je pucala glava od zagonetki. Ako se Uroš pola sata zadržao kod Tuje, kako su tvrdili Petrovići, a Tuja kaže da je Uroš ostao samo koliko treba vremena da se popuši jedna cigareta, gde je onda Uroš bio ostalih dvadesetak minuta?

PRVO PRIZNANJE
AKO je Uroš prikrio ovih dvadesetak spornih minuta, koliko je bilo dovoljno da se izvrši zločin, jasno je onda da je on krenuo prema Tujinoj kući, tek pošto je otpustio Milinka Lukića. Prvi krug njegovog traganja za Sinišom završio bi se onda kod njegove kuće, kad se rastao sa Milinkom. Zatim je otišao do Tuje i vratio se u 6.05 sati, kad se nesumnjivo sreo sa Kucarom. Ova pretpostavka - da Uroš nije došao iz Tujine kuće, kad je u svom dvorištu zatekao Milinka, već kod kuće Sinišinog oca - poklapa se sa Milinkovom tvrdnjom da je Uroš došao iz pravca Sinišine, a ne Tujine kuće. Isto tako, i sa izjavom Vladimira Petrovića - kako je video Uroša da oko 5.30 odlazi ka Tuji.

Milinko Lukić izjavio je još i da je, kad se rastao sa Urošem i pošao ka kući LJubomira Minića, usput sreo malog Vitomira.

- Idem do Novaka Minića, poslala me baba po trlicu - odgovorio je Vitomir kad je Milinko upitao kuda će.

Na osnovu ovih izjava i laiku nije bilo baš mnogo teško da pretpostavi kako su se Uroš i Vitomir drugi put sreli tog jutra: Vitomir je bio kod Novaka Minića, a zatim stigao do Tuje, interesujući se za zečića. Uroš je otpustio Milinka i posle toga otišao kod Tuje, gde je stigao neposredno posle Vitomira. Dok je Uroš pušio, Vitomir je po dvorištu tražio zečiće. Kad je Uroš izašao, sreo je dete...

Uroševo priznanje od 7. decembra 1959. tačno se uklapalo u ovu pretpostavku.

Na raskrsnici, nedaleko od Tujine kuće, kazao je da je video kako je pretrčao jedan zec. Potrčao je za njim šezdesetak metara niz put, a zatim skrenuo za zecom desno, kroz vrzinu koja graniči imanje Milorada Ristovića od barajevskog puta. Zec je nestao u suncokretu.

- Čuo sam odjednom Vitomirov glas, okrenuo se i video ga metar iza sebe. Onako ljut i pijan, udario sam ga desnom rukom po glavi i on je pao. Nije pustio ni glasa i mislim da se onesvestio. Kleknuo sam, stavio mu kolena na rebra, savio mu ruke na leđa, vezao ih kanapom i izvadio nož - opisao je Uroš kako je ubio malog Vitomira.

UBICA PORIČE
TELO je, nastavio je, prevrnuo na leđa i pošao prema barajevskom putu. Kad je izbio na put, primetio je da su mu kažiprst i srednji prst krvavi. Oba prsta i nož obrisao je o travu pored puta. Dotle je nož nosio u ruci. Odatle se uputio ka raskrsnici u Lisoviću i skrenuo desno ka svojoj kući. Noža se kasnije oslobodio na putu za Barajevo. Tad se, navodno, slučajno mašio u džep od pantalona da uzme šibicu i napipao nož na koji je bio zaboravio! Neprimetno ga je izvukao i bacao pored puta, dok su kola bila u pokretu.

Na saslušanju 14. januara sledeće godine, Uroš je ispreo novu priču. Kad je izišao od Tuje i pošao ka raskrsnici, proed njega je protrčao zec, a za njim mali Vitomir:

- Ja sam mu nešto opsovao i jurnuo za njim. On se uplašio i potrčao putem koji vodi za Barajevo. Bio je deset metara ispred mene, ali sam ga stigao, kad je skrenuo udesno, u suncokret. U trku sam ga udario pesnicom s leđa u slepoočnicu i sećam se da je pao. Uplašio sam se i vezao mu ruke da se ne bi branio.

Vezano dete preneo je u kukuruz, gde je proverio da li je živo. Kad se detetu jedna noga trgla, Uroš kaže da se uplašio šta će biti kad Vitomir ispriča Siniši šta mu je uradio, pa je tog trenutka odlučio da ga ubije.

Ali, Uroš poriče 21. februara da je on ubio Vitomira. Tad tvrdi kako mu je priznanje iznuđeno. Ovo isto ponavlja i 27. februara, no 2. marta ponovo sve priznaje i iznosi treću verziju svog susreta sa Vitomirom:

- Na raskrsnici ispred Tujine kuće, video sam ga kad je iskočio iz bašte. Opsovao sam mu majku, a on je pobegao nekoliko koraka i dobacio mi: "Ludi Ure!" Uzeo sam busen trave, bacio se za njim i počeo da ga jurim.

Uroš Mihajlović saslušavan je još nekoliko puta, a 14. marta svojom rukom opisuje kako je ubio Vitomira. NJegov slučaj, zatim, preuzimaju psihijatri.

- Nisam ga ubio, ali sam tako morao da kažem, kad su me pritisnuli. Ko zna ko je dete ubio. Kad su me stavili na muke, ja sam rekao da sam ja - saopštio je lekarima dr Stevanu Jovanoviću i dr Petru Milosavljeviću. - Otkud znam čije je dete bilo. I ja sam sa Olgom živeo. Uglavnom, ne bih dete ubio, jer sam računao kao da je moje.

"REPRIZA" UBISTVA
U IZVEŠTAJU lekarske komisije, zapisano je da Uroš pristupa pregledima prestrašenog izgleda, zamuckuje, traži da zapali cigaretu i to čini drhtavim pokretima. Kad su ga pitali šta ga plaši, odgovorio je da mu, iz hodnika, neki glas stalno preti: "Na streljanje, streljaće te! Uroša na streljanje!"

Ovaj izveštaj lekara poslat je 16. maja 1960, javni tužilac Vera Radonjić optužila je Uroša 21. maja za svirepo i podmuklo ubistvo iz niskih pobuda, a 21. decembra iste godine, započeo je u beogradskom Okružnom sudu čuveni proces protiv Uroša Mihajlovića.

- Jeste li razumeli optužnicu? - upitao ga je sudija Borivoje Petković.

- Ja nisam izvršio delo za koje sam optužen. Nevin sam. Nisam ubio malog Vitomira.

Veštaci su rekli da je Uroš bolovao od penalne halucinacije - duševne bolesti prolaznog karaktera (bolest nije postojala kad je priznao zločin). Neke njegove izjave bile su veoma nejasne, nelogične, pa čak i nerealne. Ali, Uroš je priznao i detalje, koje niko drugi, osim ubice, nije mogao da zna.

- Da li ste rekli u istrazi da ste Vitomiru prvo vezali ruke, pa ga ubili, ili obrnuto?

- Rekao sam da sam mu prvo svezao ruke.

Veštak za sudsku medicinu dr Rusomir Đorđević nije mogao da utvrdi da li su malom Vitomiru ruke bile vezane pre ili posle smrti. Zbog toga je sud zaključio da je istina ono što je Uroš rekao u prethodnom postupku. Na drugom suđenju je, međutim, utvrđeno da je dečak prvo ubije, pa tek onda vezan.

U Lisoviću je 27. marta 1961. održana "repriza" događaja od 25. avgusta 1959. Tačno u 9.30 sati, u prisustvu gotovo celog sela, počela je rekonstrukcija. Praćen milicionerima, Uroš je pokazivao gde se kritičnog jutra kretao. Onog trenutka kad je optuženi krenuo, uključeno je nekoliko štoperica da bi se tačno utvrdilo vreme kretanja.

Uroš je hodao više od sto minuta. Sudija Petković tražio je da korača istim tempom i brzinom kao "onog" jutra.

Glavna dilema suda bila je: da li je Uroš mogao za kratko vreme, od oko 5.30, kad se rastao sa Milinkom Lukićem, do 6.05 sati, kad se sreo sa Kucarom, da ode do Tuje, popriča i popuši cigaretu, a zatim da ubije malog Vitomira i vrati se kući. Od Tujine kuće do mesta gde je pronađeno mrtvo dete ima oko 130 metara. Posle rekonstrukcije, uverenje suda bilo je da je to moguće.

POKISLI KRUNSKI SVEDOK
DA porota poveruje na prvom suđenju da je Uroš ubica najviše je doprineo svedok koji se pojavio dve godine posle zločina, 21. aprila 1961. i ispričao da je, u neposrednoj blizini mesta gde je Vitomir ubijen, 25. avgusta 1959, ujutru, video Uroša kako polako ide nizbrdo:

- Išao je deset do petnaest koračaja ispred mene. Kad sam ga sustigao, zatražio je cigaretu, a ja sam mu dao. Primetio sam da mu drhte ruke. Oči su mu bile crvene.

Svedok se zvao Radomir Nikolić, bio je iz sela Boždarevac i tog jutra, kako je ispričao, ustao je oko pet sati i poneo ocu, u selo Guberevac, dve kante ulja za vršalicu. Put ga je vodio kroz Lisović.

Svoje dugo ćutanje Nikolić je objasnio strahom, jer se bojao i za porodicu, a i za sebe, ako se javi i svedoči. Iznenađenje u sudnici izazvale su, međutim, reči svedokovog oca, koji je rekao da mu sin nije ništa pričao o susretu sa Urošem.

U sudnici je, zatim, 5. aprila 1963. na drugom suđenju, sledilo novo iznenađenje, jer se zbunjeni Nikolić nećkao da govori i nije znao, čak, da odgovori zna li kome se uopšte sudi. Ovakvi odgovori diskreditovali su ga odmah kao svedoka, u čije se reči može verovati.

Nikolić je kazao da je Uroša video između pet i šest sati, a da je tog jutra ustao kad je prolazio voz za Beograd. Sud je dobio izveštaj železnice da je voz prošao 25. avgusta u 5.35 ujutru. Kako je Nikolićeva kuća udaljena od mesta zločina oko četiri kilometra, bilo je isključeno da je on, sa dve kante ulja od po pet kilograma, mogao do šest sati, peške, da stigne u Lisović..  
UROŠ Mihajlović proglašen je 9. juna 1961. krivim i osuđen na 15 godina strogog zatvora. Obrazloženje suda za ovako "blagu" kaznu bilo je da je ubio, ne iz mržnje i da se osveti Siniši Miniću, već zato što se plašio da će se ovaj razljutiti kad čuje šta je uradio malom Vitomiru i osvetiti se njegovoj deci.

Ova presuda nije, međutim, opstala pred Vrhovnim sudom Srbije, koji je naredio novo suđenje. Novom krivičnom veću, pod predsedništvom sudije Rastka Ostojića, naloženo je da raščisti pitanja na koja je ukazala odbrana. Proces je počeo iznova i bio jedno od najdramatičnijih suđenja otkako postoji Okružni sud u Beogradu.

Uroš Mihajlović je i ovog puta odbijao da prizna da je ubio Vitomira:

- Ne znam šta je sve islednik pisao i šta sam ja sve potpisao. Ne sećam se da sam ispričao da sam Vitomiru vezao ruke na leđa, da sam ga nosio preko suncokreta, udario, nož obrisao o travu... Siniša je bio kabadahija, ali smo poslednji sukob imali 1957. i otad smo zajedno radili. Deset dana pre događaja sam mu pomogao, a zatim on meni kod
vršaja. Svi drugi koji su bili u zavadi sa Sinišom, mogli su to da učine":

- Na novom suđenju najzanimljivija je bila izjava maloletne Milice Minić, devojčice koja je 25. avgusta imala samo osam godina. Milica je rekla da je, na dan kad su pronašli mrtvog malog Vitomira, Uroš otišao tog jutra kolima u Barajevo, sa njenom majkom Milankom i Dobrosavom Bogdanovićem. I to sat pre nego što je naišao Vitomir i pitao da li je gotova trlica!

DILEMA DO DILEME
DEVOJČICA nije znala koliko je bilo sati kad je Uroš odvezao svinju u Barajevo, ali je bila sigurna da je prošlo oko sat vremena, kad se posle toga pojavio Vitomir.

Odmah istog dana, devojčica je ispričala ovo svojoj baki Marici Minić. Marica je u istrazi potvrdila da je od unuke čula priču o Vitomirovom dolasku posle Uroševog odlaska za Barajevo. Marica Minić nije, međutim, nikad saslušana pred sudom, jer je u međuvremenu umrla. Milicin otac Novak Minić takođe je izjavio da je Vitomir došao u njihovu kuću radi trlice, kad je Uroš već bio otišao u Barajevo.

Sud je poverovao Milici i Novaku i zaključio da je Vitomir bio živ posle Uroševog odlaska u Barajevo. Iz ovog je sledio drugi zaključak da, ako je zločin izvršen između pet i šest sati ujutru, kako je tvrdila javna tužba, Uroš ne može biti ubica.

Što je suđenje više odmicalo, šanse Mihajlovića su rasle: Profesor dr Rusomir Đorđević i docent dr Dobrivoje Jokanović izjavili su da nemaju podatke na osnovu kojih bi preciznije mogli da odrede trenutak ubistva. Lekari su jedino utvrdili da je Vitomir ubijen 25. avgusta 1959. A optužnica je fiksirala vreme umorstva - između 5.30 i šest sati. Nijedan nož nije pronađen, a svi uzeti iz Uroševe kuće, iako su bili na ekspertizi, nisu bili sumnjivi. Na njegovoj odeći i obući nije pronađena nijedna mrlja krvi, iako je Uroš, priznajući ubistvo, rekao kako je nož, posle brisanja o travu, stavio u džep.

Tujina kuća se nalazila nedaleko od raskršća i bilo je čudno da se u njenoj blizini, usred dana, sreću divlje zveri. Još manje je bilo verovatno da bi Uroš, čovek koga čeka posao, jurio za divljim zečevima. Ako je, pak, Vitomir bežao od Uroša, bilo je neobjašnjivo zašto je trčao u pravcu Barajeva, a ne prema selu. Isto tako, možda još čudnije, bilo je njegovo skretanje s puta, gde je još mogao da se nada da će sresti pomoć, u njivu, gde nikog nema. I zašto bi Vitomir bežao od Uroša samo zato što ga je ovaj opsovao?

ISPRAVLJENA NEPRAVDA
APSURDNA je bila i ubicina priča da je, od mesta zločina, do mesta gde je obrisao nož i prste o travu, usred bela dana
išao putem sa krvavim nožem u ruci. Zašto Uroš, osim toga, nije ubio Sinišinu malu devojčicu, kad je zatekao kako sama spava u kući, dok je tražio Sinišu? To je bio retko povoljan trenutak, ako je želeo da se osveti Siniši.

Nikakvi krvni podlivi na Vitomirovoj glavi i rukama nisu pronađeni ni posle najbrižljivijeg pregleda. Dečak nije bio udaren pesnicom u glavu, niti vezan pre nego što je ubijen. Uroš je, priznajući zločin, rekao da je samo jednom povukao nožem preko detetovog grla. A na rani su pronađeni tragovi najmanje dva reza.

- Uroševa priznanja su nelogična - rekao je u završnoj reči branilac Filota Fila. - Mali Vitomir nikako nije mogao da bude ubijen onako kako je Uroš Mihajlović prikazao. Uroš je to priznao u nenormalnom stanju. Dok je bio zdrav i mentalno jak, on je uporno poricao zločin.

Nakon toga donesena je oslobađajuća presuda, u kojoj je obrazloženo da su sva Uroševa priznanja bila poroti sumnjiva i neverodostojna.

Okružno javno tužilaštvo u Beogradu žalilo se Vrhovnom sudu Srbije, ali je republički javni tužilac povukao ovu žalbu, pa je oslobađajuća presuda urošu Mihajloviću postala pravosnažna. Ovim je stavljena tačka na sudski dosije K-476/60.

Jedno je sasvim sigurno: nijedan materijalni dokaz protiv Uroša Mihajlovića, osim ne baš dovoljno jakog motiva, problematičnog priznanja i Sinišinih sumnji, stvarno nije postojao.

Siniša Minić ispravio je sudsku nepravdu 18. decembra 1970.

Selo Lisović se preselilo u Okružni sud, kad mu je počelo suđenje. Lisovčani su očekivali rešenje misterije iz avgusta 1959. i u publici je tinjala skrivena nada da će bar delić istine biti rasvetljen. Seljaci su se, međutim, vratili razočarani u Lisović. Predsednik velikog veća nije hteo ni da zaviru u sudski dosije K-476/60, iako je ogroman spis stajao ispred njega na stolu.

- Ubistvo Vitomira Minića od pre 11 godina porotu ne interesuje - rekao je odmah na početku pretresa sudija Milović. - Pred nama odgovara Siniša Minić, koji je optužen da je ubio Uroša Mihajlovića iz bezobzirne osvete.

"UBIO SAM UBICU"
TIME je, praktično, drugi zločin u Lisoviću, za razliku od prvog misterioznog ubistva deteta, bio sveden na obično suđenje. Siniša je, naime, sve priznao, a poroti, javnoj tužbi i odbrani preostalo je samo da mu konstatuju krivicu i odmere kaznu. Ali i to nije bio baš tako jednostavan posao. Jer, kako osuditi oca koji čvrsto veruje da se obračunao sa ubicom svog deteta i da je udovoljio pravdi.

Kad je Siniša dobio reč, drhtavim glasom izgovorio je
sledeće:

- Govorim ovde u ime svog mrtvog deteta. Ne branim se, niti želim da se pravdam. Kazna me ne interesuje. Zbog svog sina govorim čistu istinu. Ubio sam njegovog ubicu i ispunio ono što sam obećao kad je u ovom sudu Vitomirov ubica oslobođen pre šest godina.

Selo Lisović, odnosno publika u sali, zaista su mislili isto što i Siniša. "Bravo Siniša!", dočekali su ga povici kad je ušao u sudnicu.

Govor dr Perovića, sutradan, bio je dug i veoma ubedljiv i mogao se svesti samo na jednu rečenicu: "Siniša Minić kriv je po zakonu, ali po pravdi nije."

Presuda je objavljena sutradan i bila je veliko iznenađenje: Siniša je osuđen na samo tri godine strogog zatvora i odmah pušten na slobodu. Salom se razlegao aplauz i uzvici: "Bravo! Živeo sud!"

Sinišin povratak u Lisović slavilo je tu noć celo selo. Selo Lisović, u kome je zaista retko ko mislio da je Uroš nevin stradao, smirilo se u međuvremenu. Umesto napete atmosfere sa januarskog procesa, gde je pola Lisovića nestrpljivo iščekivalo odluku Okružnog suda, jedinu publiku pred Vrhovnim sudom Srbije, kad je razmatrana tužiočeva žalba na blagu kaznu ocu osvetniku, predstavljao je samo jedan Sinišin zemljak.

TRI NOŽA
UROŠ Mihajlović dao je u istrazi tri različite verzije o poreklu noža kojim je počinio ubistvo.

On je najpre rekao da je Vitomira ubio nožem za kalemljenje. Taj nož je ostao kod njega slučajno, kad ga je prethodnog dana pozajmio od jednog seljaka u Barajevu - da iseče lubenicu.

Sledeći put rekao je kako je nož kupio u prodavnici u Barajevu.

Treća verzija bila je da je Vitomira ubio velikim kuhinjskim nožem, koji mu je napravio neki Draga Ciganin.

- Poneo sam nož da se branim, ako me Siniša napadne kod Tuje. Stavio sam ga za pojas, a preko njega navukao džemper. Kad sam se posle ubistva vratio kući, oprao sam nož u šerpi tople vode i ostavio ga na stolu.





Najzastrašujuća pojedinost je to da je Siniša vjerojatno ubio obje žrtve.
Kornjacon47
Posts: 39
Joined: 23/08/2014 13:04

#191 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Kornjacon47 »

weee wrote:Pozdrav! Ne znam da li ste upoznati sa jednim slučajem koji se dogodio u selu Punta, kraj Buja, u Istri, negdje u prvoj polovici 80-ih: tada je čovjek po imenu Božo Laganis, za kojeg se od ranije znalo da nije baš "sav svoj" ubio predsjednika općinskog suda u Bujama, Ivana Božića, tako što mu je odrezao glavu kad je ovaj došao na uviđaj.
Taj se Božo sporio sa nekim susjedom oko međe, ne znam o koliko zemlje je tu bilo riječi. Navodno je taj sudac bio korumpiran, barem se tada tako pričalo, i ovom je Laganisu u jednom trenutku pao mrak na oči kad je vidio što se događa i odrezao mu glavu, te je nabio na kolac i, kažu, sjeo na traktor noseći tu glavu na kolcu i dovezao se u Buje. Ja sam tada bio klinac i nisam to vidio, ali znam da se o tome tako pričalo. Poslije je osuđen na dugogodišnju kaznu i navodno se sve vrijeme u zatvoru kleo da će kad izađe ubiti i geometra koji je radio na tom slučaju, ali čim je izašao netko ga je, izgleda, smaknuo. Taj dio priče ne znam dobro, ali mislim da ni kući nije dospio iz zatvora.
Zna li itko tko ga je ubio i zašto?
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#192 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by julisiz es grant »

mfeed wrote:
astrid wrote:Sjeća li se neko brutlnog ubistva u WC-u ,tada popularnom Whisky bar-u 'Bel Ami?Taj događaj se godinama prepričavao..Koliko se sjećam, vojnik bio ubijen..ako griješim ,ispravite me..........
Samo ne mogu da se sjetim,da li je ubica ikad uhvaćen?
ja se vise icega slabo sjecam ali tada je ubijen libijac koji je studirao u sarajevu pa je nastao neki medjunarodni problem jer je gadafi reagovao na to. Postojala je mogucnost da nase brojne firme sto su tamo u libiji gradile dobiju tarabu ali se smirilo kad se gadafi saznao da je lik ubijen u objektu gdje se pije alcohol. ne sjecam se ko ga je ubio osim da je ubijen nozem u wc-u. u vezi vojnika si nesto pobrkao, mislim da nikakav vojnik nije u to bio umjesan, niti je neko vojnike u svemu tome spominjao.
Tek sam skoro u knjizi Fahrije Karkina detaljno pročitao o ovom slučaju, jer je on branio ubicu.
U kafić "Bel Ami" 1981. oko ponoći je došla grupa Libijaca, pitomaca Vazduhoplovnog zavoda u Rajlovcu. Tu su se zakačili sa 22-godišnjim Hasanom Ibrahimijem, koji se naljutio što su greškom uzeli njegovu kutiju cigareta koju je ostavio na šanku. On je nastavio da ih provocira, a kad je jedan od njih otišao u WC, ušao je za njim i izbo ga nožem 11 puta. Slučaj je dobio političke konotacije iz dva razloga: prvo, ubijeni je bio poslan od strane libijske vlade na školovanje za pilota, a Libijci su za svakog svog pitomca Jugoslaviji masno plaćali. Da stvar bude gora, bio je sestrić jedne od Gadafijevih žena, tako da mu je Gadafi bio tetak. Drugo, to je bila godina usijanja neposredno nakon demonstracija na Kosovu, pa je svaki Albanac bio sumnjiv (Ibrahimi je rođeni Sarajlija, porijeklom sa Kosova). U pokušaj da se izmontira politička pozadina ubistva uključio se KOS, tačnije njegov operativac u Sarajevu, kasniji ozloglašeni pukovnik Aleksandar Vasiljević. Sve je palo u vodu kada se na sudu dokazalo da je Ibrahimi sasvim lud čovjek, ranije liječeni šizofreničar. To ga je i spasilo smrtne kazne. Dobio je 20 godina, ležao je u Zenici, kasnije u Zavodu "Baković" kod fojnice. Kažu da se danas može vidjeti kako hoda Ferhadijom, visok, mršav, sa brkovima, uvijek sa kesom punom kutija cigareta, otvorenih sa donje strane.
Niemand
Posts: 7944
Joined: 31/03/2014 01:55

#193 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Niemand »

Steta sto nema vise postova. Ovo mi je jedna od najzanimljivijih tema :thumbup:
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#194 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by julisiz es grant »

Evo, da onda malo osvježimo.
Mislim da na ovoj temi još nije pominjan slučaj koji je uzdrmao tadašnju javnost u SFRJ, jer se radilo o nečem do tada nezamislivom: ubistvu dvojice milicionera na dužnosti.
Jedne vrele junske noći 1977. u Novom Sadu milicajci Dušan Popović i Ćetko Mijatović odazvali su se pozivu za koji se činilo da će biti rutinska stvar: žena koja od sparine nije mogla da spava pirmijetila je sa prozora da se neko nalazi u kiosku ispred zgrade, a u to doba noći (oko dva sata) to je mogao biti samo provalnik. Međutim, ono što nisu znali je da je provalnik okorjeli kriminalac od karijere, 31-godišnji Dimitrije Gavrilović-Gavra, koji je sa svojom bandom već 9 godina vršio pljačke i razbojništva po Novom Sadu. Kada ga je njegov ortak Pavle Savin, koji je u blizini čuvao stražu, preko motorole upozorio da milicajac izlazi iz patrolnih kola i ide prema kiosku, Gavra, naoružan pištoljem, izjurio je iz trafike i uhvatio se u koštac sa milicajcem. U hrvanju je uspio iz pištolja pogoditi najprije jednog, pa drugog policajca, a potom je prišao obojici dok su ležali na zemlji i opalio im još po jedan metak u glavu.
Nakon ubistava pobjegao je kroz obližnje groblje do auta kojim su se on i Savin dovezli, i sakrio se u gepek (jer je cio kraj uskoro vrvio od policije). Kasnije je Savin došao u kola i odvezao ih svojoj kući (ne znajući u prvi mah da je Gavra u njima). Blizu mjesta zločina ostala je motorola sa slomljenom antenom, kožna futrola za obijački alat i platnena vreća za plijen, rijetke proizvodnje, tri stvarčice koje će Gavru na kraju koštati života. Naime, za vreću se lako ustanovilo da je prethodno bila kod Savina (prema tragovima maltera i golubijeg izmeta na njoj-Savin je držao golubove). Prateći ko odlazi i dolazi njegovoj kući narednih sedmica, milicija je uočila Gavru i odlučila da izvrši pretres njegove kuće. Pored obijačkog alata i mase opljačkanih stvari, našli su dva predmeta koja su Gavru direktno povezala sa mjestom zločina: odlomljeni dio antene koji je savršeno odgovarao nađenoj motoroli, a koji se Gavra mjesecima kanio da zalemi, i konac koji potpuno odgovara onom kojim je ušivana futrola za alat.
Čitava Gavrina grupa je pohapšena i suđeno im je zajedno. Gavra, koji je u istrazi priznao ubistva i rekao da je to učinio zbog toga što nije mogao dozvoliti da "veliki" Gavra "padne" na običnoj trafici, na suđenju je sve porekao, ali ga je Savinovo svjedočenje teretilo za ubistva. Gavra je na kraju osuđen na smrt. Sud nije imao milosti za čovjeka koji se drznuo da hladnokrvno liši života ljude zadužene da štite zakon i poredak, a uz to i očeve porodica i primjerene službenike. Ostali su dobili različite vremenske kazne.
Gavra je strijeljan u ranu zoru 19. aprila 1979. u jednom kamenolomu na Fruškoj gori.
Pavle Savin danas ima 65 godina i radi u Novom Sadu kao taksista (na internetu se mogu naći njegovi kontakt podaci).

Opširnu i vrlo zanimljivu priču o ovom slučaju, sa svim detaljima, možete pročitati na:

http://web.fmk.edu.rs/files/blogs/2009- ... /Gavra.pdf
User avatar
astrid
Posts: 5243
Joined: 06/04/2010 21:48
Location: tu negdje

#195 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by astrid »

Ne znam da li je bilo......ako jeste,izvinjavam se

Slučajan susret s nemačkim turistom u kafani "Istra", koja se nalazila preko puta železničke stanice u Ljubljani, za Metoda Trobeca bio je fatalan. Nemački turista, koji je tek doputovao u Ljubljanu, sprijateljio se s Trobecom za kafanskim stolom. Lako su našli zajednički jezik, a i brzo su se sporazumeli jer je Trobec nekoliko godina radio u Štutgartu. Uz nekoliko krigli piva i porciju kobasica Herman se poverio Trobecu da bi želeo da izbegne skupe kranjske hotele i pronađe jeftiniji smeštaj.

Ubrzo su seli u Trobecovu zastavu 101 i odvezli se do gostionice "Citman" koja se nalazila u naselju Medno. Tom prilikom Nemčev prtljag ostao je u Trobecovim kolima. S konobaricom su se brzo dogovorili oko cene i uspešno rešenje Hermanovog "noćnog problema" zalili su još jednom turom. Trobec mu je pri tome rekao da će ga privremeno napustiti jer mora da ode da pozove sestru. Otišao je do parkinga, seo u kola i sa Hermanovim koferom odmaglio iz Mednog. Nemac je čekao Trobecov povratak sve dok nije shvatio da je opljačkan. Krađu je prijavio policiji. U koferu je bilo nešto veša i pribor za ličnu higijenu.

Neočekivano 5. avgusta 1978. godine Nemac je sreo Trobeca u kranjskoj kafani "Stari Majer". Tom prilikom upitao ga je za sudbinu svog prtljaga. Trobec mu je odgovorio da ne brine, da se kofer nalazi na sigurnom u njegovoj kući u Spornoj Beli, nedaleko od Kranja. Seli su u kola, ali Trobec je krenuo u suprotnom smeru. Sa asfaltnog puta skrenuo je ka šumi. Kad su malo dublje zašli Trobec je zaustavio kola i pozvao Hermana da izađe. Herman je izašao. Trobec ga je najpre udario otpozadi nekim tupim predmetom po glavi, a potom nastavio besomučno da ga šutira. Nemčev život spasio je penzionisani podoficir Pavle Arsovski koji je, čuvši panične vapaje, prestao sa sakupljanjem pečuraka i uputio se u pravcu odakle su dopirali krici.

Trobec je pobegao pre nego što je Arsovski stigao. Nemac je neprestano ponavljao Arsovskom registarski broj automobila svog pomahnitalog kafanskog poznanika. Arsovski je o ovom događaju obavestio dežurne u najbližoj policijskoj stanici. Nemački turista je hospitalizovan, a Trobec je ubrzo bio uhapšen. U njegovom automobilu pronađen je Hermanov novčanik u kojem se pored 200 maraka nalazilo i 1.900 dinara.

Te večeri klupko je počelo da se odmotava. Prilikom pretresa Trobecove kuće u Spornoj Beli policajci su zatekli prizor koji su viđali samo u američkim hororima B produkcije. Na okviru vrata stare peći za pečenje hleba pronašli su krv, a u samoj pećnici pored izgorelih ostataka ljudskih kostiju pronašli su čovečiju vilicu. Trobecova kuća bila je prepuna ženskih grudnjaka, gaćica, haljina i tašnica. Pronađene su i dve lične karte na ime Zorice Nikolić i Ane Plevnik. Inspektori su s pravom posumnjali da je njihov nestanak direktno povezan sa zločinačkom delatnošću Metoda Trobeca.

Ludilo ili alkohol: Pitanje koje do danas nije razjašnjeno glasi: zašto Trobec kada ga je Nemac drugi put sreo nije vratio ono što je uzeo, pravdajući se rasejanošću i zaboravnošću? Epizoda s nemačkim turistom označila je početak kraja slovenačke blaže verzije Eda Gejna. Kažemo blaže zbog toga što je Metod Trobec umesto uključene motorne testere, kao oružje isključivo koristio šake.

Utvrđeno je da je u vremenskom periodu (mart 1976 - novembar 1978) ubio pet žena: osamnaestogodišnju Vidu Marković, pedesetdvogodišnju Marijanu Cankar, dvadesetogodišnju Uršku Brečko i četrdesetdvogodišnje Anu Plevnik i Zorku Nikolić. Sve žrtve bile su skromnog imovnog stanja.

Metod Trobec rođen je 6. juna 1948. godine u Kranju kao vanbračno dete. Njegov biološki otac Andrej Malovrh bio je znatno stariji od Metodove majke Marije. Prema majčinom kazivanju Metod je u razvoju znatno zaostajao za sestrom bliznakinjom. Prohodao je u četvrtoj, a progovorio tek u petoj godini života. Prema kazivanju rodbine i komšija bio je izuzetno vezan za majku. Čak su potencirali njegovu osetljivost. Naime, prilikom klanja živine bežao je da ne bi posmatrao krv. Trobecova porodica i pored toga što se na suđenju vadio na nemaštinu i težačke tegobe, živela je pristojno.

Na suđenju Trobec je neprestano ponavljao da mu je ličnost uništena 1974. godine prilikom lečenja u Psihijatrijskoj klinici Ljubljana Polje. Tokom bolničkog tretmana primio je trinaest snažnih elektrošokova, od čije su mu jačine poispadali zubi. Od tada je neke stvari radio u besvesnom stanju. Sva priznanja koja je dao tokom istražnog postupka silom su mu iznuđena. Ispitivanja su vršena u prisustvu branioca, ali nasilje nad njim policajci su činili u pauzama između saslušanja.

Metod Trobec pokušao je da se predstavi kao izuzetno temperamentan i strastven čovek. Govorio je da je žene toliko snažno ljubio da se i sam čudio kako su umirale u njegovom naručju. Zajedno su vrištali. Na suđenju nije mogao da objasni da li su pomenuti krici nastali kao posledica povreda koje je prilikom davljenja nanosio svojim ljubavnicama ili je u pitanju bila samo divlja seksualna strast. Sopstvene donžuanske poduhvate okarakterisao je rečenicom: "Posle seksualne vatre samo je pepeo ostajao".

Trobec je sve žene ubio na identičan način: davljenjem tokom seksualnog odnosa, da bi povećao sopstveno orgazmičko zadovoljstvo. Zajedničko svim žrtvama koje je Trobec lovio po kafanama bilo je odbacivanje od sopstvenih porodica. Usamljene i nesrećne žene posle nestanka jednostavno nije imao ko da potraži.

Poslednji osuđenik na smrtnu kaznu u SFRJ: Novinari koji su pratili suđenje Trobecu opisali su ga kao punačkog, ali izuzetno zgodnog čoveka, urednog, brižljivo počešljanog. Samo ni predsednik veća Okružnog suda u Kranju Anton Žitko, ni zamenik javnog tužioca Andrej Polak, čak ni Trobecov advokat Stanislav Klep javnosti nisu odgovorili na sledeća pitanja: zbog čega je, na kakav način i pod kakvim okolnostima Metod Trobec počinio pomenute zločine? Ostalo je nejasno da li je Trobec bio psihopata svestan onoga što je uradio ili, pak, duševni bolesnik sklon alkoholu, nesposoban za vladanje sopstvenim postupcima? Na suđenju je rečeno i da je Trobecov polubrat po ocu u psihijatrijskoj klinici preminuo kao šizofreničar.

Veliko Krivično veće Okružnog suda u Kranju izreklo je 1980. godine Metodu Trobecu smrtnu kaznu. Njome je ušao u sudske anale kao poslednji optuženik kome je na prostorima bivše SFRJ izrečena najteža presuda. Pomenutu presudu Vrhovni sud Slovenije zamenio je najtežom vremenskom zatvorskom kaznom od dvadeset godina.

Obrazlažući ukidanje smrtne kazne sudije iz slovenačkog Vrhovnog suda istakle su da je Trobec ubistva počinio "smanjenog uračunljivog stanja". Pre devetnaest godina (1992) u zatvoru je pokušao da zadavi jednog osuđenika. Tom prilikom zaradio je još petnaest godina zatvora. Na kraju, u ćeliji slovenačkog zatvora jedan od najpoznatijih serijskih ubica sa prostora Titove Jugoslavije obesio se 2000. godine.

Junak mnogih pošalica

Slovenci su preko Trobeca zbijali šale na račun sopstvene štedljivosti, tvrdeći da mu je mnogo teže padalo to što je morao da plati sudske troškove i namiri telefonske račune nego sama presuda. Trobec je poslužio kao inspiracija alternativnom pank-rok bendu koji je 1981. godine osnovan u Hrvatskoj. Pank-rok bend "Trobecove krušne peći" na muzičkoj sceni bio je aktivan punih šest godina (1981-1987).

autor: Dušan Cicvara
izvor: Novi magazin
User avatar
insomnia78
Posts: 61961
Joined: 03/04/2011 14:43

#196 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by insomnia78 »

:thumbup:
Kornjacon47
Posts: 39
Joined: 23/08/2014 13:04

#197 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by Kornjacon47 »

Ajd da malo "živne" tema (ironije li)...
Našao sam jednog koji ledi krv u žilama...
"Svojim besomučnim orgijanjima ovaj obožavalac Balzakovih “Golicavih priča” i poeta u pokušaju nimalo nije zaostajao za, kako se krajem četrdesetih godina govorilo, “manijakalnim zločinima iz trulog kapitalizma”.

Miodrag Stole Trifunović rođen je u Nišu u problematičnoj porodici. Njegov otac, koji je u centru Niša držao jednu od najuglednijih obućarskih radnji, bio je notorni kockar i alkoholičar.

U kuću je dovodio žene sumnjivog morala i dok su ga one na bračnom krevetu seksualno zadovoljavale, terao je suprugu da im klečeći pored kreveta peva njegove najomiljenije pesme. Tako je, zahvaljujući ocu Stole počeo da mrzi ceo ženski rod.

Foto: Foter/Flickr/contagiousmemes
Već tada je razmišljao na koji način da se osveti ženama za poniženja kojima je, uz njihovu pomoć od očeve strane, bila izložena njegova majka. U detinjstvu je često sanjao kako se krišom prikrada nekoj od ovih prostitutki i prvo je čvrsto hvata za vrat, potom davi i na kraju siluje.

Početak zločinačke karijere: Prvo seksualno nasilje izvršio je u petnaestoj godini života u Merošini pored Niša. Žrtva je bila devojčica, dvanaest godina stara.

Da ne bi pukla bruka njegova majka, koja se u međuvremenu razvela, rešila je da se sa sinom preseli u Beograd.

Kao učenik Srednje građevinske škole koja se nalazila na Dorćolu Trifunović je sopstvene bolesne nagone zadovoljavao u prepunim tramvajima time što je devojke hvatao za grudi i stražnjice.

Neposredno pred početak Drugog svetskog rata, u večernjim satima, Miodrag Trifunović predstavljao je strah i trepet za parove koji su ljubavisali po beogradskim parkovima.

Posle višečasovnog praćenja prvo bi im se nečujno prikradao, da bi potom gvozdenom šipkom onesvešćivao mladiće, a njihove devojke silovao.

Odmah posle položene mature Stole Trifunović dobio je poziv za služenje vojnog roka. Dug otadžbini, prema odluci vojnih vlasti, trebalo je da odsluži u rodnom Nišu.

Zanimljiv je podatak da je još tokom školovanja pasionirano sakupljao sve što je na srpskom jeziku bilo objavljeno o Džeku Trboseku.

Foto: Foter/Flickr/Bradford Timeline
Takođe je obožavao i Balzakovu knjigu “Golicave priče”. Pored pohotnih likova iz Balzakove proze, Trifunović se divio Trbosekovoj snazi, inteligenciji i snalažljivosti, kao i dvostrukom životu koji je vodio. Tada je odlučio da nadmaši svog idola. U tome je, kako se docnije ispostavilo – i uspeo. Stole nije vodio dvostruki, već trostruki život!

Posle oslobođenja, kao građevinski preduzimač, Miodrag Stole Trifunović imao je pune ruke posla. Trebalo je sagraditi ono što je u periodu od 1941. do 1945, pogotovo prilikom povlačenja nemačke soldateske, bilo srušeno.

Stole je pored sređivanja gradske infrastrukture pažljivo pripremao i zločine po kojima će docnije dugo ostati upamćen.

Mesec dana pre početka svojih manijakalno-ubilačkih pirova iz stana pozorišnog i filmskog glumca Milivoja Mavida Popovića ukrao je periku, brkove, bradu, odela i specijalne umetke za popunjavanje obraza.

Zahvaljujući tim rekvizitima skoro godinu dana navodio je na lažne tragove tadašnje operativce Povereništva za unutrašnje poslove grada Beograda.

Foto: Wikipedia/John Tenniel
Krik iz paviljona: Prvo ubistvo Stole Trifunović izvršio je 31. januara 1948. godine oko 21 čas. U službenoj belešci operativac tadašnje Ozne zapisao je: “Dana 1. februara 1948. godine nađen je ženski leš u jednom od nedovršenih paviljona u Cvijićevoj ulici. Ustanovili smo da je žena stara oko 33 godine.

Na njoj je pocepano rublje. Žrtva je verovatno najpre silovana, a zatim zadavljena, što tragovi na vratu jasno pokazuju. Po zgrčenim rukama i povredama na njima da se zaključiti da se između žrtve i ubice vodila očajnička borba”.
Daljom proverom utvrđen je identitet žrtve. Bila je to trgovačka radnica Milka K., majka dvoje maloletne dece. Njeno telo rano ujutru prvi je primetio neki sakupljač otpadnog materijala.

Milkin suprug bio je ubeđen da mu se žena zbog čišćenja i sređivanja radnje zadržala.

Dvadeset dana kasnije Stole, koga je narod u međuvremenu prozvao Fantom, masakrirao je dvadesetdvogodišnju Slavicu. Njeno unakaženo telo spakovao je u dve vreće i bacio u Savu. Jednu vreću izvukao je iz vode penzionisani železničar, inače strastveni alas, Čeda Savić.

Prema izveštaju iz prosekture žrtva je najpre silovana pa potom zadavljena. O nestanku svoje sestre policiju je obavestila Seka Trifunović, radnica koja je sa suprugom živela u Zemunu.

Proverom u rejonu u kojem su Trifunovićevi stanovali utvrđeno je da je sestra ubijene Slavice veoma preke naravi, sklona svađi i tuči, za razliku od njenog muža, poslovođe uglednog građevinskog preduzeća, koji je prema rečima njihovih komšija bio izuzetno miran i povučen čovek, spreman da im u svakom trenutku priskoči u pomoć.

Docnije je za komšije, kao i za policiju, veliko iznenađenje predstavljalo kada je otkriveno da je taj mirni, tihi i dobri muž koga je supruga često zlostavljala bio niko drugi do Fantom – Miodrag Stole Trifunović!

Posle hapšenja, kada je saznala za zločine koje je počinio, Seka je podnela zahtev za razvod braka.

Foto: Promo
Neshvaćeni poeta: Fantom je najradije harao po Zvezdarskoj šumi. Jedna od njegovih žrtava bila je i plavokosa devojka lepuškastog izgleda, stara između 16 i 18 godina. Po tragovima koji su ostali na mestu zločina utvrđeno je da se devojka očajnički borila s pomahnitalim ubicom.

Oko njenog mrtvog tela bilo je polomljeno šiblje i izgažena trava. Tom prilikom policajci su pronašli tragove muških cipela sa rebrastim otiscima, što je za istragu bilo značajno otkriće.

Međutim, zločinac je odneo sve stvari koje su pripadale žrtvi i time otežao njenu identifikaciju.

U proleće i leto 1948. godine žrtve su počele da se nižu kao na pokretnoj traci, što je operativce tadašnjeg Beogradskog odseka za krvne delikte dovodilo do očaja. Stoletovi zločini delovali su nemotivisano, što je istragu dodatno otežavalo i usporavalo.

Jednoj devojci, koja je srećom uspela da preživi napad, pre davljenja i cepanja odeće recitovao je poeziju, žaleći se da renomirani književnici kojima je pokazivao pesme nemaju sluha za njegovu umetnost.

Pesma koju je najčešće pre početka krvavog pira recitovao glasila je:

“Nekad davno, u praistorijsko doba,

Zavijaše moj predak i bio je sretan.

A bio je ružan ko prava Rugoba.

Ali nikad tužan, nikad ko ja setan”.

Interesantan je i način na koji je Miodrag Stole Trifunović stupao u kontakt s potencijalnim žrtvama. Devojkama i ženama prilazio je s tugaljivom pričom o bolesnoj supruzi koja je sama ostala kod kuće i kojoj je neophodna pomoć.

Naivne i povodljive, pogotovo mlade osobe, brzo su upadale u Stoletovu vešto postavljenu zamku.

Fantomov kraj: Miodrag Stole Trifunović dopao je šaka radnicima Ozne kada je počeo da ubija muškarce ili preciznije rečeno svoje jatake i ortake s kojima je pljačkao diplomatske magacine, prodavnice i kuće.

Fatalnu grešku napravio je prilikom podmetanja požara u bifeu “Zlatno burence” koji se nalazio na Zvezdari.

On je od prijatelja s kojim je krao, a potom preprodavao robu, čuo da je šef ovog ugostiteljskog objekta prijavio policiji ukradenu robu koju je čuvao u skladištu.

Trifunović je odlučio da ga zbog toga kazni, ali je tom prilikom zaboravio da sa kante u kojoj se nalazio benzin ukloni svoje otiske prstiju.

Te 1948. godine u Beogradu je registrovano četrnaest Stoletovih ubistava, ali tačan broj njegovih žrtava u prestonici do danas je ostao nepoznat, kao što se ne zna ni koliko je tačno ubio osoba u okolini Niša, kao i u duševnoj bolnici u Toponici u kojoj je jedno vreme bio smešten.

Simulirao je ludilo da bi izbegao ne samo služenje vojnog roka, već i eventualni odlazak na front koji je početkom 1941. godine bio sve izvesniji.

Operativcima Povereništva za unutrašnje poslove grada Beograda – odseka za krvne delikte Stole je ispričao na koji je način u kasnim večernjim satima davio duševne bolesnike u Toponici.

Pre egzekucije pažljivo je čekao da utonu u san. Ubijao ih je da bi prisvajao njihova sledovanja cigareta i hrane. Ta ubistva nikoga nisu interesovala u bolnici. Svi lekarski izveštaji bili su isti – bolesnik (ime i prezime) umro je u snu od srčanog ili moždanog udara.

Na saslušanju Miodrag Stole Trifunović cinično je govorio da mu je nemačka okupacija donela slobodu. Umesto da bude u zatvoru, niko ga nije proganjao zbog silovanja koja je počinio u okolini rodnog grada, a potom i ubistava u bolnici u Toponici. Posle rata Beograd je kao veliki grad bio idealno mesto za nastavak zločinačke aktivnosti.

I do danas je ostalo nerazjašnjeno da li su Stoletovi “podvizi” bili samo plod njegove bolesne mašte ili su se pak zaista dogodili.

U mnogim srpskim gradovima arhiva o zločinima počinjenim krajem tridesetih godina dvadesetog veka bila je uništena.

Nisu sačuvane ni Fantomove fotografije u policijskoj arhivi, pa je danas nemoguće makar i ovlaš rekonstruisati Stoletov pravi izgled.

Najveći serijski ubica sa prostora bivše SFRJ Miodrag Stole Trifunović sam je sebi presudio. On je u zatvoru iz kreveta iščupao dve gvozdene šipke. Oko vrha jedne uvio je deo čaršava i poput “baklje” nabio je sebi u usta. Drugom šipkom probio je srce."
Ja mislio da su serijski ubojice s ovih prostora ubili najviše pet žrtava, a onda na ovo naiđem...
A svako malo naiđem na nekog tipa koji melje kako je prije bilo bolje i sigurnije... ili kad neki psihopat napravi kaos u SAD onda svi moji doma govore kako je to bolesna država... :lol:
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#198 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by julisiz es grant »

I ja za ovoga prvi put čujem. Liči na urbanu legendu, jer se sva priča zasniva na "rekla-kazala".
User avatar
astrid
Posts: 5243
Joined: 06/04/2010 21:48
Location: tu negdje

#199 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by astrid »

julisiz es grant wrote:I ja za ovoga prvi put čujem. Liči na urbanu legendu, jer se sva priča zasniva na "rekla-kazala".
Ne vjerujem da bi se dipl. psiholozi spec. kriminalistike bavili urbanim legendama kao što je ovaj "Fantom sa Zvezdare".Možda i bi,ko zna :?
User avatar
astrid
Posts: 5243
Joined: 06/04/2010 21:48
Location: tu negdje

#200 Re: Najpoznatije ubice u ex-Yu

Post by astrid »

Opet ne znam da li je bilo :-)

Baba Anujka,trovačica


Baba Anujka, poreklom Rumunka, rođena je kao Ana Draksin, od oca Pavla i majke Marte. Prema monografiji opštine Petrovo Selo - Vladimirovac njena porodica se u Vladimirovac (selo koje se nalazi na pola puta između Vršca i Beograda) sa područja Moriša doselila početkom devetnaestog veka. Za svoje vreme baba Anujka bila je obrazovana žena. Njen otac, kao jedan od najpoštovanijih paora u Vladimirovcu, želeo je da mu kći izuči visoke škole. Na suđenju (baba Anujka uhapšena je maja 1928) govorila je da je prilikom boravka u ženskom školskom internatu postala somnabulna.

"Vodili su me po manastirima i lečili. Ali posle kada sam se udala (bila je udata za Jozefa Bija, takođe rumunskog porekla, sa kojim je imala sina Stefana) više nisam tu bolest imala. U dvanaestoj godini bila sam teško bolesna, nisam mogla ni da sedim ni da idem, već sam ležala kao proštac. Ljudi i žene dolazili su da me gledaju kao čudo i svi su govorili da ću sigurno biti vračara, pa sam tako i postala vračara".

Potom je počela da ističe sopstvene uspehe, navodeći da je bajalicama uz Božju pomoć vraćala u život bolesnike od kojih su i najpoznatiji doktori tobože dizali ruke. Po njenim rečima, uspešno je rešavala mnoge lične probleme, čak i one u vezi sa polnim životom.

Na suđenju su svedoci tvrdili da se u njenim vodicama i lekovima, pored arsenika, nalazilo i istucano lišće otrovne tatule, kao i žive iz termometra. Tatulu je sama brala, a arsenik i živu je ova, u prvim decenijama dvadesetog veka jedna od najuglednijih ne samo vračara već i birtašica ("baba Anujka je bila vlasnica jedne od najpoznatijih kafana u Južnobanatskom okrugu), kupovala u apotekama. Na suđenju je ova starica sa licem ptice grabljivice negirala da je trovala ljude. Za razliku od nje, kada bi joj njeni saradnici i mušterije u lice sasuli da je "za papreno skupe novce prodavala vodu, od koje su ljudi u najtežim mukama crkavali", Anujka bi se prvo prekrstila, a potom bi ih proklinjala govoreći: "Obesite me odmah ako je to tako!"



Ugovor sa đavolom



Baba Anujka se vračanjem bavila punih pedeset godina. Od 1878. je širila glasine da uz pomoć nečastivog rešava sve probleme. Njeni saradnici svakodnevno su obilazili sela iz Južnobanatskog okruga, raspitujući se u čijim kućama vlada nesloga. Tom prilikom sugestivno su im preporučivali da kod Anujke iz Vladimirovca potraže rešenja za sve boljke. Doduše, kod Anujke su dolazili i oni koji su samo želeli da saznaju buduća zbivanja u poslu i ljubavi. Samo, znatno više bilo je onih koji su iz različitih pobuda želeli da se "otarase sopstvenih najbližih". Anujka je efikasno rešavala imovinske i bračne probleme. Vešto je igrala ulogu vračare koja je u dosluhu sa nadzemaljskim nečistim silama, o čemu u knjizi posvećenoj jedinoj ženi serijskom ubici sa jugoslovenskih prostora slikovito piše Šimon A. Đarmati: "Tražila je od svojih klijenata da joj donesu jednu crnu i jednu belu kokošku, torbu pepela, trica, bosiljka i tamjana. U misterioznoj tišini svoje mračne sobice i u dimu tamjana, ona je razbacivala oko sebe pepeo i trice, šaputala neke tajanstvene reči. Na kraju je spremila jednu bocu napunjenu čistom vodom. Najzad bi uzimala jedno malo zvonce i tri puta bi zazvonila. To je bilo "sporazumevanje sa đavolom". Opet bi produžila šaputanje i mrmljanje nerazumnih reči praćenih čudnim pokretima i sve to radila je pred očima zaprepašćene mušterije, koja je bila uverena da pred sobom ima čudno biće, koje drži u vlasti i samog đavola. Vodu u boci davala je mušteriji sa uputstvom kako da se upotrebi. Tačno je proricala dan kada će onaj kome je voda namenjena umreti i njen račun je nikada nije izneverio. To je samo govorilo o njenom trovačkom umeću koje je stekla dugogodišnjom praksom. Njeno proricanje imalo je, naravno - toksikološku podlogu. Naime, ona bi mušterije redovno pitala za težinu problema, da bi na osnovu toga davala i određenu bajanu vodicu, koja nije bila ništa drugo do rastvoreni arsenik. Što je problem bio veći, bilo je i više arsenika, pa pošto je toksična doza bila vezana za količinu otrova u odnosu na telesnu težinu, ona nije grešila u svojim prognozama - ističe Đarmati.



Kraj poluvekovnih misterioznih smrti



Pitanje koje se nameće glasi: zašto su austrougarske vlasti punih četrdeset godina (1878-1918) olako prelazile preko glasina koje su direktno optuživale prvo sredovečnu ženu, a docnije i gluvu staricu koja je dočekala devetu deceniju života. Svoje čudotvorne vodice Anujka je od klijenata naplaćivala od dve hiljade i trista do pet hiljada dinara... Odgovor bi trebalo tražiti u činjenici da rođaci koji su za to imali interesa nisu tražili obdukciju, ili pak docnije ekshumaciju preminulih (naprotiv, sve sahrane obavljane su u rekordnom roku), dok je vlastima, pogotovo do 1918. godine, bilo najvažnije da se državi ništa ne duguje. Anujka Di Pištonja redovno je izmirivala poreske obaveze, izgovarajući poznatu frazu: "Bogu Božije, a sve države pune kase!"

Klupko je počelo da se odmotava kada je 29. decembra 1927. u Ilandži iznenada preminuo imućni udovac Gaja Prokin. Gaja, koji je rođen u obližnjem banatskom selu Dobrica, bio je snažan čovek, u šezdesetim godinama, boemskog raspoloženja. Svoje pristojno imanje Prokin je uvećao trogodišnjim pečalbarstvom diljem SAD. Značajan deo imetka podelio je dvojici sinova, dok je za sebe sačuvao, kako je sam govorio, "samo tol'ko da ga starost ne bi pitala gde je spiskao mladost". Sestriću Milanu nameravao je da posle smrti u nasledstvo ostavi osam jutara zemlje. Međutim, sestrić i njegova supruga očigledno su želeli da se u najkraćem mogućem roku domognu nasledstva. Prokin je o burnim svađama oko nasledstva sa sestrićem i njegovom suprugom često sa gorčinom govorio kafanskim i kockarskim drugarima. Jednog ledenog zimskog dana Gajino mesto za kafanskim stolom ostalo je prazno. Pozlilo mu je 29. decembra. Glavobolja i stomačni problemi bili su sve intenzivniji. Poznanici i prijatelji vest o Gajinoj iznenadnoj smrti primili su sa nevericom, prevashodno zbog činjenice da se pomenuta persona radovala životu, čemu je znatno doprinelo ljubavisanje sa oko dve decenije mlađom Pemkom Petrović. Islednici iz pančevačkog Okružnog suda odlučili su da pritvore Ilandžanku Ljubinku Milankov. Istraga je ubrzo pokazala da ova žena ne samo da je znala za poluvekovnu zločinačku delatnost Baba Anujke već je bila njen najpoverljiviji saradnik. Ljubinka Milankov, sa svojim saučesnicima, ljude željne osvete vešto je slala u vračarinu lukavo ispletenu paukovu mrežu. Ekshumacijama je utvrđeno da se u mnogim leševima nalaze otrovne čestice arsena i žive, pa je državni tužilac imao solidnu osnovu da protiv devedesetjednogodišnje Anujke i njenih pomagača podigne optužnicu. U podizanju optužbe pomoglo im je i svedočenje tridesetjednogodišnje Savete David, koja se posle dvodecenijskog šegrtovanja kod Baba Anujke odlučila na osvetu, zato što joj je starica i pored obećanja nije isplatila ni dinara. Kada bi joj zatražila pare, Anujka bi je iz kuće ispratila pogrdnim rečima: "Bestidnice, izučila si zanat, ti bi meni trebalo da platiš, a ne ja tebi!"

Pohlepa koja je decenijama gospodarila umom Anujki Di Pištonji vratila se poput bumeranga. Nečastivi, sa kojim je sklopila ugovor, došao je po naplatu, i to sa kamatom.

Čitajući optužnicu, državni tužilac je jasnim, jezgrovitim rečenicama precizno definisao Anujkinu delatnost:

"Decenijama banatski svet u selima pritiska jedna opasna mora u vidu Baba Anujke. Ta stara zločinka prodavala je ništa drugo nego otrov lakovernom svetu koji je ubeđivala da je to obična bajana vodica. Od te njene bajane vodice ko zna koliko je ljudi našlo smrt. Ko zna koliko nerazrešenih misterija je razrešio sud. Sud će izricanjem pravedne presude zadovoljiti jednu višu socijalnu pravdu za kojom vapi svet". Anujka Di Pištonja je 6. jula 1929. u pančevačkom Okružnom sudu osuđena na 15 godina tamnice. Kada je predsednik suda završio sa čitanjem presude, Anujku Di Pištonju popeli su na "kola koja su vukla četiri konja debela", i odvezli je u požarevačku kaznionu. Dok su je vozili u tamnicu neprestano je ruke i oči podizala ka nebu, proklinjući one koji su je osudili.

Prema nepotvrđenim pričama, Baba Anujku su 1941. godine iz ženskog bloka požarevačke tamnice na slobodu pustili nemački vojnici. Vratila se u rodno selo, u kome se i upokojila u 104. godini života. U završnoj rečenici svoje knjige prof. dr Simon A. Đarmati izrekao je neporecivu istinu:

"Baba Anujka, ta sitna, naizgled naivna i nevina starica, zaorala je duboku i otrovnu brazdu u životima mnogih stanovnika Banata, te čudesne ravnice".

Trovanje koje je započelo sa Baba Anujkom, radikalno je iskorenjeno 1945. godine - streljanjem svih njenih učenica.



Post Reply