Najpotresnija ratna prica - SREBRENICKI HOROR

[normala brate]

Fudo penzioneru procitaj mi druge postove pa ces vidjeti ko je ko ne znaš ni šta znaci rijec troll.

Pazite proces poboljšanja na ovim prostorima zavisi od nas i njih, samo je pitanje ko ce progutati gorku pilulu i reci jeste to je i tako je.
Naravno po ovom pisanju s jedne i druge strane nece NIKO tako da je bespotrebno i bilo šta pisati samo treba bježati odavde..

Fudo je i pobjegao, al' evo i dalje visi po forumu.

[STAxJExAAA]

Bit ce napretka kada Hrvatska djecica sa skolom budu posjecivala Jasenovac, Ahmice itd Srpska djeca budu dolazili organizovano u Potocare, Trnopolje itd a Bosnjacka djeca budu isli u Krizancevo selo, Trusinu ...

[Maraschino]

Bit ce napretka kada Hrvatska djecica sa skolom budu posjecivala Jasenovac, Ahmice itd Srpska djeca budu dolazili organizovano u Potocare, Trnopolje itd a Bosnjacka djeca budu isli u Krizancevo selo, Trusinu ...

U cemu je problem da budemo ljudi?

[CPT]

Bit ce napretka kada Hrvatska djecica sa skolom budu posjecivala Jasenovac, Ahmice itd Srpska djeca budu dolazili organizovano u Potocare, Trnopolje itd a Bosnjacka djeca budu isli u Krizancevo selo, Trusinu ...

ko nas bre zavadi, relativizacija i te price...

[STAxJExAAA]

Bit ce napretka kada Hrvatska djecica sa skolom budu posjecivala Jasenovac, Ahmice itd Srpska djeca budu dolazili organizovano u Potocare, Trnopolje itd a Bosnjacka djeca budu isli u Krizancevo selo, Trusinu ...

U cemu je problem da budemo ljudi?

Problem je sto su narodi u regiji masovno mentalno kontaminirani i ne zele da se suoce sa cinjenicama. Pogledajte jednu recimo Njemacku koja je 45te bukvalno preorana bila od strane saveznickih trupa 29 godina nakon rata su odrzali svjetsko prvenstvo i bili prvaci svijeta, u roku od nekih 20 godina izgradili su kompletnu drzavu. Mi poslje 20 i kusur godina rapkamo u rikverc i upiremo prstima jedni u druge. Znam da ne mozemo biti poput njemaca jer nismo taj mentalitet, nemamo tu disciplinu ali kada bi baremu frtalj bili kao oni. Zato u Berlinu i postoji muzej holokausta, dok se ko nas dokazani zlocinci glorifikuju.

[Haman2]

Mozda bi bilo bolje da price ne vezemo samo za Srebenicu . Ima puno lijepih i poucnih prica vezanih za druge prostore BiH. Sobzirom da je naslov otvorio moterator ne bi bilo tesko da ga promijeni kako npr. Najpotresnije price iz poslednjeg rata.

[Sanjarko]

Ono sto su Karmen uradili je isto zlo pravo. Bilo je toga jos puno. Ona ne znam joj ime sto je ziva zapaljena sa ukucanima pa jedina prezivjela, pa ono silovanje one nane itd.

Ja ne znam. Cesto se psihopate spominju ali mislim da dosta i njih to ne bi uradilo uopste.

[julisiz es grant]

Oj Zehra
Žena-heroj...
Da su Srbi imali nekoga ko je prošao sličnu golgotu i opet smogao snage da spašava druge i godinama kasnije se suoči sa dželatima na sudu... do sada bi postao mit, imao spomenike, ušao u čitanke.
Ovako uspomenu na nju čuvaju još samo malobrojni njeni zemljaci.

[Maraschino]

Ja ne znam. Cesto se psihopate spominju ali mislim da dosta i njih to ne bi uradilo uopste.

S'kim si takav si.
Biti sa nekim u jedinici i posmatrati to sve, ne reci komandiru ili vecoj komandi sta se desava, rizikujes da budes saucesnik u tome.
Druga stvar, ubistvo 260 civila u Biljanima ne moze izvesti jedan vod. Moze vod strijeljati ali sakupiti civile iz toliko okolnih sela moras agnazovati vecu jedinicu ili vise njih. Jedni ubijaju a drugi skupljaju. Isto kao u Srebrenici.
VRS i policija je oznacena zlocinackom ma koliko ih bilo i sta su radili.

[Sanjarko]

Ma u vecini slucajeva jest to istina ali ne uvijek. Bilo je u historiji i izuzetaka od toga. Ja kakav sam mozda bi pusku na vod okrenuo i vod streljao.

[Chmoljo]

Banned user for reason “trolanje”
» normala brate

trajno

[Haman2]

Kraci izvod iz knjige "Zivjeti i umrijeti za Srebrenicu"
Autorica, Mihrija Feković-Kulović

Prvi isječak



General stoji na asfaltu nasuprot žicom ograđenog holandskog kampa. Iza žice masa prestrašenog naroda. Ženama su usta iskrivljena od plača, oči zaobljene strahom, ali one se smiješe kroz suze. Djeca hvataju bačene čokoladice dok beogradske kamere snimaju darežljivost svoga narodnog heroja. Starci i mlađi muškarci gledaju u pridošlicu pogledima osuđenika koje vode na gubilište a pred njima, dok im dželat namješta glavu na giljotinu, stoji onaj što će podignuti ruku kad odredi da sječica treba odrubiti glavu. Niko, osim naivne gladne djece što hvataju rijetke poslastice, od generala ne očekuje pomilovanje.

Mladić izgleda onako kako treba da izgleda krvnik. Lice mu je prepečeno, grubo, izraz neumoljivosti se ne skida s njega ni kada se smiješi i pruža kroz žicu dječačićima slatkiše.

Š.se laktajući se svud redom nekako probi kroz masu do pred samu žicu i ču slavnog srpskog generala kad grlatim nepokolebljivim glasom reče:
- Majke, sestre, ne brinite se. Vaši muževi, očevi i braća su svi bezbjedno stigli u Tuzlu.
Ona je digla ruku kao đačič u školi, hoće da zamoli njega lično za flašu vode jer crkava od žeđi. Malehna je i stiješnjena u masi, teško da će iko iz Mladićeve pratnje a kamoli on vidjeti njenu podignutu ruku.
- Jesu li to, mama, odvezli babu i daidže avionom? – zacvrkuta neka djevojčica u blizini.
General se načas okrete prema vojnicima iz svoje neposrednje pratnje i upita:
- Zašto niste zapalili ono selo gore?
Š. spusti ruku.

Dikina majka bi upornija. Ona se imala obratiti generalu po mnogo hitnijem pitanju.
- Molim vas, gospodine! Molim vas, gospodine!
On je već dublje zašao u narod. I njegova pratnja i kamere su s njime u masi.
- Pomozite ovom nepokretnom narodu, gospodine! – tvrdoglava žena pokaza na svoju majku skvrčenu u civarama.
- Za to se ne brinite. O tome ćemo najprije povesti računa – odgovori general i potom uze od svog pratioca flašu borovnice i otčepi je na iskrzanom limu staričinih trouglastih kolica s jednim točkom.
- Nemoj da sutra kažete da sam je otrovao. Pred vama sam je otvorio. – potom predade začuđenoj starici flašu u ruke.
Kamere, naravno, ovekovečavaju svaki gest dobročinitelja. Tako snimiše i scenu kako dva hitno pozvana plavca izvlače staricu zaglavljenu u tijesnim kolicima i ubacuju je na vojni kamion maslinastozelene cerade.

Drugi isječak

Pet praznih autobusa stoji na cesti.General Mladić još nije završio obilaženje Potočara. Stiže pred rampu. Grubost i surovost mu se ne skidaju s lica.Uskomešana bučna masa najednom utihnu kao po komandi.
- Ima li, narode, među vama kakav rođak ili rođakinja komandanta Zulfa Tursuna? – glasno upita.
Masa šuti.
- Mi smo u dobrim odnosima iako na neprijateljskim stranama. Upravo smo se čuli radio vezom i on me je zamolio da se pobrinem za njegovu rodbinu.
Masa i dalje šuti kao zalivena.
- Evo, ja pripremio auto – pokaza rukom na bijelog golfa parkiranog ukraj puta. – Odlučio sam da pomognem vašem slavnom komandantu i da mu familiju bezbjedno prebacim do Tuzle.
Masa svejedno šuti.
- Još jednom vas pitam i poslije više neću. Ima li među vama rodbine Zulfa Tursuna?
- Imam ja! – ču se ženski glas.
- Haj'te oslobodite ženi prostor da prođe.

Masa se razmaknu i napravi joj prolaz. Ona je mlada, debeljuškasta, u bijelim je dimijama, a glava joj prekrivena šamijom. Hoda sigurnim korakom. General Mladić je rukom uputi prema svojim pomoćnicima što su je čekali pored auta. Kad se približi autu jedan od njih joj galantno otvori zadnja vrata. Žena stiže, nagnu se da uđe. Najednom okrenu preneraženo lice, izvi se cijelim tijelom, zakorači kao da hoće da se vrati nazad, prema narodu... sruši se onesviješćena pored auta.
- Haj'te, momci, pomozite joj da uđe – reče general ne mijenjajući izrar na licu.
Pomoćnici priđoše, podigoše beživotno tijelo i uguraše ga u auto.

Treći isječak

General Mladić uđe u fabriku sačme.
- Šta je? Šta se plašite? – upita. Pogledom kruži po hali. Ima muškaraca. I ovdje ih ima. Ima više starih ljudi, ali ima i sasvim mladih. Ima i bolesnih.
- Nemate se čega bojati – reče. Produži ogromnom halom da je svu obiđe. Masa se zbija u tišini da bi Mladić mogao proći onim pravcem koji izabere pokretom ruke ili glave ili ledenim svirepim pogledom. Što zamakne koji metar praćen trojicom tjelohranitelja, desetina njegovih vojnika počinje odabirati muškarce.
- Ti! Ti! Ti!
Vojnicima su prsa ukrašena duplim ukrštenim redenicima nanizanim sjajnim olovnim mecima. U rukama su im puške, ali ih labavo drže, nisu uperene u masu. Na kukove su im okačene futrole s teškim crnim pištoljima i kružni spletovi tanke čelične žice. U mrkim kožnim futrolama svaki od njih nosi i po jedan dugi nož s debelom drškom. Imaju i po par lisica za pojasem sprijeda.
- Ti! Ti! Ti! – kažu. Ni preglasno, ni pretiho. Samo odlučno, vojnički.
- Ti! – i čovjek ustaje bez pogovora.
- Ti! – i starac se diže ili mu oni oko njega pomažu da se digne.
- Ti! – prozivaju čovjeka koji leži.
- Bolestan sam. Ne mogu na noge – odgovara jedva čujno stariji čovjek.
- Ranjenik? Borac?
- Nisam borac. Geler od granate. Išao u polje po kravu.

- Ti i Ti nosite ovog vašeg borca.
General Mladić je u hali dok njegovi pratioci odvode ljude, na deset metara od njih, ali on se ne okreće. On govori masi.
- Nema potrebe za strah. Idete svojima u Kladanj. Svi tamo idete. Vi uživate zaštitu srpske
vojske.

Četvrti isječak
Mehdinu je već ujutru svejedno šta će biti s njime. Ne pada mu napamet ni mogućnost razmjene, niti to da će stranci koji već znaju da su tu na livadi – moraju znati, stotine autobusa i kamiona s ženama i djecom je juče prošlo pored nijh - preduzeti bilo šta da ih zaštite. Stravične slike poniranja u ambis se jutros malo prorijediše. Sad se vrte zamorno sporo, izgubile su boju i jačinu, nije ga njih više strah. Ničega ga više to jutro nije strah. Jedina dva osjećaja što ostadoše u njegovom tijelu i što imaju kao zvijer oštre kandže su glad i žeđ.

- Dignite svi tri prsta! – povikaše vojnici. – Dolazi general Mladić.
Zarobljenici poslušno podigoše tri prsta. I Mehdin uradi kako je naređeno, ali više nema pojma šta znači dići tri prsta. Ne zna više ni ko je taj što dolazi, očni kapci mu se ponovo počeše preklapati preko očiju. Podignuta desna ruka mu mlitavo pade. Čovjek do njega ga jako gurnu u pozdrav generalu podignutim laktom. Dječak se namah povrati iz ošamućenosti, poče shvatati o čemu se radi. Izbistri mu se pred očima.
- Dobro držite visoko tri prsta i što stigne počnite pljeskati jako rukama – objašnjava mladi vojnik. – Ne prekidajte s pljeskanjem dok vam se drugačije ne naredi.
- Jel' jasno? – povika naćelavo ošišani vojnik što jučer ubi bjegunca. U čast svom generalu je sišao s tenka kao i ostatak njegovih drugova. – Da bude dobar aplauz za generala!

General Mladić stiže u nekakvom šarenom vojnom autu – biće da to beše golf dvojka, obučen je u mrko zelenu vojnu uniformu. Na košulji mu zavraćeni rukavi. U stopu ga prate dva vojna policajca u crnim odijelima. Naramenice im plavo isprugane.

Dočekaše ga prvo tri prsta podignuta u zrak. Potom zatrešta aplauz.
- Ima li ovdje koja ženska za mene? – prodra se jedan od generalovih policajaca. Aplauz trešti dok on razgleda po redovima zarobljenika. Nema žena, samo su muškarci zarobljeni.
- Da se preda Naser! – prodra se iz sveg glasa general. – Da se preda Naser!
Pljeskanje se nikako ne prekida. Niko ne govori da treba prekinuti s pljeskanjem.
- Da se preda Naser! Garantujem vam prevoz i sigurnost ako se on preda! Nikom ništa neće faliti ako se Naser preda.
Othoda nekoliko metara, mora tako jer redovi zarobljenika su predugački, pa se opet poče dernjati.
- Da se preda Naser!...
Nekih četvrt sata general tako viče i traži od bespomoćnih zarobljenika da mu izruče slavnog srebreničkog komandanta. Pokloniće im život ako se on preda, obeća. Naser je u Tuzli, na sigurnom, nije među zarobljenicima. On to naravno zna jednako kao i oni. Za svo vrijeme njegove dernjave zarobljenici pljeskaše rukama. Kad on uđe u auto i ode u pravcu Bratunca, odahnuše. Izmorilo ih je pljeskanje.

Zavukoše se svako u svoje misli i pognuše glave. Predstoji im čekanje. Čekanje se produžava u nedogled. Zapadoše opet u ošamućenost i učmalost. Ništa se dugo ne dešava, pa potom počeše stizati novi zarobljenici. Jučerašnji zarobljenici pažljivo, jedva primjetno podižu glave i pogledavaju pridošlice. Među njima ima sigurno njihovih rođaka i poznanika. Onima što prepoznavaju svoje bliske ljude se oči još jače zamute tugom. Nekima suze kapaju niz lice. Ne zovu ih, ne smiju se čuti.

Mehdin jedva drži glavu na ramenima, toliko mu je teška. Kroz sivo izrupičanu bijelu maglu pred sobom vidi kamion zaustavljen na sred puta, nedaleko od njega.

Odmah potom osjeti ruku što ga drmusa za rame. Jedva vidi vojnika pred sobom.
- Diži se!– reče vojnik. Njegovo lice je izobličeno. Sužava se i rasplinjava, boji se sivim oblačićima.
- Popet ćeš se na onaj tamo kamion – reče vojnik hladno. – Slobodan si.
Vojnik ga još drži za rame dok mu priča.
- Hoću da znaš jedno – vojnikovo rasplinuto lice se približi njegovom. – Ne puštam te zato što mislim da treba da preživiš. Hoću da govoriš svojima šta vam radimo.

[Haman2]

POTRESNA PRIČA Odbila prekrstiti djecu da bi im spasila život
Ekskluzivna ispovijest Srpkinje Vukosave Klanco, supruge Bošnjaka - Ustala sam i rekla: Ubijte me, ali mojoj djeci je otac Mujo Klanco!
Miralem AŠČIĆ



Sve su mi uzeli i uništili, ali im nisam dozvolila da mi uzmu dušu, da mi uzmu svetu ljubav i sjećanje na moga rahmetli supruga Muju Klancu!

Ovako počinje ekskluzivnu i nadasve potresnu ispovijesti za „Dnevni avaz“ Vukosava Klanco, Srpkinja iz Vlasenice, kojoj su sugrađani, Srbi, 1992. godine na zvjerski način ubili muža i dali ultimatum: „Bit će ti lakše da preživiš ako djeci promijeniš imena, vratiš svoje prezime i prekrstiš ih!“

Šokantni detalji golgote

Danas, 26 godina kasnije, ova hrabra majka dvojice sad već odraslih sinova Vildana i Vedrana, prvi put za jedan medij iznosi šokantne detalje o golgoti koju je prošla tada s dječicom, u vihoru rata, u Vlasenici.

- Za Vlaseničane sam bila „izdajica srpskog roda i balijska kurva” - priča nam Vukosava, kojoj je adresa prebivališta sada u Švedskoj, a razgovarali smo s njom u Sarajevu, gdje je ovih dana boravila u posjeti tokom godišnjih odmora.

- Avaz, Dnevni avaz, avaz.ba
U Švedskoj su joj sinovi postali uspješni biznismeni, ali se rado vraćaju u rodno mjesto gdje su pronađeni posmrtni ostaci oca Muje i ukopani na vlaseničkom mezarju 2008. godine.

Poslije ubistva supruga Muje, koji je, kako se utvrdilo, zapaljen dok su mu ruke bile vezane bodljikavom žicom, a prije toga zvjerski mučen, Vukosava je u Vlasenici etiketirana kao „izdajica roda” udata za muslimana, te je iz Vlasenice protjerana u septembru 1992. godine.

Prije toga bila je zatvorena i također prošla razne torture u vlaseničkim kazamatima. No, supruga Muju, bez obzira na sve što je prošla, nije željela izdati.

- Nakon svega što se tada desilo s Mujom, do mene je došla informacija da su neke žene pravoslavke mijenjale imena djeci. Onda je i meni nuđeno da mi je olakšavajuća okolnost da preživimo, da i ja prevedem djecu na svoje prezime i da ih prekrstim. Neću kazati da me nije bilo strah. Imala sam 27 godina. Bila sam se pomirila, iskreno, sa svojom smrti i nije mi bilo žao mene, nego samo djece. Dala sam sebi pravo da kao supruga Muje Klance i majka naše djece neću da ga izdam. Nisam željela izdati i prodati svetu ljubav koju smo imali. Iz te naše ljubavi smo dobili ovu divnu djecu. Izdaja je nešto najprljavije što čovjek može uraditi drugom čovjeku i ja to sebi nisam željela dozvoliti - priča Klanco.

Nije željela, kaže, gaziti ni preko svojih normi odgoja i vrijednosti, a prije svega ljubavi koja ju je vodila da preživi sve nedaće.

- To bi bilo veliko poniženje za mene da sam prihvatila da djecu prekrstim i na taj način izdam svoga muža. To bi bilo poniženje i za Muju, njegovu porodicu. On je ubijen na zvjerski način i ta njegova smrt je bila zaista bolna, ali ovo bi bila još veća bol i izdaja i ja to nisam željela prirediti ni njemu ni našoj djeci, a ni sebi. Mujo i ja smo znali da će te 1992. godine nekoga od nas dvoje ubiti jer smo oboje bili zatočeni. Ostavili smo jedno drugom u amanet da, ako jedno od nas preživi, svoju djecu izvedemo na pravi put i da oni budu dobri ljudi - priča Klanco.

Prisjeća se i situacije kada je na početku tih kobnih dana 1992. otišla kod tadašnjeg načelnika općine Vlasenica da pita šta joj je s mužem i gdje su ga odveli.

- Ušla sam i odmah pitala: „Gdje mi je muž, šta ste mu uradili?“, a tu su mi rekli: „Pa znate, on je nagazio na neku minu i nastradao. Ti vidi da vratiš djeci svoje prezime i da ih prekrstiš“. A ja ustanem i kažem: „Čekaj da mi nešto odmah pojasnimo. Ne mijenjam ja ničija imena, i ne krstim nikoga. Evo nema problema. Ja dajem svoj život i život moje djece je zalog. Radite šta hoćete od mene, ubite me, ali njihov babo, otac, tata je Mujo Klanco. Oni su zaslužili da nose ime i prezime svoga oca. Nema druge i tačka“ – kategorična je bila ova hrabra žena.

Nakon što je saznala da su joj supruga zapalili, poručila je predstavnicima vlaseničkih vlasti koji su znali za ubistva te sve nijemo posmatrali kako bi „najbolje bilo da i mene ubijete jer ako ja ostanem živa, uradit ću sve da dođem do istine”.

Zatvoren životni krug

- I došla sam. Našla sam se na Sudu BiH 2009. godine licem u lice s ubicom svoga supruga. Taj objekt je na kraju osuđen na 22 godine zatvora. Eto, pravda i ljubav su pobijedili iako sam i sama bila žrtva tortura kada su me razdvojili od djece. Sve su mi uzeli, uništili, ali dušu nisu uspjeli. Nisu mi uzeli sjećanja na moga Muju. On će živjeti u našim srcima dok smo živi, moja djeca i ja - kazuje nam Vukosava Klanco.

Sin Vildan sa suprugom je nakon vjenčanja došao na očev mezar - Avaz, Dnevni avaz, avaz.ba
Sin Vildan sa suprugom je nakon vjenčanja došao na očev mezar
Istovremeno pokazuje nam fotografiju sina Vildana i njegove tek vjenčane supruge koji su se nakon vjerskog obreda u vlaseničkoj džamiji uputili na očev mezar.

- Ova fotografija je nastala sasvim slučajno 18. jula ove godine. Sin i snaha, skoro 26 godina kasnije, vjenčali su se u Sarajevu, u BiH, u državi iz koje su protjerani. Došli smo na Mujin mezar da mu kažemo da smo uspjeli. Da mu kažemo da sam djecu izvela na selamet, na pravi put, onako kako smo se dogovorili. Da su to pravi časni momci. S ovom pričom zatvara se i moj nekakav životni krug jer ova slika, ovaj njihov brak, ove ruke, željela sam doći i vratiti se sa svojim obećanjem. Prije toga sam otišla na mezar, da mu sama ispričam šta se dešava, koliko smo sretni. Koliko su nam djeca sretna. To je moja lična satisfakcija. Došli smo na mezar da zatvorimo krug i spojimo dvije najveće emocije, da spojimo ljubav i bol.

Preživjeli članovi porodice Klanco na grobu Vukosavine majke: Pobijedila je ljubav, a ne mržnja i zlo - Avaz, Dnevni avaz, avaz.ba
Preživjeli članovi porodice Klanco na grobu Vukosavine majke: Pobijedila je ljubav, a ne mržnja i zlo
Taj dan smo nakon posjete mezaru otišli i na grob mojoj majci i zapalili svijeću da joj svi skupa, moja djeca, snaha, porodica naša, kažemo: Majko, pobijedila je ljubav, a ne mržnja i zlo. Ja sam uvjerena da bi moj suprug isto napravio za mene kao što sam ja za njega - zaključuje Vukosava Klanco na kraju potresne ispovijesti za „Dnevni avaz”.

Bitni su ljudi

I tokom boravka u Vlasenici 18. jula ove godine Vukosava Klanco opet je čula riječi uvrede.

- Kada sam došla u mjesto gdje su mi život ukrali i svoje prljave kandže zarili u trbuh i život iz njedara strgnuli, a on se ponovo rodio, čula sam riječi koje me više ne vrijeđaju, ali mi paraju uho, od čovjeka u kojem sam prepoznala mržnju u njegovim očima. Ponovio je ono što su govorili i 1992. godine svi naglas: „Izdajico srpskog roda i balijska kurvo”. Ja sam ga samo pogledala i otišla - kaže nam Vukosava.

Prema njoj, rat nema ništa s vjerom, nego s izborom.

- Samo je stvar u tome ko će šta da izabere. Moja baba Danica, koja je umrla 18. januara 1988. godine, na dan kada se rodio moj mlađi sin, a voljela je i poštovala moga Muju i imala veliku želju da je u grob spusti. To se i desilo i eto, to sve govori. Bitni su ljudi, a ne Srbi i muslimani i ko je koje vjere - dodaje.

Radi u švedskom zatvoru u kojem je ležala Biljana Plavšić

Vukosava Klanco danas je zaposlena u pravosuđu Švedske. Tačnije, zaposlena je u istražnom odjelu zatvora u kojem je kaznu služila i Biljana Plavšić. Njeni šefovi, s obzirom na tragediju koju je Klanco preživjela, odlučili su da Plavšić ne bude blizu odjela u kojem Vukosava radi.

- To su uradili iz poštovanja prema meni. Ja sam rekla da ću biti primjerena, ali da mi niko ne može zabraniti šta da mislim o ženi koja je osuđena u Hagu, koja je znala i podržavala zločine - kaže Klanco.

Njeni sinovi Vildan i Vedran imaju svoju firmu u Švedskoj. Jedan je direktor, a drugi zamjenik.

- To su moja dječica na koju sam ponosna. Najvažnije je da nikada nisu ukaljali ime svoga oca i njegovo prezime časno i pošteno čuvaju – dodaje Vukosava.

Nema kontakt s braćom i sestrom

- Naravno da sam u kontaktu s porodicom svoga supruga. S njima imam zaista krasnu relaciju i oni su uvijek bili uz mene i podržavali me u najtežim trenucima. Mi smo jedna porodica bili i ostali. To je sveta veza i takva će i ostati.

S druge strane, o tome ne moram da govorim, ali ću reći da sa stranom iz koje potječem nemam nikakav kontakt. Nemam veze ni s dva brata i sestrom jer sam s te strane doživjela izdaju. Rat se, ustvari, ljudima uselio ne samo u domove nego i njihove duše. Meni je žao moje braće i sestre, koje volim, ali ne opravdavam postupke koji se kose s temeljima čovjeka. Šutnja o zločinima za mene je njihovo opravdavanje - otvorila je svoje srce do kraja Vukosava Klanco.

Tagovi

Vukosava Klanco Vlasenica

https://avaz.ba/vijesti/bih/402752/eksk ... KWAxY-OPV4

[Haman2]

Preživio sam strijeljanje i masovnu grobnicu Tomašica
Piše: Ezher Beganović

Većina pronađenih u Tomašici su komšije koje su poginule tih dana kada sam ja preživio strijeljanje. Kamion kojim su odvoženi mrtvi leševi mene je teško ranjenog prevezao, umjesto u Tomašicu, u bolnicu



Otkopavanjem najveće masovne grobnice Tomašica počela se otkrivati istina o stravičnim stradanjima Bošnjaka iz Prijedora i okolnih mjesta. Prema dosadašnjim saznanjima u Tomašici su ukopani Bošnjaci pobijeni u periodu od 20. do 25. jula 1992.godine u masovnom genocidnom napadu na lijevu obalu Sane. U šest sela Mataruškog Brda (Bišćanima, Rizvanovićima, Rakovčanima, Čarakovu i Zecovima) ubijeno je između 1650 i 1800 civila Bošnjaka. Ubijani su, mučeni, silovani u najvećem broju slučajeva pred očima svojih članova porodica. Bio je to krvavi pir čiji najevidentniji trag jeste upravo Tomašica. U ovom krvavom pohodu srpske vojske između ostalih ubijeno je i šest sinova Have tatarević skupa s ocem, ubijene su kompletne porodice Bačić, Horozović, Tatarević, Čaušević, Dženanović, Redžić i mnoge druge.

Jasmin Čaušević je tada imao trinaest godina. On je preživio strijeljanje a njegov otac i komšije su završili u masovnoj grobnici Tomašica. „Većina pronađenih u Tomašici su komšije koje su poginule tih dana kada sam ja preživio strijeljanje. Kamion kojim su odvoženi mrtvi leševi mene je teško ranjenog prevezao, umjesto u Tomašicu, u bolnicu”, govori nam Jasmin. U nastavku prenosimo Jasminovu ispovijest o tome kako je preživio strijeljanje i izbjegao masovnu grobnicu Tomašica. Jasminova priča vjerodostojno odslikava najteže dane stradanja prijedorskih Bošnjaka. Ova priča otkriva strašnu sudbinu pobijenih Bošnjaka iz masovne grobnice Tomašica.

Prvi dani

„Sela Bišćani, Rizvanovići i Rakovčani, Čarakovo bila su opkoljena i nisu bila zauzeta, jer su navodno prije toga predali oružje. Nakon kratkog vremena, u selu je već počelo da nestaje hrane i svih ostalih namirnica a mi smo bili u okruženju i nismo mogli da ga napustimo. Tokom boravka u Bišćanima, skoro svakodnevno smo bili izloženi granatiranjima, tako da smo stalno bili na oprezu i kada bi čuli grantu svi bi otrčali u podrume gdje smo i većinu noći provodili. Nakon nekih mjesec dana, pošto je Nedžadova žena otišla svojima u Čarakovo, gazda kuće u kojoj smo boravili saopštio je mom ocu da ja i on moramo napustiti kuću itražiti neki drugi smještaj jer nije bilo dovoljno hrane za sve, iako se moj otac trudio na svaki mogući način da pribavi svaki dan bilo šta od hrane, ali to očigledno nije bilo dovoljno. Moj otac i ja smo se zaputili u Tukove kod njegovih poznanika i oni su nas primili sa velikom nelagodom, iako je moj otac plaćao naš boravak i hranu. Nakon par dana otac me je sa suzama u očima pozvao da izađem napolje iz te kuće i pokazao mi je u pravcu naše kuće koja je taj dan bila zapaljena, gledao sam u visoki plamen i gusti oblak koji se izvijao iz naše kuće i onda sam pogledao moga oca kojem su se suze slijevali niz oči. Zagrlio me je i reko: ‘sine ode naša kuća, nemamo više ništa’.Te riječi i njegov tužni glas zauvijek će mi ostati u sjećanju. Nakon nekih sedam dana i oni su nas izvjestili da moramo napustiti njihovu kuću, zbog njihove vlastite bezbjednosti, jer su Srbi tada vršili pretrese po kućama pa su strahovali za sebe. Otac i ja smo bili prisiljeni po drugi put da se vraćamo u Bišćane. Nismo imali mogućnosti da idemo dalje od Tukova jer je tu bila srpska barikada i nismo imali izbora nego da se vratimo i molimo Vehida i njegovu porodicu da nas puste da boravimo u njihovoj garaži u kojoj je bio samo jedan stari krevet, rekli smo da od njih nećemo tražiti ništa već samo da nas puste da boravimo tu, jer zaista nismo više imali gdje da idemo. Oni su nerado pristali na to i dali nam da boravimo u toj garaži, zbog čega sam im jako zahvalan, tako da smo tada otac i ja preživljavali iz dana u dan bez imalo hrane. Sjećam se, jedne prilike otac je išao po komšiluku tražeći hranu i jedan dan je došao pomalo sretan sa jednim krastavcem u ruci. Taj krastavac smo prepolovili a on je rekao sa velikom tugom, koju sam vidio u njegovim očima:’ Nemoj sve odmah pojesti, ovo nam je za čitav dan.’

Bilo je tu i dobrih komšija od kojih bi posebno izdvojio porodicu Kahteran i Kadić, koji su bili preko puta nas i gledali su kako se patimo. Nisu ni oni bili u puno boljem položaju ali bi nas većinom puta pozvali na ručak i podjelili sa nama ono malo što su i sami imali”.

Početak ubijanja

Nakon višednevnih patnji sa hranom i strahom slijede dani ubijanja i strašnog stradanja. Jasmin se tih dana prisjeća sa teškim bolom. „Tako smo provodili dane sve do 20 jula. Kada se ujutro negdje oko 10 sati, u blizini začula teška rafalna pucnjava, što nije bilo uobičajeno, jer su oni iz automatskog oružja pucali samo u zrak kada su bili pijani ili slavili neke praznike. Vehid i svi ostali ukućani koji su bili na spratu su sišli u podrum kod oca i mene a došao je još jedan meni nepoznat čovjek. Sjedili smo tu a pucnjava nam se sve više i više približavala a niko od nas nije znao šta se stvarno dešava, jer niko nije smio da izađe vani. U jednom trenutku čuo sam rafalnu paljbu koja se osula po susjednoj kući gdje se čula lomljava stakla. Tada je neko utrčao u podrum i povikao da svi muškarci izađu vani. Ja sam od velikog straha i uzbuđenja istrčao sa ostalim muškarcima. Tu je bio Vehid, moj amidžić Sead, moj otac i taj meni nepoznati čovjek. Kada smo izašli iz podruma, vidio sam strašan prizor. Oko svake kuće koju sam mogao da vidim bila je grupa do zuba naoružanih srpskih vojnika, koji su ličili na razjarene zvjeri žedne krvi. Sa svih strana čuli su se pomiješani pucnjevi i strašni krici i jauci ljudi, žena i djece, koje su te krvoločne zvjeri na razne načine prvo mučili i pljačkali a onda ih u grupama ili pojedinačno strijeljali ili klali ispred njihovih kuća, na obližnjim livadama i šumarcima, pored puteva i na svakom mjestu gdje bi ih pronašli. Stajao sam tu ispred kuće neko vrijeme pored ostalih muškaraca ukočen od straha zbog onog što se odvijalo tu pred mojim očima i onda nam je prišao neki golobradi momčić koji po mojoj procjeni nije bio stariji od 19 -20 godina, podigao je svoju pušku prema nama i glasno se proderao: ‘Ajde momci bre trčite brzo javite se majoru kod onog gore šumarka!’. Ja sam trčao za Vehidom, Seadom, i tim nepoznatim čovjekom dok nismo stigli do toga izvjesnog majora oko koga je bila veća grupa naoružanih vojnika, koji su većinom isto tako bili golobradi momci, koji vjerovatno nisu bili stariji od 20-25 godina. Bili smo udaljeni od garaže nekih 100 metara, okrenuo sam se da vidim gdje mi je otac, koji je ostao iza nas. Tada sam vidio scenu koja će vjerovatno do kraja života ostati duboko urezana u moje pamćenje. Gledao sam kako moj babo ide prema nama uzdignutih ruku, vidno uznemiren obratio se četnicima koji su stajali sa puškama podignutih prema njemu: ‘Ljudi šta je ovo? Šta radite ovo s nama ?’ U tom trenutku mu je prišao jedan od njih i udario ga je kundakom od puške u glavu i oborio ga na cestu. Pao je, onako u sjedećem položaju, vidio sam kako mu je taj krvolok nešto rekao a nakon toga babo je izvadio novčanik iz džepa i dao ga tom četniku, koji ga je još par puta udario nogom. Na kraju mu je skinuo Seiko sat koji je imao na ruci. U tom trenutku nama koji smo stigli do majora naredili su da stanemo u stroj jedan pored drugog. Ja sam se tada okrenuo i nisam više vidio šta se dalje dešavalo s mojim ocem. Onda je taj izvjesni major krenuo da udara sve nas redom. Krenuo je krvnički udarati Vehida, pa Seada, pitajući: ‘Gdje su vaši rovovi? Ko je ubio srpskog vojnika u Rizvanovićima?’ I onda je prišao meni i snažno me udario po licu i nosu, koji je od siline udarca pukao, a u sljedećem monetu sam bio sav u krvi koja mi je lila iz nosa. Krv mi se sljevala niz lice dok sam se s teškom mukom pokušao podići sa zemlje. Rekao mi je : ‘Govori brzo gdje su vam rovovi?!’ Ja sam od straha uspio da kažem samo: ‘Ne znam ništa, ja sam dijete.’ Sljedeće što sam vidio je da je gurnuo Vehida ispred nas i pucao mu iz puške direktno u potiljak. Nakon toga Vehid je pao ispred nas, vidio sam kako mu se širi lokva krvi iz glave dok je ležao na zemlji nepomičan. S naše lijeve strane je bila velika livada sa visokom travom, tada nam je major naredio da trčimo preko te livade. Predosjećajući da je to kraj i da će nas tu sve poubijati, od velikog straha i adrenalina nisam mogao da se pomjerim s mjesta, dok su Sead, moj otac i nepoznati mi čovjek krenuli prema toj livadi, gledao sam kako se sprema streljački vod. Odjednom me trgnuo majorov strašni glas, koji mi i dan danas zvoni u glavi :'”Trči brzo šta ti čekaš?! ‘U tom momentu sam pošao za njima. I dan danas, zbog velikog straha i šoka u kojem sam bio, ne znam da li sam sam skočio u travu ili me je otac gurnuo, samo znam da su posljednje rječi moga oca bile: ‘Bježi sine!!’ Kada sam se našao na zemlji krenuo sam brzo puzati kroz visoku travu dok su svuda oko mene zviždali meci. Zasipala me je zemlja od metaka koji su me promašili. Čuo sam i eksplozije koje se bili od bačenih bombi ili tromblona ispaljeni prema nama. Po mojoj procjeni uspio sam da otpužem nekih 20 metara. Za mene je bio tu kraj, tada u tom momentu bio sam pogođen i vjerovatno sam pao u nesvijest. Sljedeće čega se sjećam je da sam otvorio oči, da mi je pogled uprt prema nebu”.

Oko mene je bila tišina

„Oko mene je bila tišina, nije bilo više one galame i vike, samo sam čuo pucnjavu koja je već bila daleko od mjesta mog stradanja. Tada sam pogledao svoja prsa i vidio sam komade kože i mesa po rastrganoj majici, kako sam polako dolazio sebi, pokušao sam da se pomjerim da ustanem i vidio sam da mi je kompletan butni mišić lijeve noge izbijen napolje kroz poderane hlače a da mi noga visi na jednom dijelu mesa i da više nije povezana sa butnom kosti. Shvatio sam da sam pogođen i da mi je Kost bila raznesena.

Desnom nogom sam pokušao ispraviti lijevu nogu, jer je bila totalno iskrenuta, ali mi je noga samo pala na drugu stranu. Odjednom sam osjetio da su mi usta puna krvi i počeo sam da kašljem i pljujem krv. Tada sam osjetio strašne bolove i pomislio sam da je to kraj, da umirem. Pomislio sam u sebi: ‘Bože moj, daj mi samo još jednom da vidim svijet oko sebe.'Tada sam se nekako ispravio u sjedeći položaj. Ostao sam u tom položaju gledajući livade i kuće oko sebe, pogledao sam u nebo koje bilo tako plavo, prelijevalo se u nek čudne boje, iščekujući svakog trenutka da ću umrijeti. Ali, nakon što sam se trgnuo iz prvobitnog šoka, počeo sam dozivati oca i ostale, nadajući se da je neko od njih preživio. Ali, niko se nije javljao. Kada sam vidio da ne umirem i da možda imam šansu da preživim, obuzeo me neopisv strah, bojao sam se da će se vratit da provjere da smo svi mrtvi, vidio sam na sredini livade neki plast sjena, pomislo samo kako ću otići tamo i sakriti se, ali onda mi je sjevnulo kroz glavu, a šta ako budu palili sijeno, izgorjeću živ u njemu, tako da sam odustao od te ideje. Nakon nekoliko sati, koje sam proveo tu na livadi i junskom suncu, zbog nesnosne vrućine, kao i gubitka velike količine krvi, osjetio sam totalnu dehidraciju. Razgledajući, primijetio sam bunar u blizini jedne kuće. Teškom mukom, uspio sam se nekako desetak metara odvući na rukama, ali dalje nisam mogao. U jednom trenutku iz trave se podigao moj amidžić Sead koji je, što sam kasnije saznao, imao prostrijelnu ranu više kuka koja mu nije oštetila vitalne organe. Kada sam vidio da je on ustao u njemu sam odjednom vidio spas, počeo sam iz sveg glasa da ga zovem, ali on je, zbog vlastitog straha, otrčao u obližnju šumu ne obazirući se na moje povike. Nakon kratkog vremena, iz obližnje šume pojavilo se nekoliko mladića, koji su se krili u toj šumi za vrijeme čišćenja, među kojima je bio i jedan član porodice Kahteran koja nas je pomagala dok smo bili u garaži. Jedan od njih otišao je po čaršaf na kojem su me prevukli do garaže iz koje sam i izveden. Ostavili su me na podu i zbog svoje sigurnosti pobjegli nazad u šumu. Da nije bilo odlučnosti i hrabrosti tih momaka, koji su rizikovali vlastite živote da me prebace u garažu, vjerovatno bih iskrvario na toj livadi. Tu noć je prvi kod mene došao drugi amidžić Nedžad, koji je iz Čarakova došao preko šuma ne znajući uopšte šta se desilo. On me je pitao za oca i ostale. Ispričao sam mu šta se desilo, nakon toga, on mi je isjekao hlače od kojih je napravi podvez i sa tim mi podvezao nogu, očistio malo rane, stegao glavnu arteriju i tako usporio krvarenje što je vjerovatno bilo presudno da ne iskrvarim u potpunosti. Nakon toga, Nedžad je zbog svoje lične sigurnosti pobjegao u šumu, jer su Srbi konstantno prolazili selom harajući i pljačkajući imovinu. Naredna četiri dana, komšinice su mi po svojoj djeci slale supe i nešto hrane. Jedno od te hrabre djece koja su smjela doći do mene je bila djevojčica Medina Kadić, koja je svako malo dolazila sa svojom rodicom, oni su od svoje familije i ostalih komšija donosili sve što su ovi slali, jer oni sami nisu smjeli dolaziti od četnika koji su stalno prolazili tuda. Ona i njena rodica su mi čistili rane sa jodom, davali su mi na šećeru morfijum od obližnje komšinice. To mi je uveliko umanjilo bolove i vjerovatno zaustavilo totalnu infekciju rana. Sjećam se da su mi pričale kako napolju ne može da se diše od smrada jer su duž cijele mahale bila izmasakrirana tijela komšija i njihove rodbine, koja su tu već treći dan. Od velike vrućine su se ucrvali, počeli su se raspadati a četnici ne dozvoljavaju nikom da ih sahrani.”

Odvođenje leševa u Tomašicu i ostale grobnice

„Za vrijeme boravka u garaži, svaka dva-tri sata, u garažu su upadali naoružani Srbi iz okolnih mjesta, koji su pljačkali bošnjačke kuće. Tražili su auta, gorivo itd. Jedan od njih mi je prišao i onako negledajući u mene već u Vehidovog Jugu, koji je bio više moje glave, upitao šta radim tu. Kada sam mu rekao da sam ranjen, pogledao me onako nezainteresovano i onda je vidio nešto od čega su mu oči zasjale, sageo se i uzeo novac do pola obojen krvlju, koji mi je otac rahmetli dao prije nego se desilo strijeljanje. Obrisao je krv s njega govoreći mi podrugljivo: ‘Tebi ovo više neće trebati.’ Četvrtog dana, Srbi su zarobljene Bošnjake iz sela Hegići natjerali da kupe leševe i da ih odvoze u masovne grobnice. Mene je tog jutra neko prebacio sa poda na stari krevet na kojem smo ja i moj otac spavali. Tada mi je neko rekao da je moja strina sa još nekoliko žena zamolila jednog od srpskog vozača kamiona da me pokupi i odvede u bolnicu, a on je valjda rekao da će to uraditi pod uvjetom da mu nađu pletaru rakije, što su one nekako i učinile. Dvojica ljudi su me zatim ubacili u vojni kamion zajedno sa gornjim dijelom kreveta, kamion koji je bio sav umrljan od krvi leševa ubijenih Bošnjaka čija su tijela odvožena u masovne grobnice. U tom kamionu je vladao takav nepodnošljiv smrad da sam u jednom trenutku pomislio da ću umrijet jer mi je ponestajalo zraka od tog nesnosnog smrada. Kada sam stigao pred bolnicu, napolju me čekao doktor i nekoliko medicinskih sestara. Tu je bilo još dosta četničkih vojnika. Kada se pročulo da je stigao musliman, jedan od četnika prišao je i rekao: ‘Pustite mi da ga ja zakoljem, skoro mi je poginuo prijatelj na Jajcu.’ Doktor je to nekako spriječio rekavši: ‘Ma daj pusti ga, to je samo dijete.’

U bolnici su počeli da mi obrađuju rane, koje su nakon četiri topla julska dana totalno inficirale i proširile . Uzeli su makaze i skalpel i krenuli da odstranjuju meso, kao u klaonici, kada sam počeo da vrištim od bolova, počeli su da mi prijete i da galame, kao odakle mi pravo da vrištim dok mi oni pomažu prikom obrade rana, nisu mi dali čak nijedne tablete protiv bolova. Nakon što su to odradili, uzeli su veliku ručnu bušilicu i, uz obrazloženje da u bolnici nemaju struje, dva pomoćnika su mi uhvatili nogu i čvrsto je držali, dok je doktor svom snagom probijao milimetar po milimetar moje kosti kroz koju je na kraju napravi rupu kako bi mogao ubaciti šipku na koju bi se mogli okačiti tegovi koji bi mi postepeno vraćali kost na svoje mjesto.

U prijedorskoj bolnici ležao sam četiri dana. Kada su dobili nalog da me prebace u Banja Luku.

Kada su me vozili za Banja Luku, dok smo prolazili kroz Kozarac lagano sam podigao glavu, vidio sam sav užas koji su četnici napravili u tom malom gradiću, sveijedna bošnjačka kuća je bila zapaljena ili do temelja srušena, mrtvi su ležali pored ulica. Nakon dolaska, smješten sam u gradsku bolnicu u Banju Luku. Na hirurškom odjeljenju, na kojem sam ležao, skoro svi pacijenti bili su ranjeni srpski vojnici, osim u jednoj sobi, u kojoj su se nalazili, kako sam kasnije saznao, zarobljeni ranjeni bošnjaci. Kako je ko dolazio na odjel, ulazio bi u tu sobu i premlaćivao ih, tako da su se redovno čuli krici iz iste. Bojeći se da bih mogao izgubiti život ukoliko im kažem da sam preživjeli svjedok strijeljanja, ja sam ostalima lagao da me je pred kućom pogodio geler od granate, jer je ranjenim srpskim vojnicima svakodnevno u posjetu dolazio veliki broj saboraca, koji su tu zajedno sa ranjenicima pjevali četničke pjesme. Takva atmosfera trajala je naredna dva mjeseca, koliko sam ležao u toj bolnici. Jednog dana, iz sna me je trgnuo duboki glas. Kada sam otvorio oči ugledao sam srpskog popa koji je stajao više mene i prskao me svetom vodicom, izgovarajući neke molitve, od čega sam ostao u šoku duže vremena.

Par dana nakon toga u sobu je ušao dječak od nekih pet ili šest godina koji je imao gips na ruci, prišao je mom krevetu i pitao me kako se ti krstiš? Ja sam bio iznenađen i gledao sam u njega ne odgovarajući mu ništa. Ponovio je pitanje nakon kojeg sam ja rekao da sam musliman i da se ne krstim, tada me je gipsom udario u glavu i rekao da im pokažem kako se krsti, dok je dječak to radio svi srpski ranjenici u sobi su se smijali grohotom, jer su ga oni najverovatnije i nagovorili da to uradi. Mali je bio uporan, tjerao me je da se krstim dok jedan od ranjenih srpskih vojnika nije rekao dosta je pusti ga.

Jedan od najtežih trenutaka bio je kada su mi saopćili da će me usvojiti neka srpska porodica, jer nisu znali šta bi sa mnom, pošto mi je otac ubijen, a sa majkom nisam imao kontakt. Nakon što mi je noga sanirana, u gipsu sam prebačen u bolnicu Paprikovac, na očni odjel koji su prilagodili da bude odjel za ranjenike, u kojoj se također nalazio poseban odjel sa zarobljenim, ranjenim Bošnjacima. Pošto sam tad već pomalo hodao na štakama, mogao sam da vidim mučenje i redovno premlaćivanje tih bošnjačikih zarobljenih vojnika. Njihov odjel bio je u staklu ispred kojeg se nalazio jedan stražar.

Ti ranjenici bili su toliko premlaćivani i ‘istrenirani’ da su na pojavu bilo koga svi zajedno dizali tri prsta i pjevali četničke pjesme. Čak i kada bih ja prolazio pokraj njihovog odjela, reagirali bi na takav način. Glavna pjesma im je bila od topole do topole pa do ravne gore, koja mi je duboko ostala urezana u sjećanje. Jedno jutro vidio sam ispod njihovog odjela mrtvog čovjeka na betonu, prekrivenog čaršafom. Čuo sam kako su pričali da je pokušao pobjeći, u što čisto sumnjam, pošto je to bilo nemoguće. Nakon 15-ak dana, po mene su došli ljudi iz banjalučkog ‘Merhameta’ i odvezli me u džamiju Gazenferija, u kojoj su se nalazili ljudi pušteni iz logora, a koji su bili mlađi od 16 ili stariji od 60 godina. U međuvremenu sam dobio informaciju da mi je majka saznala da sam živ i da ću najvjerovatnije ubrzo prvim konvojom biti prebačen za Zagreb, što se nakon 10-ak dana provedenih u džamiji i desilo.

Pokupili su me s džipom iz Crvenog krsta sa još nekoliko ljudi iz te džamije i manjim konvojom prebačeni smo u Zagreb, gdje me je dočekala moja tetka i sa njom sam otišao u Njemačku kod majke i braće. Nakon dvadeset godina kosti mog oca još uvijek nisu pronađene. Još uvijek nemam snage da odem posjetiti masovnu grobnicu Tomašica”, zaključuje na kraju ove potresne priče Jasmin Čaušević.

http://bosnjaci.agency/prezivio-sam-...nicu-tomasica/

[Haman2]

Ispovijest iz Srebrenice: Kako je Hasan s tijelom mrtvog brata na leđima došao do slobodne teritorije

Među hiljadama stradalih u genocidu počinjenom u julu 1995. godine, u demilitarizovanoj zoni u Srebrenici, koja je bila pod zaštitom Ujedinjenih naroda (UN), poginula su braća Hasib (19) i Hajro (18) Hasanović. Njihov najstariji brat, tada 21-godišnji Hasan, rizikujući vlastiti život, kilometrima je kroz šume nosio mrtvo Hasibovo tijelo, kako bi ga donio na slobodnu teritoriju i ukopao.

U razgovoru s novinarskom ekipom AA, Hasan je detaljno opisao užase, glad, patnje i stradanja kroz koje su Bošnjaci prolazili tih dana. U junu 1993. godine Hasanov otac Sejfo (43) umro je od gladi, a dvije godine kasnije, Hasan se razdvaja od supruge Hajrete i njihovog 14-mjesečnog sina Harisa, ne znajući da li će ih više ikada vidjeti.

Supruga je sa bebom otišla u kamp UN-a u Potočare, dok je on gladan i žedan krenuo mučnim, šumskim putevima ka slobodi. “Tokom pješačenja našao sam se s braćom, ali sam ih stalno gubio, jer je sve vrijeme Vojska Republike Srpske granatirala kolonu ljudi i narod je bježao na sve strane. Bilo nas je oko 15.000 dječaka i muškaraca, te neznatan broj djevojaka i žena.

Kada smo 12. jula stali da se malo odmorimo, komšija Osmo Osmanović, tada dječak od 13 godina, rekao mi je da je brat Hajro ubijen i odveo me do tog mjesta. Ubijen je protivavionskim mitraljezom zajedno sa još šest muškaraca. Hajru sam samo preokrenuo na leđa i pokrio granjem”, prisjetio se Hasan, naglasivši da mu ni danas nije jasno kako je hladnokrvno prihvatio smrt najmlađeg brata, što pokušava objasniti šokom i nagonom za vlastitim preživljavanjem, koji mu nisu dopustili da mnogo žali. Morao je, priča, odmah krenuti dalje, a narednih dana je izgubljen i sam lutao šumom, te se više puta zamalo oči u oči susreo sa zločincima. Jedina želja bila mu je doći do Udrča, planine koju je cijelog života gledao iz Likara, svog rodnog sela, ali nepoznavanje terena dovelo je do toga da se stalno vrtio ukrug.

Bilo je kao u najgorim horor filmovima. Neki ženski glas nam je psovao balijsku majku, a na Kamenici sam prolazio preko hiljadu mrtvih ljudi. Neki su bili živi, ali nisam im mogao pomoći, morao sam ići dalje. Na Đugumu sam vidio 20 strijeljanih ljudi. Vidio sam i jednog muškarca, koji je sjedio na školskoj stolici, odjeven u mini-suknju, rasporenih obraza zakačenih za uši i odsječenog polnog organa. Mumlao je i molio za pomoć, a vidjelo ga je još najmanje stotinu svjedoka koji su i danas živi. Nakon višesatnog lutanja, 12. jula sam došao na Udrč, gdje sam u jednoj grupi ljudi pronašao brata Hasiba, ali sam ga kasnije opet izgubio, jer sam zadrijemao zbog djelovanja bojnih otrova kojima je bila zagađena rijeka Jadar, iz koje smo pili vodu. Kada me poslije dva-tri sata neko probudio, kolona je već bila prošla”, navodi Hasan, dodajući da je brata Hasiba ponovo našao u Liplju kod Zvornika u noći sa 14. na 15. juli. Hasan priča da su u šumama nailazili na neprijateljske zasjede, vidjeli su na stotine mrtvih i ranjenih, a u jednom voćnjaku, u Snagovu, potrbuške je ležalo šest obezglavljenih ljudi. “Pitao sam se zašto dalje koračam kada ću ionako poginuti. Nije mi bilo stalo do mog života i pomirio sam se sa smrću, ali sam želio da Hasib preživi i brinuo sam se za njega. Držao sam ga za ruku i zakleo sam se da ga više neću napuštati. Na Križevačkim njivama, 16. jula rano ujutru, po mrklom mraku, ušli smo u minsko polje. Bilo je mrtvih i povrijeđenih. Komšija Admir je bio povrijeđen i dozivao me.

Počeo sam okretati mrtve, da vidim ko je poginuo. Bili su to Musa i Beli, mladići od 19 godina. Treći momak mi se javio, ali nisam znao ko je to bio. Rekao mi je da ga ne tresem, a napipao sam nešto mokro i sluzavo. Nisam ni znao da sam bratu stavio ruku u stomak. Pitao sam ga može li hodati i podigao sam ga, ali tada je uslijedila pucnjava. Njega i Admira sam nekako odvukao u potok, gdje su bili dr. Ilijaz Pilav i dr. Fatima Klempić-Dautbašić. Doktor je konstatovao da su povrede takve da Hasib ne bi preživio ni da je u tom trenutku u operacionoj sali, te je prognozirao da će živjeti još desetak minuta”, opisuje Hasan, dodajući da mu je brat govorio da ga ostavi i ide dalje, da se spašava, ali on na to nije htio ni da pomisli. Uz pomoć komšija, cijeli naredni dan nosio je teško ranjenog brata, ne osjetivši ni glad, ni žeđ, a ni umor. U jednom trenutku Hasib je tražio da stanu.


Hasan Hasanović

“Mislio sam da hoće da se malo odmori. Htio je da mi legne u krilo. Stavio sam njegovu glavu u krilo i milovao ga, a on mi je rekao: ‘Žao mi je što više neću vidjeti tvog sina. Šta ćeš reći majci?’. Tada je izdahnuo. To je ostavilo dubok trag na meni i dalo mi je dodatni motiv da ga nosim dalje. Putem su mi ljudi predlagali da ga ukopamo, jer će nam biti lakše, ali nisam htio. Nosio sam ga preko 20 kilometara, a i kada sam stigao u Nezuk, nisam bio siguran jesu li tu naši ljudi ili su i tu neprijatelji. Tek kada mi je jedna nena, koja je nosila dimije i šamiju, iznijela sok, povjerovao sam da smo na slobodi. Ljekari su uzeli podatke o mom bratu, a onda mi je prišao jedan doktor i rekao da mi moraju očistiti i previti ranu. Tada sam shvatio da sam i ja bio ranjen, a kasnije sam vidio da sam dugo pješačio bos”, priča Hasan, koji se nekoliko dana kasnije susreo sa ostatkom porodice, u izbjegličkom kampu u Dubravama kod Tuzle.

Susret je bio težak, a, kaže, da je samo razmišljao o tome kako će majci reći šta se dogodilo. “U šatoru sam zatekao Admirovu majku, moju majku Neziru, te Hajretu i Harisa. Razmišljao sam da li da ispričam majci šta se desilo ili da krijem istinu neko vrijeme, ali sam odlučio da je bolje da joj to odmah kažem. Rekao sam joj da sjedne i saopštio da su joj oba sina poginula”, priča Hasan, koji je, kaže, naredne sedmice proveo kao u nekom bunilu i pokušaju oporavka od brojnih trauma.

Novi šok uslijedio je dva i po mjeseca kasnije, kada je otišao u Međeđu da vidi mjesto gdje je Hasib ukopan. Tamo su mu rekli da je njegovo tijelo odvezeno u Tuzlu, gdje je u bolnici saznao da je tokom transporta zagubljen papir sa Hasibovim podacima, te da je vrlo moguće da je ukopan na Ateističkom groblju, kao nepoznata osoba. “To me strašno pogodilo. Došao sam na groblje i vidio mali stub sa natpisom ‘NN-Srebrenica’. Sav film mi se vratio u glavi i počeo sam da rukama otkopavam zemlju. Otkopao sam mu glavu, da bih se uvjerio da je tu zaista ukopan moj brat. Nisam htio da bude na Ateističkom groblju, pa smo ga reekshumirali i prenijeli na mezarje na Boriću. Tek 14 godina kasnije, odnosno 11. jula 2009. ukopali smo ga u Memorijalnom centru u Potočarima, odmah pored brata Hajre, čije je tijelo nakon smrti prepolovljeno motornom pilom, a skeletni dijelovi pronađeni su u dvije grobnice.

Te je godine ukopan i naš daidža Vehid Kurtić, koji je pronađen bez glave. U trenutku kada smo spuštali njihova tri tabuta, mislio sam da će mi srce pući”, ističe Hasan, koji sina Harisa i kćerku Eminu, rođenu poslije ratnih strahota, često vodi u Potočare. Pogađa ga, priča Hasan, što ljudi polako počinju zaboravljati stravične zločine, a obrazovni sistemi kao da planski ignorišu genocid i stradanja širom Bosne i Hercegovine. “Sina i kćerku učim istini. Nisam ih naučio da ikoga mrze, nego im samo govorim istinu koju će oni pričati svojoj djeci, jer mi, Bošnjaci, umjesto da obilazimo stratišta u Kamenici, na Udrču, u Kozarcu, Višegradu i Potočarima, ne pričamo o tome i brzo zaboravljamo šta nam se desilo”, zaključuje Hasan na kraju razgovora s novinarom Anadolu Agency.

https://www.zasrebrenicu.ba/ispovijest- ... itorije.za

[Haman2]

Dan kada su 'Škorpioni" mučki likvidirali šest Srebreničana



Članovi porodica žrtava genocida okupili su se danas na stratištu Godinjske Bare u Trnovu, mjestu na kojem su pripadnici zloglasne srpske jedinice "Škorpioni" prije 24 godine na najbrutalniji način, pucnjima s leđa, ubili šetoricu Bošnjaka iz Srebrenice ...
... među kojima je najmlađi imao 16, a najstariji 36 godina.

Mjesto njihovog stradanja, na kojem ni nakon 24 godine nema spomen-obilježja, obišli su članovi porodica i predstavnici Organizacionog odbora za obilježavanje genocida u Srebrenici.

Majke, sestre, supruge i rodbina ubijenih, okupile su se u velikom broju i odale počast njihovim najdražim polaganjem cvijeća te molitvama - učenjem Jasina i predavanjem hatma-dove.

Nura Alispahić, čiji je šesnaestogodišnji sin Azmir kao najmlađa žrtva ubijen na ovom stratištu, kroz suze je ispričala kako joj je sve teže.

- Mislim, doći ću da ga nađem živog. Ne možemo se uzdati ni u šta. Nema koristi nikakve. Dušmani su pobili, svoju su želju ispunili, djecu nedužnu pobili i mi sad patimo - rekla je Alispahić.

Dodala je da ne postoji kazna koja će joj umanjiti bol, budući da je zbog rata ostala bez dvojice sinova, muža i velikog broja članova uže familije.

Sestra ubijenog Sidika Salkića Berizeta Pitarević izjavila je da se sva bolna sjećanja vrate kada dođe 11. juli i ostali datumi stradanja njihovih bližnjih.

Brata Sidika je posljednji put vidjela kada se s ostalom grupom žena i djece uputila prema Potočarima.

- Rastali smo se kod njegove kuće. Mi smo otišli prema Potočarima, oni su otišli šumom. Nikad se više nismo ni vidjeli, nikog ko je god otišao - rekla je Pitarević.

Dodaje da porodice žrtava posebno boli neadekvatno obilježavanje ovog zločina, odnosno činjenica da jos uvijek ne postoji spomen-obilježje ubijenim Srebreničanima kao i nedolazak drugih udruženja, posebno iz Kantona Sarajevo.

- Nije ovo samo za porodice. Porodice svoj bol osjećaju i znamo mi kako je. Ovdje treba dovesti i djecu da vide šta je urađeno. Nažalost, zaboraviće se ovo vremenom. Neće se znati šta je bilo - poručila je Pitarević.

Porodice žrtava već godinama negoduju zbog toga što na mjestu zločina nema spomen-ploče stradalim. Zbog toga su članovi Pokreta AntiDayton danas postavili simboličnu ploču s imenima šestorice ubijenih Srebreničana, što su porodice podržale.

Predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 24. godišnjice genocida nad Bošnjacima "Zaštićene zone UN-a" Hamdija Fejzić izjavio je da na mnogim mjestima zločina u BiH nisu postavljena spomen-obilježja, zbog nedostatka dozvola koje izdaju općine u kojima su se zločini dogodili.

- Veoma to teško ide u Republici Srpskoj, jer znamo da kada dođe do bilo kog zahtjeva po tom pitanju oni su i dalje negatori toga, negatori genocida i oni to nastavljaju. Njihova zvanična politika se još nije promijenila - rekao je Fejzić.

Dodao je da preživjele žrtve i njihove porodice i poslije 24 godine tragaju za istinom i pravdom te da će to nastaviti dok su živi.

- Naši potomci, oni koji nas naslijede trebaju da tragaju, a to je znak da zločinac dobija adekvatnu kaznu da se ne bi ponovilo to što se desilo u Srebrenici, Podrinju - rekao je Fazlić.

Šestoricu Bošnjaka, dječaka i muškaraca iz Srebrenice, na mučki način, pucnjima s leđa, ubili su pripadnici srpske jedinice "Škorpioni" u julu 1995. godine u Trnovu. Ubijeni su Safet Fejzić (17), Azmir Alispahić (16), Sidik Salkić (36), Smail Ibrahimović (35), Dino Salihović (18) i Juso Delić (25).

Zločin nad šestoricom civila bošnjačke nacionalnosti pripadnici "Škorpiona" su snimili kamerom. Tokom suđenja Slobodanu Miloševiću 2005. godine, snimak strijeljanja je objavljen, nakon čega je obišao svijet.

Za zločin u Trnovu osuđeni su 2007. godine komandant jedinice Slobodan Medić te Branislav Medić na po 20 godina zatvora. Pero Petrašević, koji je priznao zločin, osuđen je na 13 godina, a Aleksandar Medić osuđen je na pet godina zatvora. Aleksandar Vukov oslobođen je optužbe, jer prema odluci sudskog vijeća u Srbiji, nije bilo dokaza da je izvršio zločin s predumišljajem.

U genocidu počinjenom nad Bošnjacima u Srebrenici i oko nje tokom jula 1995. godine ubijeno je najmanje 8.372 civila.


(Vijesti.ba / AA)

NAPOMENA: Interesantno, na ovim vaznim i teskim moralnim temama Srbi ne ucestvuju. Oni otvaraju teme o zlocinima drugih ili krivnji drugih. Kod drugih vide iglu u plastu sijena a kod sebe ama bas nista. Kakav moral i kakvo odgajanje? ?

[Haman2]

Muhizin Omerović, bježeći iz Srebrenice, 62 dana je proveo u šumi: Spavao među leševima, jeo lišće i molio se da nađe slobodnu teritoriju



Muhizin Omerović, profesor teologije iz Pobuđa kod Bratunca, 11. jula 1995. krenuo je sa mnogim Srebreničanima u koloni smrti prema Tuzli. Na slobodnu teritoriju je stigao nakon 62 dana. Dva puta je kroz šumu i minska polja dolazio do Baljkovice, tri puta se penjao na Udrč, planinu koja je za njih bila glavni orijentir na putu do slobodne teritorije. Za to vrijeme Muhizin je spavao i u polju pored leševa, gladovao, ali nije gubio nadu da će nakon svega ipak stići do slobodne teritorije.

Šušnjari, selo u blizini Srebrenice, poznato je po tome što je iz njega krenula kolona sa muškarcima, djecom i ženama prema Tuzli.

“Ovdje smo se svi okupili. Ovo je mjesto gdje smo shvatili da je završena priča. Svi smo vjerovali da je rat završen za nas, da ćemo preživjeti, međutim, ponovo smo bili u situaciji da se borimo za preživljavanje. Bili smo svjesni da moramo pokušati da prođemo neopaženi, jer nismo imali mogućnosti da se sukobimo sa srpskim snagama. Ideja je bila samo da izvučemo živu glavu, da izađemo odavde. Išli smo, jedan po jedan, zbog minskih polja koja su bila svuda okolo”, prisjeća se Muhizin u razgovoru za Anadolu Agency (AA) dana kada je počela agonija u potrazi za slobodnom teritorijom i nastojanjem da će spasi živa glava iz napadnute Srebrenice.

Stoji na mjestu gdje se ‘95. sa velikim brojem Srebreničana uputio na put dug više od 100 kilometara, a koji je za neke trajao pet-šest ili sedam dana, a za neke mjesecima.

– Zasjeda na Kamenskom brdu –

“Na Kamenskom brdu gdje se 12. jula dogodila prva zasjeda, tu sam ostao. Kolona je bila prepolovljena. To je mjesto gdje je poginulo više od 1.000 ljudi u roku od pet minuta pucnjave. Tu su srpske snage došle i ispucale svu municiju što su imali po nama. Zatim su se povukli i tada je počela artiljerijska paljba po nama. Ogroman broj ljudi je ostao tu. Nakon toga, za mene počinje dug put, put preživljavanja i borbe za goli život. nisam mogao ni naslutiti da ću ostati 62 dana u šumi, da ću na slobodnu teritoriju izaći tek 11. septembra”, ispričao je Muhizin.

Nakon što je vidio prvu zasjedu i mrtve ljude, nije vjerovao da će i on preživjeti.

“Bio sam apsolutni pesimista, ali sam rekao sebi ‘hajde, da vidim šta nosi sutra’. Nisam vjerovao da ću doći na slobodnu teritoriju.”

Tada je pronašao Hasana i dječaka Mirzu koji je imao između 13 i 15 godina.

“Nas trojica smo bez hrane i bilo čega mjesec dana pokušavali da dođemo do slobodne teritorije slijedeći tragove kolone, ljudi koji su uspjeli preći na slobodnu teritoriju nakon šest i sedam dana. Dva puta smo išli skoro do same slobodne teritorije i nismo uspjeli u tome. Kada sam otišao iz Srebrenice, u ruksaku sam imao samo dva nareska. To su mi dali u Šušnjarima pred sam polazak. Jedan sam pojeo odmah, a drugi sam čuvao skoro deset dana, možda i više. Čuvao sam ga samo u slučaju da stanem na minu, da budem ranjen, da ga pojedem i da ne umrem gladan”, prisjeća se Muhizin.

Jeo je listove drveća i sve ostalo što je nalazio u prirodi – voće, gljive, koje su bile glavna hrana, ali i puževe i skakavce.

“Nakon mjesec dana, kada smo mislili da više nema nikoga u ovim šumama, nas trojica smo se vraćali drugi put od Baljkovice. Srpske snage su uveliko počele čišćenje terena. Koristili su i pse. Ti psi su za mene bili najveći strah. Od vojnika se ti možeš sakriti bilo gdje, može proći kraj tebe, a da si sakriven u žbunju, ali od psa nema šanse. Ubijeđen da više nema nigdje nikoga, nađem grupu od više od 370 ljudi koji su bili na Udrču, planini koja se nalazi na pola puta između Srebrenice i Tuzle, znači 50 kilometara sa jedne i isto toliko sa druge strane”, ispričao je Muhizin.

Udrč za sve njih koji su preživjeli, pojašnjava Muhizin, ima poseban značaj jer je za hiljade ljudi koji su bježeći kroz šumu tražili put ka teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, bio glavni orijentir.

“Svi koji su uspjeli da stignu do Udrča, njihove šanse da prežive su prelazile sa 49 na 51 posto. Među svim tim ljudima ja sam našao svog djeda. Nakon mjesec dana, još uvijek je bio živ. Oni su gore živjeli i nadali se da će Armija RBiH iz tuzlanske regije poslati vodiče koji će ih sprovesti do slobodne teritorije. Međutim, kada sam došao tamo i vidio šta se dešava, rekao sam da će Srbi definitivno doći i tamo, naći ih i završiti priču i sa njima”, prisjeća se Muhizin.

Kako kaže, jedina mogućnost da se sakriju i zavaraju trag bila je da se vrate u Srebrenicu. Jedino ih tamo nisu tražili.

“Bila je to luda ideja da se vratiš u Srebrenicu koja je zauzeta i puna vojske. Vodio sam tada dnevnik, imao sam svesku u ruksaku, i 10. avgusta sam se vratio u Srebrenicu. U Šušnjarima smo ispekli veliku pogaču, bilo je dosta povrća. Te ‘95. nikada u historiji Srebrenice nije bilo više zasijanih poljoprivrednih površina”, naglasio je Muhizin.

– Našao, pa izgubio djeda –

Nakupio je hrane u ruksak i ponovo otišao do Udrča da djedu odnese hranu. Međutim, kada je stigao tamo, njih više nije bilo. Ogroman broj ljudi je pobijen, dio njih je bio zarobljen, a bilo je i onih koji su se uspjeli spasiti. Srpske snage su ih pronašle dva-tri dana nakon što je Muhizin otišao.

U blizini mrtvih našao je dva ranjenika. Jedan od njih, Haso, za Muhizina je najveći heroj kojeg je sreo.

“To ne bih poželio nikome. Haso je bio sa bratom. Psi koje su pustili na njih su uhvatili brata, a on je nastavio bježati. Pucali su za njim, bio je ranjen u obje noge. Našao sam ga kako hoda, nakupio u neku vrećicu puževa da jede i hodao je, a plakao. Imao je ogromne bolove, ali je i dalje hodao i tražio hranu za sebe i drugog ranjenika. Moj djed se uspio spasiti i na slobodnu teritoriju je izašao 45. dan. Međutim, uspio je zahvaljujući jednoj grupi koja je išla iz Žepe”, ispričao je Muhizin.

Nakon što je sve to vidio, ponovo se vratio u Srebrenicu, jer je i tamo bilo nekoliko grupa koje su ostale i krile se po okolnim selima.

“Bili smo raspoređeni u različitim selima i znali smo jedni za druge. Dvije od tih grupa, a bilo ih je oko deset, su pobijene. Znam da je jedna grupa uhvaćena u jednom mlinu. Bila je kiša, sklonili su se u mlinu, našli su ih i pobili tu. Druga grupa je zaspala u štali i njih su pobili. Mislim da je iz te grupe preživio jedan čovjek”, ispričao je Muhizin.

Prisjećajući se odlazaka i dolazaka u Srebrenicu, Muhizin kaže da su prvi put, kada su se vraćali u Srebrenicu, na Kamenskom brdu, gdje je ubijeno hiljadu ljudi, bili primorani da prenoće. Prema njegovim riječima, tijela su nakon mjesec dana bila u dubokoj fazi raspadanja.

“Svi koji su bili sa mnom u grupi su povraćali, a ja nisam mogao. Čak sam išao i da tražim konzerve da jedem. Našao sam oko 20 konzervi. Tu noć su svi zaspali. Ja sam ostao budan. Cijelu noć gledaš mrtve ljude oko sebe i čitavu noć očekuješ da neko od njih ustane, da se desi čudo. Niko ne ustaje, i onda shvatiš da su ti ljudi zauvijek mrtvi”, ispričao je Muhizin.

Kako kaže, bilo je užasno teških trenutaka, ali ni u jednom momentu nije odustajao od života. Bio je sa ljudima koji su se predavali, završavali u hangarima u Kravici, gdje su i pobijeni. Ali Muhizin nikada nije ni pomišljao da se preda.

Dječak kojeg je našao, Mirza, nakon mjesec dana na Udrču, našao je oca i otišao sa njim.

“Danas živi u Tuzli, ima porodicu i radi. I danas smo kao braća. Preživjeli smo najteže trenutke u našim životima. A, Hasan živi u Njemačkoj”, kazao je Muhizin.

Prisjećajući se dana kada su prešli na slobodnu teritoriju, Muhizin kaže da su liniju koju je držala Vojska RS prešli u ponoć, provukli se između rovova.

– Uprkos svemu, ne mrzi nikoga –

“Došli smo do prvog potoka i sačekali smo jutro, jer smo bili između dvije linije, a inače je to područje bilo minirano. Sačekali smo i krenuli oko pet sati ujutro”, ispričao je Muhizin.

Kako kaže, noć prije su čuli kako se dovikuju vojnici RS-a i Armije RBiH.

“Kada smo shvatili da smo prešli, ja sam sjeo, nisam mogao više izdržati. Nisam vjerovao da sam preživio. Čak su mi rekli da je i moj djed preživio, da je i moj brat u njihovoj jedinici”, kazao je Muhizin.

Danas, 20 godina nakon svega, prema Muhizinovim riječima, bilo bi dobro da svako ispriča svoju priču.

“Mi moramo pričati. Ja ne želim da sijem mržnju. Ja sam prešao pun mržnje, ispunjen mržnjom sam prešao na slobodnu teritoriju. I, hvala Bogu da sam se oslobodio te mržnje. Živim sa suprugom i djecom ovdje. Vjerujem da mi, pogotovo mi koji smo se ovdje vratili, na neki način svaki dan osjećamo direktne posljedice svega. Moja djeca ne mogu da imaju normalno obrazovanje. Diskriminisani smo po mnogim pitanjima”, poručio je Muhizin.

No dodaje da vjeruje u državu BiH, “da ćemo jednog dana postati normalna država, da ćemo živjeti svi zajedno i da ćemo naše razlike razumijevati na jedan bolji način”.

(Bportal.ba)

[Haman2]

Cudim se da nema komentara Srba. U novinama se moze procitati poneki dobar komentar ali na Forumu gotovo nista.

Sergej Trifunović: Da, u Srebrenici je bio genocid



Ovaj dan treba biti posvećen žrtvama, sjećanju na mračan dio historije, što se ne smije ponoviti, kaže predsjednik Pokreta slobodnih građana.
Blagostanje i uzajamno poštovanje ne možemo graditi bez zrelog osvrta na prošlost i konačnog otklona od zločinaca, poručio je Sergej TrifunovićAl Jazeera
"Na ovaj dan želim da još jednom ukažem poštovanje žrtvama genocida, jer to jeste bio genocid, kako su definisale Ujedinjene nacije, kao međunarodni zločin namernog potpunog ili delimičnog uništavanja nacionalnih, etničkih, rasnih i religijskih grupa", poručio je Sergej Trifunović, predsjednik Pokreta slobodnih građana, u povodu obilježavanja 24. godišnjice genocida počinjenog u Srebrenici.

Prema njegovim riječima, "blagostanje i uzajamno poštovanje ne možemo graditi bez zrelog osvrta na prošlost i konačnog otklona od zločinaca čiji su postupci imali katastrofalne posledice".

"Na današnji dan postalo je pravilo da se političari određuju prema genocidu koji se dogodio u Srebrenici. Neki prihvataju odluku Međunarodnog suda [pravde], neki se ograđuju, pa da se onda njihove izjave komentarišu. Zamenile su se teze, ovaj dan treba da bude posvećen žrtvama, sećanju na nešto što je mračan deo istorije, što ne sme da se ponovi", naveo je Trifunović.

Đurić: Zatvor za negatore genocida
Prema njegovim riječima, "ljudi koji se danas najviše deklarišu kao patriote imaju tu tendenciju da pod parolom svog patriotizma brane najmračniju deceniju istorije Srbije, umesto da vole svoju zemlju i rade na tome da ljudima u njoj bude dobro".

"A biće nam dobro onda kad uspostavimo regionalni mir, onda kad niko sa ovih prostora ne bude posmatrao ceo jedan narod kroz vizuru postupaka pojedinaca koji su bili zločinci", poručio je Trifunović.

I tokom zastupničke rasprave u Narodnoj skupštini Srbije u četvrtak govorilo se o genocidu u Srebrenici.

Zastupnik Stranke moderne Srbije Vladimir Ðurić tom je prilikom podsjetio da je "Krivičnim zakonikom Srbije propisano da će kaznom zatvora do pet godina kazniti onaj ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu genocida i ukoliko su ta dela utvrđena pravosnažnom presudom".

Ukazao je kako je "Međunarodni sud pravde u Hagu presudio da se u Srebrenici dogodio genocid i osudio 15 osoba".

Za genocid 704 godine zatvora
"Sveukupno su Haški sud, sudovi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji do sada osudili 47 osoba na ukupno 704 godine zatvora za genocid, zločin protiv čovečnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici jula 1995. godine, a Evropski parlament je u rezoluciji prošle godine izneo stav da žali zbog kontinuiranog poricanja genocida od nekih srpskih vlasti", rekao je Ðurić.

Prema njegovim riječima, u rezoluciji je naglašeno da je "priznavanje genocida osnovni korak na putu Srbije ka Evropskoj uniji".

Zbog svega je od tužitelja za ratne zločine zatražio statistiku predmeta u vezi sa Srebrenicom.

Izvor: Al Jazeera i agencije