Najpotresnija ratna prica - SREBRENICKI HOROR

[ahmed_bih]

Ne zaboravimo. Pamtimo i budimo hrabri i mudri, jer zlo nikada ne spava. stalno spletkari i priprema se. Zato ne budimo naivni, ako ne zbog nas onda zbog nase djece.


https://www.youtube.com/watch?v=QGeU8NPIZ2k

**************************************************************

U Haškom tribunalu do danas je bilo dosta potresnih svjedočenja o počinjenim zločinima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, 22. februara ove godine u Haškom tribunalu svjedočio je zaštićeni svjedok 101, bivši vojnik Zvorničke brigade VRS-a i očevidac strijeljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu, a svjedočio je u slučaju Popović i ostali kojima se sudi za počinjene zločine u Srebrenici. Njegovo svjedočenje ostat će upamćeno u sjećanju mnogih ljudi. Prenosimo najzanimljivije detalje spomenutog svjedočenja.

”A onda se dogodilo nešto strašno, nešto što je nevjerovatno da se može dogoditi. Nešto što ni do danas nisam mogao zaboraviti i neću nikada zaboraviti. Stalno razmišljam šta sve čovjek može uraditi drugom čovjeku. Bez obzira koliko ste puta gledali strahote u raznim filmovima, dokumentarcima i sl., bez obzira koliko ste knjiga pročitali sa horor tematikom, knjiga koje vas natjeraju da plačete nad tuđom sudbinom, dozvolite mi da kažem to se ne može uporediti s onim šta sam ja vidio tamo. Dobio sam dijabetes poslije toga. Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima. Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi. Ispred vojnika je stajao jedan oficir, mislim da je bio pukovnik, arogantno se obratio vojnicima: ‘Šta čekate, završite s njim!’ Tada su mu vojnici, kojima uopće nije bio problem ubijati ljude, odgovorili: ‘Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?’ Svi su nakon toga zanijemili. Tada se taj oficir obratio vojnicima: ‘Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i dovedite ga poslije sa drugom grupom, tada ćemo završiti s njim.’ Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo: ‘Baba, baba, gdje si?’ Vojnici su uzeli dijete da ga stave na kamion. Dječak se otimao, jer se sjećao da je već bio na tom kamionu. Tada sam ja prišao i rekao sam vojnicima: ‘Slušajte, odvest ću ga ja u svoj kamion, pustit ću mu muziku da mu odvratim pažnju od onoga šta se dogodilo. Upalit ću radio. Ušao sam u kamion i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao lokalnu radiostanicu. Rekao sam mu: ‘Hajde uđi, dođi meni. Vidi imam svjetlo, muziku. Iznenada me uhvatio za ruku.’ Ne bih želio nikome od vas da to doživite. Ja sam bio poznat kao jak i čvrst čovjek. Ali, nikome ne bih želio da iskusi takav stisak kao što je on moju ruku stisnuo. Bio sam šokiran snagom njegovog stiska.” Zaštićeni svjedok 101 odveo je dječaka u Zvornik u bolnicu gdje ga je zbog rana koje je dječak imao odveo na hirurško odjeljenje. ”Kada sam ga doveo do hirurškog odjeljenja zgrabio me je za ruku, govoreći mi: ”Baba, ne daj da me odvedu, molim te.’ I dan-danas u ušima mi odzvanjaju njegove riječi. Dok ga je doktor pregledao i čistio sa njega ostatke ljudske utrobe i mesa, osjetio sam strašan smrad. Nikako nisam mogao razumjeti kako taj smrad nisam osjetio dok sam ga vozio kamionom do bolnice. Toliko sam bio šokiran čitavim događajem.”

[It_is_a_Leclerc]

Istina. Pratim dugi niz godina haška suđenja i ovo je bilo jedno od najstrašnijih. Jedino koje se po razmjerama šokantnosti može nositi s njim su svjedočenja preživjelih iz žive lomače u Višegradu.

Ako se dobro sjećam radilo se o streljanjima u Zvorničkoj Kamenici o kojem je, osim ovog tad dječaka, svjedočio i Miralem Orić (ako ne griješim). Mislim da je upravo ovo svjedočenje spomenuto u presudi kojom je Beara osuđen na doživotni zatvor uz dispozitiv da je bio "pogonska sila mašinerije za ubistva".

[Novak20]

Fakat ne mogu da prešutim.

Uz dužno poštovanje prema žrtvama srebreničkog genocida moram da priupitam forumaša sa četiri posta zašto otvara dvije teme skoro identičnog naziva i početka ?

[Naslovnica]

Da li se saznala daljnja sudbina tog djeteta?

[Maraschino]

Nema ''najpotresnija'', sve su strasne i potresne.

[ABH017]

Fakat ne mogu da prešutim.

Uz dužno poštovanje prema žrtvama srebreničkog genocida moram da priupitam forumaša sa četiri posta zašto otvara dvije teme skoro identičnog naziva i početka ?

Blago tebi kad samo to ne možeš da prešutiš.

[kamen spoticanja]

Fakat ne mogu da prešutim.

Uz dužno poštovanje prema žrtvama srebreničkog genocida moram da priupitam forumaša sa četiri posta zašto otvara dvije teme skoro identičnog naziva i početka ?

Nesto ti tu zasmetalo?

[Novak20]

Fakat ne mogu da prešutim.

Uz dužno poštovanje prema žrtvama srebreničkog genocida moram da priupitam forumaša sa četiri posta zašto otvara dvije teme skoro identičnog naziva i početka ?

Nesto ti tu zasmetalo?

Baš u ovo vrijeme prije 24 godine imao sam priliku da nosam poluraspadnute leševe radi pristojnog ukopa. Skoro isto ovako vruće, povučeš leš za ruku i izvališ mu je iz ramena. Kad ideš uzbrdo, sa nosila padaju crvi po tebi i cijedi se istopljeno salo. Ni gas maska ne pomaže. Poslije toliko godina nisam zaboravio ni leševe, ni taj miris, da ne kažem smrad, pa me ova priča potsjeti na to. Nevjerovatno ali smrad se vrati u nozdrve sam od sebe.

To mi je zasmetalo. Zato pitam trola sa četiri posta zašto pored svih tema o Srebrenici uporno otvara nove sa "horor" pričama ?

Da ne bude zabune, bio sam tada, na početku rata u jedinici CZ za asanaciju terena u mjestu koje je onda, nakon kratkog sukoba, bilo i ostalo pod kontrolom A RBiH. Ostao sam tu gdje sam rođen čitav rat, doživio sam i vidio svašta pa i "horor" uživo.

Nisam nikome ništa bio dužan u ratu a ni poslije njega, naprotiv. Zato imam pravo da ovde kažem šta mislim taman se niko ne složio sa mnom.

A mislim da ovo nije saosjećanje sa žrtvama genocida nego čisto trolanje i korištenje ljudskih tragedija za pospješivanje nacionalnih podjela. I svega što iz podjela slijedi.

[It_is_a_Leclerc]

Da li se saznala daljnja sudbina tog djeteta?

Dječak je živ, zdrav. Ima majku i sestre. Danas je to već momak od skoro 30 godina.

Pojavio se na suđenju Radislavu Krstiću, ali nije bio emotivno sposoban da svjedoči. Samo se složio s pisanim iskazom i na pitanje tužiteljice da li može govoriti o ovom događaju, rekao - "Ne, ne mogu". Tužiteljica mu se zahvalila i time je njegovo svjedočenje završeno.

[Naslovnica]

Da li se saznala daljnja sudbina tog djeteta?

Dječak je živ, zdrav. Ima majku i sestre. Danas je to već momak od skoro 30 godina.

Pojavio se na suđenju Radislavu Krstiću, ali nije bio emotivno sposoban da svjedoči. Samo se složio s pisanim iskazom i na pitanje tužiteljice da li može govoriti o ovom događaju, rekao - "Ne, ne mogu". Tužiteljica mu se zahvalila i time je njegovo svjedočenje završeno.

Drago mi je da čujem da je ipak preživio.
Sve ostalo je horor.

[KB9]

Nema ''najpotresnija'', sve su strasne i potresne.

najpotresnija jedna indirektno postaje uvreda za sve ostale

[amunike]

Hoce li makar 1% komentatora sa tema o dodiku, siriji, zastavama, formiranju vlasti i sl, dati svoj komentar na ovu tragediju?

https://www.facebook.com/federalna/vide ... 311061778/

[sarajevoxxxx]

Gledao sam prilog večeras i plakao. Imam sina sedam godina, ovom drugom starijem dok smo gledali prilog malo govorio o ratu, strašno, prestrašno.

[mO k3]

Fakat ne mogu da prešutim.

Uz dužno poštovanje prema žrtvama srebreničkog genocida moram da priupitam forumaša sa četiri posta zašto otvara dvije teme skoro identičnog naziva i početka ?

Ne mogu da prešutnim , ali da me pitaš u lice ovako nešto mislim da bi na robiju išao ....

[Milenkov buraz]

Meni je žao što Bošnjaci ne ovjekovječe ove strašne horor događaje u igrani film po istinitim događajima, mislim da je to obaveza.

[512MB]

Nista me ne cudi, znamo da bi nasim susEdima sa jedne i druge strane naj draze bilo kad bi se sve zaboravilo i o tom ne pricalo. Cuj majke ti sto Bosnje moraju tolko o genocidu laprdat, bolje da cute, radi pomirenja...

[Sanjarko]

Cuo sam za ovo.

Kako sam razumio i ovog sada momka a tada djecaka su naknadno htjeli ubit ili nisam dobro razumio.

[Thorgerson]

Fahrudinu bih preporucio da se uhvati kakvih stranih organizacija i da bjezi odavdje.

Inace svaka mu cast, nevjerovatna hrabrost prezivjeti sve i ovo i zivjeti u Bratuncu! Gdje sigurno svaki dan prolazi mozda pored onih koji su pobili te ljude na toj gomili. Gdje svako malo mora slusati orgijanje cetnika, gledati zastave i ostale budalastine zatucanih đikana.

Kazem opet, momce jos si mlad, bjezi, bjezi odavjde iz ovog pakla. Trazi azil gdje god...ovdje samo mozes obolit.

[julisiz es grant]

Cuo sam za ovo.

Kako sam razumio i ovog sada momka a tada djecaka su naknadno htjeli ubit ili nisam dobro razumio.

Nisu...bio je nekoliko mjeseci u zvorničkoj bolnici, gdje se osoblje i Crveni krst brinuli o njemu, pa je početkom '96 razmijenjen ili evakuisan negdje.
A nisu ga ubili jer nisu znali gdje ga je ovaj čovjek odveo, niti su u tolikom "poslu" oko ubijanja imali kada da misle o njemu.

[_Scarlett_]

Lako je postati imun na horore rata.

Prolaze godine, mislis da se oporavljas, kao pojedinac, kao clan ovog drustva, naroda...

a onda citas ovako nesto i sjebe ti cijeli mjesec.

[julisiz es grant]

Ovdje je ostvaren bar neki mali dio pravde time što su neki od nalogodavaca ovog masakra osuđeni za to, uključujući i "oficira sa brkovima".
Niko od direktnih izvršilaca masakra u Orahovcu nije još ni osuđen...tačnije, od pet velikih srebreničkih stratišta, samo sa dva su osuđeni neki od direktnih izvršilaca. Za ostale još nema ni optužnica.

[SaraFina]

Nakon mnogobrojnih zahtjeva naših gledalaca koji su telefonom zvali redakciju Face televizije kako bi pomogli strijeljanom dječaku Fahrudinu Muminoviću, u nastavku objavljujemo direktni kontakt telefon porodice Muminović.

Kontakt telefon: 062 430 468

[muha_sa]

[julisiz es grant]

Volio bih znati ko je ovaj časni Srbin koji ga je spasao.
Ali nažalost, to nije moguće. Čovjek mora ostati anoniman...zbog svojih. Ipak on živi tamo. Ako je još živ.
Pošto sam ranije pročitao cijeli transkript njegovog svjedočenja, da kažem kako se taj čovjek našao na stratištu. Bio je vozač i te večeri je dobio naređenje iz logistike Zvorničke brigade da odveze hranu vojnicima na livadi u Orahovcu. Nije mu rečeno zašto su tamo. Pošto je u svoj tamić utovario sokove i KOLAČE za vojnike, odvezao se do livade i tamo zatekao prizor strijeljanja zarobljenika u grupama. Osvježenje i slastice bili su namijenjeni za okrijepu vojnicima koji su cijeli dan strijeljali ljude koji su dovoženi iz škole u Grbavcima, udaljene manje od kilometar.
Pogubljenja su nadgledali dvojica oficira bezbjednosti, kako bi bili sigurni da niko neće ostati živ. Svjedok je prepoznao Dragu Nikolića, oficira za bezbjednost Zvorničke brigade, a drugog je opisao kao potpukovnika ili pukovnika s brkovima, koji je bijesno naredio vojnicima da "završe" sa dječakom. Iako svjedok to nije znao, na suđenju je dokazano da je to bio potpukovnik Vujadin Popović, oficir za bezbjednost Drinskog korpusa.

Vujadin Popović (lijevo), u "danima ponosa i slave", prati Ratka Mladića u njegovom "trijumfalnom" pohodu praznim ulicama Srebrenice 11.jula, 3 dana prije masakra u Orahovcu (u sredini je Vinko Pandurević):



Vujadin Popović, deset godina kasnije, ulazi u hašku sudnicu da se izjasni o krivici za genocid:



Drago Nikolić sluša instrukcije čuvara na svom prvom pojavljivanju u sudnici Tribunala:

[muha_sa]

https://www.radiosarajevo.ba/metromahal ... emo/321441




Srebrenica / Dragan Bursać: Hoćemo li pomoći Fahrudinu, pa da i sebi pomognemo?
15. 12. 2018. u 17:34:00 Radiosarajevo.ba
Sedmogodišnjak koji je preživio strijeljanje danas je sam čovjek i želi sresti čovjeka koji ga je spasio iz ralja smrti.

Piše: Dragan Bursać za Al Jazeeru Balkans

Dijete, obamrlo od straha nekako rukama razgrće mrtve, milimetar po milimetar, preko tijela, kroz tijela svoje rodbine, komšija, kroz svo to meso izranja na svjetlost. Uspravlja se i vidi ljude naoružane kako ga gledaju, piše Bursać za Al Jazeeru.

"Iz te gomile mrtvih ljudi, gdje se puše, to više ne liči na ljude to je gomila mesa, iz te gomile mesa izlazi dječak od pet – šest godina. Izlazi živo biće i kreće se prema putu tom gdje stoje momci s automatskim puškama, koji su završavali to što su završavali, i dijete ide prema njima. I muk je. Sva vojska i sva policija, ti momci koji su olako pucali, a neki su to rado radili, spustili su puške. Dijete je bilo prekriveno dijelovima utroba ostalih pogubljenih", započeo je u Haagu 2007. godine svoju priču zaštićeni svjedok, bivši vozač Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske.

U sudnici muk. Na optuženičkoj klupi zlotvori Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Vinko Pandurević, Drago Nikolić, Ljubomir Borovčanin, Milan Gvero i Radivoje Miletić. Svima su glave pognute. Sudija ćuti i nervozno trza rukom. Na rubu plača. Ovakvo zlo nije svojstveno ljudskim bićima, niti se za njega čulo.

Povez preko očiju i put u smrt
Pa ko je dijete koje je preživjelo strijeljanje?

Selo Urkovići poviše Konjević Polja u Istočnoj Bosni. Otac i sin se kriju u napola srušenoj kući. Dječak ima sedam godina. Taj 14. jul je isti kao i prethodna tri dana. Paljevine, pjesma četnika, rafali iz mitraljeza i sa "praga". Otac gura dječaka pod krevet. Da ih zlo prođe i mimoiđe. Nekako. Ali zlo dolazi po njih. Muškarci u maskirnim uniformama Vojske Republike Srpske izvode oca i sina iz kuće.

Povezi, puno bijelih poveza, kojim četnici preko očiju zarobljenim ljudima hoće reći, sad ste tu, na korak od smrti, ali vam nećemo pokazati gdje vas smrt čeka. Dječak stišće ruku ocu, ali ga bacaju na drugi kraj kamiona. Dječaku spada povez, no četnik ga hvata za glavu i veže mu bijelu traku, koja se usijeca u oči. Da ne spadne, da u smrti ubicama ne vidi lice i boravište. Sve što je dijete vidjelo, bila je zelena cerada kamiona.

Mlado ljudsko biće sve što može je da viče, babo, babo, babo, gdje si? Otac ne odgovara u onoj gomili ljudskih tjelesa ispod cerade po užarenom danu u Istočnoj Bosni.

Kamion staje. Orahovac nadomak Zvornika. Livade u Lažetama. Toponim koji nikome ništa tada značio nije, toponim koji se pretvorio u užasno ždrijelo smrti za preko 1.000 Bošnjaka. Orahovac, jedna karika u srebreničkom Genocidu. E, taj Orahovac je bio destinacija za dječaka.

Meso bola djeteta i rodbine
I gubilo je svijest dijete kad su ga vojnici četnički oborili na zemlju, tu pored stotinjak drugih stradalnika. Leži dijete na zemlji i čuje pucnje. Strijeljanje počinje. Sve bliže i bliže, a onda osjeti bol u ruci i nozi, pa pucanj, pa tijela što se preko njega kotrljaju. Pa ćuti miris krvi i mesa, miris crijeva i čuje zvukove hropca umirućih.

Povez mu je spao, ali odavno ne vidi ništa. Samo tu nekakvu sluz osjeća preko sebe. I bol, bol koja ga siječe poput vatre po rukama i nogama. Dijete, obamrlo od straha nekako rukama razgrće mrtve, milimetar po milimetar, preko tijela, kroz tijela svoje rodbine, komšija, kroz svo to meso izranja na svjetlost.

Uspravlja se i vidi ljude naoružane kako ga gledaju. Užas ustajanja iz mrtvih. Dijete sa oreolom mrtvaca je živo. Dijete opet govori babo, babo, babo, gdje si i ide prema naoružanim vojnicima. Dijete se stresa i govori: „neću, neću, neću“, odbijajući smrt kao rješenje, koje su mu četnici namijenili. To je ta scena od koje se ledi krv u žilama, od koje se pada u nesvijest.

Nedužno maleno, nikom krivo, nekako je smrt izbjeglo i kupilo sebi još koji minut života.

"Urediti" drugo strijeljanje
Nastrani četnički oficir naređuje vojnicima-ubicama da pucaju na dijete. „Šta čekate, završavajte“, dere se!

Ali i ubice odbijaju naredbu. Neki vojnik predlaže da oficir puca iz svog pištolja, ako želi dokusuriti malenog. I oficir monstrum ne puca. Predlaže da se dijete nekakvim džipom vrati nazad u osnovnu školu u Grbavcima kod Zvornika, pa onda da se „uredi“ drugo strijeljanje djeteta. Drugo strijeljanje, nebeska majko? Baš tako.

Nepoznat čovjek, vozač džipa, uzima dijete i kaže da će ga on odvesti. O prvom susretu sa dječakom kaže:

"I on je mene uzeo, ščepao za ruku. Ljudi, ne bih želio nikome da doživi taj stisak djeteta od šest, sedam godina. Mene je zaboljela ruka. Ja sam se okrenuo da vidim koju to snagu dijete ima."

Dječak okupan krvlju svojom i svojih rođaka i komšija u bolovima pita vozača gdje mu je otac? Ćutanje. Ćutanje koje znači da otac više nije živ...

...Dječak je bio osam mjeseci u zvorničkoj bolnici. U traumama, psihičkim i fizičkim. Živ, a neživ. Bez igdje ikog svog. Ostavljen na pola puta između života i smrti, između onog strijeljanja i boravka u bolnici kroz koju su prolazili njegovi egzekutori.

A onda, nakon trećeg pokušaja, tek '96 godine uspijevaju dječaka prebaciti u Tuzlu. Amidža nije odmah prepoznao dijete.

U otpusnom pismu stajalo je da je dječak pronađen u šumi. Ni riječi o ranjavanju, o strahotama strijeljanja i naknadnim traumama. Tek, dječak iz šume. Dječak koji je godinama nakon zla koje su mu napravili četnici bježao i istraumirano skakao svaki put kada bi ugledao uniformu.

Pa ko je to dijete? Ima li ime i prezime? Ima li kakvih podataka o njemu? Može li mu se kako pomoći?

Fahrudin, sam pod kapom nebeskom
Fahrudin Muminović. Dječak koji je preživio pakao, koji se vratio iz smrti, odrastao je bez majke. Kao da mu sve ovo nije bilo dovoljno i majka mu je umrla dok je rađala njegovu sestru u opkoljenoj Srebrenici.

Fahrudin Muminović, danas sam, sam uz amidžu Ramu Muminovića, živi u rodnom selu Urkovićima. Svaki dan gleda kuću, kuću iz koje su ga četnici sa ocem oteli i iz koje je počeo njegov pakao. To je ruševina. Više se i ne osvrće na obećanja, nekakvih organizacija koje bi mu "pomogle", "kuću obnovile".

Fahrudin, bez posla, bez imetka, bez kuće, bez igdje ikog svog, sa starim amidžom Ramom gleda, očima punih suza sve nas.

I jedino što Fahrudin želi je da još jednom sretne čovjeka koji ga je izvukao iz ralja smrti. Bez sudija, bez kamera, samo da se vide nasamo.

A sve ostalo, što mu je trebala obezbijediti zemlja, svijet, sudovi, otišlo je u zemlju. Na sramotu svih nas, ove zemlje i pogleda Fahrudinovog.

Fahrudin Muminović, dijete od nepunih sedam godina. Zarobljeno i strijeljano. Fahrudin nas gleda dok nosi svu bol svijeta u svojim očima, očima koje su vidjele smrt i preživjele je. Fahrudin je danas sam. Kao i za vrijeme srebreničkog Genocida, sam bez ikoga.

I danas vidimo u tijelu čovjeka to zarobljeno dijete, dijete iznad nas.

Hoćemo li pomoći Fahrudinu, pa da i sebi pomognemo?