Najjadnija mjesta, gradovi, općine u BiH

[avenija]

A jesi se nakačio na tu Zenicu.

Ma isto da na zenickom forumu napravis temu najjadniji gradovi navijaci Celika bi izglasali Sarajevo, ovdje je obratno.
A ovaj bach ima malo zesci kompleks.

[KIseljak12]

Gdje je seher-Saraj'vo u ovoj anketi?

A nema ni Kiseljaka

U Kiseljaku, za razliku od Sarajeva, ima vode, jos je izvozimo

Zanimljivo kako svi zbog nicka misle da sam iz Kiseljaka, k tomu jos i da sam "majorizirani".
Zivim u Sarajevu, sav moj novac koji dajem drzavi ide u Sarajevo, na ovaj ili na onaj nacin. Eto to mi daje za pravo da "pljujem" (veoma glup izraz za ono sto ja radim), kako to neki vole reci. Ako je pljuvanje skretanje paznje na to da se sistematski vrsi pritisak na gradjane i putem vodovoda manipulise javnost, onda cu nastaviti da pljujem.

[ovo_mi_je_nick]

Kažu da je Breza najjadnije mjesto i najnazadnije uz pomoći rukovodećih ljudi a blizu glavnog grada. Nema pomaka godinama.

Rupe po cesti, zakrpe svako 30 cm. Nije se ništa napravilo ni asfaltiralo u zadnjih 15 godina (u gradu).

Dvorana se pravi 10 godina.
Spomenik Srebrenici 15 godina.
Džamija 18 godina.

Psi zauzeli cio grad.
Smeće.
Vodenim bojicama pješački prelazi se farbaju.
Načelnik ne zna progovoriti 3 proširene rečenice na tv a kad hoda gradom kao kakav šerif.
Redukcije vode a peru se ceste svaki petak kad je pijaca da ljudi sa sela vide kako općina radi i JKP. Također i metenje ulica samo petkom kad je najveća gužva.

Jedino što funkcionišu su lizala i radarske i obične kontrole od policije. Tu su efikasni tako da bilo ko stane gumama na cestu općine Breza biva zaustavljen od strane trbonja pa sad kontrola ili kazna nešto ćete zadesiti.

[condy]

https://www.klix.ba/biznis/privreda/pri ... /170830026

Privrednici iz Zenice sve češće sele u Kakanj i pokreću biznis, dozvole dobiju za dva dana

“U Zenici je sve sporo, administracija je zbunjena, dok u Kaknju, Tešnju i Vitezu imate drugu situaciju i pristup. U Kaknju su nas dočekali kao Baracka Obamu i zaista smo svi bili iznenađeni gostoprimstvom. U svoj ovoj priči nije bitna samo Boha, bitan je ambijent jer su nam se javile desetine firmi i ljudi koje znam i imaju iste probleme. Ukoliko bi se smanjile rente u Zenici i cijena zemlje u industrijskoj zoni, za mjesec bi se u Zenici zaposlilo 500 ljudi", pojasnio je Begagić.

Ono Bach po forumu kenja, izmišlja i blati prosperitetnu Zenicu.

Boha je i dalje na istom mjestu u Zenici i oni " razmišljaju " da odu u Kakanj. I njihovi pogoni nisu u industrijskoj zoni i ne plaćaju tu rentu gradu. Ne koriste gradsko građevinsko zemljište već su u privatnom zemljištu. I ono najvažnije, da Zenice i zeničana nije bilo ta firma ne bi uspjela, jer su im u 95% slučajeva zeničani kupci njihovog namještaja a ne neko sa strane iz Kaknja Sarajeva i sl. Čovjek hoće malo da biznis proširi i na Kakanj pa malo marketinga nije na odmet ali on neće nigdje iz Zenice nikad otići, jer mu je Zenica poslovno najbitnija baza. Propao bi u Kaknju, jer je Kakanj puno manji, i prodaja bi bila daleko manja. Ako je tako mislio kao što sad priča, što nije odma otišao u Kakanj, već sad ko eto " razmišlja " kad je steko određenu klijentelu, profit, ime, i kapital i sve to u Zenici.

[avenija]

Boha je i dalje na istom mjestu u Zenici i oni " razmišljaju " da odu u Kakanj. I njihovi pogoni nisu u industrijskoj zoni i ne plaćaju tu rentu gradu. Ne koriste gradsko građevinsko zemljište već su u privatnom zemljištu. I ono najvažnije, da Zenice i zeničana nije bilo ta firma ne bi uspjela, jer su im u 95% slučajeva zeničani kupci njihovog namještaja a ne neko sa strane iz Kaknja Sarajeva i sl. Čovjek hoće malo da biznis proširi i na Kakanj pa malo marketinga nije na odmet ali on neće nigdje iz Zenice nikad otići, jer mu je Zenica poslovno najbitnija baza. Propao bi u Kaknju, jer je Kakanj puno manji, i prodaja bi bila daleko manja. Ako je tako mislio kao što sad priča, što nije odma otišao u Kakanj, već sad ko eto " razmišlja " kad je steko određenu klijentelu, profit, ime, i kapital i sve to u Zenici.

Covjek je svoj zivot posvetio na blacenju i pljuvanju Zenice na cijelom forumu i tako godinama, zato nema potrebe da mu objasnjavas i slicno.
Poklonis mu ovako sliku i on ce da se pojede dok ne nadje nesto da nas popljuje. Pitao sam ga je li mu zenu neko od zenicana oplodio, nazalost nije odgovorio.

[bach]

Banovići, omiljena destinacija Klix.ba forumaša

http://www.prometej.ba/clanak/ljudi-i-k ... -grad-3367

„Pozivam za svjedoka svjetlo i ono što se na svjetlu vidi,

Pozivam za svjedoka oči i ono što očima vidite,

Pozivam za svjedoka razum i krčanje crijeva,

Pozivam pogled na beznađe i sramotu, siromaštvo i bijedu,

Pozivam hrabrost protiv tame i u tami otvorene gluposti koja cvili,

Pozivam protiv okota koji bolest nosi.“

Često tako u trenucima bijesa, a njih je mnogo kao pčela u košnici, sjetim se početka svoje davne priče koju mi nagradiše u Banjoj Luci, a kojim počeh i ovu kratku šetnju kroz Banoviće.

Veliki Albert Kami je pisao o sili koja nadjača duh, a šta da vam ja napišem o poražavajućoj bijedi jednog jednoumlja koje je spiskalo svu hrabrost i nadu, htijenje i želju, a najgore od svega iscrpilo je pamet. Primitivizam koji se nadvio nad naš nekad veliki, mali socijalistički gradić opustošio je ulice, protjerao drugačije, ugušio misao, raznio slobodu, te probudio strah koji tjera drhtavu ruku da svake druge godine iksira isto, trajući u tami i čekajući red za rudničku koru hljeba.

Ali, prije nego vas provodam kroz ruševine i pustoš ovog grada, dozvolite da – kako to i mudriji čine (Avdo Sidran je napisao sličnu rečenicu) – pohvalim sve što se pohvaliti dade! (A ovo zarad jednog Crvenog zelene krvi, koji ima zamjerku na svaku slobodoumnu kritiku.) Izletište Zlača još uvijek zahvaljujući bosanskoj prirodi mami da dođete, uzdahnete i poželite još! (Slika 1.)

Mladi odlaze. Talenat su nam otjerali. A pamet se trude ućutkati. Silom, dabome! Tako da i ona odlazi da joj se divimo dok bude gradila bolje sutra dalekih zemalja, a što joj nikad po našem starom, dobrom običaju nećemo oprostiti. E, toliko o nadi koja odlazi i posljednjem utočištu banovićke ljepote.

S pohvalama sam završio. Nadam se da će onaj Crveni zelene krvi biti sretan, jer u pustom gradu on će kao „sposoban“ kadar vrlo brzo doći na red da nastavi sisat' gradsku krv, dok bijeda bude sisala motku.

Svojim uhom, prije par dana sam svjedočio jednom razgovoru dvojice viđenijih gradskih danguba, te ću ih ovom prilikom citirati zarad otvaranja ove priče načinom na koji to niko prije nije uradio niti imao smjelosti da uradi, a bogami ovo nije ni patriotski čin.

„Čime se baviš Muzafere?" - pita ga bivši mu profesor.

"Svake druge godine nosam SDA zastavu, a ono vrijeme između sam prvi u džamiju, a zadnji iz džamije moj profesore." - odgovara on.

"Ajde, ništa se ne brini. Bio si loš učenik, a i čuna ti je ocaparena. Znam kad si u sestrinim dimijicama hodao. Sigurno će ti ubrzo naći neki posao u opštini." - stari mu veli, podjebantski.

Potpisnik ovih redaka vas moli da svratite u Banoviće i sami se uvjerite u bijedu, jednoumlje, nacionalistički besmisao i da svjedočite ukradenim godinama i resursima. Ukradenoj budućnosti.

Bujrum u Banoviće gdje se provodi program OSUNEĆENE POLITIKE. Zavire ti u gaće i prošao si u drugi krug. Što kraća čuna to bolje mjesto. Dobrodošli u osunećeni grad gdje se sve posmatra kroz prizmu: mi i oni, naš i njihov.

Zanemariv je broj povratnika. Željova je opustjela. Seona isto tako. Srpski dio Treštenice prazan. Hrvata u gradu kao i u Podgorju skoro pa i nema, a svi ustavni Ostali su na udaru. Zbog partijske knjižice ili zato što su po riječima gradskih otaca mućkovi iz miješanih brakova (Čuj to! Miješani brakovi!) ili jednostavno imaju duži jezik i urokljivije oko, te su za vladajuće mameluke nepodobna stoka.

Na magistralnom putu za Lukavac iz pravca Banovića proći ćete pored ruševina bivših giganata socijalističkog grada. Prvi je tvornica konfekcije Borac. (slika 2.)

U Podgorju je Mašinoremont, Rudarinvest kako vam stečajna, vratolomna volja. (slika 3.)

Na izlazu iz Banovića prema Živinicama opustjelo zjapi prazan i FGO krug. (bez slike – kao da nikad nije postojao.)

Naveo bih ja vama još neke od primjera, ali jasna vam je osunećena politika. Uništi sve; ostavi samo jedno. Proizvedi strah, ucjenjuj i konkursno doziraj.

Ako odlučite da prošetate, nikako vam ne preporučujem brdo iznad grada.

Izletište s koga puca pogled na Banoviće zvano Vidikovac je okupljalište za ljubitelje igle i flaše. (slika 4.)

Gradski oci rekoše da gradu i omladini nije potreban omladinski centar. Islamski centar je potrebniji. Ne samo da rekoše, već prvo srušiše, a drugo izgradiše. A samo nekoliko stotina metara vazdušnom linijom nad gradom dominira gradska džamija. Prijeka je potreba. (slika 5.)

Kad pogledate izborne rezultate, u gradiću od oko 22.000 stanovnika njih više od 14.000 glasa i misli istom glavom. Čeka svoj red za odlazak u jamu. Ovdje se puca nakon konkursnih procedura. Pretuku i tehničkog direktora. (Svi relevantniji mediji su pisali o tome.)

Po selima se prave spiskovi zaslužnih nosača zastava kad krene predizborna parada osuđivanog kriminalca i trenutno jednog od optuženih SDA prvaka u predmetu „Bosna“. Opustoše se golubarnici njemu u čast.

Obećanja, obećanja, obećanja...

Svakoga dana u svakom pogledu sve više propadamo.

Ako vas kao dobar domaćin ponudim sportom, nemojte da mi zamjerate na skromnosti. Fudbalski klub Budućnost danas igra seoski fudbal sa respektabilnim protivnicima Seone, Prokosovića itd. Rukometni klub je ugašen nakon više od pedeset godina. Danas egzistira u nižim kategorijama pod drugim imenom bez mogućnosti da postane barem medijska vijest povodom nekih značajnijih datuma. O kulturi bih vam rado pisao, ali obratite pažnju na gornji dio teksta i preslikajte to sad na kulturni segment života.

Pozvao bih ja vas i na obilazak kroz zatvoreni površinski kop u Čubriću. Ali ne želim sramotu navlačiti na rodno selo koje gradski oci pretvaraju u deponiju smeća bez izgleda za skorijim rješenjem. Ta deponija za vladajuće SDA mameluke ne postoji.

Još niko nije fasovao mrtvog konja u dvorištu, jer svi igraju uz vladajuću svirku. A bogami, sve manje je i onih koji imaju bilo kakvo kljuse za rad, a kamo li za pokazivanje iz obijesti, da bi bilo roknuto.

I na kraju, ukoliko vam je otac prije rata bio udarnik, a poslije rata protivnik SDA politike, moram vas upozoriti da budete oprezni pri ulasku u grad, jer navodno postoji vjerovatnoća da će vam neko svući gaće. Govorim navodno, jer još se niko nije požalio javno zbog takvog čina, iako je onomad u doba djetinstva komšija pokušao to uraditi potpisniku teksta koji čitate, jer je piščev otac pripadao plejadi, kaj, CRVENIH KMERA.

Dođite u Banoviće. Biće mnogo materijala za prave novinare. A za oko 4000 nas nezaposlenih utrka počinje u proljeće 2018.

„Ponesi zastavu! Poravnaj redove! Napravi špalir!“ – drečat će SDA aktivist.

„Eto Bakira, eto Bakira!“ – nadvikivat će se omladinci.

Nije sve tako crno. Zeleno je.

I pitanje je, ima li nade za bolje sutra!?

[bach]

Sad će neko reći da Bach mrzi Zenicu...

Dijana Hercegovac: Moj grad Zenica
Glavna čaršijica Zenice, nekadašnjeg regionalnog i industrijskog centra danas više sliči kojekakvoj kasabi, dotrajaloj i blatnjavoj



Kiša je pala. Napukli pločnici su obilato upijali vodu a jesenji smog je učinio da cijeli prizor izgleda sablasno. Cijela ulica, drveće, dotrajali krovovi, ljudi. Prozori su nejednakih oblika i boja a pragovi trošnih kućica su pohabani i robusno strše iz nijemih sokaka.

S početka ulice, kroz maglu, nazire se obris žene. U lijevoj ruci nosi kožnu, dotrajalu tašnu a u desnoj crni kišobran, čvrst i očuvan. Kupila ga je još davno, prilikom posjeta Italiji. Tada je išla na putovanje automobilom duž cijele geografske čizme i za nju su to bili sretni dani. Njen sada već pokojni suprug je još u to vrijeme od oca naslijedio zlatarsku radnju i stogodišnji zanat. Njihov dvogodišnji sin Mak po rođenju je dobio pored uglednog zeničkog prezimena i buduće zanimanje. Nije tu bilo mnogo dvojbe, Mak će biti zlatar, i bila je to odluka čista i jasna kao Makova dječja suza, dakako, odluka njegovih roditelja.

Spuštajući se niz ulicu, Olga je prošla kroz centar grada, koji su nekada krasili bogato opremljeni izlozi zlatara i čajdžinica a danas je to mjesto okupljanja malih švercera, koji duž ulice preprodaju robu pristiglu iz zemalja trećeg svijeta. Švercer može biti bilo ko, pretežno onaj kome je došlo, takoreći pet do dvanaest, osoba kojoj prijeti deložacija, totalno raspuknuće krova, prozora ili fasade, ili pak onaj koji sakuplja novac za upisninu djeteta u školu ili na fakultet. Roba je pretežno orjentisana na sitne, svakodnevne nepotrebne potrepštine. Mutilica za kajganu, pepeljara sa likom kineske djevojke, tupe čakije i noževi, rashladni ventilator bez garancije su proizvodi koji predstavljaju dnevnu ponudu. Ulica s obe strane je prepuna štandova i robe. Štandovi se ogledavaju u vidu plastičnih ili drvenih gajbi prevrnutih na gornje strane.

- POVOLJNO OŠTRIM NOŽEVE-

- PRODAJEM MOTANI DUHAN -

Navedeni i slični natpisi se protežu duž ulice, kako kakva jegulja u mulju. Glavna čaršijica Zenice, nekadašnjeg regionalnog i industrijskog centra danas više sliči kojekakvoj kasabi, dotrajaloj i blatnjavoj. Moglo bi se i reći da cijeli prizor podsjeća na neku kinesku, zabačenu, od svijeta i vijeka odbačenu četvrt.

Ženino ime je Olga Gasparović. Gospođa Gasparović, supruga pokojnog Mijata Gasparovića je u dobi od sedamdeset i kusur ljeta. Do dana današnjeg, nakon smrti supruga zadržala je zlatarsku radnju i nastavila je tradiciju porodičnog, zlatarskog obrta. Danas ona povremeno radi kao ispomoć u radnji svom sinu Maku. Srijedom i petkom njih dvoje zajedno vrše obradu ćilibara, za rijetke mušterije koji poznaju njihovu sentimentalnu i umjetničku vrijednost. Malo je takvih danas. Današnji svijet, kako gospođa Olga kazuje, preplavili su skorojevići, osrditi i bezdušni ljudi. Njihovo unutarnje zdanje ne čezne za finim i brušenim, ne umije pod rukom osjetiti čar ćilibara. Duša skorojevića je u suštini bez suštine, tako Olga kazuje.

Gospođa Olga, porijeklom Makedonka, svog pokojnog supruga Mijata upoznala je u presjedajućem vlaku, koji je išao za Niš. Olga je krenula na svečano polaganje zakletve njenog brata Zorana, a Mijat je istim povodom krenuo odati počast svojem najboljem prijatelju i komšiji Safetu. Mijat je rođeni Zeničanin i svoj životni i radni vijek, proveo je u Zenici, u zlatarskoj radnji, od oca naslijeđenoj, na kutu sokaka.

Nakon svadbenog veselja, Olga i Mijat su nastavili živjeti i raditi u Zenici iz koje su često putovali u evropske i svjetske metropole. U Moskvi su bili dva puta.

Obilazili su sve zeničke zabave i svirke. Voljeli su orkestar u hotelu "Metalurg", koji se danas zove "Dubrovnik". Kako to obično biva, imena ulica i mjesta se mijenjaju kako stranački lideri odlaze sa vlasti. Nove godine su provodili u hotelu "Internacional" a državne praznike su slavili u hotelu "Rudar".

Hotel "Rudar", danas ne radi. Smješten na lijevu stranu od zeničke pravoslavne crkve, sav je obrastao u šipražju i napola uvelim borovima. Mjesto nekadašnjih zbivanja u gradu danas sliči na sumorni i sivi dom tuge i zaborava. Fasada nekadašnjeg giganta je obrušena, prozori su napukli i njegov logo, dva ukrštena čekića, kao da se krezubo smiješe s visine fasade. Isti, kao da nijemo i tupo prkose vremenu i u oronuloj raskoši svjedoče o prošlim vremenima. Iz donjeg pravca dvorišta hotela nazire se "Željezara", do rata daleko najproduktivnija tvornica u regionu. Danas je "Željezara" sinonim za "zenički zid plača", otpuštanje radnika, male ili nikakve plate te problem zagađenog zraka. Prosječna zagrađenost zraka u Zenici je i do nekoliko hiljada puta uvećana od dozvoljene. No,koga briga za to? Narod ostaje tu da se guši, umre i oboli. Mrtav da živi.

Olgu je prije neki dan potresla tužna i za današnje vrijeme uobičajena vijest. Dok je šišala grmove u dvorištu, od komšije Ahmedina doznala je nešto što joj je zadalo bol u grudima. Ahmedin, mlađahni komšija, momčić, baš kao i sva omladina voli igrati igrice, a večernje sate je uskraćivao igrajući flipera, ponekad i u "Internacionalu". Prije neku noć, otišao je do "Intera", kako ga skraćeno Zeničani zovu, i tamo ga je dočekala spremačica u muškoj, crnoj, debeloj jakni. Nakon što su im isključili grijanje, sada su im isključili i struju, zbog neplaćenih dugova, i to definitivno znači kraj. Hotel prestaje sa poslovanjem.

Olga je ove vijesti dočekala sa suzama u očima. Sjetila se svih živih večeri, koje je provodila u satenskim uzanim haljinama, večeri kojih je sa žarom u očima igrala uz zvuk orkestra. U gradu je bila poznata kao čuvena ljepotica, nesvakidašnjeg izgleda i prefinjenih manira. Njene duge, elegantne prste su krasili ćilibari, a njene mršave ruke, po kojima su bile poredane krute narukvice su se lagano njihale u kretnji.

Svaku godišnjicu braka, Olga je od supruga na dar dobijala po jedan komat nakita. Do Makove male mature, već je imala bogatu i raskošnu kolekciju ručno rađenih narukvica koje su joj igrale oko ruke pri svakoj kretnji. Mak je obe mature, i veliku i malu imao u hotelu Internacional, i eto, sada Intera više nema, barem ne onakvog kakvog ga je ona pamtila.

Nema ni Zenice, Zenice kakvu ona voli i kakva joj je bila najdraža. Nema više ni zabave, ni plesa, gradskih razgovora, pozorišnog života. Pozorište je na izmaku snaga, ta čuvena Ugljenova građevina, koja je prkosila onom vremenu, a prkosi i sada, danas je nalik na jedan babin zdrav zub. Klimav, ali ne da se, takav je zub, takvo je pozorište.

Gdje su nestali oni svi dobri ljudi - pita se Olga. Gdje su oni koji šeću u finim popeglanim odijelima, sa presvraćenim novinama u rukama i lulama u ustima, gdje su nestale gospođe sa trajnama na kosi i plisiranim suknjama, u sebi misli Olga svaku noć kada legne u štirkanu, čipkom obrubljenu, bijelu posteljinu.

Njena zlatarska radnja je na izdahu snaga, jer ljudi iz dana u dan imaju sve manje novaca i sve rjeđe zvono na ulaznim vratima, koje znači posjetu pušta svoje zvuke. Rijetki oni, koji dođu da pazare nešto, obično dođu sa okolnih sela i traže vjenčane burme. Da nema onih koji se žene i po ovom skupom i nesigurnom vremenu, Olga bi davno radnju zatvorila i prekinula tako, više od stoljeće, dugu tradiciju.

Takva su vremena, tješi se ona, i ne preostaje joj ništa nego radovati se posljednjoj etapi svoga života i uživati u gradu, ili barem onome što je od njega preostalo. Večernje šetnje Olga provodi na Kamberoviću, sa prijateljicom Hašom. Olga i Haša su prijateljice još iz mladih dana, dana kad je Olga preselila iz Makedonije u Bosnu, a Haša danas ima unuče. Obe su se složile da je za djetašce najbolje i najsigurnije da šetnje provode na Kamberoviću.

Kamberovića polje, smješteno uz korito rijeke Bosne, koja se dužinom prostire kroz ulaz u grad, te dalje teče do samog Vranduka na izlazu i dalje, daleko je najljepši park u zeničkoj regiji. Visoki i gusti jablani, lijepo podšišana trava, drvene klupe su ono što dvije žene vole kod večernjih šetnji. Sa zalaskom sunca i zlatnim odsjajem sve izgleda drugačije, romantičnije i ljepše. Kamberoviće znači ljubav. Turska česma, smještena u srcu Polja dar je vlade Republike Turske. Do današnjeg dana, česma je zadržala simbol ljubavi, i od samog početka važi za mjesto sastanaka mladih i zaljubljenih. Dok je ljubavi ima nade za ovaj svijet. S prvim proljetnim danima Kamberoviće živne, travke procvjetaju i ljudi izmigolje iz svojih kuća. U tim danima i tim satima, čovjek više nema osjećaj da se radi o Zenici, propalom industrijskom i siromašnom centru, srcu Bosne. Čovjeka zaslijepi sunce i ljubav pa na tren pomisli da je u kakvom drevnom austrijskom gradiću, koji još više živne s proljetnim suncem.

Sumpornonarandžasta teniska igrališta, smještena na željezarskoj strani Kamberovića i zvuci loptice, pom, pom, napred nazad, mlada tijela koja se njišu dok prebacuju lopticu tamo-amo, daju posebnu draž proljeću. Ko zna, možda se jednoga dana, u ovom sivom i zaboravljenom gradu rodi i izraste kakvo čudo od djeteta, kakva buduća teniska zvijezda i nada, po kome će ovaj uspavani grad dobiti na značaju, ili ako ništa, svojih pet minuta slave. Baš kako čuveni Andrić kaže: "Čovjek negdje mora da se rodi."

Možda će se u Zenici nekada, roditi taj neko, neko ko će dovući svjetlo nazad, u tamu zaboravljenog grada. Svako, ko je poželio da bude neko, ili barem, tako se čini, otišao je negdje daleko, u potragu, trbuhom za kruhom, u druge gradove. Desi se tako, ponekad, kada avgustovska žega zaprijeti, i kada iz zeničkog, Kineskog zida isijava para, desi se da dođe, nazad u grad, u posjetu jedan naš čovjek. Svako ljeto, Zenicu posjeti Čovjek od kviza i milijuna.

- Eno ga, naš glumac!

- Jeste, on je naš, rođeni Zeničanin!

Poviče raja iz gradskih kafića, gotovo svakog avgusta, čim ugleda Čovjeka od kviza i milijuna. Jeste, on je naš, kočoperi se raja, u stilu zeničkom.

Nije ti bolan, nešto raja zenička susretljiva na prvu, osrditi su to i ponosni ljudi. Niko neće ustati, uputiti osmijeh, pozdraviti. Možeš ti biti Čovjek od kviza i milijuna, koliko hoćeš, ali u Zenici si naš, jedan od nas, možeš zaboraviti na srdačnu susretljivost.

Ono što je u tome dobro je i to što kod Zeničana nema prijetvornosti, barem te niko neće lažno tapšati po ramenu, a gore od osrditosti je lažna ljubaznost i prijetvornost.

- Neće ti se bolan, niko pomaket da prođeš, ma da si sto puta čovjek od milijuna.

Pomaket. To je riječ zbog koje Zeničani i općenito narodi srednje Bosne bivaju izvrgnuti ruglu, kada odu u druge krajeve ili glavni grad na studije. Zbog "pomaket" se ratovi vode, to je ona riječ zbog koje se na fakultetima "provaljuje došljo i koferdžija". Ako pitate jednog prosječnog Zeničanina, šta nije u redu sa "pomaket", taj će vas poprijeko i ljutito pogledati, bilo da je u pitanju obućar ili molekularni biolog. Za svakog Zeničanina, "pomaket" je sasvim u redu, ispravna i bez dvojbe gramatički uknjižena riječ, nema sumnje.

Zbog pomaket je mladi Zeničanin u stanju sa svojim kolegom na fakultetu u Tuzli ne pričati nikako, okrenuti glavu od njega, ako treba i trajno, ukoliko ovaj pokuša njega i njegovo pomaket izvrgnuti ruglu pred drugim kolegama.

Pomaket, inače, trebalo bi da znači pomjeriti, povući, napred nazad. Pomaket u principu, označava i letargično, duševno odsutno stanje, nihilizam, pad volje, odsutnost duha i energije jednog čovjeka.

- Ne mogu se pomaket s mrtve tačke i gotovo!

Čudni su vam ti, Zeničani. To je kukolj u cvatu, ili cvat u kukolju, kako koji. Guše se u smogu, svojeglavi su, siromašni, i gordi. Zenica je, prema nekim proračunima najsiromašnija regija u Bosni. No, opet, opet ćeš otići na pijacu, u samom srcu grada, petkom ili srijedom i vidjet ćeš gospodu. Gospodu koja se ne da i koja živi, gordo i nijemo u isti mah.

Vidjet ćeš Olgu, kako nijema, zabrinuta i ponosna, korača svojim staračkim nogama i dotrajalim cipelama. Kosa joj je spuštena u nisku punđu, srebrne i zlatne narukvice mlataraju oko ruke a ćilibar diskretno sija. Košulja joj je popeglana a šlingana kragna uštirkana i viri preko štrikanog džempera. Došla je na pijacu i oprezno, po starom nepisanom pravilu, cjenka se za suhi sir.

Čim okrene leđa, žene sa sela, koje su došle u grad ogovarat će je.

- Eno je, nakitila se, mlatara joj oko ruke a sa mnom se cjenka.

Ogovarat će je, ne znajući da je novac koji je Olga dala za sir posljednji koji ima, jer niko se ne ženi i niko ne dolazi po burme, a prijete joj i da će joj isključiti struju u radnji zbog duga. Isključe li struju, čeka je sudbina Internacionala, mjesta gdje je nekada plesala u satenskoj uzanoj haljini sa žarom u očima.

Dijana Hercegovac, Prometej.ba

[vješalica]

stavovi spisateljica sa kojekakvih portala nikako nužno ne moraju oslikavati da je je zenica takva kakva jeste ili bilo koje drugo mjesto
subjektivnost određenih osoba iz medijskog prostora ne mora (ali kod nas mora) uticati da imamo po defaultu mišljenje kakvo oni imaju
doduše kod pojedinaca zbog ugrađenog kompleksa niže vrijednosti lakše im je gluposti i subjektivne stavaove utupiti u grašku mozga kojeg imaju u glavi,dakle lakše im je funksionisati po tuđim mišljenjima nego po svojim

[kamberovica polje]

Pitam se ima li grada u BiH o kojem ne možeš složit ovakav tekst, pa ljudi dragi u GLAVNOM GRADU ove naše "države" i dalje su redukcije vode.
Istina je da Zenica po mnogočemu nazaduje, ali da je tako u takvom kurcu da se nalazi u anketi s jednim Olovom, Kladnjem ili Varešom u najmanju je ruku šizofreno. Druga su stvar pojedini bolesni kompleksaši koji iz nekog njima poznatog razloga drkaju na ovakve tekstove i koji bi očito sa šampanjcem proslavili da u nekoj kataklizmičnoj havariji otruje čitav grad.

[zrakomlat]

okle zenice u ovoj priči. jel ko od vas bio na berkovićima, ljubinju, bileći, i sličnim metropolama

[El_comadante]

Pitam se ima li grada u BiH o kojem ne možeš složit ovakav tekst, pa ljudi dragi u GLAVNOM GRADU ove naše "države" i dalje su redukcije vode.
Istina je da Zenica po mnogočemu nazaduje, ali da je tako u takvom kurcu da se nalazi u anketi s jednim Olovom, Kladnjem ili Varešom u najmanju je ruku šizofreno. Druga su stvar pojedini bolesni kompleksaši koji iz nekog njima poznatog razloga drkaju na ovakve tekstove i koji bi očito sa šampanjcem proslavili da u nekoj kataklizmičnoj havariji otruje čitav grad.

ovo je tačna konstatacija. svi nešto zenica pored Vareša, Ljubinja, Bileče pa i Gacka i mnogih sličnih mjesta Zenica je za ta mjesta/gradove velegrad...

[JThomas]

u ovoj državi je naprosto smiješno o zenici pričati u tom kontekstu. bar ako gledamo cijelu njenu površinu...

[_BataZiv_0809]

Jos je smijesnije nasjedati na ovog vozaca trole.

[kakavdanakneiskustvu]

jeste bili u drvaru?

[realna do boli]

Jadna su sva mjesta u kojim zivis bez para.
A sto se tice Zenice, ima sav sadrzaj koji treba da ima manje mjesto, bar po meni. Setaliste uz Bosnu, stadion, pozoriste, parkove, koncerti, biciklisticku stazu...za pola sata u Sarajevu. O bolnici ne bih..kao ni u dugima u BiH. Nicega previse , nicega premalo. Da nije tog zagadzenog zraka 360 dana..sutra bih se tamo preselila. Ne znam zasto..meni je to lijep grad.

[Ci-Nick]

Nije Zenica zagađena 360 dana,.. zagađena je 90 do 100 do dana u godini.
Ali ako bi se pitali Bach i tamo neka Dijana Hercegovac,... Zenica je zagađena najmanje 500 dana u godini.
Kažu: "Ne kudi konja kojeg nisi jahao",.. treba negdje živjeti bar pola godine da bi mogao pričati o svim prednostima i nedostacima.

[Ommadawn]

A Dijana Hercegovac ne zivi u Zenici pa stoga pojma nema ili?

Ovo sto je napisala moze se reci i za Tuzlu a bogami i za Banja Luku.

[avenija]

http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/en ... -grad-3355

Smrdljivi grad, pisao sam prije desetak godina kolumnu u Oslobođenju, aludirajući na istoimenu pjesmu kultne zagrebačke grupe Azra i njenog frontmena Branimira Johnnyja Štulića. Bavio sam se tada sve očitijim propadanjem Sarajeva, kojeg su esdeaovske vlasti ciljano deurbanizirale i orijentalizirale, kako bi od negdašnjeg lijepog Sarajeva načinile provincijsku, zapuštenu i prljavu sredinu po mjeri svoga svjetonazora i ideoloških vrijednosti. Da, Sarajevo je prljavo; da, u njemu iz kontejnera zaudara trulo neodveženo smeće; da, njegovo smetljište je opasno po zdravlje ljudi; da, ono je kao kakav orijentalni grad u saobraćajnom haosu; da, u njemu su nikle stotine džamija da bi se simbolički obilježilo vjersko vlasništvo nad teritorijem; da, u njemu je kulturna scena devastirana, a intelektualna ponižena; da, ono je maksimalno deindustrijalizirano, a zimi se guši u smogu; da, njegov zdravstveni sistem je urušen zahvaljujući vladarevoj supruzi s enormnim vlastodržačkim ambicijama; da, njegovi muzeji izdišu; da, Sarajevo nema pristojan park u svom središtu, ali ima načičkane tržne centre sa kafeima bez alkohola i supermarketima bez svinjetine; da, to je grad koji se diči da je turistička Meka, a u njemu traju redukcije vode, smrdi Miljacka, a ljeti zaudara iz kanalizacije; da, sarajevski tramvaji su stari, prljavi, zapušteni; da, Sarajevo je grad bez trga na kome bi građani mogli iskazati svoj socijalni stav; da, Sarajevo je grad s vip-ložama u džamijama da Bakir i društvo ne bi došli u dodir s vjerničkom sirotinjom. Da, mogao bih napisati stranice i stranice ovakvog nabrajanja primjera sarajevske deurbanizacije i civilizacijskog upropaštavanja grada koji se diči najskupljim flimskim festivalom u regiji. Njegov direktor je, gle čuda, Bakirov badžo, bez ijedne ozbiljne filmske reference, a u Sarajevu je, baš zbog badžine gramzivosti, umrla kinoteka, mjesto gdje bi se mogli obrazovati novi fimadžije, a ne ona neobegovska elita, koja je, ustvari, obična intelektualna halaša što u javni prostor izbacuje parole kako voli i predstavlja Bosnu u svijetu i otvoreno laže o ljepotama Sarajeva. Ta je halaša posebno ponosna na Sarajevo, pa njegovu multikulturalnost i civilizacijsku dubinu svodi na sliku vjerskih objekata koji stoljećima traju jedan uz drugi. Ta halaša neće nikad u javnom prostoru reći kako u Sarajevu ima više džamija nego stvarnih vjernika i kako u njemu traje vjerski kič za vrijeme iftara i ramazana, kako je vjera postala legitimacija za ulazak u pokvarenu političku elitu. Kako su usta ispunjena Bogom onih koji kradu, a šire patriotske parole, i kako je u jednom momentu Sarajevo bilo izloženo opasnim čoporima pasa na ulicama, a neko je opet pokrao pare za izgradnju objekta za njhovo zbrinjavanje.

Tada, nakon objavljivanja kolumne, napali su me esdeaovski botovi i trolovi, zaduženi za širenje mržnje na društvenim mrežama, da bi se pažnja javnosti skrenula s problema nepotističke, korupcionaške, lopovske vlasti koja ubija konje da pošalje poruku zatvoreniku, oponašajući načine djelovanja mafije iz poznatog filma. Od tada do danas Sarajevo je sve gore i gore.

Na ulazu u Vogošću s autoputa prema Zenici traju višesatne jutarnje i popodnevne saobraćajne gužve, samo zato što se ništarije na vlasti nisu sjetile da naprave kružni tok na Semizovačkoj petlji. Ali, zato u Vogošći stoluje načelnik koji ne zna šta uraditi s praznom industrijskom zonom, što ju je SDA podigla iako su industrijski prostori od nekoliko kvadratnih kilometara negdašnjeg Pretisa prazni. Zato iz te i takve urušene Vogošće dolazi ministar za vodovod i kanalizaciju koji je u cvijetu mladosti, u ranim pedesetim, diplomirao, a gdje drugo, nego na Političkim naukama. Ili, iz iste te Vogošće dolaze vijesti da je voda u česmama zagađena, a na Šipu, praktično u ministrovom komšiluku, voda iz vodovoda i kanalizacija se miješaju, pa građani nakon ko zna koje analize upozoravaju da im iz kuhinjskih česama teku fekalije. Na Ilidži je, isto tako SDA-ov, načelnik, poprilično sirov i neartikuliran u javnim istupima, da iskoristim ovu litotu, kako ne bih ponovio ono što slikovito za takve primjerke političkog stada govore građani dok u bijesu pljunu ustranu kad ga spomenu, omogućio izabranim da grade septičke jame u vodozaštitnoj zoni.

Sve te ljepote patriotski napaljene esdeaovske vlasti traju dva i više desetljeća, dok se negdašnje lijepo Sarajevo srozalo do mjere orijentalne provincije. U Sarajevu više nema Energoinvesta, Pretisa, Unioninvesta, Hidrogradnje, UPI-ja, Šipada, negdašnjih svjetski relevantnih koncerna koje je napravio Titov socijalizam. Pojeli su ih zeleni termiti, kako članove SDA i njihovu vrhušku naziva danas novinar koji je nekada pisao za Alijin Ljiljan i svojim očima, izbliza, gledao besprizornu privatizacijsku pljačku. U Sarajevu nema ni zimskih olimpijskih sportova, iako su Mikulić i društvo stavili grad na svjetsku historijsku mapu preko Zimskih olimpijskih igara, vjerujući da će njihovi nasljednici znati očuvati velika dobra koja su im ostavili u nasljeđe.

Esdeaovsko stado je u svojoj antikomunističkoj histeriji prebrisalo simboličko nasljeđe Titovog socijalizma i ulicama i školama dalo imena polupisaca i kvazintelektualca koji su se divili Hitlerovom fašizmu. A potom ono bleji o vjerskoj i kulturnoj toleranciji koja eto karakterizira Sarajevo, jer je Osmansko carstvo preko svog milet sistema ostavilo Bošnjacima, njima naročito i ciljano, u nasljeđe posebnu tankoćutnost za multikulturalizam.

Kad tom stadu i njegovim botovima na društvenim mrežama kažete da je Sarajevo planski i kapilarno muslimanizirano, ona vas optuži da mrzite Bosnu, da je niste branili od agresora, da ste islamofob, reisofob, ustaša, komunista, četnik, alkoholičar, jednom riječju smeće koje bi trebalo zatući.

A šta je u Sarajevu od rata na ovamo izgradila esdeaovska vlast: dva tržna centra u središtu garada, obavezno bez alkohola i svinjetine, uz davanje dozvole za gradnju nekoliko elitnih arapskih naselja. Jedan centar, onaj ružni crni na Marindvoru, sav iznutra klaustrofobičan, uništio je marindvorsku ružu vjetrova i uslovio mikroklimatske promjene, jačajući efekte sarajevskog staklenika. Na njegovom mjestu nekada je planirana velika muzička dvorana, a mogao je biti uz nju i park koji bi se protezao od polusrušene zgrade Elektroprivrede do Vilsonovog šetališta. Drugi je u samom centru, na mjestu negdašnje Sarajke, gdje je mogao nići trg povezan sa Velikim parkom, pa bi u centru grada bljesnuo prostor, da tijesno Sarajevo, zgurano između brda, naprosto prodiše. Ali, od razuma, općeg dobra i arhitektonskih principa, jača je bila volja Bakira Izetbegovića, koji je kao direktor Zavoda za izgradnju grada, glavni krivac za deurbanizaciju Sarajeva i njegovo civilizacijsko srozavanje. Današnje Sarajevo je, dakle, grad po mjeri Bakirove pameti, ne samo arhitektonske, već i one privredne, kulturne, ekonomske, saobraćajne. Grad i neko ko se predstavlja kao bošnjački vođa pokazuju autodestruktivnu snagu esdeaovske politike. Upravo iz te autodestruktivnosti dolazi i zadnji udarac u urbani sistem grada. Načelnik općine Centar, zeleni termit, rekao bi onaj pomenuti novinar, odlučio je ubiti sarajevski park Hastahana. Tamo je bio predviđen muzej koji bi memorirao opsadu grada iz rata. Tamo je košarkaški teren, sa polomljenim koševima na kojim su se, svjedočim, igrali dobri basketi, kao nekad u Sarajevu, dok je Bosna bila šampion Evrope. Tamo su mame, dede i nane izvodile djecu da se igraju. Tamo je i skateboard park, jedini u gradu. Na njemu, gledao sam svojim očima, mladići izvode prekrasne vratolomije. Taj zeleni termit što se odaziva na ime Nedžad Ajnadžić, odlučio je ubiti takav prostor i život u njemu, dokusuriti jedini takav park u gradu i napraviti neku zgradu. Za nju jedni tvrde da će biti novi tržni centar, a drugi i termit osobno – da neće, već tobože neki kulturni centar. U svojoj termitskoj pameti, Ajandžić se proslavio otvaranjem trotoara ispred zgrade Predsjedništva BiH. Tada je doveo jednog poslušnika u invalidskim kolicima, zovnuo kamere i uslikao se ispred zgrade u kojoj stoluje njegov vođa. Pun ponosa uslikao se, laprdajući o nekakvoj transverzali za invalidska kolica koja vodi od Skenderije do centra grada. Parkoubica i ne može ništa znati o važnosti parkova i drugih javnih površina za život grada. Nakon što je kao partijski direktor uništio ZOI, Ajnadžić dolazi na mjesto općinskog načelnika, da završi Bakirov plan deurbanizacije grada.

Da, Sarajevo je poražen grad, jer nema snage da pruži otpor gramzivim ajnadžićima, bez trunke ideje u glavi, rekao bi Johnny B. Štulić za njihove ljude na strateškim mjestima, dodajući i poznati nastavak o sinovima; da, Sarajevo je poražen grad, jer je dozvolilo da njegovu civilizacijsku dubinu i urbani sadržaj unište kreature na vlasti koje se kunu da vole domovinu, Bošnjake i islam naročito, a za ubijene konje njihova policija podnosi izvještaj prema kojemu su konji suicidalni, valjda zbog teškog konjskog života; da, Sarajevo je poražen grad, jer je nekada jednu od najboljih gradskih voda u Evropi dovelo do stadija na kojem fekalije cure iz kuhinjskih česama, vodu kojoj se divio njegov pjesnik Nerkesija poredeći je sa Zemzem vrelom; da, Sarajevo je poražen grad, jer su vlastodršci za dvadeset godina poslije rata uništili njegov interkulturni duh i muslimanizirali ga, dajući čak i pravo eksteritorijalnosti saudijskoj džamiji na Alipašinom polju; da, Sarajevo je poraženo, jer je zaboravilo snagu svog otpora u ratu, kapituliravši u miru pred halašom koja se predstavlja kao njegova politička elita. To je grad, divio mu se Andrić, zadivljen bjelinom njegovih nišana i behara, gledajući ga, očito, s Alifakovca u rano proljeće. To je grad, divili smo mu se osamdesetih prošlog stoljeća u vrijeme Titovog liberalnog socijalizma, kada je ucrtano na memorijsku sportsku mapu svijeta, čitajući u bibliotekama za koje je sav novac od nagrade poklonio pisac Nobelovac koji mu se divio, a danas ga esdeaovsko stado proglašava bošnjakomrscem i islamofobom. To je grad, divili smo mu se u ratu, gledajući ga kako pobjeđuje smrt. Da, naš grad je poražen. Izjela ga je iznutra kiselina gluposti, gramzivosti, licemjerstva. Provincijalni duh vlastodržaca izlio se na njegove ulice i danas ga guši i dokrajčuje svojim vonjem.

[bach]

A Dijana Hercegovac ne zivi u Zenici pa stoga pojma nema ili?

Ovo sto je napisala moze se reci i za Tuzlu a bogami i za Banja Luku.

Tuzla i Zenica su po jadolikom izgledu, korumpiranim upravama i nepoduzetnim stanovništvom, poprilično slične. Prave seke.

[supercali]

ako gledamo samo bih onda osim sarajeva gradovi i opstine da zive i da imaju kakve takve uslove mogu biti zenica mostar tuzla banja luka i jos mozda bihac ostalo je sve stepenica ispod tipa manjih gradica gdje ima industrija tipa tesanj gorazde a onda ispod toga dolaze ono bas mjesta koja se ne zna kako prezivljavaju

[bersK]

ako gledamo samo bih onda osim sarajeva gradovi i opstine da zive i da imaju kakve takve uslove mogu biti zenica mostar tuzla banja luka i jos mozda bihac ostalo je sve stepenica ispod tipa manjih gradica gdje ima industrija tipa tesanj gorazde a onda ispod toga dolaze ono bas mjesta koja se ne zna kako prezivljavaju

A velik dio tih raspalih gradova je u RS-u. Nevesinje, Bileća, Teslić, Čelinac itd. Federacijski gradovi u tom rangu baš malo odskaču od njih.l

[supercali]

ako gledamo samo bih onda osim sarajeva gradovi i opstine da zive i da imaju kakve takve uslove mogu biti zenica mostar tuzla banja luka i jos mozda bihac ostalo je sve stepenica ispod tipa manjih gradica gdje ima industrija tipa tesanj gorazde a onda ispod toga dolaze ono bas mjesta koja se ne zna kako prezivljavaju

A velik dio tih raspalih gradova je u RS-u. Nevesinje, Bileća, Teslić, Čelinac itd. Federacijski gradovi u tom rangu baš malo odskaču od njih.l

isti klinac su u oba entiteta
u federaciji je to livno bugojno sanski most onda ne znam tamo po dinari mjesta u federaciji to je pustahija samo takva

[Ommadawn]

Sanski Most? Zar nije taj gradic bas medju onim malo boljim gradovima u BiH?

[_BataZiv_0809]

A Dijana Hercegovac ne zivi u Zenici pa stoga pojma nema ili?

Ovo sto je napisala moze se reci i za Tuzlu a bogami i za Banja Luku.

Ako je to ona D.H. koju poznajem onda ne zivi

[purgatorio]

Sanski Most? Zar nije taj gradic bas medju onim malo boljim gradovima u BiH?

Nekad bio. Izgubio je više od polovine stanovništva u zadnjih 10 godina. Možda oko 25k živi tamo (na popisu 40.000 )

Inače taj dio USK, sve južno od Une će veoma brzo postati totalna pustoš.