sarlo wrote:neprilagodjena wrote:Meni su vala 'Ljeto u Zlatnoj dolini' i 'Nicija Zemlja' najdosadniji filmovi.
No man's land je dosadan onom koji je svoj filmski ukus izgradio na spanskim i inim sapunicama koji paznju koncetrisu na pateticnim ljubavnim zapletima koji postaju sve zamrseniji. Ljubavni roman na televizij.
Film je nesto drugo. Zapravo moze biti nesto drugo. Treba imati zivaca i gledati film i razmisljati o njemu.
Scenario za No man's land je jedan od najnagradjivanijih u istoriji filma
http://bs.wikipedia.org/wiki/Ni%C4%8Dija_zemlja prica je interesantna i puna nenadanih obrata.
Prica traje samo jedan dan. Pocinje sa izlaskom sunca a zavrsava sa zalaskom. I jedna i druga scena su sjajno snimljene. Lutanje u maglu u gluho doba noci je uvod u pricu. Zasto se sve dogodilo? Zasto smo zalutali u rat? Zato sto je bila gusta magla (..recimo komunizma..), i zato sto je vodic bio nesposoban (.....). Mirno smo zaspali ne sluteci sta ce se dogoditi. Probudili smo ispred tenkova i snajpera i izginuli. Oni koji su prezivjeli ostaju na nicijoj zemlji....
U ovom filmu treba gledati detalje i sliku. Nema on neke velike dubokomne dijaloge i monologe, ali fajcag kojim Cera-Djuro pali cigaretu nije tu slucajno,....
Da dodam još koji komentar o "No man's land", i to u poređenju s drugim našim filmovima: film je fantastično zaokružen - svaka sporedna radnja se završava i ne ostaje "u vazduhu", svaki lik ima funkciju a nije tu da popuni minutažu - ovo su uobičajene boljke naših filmova - drastični slučajevi su npr. "Rimejk" ili "Armin" - likovi se u tim filmovima predstave, i taman kada nešto očekuješ od njih, nestanu i više se ne pojave, posebno u "Arminu", zatim neke sporedne radnje jednostavno isto tako nestanu ili se "pometu pod tepih" (par bitnih likova u "Rimejku" su poginuli offscreen i bez neke veće reakcije).
Jedini noviji film s područja bivše Jugoslavije koji ovako fantastično manipulira radnjom i likovima je jedan još hermetičniji film - srbijanski film "Mali svet" (heh, zanimljivo, opet Đuro u glavnim ulogama).
Dalje, u našim poslijeratnim filmovima postoje dva pristupa teškim temama:
- dokumentarni pristup - opiši tačno kako se desilo (ili barem svoju verziju istine) bez nepotrebnih simbolizama
- simbolični pristup - ima korijene još prije rata - leti veo na svadbi a mlade nema, crni anđeo u Parizu, "mojim nožem si htio da me zakolješ"
Problem je u tome što ova dva pristupa rijetko postoje u čistom obliku, većina režisera pokušava da se igra i simbolikom i da budu dokumentarni, a ja još nisam vidio film koji uspješno miri te dvije krajnosti. Od toga pati većina ratnih i postratnih filmova - "Nafaka", "Rimejk", onaj novi srbijanski sa onim glumcima što se izgube na liniji razgraničenja... "Ničija zemlja" ne pati od toga - u pitanju je film manje pretenciozan film, bez trunke dokumentarnog, a u čijim se detaljima može nabrojati desetina raznih malih ili velikih simboličnih detalja.
Ima još zamjerki koje se mogu dati domaćim filmovima i onda porediti kako je to uradio Danis - npr. način na koji "Nafaka" rješava sve radnje u filmu je tako što forsira zajednički završetak za sve likove - nije to nužno loša metoda, koristio ju je i Žalica u "Amidži Idrizu", ali u "Nafaci" mi je baš izgledala neprirodno i isforsirano - Žalica je okupio jednu porodicu i prijatelje iz mahale, Duraković u dernek na splavu na Miljacki nije ubacio samo pregovarački tim svih strana u Daytonu, ali svi ostali su tu... Tanović gradi glavnu priču i vrlo malo drugih stvari oko toga, završava u klasičnoj kulminaciji (sa malim preokretom u zadnjem kadru). Sve sporedne radnje su završene u par kadrova nakon pucnjave u rovu, bez puno priče svi se kupe i odlaze, i u takvom načinu odlaska ostvaruju jednu od glavnih poenti filma.
"Rimejk" npr. pokušava da forsira paralelizam između dva vremenska perioda. Mada nije sporno da se paralelizmi mogu povući, uz istovremeno pokušavanje održavanja dokumentarnosti sa pravim lokacijama i događanjima to već teže ide, a gledalac osjeti to forsiranje radnje i historije, a kada gledalac osjeti takvu stvar dok gleda film, to znači da film ima problema.
Na kraju, tu je i neizbježno pitanje patriotizma. Najčudnije dvije kritike koje sam čuo od ljudi koje lično poznajem na račun "Ničije zemlje" bili su, vjerovali ili ne:
1. "Naš borac nikada ne bi ni pod prijetnjom oružja rekao da smo mi počeli rat" - ložioničko-patriotski nabrijan jaran.
2. "Smetalo mi je u filmu što naš borac ne zna engleski a Srbin zna" - intelektualno-patriotski nabrijan jaran.
Da se razumijemo, iako "Ničija zemlja" nema mahanja zastavama, niti sveopšteg pomirenja između naroda na kraju, ili mu fale npr. eksplicitne scene poganosti neprijateljskih zločina ili neko melanholično prikazivanje prostodušnosti bosankog čovjeka u pitoresknom pejzažu bosanske mahale ili bosanske planine, moj stav je ipak ovaj: ljudi, pomirite se s time da je "Ničija zemlja" najpatriotskiji film ikada snimljen u Bosni! Masovna upotreba simbolika možda je prouzrokovala da svi nisu pohvatali sve detalje, ali jednom kada se razumije većina scena i dijaloga u ovom filmu, nema nikakve sumnje u Danisov patriotizam, i to na predivno suptilno izražen način, bez bilo kakvog podilaženja nabrijano-patriotskom osjećaju gledaoca.
Naravno, načinom na koji je Danis radio (hermetična radnja, velika upotreba simbolike, nedostatak glasnog patriotizma) je film smjestilo u kategoriju "nije za svačiji ukus", ali jedno mu se mora priznati - iz filma se tačno vidi šta je Danis pokušao, i vidi se da je u tome 100% uspio.
Jao što se raspisah o filmu
ali morao sam da "istresem" iz sebe svoje utiske, a očigledno ih je bilo dosta
),maca takodje fina ulogica,sve u svemu 5 od mene
