http://74.125.95.132/search?q=cache:nOC ... clnk&gl=us
Ermin Bravo: "Film se ne bavi vehabizmom, on je background za ljubavnu priču o mladom paru koji je na prekretnici " Treća filmska uloga sarajevskom glumcu Erminu Bravi bila je ujedno i ponovna saradnja s rediteljicom Jasmilom Žbanić. Nakon što su nedavno snimljene i posljednje scene filma Na putu, Bravo za Graciju otkriva kako mu je uloga Bahrije donijela nova prijateljstva i oslobađanje od predrasuda
Nakon uloge ratnog zarobljenika Tarika u Remakeu Dine Mustafića, te učitelja Muharema u Grbavici Jasmile Žbanić, sarajevski glumac Ermin Bravo (29) ove je godine postao vehabija Bahrija u novom Jasmilinom filmu Na putu. On je, zapravo, ratni drug glavnog lika Amara, kojeg tumači hrvatski glumac Leon Lučev. Njih dvojica se sreću u teškim trenucima za Amara, koji izlaz iz problema traži u vjeri, a Bahrija, koji duhovnost crpi iz vehabijskog učenja, shvata da je njegova dužnost pomoći Leonu da se prikloni vehabizmu.
Nakon prve klape filma, koja je pala u augustu, Bravo je kazao kako mu je ta uloga "novi svijet o kojem ništa ne znam, a pitanja su brojna". Danas priznaje kako mu je treća filmska uloga i svojevrsno priznanje jer mu je Jasmila Žbanić pružila priliku za izazov - zahtjevnu rolu u kojoj se nikad prije nije našao.
Kad ste pročitali scenarij i upoznali lik Bahrije jeste li znali šta Vas čeka prije i tokom snimanja filma?
- Ono što sam znao unaprijed jeste da ću morati mnogo da istražujem, da se bavim novim svijetom u kojem Bahrija živi, a o kojem ja ne znam mnogo. To mi je kao glumcu izazov. Volim istraživati o ljudima koji žive u okolnostima daleko od mojih. Pokušavao sam Bahriju shvatiti kao čovjeka: šta on hoće, koji su njegovi problemi, šta su mu strahovi, sumnje. To je bilo istraživanje i povezivanje sa sobom - šta je to što nas veže na najbazičnijoj ljudskoj razini. I to je spoj koji je napravio lik Bahrije.
Kakav je Bahrija?
- Nije negativan i niko ga nije tako ni zamislio. On je lik u razvojnoj liniji scenarija, odnosno neko ko se pojavi u pravom trenutku u životu drugog čovjeka, Amara, odnosno Leona Lučeva, koji je zainteresiran da svoje probleme riješi na taj način. Bahrija je njegov stari prijatelj iz rata i prosto mu objašnjava šta je to i uvodi ga u priču, ne tendenciozno, ali prepoznaje da je to nešto što Amaru treba. On to vidi kao svoju dužnost. Ako neko pita, onda je dužan da mu objasni i uputi ga.
Šta Vas je naučio Nermin Karačić, nekadašnji pripadnik selefijskog pokreta, angažiran na filmu kao stručni saradnik?
- On je počeo kao moj coach za taj milje, način vjerovanja, prakticiranje. U početku je krenulo kao relacija učitelj - učenik, pa se pretvorilo u druženje i shvatio sam da veliki dio lika mogu da baziram na Nerki. Tačka kad sam se oslonio na njega je bila kad sam shvatio da je potpuno otvoren, da ga mogu pitati sve, pa i lične stvari, motive, strahove, sumnje, kakav je njegov pogled na ono što je živio prije i ono što je danas. Mnogo sam naučio o tom svijetu preko njega, a, što mi je još važnije, stekao sam i novo prijateljstvo.
Koliko danas imate predrasuda o vehabijama i njihovom učenju?
- Ne znam koliko sam imao predrasuda... jesam, vjerovatno, prije ulaska u film. Kroz druženje s Nerkom upoznao sam vrlo zanimljive ljude i karaktere. To je svjetonazor koji nije blizak mom i u početku mi je trebalo tolerancije da to shvatim, da pristanem na to, a kad sam pristao, počeo sam da više ulazim u to. Što više znaš, više i želiš da saznaš, i pomoglo mi je da se riješim predrasuda. Mislim da sam sad malo "čistiji" u pristupu tome, a s druge strane upoznao sam i neke loše stvari o kojima nisam ni znao.
Koja scena u filmu je Vama bila najteža?
- Ima jedna scena u kojoj učim suru pred punom džamijom. Toj sceni sam se radovao kad sam čitao scenarij. Morao sam naučiti tu vrstu melodije, izgovor arapskog. Jasmila je istraživala zajedno sa mnom: našli smo na internetu interpretaciju koja nam se dopala i za koju smo mislili da je puna duhovnosti i emotivnosti. To je bilo važno za scenu i za Amara, jer ga je trebala pogoditi ljepota izvedbe. Ta scena na kraju traje dvije minute. Ja imam sluha, pjevao sam i prije i nemam problema s intonacijom, ali sam se za tu scenu naradio kao lud! Ta dva minuta, taj kratki isječak filma, nešto su na čemu sam se najviše naradio u svojoj karijeri. Mislio sam da će ići mnogo lakše, ali htio sam da svako slovo bude izgovoreno kako treba. Sa mnom je na pripremi te scene radio čovjek s kojim sam išao i u džamiju jer smo htjeli da to bude potpuno tačno.
Članovi filmske ekipe kažu da u toj sceni zapravo nema razlike između Vašeg i učenja nekog hafiza.
- Onda je dobro. (smijeh)
Ne govorite arapski, je li to otežavalo učenje?
- Morao sam da učim sufaru, slovo po slovo, način izgovora, morao sam da znam o čemu sura govori. To je jedan, za mene, vrlo kompliciran način interpretacije.
Kakvu vrstu poruke taj film donosi: otvaranje jedne zajednice publici, rušenje predrasuda. Hoće li iko biti prozvan, uvrijeđen...?
- Ne vjerujem. Zapravo, moguće je da hoće, ali film nije rađen s tom namjerom. Film, odnosno scenarij, jer još nisam pogledao film, ne zauzima nikakve strane u smislu da nešto jako kudi. Ukazuje na jednu pojavu u društvu. Film se ne bavi vehabizmom, on je background za ljubavnu priču o jednom mladom sarajevskom paru koji se nalazi na prekretnici u braku: kako dalje kad jedno od njih ode u vjeru, a drugo ne dijeli taj svjetonazor, da li pokušavaju da shvate jedno drugo? Film je priča o ljubavi i da li ta veza može preživjeti taj problem. Poruka je tu negdje, a ne da li su vehabije dobre ili loše. Sigurno je, a to je i Jasmilina namjera, da će se postavljati pitanja, da se krene s polemikama, da film otvori neke teme, ali ne na senzacionalistički način, u smislu propagande ili antipropagande. Jasmila je mnogo pametnija od toga i mnogo inteligentniji umjetnik da bi to bilo tako banalno.
Desila se nedavno jedna zanimljiva situacija tokom otvaranja izložbe Queer Festivala u Sarajevu na Akademiji likovnih umjetnosti. Došli ste na izložbu, ali u liku Bahrije, odnosno imali ste Bahrijinu bradu i pomalo zbunili i jednu i drugu stranu okupljenih.
- Bilo je to vrlo čudno iskustvo. Ljudi nisu znali šta se dešava i s kojim stavom je taj čovjek došao tu (smijeh). Nije bilo nikakvih problema. Mene je zanimalo šta će se tamo desiti i iz vlastite, ali i iz pozicije lika. Ja sam tad bio u fazi snimanja i želio sam da lično, kao umjetnik, podržim umjetnički čin, a s druge strane kao glumca zanimale su me reakcije tih ljudi u toj situaciji i kako bi se moj lik ponašao u svemu tome.
Koja Vam je filmska uloga bila najveći izazov?
- Vjerovatno uloga u Remakeu, jer je bila prva. To je nešto što ću uvijek pamtiti i što je bio najveći izazov u smislu iskustva, količine stvari koje sam morao uraditi. Bila je to glavna, izuzetno zahtjevna uloga. Uloga Tarika je bila trpna, teška za napraviti, odnosno, naći aktivitet iznutra, jer je ta uloga trebalo da pokreće cijeli film. S druge strane, uloga Muharema u Grbavici, je, da kažem mala, iako ne volim uloge dijeliti na velike i male, ali je simpatična, šarmantna. Ono što se meni kod Jasmile sviđa jeste ta vrsta hrabrosti da mi ponudi uloge koje su drugačije i gdje mogu da napravim nešto novo i u ulozi u kakvoj me dosad nismo vidjeli. To je vrlo rijetko kod reditelja. Uloga u novom filmu je otprilike takva, drugačija, i meni to govori da ona ima povjerenja u mene, što cijenim kao glumac - onda sam spreman da uradim sve za taj projekat i tog reditelja. Sve tri uloge su priča za sebe, ali možda je ta prva najizazovnija, jer je bila prva.
Ovaj tekst je objavljen u Graciji broj 96.