mala90 wrote:Ovakva prijateljstva su i te kako moguca.
Ja imam vec 4 godine prijatelja... najboljeg prijatelja... zna sve o meni i ja o njemu... zna za svakog momka s kojim sam bila i sta je sve bilo u tim vezama... takodje znam svaku curu s kojom je bio, kakva je koja, s kojom je spavao... davala sam mu milion savjeta kako da dobije curu neku curu... pricamo ko dva jarana o svemu... nikada mi nista nije palo na pamet, znam da nije ni njemu...sigurna sam u nase prijateljstvo... jer imam drugih prijatelja koji znaju dobacit "jesi dobra"... "veceras si bomba"... od njega to nikad nisam cula.. kad god popravljam sminku ili idem da se ogledam on kaze "hajd ba sta se lickas, ko da ce te ko gledat"... vidjamo se 2x sedmicno, cujemo se svaki dan na msn, fb, telefonom... Zajedno slavimo sve, nova godina, 1.maj, rodjendani... nekoliko puta sam kod njega prespavala i on kod mene...
za ove 4 godine nikada nisam primijetila da me drugacije gleda... mozda sto postoji cura (bivsa) koju on voli i dao bi sve da bude sa njom... i ja imam momka i volim ga... al stvarno je prijateljstvo.. i eto uspijeva
Ti se sada tako osjećaš ali....to što ti misliš da si ti njemu prijateljica-to stoji ali si za njega mnogo više, u to sam sigurna 100%.Ja imala...hmmmm, druga, prijatelja,brata...bio mi sve to, potpora kad je trebalo, rame za plakanje, frend za izlazak i provod...nikad mi ništa nije dobacio, niti sam osjetila neke insinuacije na ljubavnu vezu s njegove strane.Voljela sam ga, kao...kao nekog od rodbine, bio je definitivno mnogo više od prijatelja. Nikad nije ni s jednom curom prohodao a da ja na neki način nisam to odobrila, uvijek zezancije tipa: ma kakva ta, 0 bodova...I on bi tako postupao...I tako, prolazile godine, a znamo se iz djetinjstva još.Ja isto u nekim ne baš postojanim vezama...valjda sam sve muške nesvjesno poredila s njim...ne znam.Nedavno, počeo da me izbjegava, ne baš često ali dovoljno da se primjeti...Posvađamo se i ispsuje me na pasja kola što bi se reko..kako sam hladna, kako sam slijepa, kako sam iznagubila veliki dio svoje mladosti na nebitne tipove i karijeru a nikad nisam vidjela dalje od nosa... I onda lavina: kako sam mu prvi put srce slomila osmjehom upućenim drugom muškarcu, pa onda kad me odvezao na matursko a tamo me čekao drugi, pa kad sam diplomirala i uzela cvijeće od njega tek tako-bez hvala...pa...bezbroj stvari i situacija u kojima sam ga uzimala zdravo za gotovo, a ja to nisam primjećivala a njega je boljelo...Kad sam mu prigovorila da je šutio o tom, da ja to nisam znala..rekao je: znala si ali nisi htjela to priznati..ni sebi ni meni ni ikom! I to je tačno...to vidim sada.Sad ima djevojku, nekog ko zna da ga voli i drago mi je zbog toga ali lažem ako kažem da mi ne nedostaje i da u mom životu više ništa nije isto bez njega...ne pamtim kad smo se zadnji put čuli...a i kad ga nazovem ili on mene, pitanja tipa...hej, kako si? I to je sve... Bez njega nije isto ali...nisam sebična i ako mu je bolje bez mene, onda ga i ne želim ometati jer jednostavno...nije to zaslužio...to što sam ja bla slijepa i mislila da će on uvijek da bude tu-to je moja greška.
Zato ti ne griješi, polako i razmisli i znaj da je tačan onaj citat : muško i žensko ne mogu biti prijatelji-il' su familija il' nisu ništa.
Ne dozvoli da ti on bude ništa.