Nije daleko dan kada će Sarajevo za četnika proglasiti i Halida Bešlića
Sarajevo nekad. Bio je to grad pun produhovljenih ljudi spremnih uvijek na šalu i zezanje.
Grad sporta i muzike. Bratstva i jedinstva. Derneka, Muje i Hase. Grad Zdravka Čolića, Gorana Bregovića, “Zabranjenog pušenja”, u kom su stvarali i kultni “Nadrealisti”. Poštovao se i cijenio nobelovac Ivo Andrić, a čitalo i odrastalo uz Mešu Selimovića i Branka Ćopića. Nije se znalo ko je ko i nisu se prebrojavala krvna zrnca. Bilo je to po svemu jedno jedinstveno, živopisno i specifično mjesto na brdovitom Balkanu.
Sarajevo danas nije ni blijeda slika od tog nekadašnjeg pozitivno “nadrealnog”. Moralni, kulturni i identitetski sunovrat. Nema više opuštenih i zajedničkih derneka, bistre i hladne vode sa Romanije. Nema više ni Djeda Mraza, koji je odstranjen iz pojedinih sarajevskih vrtića. Nema ni onoga duha i otvorenosti. Nove političke i medijske elite nametnule su neke nove sisteme vrijednosti, a svi oni koji se nisu uklopili u tako nametnuti kalup ponašanja i koncept razmišljanja i jednoumlja preko noći su od heroja pretvoreni u nacionalne izdajnike. Tako se na udaru našao i Branko Ćopić, kojeg je sarajevska čaršija i ta neka nova “kulturološka elita” prokazala i obilježila “kao četnika i neprijatelja svakog iole obrazovanog Bošnjaka”. A onda je i tvorac romana “Na Drini ćuprija”, nobelovac Andrić, proglašen “prvim teoretičarem genocida nad muslimanima”. Da stvar bude gora, i Meša Selimović, autor kultnog djela “Derviš i smrt”, stavljen je u taj isti neprijateljski koš kao “nepismenjaković iza čijih djela stoji mračni gospodar i srpski hegemonista Dobrica Ćosić”.
Ova svojevrsna hajka i opasna kontaminacija javnog mnjenja nastavljena je istom žestinom, pa je i jedan je od osnivača pravca novi primitivizam, nekadašnji pjevač benda “Zabranjeno pušenje” i glavni protagonista “Top liste nadrealista” Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić, pretvoren u izdajicu i nekoga ko je nepoželjan u gradu na Miljacki. Slične poruke upućenu su i reditelju Emiru Kusturici, koji je kroz svoje filmove “Sjećaš se li se Doli Bel”, “Otac na službenom putu” i “Dom za vješanje” proslavio ovaj grad.
Handke
A onda je na ovaj spisak nedavno planski pridodat i kolumnista i književnik Muharem Bazdulj, rodom, baš kao i Andrić, iz Travnika, koji posljednjih nekoliko godina živi i radi u Beogradu. Utisak je kako su pojedinci samo čekali priliku da ga medijski linčuju. I dočekali su. Grijeh ovog vunderkinda bh. novinarstva, kako su ga bili prozvali u Sarajevu, bio je što se našao u društvu nobelovca Petera Handkea, kojeg su u gradu na Miljacki proglasili “personom non grata” zbog njegovog navodnog negiranja zločina u Srebrenici i viđenja ranih događaja na prostorima bivše Jugoslavije.
Sarajevska masovna histerija po medijima i društvenim mrežama nije iznenadila Bazdulja. Kako je rekao, u Sarajevu se ponovo nakupilo negativne energije koju je negdje trebalo kanalisati.
Komentarišući “Bazduljev slučaj”, kolumnista Vuk Bačanović, koji je 2016. godine ostao bez posla na Federalnoj televiziji zbog jednog od svojih statusa i komentara na društvenim mrežama u kojima je napisao kako Sarajevo nije više multietnički grad, kaže kako je živeći i družeći sa ljudima iz raznih gradova shvatio da nestanak Jugoslavije nije samo smanjio državne granice, već su i umovi ljudi proporcionalno tome postali suženi, mentalno provincijalni, patološki jednostrani i najčešće zluradi.
- Teško da iko išta sagledava očima onoga drugoga, ili shvata tuđu patnju, tuđe istorijske stranputice, staze i bogaze. U toj poplavi površnosti i gluposti i kompleksna ličnost kao Peter Handke postaje samo jedan od hiljadu razloga ili za neukusna hvalisanja ili za bljuvanje mržnje. Mislim da je sve to bilo vrlo ružno prema njemu kao deklarisanom antifašisti i ljevičaru staroga kova. Ako mi pravilno ne posmatramo neke činjenice iz naše prošlosti, kako očekivati od jedne takođe intelektualno ruinirane sredine kao što je mejnstrim Sarajevo da stvari posloži onako kako ih zaista i treba posložiti, a to bi, barem, morala biti činjenica da Handke nije ni monstrum ni krvolok. No, kada su smanjena društva marila i za kakve finese - kaže Bačanović, koji je nakon incidenta iz 2016. i prijetnji smrću odselio iz Sarajeva u Mostar.
Kako je istakao, radi se definitivno o prožimanjima civilizacijskih sunovrata u čijem se vrtlogu našao i Bazdulj, istinski Jugosloven, osoba koja je odavno nadrasla svaki oblik mržnje, primitivizma, skučenosti i gluposti i čiji su tekstovi zaista primjer ozbiljnog promišljanja kako o našoj prošlosti, tako i o teškim jadima s kojima smo se susreli.
- Neke od najljepših stranica koje su posvećene patnji bošnjačkog naroda u proteklom periodu ispisao je i time ovjekovječio upravo Bazdulj, kako u obliku svojih eseja i kolumni, tako i u svojoj književnosti. Proganjati, vrijeđati, šikanirati i izlagati javnom linču takvu osobu, samo zbog kafanskog društva, jedan je od simptoma vrhunskog licemjerja vezanog za sve mikrokneževine postjugoslovenskih civilizacija, s tim da se Bazdulj ovaj put našao na udaru seta primitivnih i ograničenih shvatanja sarajevske mikrokneževine, što ne znači da mu se već sutra to neće dogoditi negdje drugo, gdje će takođe povrijediti tanana osjećanja programski histerizovane mase. Jer, Muharem Bazdulj je čovjek koji zaista nikoga ne mrzi, a mržnja i mentalna uskost su, nažalost, postali najisplativija politička investicija na prostorima bivše Jugoslavije - istakao je Bačanović.
Nadrealizam
Za Neleta Karajlića čitava ova priča oko Bazdulja izgleda prilično nadrealno, kao iz nekog vica, čiji su protagonisti jedan daroviti pisac iz Travnika, a nije Andrić, i jedan veliki nobelovac, a koji takođe nije Andrić, sjede na Zlatiboru, vesele se i pjevaju pjesme Halida Bešlića! Međutim, kako kaže, nadrealnije je to što su obojica, jedan Bošnjak i jedan Austrijanac, u “oficijelnom Sarajevu” optuženi za srpski nacionalizam.
- Malo fali da za nacionalizam bude optužen i Halid Bešlić, jer ga slušaju Srbi. A Srbi se zovu Muharem i Handke. Sve to zvuči toliko nadrealno koliko i činjenica da je iz tog Sarajeva prije četvrt vijeka otišlo 200.000 ljudi. A još nadrealnije je to što se niko od tih ljudi nije vratio u Sarajevo. U toj “Top listi nadrealizma” teško je izabrati mjesto broj jedan. Da zaključim, mnogo volim i Muharema i Handkea i nema nikakve sumnje više bih volio da sjedim sa njima, nego u Sarajevu. Zvali bismo i Halida. Preživio bih tu noć i pored toga što su sva trojica srpski nacionalisti - istakao je Karajlić.
Prema riječima banjalučkog politikologa Vojislava Savića, sarajevska javnost se, ukratko rečeno, ponaša kao razmaženo derište. Nemoguće je, kako kaže, objasniti toliko količinu histerije koja se pojavi svaki put kada neko iskorači iz utabane staze i mita o “agresiji” i drugim interpretacijama rata koje se moraju ponavljati kao pjesmice u školi.
- Ljudi poput Karajlića i Kusturice najviše bole Sarajevo, zato što su oni bili nosioci pokreta koji je u dobroj mjeri tom gradu prvi put dao identitet koji je bio prepoznatljiv. Njihov egzodus i nepristajanje na bajke koje su američka novinarka Kristijan Amanpur i njene kolege vješto počele kuvati na samom početku rata značile su i rušenje slike o tom gradu kakav je nekad bio, a samim tim i raskid kontinuiteta multietničnosti - smatra Savić.
Sadašnja sarajevska javnost i politička elita, prema mišljenju ovog politikologa, lakše bi nadomjestila egzodus 200.000 Srba iz tog grada nego egzodus njegovog kulturnog identiteta, koji je simbolički otišao sa Neletom, Kusturicom i drugima.
- Bazdulj je samo jedan u nizu ljudi koje je Sarajevo “otkazalo”, da iskoristim američki termin “cancel culture”, koji hara kao virus, zato što se ne uklapa u unaprijed pripremljene narative o agresiji. Sa druge strane, najslobodniji i najveći grad i centar od Beča do Atine je Beograd, i tu mu nema nikakvog premca. Jedino Beograd daje slobodu svima i nikoga ne ukida, nikome ne brani šta da misli i govori i nikoga zbog toga neće ostaviti bez hljeba. U Sarajevu, sa druge strane, ne samo da će te ostaviti bez hljeba, nego se možda oklizneš i u “kazan” - rekao je Savić, dodajući kako će jednog dana pojedini Bošnjaci morati izaći iz tog oblaka u kojem već dugo lebde, a otrežnjenje i udarac u zemlju će biti bolniji nego što misle.
Getoizacija
Književnik Miljenko Jergović, inače rođeni Sarajalija koji već godinama živi i radi u Hrvatskoj, ovaj “sarajevski fenomen” jednom prilikom nazvao je tragičnim paradoksom. Prema njegovim riječima, pokušaji navodne odbrane nacionalne istorije Bošnjaka, tradicije, kulture, identiteta, u kulturnom i intelektualnom smislu, na nacionalnom planu vode u “pogubno zatvaranje i autogetoizaciju Sarajeva”.
S njim se slaže i sociolog Ivan Šijaković, navodeći kako se ta jedna, uslovno nazvana, pravovjerna linija koja pokušava da istjera bosansku čistotu, već odavno usmjerila na velike pisce, intelektualce i mnoge druge koji nisu po volji Sarajeva.
To je, prema mišljenju Šijakovića, jedna vrsta tjeskobe koja pritiska Bošnjake koji su se prethodnih 30 godina našli u jednom nepoznatoj situaciji, na ledini.
- Oni pokušavaju ponovo izgraditi svoj identitet i patriotski osjećaj. Ali, na pogrešan način. Ako se vi olako odričete Andrića ili Selimovića, šta vam onda ostaje. Oni s tim napadima ispadaju samo smiješni i pokazuju jednu vrstu svoje nemoći koja traje sve ove godine. Udari na austrijskog nobelovca i jednog mladog projugoslovenski orijentisanog pisca su nerazumljivi, nezdravorazumski i nikuda ne vode. To je pogrešan put, jer on vodi ka potpunom zatvaranju i getoizaciji. Bošnjaci, baš kao i Hrvati u Hrvatskoj, svoj patriotizam pokušavaju graditi na mržnji prema Srbima i “drugačijem”. U Sarajevu kao da su prepisali taj recept od Zagreba. Ali, ne može se identitet graditi na mržnji i nipodaštavanju drugog i drugačijeg. On je na taj način jednostran i krnj, ali je i neodrživ i nije prijatan za druge. Bošnjaci na ovaj način samo sve više upadaju u probleme i usamljenost. Zatvaraju se i sužavaju polje svog intelektualnog i kulturnog djelovanja, zbog čega bi ovaj grad mogao postati jedna vrsta zatvorenog geta - zaključio je Šijaković.
Rupa bez dna
Prema riječima Neleta Karajlića, sigurno je da ovo neko novo Sarajevo nema identitet.
- Šta mu fali? Fale mu ljudi koji su otišli. Fale mu novi “Nadrealisti”, novo “Pušenje”, Elvis i novi primitivizam. Fali mu nova energija. Do te energije ne dolazi se tako što se baca drvlje i kamenje na one koji drugačije misle i govore. Tim kamenjem, tu rupu koja je nastala odlaskom tolikog pametnog i obrazovanog svijeta, neće moći zatrpati - kaže ovaj nekadašnji frontmen grupe “Zabranjeno pušenje”.
Izvor: glassrpske.com/Veljko Zeljković
