edos wrote:Bilo kakva ozbiljna analiza pokreta MM, ne bi se smjela zasnivati iskljucivo na stavovima za i protiv. Ja cu iznijeti svoje misljenje, koje ne smatram apsolutno tacnim, ispravnim i relevantnim ali eto to je moj neki licni dozivljaj tog pokreta pa kao takav sigurno nije lisen subjektivnosti.
Ako pogledamo politicko i duhovno stanje Bosnjackog (muslimanskog) naroda od dolaska A-U monarhije i kasnije, nije tesko zakljuciti da su taj period uglavnom obiljezila lutanja u svakom smislu, od politickog preko nacionalnog, vjerskog, sukobi tradicionalista i modernista, intelektualaca i uleme, itd. Itd., bez jasno profilisane politicke i duhovne strategije, i vizije odnosno odgovora na pitanja ko smo, sta smo, gdje smo i gdje zelimo biti za 100 godina. Ta lutanja su se nastavila i tokom drugog svjetskog rata i uglavno se ogledaju u koketiranju i prikljucivanju nekome - negdje ustasama, ponegdje cetnicima ili pak partizanima. U nekim mjestima bili su vidljivi i neki oblici samoorganizovanja, ali opet uz neizbjezno koketiranje sa nekim od strana u sukobu. Opet nedostatak jasne politicke vizije i strategije.
Dolaskom komunista na vlast, formira se ta politicka strategija koja postaje vrlo jasna, medjutim dolazi do vrlo otvorene i na momente zestoke ateizacije drustva pogotovo u prvih 15-20 godina komunisticke vlasti, iako su Ustav i rezim formalno-pravno garantovali slobodu vjeroispovijesti. Tom rigidnom ateizacijom muslimani su kao najmalobrojnija vjerska skupina u Jugoslaviji (i moram istaci vjerska skupina kojoj vjera u svakodnevnom zivotu igra ili je bar igrala vrlo bitnu ulogu) bili zestoko pogodjeni, a njihov odgovor na tu pojavu je bio razlicit. Neki su shodno partijskoj ideologiji potpuno odbacili vjeru, ”otrijeznili se od opijuma” i zdusno podrzali novu vlast i KP cineci sve da bi se dokazali kao veci komunisti od Lenjina, neki drugi su KP prihvatali kao nuzno zlo u cilju opstanka, treci i najmalobrojniji su odlucili podici svoj glas protiv.
U tom smislu ja pokret MM vidim iskljucivo kao protest grupe vjernika muslimana protiv ateiziranja drustva. Ne vidim ja u njihovim dokumentima neku aman ozbiljnu politiku, bilo je tu ideja panislamizma, ideja o potrebi vracanja islamskim vrijednostima tj. islamizaciji muslimana, ideja Muslimanskog bratstva iz Egipta i sl., ali po mom misljenju to je bio protest grupe vjernika sa sljedecim osnovnim porukama: 1. ”Ja sam musliman, Islam je bitan u mom zivotu i smatram se pripadnikom islamskog ummeta”, 2. ”Ne zelim prihvatiti neku drugu ideologiju ili vjeru i ne zelim da me u skoli uce da nema Boga”, 3. ”Ne zelim se kriti da idem u dzamiju i zelim da kao vjernik i kao neko ko nije clan KP budem ravnopravan sa svim ostalim pri obrazovanju i zaposljavanju”, 4. ”Ne zelim u kasarni JNA da jedem svinjetinu itd. U biti klasican protest intelektualaca muslimana u cilju prakticnog (a ne samo formalnog) ostvarivanja ljudskih i vjerskih prava. Za takvo sto je u periodu komunisticke vladavine trebalo imati muda k’o sise, pa neka prica ko sta hoce. Drugo, u svakom iole demokratskom drustvu bi morala biti zagarantovana sloboda misljenja i govora, odnosno ne bi se smjelo dogoditi da neko bude hapsen, optuzen ili osudjen samo zbog misljenja, govora, pisanja, citanja, putovanja.. Meni nije poznato da je od ruke nekog iz mladomuslimanskog pokreta bilo ko bio uznemiren, opljackan, protjeran, silovan, ubijen, strijeljan, zaklan i sl. U tom smislu smislu su pripadnici MM definitivno bili zrtve komunistickog totalitarnog sistema, i svako poredjenje MM-a sa bilo kojom fasistickom organizacijom je u najmanju ruku zlonamjerno.
S druge strane, vrlo je interesantna i indikativna podrska tadasnjih beogradskih intelektualnih krugova koja je pruzena pripadnicima MM-a posebno tokom procesa ’83. Mislim da nije nemoguce da je ista podrska upravo bila dio strategije SANU u pocecima sahovske partije s ciljem stvaranja Velike Srbije. Znajuci za ocigledno nepostojanje politickog iskustva i veliki manjak politicke vjestine kod pripadnika MM-a, SANU im je pruzila otvorenu podrsku vjerovatno s ciljem da im MM u skoroj buducnosti postane politicki neprijatelj s kojim ce se vrlo lako obracunati uzimajuci u obzir njihov politicki amaterizam. Najveci napadi na MM tokom sudskih procesa dolazili su iz IZ i krugova bliskih IZ, sto i nije bilo toliko neobicno poznavajuci poziciju IZ kao organizacije tada pod potpunom kontrolom UDBA-e i Partije.
I upravo u burnim dogadjajima koji ce uslijediti krajem ’80-ih i kasnije, odnosno prerastanjem MM-a iz pokreta za vjerska prava u politicki pokret i politicku stranku koja je preuzela glavne poluge vlasti, na vidjelo ce izaci bas taj (zasto ne reci) politicki amaterizam i nedostatak politicke vjestine koja je u tim vremenima bila potrebnija nego bilo sta drugo. Ta vremena u BiH, a zatim i agresija kojom je u pitanje bio doveden i fizicki opstanak Bosnjaka, donekle mogu biti opravdanje za neke politicke greske i gafove, kojih je ruku na srce bilo prilicno puno. I to je vrijeme bilo obiljezeno politickim lutanjima i nedoumicama bez jasnih odgovora na pitanja ko smo, gdje smo, sta smo i sta hocemo, a moze se reci da se ta lutanja Bosnjackog naroda (bez obzira na partijsku opredijeljenost) i danas nastavljaju.
SDA-u kao politickom nasljedju MM-a ne mogu se osporiti velike i brojne zasluge, ali se isto tako ne mogu i ne trebaju presutiti velike i brojne politicke greske za ciju analizu treba puno vise vremena i prostora nego sto nudi jedan internet forum. Misija MM-a je po meni trebala zavrsiti padom komunizma, ali nekad istorija ne pita jesi li spreman i imas li dovoljno znanja i vjestine suprotstaviti se i vecem belaju od kumunisticke troture... Ali eto, ako nista prezivjeli smo pa sad mozemo raspravljati na forumima.
jedna do sada od najboljih ili najbolja i najobjektivnija analiza.