S ciljem prikazivanja da su partizani i cetnici jedno te isto, gubi se iz vida koliko je brutalan bio rat izmedju njih i o kolikoj se mrznji radilo, ne na nivou Tito-Mihajlovic vec na najnizem nivou obicnih vojnika. Evo primjera cetnickih zlocina u Srbiji, dakle zlocina pocinjenih nad drugim Srbima gdje je jedini motiv bila razlika u ideologiji:
Nepotrebno je podsjećati kakve su strašne zločine u period 1941 – 1945 počinili četnici u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ali lično smatram da je red osvrnuti se i na zločine koje su crnotrojkaši počinili u Srbiji, dakle, nad svojom subraćom. U cilju ne samo zastrašivanja, već uništavanja i zatiranja “semena” svih onih porodica čiji je i samo jedan član bio partizan ili samo simpatizer NOB-a, crne trojke su poklale na hiljade ljudi, u pravilu potpuno nevinih civila.
Dozvoljavam si slobodu priložiti samo mali dio zločina crnih trojki, a da bi se naveli svi njihovi zločini trebala bi se ispisati podebela knjiga.
6. decembra 1942. godine u selu Brajinci (Mrkajić, istočna Bosna) i okolnim selima, crne trojke Mihailovićevog komandanta Rajka Čelonje zaklale su 160 seljaka i popalili selo Brajnice i još nekoliko sela. Među pobijenim bilo je mnogo žena, djece i starčadi.
11. januara 1943. godine, pod komandom izvjesnog četnika Komarčevića, Mihailovićeve crne trojke su zaklale 72 navodnih simpatizera partizana u posavskom srezu.
U Viljuši su 29. juna 1943. četnici zaklali starce Živku Mandić i Svetozara Mandića (bez djece i stare).
Iste noći, u blizini Guče, crne trojke su zaklale: Milicu Ružić (37), Milunku Gavrilović (31), Milicu Raković (25), Mladena Prelića (40) i Sretena Ružića (18), a tri djevojke su posle nekoliko dana silovanja i svirepog mučenja pustili kućama.
20. jula 1943 crne trojke su upale u Guču, pohvatale i poklale šest žena i djevojaka i dva muškarca. Žene i djevojke su prije klanja silovali.
Komandant Predrag Raković u svom pismu komandantu Trnavske brigade Živoradu Kataniću od 28. avgusta 1943. godine preporučuje: “Treba sve bivše partizane koji su kod svojih kuća likvidirati, jer Mandić ima jaču obaveštajnu službu preko onih bivših partizana. Takođe bi trebalo likvidirati i cijele porodice aktivnih komunista…” Toga dana, 28. avgusta, 1943 crne trojke su u Mršincima pohvatale pripadnike NOP-a: Nenada Kaplarevića (20), Filipa Kaplarevića (63) i njegovog sina Davida (31), Milana Karovića (45) i njegovu ženu Kosanu (39), Žarka Đorđevića (40) i Malinu Kovačević (39). Odveli su ih na obalu Morave, zaklali ih i pobacali u rijeku. Radomira Kaplarevića (44), koji je ležao bolestan, zaklali su u krevetu.
U Atenici, 29. avgusta 1943, crne trojke su zaklale 16 osoba.
4. decembra 1943. godine crna trojka je u selu Kopljarima kod Aranđelovca zaklala 21 seljaka.
Crne trojke su u noći između 20. i 21. decembra 1943, u Vraniću nadomak Beograda, poslije silovanja djevojaka i žena, zaklali 67 žitelja tog sela, od djeteta u kolijevci starog pet meseci, do 91-godišnjeg starca.
18. januara 1944 u selu Baćevac, između Beograda i Lazarevca, zaklali su Kristinu Bogosavljević, čijeg su sina Ljubomira pred njom zaklali 28. decembra 1943.
Devetog marta 1944 u Stančićima su zaklali Dragoljuba (51) i Radojicu (50) Petroviće. U Vapi, Slatini, Banjici i Ježevici u noći izmeću 13. i 14. marta četnici su zaklali: Sretena Terzića (36) iz Vape, Bogoljuba Jocovića (31), Stanimira Madžarevića (55) i Mihaila Madžarevića (49) iz Slatine, Ljubišu Simovića (40) i Milorada Borovića (38) iz Banjice, Miroslavu Miru Ćirić (30) i Miodraga Petrovića Ćopa (35) iz Ježevice. U noći između 15. i 16. marta u Lipnici i Premeći četnička trojka je uhvatila Vojina Propadovića (23) i Radmila Joksića (40) iz Lipnice. Posle mučenja njih dvojicu su u Premeći žive zakopali.
29. aprila 1944. godine u selu Drugovcu (okrug beogradski) zaklali su 73 lica među kojima i devet žena.
U požeškom kraju crne trojke su poklale od sto ljudi, a u užičkom kraju su zaklali više od sto žena.
U čačanskom okrugu su 1944 poklali preko 200 ljudi.
Jedan od najmonstruoznijih primera zabilježen je u Balinovićima nedaleko od Valjeva. Živana Đurđevića, nakon što su pred njim zaklali dva njegova sina, četnici su polagano pekli, žicom zavezanog na ražnju.
U selu Rajkovcu, prije nego što su zaklali Darinku Radović, četnici su pred njom silovali pa zaklali dvije njene kćerke.
U Trbušanima su zaklali: Iliju Zupca, izbeglicu iz Nevesinja, Miodraga Starčevića (42) i Vukosavu Čolović iz Ljubića i Radoslava Gluščevića iz Kamenice. U Ljubiću su 20.marta zaklali Dragišu Čolovića. U Donjoj Gorevnici 22. marta trojka predvođena Žarkom Borišićem, zaklala je 10 ljudi: Milenu Pavlović (42), Stojku Janković (55), Vuka – Miletu Aleksandrića (39), Svetislava-Svela Kuzmanovića (53), Bogdana Kuzmanovića (60), Budimira Radojevića (35) i devedesetogodišnjeg Stanojla Jelića, a iz Mojsinja cijelu porodicu: Sibinku (45) i Gojka (50) Paunovića i njihovu jedinicu Daru (19). Svi zaklani i ubijeni su pobacani u jamu rudnika, uz zabranu porodicama da ih preuzmu i sahrane.
U Dragačevu su poklani Timotije Tomašević (45) i njegov sin Dušan (19), zatim Miloš Stefanović (33), Bogosav Mladenović (63), Milun Joković (32), Miladin Marković (43) Miodrag Ičelić (20), Milosav Stanić (20), Gvozden Šipetić (45), koji je bio komandir četničke jedinice u Grabu, a koji je odbio da vodi borbu i da čini zločine prema pripadnicima NOP-a. Njega je zaklao koljač Dragan Stanisavljević, zvani Dragan pekar, rodom iz Rajca kod Čačka. On je Šipetiću u toku klanja odsjekao uho i ponio da pokaže svom komandantu kao dokaz da je svoj zadatak izvršio.
Posle teških mučenja na mestu Crkvinama crnotrojkaši su zaklali: Roksandu – Rosu Lišančić, (devojku od nepunih 20 godina), Budimira Lišančića (38), Gvozdena Stevančevića (45) Radisava Đurovića (20) i Dušana Vasiljevića – Maćanina (47). Istoga dana, u Čačku, usred kafane “Makedonija”, su zaklali Aleksandra Jovanovića, a kod kuće Vladana Pavlovića u Čačku, a u Kačulicama sveštenika Milisava Bata Perišića.
U Goričanima, 2. septembra 1944, pripadnici crnih trojki su zaklali: Momira Miladinovića iz Lasca, Jelenu-Jelu Bešević (55) i Ratka Veskovića (30). “Crne trojke” 5. septembra su u Vapi zaklale: braću Nikolu (33) i Miletu (24) Obradoviće, a zatim i Rada Vlastelicu (59), iz Baluge: Dragoslava Vučićevića (45), Sava Paunovića (40), Tomislava Majstorovića (35) i Milijanu Dolovac (36). Dva dana kasnije, 7. septembra, u Atenici i Kulinovcima pohvatano je deset građana, saradnika NOP-a. Trojicu su zaklali, a ostale posle batinjanja pustili kućama. Zaklani su: Jevrem Šolajić (38) i Milutin Luković (34) iz Kulinovaca i Petar Nikolić iz Beograda, koji je došao u posjetu svojoj rodbini.
U Banjici su 14. septembra 1944 zaklali: Milijanu Vukolić (45) i Miodraga – Draga Vukolića (47), te Tihomira Davidovića (20), a istoga dana u Ježevici su zaklali Ružu Kosovac (36) i Cmiljku Vučićević (32), a u Rajcu Radomira Majstorovića (35) i Milku Vlastelicu (21) iz Lipnice.
U Trnavi i Viljuši su u noći izmeću 13. i 14. septembra zaklali: Radoslava Vlajkovića (41) i njegovu taštu Drinku Vučićević (60) iz Viljuše i Miloša Krsmanovića (36) iz Trnave. Iste noći crna trojka je poklala Žarka Borišića, Dragoslava Vučićevića – Crnjaka i Miloša Ćirkovića. U Slatini i Mršincima su također izvršili pravi pokolj. Zaklani su: Milija Vučetić (54), učitelj u penziji, njegova poćerka Ljubica Aničić (19), Mladomir Tutunović (24) i Milojko-Mile Ranćić (23) iz Slatine, Spiridon Spiro Smiljanić (57), Mijat Panić (43) i Radovan Rovinac (48) iz Mršinaca.
https://hamdocamo.wordpress.com/2015/05 ... cetnistva/
Nisu ni partizani ostajali duzni: u proljece 1942. je u periodu "lijevih skretanja" u Crnoj Gori i Hercegovini pobijeno oko hiljadu osumnjicenih cetnickih simpatizera (neki zasluzeno, vecina ne). '45. je na Zelengori pobijeno 10 000 cetnika, a na Bleiburgu 5000, a "prijeki sudovi" su radili citav rat. Jos hiljade ih je poslije rata ganjala OZNA po sumama i pecinama, sto bi se uglavnom zavrsilo strijeljanjem, sa ili bez sudjenja.
Da li je pravda mimoisla neke koje je trebala stici? Sigurno da jeste. Ali ih je stigla puno, puno vise. I nije mimoilazila samo cetnike - Ivan Markovic Crni, ustaski koljac odgovoran za smrt nekoliko stotina zena i djece iz Prebilovaca, se 1945. pridruzio partizanima i nakon rata zivio u Vojvodini desetak godina kao slobodan covjek. Niti su iza svakog zlocina ostali svjedoci (posebno ne dokumenti), niti su svjedoci mogli uvijek identifikovati zlocince, niti su se zlocinci mogli prepoznati poslije rata.