Bile su dvije varijante koje su Srbima obezbjeđivale ujedinjenost: Jugoslavija i velika Srbija.res publica wrote:
Velika Srbija je neupotrebljiv izraz jer ona sama sebi nije cilj, nego je cilj svaka država koja obezbjeđuje to ujedinjenje.
I tu državu su Srbi postigli 1918. i to ne ratujući protiv južnoslovenskih naroda nego protiv AU i Osmanlija. Poenta je u tome da su svi koji su se zadesili u toj ujedinjenoj srpskoj državi od 1918. do 1990. profitirali i napredovali, a da su Srbi to uglavnom aminovali. I poenta je u tome da nije pošteno da svi dobiju svoje države, i da tako podijele Srbe koja za njih obavlja onu davno željenu funkciju i cilj: ujedinjenost.
Raspadu Jugoslavije kumovali su mnogi, a Miloševića, kao kompletnog gubitnika cijele priče, najlakše je okriviti kao rušitelja te Jugoslavije, a njegov čin oduzimanja autonomije pokrajinama je ništavan u poređenju sa svim autonomijama koje su u toj "srpskoj" Jugoslaviji dobili drugi, i to bez ikakvih državnih napora uporedivih sa onim srpskim od 1804. Srbi su 1918. u krvi izborili tu Jugoslaviju, a Slovenci bi svoju Sloveniju, Hrvati Hrvatsku, Bošnjaci Bosnu itd. da dobiju na poklon? Pa reci, je li to normalno očekivanje? Da se Srbi jednim papirom odreknu onoga što su teškim žrtvama postigli? Milošević je bio bože sačuvaj, ali u ovakvim prilikama nisam siguran da se drugi lideri nekog drugog naroda ne bi ponašali slično.
Jugoslavija kakva je bila im nije odgovarala (pr SANU memo) i postojao je politički impuls za promjenu uređenja države tako da bude bliže v. Srbiji. To naravno nije odgovaralo drugim narodima, kako nije bilo moguće promjene izvršiti kroz sistem pribjeglo se pučevima i promjenom vlasti preko ulice. Znači Srbi su napravili svjestan izbor za v. Srbiju. Put do tog cilja su trasirali na leševima drugih naroda, progonstvima, genocidu, pljački, otimanjem. Posebno u Bosni, posebno Muslimanima.
Poenta je da ni cilj, ni sredstva nisu obezbjeđivala sreću i prosperitet, nego su samo bila izgovor za proširenje teritorije Srbije. Primjere u evropskoj istoriji nije teško naći, jedan od bližih su Nijemci u 2. svj. ratu. Historijska prva naroda ne igraju nikakvu ulogu u stvarnosti, nego isključivo trenutna moć i mogućnosti. Da ta prava imaju neku bitnost, danas bi razgovarali sa Apačima u USA.
