jednostavno ga ne mogu..tj nije mi mrzak ili tako nesto, samo me ne zanima apsolutno sta ima rec, njegov stav ili misljenje ... nikako ga ne mogu ...
jel dovoljno objektivno?
...Miljenko Jergovic
Moderator: Chloe
-
irfan2
- Posts: 3656
- Joined: 09/04/2004 22:41
- Location: sarajevo
#26
pokusao sam i dveri od oraha, i mama leone ...i onu njegovu kolumnu u danima ..i citao sam neki njegov intervju ...
jednostavno ga ne mogu..tj nije mi mrzak ili tako nesto, samo me ne zanima apsolutno sta ima rec, njegov stav ili misljenje ... nikako ga ne mogu ...
jel dovoljno objektivno? ...
jednostavno ga ne mogu..tj nije mi mrzak ili tako nesto, samo me ne zanima apsolutno sta ima rec, njegov stav ili misljenje ... nikako ga ne mogu ...
jel dovoljno objektivno?
...-
big_bud
- Posts: 156
- Joined: 06/05/2007 22:00
#27
ma ja, ionako znas da nema sta pametno rec...irfan2 wrote:pokusao sam i dveri od oraha, i mama leone ...i onu njegovu kolumnu u danima ..i citao sam neki njegov intervju ...
jednostavno ga ne mogu..tj nije mi mrzak ili tako nesto, samo me ne zanima apsolutno sta ima rec, njegov stav ili misljenje ... nikako ga ne mogu ...
jel dovoljno objektivno?
-
Faust
- Posts: 1162
- Joined: 20/10/2005 23:38
- Location: Ni pakao ni raj
#28
Meni se jako svidio Sarajevski Marlboro, fine krtake priče, odlično ocrtani odnosi među ljudima. Uživao sam čitajući. Inšallah, Madonna, Inšallah je dosadna knjiga sa jednom dobrom pričom. Nakon te knjige počinjao sam i Dvore, ali nije išlo... Volim čitati njegove interviewe jer su znatno živopisniji od njegove književnosti; sviđa mi se njegova skribomanija, na tome mu zavidim. Šta bih dao da toliko vremena mogu provesti pišući (samo ne bih baš sve što napišem i objavioirfan2 wrote:pokusao sam i dveri od oraha, i mama leone ...i onu njegovu kolumnu u danima ..i citao sam neki njegov intervju ...
jednostavno ga ne mogu..tj nije mi mrzak ili tako nesto, samo me ne zanima apsolutno sta ima rec, njegov stav ili misljenje ... nikako ga ne mogu ...
jel dovoljno objektivno?
).-
Bea_Trix
- Posts: 2954
- Joined: 28/04/2007 17:37
- Location: 'Mount Everest: forbidding, aloof, terrifying. The mountain with the biggest tits in the world.'
#29
Sarajevski Marlboro je definitivno najbolje sto je napisao. Knjiga koju nisam dovrsila je, moram priznati, Dveri od oraha, ali to kod mene nije iskljuceno, jer imam pet nedovrsenih knjiga otvorenih
@irfan, ma hajde, probaj, mozda ima neka o poligamiji...
@irfan, ma hajde, probaj, mozda ima neka o poligamiji...
Last edited by Bea_Trix on 12/09/2007 20:57, edited 1 time in total.
-
ena78
- Posts: 96
- Joined: 18/12/2004 20:07
#30
BRUCE LEE NA KM
Pisci koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama
Žale mi se neki dan ljudi da im u zagrebačkoj mjenjačnici nije htjelo zamijeniti konvertibilne marke. Zapravo, jednu novčanicu jest, a drugu nije. Razlika je bila ta što se na prvoj nalazio lik Maka Dizdara, a na drugoj Alekse Šantića. Muslimanski pjesnik koji je "iz praktičnih razloga" bio Hrvat tako ima svoju valutnu vrijednost, dok srpski pjesnik koji je lijepo pjevao o muslimanima, a još ljepše o jednoj muslimanki, u Zagrebu ne vrijedi ništa. Ljude koji su mijenjali pare ta stvar je ozbiljno uzrujala. Premda ne razumiju o čemu se tu radi, slute da u susjednoj državi, makar u jednoj mjenjačnici, opet nešto mute protiv Samostalne&Suverene. Kako veći dio vremena provodim u metropoli Lijepe&Naše, mislili su da ja znam odgovor. Ili im je tek došlo da me malo zajebavaju, kao što je njih zajebavalo u mjenjačnici. Šta god bilo, stvar je zanimljiva, ali i tužno bizarna, jer je, bez ikakve sumnje, obiteljska, zavičajna i domovinska.
Oni su Bosanci, ja sam Bosanac, bosanski su likovi s novčanica, ali su, bogami, Bosanci i oni iz mjenjačnice. Ili su, možda, precizno rečeno, Hercegovci kao Mak i Aleksa, ali to ništa ne mijenja na stvari. Hrvatska je u ovoj priči slučajno mjesto zbivanja ili zemlja koja nam je malo potpomogla da budemo ovakvi kakvi jesmo. Naime, samo književnim povjesničarima i kritičarima u Zagrebu nešto znači činjenica da se Mak Dizdar nalazi u hrvatskim antologijama, a kako takvi ne rade u mjenjačnicama, bit će da Aleksu Šantića nisu htjeli u ruke uzeti ljudi koje je iz Bosne i Hercegovine život nanio u Zagreb i koji o svojim identitetima imaju izgrađen, gorak, ratoboran i nakrivo nasađen stav. Svejedno je žive li u ovoj ili onoj državi, ti naši ljudi drže da na istu paru ne mogu jedan Hrvat, makar se zvao i Mehmedalija, i jedan Srbin, makar se fino po kršćanski zvao Aleksa.
Pa onda, i nakon ovako bezveznog događaja, po stoti put u zadnje vrijeme shvatim koliko je važno i dobro da se u Mostaru sagradi spomenik Bruceu Leeju. I kako je možda šteta što se slavni Kinez i nekolicina njemu bliskih amblema, recimo, Muhamed Ali, Pele, Clint Eastwood, Jim Morrison, mama Juanita, Indira Gandhi..., nisu našli na bosanskohercegovačkim novčanicama. Svi bi takve pare rado uzimali u ruke, Indiru i Pelea mijenjali bi u svim mjenjačnicama, a ne da ljude hvata gnjev kad ugledaju Andrićevo, Skenderovo ili Aleksino lice. Ti pisci, koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke, nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama. Tim prije što oni, od prvog do zadnjeg, nisu zajednička bosanskohercegovačka kulturna vrijednost i baština. Niti će to biti dok god se Bosanci i Hercegovci malo ne daju u pamet.
Ali Bruce Lee jest kulturna baština Bosne i Hercegovine. I to upravo onih generacija koje su u proteklom ratu najviše ginule u sve tri vojske i u tko zna koliko još paravojski. Promislite samo koliko se musavih bosanskih dječaka tokom sedamdesetih i osamdesetih samoozljeđivalo nunčakama izrađenim od dvije palije i lanca za cuku, koliko ih je razvaljivalo oluke da bi izrezalo šuriken i koliko ih je u domovima kulture od Bihaća do Višegrada i od Bosanskog Broda do Trebinja pogledalo sabrana djela Maloga zmaja? Osim što je bio junak njihovih djetinjstava, Bruce Lee je za mnoge ostao i jedina figura kulturnoga identiteta, jedino nešto što ih je činilo pripadnicima određenog jezika i kulture. Većina tih budućih mladića, ratnih heroja, tragičara ili zločinaca, koji su svoju mladost položili za slobodu koja na kraju nikome nije došla, za Zmaja od Bosne, Mehmeda El Fatiha, bana Jelačića, kralja Zvonimira, Karađorđa i Dušana Silnog su saznali tek malo prije nego što im je došlo vrijeme da ginu. I tko zna kako su uopće zamišljali te slavne likove iz opće i nacionalnih povijesti, šta su o njima saznali i u kojoj su se mjeri saživjeli s njihovim djelima i nedjelima. Ako ostavimo po strani one koji su tek branili vlastitu kuću, selo, ulicu i grad, a da pritom nisu imali nijednu "višu" ideju u glavi, činjenica je da su ostali više znali, i da im je više značio lik i djelo Brucea Leeja.
Eto, zato u Mostaru valja postaviti spomenik tom slavnom Kinezu. On bi u pravom smislu ujedinio ljude i narode tog grada. Bruce Lee je najmanji zajednički sadržalac bosanskohercegovačkoga identiteta, ukoliko isti ne shvaćamo preko manjine koja iskreno svojim doživljava, i doživljavala je, i Maka i Aleksu, i Andrića, i Skendera, i Mešu... Ali postavljanje takvog spomenika ne bi išlo ni protiv ideala te manjine, ideje o normalnoj Bosni i Hercegovini koja će kad-tad biti jedna i jedina, niti bi se Bruce Lee trebao nužno shvaćati kao gorko ironični komentar naših dana.
I na kraju posljednji, ili prvi razlog da se ozbiljno razmotri inicijativa grupe građana i da se nađe i mjesto i novac za spomenik Bruceu Leeju: Mostar je, barem za naših života i za života naših djedova i baka, bio prijestolnica pučke ironije i humora koji se bitno razlikovao od onog sarajevskog. Zločin koji su prvo Perišićeve, a onda i Praljkove trupe počinile nad Gradom uništio je mnogo toga, a Bruce Lee bi bio sitni, mali, lijepi dokaz da Momčilo i Slobodan nisu Mostaru mogli iščupati dušu. Vjerujem da bi i Aleksi Šantiću bilo drago vidjeti Malog zmaja od bronce, a da ni Mehmedalija Dizdar ne bi imao ništa protiv... Smijuljili bi se i zgledali svi koji razumiju. A jedna tužna bosanska mladost iznad koje danas raste trava, imala bi svoj zajednički spomenik, kao što im je, toj nesretnoj djeci, zajednička bila borba protiv Zelenog obada. Spomenik Bruceu Leeju mjesto je i za veselje i za tugu. I po tome pripada našoj zajedničkoj tradiciji. Isti su nam razlozi za suze i smijeh. I još su i zajednički, ti razlozi.
Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro, 7.11.2003.
Pisci koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama
Žale mi se neki dan ljudi da im u zagrebačkoj mjenjačnici nije htjelo zamijeniti konvertibilne marke. Zapravo, jednu novčanicu jest, a drugu nije. Razlika je bila ta što se na prvoj nalazio lik Maka Dizdara, a na drugoj Alekse Šantića. Muslimanski pjesnik koji je "iz praktičnih razloga" bio Hrvat tako ima svoju valutnu vrijednost, dok srpski pjesnik koji je lijepo pjevao o muslimanima, a još ljepše o jednoj muslimanki, u Zagrebu ne vrijedi ništa. Ljude koji su mijenjali pare ta stvar je ozbiljno uzrujala. Premda ne razumiju o čemu se tu radi, slute da u susjednoj državi, makar u jednoj mjenjačnici, opet nešto mute protiv Samostalne&Suverene. Kako veći dio vremena provodim u metropoli Lijepe&Naše, mislili su da ja znam odgovor. Ili im je tek došlo da me malo zajebavaju, kao što je njih zajebavalo u mjenjačnici. Šta god bilo, stvar je zanimljiva, ali i tužno bizarna, jer je, bez ikakve sumnje, obiteljska, zavičajna i domovinska.
Oni su Bosanci, ja sam Bosanac, bosanski su likovi s novčanica, ali su, bogami, Bosanci i oni iz mjenjačnice. Ili su, možda, precizno rečeno, Hercegovci kao Mak i Aleksa, ali to ništa ne mijenja na stvari. Hrvatska je u ovoj priči slučajno mjesto zbivanja ili zemlja koja nam je malo potpomogla da budemo ovakvi kakvi jesmo. Naime, samo književnim povjesničarima i kritičarima u Zagrebu nešto znači činjenica da se Mak Dizdar nalazi u hrvatskim antologijama, a kako takvi ne rade u mjenjačnicama, bit će da Aleksu Šantića nisu htjeli u ruke uzeti ljudi koje je iz Bosne i Hercegovine život nanio u Zagreb i koji o svojim identitetima imaju izgrađen, gorak, ratoboran i nakrivo nasađen stav. Svejedno je žive li u ovoj ili onoj državi, ti naši ljudi drže da na istu paru ne mogu jedan Hrvat, makar se zvao i Mehmedalija, i jedan Srbin, makar se fino po kršćanski zvao Aleksa.
Pa onda, i nakon ovako bezveznog događaja, po stoti put u zadnje vrijeme shvatim koliko je važno i dobro da se u Mostaru sagradi spomenik Bruceu Leeju. I kako je možda šteta što se slavni Kinez i nekolicina njemu bliskih amblema, recimo, Muhamed Ali, Pele, Clint Eastwood, Jim Morrison, mama Juanita, Indira Gandhi..., nisu našli na bosanskohercegovačkim novčanicama. Svi bi takve pare rado uzimali u ruke, Indiru i Pelea mijenjali bi u svim mjenjačnicama, a ne da ljude hvata gnjev kad ugledaju Andrićevo, Skenderovo ili Aleksino lice. Ti pisci, koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke, nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama. Tim prije što oni, od prvog do zadnjeg, nisu zajednička bosanskohercegovačka kulturna vrijednost i baština. Niti će to biti dok god se Bosanci i Hercegovci malo ne daju u pamet.
Ali Bruce Lee jest kulturna baština Bosne i Hercegovine. I to upravo onih generacija koje su u proteklom ratu najviše ginule u sve tri vojske i u tko zna koliko još paravojski. Promislite samo koliko se musavih bosanskih dječaka tokom sedamdesetih i osamdesetih samoozljeđivalo nunčakama izrađenim od dvije palije i lanca za cuku, koliko ih je razvaljivalo oluke da bi izrezalo šuriken i koliko ih je u domovima kulture od Bihaća do Višegrada i od Bosanskog Broda do Trebinja pogledalo sabrana djela Maloga zmaja? Osim što je bio junak njihovih djetinjstava, Bruce Lee je za mnoge ostao i jedina figura kulturnoga identiteta, jedino nešto što ih je činilo pripadnicima određenog jezika i kulture. Većina tih budućih mladića, ratnih heroja, tragičara ili zločinaca, koji su svoju mladost položili za slobodu koja na kraju nikome nije došla, za Zmaja od Bosne, Mehmeda El Fatiha, bana Jelačića, kralja Zvonimira, Karađorđa i Dušana Silnog su saznali tek malo prije nego što im je došlo vrijeme da ginu. I tko zna kako su uopće zamišljali te slavne likove iz opće i nacionalnih povijesti, šta su o njima saznali i u kojoj su se mjeri saživjeli s njihovim djelima i nedjelima. Ako ostavimo po strani one koji su tek branili vlastitu kuću, selo, ulicu i grad, a da pritom nisu imali nijednu "višu" ideju u glavi, činjenica je da su ostali više znali, i da im je više značio lik i djelo Brucea Leeja.
Eto, zato u Mostaru valja postaviti spomenik tom slavnom Kinezu. On bi u pravom smislu ujedinio ljude i narode tog grada. Bruce Lee je najmanji zajednički sadržalac bosanskohercegovačkoga identiteta, ukoliko isti ne shvaćamo preko manjine koja iskreno svojim doživljava, i doživljavala je, i Maka i Aleksu, i Andrića, i Skendera, i Mešu... Ali postavljanje takvog spomenika ne bi išlo ni protiv ideala te manjine, ideje o normalnoj Bosni i Hercegovini koja će kad-tad biti jedna i jedina, niti bi se Bruce Lee trebao nužno shvaćati kao gorko ironični komentar naših dana.
I na kraju posljednji, ili prvi razlog da se ozbiljno razmotri inicijativa grupe građana i da se nađe i mjesto i novac za spomenik Bruceu Leeju: Mostar je, barem za naših života i za života naših djedova i baka, bio prijestolnica pučke ironije i humora koji se bitno razlikovao od onog sarajevskog. Zločin koji su prvo Perišićeve, a onda i Praljkove trupe počinile nad Gradom uništio je mnogo toga, a Bruce Lee bi bio sitni, mali, lijepi dokaz da Momčilo i Slobodan nisu Mostaru mogli iščupati dušu. Vjerujem da bi i Aleksi Šantiću bilo drago vidjeti Malog zmaja od bronce, a da ni Mehmedalija Dizdar ne bi imao ništa protiv... Smijuljili bi se i zgledali svi koji razumiju. A jedna tužna bosanska mladost iznad koje danas raste trava, imala bi svoj zajednički spomenik, kao što im je, toj nesretnoj djeci, zajednička bila borba protiv Zelenog obada. Spomenik Bruceu Leeju mjesto je i za veselje i za tugu. I po tome pripada našoj zajedničkoj tradiciji. Isti su nam razlozi za suze i smijeh. I još su i zajednički, ti razlozi.
Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro, 7.11.2003.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#31
KAKO SAM POČEO VIKATI U SNU
Spremajući se da umre, djed je tokom ljeta i jeseni izgovarao svoje posljednje riječi. Isaku Sokolovskom, partneru za preferans, rekao je: Poznajem svaku kartu i zato odlazim. Šešir je zavrtio oko kažiprsta, nakašljao se posljednji put u Isakovu životu i izišao. Baki je rekao: Ti spavaj, ja sam dobro. Već sam odavno dobro. A ona nije zaspala sve dok:nije umro,.Mami je rekao: Nema više nikoga. Ostali smo samo nas dvoje i mrak, Odmah zatim je umro. Mama mu je zaklopila oči, a riječi zapisala na kutiju s laksaureticima. Ja sam tada bio na moru, s tetkom Lolom, bakinom sestrom. U kalendar sam pokraj datuma upisao križić. Tek da se zna da mi je umro djed. Zapravo ne, učinio sam to kako bi oni znali da znam da mi je umro djed.
Tog je dana tetka Lola napravila kolače, stavila cijeli tanjur ispred mene, sjela preko puta, nalaktila se na stol i govorila: Jedi, sine. Ja sam jeo i strepio da će mi reći da je umro djed. Nisam znao što bih u tom slučaju morao učiniti. Prestati jesti kolače, rasplakati se, pitati kako je umro, mahati glavom i govoriti dc, dc, dc kao što je, vidio sam to jer sam virio iz špajze, učinila baba Matija s Punte, ili bih trebao učiniti nešto što nisam ni znao da trebam učiniti jer sam imao šest godina i nikakva iskustva s posmrtnim počastima. Pojeo sam pun tanjur kolača i bolio me je trbuh. Legao sam na krevet u spavaćoj sobi, bile su spuštene grilje, pa je izgledalo kao da je mrak. Vozio sam avion po tom mraku. Nisam radio brmm brmm brmm jer je avion bio nadzvučni pa se nije čuo, nego sam prisluškivao šta tetka Lola govori u kuhinji sa susjedima koji su došli i donijeli paketiće kave, boce s rakijom i još nešto što nisam vidio. A je se namučija bidan, dobri šjor Frane, Bog da mu dušu prosti, rekao je Ante Pujdin. On je sad miran, ko zna šta sve nas čeka, rekao je barba Kruno, admiral u penziji, Mali je sad kao siroče, današnji roditelji, bože ti mene sačuvaj, što je od djeda naučio, naučio je, rekla je tetka Lola. Mene je i dalje bolio trbuh. Čvrsto sam stisnuo oči, prdnuo i zaspao.
Nakon sedam dana iz Sarajeva su došle mama i baka. Obje su bile u crnini od glave do pete. Ja sam se pravio kao da je to normalno. One su se isto pravile kao da je to normalno. Plašio sam se da mama ne otvori temu i zato sam je izbjegavao po kući. Za baku sam znao da neće ništa reći. Ona nikada nije započinjala priču, nego je puštala mene da kažem nešto, a onda bi nastavljala. Čini mi se da je uvijek šutjela o onome o čemu nisam želio čuti ni riječi. O djedovoj smrti moglo se samo šutjeti, kao što se može šutjeti i o svakoj drugoj smrti. Nisam bio svjestan koliko je smrt rasprostranjena stvar i koliko se o njoj među odraslima govori.
Djed je svakoga jutra, usred grohotno-gromoglasna astmatičarskoga kašlja ponavljao Lijepa smrt, a baka bi mu govorila: Šuti, Franjo, ja ću prije tebe. I tako svaki dan. Mislio sam da drugi ljudi tako ne pričaju. Mislio sam da je to samo između njih dvoje, a oni su posebni ljudi jer su moji baka i djed i jer nitko drugi na svijetu nije više od lutke u lutkarskome pozorištu. Kada je djed umro, baka je bila prevarant. Mislio sam da se treba sramiti jer je učinila nešto ružno. Govorila je da će prije njega, a on je, eto, umro. Ne umire se baš sasvim svojom voljom, ali u svemu tome ipak postoji nešto što ti je od volje i zbog čega ne bi trebao govoriti da ćeš umrijeti prije nekoga ako nećeš. Poslije sam već zaboravio na bakin sram. Vjerojatno zato što nisam primjećivao da se ona srami.
Jednom smo bili u posjeti kod tete Mine u Dubrovniku. Mama je rekla: Ne znam da li mali zna. Ja sam se igrao s vrtnim patuljcima i pravio se da ništa ne čujem. Teta Mina je šutjela i gledala me. Najradije bi me upitala znam li da mi je umro djed, ali se nije usuđivala. Djeci se ne postavljaju takva pitanja. Nesretnik je dušu ispisao, rekla je mama teti Mini. Na Koševu su pogriješili terapiju. Nisu mu smjeli davati laksative. Srce mu se pretvorilo u krpu, u staru raspadnutu krpu za brisanje podova. Patuljak me je zločesto gledao. Osjećao sam se izgubljenim u ovom strašnom svijetu. Dakle, bajke ipak ne lažu: moj djed ostao je bez srca, a s prljavom, ružnom, smrdljivom kockastom krpom kakva stoji pokraj zahodske školjke. Htio sam zaurlati od užasa, ali ni to nisam mogao.
Od tog dana kad god bih išao piškiti, plašio sam se da ne ispiškim dušu. Gledao sam u mlaz mokraće. Mokraća je bila bijela ili žuta ili jako žuta kad bih bio bolestan. Nisam znao kako duša izgleda, ali sam bio siguran da ću je prepoznati ako bude izlazila van. Nije se pojavljivala danima. Pa mjesecima. Pitao sam baku kako izgleda duša. Ona je rekla da duša ne izgleda jer je to ime za nešto što nema nikakvoga izgleda. A može li se duša pokakiti? pitao sam, sve nastojeći da doznam ono što me zanima, ali da ne otkrijem početak priče, da ne izgovorim kako znam da je djed umro, niti da njoj dam povoda da nešto o tome kaže. Kako to misliš može li se duša pokakiti? pitala je i nije djelovala uzrujano. Pa pokakiš dušu i umreš, pa te više nema, rekao sam kao da se to podrazumjeva i kao da je baš neobično što ona o tome ništa ne zna. Hoćeš reći, može li se umrijeti u zahodu. Mislim da može, ali se obično ne umire tamo.
A gdje se obično umire?
U krevetu i saobraćajnim nesrećama, a umire se i u ratovima i zemljotresima.
A duša, šta bude s dušom?
Ništa, duša nestaje.
Kako može nestati ono čega ima?
Isto kao što se potroši marmelada, pa je više nema.
Je li duša nestane unutra ili izađe van pa nestane?
Gdje bi izlazila, nema gdje izlaziti, nije pas pa da izađe. Nestane, više je nema i fertig štreka.
Znači, duša se ne može pokakiti?
Ne može, ne znam otkud ti tako nešto.
Stvarno mi je bilo puno lakše. Piškio sam bez straha i više nisam gledao u mlaz. Ako se duša ne može pokakiti, tada se ne može ni ispiškiti. Mama je teti Mini pričala gluposti.
Kad je prošlo šest mjeseci od djedove smrti, baka i mama odjednom više nisu nosile crninu. Bila je nedjelja, došli su tata i ujak. Stol je bio prekriven bijelim, svečanim stolnjakom, kao da se slavi rođendan ili kao da se netko ženi. Danas se sjećamo djeda, rekao je ujak. Ja sam se pravio kao da je to normalno i kao da ga se ne sjećam svaki dan. Možda lažem kad se igram ustaša i partizana sam sa sobom jer nisam ustaša i partizan i jer nijedan čovjek nije dvoje, ali oni lažu gore kada se danas sjećaju djeda, postavljaju svečane tanjure, beštek i čaše sa stopicom, hodaju po kući s kravatama i ne skidaju cipele kad uđu, čine sve ono što inače ne čine i lažu da ga se ne sjećaju svakoga dana. Kako ga se ne bi sjećali kad je bio stalno tu, kad to nije bilo davno i kad još ništa nisu zaboravili, a njegov kišobran još stoji pokraj vješalice s kaputima. Plašio sam se načina na koji lažu. Laž je živa, mislio sam. Ona guta stvari i može sve učiniti drukčijim nego što jest.
Prvo ćemo jesti supicu, rekla je mama. Tako je govorila uvijek kad bi se sjetila da sam ja tu. Kad se ne bi sjetila, tada bi psovala i pričala sasvim ozbiljno. A onda ćemo jesti odojče. Donio sam ga s Pala, nema mu ni pet mjeseci, rekao je tata. Pogledao sam baku.
Mirno je sjedila i pušila. Ujak je pričao o izgradnji brane u Sibiru.
Srce mi je počelo udarati kao ludo. Svi su se mirno i staloženo prisjećali djeda čekajući da iz pećnice stigne to. To što je tata donio s Pala. To odojče koje je nešto strašno skrivilo, jer zašto bi inače završilo u pećnici. Mislio sam da ćemo jesti bebu i bio sam siguran da je nećemo jesti zato što je ukusna, niti zato što je običaj da se u znak sjećanja na umrle djedove jedu bebe, nego zato da mene upozore što se može dogoditi ako budem zločest.
Preznojavao sam se dok sam jeo supu. Nisam više čuo o čemu pričaju. Bio sam sasvim sam, sa svojim srcem koje je lupalo s unutrašnje strane ušiju i htjelo van. Kad je mama sklonila tanjure za supu i rekla a sada specijalitet, zatvorio sam oči. Pokušavao sam duboko disati, ali je unutra nešto zapinjalo, kao da jecam.
Pogledao sam i vidio veliki okrugli srebreni tanjur i u njemu izrezano pečeno meso. Tata je uzeo vilicu, nabo najveći komad i stavio ga u ujakov tanjur. Manji je stavio u bakin, sljedeći u mamin, a onda je pogledao u mene. Vidiš kako si blijed. Više soka od borovnice, više cikle i više mesa. Rekao je to i u moj tanjur spustio komad djetetova mesa.
On nije živio s nama. Mama i tata bili su rastavljeni, ali je dolazio jednom tjedno ili kad bih se ja razbolio od gripe, bronhitisa, prehlade, ospica, krzamaka, angine, proljeva i šarlaha. Prislonio bi mi stetoskop na leđa i rekao bi diši duboko, a sada nemoj disati, a ja sam disao duboko i nisam disao. Pretpostavljao sam da se tata i mama ne vole, ali mi nikada ne bi palo na pamet da tata donosi mrtve bebe i da ih mama onda peče. Zapravo to nije ni radio do tog dana kad smo se, onako svi zajedno, trebali sjećati mrtvoga djeda.
Jeo sam to meso, ali mu nisam osjećao okus. Kad je baka rekla jedi tu salatu mislio sam se rasplakati, ali nisam jer me je bilo strah. Te sam večeri prvi put u životu vikao u snu. Kad sam se probudio, baka me je milovala po čelu. Ali to više nije bila ona, nije bila njezina ruka, niti je bilo moje čelo, niti sam to uopće bio ja. Nakon tog dana kad smo jeli odojče više ništa u mome životu nije bilo isto. Neko vrijeme nadao sam se da djed ne bi dozvolio da jedemo bebe, a poslije sam shvatio da to sve skupa nema nikakve veze s njime i da je takav običaj i da se tako svagdje plaše zločesta djeca, zbog čega su još zločestija djeca završila u pećnicama.
Djedovu smrt nikad nisam spomenuo, pa niti nakon što sam, skoro slučajno, saznao da se odojčetom zove mala svinja, a da se mali čovjek zove dojenče. To više nije bilo važno jer sam već vikao u snu, vikanje se ponavljalo, razlozi nisu bili važni, niti za njih znam.
(Mama Leone)
Spremajući se da umre, djed je tokom ljeta i jeseni izgovarao svoje posljednje riječi. Isaku Sokolovskom, partneru za preferans, rekao je: Poznajem svaku kartu i zato odlazim. Šešir je zavrtio oko kažiprsta, nakašljao se posljednji put u Isakovu životu i izišao. Baki je rekao: Ti spavaj, ja sam dobro. Već sam odavno dobro. A ona nije zaspala sve dok:nije umro,.Mami je rekao: Nema više nikoga. Ostali smo samo nas dvoje i mrak, Odmah zatim je umro. Mama mu je zaklopila oči, a riječi zapisala na kutiju s laksaureticima. Ja sam tada bio na moru, s tetkom Lolom, bakinom sestrom. U kalendar sam pokraj datuma upisao križić. Tek da se zna da mi je umro djed. Zapravo ne, učinio sam to kako bi oni znali da znam da mi je umro djed.
Tog je dana tetka Lola napravila kolače, stavila cijeli tanjur ispred mene, sjela preko puta, nalaktila se na stol i govorila: Jedi, sine. Ja sam jeo i strepio da će mi reći da je umro djed. Nisam znao što bih u tom slučaju morao učiniti. Prestati jesti kolače, rasplakati se, pitati kako je umro, mahati glavom i govoriti dc, dc, dc kao što je, vidio sam to jer sam virio iz špajze, učinila baba Matija s Punte, ili bih trebao učiniti nešto što nisam ni znao da trebam učiniti jer sam imao šest godina i nikakva iskustva s posmrtnim počastima. Pojeo sam pun tanjur kolača i bolio me je trbuh. Legao sam na krevet u spavaćoj sobi, bile su spuštene grilje, pa je izgledalo kao da je mrak. Vozio sam avion po tom mraku. Nisam radio brmm brmm brmm jer je avion bio nadzvučni pa se nije čuo, nego sam prisluškivao šta tetka Lola govori u kuhinji sa susjedima koji su došli i donijeli paketiće kave, boce s rakijom i još nešto što nisam vidio. A je se namučija bidan, dobri šjor Frane, Bog da mu dušu prosti, rekao je Ante Pujdin. On je sad miran, ko zna šta sve nas čeka, rekao je barba Kruno, admiral u penziji, Mali je sad kao siroče, današnji roditelji, bože ti mene sačuvaj, što je od djeda naučio, naučio je, rekla je tetka Lola. Mene je i dalje bolio trbuh. Čvrsto sam stisnuo oči, prdnuo i zaspao.
Nakon sedam dana iz Sarajeva su došle mama i baka. Obje su bile u crnini od glave do pete. Ja sam se pravio kao da je to normalno. One su se isto pravile kao da je to normalno. Plašio sam se da mama ne otvori temu i zato sam je izbjegavao po kući. Za baku sam znao da neće ništa reći. Ona nikada nije započinjala priču, nego je puštala mene da kažem nešto, a onda bi nastavljala. Čini mi se da je uvijek šutjela o onome o čemu nisam želio čuti ni riječi. O djedovoj smrti moglo se samo šutjeti, kao što se može šutjeti i o svakoj drugoj smrti. Nisam bio svjestan koliko je smrt rasprostranjena stvar i koliko se o njoj među odraslima govori.
Djed je svakoga jutra, usred grohotno-gromoglasna astmatičarskoga kašlja ponavljao Lijepa smrt, a baka bi mu govorila: Šuti, Franjo, ja ću prije tebe. I tako svaki dan. Mislio sam da drugi ljudi tako ne pričaju. Mislio sam da je to samo između njih dvoje, a oni su posebni ljudi jer su moji baka i djed i jer nitko drugi na svijetu nije više od lutke u lutkarskome pozorištu. Kada je djed umro, baka je bila prevarant. Mislio sam da se treba sramiti jer je učinila nešto ružno. Govorila je da će prije njega, a on je, eto, umro. Ne umire se baš sasvim svojom voljom, ali u svemu tome ipak postoji nešto što ti je od volje i zbog čega ne bi trebao govoriti da ćeš umrijeti prije nekoga ako nećeš. Poslije sam već zaboravio na bakin sram. Vjerojatno zato što nisam primjećivao da se ona srami.
Jednom smo bili u posjeti kod tete Mine u Dubrovniku. Mama je rekla: Ne znam da li mali zna. Ja sam se igrao s vrtnim patuljcima i pravio se da ništa ne čujem. Teta Mina je šutjela i gledala me. Najradije bi me upitala znam li da mi je umro djed, ali se nije usuđivala. Djeci se ne postavljaju takva pitanja. Nesretnik je dušu ispisao, rekla je mama teti Mini. Na Koševu su pogriješili terapiju. Nisu mu smjeli davati laksative. Srce mu se pretvorilo u krpu, u staru raspadnutu krpu za brisanje podova. Patuljak me je zločesto gledao. Osjećao sam se izgubljenim u ovom strašnom svijetu. Dakle, bajke ipak ne lažu: moj djed ostao je bez srca, a s prljavom, ružnom, smrdljivom kockastom krpom kakva stoji pokraj zahodske školjke. Htio sam zaurlati od užasa, ali ni to nisam mogao.
Od tog dana kad god bih išao piškiti, plašio sam se da ne ispiškim dušu. Gledao sam u mlaz mokraće. Mokraća je bila bijela ili žuta ili jako žuta kad bih bio bolestan. Nisam znao kako duša izgleda, ali sam bio siguran da ću je prepoznati ako bude izlazila van. Nije se pojavljivala danima. Pa mjesecima. Pitao sam baku kako izgleda duša. Ona je rekla da duša ne izgleda jer je to ime za nešto što nema nikakvoga izgleda. A može li se duša pokakiti? pitao sam, sve nastojeći da doznam ono što me zanima, ali da ne otkrijem početak priče, da ne izgovorim kako znam da je djed umro, niti da njoj dam povoda da nešto o tome kaže. Kako to misliš može li se duša pokakiti? pitala je i nije djelovala uzrujano. Pa pokakiš dušu i umreš, pa te više nema, rekao sam kao da se to podrazumjeva i kao da je baš neobično što ona o tome ništa ne zna. Hoćeš reći, može li se umrijeti u zahodu. Mislim da može, ali se obično ne umire tamo.
A gdje se obično umire?
U krevetu i saobraćajnim nesrećama, a umire se i u ratovima i zemljotresima.
A duša, šta bude s dušom?
Ništa, duša nestaje.
Kako može nestati ono čega ima?
Isto kao što se potroši marmelada, pa je više nema.
Je li duša nestane unutra ili izađe van pa nestane?
Gdje bi izlazila, nema gdje izlaziti, nije pas pa da izađe. Nestane, više je nema i fertig štreka.
Znači, duša se ne može pokakiti?
Ne može, ne znam otkud ti tako nešto.
Stvarno mi je bilo puno lakše. Piškio sam bez straha i više nisam gledao u mlaz. Ako se duša ne može pokakiti, tada se ne može ni ispiškiti. Mama je teti Mini pričala gluposti.
Kad je prošlo šest mjeseci od djedove smrti, baka i mama odjednom više nisu nosile crninu. Bila je nedjelja, došli su tata i ujak. Stol je bio prekriven bijelim, svečanim stolnjakom, kao da se slavi rođendan ili kao da se netko ženi. Danas se sjećamo djeda, rekao je ujak. Ja sam se pravio kao da je to normalno i kao da ga se ne sjećam svaki dan. Možda lažem kad se igram ustaša i partizana sam sa sobom jer nisam ustaša i partizan i jer nijedan čovjek nije dvoje, ali oni lažu gore kada se danas sjećaju djeda, postavljaju svečane tanjure, beštek i čaše sa stopicom, hodaju po kući s kravatama i ne skidaju cipele kad uđu, čine sve ono što inače ne čine i lažu da ga se ne sjećaju svakoga dana. Kako ga se ne bi sjećali kad je bio stalno tu, kad to nije bilo davno i kad još ništa nisu zaboravili, a njegov kišobran još stoji pokraj vješalice s kaputima. Plašio sam se načina na koji lažu. Laž je živa, mislio sam. Ona guta stvari i može sve učiniti drukčijim nego što jest.
Prvo ćemo jesti supicu, rekla je mama. Tako je govorila uvijek kad bi se sjetila da sam ja tu. Kad se ne bi sjetila, tada bi psovala i pričala sasvim ozbiljno. A onda ćemo jesti odojče. Donio sam ga s Pala, nema mu ni pet mjeseci, rekao je tata. Pogledao sam baku.
Mirno je sjedila i pušila. Ujak je pričao o izgradnji brane u Sibiru.
Srce mi je počelo udarati kao ludo. Svi su se mirno i staloženo prisjećali djeda čekajući da iz pećnice stigne to. To što je tata donio s Pala. To odojče koje je nešto strašno skrivilo, jer zašto bi inače završilo u pećnici. Mislio sam da ćemo jesti bebu i bio sam siguran da je nećemo jesti zato što je ukusna, niti zato što je običaj da se u znak sjećanja na umrle djedove jedu bebe, nego zato da mene upozore što se može dogoditi ako budem zločest.
Preznojavao sam se dok sam jeo supu. Nisam više čuo o čemu pričaju. Bio sam sasvim sam, sa svojim srcem koje je lupalo s unutrašnje strane ušiju i htjelo van. Kad je mama sklonila tanjure za supu i rekla a sada specijalitet, zatvorio sam oči. Pokušavao sam duboko disati, ali je unutra nešto zapinjalo, kao da jecam.
Pogledao sam i vidio veliki okrugli srebreni tanjur i u njemu izrezano pečeno meso. Tata je uzeo vilicu, nabo najveći komad i stavio ga u ujakov tanjur. Manji je stavio u bakin, sljedeći u mamin, a onda je pogledao u mene. Vidiš kako si blijed. Više soka od borovnice, više cikle i više mesa. Rekao je to i u moj tanjur spustio komad djetetova mesa.
On nije živio s nama. Mama i tata bili su rastavljeni, ali je dolazio jednom tjedno ili kad bih se ja razbolio od gripe, bronhitisa, prehlade, ospica, krzamaka, angine, proljeva i šarlaha. Prislonio bi mi stetoskop na leđa i rekao bi diši duboko, a sada nemoj disati, a ja sam disao duboko i nisam disao. Pretpostavljao sam da se tata i mama ne vole, ali mi nikada ne bi palo na pamet da tata donosi mrtve bebe i da ih mama onda peče. Zapravo to nije ni radio do tog dana kad smo se, onako svi zajedno, trebali sjećati mrtvoga djeda.
Jeo sam to meso, ali mu nisam osjećao okus. Kad je baka rekla jedi tu salatu mislio sam se rasplakati, ali nisam jer me je bilo strah. Te sam večeri prvi put u životu vikao u snu. Kad sam se probudio, baka me je milovala po čelu. Ali to više nije bila ona, nije bila njezina ruka, niti je bilo moje čelo, niti sam to uopće bio ja. Nakon tog dana kad smo jeli odojče više ništa u mome životu nije bilo isto. Neko vrijeme nadao sam se da djed ne bi dozvolio da jedemo bebe, a poslije sam shvatio da to sve skupa nema nikakve veze s njime i da je takav običaj i da se tako svagdje plaše zločesta djeca, zbog čega su još zločestija djeca završila u pećnicama.
Djedovu smrt nikad nisam spomenuo, pa niti nakon što sam, skoro slučajno, saznao da se odojčetom zove mala svinja, a da se mali čovjek zove dojenče. To više nije bilo važno jer sam već vikao u snu, vikanje se ponavljalo, razlozi nisu bili važni, niti za njih znam.
(Mama Leone)
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#32
DJEVOJKA S BISERNOM NAUŠNICOM
Riječi su tekle u slapovima, prelijevale se preko rubova svijeta koji se rađao, izazivale smijeh, puno smijeha, on odjekuje po svim našim sobama i po onoj najvećoj, sobi pod nebom; u njoj smo svi još uvijek svoji i zato govorimo riječi iz veselja, riječi bez ikakve potrebe i bez dodira sa svijetom, sa slikama u kojima živimo i koje nanose bol. Samo riječi ništa ne bole, u njima nema tuge, one nam ništa ne oduzimaju i ne ostavljaju naš same u mraku.
Za moj prvi rođendan mama se vratila u Sarajevo; ostao sam u Drveniku između bake i djeda, između kamenih zidova i ispod visokih stropova po kojima su šetali pauci, visili o tankim nitima, slobodni kao zrak, a ja sam ležao na krevetu, sasvim nepomičan, kao da sam privezan za zemlju, shvatio sam da je između mene i njih, tih paukova, vječna razlika, da ću zauvijek ostati tu dolje, ležeći na leđima i gledajući ih, i da mi ništa osim riječi ne može pomoći da im se približim. Reći ću jednom da sam gore, da visim o nitima kao oni, da noću, kada djed i baka duboko spavaju, živim među paucima i to će biti istina, to će biti riječi, u riječi svi vjeruju, i više neće biti važno što sam zalijepljen za ovaj krevet i nikada ne mogu skočiti toliko visoko da ostanem među njima, u riječima ja sam mogao sve i prije nego što sam ih znao izgovoriti.
Imam tri godine, čučim potpuno gol u morskome plićaku ispred naše kuće. Cestom prolazi barba Kruno, viče a što radiš šjor Miljenko?, sretan sam što sam šjor, iako znam da se on šali, lovim rakove, odgovaram, barba Kruno se smije jer on čuje nešto drugo, on misli da kažem javim jakove jer ne znam reći l i r, ali on ne zna da ja samo kažem da lovim rakove, a zapravo ih samo gledam, strah me je njihovih štipaljki, ali ono što govorim istina je; on odlazi, smije se i vjeruje da lovim rakove.
Šest mjeseci kasnije ulovio sam prvoga raka, njegove štipaljke bile su slabe, pokušavao me je uhvatiti za prst, bio je strašno ljut, ali me je štipaljkama mogao samo poškakljati. Otkinuo sam mu jednu, pa drugu štipaljku, ali je i dalje mahao nogama, ne kao da ga nešto boli, nego kao da je i dalje strašno ljut. Otkidao sam mu noge, imao je mnogo nogu, više nego što sam znao brojiti. Ostavio sam mu samo jednu i spustio ga na kamen. Micao je njome, ali nije mogao hodati. Više nisam znao je li i dalje ljut; tražio sam rakove oči, ali ih nisam mogao naći, možda rak i nema očiju; osim što ne zna govoriti, možda on ništa i ne vidi. Uzeo sam kamen i udario po njemu. Rasprsnuo se na sve strane, u sebi nije imao krvi, bio je iznutra žut; od jednog raka nastalo je mnogo komadića, ali se nisu micali.
Valovi su ih uskoro nekamo odnijeli, a na kamenu nije ostao baš nikakav trag da je tu nekad bio rak.
Onoga dana kad je mama došla iz Sarajeva odlučio sam joj pokazati rakove; već sam joj govorio da ih lovim, ona je samo kimala glavom, govorila da, da, to je moj sin, ali su riječi za nju bile nešto drugo. Sve što bi govorila, moralo se vidjeti i vjerovala je samo u one riječi nakon kojih bi se pojavila slika. Nisam je volio zbog toga, a onda sam vidio da baš svi čine isto što i mama i da barba Kruno jedini misli da ja lovim rakove nakon što mu to samo kažem. Uzeo sam najlonsku vrećicu i sišao na more, rakova je bilo puno, lovio sam ih i stavljao u vrećicu, mama me je zvala, evo, još samo malo, ali me nije pitala što to radim, ona je mislila da se igram, a kad se igraš, to je za nju kao da ništa ne radiš, i nije pomislila da bih ja ikada mogao loviti rakove jer nije ni znala da se rakovi love.
Ušunjao sam se u kuću, otvorio ladicu u kojoj su stajali noževi i vilice i istresao rakove unutra. Svi su bili živi i počeli su trčati po srebru; uskoro će ručak, mama će postaviti stol jer uvijek to radi kada dođe iz Sarajeva, evo je, otvara ladicu, mama viče, mama plače, tata, vidi šta je ono, djed baca novine, skače sa stolice, zaviruje u ladicu, smije se to ti je sin lovio rakove, a mama me gleda, oči su joj velike kao oni najveći plavi ukrasi za bor, neće se naljutiti na mene, gleda me kako sam mali, ali činim nešto što ona ne može i što nikada neće moći, lovim rakove za nju, lovim ih da bi mi vjerovala i da za moje riječi ne bi mislila da su nešto što ne postoji.
A onda mama opet odlazi u Sarajevo. Zima je, plašim se mraka, nestalo je struje, a u sobi dva su svjetla: smeđe svjetlo petrolejske lampe i plavo svjetlo plinske peći. To svjetlo plavo je kao noćni snijeg, ali je ipak vrelo. Djed pali cigaretu i sav je izboran; kad se znoji, kapi mu teku niz bore, a njegovo lice postaje slično rijekama usred neke sivožute zemlje. Kad se znoji, na njegovu licu mogu zamisliti čitav svijet koji tu gradi kuće, sjedi u mraku i znoji se kao i on; na djedovu licu živi jedan mali djed koji sjedi u mraku, pali cigaretu, a niz lice mu teku rijeke, uz koje žive još manji ljudi i još manji djedovi koji isto tako sjede u mraku, usred plavih i smeđih svjetala, pokraj svojih unuka koji ne njihovim licima vide svjetove s još manjim ljudima i još manjim djedovima. Samo mi ne živimo na nečijem licu; mi živimo u pravom velikom svijetu, u kojem je sve stvarno i strašno.
Naše su sobe u Drveniku pune slika. Većinu je naslikao dedo Lisse, djed moga rođaka Mladena; na tim je slikama Drvenik, isti ovakav u kojem mi danas živimo, ali puno manji i nekako nakrivljen, kao da ga gledaju oči pune suza. Te su slike prave; stvarne su i kuće na njima i ljudi koji u tim kućama žive, ali se ne mogu vidjeti jer su iza zidova. Iza zida naše kuće na slikama dede Lissea sam i ja, ali puno manji, nakrivljen i nevidljiv. Kad ih pred spavanje gledam, uvijek znam da ću već ujutro biti izvan tih slika i da ću gledati veliki pravi Drvenik; one su i naslikane samo zato da navečer ne zaboravimo da smo u Drveniku i da se ne iznenadimo kad opet izađemo van.
Iznad kreveta na kojem spavam mala je slika na kojoj je moja mama. Mama je bila moja prva riječ; izgovarao sam je gledajući njezino lice iznad svoje glave, a kad je mama otišla u Sarajevo, prstom sam pokazivao na sliku i govorio mama, mama, a baki je tada bilo teško jer je ona mislila da to na slici nije moja mama, ali mi to nije mogla reći jer je mislila da ću početi plakati. Tako je kasnije govorila, a meni je bilo smiješno; zašto bih plakao kad znam da je to na slici mama i da nitko na svijetu tako ne izgleda osim moje mame, nijedna druga mama, ona me s te slike gleda, daleko je i htjela bi mi nešto reći, ali je tako daleko da se nijedna riječ između nas ne može čuti i samo će me gledati sve dok opet ne dođe u Drvenik ili dok mi ne odemo u Sarajevo.
U Sarajevu te slike nema; ona je samo u Drveniku i gledam je samo kad mama nije tu. Slika je kao ona riječ koja se nekom šapne na uho i koju više nitko na cijelome svijetu neće čuti, riječ koja postoji samo između nje i mene, dok drugi misle da nje nema; drugi misle da je na toj slici netko drugi jer sliku ne mogu vidjeti očima onoga kome je namijenjena. Živio sam i rastao u Drveniku bez mame, ali se ona plašila mraka kad bih se mraka plašio ja, ona bi sanjala strašnoga crnog čovjeka kad bih ga sanjao i ja, osjećala je sve što sam osjećao jer je bila na toj slici i jer je samo za sliku bila tako lijepa i mirna.
Onoga ljeta kad smo se zauvijek vratili u Sarajevo štetali smo baka i ja Titovom ulicom. U jednom izlogu stajala je velika knjiga na kojoj je bila ta ista slika, ta ista moja mama. Ispod njezine glave pisalo je Vermeer. Zaustavili smo se, baka nije ništa rekla, baka je čekala i osjećao sam da me hvata neki jad, ono od čega suze ne teku iz očiju, nego iskaču iz njih kao krijesnice. Znao sam što sad baka misli; nije mi mogla reći kad sam imao godinu, tri ili pet, a sad ću se, evo, uvjeriti i sam; bio sam jadan jer ona nije ništa shvaćala, za nju je vrijeme prolazilo na neki drukčiji način, a slike i riječi su lancima bili vezani jedni za druge i vjerovala je kako će ono što sada vidim promijeniti sliku koju sam gledao otkako sam rekao mama i pokazivao prstom na nju jer mi se još činilo kako između onoga što vidim i onoga što vide moji dobri i dragi nema razlike.
Bila je to moja mama, rekao sam baki. Hoćeš li da kupimo, knjigu?... Šta će nam ta knjiga?... Pa zbog slike... Ne treba mi, imam. je, na njoj je bila moja mama. Bio je to trenutak kad se priča o slici završila. Nitko je više nije spominjao jer je svim mojim odraslima nanosila bol o kojemu nisam ništa znao, niti sam ga osjećao. Osjećali su se krivim što nisam baš svakoga dana odrastao uz svoju mamu i vjerovali su da sam zbog toga nesretan ili da će oni za kaznu biti zbog toga nesretni. I možda su doista već bili nesretni, samo što je njihova nesreća za mene bila mala jer se nije ticala ni mene, ni naših života, nego se ticala toga što nisu imali oči za tu sliku. Čudno mi je bilo što se barem mama nije mogla na njoj prepoznati, nego je svoje lice prepustila nekim slučajnim anđelima da ga uokvire iznad moje glave.
Bio sam u trećem razredu osnovne škole kad sam prvi put otvorio tešku debelu knjigu na kojoj je pisalo Historija likovne umjetnosti. Na 489. stranici opet sam našao tu sliku, zvala se Djevojka s bisernom naušnicom i pisalo je da je naslikana 1665. godine. Pomislio sam kako je svijet velik i čudan: tristo dvije godine prije nego što sam na sliku pokazao prstom i rekao mama, netko je vidio mene kako ležim na leđima u mračnoj sobi, gledam pauke koji sasvim slobodno hodaju po stropu i lebde zrakom, pa mi je naslikao mamu.
Više nisam rakovima otkidao štipaljke, niti sam njihova tijela drobio po plićaku; pomirio samvse s tim da o njima ništa ne znam i da im ne vidim oči, znao sam da nemaju krvi i da nisu kao ja, ali se jedan drukčiji svijet već sklopio iznad moje glave, u njemu je svaka riječ značila baš to i svaka je mogla uplašiti i zaboljeti. Više nikad mamu nisam vidio na slici i zaboljeli su me svi mrtvi rakovi.
(Mama Leone)
Riječi su tekle u slapovima, prelijevale se preko rubova svijeta koji se rađao, izazivale smijeh, puno smijeha, on odjekuje po svim našim sobama i po onoj najvećoj, sobi pod nebom; u njoj smo svi još uvijek svoji i zato govorimo riječi iz veselja, riječi bez ikakve potrebe i bez dodira sa svijetom, sa slikama u kojima živimo i koje nanose bol. Samo riječi ništa ne bole, u njima nema tuge, one nam ništa ne oduzimaju i ne ostavljaju naš same u mraku.
Za moj prvi rođendan mama se vratila u Sarajevo; ostao sam u Drveniku između bake i djeda, između kamenih zidova i ispod visokih stropova po kojima su šetali pauci, visili o tankim nitima, slobodni kao zrak, a ja sam ležao na krevetu, sasvim nepomičan, kao da sam privezan za zemlju, shvatio sam da je između mene i njih, tih paukova, vječna razlika, da ću zauvijek ostati tu dolje, ležeći na leđima i gledajući ih, i da mi ništa osim riječi ne može pomoći da im se približim. Reći ću jednom da sam gore, da visim o nitima kao oni, da noću, kada djed i baka duboko spavaju, živim među paucima i to će biti istina, to će biti riječi, u riječi svi vjeruju, i više neće biti važno što sam zalijepljen za ovaj krevet i nikada ne mogu skočiti toliko visoko da ostanem među njima, u riječima ja sam mogao sve i prije nego što sam ih znao izgovoriti.
Imam tri godine, čučim potpuno gol u morskome plićaku ispred naše kuće. Cestom prolazi barba Kruno, viče a što radiš šjor Miljenko?, sretan sam što sam šjor, iako znam da se on šali, lovim rakove, odgovaram, barba Kruno se smije jer on čuje nešto drugo, on misli da kažem javim jakove jer ne znam reći l i r, ali on ne zna da ja samo kažem da lovim rakove, a zapravo ih samo gledam, strah me je njihovih štipaljki, ali ono što govorim istina je; on odlazi, smije se i vjeruje da lovim rakove.
Šest mjeseci kasnije ulovio sam prvoga raka, njegove štipaljke bile su slabe, pokušavao me je uhvatiti za prst, bio je strašno ljut, ali me je štipaljkama mogao samo poškakljati. Otkinuo sam mu jednu, pa drugu štipaljku, ali je i dalje mahao nogama, ne kao da ga nešto boli, nego kao da je i dalje strašno ljut. Otkidao sam mu noge, imao je mnogo nogu, više nego što sam znao brojiti. Ostavio sam mu samo jednu i spustio ga na kamen. Micao je njome, ali nije mogao hodati. Više nisam znao je li i dalje ljut; tražio sam rakove oči, ali ih nisam mogao naći, možda rak i nema očiju; osim što ne zna govoriti, možda on ništa i ne vidi. Uzeo sam kamen i udario po njemu. Rasprsnuo se na sve strane, u sebi nije imao krvi, bio je iznutra žut; od jednog raka nastalo je mnogo komadića, ali se nisu micali.
Valovi su ih uskoro nekamo odnijeli, a na kamenu nije ostao baš nikakav trag da je tu nekad bio rak.
Onoga dana kad je mama došla iz Sarajeva odlučio sam joj pokazati rakove; već sam joj govorio da ih lovim, ona je samo kimala glavom, govorila da, da, to je moj sin, ali su riječi za nju bile nešto drugo. Sve što bi govorila, moralo se vidjeti i vjerovala je samo u one riječi nakon kojih bi se pojavila slika. Nisam je volio zbog toga, a onda sam vidio da baš svi čine isto što i mama i da barba Kruno jedini misli da ja lovim rakove nakon što mu to samo kažem. Uzeo sam najlonsku vrećicu i sišao na more, rakova je bilo puno, lovio sam ih i stavljao u vrećicu, mama me je zvala, evo, još samo malo, ali me nije pitala što to radim, ona je mislila da se igram, a kad se igraš, to je za nju kao da ništa ne radiš, i nije pomislila da bih ja ikada mogao loviti rakove jer nije ni znala da se rakovi love.
Ušunjao sam se u kuću, otvorio ladicu u kojoj su stajali noževi i vilice i istresao rakove unutra. Svi su bili živi i počeli su trčati po srebru; uskoro će ručak, mama će postaviti stol jer uvijek to radi kada dođe iz Sarajeva, evo je, otvara ladicu, mama viče, mama plače, tata, vidi šta je ono, djed baca novine, skače sa stolice, zaviruje u ladicu, smije se to ti je sin lovio rakove, a mama me gleda, oči su joj velike kao oni najveći plavi ukrasi za bor, neće se naljutiti na mene, gleda me kako sam mali, ali činim nešto što ona ne može i što nikada neće moći, lovim rakove za nju, lovim ih da bi mi vjerovala i da za moje riječi ne bi mislila da su nešto što ne postoji.
A onda mama opet odlazi u Sarajevo. Zima je, plašim se mraka, nestalo je struje, a u sobi dva su svjetla: smeđe svjetlo petrolejske lampe i plavo svjetlo plinske peći. To svjetlo plavo je kao noćni snijeg, ali je ipak vrelo. Djed pali cigaretu i sav je izboran; kad se znoji, kapi mu teku niz bore, a njegovo lice postaje slično rijekama usred neke sivožute zemlje. Kad se znoji, na njegovu licu mogu zamisliti čitav svijet koji tu gradi kuće, sjedi u mraku i znoji se kao i on; na djedovu licu živi jedan mali djed koji sjedi u mraku, pali cigaretu, a niz lice mu teku rijeke, uz koje žive još manji ljudi i još manji djedovi koji isto tako sjede u mraku, usred plavih i smeđih svjetala, pokraj svojih unuka koji ne njihovim licima vide svjetove s još manjim ljudima i još manjim djedovima. Samo mi ne živimo na nečijem licu; mi živimo u pravom velikom svijetu, u kojem je sve stvarno i strašno.
Naše su sobe u Drveniku pune slika. Većinu je naslikao dedo Lisse, djed moga rođaka Mladena; na tim je slikama Drvenik, isti ovakav u kojem mi danas živimo, ali puno manji i nekako nakrivljen, kao da ga gledaju oči pune suza. Te su slike prave; stvarne su i kuće na njima i ljudi koji u tim kućama žive, ali se ne mogu vidjeti jer su iza zidova. Iza zida naše kuće na slikama dede Lissea sam i ja, ali puno manji, nakrivljen i nevidljiv. Kad ih pred spavanje gledam, uvijek znam da ću već ujutro biti izvan tih slika i da ću gledati veliki pravi Drvenik; one su i naslikane samo zato da navečer ne zaboravimo da smo u Drveniku i da se ne iznenadimo kad opet izađemo van.
Iznad kreveta na kojem spavam mala je slika na kojoj je moja mama. Mama je bila moja prva riječ; izgovarao sam je gledajući njezino lice iznad svoje glave, a kad je mama otišla u Sarajevo, prstom sam pokazivao na sliku i govorio mama, mama, a baki je tada bilo teško jer je ona mislila da to na slici nije moja mama, ali mi to nije mogla reći jer je mislila da ću početi plakati. Tako je kasnije govorila, a meni je bilo smiješno; zašto bih plakao kad znam da je to na slici mama i da nitko na svijetu tako ne izgleda osim moje mame, nijedna druga mama, ona me s te slike gleda, daleko je i htjela bi mi nešto reći, ali je tako daleko da se nijedna riječ između nas ne može čuti i samo će me gledati sve dok opet ne dođe u Drvenik ili dok mi ne odemo u Sarajevo.
U Sarajevu te slike nema; ona je samo u Drveniku i gledam je samo kad mama nije tu. Slika je kao ona riječ koja se nekom šapne na uho i koju više nitko na cijelome svijetu neće čuti, riječ koja postoji samo između nje i mene, dok drugi misle da nje nema; drugi misle da je na toj slici netko drugi jer sliku ne mogu vidjeti očima onoga kome je namijenjena. Živio sam i rastao u Drveniku bez mame, ali se ona plašila mraka kad bih se mraka plašio ja, ona bi sanjala strašnoga crnog čovjeka kad bih ga sanjao i ja, osjećala je sve što sam osjećao jer je bila na toj slici i jer je samo za sliku bila tako lijepa i mirna.
Onoga ljeta kad smo se zauvijek vratili u Sarajevo štetali smo baka i ja Titovom ulicom. U jednom izlogu stajala je velika knjiga na kojoj je bila ta ista slika, ta ista moja mama. Ispod njezine glave pisalo je Vermeer. Zaustavili smo se, baka nije ništa rekla, baka je čekala i osjećao sam da me hvata neki jad, ono od čega suze ne teku iz očiju, nego iskaču iz njih kao krijesnice. Znao sam što sad baka misli; nije mi mogla reći kad sam imao godinu, tri ili pet, a sad ću se, evo, uvjeriti i sam; bio sam jadan jer ona nije ništa shvaćala, za nju je vrijeme prolazilo na neki drukčiji način, a slike i riječi su lancima bili vezani jedni za druge i vjerovala je kako će ono što sada vidim promijeniti sliku koju sam gledao otkako sam rekao mama i pokazivao prstom na nju jer mi se još činilo kako između onoga što vidim i onoga što vide moji dobri i dragi nema razlike.
Bila je to moja mama, rekao sam baki. Hoćeš li da kupimo, knjigu?... Šta će nam ta knjiga?... Pa zbog slike... Ne treba mi, imam. je, na njoj je bila moja mama. Bio je to trenutak kad se priča o slici završila. Nitko je više nije spominjao jer je svim mojim odraslima nanosila bol o kojemu nisam ništa znao, niti sam ga osjećao. Osjećali su se krivim što nisam baš svakoga dana odrastao uz svoju mamu i vjerovali su da sam zbog toga nesretan ili da će oni za kaznu biti zbog toga nesretni. I možda su doista već bili nesretni, samo što je njihova nesreća za mene bila mala jer se nije ticala ni mene, ni naših života, nego se ticala toga što nisu imali oči za tu sliku. Čudno mi je bilo što se barem mama nije mogla na njoj prepoznati, nego je svoje lice prepustila nekim slučajnim anđelima da ga uokvire iznad moje glave.
Bio sam u trećem razredu osnovne škole kad sam prvi put otvorio tešku debelu knjigu na kojoj je pisalo Historija likovne umjetnosti. Na 489. stranici opet sam našao tu sliku, zvala se Djevojka s bisernom naušnicom i pisalo je da je naslikana 1665. godine. Pomislio sam kako je svijet velik i čudan: tristo dvije godine prije nego što sam na sliku pokazao prstom i rekao mama, netko je vidio mene kako ležim na leđima u mračnoj sobi, gledam pauke koji sasvim slobodno hodaju po stropu i lebde zrakom, pa mi je naslikao mamu.
Više nisam rakovima otkidao štipaljke, niti sam njihova tijela drobio po plićaku; pomirio samvse s tim da o njima ništa ne znam i da im ne vidim oči, znao sam da nemaju krvi i da nisu kao ja, ali se jedan drukčiji svijet već sklopio iznad moje glave, u njemu je svaka riječ značila baš to i svaka je mogla uplašiti i zaboljeti. Više nikad mamu nisam vidio na slici i zaboljeli su me svi mrtvi rakovi.
(Mama Leone)
-
lys
- Posts: 96
- Joined: 09/09/2007 01:07
- Location: Pariz
- Contact:
#34
Da je Jergovic prozivio sedam zivota i u svakom dozivio duboku starost, ne znam kako bi uspio "pokupiti" sve one zivopisne detalje kojima su protkane njegove knjige. U Dvorima ili Gloriji on na jednoj stranici uspije da docara jedan citav zivot, da se uvuce u dusu najraclicitijim ljudima, da u par rijeci izvuce onu sustinu koju vecina moze samo da nagadja.
Za one kojima je recimo Madona dosadna, preporucujem da poslusaju pjesme kojima je inspirisana - barem one koje se jos mogu naci na trzistu, ili koje mu nana ili baka zna da tiho pjeva - i otkrice jednu potuno drugu dimenziju i knjige i pjesme.
Za one kojima je recimo Madona dosadna, preporucujem da poslusaju pjesme kojima je inspirisana - barem one koje se jos mogu naci na trzistu, ili koje mu nana ili baka zna da tiho pjeva - i otkrice jednu potuno drugu dimenziju i knjige i pjesme.
-
joki
- Posts: 386
- Joined: 15/04/2003 00:00
- Location: esterajh (http://de.youtube.com/watch?v=pRzG--NFjPw)
- Contact:
#35
onu finu jezu ljepotom nedorečenog iniciranu iz "madone" nisam osjetio još od andrića i selimovića...
naježurenost je,kao i uvijek,čisto subjektivnog karaktera i, bezbeli, bez pretenzija...
kao i sevdah uostalom...
naježurenost je,kao i uvijek,čisto subjektivnog karaktera i, bezbeli, bez pretenzija...
kao i sevdah uostalom...
-
lilia
- Posts: 47
- Joined: 22/08/2007 21:33
#36
U potpunosti se slazem sa lys i joki!!! 
Bukvalno je jeza ono po cemu poznate onaj divni osjecaj da je neko napisao nesto sto je neki duboki odraz vasih misli, a da ih nikad tako smjelo i lijepo niste bili u stanju oblikovati!
Ovo sto Jergovic pise je najblaze receno "jezivo odlicno"!!!
Ono sto je sevdah u muzici, to su Selimovic i Jergovic u knjizevnosti! I ne smatram nimalo drskim sto sam Jergovica navela odmah nakon Selimovica.
PS: Hvala Orhanovskom za krasne dijelove od Jergovica koje je postavio ovdje! Pozz
Bukvalno je jeza ono po cemu poznate onaj divni osjecaj da je neko napisao nesto sto je neki duboki odraz vasih misli, a da ih nikad tako smjelo i lijepo niste bili u stanju oblikovati!
Ovo sto Jergovic pise je najblaze receno "jezivo odlicno"!!!
Ono sto je sevdah u muzici, to su Selimovic i Jergovic u knjizevnosti! I ne smatram nimalo drskim sto sam Jergovica navela odmah nakon Selimovica.
PS: Hvala Orhanovskom za krasne dijelove od Jergovica koje je postavio ovdje! Pozz
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#37
ŠTA ĆE REĆI MAMA ALLENDE
Šestoga rujna počela je škola, učiteljica je rekla djeco jesen, olovke u šake, papir pred sebe i na posao. Pogledao sam kroz prozor u sunčan ljetni dan, zašto jesen kad nije jesen, mislio sam i počeo lagati: "Opalo je lišće, iz oblaka curi kiša, umoran pas vrzma mi se oko nogu." Dalje nije išlo; nije mi padalo na pamet što još učiteljica očekuje od jeseni i što bi joj se sve moglo podvaliti, digao sam ruku: drugarice učiteljice, jeste li ponijeli kišobran?... Molim?.,. Zanima me jeste li ponijeli kišobran... Zašto pitaš? Piši sastav, nema još puno vremena. Napisao sam: "Prošla je učiteljica. Nije imala kišobran jer ga je zaboravila kod kuće.. Ja sam je pozdravio i pitao: drugarice učiteljice je li ovo došla jesen. Potpisao sam se i predao rad. Učiteljica se iznenadila da sam tako brzo gotov; zapravo, nije se baš toliko iznenadila koliko je djelovala uvjerenom da sastav ništa ne valja. Tek sam drugi razred i još uvijek ne znam kako stvari u školi funkcioniraju: što je kraće i s manje opisa, književno će djelo dobiti nižu ocjenu. Mašta, mašti se prepusti, fantaziraj malo i zamišljaj, opisuj, nemoj reći jesen, nego kaži zrela, bogata i rujna jesen, rekla mi je sutra nakon što mi je dala dvojku.
Ali u mojoj mašti ona nije zrela, bogata i rujna, nego je jesen i gotovo, opirao sam se. Popodne je zazvonio telefon, učiteljica, tražila je moju mamu i rekla joj da sutra dođe u školu na razgovor. Šta si uradio?, namrštila se je kao da će me zgromiti, ništa nisam uradio, samo sam rekao da jesen meni nije bogata i učiteljica mi je dala dva... Ako u školi kažu da je bogata, onda ti ima biti bogata, pedagoški je zaključila mama, a ja sam otvorio enciklopediju Svijet oko nas, onu stranicu na kojoj je bila slika cirkusa: letačice na trapezu, lav skače kroz zapaljeni kolut, slon stoji na zadnjim nogama, a muškarac s ogromnim brkovima i u prugastome kostimu iznad glave drži velike crne utege. Bila mi je muka od jeseni i od prvog dana škole; htio sam ići u cirkus ili nisam htio ići u cirkus, nego sam htio nastupati u cirkusu, kao lav, slon ili žirafa i osjećao sam se strašno ograničen u svom ljudskom tijelu. Na žalost, nisam čitao Sartrea i još nisam znao ništa o egzistencijalnim tjeskobama. S njima ću se upoznati tek kada ih više ne budem imao jer ću se sav pretvoriti u jednu egzistencijalnu tjeskobu, pa će mi jesen biti zrela, bogata i rujna, jesen za čistu peticu.
Televizijski dnevnik počinjao je u osam; u petnaest do osam crtani film, onda reklame, pa kazaljka sata koja se pune tri minute okreće ekranom, globus-pleše u ritmu simfonije i kozmičke grmljavine, plove kontinenti, svijet počinje velikom Afrikom i malom Europom, nastavlja se dvjema Amerikama, velikim
Tihim oceanom i Azijom, na kraju simfonije opet Afrika i Europa, pa lice Mufida Memije podvezano debelim čvorom kravate, u rukama drži papir, najnovije vijesti iz Santiago de Chilea, predsjednička palača još nije pala, snage vojne hunte nadiru, štrajk vozača kamiona traje, Salvador Allende uputio je dramatičan poziv svim Čileancima i svjetskoj javnosti... Jesmo li i mi svjetska javnost? pitam baku. U neku ruku jesmo... A u koju ruku nismo?... U tu kojom mi mašeš ispred ekrana, pa ništa ne vidim.
Dobio sam jedinicu iz matematike i odmah sam je odlučio prešutjeti. Roditeljski sastanak je za petnaest dana. Toliko dugo mama neće znati. Već sam se osjećao kao osuđenik na smrt kojem je ostalo još petnaest dana. Srećom, tek mi je sedam godina, a tada je petnaest dana .kao petnaest godina. Preda mnom je dugo i sporo vrijeme; što budem stariji, ono će sve brže protjecati, ubrzavat će se kao veliki interkontinentalni, međugalaktički kamion, sve dok ne postane tako brzo da ga više neću uloviti, pa će bježati daleko ispred mene i činit će mi se kako je najveći dio moga života bio tada, dok sam imao sedam godina i da ću i četvrt stoljeća kasnije biti iskustvom sedmogodišnjak koji je greškom upao u stroj za brzo starenje. Nakon što sam prešutio prvu jedinicu, prešućivat ću i svaku sljedeću, sve dok se ne umorim i ne ostarim, dok ne završim školovanje i dok mami na kraju ne dosadi da se bavi mojim jedinicama.
Iz škole sam se vratio s tajnom. Činilo mi se da bi mi mogli jedinicu s lica pročitati; mama, istina, ne, ona ne čita ono što na mome licu piše, tata isto tako ne, on se ne usuđuje čitati jer dolazi samo posjetiti sina, ali baka, ona bi svakako mogla pročitati, ali nju moje jedinice uopće ne zanimaju. Već je sjela pred televizor, skoro će osam, nervozno puši i čeka početak dnevnika. U predsjedničkoj palači Monada ubijen je predsjednik Čilea Salvador Allende, govori Mufid Memija, e jadna mu majka, kaže baka, u palaču ulazi brkati muškarac sa šljemom na glavi,
Augusta Pinochet, kaže Memija, svinja fašistička, kaže baka, tko je to, pitam, on je ubio Allendea, kaže baka, a zašto ga nismo branili?... A kako bi ga mi iz Sarajeva branili?... Tako, pozvao nas je?... Šta pričaš, koga je pozvao?... Nas, mi smo u neku ruku svjetska javnost... E, u tu ruku u koju smo svjetska javnost, u tu ruku smo ga i branili, jadna li mu majka... Ko je majka Salvadora Allendea?... Ne znam, valjda, nesretna, nije živa... Zašto ne bi bila živa?... Bolje je da nije živa ako su joj ubili sina... A da su ubili nju, je l' bi bilo bolje da on nije živ?... Ne, to je druga stvar. Sinovi trebaju nadživjeti majke. Pogledao sam svoju mamu. Ona uopće nije gledala dnevnik. Sjedila je za kuhinjskim stolom i jela grah. Tek se vratila s posla, a moja mama bi najčešće po povratku s posla jela grah ili bi imala migrenu, pa bi bez graha otišla u sobu, spustila rolete, legla i glasno kukala.
Zašto je ubijen Salvador Allende? pitao sam je. Spustila je kašiku u tanjur, nalaktila se i podbočila glavu: zato što su ga ubili fašisti. Sve mi je, naravno, bilo jasno, kad fašisti ubijaju, onda ne pitaš zašto ubijaju; ona me je gledala nekako puna ponosa, bila je mlada, a mlade mame su tih godina bile sretne kad bi im se sinovi raspitivali za Salvadora Allendea. A mene od smrti nije hvatala jeza; smrt je u sebi još uvijek imala neke privlačnosti i još uvijek je bila samo znak na licu svijeta, kao što je znak i jesen, zrela, bogata i rujna. Nisam znao ništa o prizivanju smrti, niti sam bio praznovjeran, pa da znam kako smrt ne valja prečesto spominjati i prizivati, ali ipak te večeri nisam pitao mamu hoće li umrijeti prije mene ili će kao Allendeova mama na televiziji gledati snimke iz palače Monada. Naravno, ako je Allendeova mama živa, a bit će da jest kad baka već toliko strepi. Sve od čega je ona strepila, to se i ostvarilo.
Došla je subota; mama je usisavala po kući, a ja sam se igrao plastičnim pištoljem. Ne znam protiv koga sam ratovao, vjerojatno protiv Pinocheta, mama se sagnula i pokušavala usisati prašinu ispod kauča; prišao sam joj, prislonio pištolj na njezinu sljepoočnicu i opalio. Ispustila je cijev od usisivača, uspravila se, zapanjeno lice, mislim da će me udariti, nije me udarila, potekle su joj suze, istrčala je iz dnevnog boravka, povikala mama, mama, baka je sjedila na terasi i čitala novine, znao sam da sam učinio nešto strašno, ali sam isto tako znao da neću dobiti batine. Išunjao sam se u hodnik, na vrhovima prstiju došao do vrata terase i provirio. Mama je ridala, glava joj je bila u bakinu krilu, ona ju je milovala i govorila: neka, neka, smiri se, nije to ništa... Kako nije, rodila sam monstruma. Vratio sam se u sobu, otvorio enciklopediju na stranici s cirkusom, ali ništa nisam vidio, nisam mogao gledati, bilo mi je teško. Ako sam monstrum, bit će nešto strašno.
Zašto si ono uradio? pitala me je baka. Bili smo sami jer je mama bila na poslu. Zbog mame Allende... Kakve veze ima mama Allende s tvojom mamom, zašto si pucao u nju?... Samo sam se igrao... Čega si se igrao?..: Čilea...Kako si se to igrao Čilea da pucaš u svoju mamu?... Bio sam Allende... Allende nije pucao u svoju mamu, šta ti je! Baku nikada nisam vidio takvu; postala je strašno ozbiljna, ali ne i ljuta, više je bila onako ozbiljno tužna. Rekla si da je bolje ako Allendeova mama nije živa, već sam sav bio u suzama. Rekla sam, ali Miljenko... Pa, ako si rekla, šta sam onda kriv, samo sam se igrao Allendea i samo sam htio da njegova mama ne bude živa. Nikada nisam bio tako neutješan. Nemoj plakati, Allende je bio dobar i nikada ne bi ubio svoju mamu... Pa zašto ako je bolje da ne bude živa. Nisam ni primjećivao daje baka sa svakom rečenicom sve očajnija.Sinovi ne ubijaju mame nikad, ni onda kad je to bolje, jer nikada nije bolje da sinovi ubijaju majke i molim te pusti me sad na miru s Allendeom, igraj se nečeg drugog, igraj se partizana i Nijemaca, ubijaj njih ako ti je do toga, ali više nikad nemoj pucati u svoju majku.
Po podne je opet sve bilo u najboljem redu. Mama je zaboravila da sam je ubio i mirno je jela grah. Nisam se više igrao Allendea. Čekao sam televizijski dnevnik, vijesti iz Santiago de Chilea, na nekom je nogometnom stadionu Pinochet gitaristu, Allendeovu prijatelju, odsijekao prste na rukama, a ja sam se tad zarekao da nikada neću svirati gitaru.
Petnaestog dana, baš prije nego što će mama saznati za jedinicu iz matematike, učiteljica je u razred dovela novog učenika. Ovo je Ricardo, rekla je, on ne zna naš jezik, ali će ga naučiti. Ricardo je sjeo u zadnju klupu, bio je sitan i crn; imao je kosu koja je bila toliko crna da ti se činilo kako je zapravo plava. Ricardo je iz Čilea, upozorila nas je učiteljica na satu razredne zajednice, ali je sada i on iz Sarajeva, pa vas molim da se prema njemu ponašate kao da je oduvijek iz Sarajeva. Nisam razumio što to znači, iako sam shvatio kako je nešto strašno ozbiljno u pitanju Prije nego što Ricardo nauči naš jezik ja ću naučiti kako se treba ponašati prema ljudima koji su oduvijek iz Sarajeva. To mi je bilo jako važno; zbog Salvadora Allendea i zbog mame Allende, pitat ću ga je li živa mama Allende, ako jest onda ćemo se igrati palače Monada, Pinochet će opet ubijati Allendea, a Ricardo i ja ćemo ga spašavati. Samo da čujem što će mama Allende reći kad joj opet budu ubijali sina.
(Mama Leone)
Šestoga rujna počela je škola, učiteljica je rekla djeco jesen, olovke u šake, papir pred sebe i na posao. Pogledao sam kroz prozor u sunčan ljetni dan, zašto jesen kad nije jesen, mislio sam i počeo lagati: "Opalo je lišće, iz oblaka curi kiša, umoran pas vrzma mi se oko nogu." Dalje nije išlo; nije mi padalo na pamet što još učiteljica očekuje od jeseni i što bi joj se sve moglo podvaliti, digao sam ruku: drugarice učiteljice, jeste li ponijeli kišobran?... Molim?.,. Zanima me jeste li ponijeli kišobran... Zašto pitaš? Piši sastav, nema još puno vremena. Napisao sam: "Prošla je učiteljica. Nije imala kišobran jer ga je zaboravila kod kuće.. Ja sam je pozdravio i pitao: drugarice učiteljice je li ovo došla jesen. Potpisao sam se i predao rad. Učiteljica se iznenadila da sam tako brzo gotov; zapravo, nije se baš toliko iznenadila koliko je djelovala uvjerenom da sastav ništa ne valja. Tek sam drugi razred i još uvijek ne znam kako stvari u školi funkcioniraju: što je kraće i s manje opisa, književno će djelo dobiti nižu ocjenu. Mašta, mašti se prepusti, fantaziraj malo i zamišljaj, opisuj, nemoj reći jesen, nego kaži zrela, bogata i rujna jesen, rekla mi je sutra nakon što mi je dala dvojku.
Ali u mojoj mašti ona nije zrela, bogata i rujna, nego je jesen i gotovo, opirao sam se. Popodne je zazvonio telefon, učiteljica, tražila je moju mamu i rekla joj da sutra dođe u školu na razgovor. Šta si uradio?, namrštila se je kao da će me zgromiti, ništa nisam uradio, samo sam rekao da jesen meni nije bogata i učiteljica mi je dala dva... Ako u školi kažu da je bogata, onda ti ima biti bogata, pedagoški je zaključila mama, a ja sam otvorio enciklopediju Svijet oko nas, onu stranicu na kojoj je bila slika cirkusa: letačice na trapezu, lav skače kroz zapaljeni kolut, slon stoji na zadnjim nogama, a muškarac s ogromnim brkovima i u prugastome kostimu iznad glave drži velike crne utege. Bila mi je muka od jeseni i od prvog dana škole; htio sam ići u cirkus ili nisam htio ići u cirkus, nego sam htio nastupati u cirkusu, kao lav, slon ili žirafa i osjećao sam se strašno ograničen u svom ljudskom tijelu. Na žalost, nisam čitao Sartrea i još nisam znao ništa o egzistencijalnim tjeskobama. S njima ću se upoznati tek kada ih više ne budem imao jer ću se sav pretvoriti u jednu egzistencijalnu tjeskobu, pa će mi jesen biti zrela, bogata i rujna, jesen za čistu peticu.
Televizijski dnevnik počinjao je u osam; u petnaest do osam crtani film, onda reklame, pa kazaljka sata koja se pune tri minute okreće ekranom, globus-pleše u ritmu simfonije i kozmičke grmljavine, plove kontinenti, svijet počinje velikom Afrikom i malom Europom, nastavlja se dvjema Amerikama, velikim
Tihim oceanom i Azijom, na kraju simfonije opet Afrika i Europa, pa lice Mufida Memije podvezano debelim čvorom kravate, u rukama drži papir, najnovije vijesti iz Santiago de Chilea, predsjednička palača još nije pala, snage vojne hunte nadiru, štrajk vozača kamiona traje, Salvador Allende uputio je dramatičan poziv svim Čileancima i svjetskoj javnosti... Jesmo li i mi svjetska javnost? pitam baku. U neku ruku jesmo... A u koju ruku nismo?... U tu kojom mi mašeš ispred ekrana, pa ništa ne vidim.
Dobio sam jedinicu iz matematike i odmah sam je odlučio prešutjeti. Roditeljski sastanak je za petnaest dana. Toliko dugo mama neće znati. Već sam se osjećao kao osuđenik na smrt kojem je ostalo još petnaest dana. Srećom, tek mi je sedam godina, a tada je petnaest dana .kao petnaest godina. Preda mnom je dugo i sporo vrijeme; što budem stariji, ono će sve brže protjecati, ubrzavat će se kao veliki interkontinentalni, međugalaktički kamion, sve dok ne postane tako brzo da ga više neću uloviti, pa će bježati daleko ispred mene i činit će mi se kako je najveći dio moga života bio tada, dok sam imao sedam godina i da ću i četvrt stoljeća kasnije biti iskustvom sedmogodišnjak koji je greškom upao u stroj za brzo starenje. Nakon što sam prešutio prvu jedinicu, prešućivat ću i svaku sljedeću, sve dok se ne umorim i ne ostarim, dok ne završim školovanje i dok mami na kraju ne dosadi da se bavi mojim jedinicama.
Iz škole sam se vratio s tajnom. Činilo mi se da bi mi mogli jedinicu s lica pročitati; mama, istina, ne, ona ne čita ono što na mome licu piše, tata isto tako ne, on se ne usuđuje čitati jer dolazi samo posjetiti sina, ali baka, ona bi svakako mogla pročitati, ali nju moje jedinice uopće ne zanimaju. Već je sjela pred televizor, skoro će osam, nervozno puši i čeka početak dnevnika. U predsjedničkoj palači Monada ubijen je predsjednik Čilea Salvador Allende, govori Mufid Memija, e jadna mu majka, kaže baka, u palaču ulazi brkati muškarac sa šljemom na glavi,
Augusta Pinochet, kaže Memija, svinja fašistička, kaže baka, tko je to, pitam, on je ubio Allendea, kaže baka, a zašto ga nismo branili?... A kako bi ga mi iz Sarajeva branili?... Tako, pozvao nas je?... Šta pričaš, koga je pozvao?... Nas, mi smo u neku ruku svjetska javnost... E, u tu ruku u koju smo svjetska javnost, u tu ruku smo ga i branili, jadna li mu majka... Ko je majka Salvadora Allendea?... Ne znam, valjda, nesretna, nije živa... Zašto ne bi bila živa?... Bolje je da nije živa ako su joj ubili sina... A da su ubili nju, je l' bi bilo bolje da on nije živ?... Ne, to je druga stvar. Sinovi trebaju nadživjeti majke. Pogledao sam svoju mamu. Ona uopće nije gledala dnevnik. Sjedila je za kuhinjskim stolom i jela grah. Tek se vratila s posla, a moja mama bi najčešće po povratku s posla jela grah ili bi imala migrenu, pa bi bez graha otišla u sobu, spustila rolete, legla i glasno kukala.
Zašto je ubijen Salvador Allende? pitao sam je. Spustila je kašiku u tanjur, nalaktila se i podbočila glavu: zato što su ga ubili fašisti. Sve mi je, naravno, bilo jasno, kad fašisti ubijaju, onda ne pitaš zašto ubijaju; ona me je gledala nekako puna ponosa, bila je mlada, a mlade mame su tih godina bile sretne kad bi im se sinovi raspitivali za Salvadora Allendea. A mene od smrti nije hvatala jeza; smrt je u sebi još uvijek imala neke privlačnosti i još uvijek je bila samo znak na licu svijeta, kao što je znak i jesen, zrela, bogata i rujna. Nisam znao ništa o prizivanju smrti, niti sam bio praznovjeran, pa da znam kako smrt ne valja prečesto spominjati i prizivati, ali ipak te večeri nisam pitao mamu hoće li umrijeti prije mene ili će kao Allendeova mama na televiziji gledati snimke iz palače Monada. Naravno, ako je Allendeova mama živa, a bit će da jest kad baka već toliko strepi. Sve od čega je ona strepila, to se i ostvarilo.
Došla je subota; mama je usisavala po kući, a ja sam se igrao plastičnim pištoljem. Ne znam protiv koga sam ratovao, vjerojatno protiv Pinocheta, mama se sagnula i pokušavala usisati prašinu ispod kauča; prišao sam joj, prislonio pištolj na njezinu sljepoočnicu i opalio. Ispustila je cijev od usisivača, uspravila se, zapanjeno lice, mislim da će me udariti, nije me udarila, potekle su joj suze, istrčala je iz dnevnog boravka, povikala mama, mama, baka je sjedila na terasi i čitala novine, znao sam da sam učinio nešto strašno, ali sam isto tako znao da neću dobiti batine. Išunjao sam se u hodnik, na vrhovima prstiju došao do vrata terase i provirio. Mama je ridala, glava joj je bila u bakinu krilu, ona ju je milovala i govorila: neka, neka, smiri se, nije to ništa... Kako nije, rodila sam monstruma. Vratio sam se u sobu, otvorio enciklopediju na stranici s cirkusom, ali ništa nisam vidio, nisam mogao gledati, bilo mi je teško. Ako sam monstrum, bit će nešto strašno.
Zašto si ono uradio? pitala me je baka. Bili smo sami jer je mama bila na poslu. Zbog mame Allende... Kakve veze ima mama Allende s tvojom mamom, zašto si pucao u nju?... Samo sam se igrao... Čega si se igrao?..: Čilea...Kako si se to igrao Čilea da pucaš u svoju mamu?... Bio sam Allende... Allende nije pucao u svoju mamu, šta ti je! Baku nikada nisam vidio takvu; postala je strašno ozbiljna, ali ne i ljuta, više je bila onako ozbiljno tužna. Rekla si da je bolje ako Allendeova mama nije živa, već sam sav bio u suzama. Rekla sam, ali Miljenko... Pa, ako si rekla, šta sam onda kriv, samo sam se igrao Allendea i samo sam htio da njegova mama ne bude živa. Nikada nisam bio tako neutješan. Nemoj plakati, Allende je bio dobar i nikada ne bi ubio svoju mamu... Pa zašto ako je bolje da ne bude živa. Nisam ni primjećivao daje baka sa svakom rečenicom sve očajnija.Sinovi ne ubijaju mame nikad, ni onda kad je to bolje, jer nikada nije bolje da sinovi ubijaju majke i molim te pusti me sad na miru s Allendeom, igraj se nečeg drugog, igraj se partizana i Nijemaca, ubijaj njih ako ti je do toga, ali više nikad nemoj pucati u svoju majku.
Po podne je opet sve bilo u najboljem redu. Mama je zaboravila da sam je ubio i mirno je jela grah. Nisam se više igrao Allendea. Čekao sam televizijski dnevnik, vijesti iz Santiago de Chilea, na nekom je nogometnom stadionu Pinochet gitaristu, Allendeovu prijatelju, odsijekao prste na rukama, a ja sam se tad zarekao da nikada neću svirati gitaru.
Petnaestog dana, baš prije nego što će mama saznati za jedinicu iz matematike, učiteljica je u razred dovela novog učenika. Ovo je Ricardo, rekla je, on ne zna naš jezik, ali će ga naučiti. Ricardo je sjeo u zadnju klupu, bio je sitan i crn; imao je kosu koja je bila toliko crna da ti se činilo kako je zapravo plava. Ricardo je iz Čilea, upozorila nas je učiteljica na satu razredne zajednice, ali je sada i on iz Sarajeva, pa vas molim da se prema njemu ponašate kao da je oduvijek iz Sarajeva. Nisam razumio što to znači, iako sam shvatio kako je nešto strašno ozbiljno u pitanju Prije nego što Ricardo nauči naš jezik ja ću naučiti kako se treba ponašati prema ljudima koji su oduvijek iz Sarajeva. To mi je bilo jako važno; zbog Salvadora Allendea i zbog mame Allende, pitat ću ga je li živa mama Allende, ako jest onda ćemo se igrati palače Monada, Pinochet će opet ubijati Allendea, a Ricardo i ja ćemo ga spašavati. Samo da čujem što će mama Allende reći kad joj opet budu ubijali sina.
(Mama Leone)
-
alphonse kauders
- Posts: 2766
- Joined: 12/10/2004 22:10
- Location: def: a place of settlement, activity, or residence
#38
Evo "Historijska čitanka" u Wordu: http://www.sendspace.com/file/q7kxol
Ove priče su izlazile kao kolumna u Danima i tu mi je prvi put Jergović zapao za oči, valjda što je opisivao SFRJ vrijeme u svojim pričama kao što je i opisivao ljude i situaciju na Mejtašu (a i u čitavom Sarajevu) dok je odrastao.
Evo jedne od meni najdražih njegovih priča:
Česi
Godine, čudne godine. Tamno je bilo iza istočnih granica. Njihovi srp i čekić bili su nekako drukčiji od naših srpa i čekića. Postojala je neka sitna razlika u dizajnu, boji i obliku, oku neprimjetna, ali srcu i glavi jako važna. Oni su bili nešto sasvim drugo, drugi ljudi, daleki od nas, drugi komunizmi, ispunjeni nekim strašnim tajnama s kojima mi nismo željeli imati veze. Naš je komunizam više bio način života, oblik naše bezbrižnosti i način na koji smo štitili svoje bogatstvo i blagostanje.
Jesmo li zaista živjeli u blagostanju? To ne znaš, ali danas ti se čini kao da jesmo. A oni su bili siromašni. I ružno odjeveni. Bezoblične sive štofane hlače, rumunjski džins koji je izgledao kao odštampan u velikim kancelarijama, preko onih jastučića na koje se otiskuju štambilji, pa one tužne ženske marame, vunene kape nabijene preko očiju i brkovi. Rijetki žućkasti brkovi čeških, mađarskih i poljskih turista, njihove izvinjavajuće geste, poluspušteni pogledi i sram. Ti ljudi strašno su se sramili zbog načina na koji smo ih gledali. Tada toga nisi bio svjestan. Nisi to želio primijetiti. Da, naši sintetički džemperi su odvratni, naše gumene cipele su ružne, a naši dragi trabanti i varburzi nisu baš neka moćna obiteljska konjica, ali, vjerujte nam, nismo mi krivi za to, znamo mi sve, vidimo, jer imamo oči i sviđaju nam se vaša odijela, vaše farmerke donesene iz Trsta, otamo gdje mi nikada nećemo ići, ali šta da radimo kad sve to nije naša nafaka?
Eto, to su govorili pogledi Čeha na čiji smo račun pravili viceve i na kojima su nam se sviđale samo grudi njihovih sedamnaestogodišnjih kćeri, dok smo u brodićima s tomosom četiri oplovljavali Korčulu i Hvar i sve one zabačene kamene i stjenovite plaže na kojima se u tajnosti sunčala sva ljepota istočne Europe.
Kako nam barem te divne češke grudi nisu govorile da griješimo? Strašno griješimo kada mislimo da smo shvatili svijet oko sebe i da imamo pravo smijati mu se. Griješimo kada mislimo da smo bolji od njih, da su oni stvarno željeli trabante i varburge, da se tako loše oblače jer nemaju ukusa, jer su glupi i jer ne znaju šta je pravi život i pravi svijet kojega smo i mi dio.
Tko bi rekao, tih sedamdesetih godina, da ćemo jednoga dana šetati ulicama Praga, bez novaca u džepu, poderani, ružni i neobrijani, sa svojim jakim balkanskim bradama koje izgledaju kao prljavi novinski raster, a da će oko nas šetati lijepi i uredni, bogati i zadovoljni, svjetski odjeveni Česi i Čehinje. Ako nas ni ne pogledaju ili ako budu mislili da smo ružni, prljavi i glupi, hoćemo li se sjetiti kakvim smo ih očima gledali, iste te Čehe, onih davnih i za nas sretnih sedamdesetih godina, kada se njihov predsjednik zvao Gustav Husak, a ime našeg predsjednika znao je cijeli svijet. Milost mogu tražiti samo oni koji su milost i pokazivali. Gole grudi lijepih Čehinja danas nam znače nešto sasvim drugo.
U finalu prvenstva Europe u fudbalu 1976. igrali su SR Njemačka i Čehoslovačka. Za Čehoslovake je branio onaj Ivo Viktor, golman koji bi rukom bacio loptu sve do centra, a nikad ju nije ispucavao nogom. Očekivalo se da Nijemci pobijede i nitko zapravo nije bio siguran kako su Čehoslovaci u onim svojim smiješnim do pola crvenim, od pola bijelim dresovima i došli do utakmice za zlato. Ali kako to već biva kada se u mitskoj bici sudare veliki i mali, Nijemcima se nije dalo, probudili su se s lošom karmom, a Viktor je branio što ne bi nitko. Ostalo je neriješeno i nakon produžetaka, pa su izvođeni jedanaesterci. Nakon niza golova i jednog jedinog njemačkog promašaja loptu je na bijelu tačku postavio Antonin Panenka, a od stative do stative raširio se veliki Sep Mayer. Gledateljstvo se i tada moglo uvjeriti kako ne postoji golmanov strah od jedanaesterca, kao što je to vjerovao Peter Handke, nego se jedanaesterca boje pucači. Nije strašno primiti gol iz penala, ali je tragedija penal promašiti.
Panenka je uzeo zalet i, umjesto da raspali po lopti ili je plasira daleko od Mayera, sasvim lagano ju je potkopao i lopta je po sredini gola, sporo kao proljetni cvat, prešla preko golmana koji se bacio i pala u mrežu kao što u ceker upadne vješto ukradena konzerva mesnog nareska. Panenka je izveo jedanaesterac kao da nije Čeh, kao da mu život nije obilježen ružnim autima i lošim džemperima i kao da nije u finalu prvenstva Europe, nego je život samo sretni san. Bio je to gol u slavu optimizma i s njime je Čehoslovačka postala prvak Europe. Veliko je to: Biti jadan i biti optimist!
Ove priče su izlazile kao kolumna u Danima i tu mi je prvi put Jergović zapao za oči, valjda što je opisivao SFRJ vrijeme u svojim pričama kao što je i opisivao ljude i situaciju na Mejtašu (a i u čitavom Sarajevu) dok je odrastao.
Evo jedne od meni najdražih njegovih priča:
Česi
Godine, čudne godine. Tamno je bilo iza istočnih granica. Njihovi srp i čekić bili su nekako drukčiji od naših srpa i čekića. Postojala je neka sitna razlika u dizajnu, boji i obliku, oku neprimjetna, ali srcu i glavi jako važna. Oni su bili nešto sasvim drugo, drugi ljudi, daleki od nas, drugi komunizmi, ispunjeni nekim strašnim tajnama s kojima mi nismo željeli imati veze. Naš je komunizam više bio način života, oblik naše bezbrižnosti i način na koji smo štitili svoje bogatstvo i blagostanje.
Jesmo li zaista živjeli u blagostanju? To ne znaš, ali danas ti se čini kao da jesmo. A oni su bili siromašni. I ružno odjeveni. Bezoblične sive štofane hlače, rumunjski džins koji je izgledao kao odštampan u velikim kancelarijama, preko onih jastučića na koje se otiskuju štambilji, pa one tužne ženske marame, vunene kape nabijene preko očiju i brkovi. Rijetki žućkasti brkovi čeških, mađarskih i poljskih turista, njihove izvinjavajuće geste, poluspušteni pogledi i sram. Ti ljudi strašno su se sramili zbog načina na koji smo ih gledali. Tada toga nisi bio svjestan. Nisi to želio primijetiti. Da, naši sintetički džemperi su odvratni, naše gumene cipele su ružne, a naši dragi trabanti i varburzi nisu baš neka moćna obiteljska konjica, ali, vjerujte nam, nismo mi krivi za to, znamo mi sve, vidimo, jer imamo oči i sviđaju nam se vaša odijela, vaše farmerke donesene iz Trsta, otamo gdje mi nikada nećemo ići, ali šta da radimo kad sve to nije naša nafaka?
Eto, to su govorili pogledi Čeha na čiji smo račun pravili viceve i na kojima su nam se sviđale samo grudi njihovih sedamnaestogodišnjih kćeri, dok smo u brodićima s tomosom četiri oplovljavali Korčulu i Hvar i sve one zabačene kamene i stjenovite plaže na kojima se u tajnosti sunčala sva ljepota istočne Europe.
Kako nam barem te divne češke grudi nisu govorile da griješimo? Strašno griješimo kada mislimo da smo shvatili svijet oko sebe i da imamo pravo smijati mu se. Griješimo kada mislimo da smo bolji od njih, da su oni stvarno željeli trabante i varburge, da se tako loše oblače jer nemaju ukusa, jer su glupi i jer ne znaju šta je pravi život i pravi svijet kojega smo i mi dio.
Tko bi rekao, tih sedamdesetih godina, da ćemo jednoga dana šetati ulicama Praga, bez novaca u džepu, poderani, ružni i neobrijani, sa svojim jakim balkanskim bradama koje izgledaju kao prljavi novinski raster, a da će oko nas šetati lijepi i uredni, bogati i zadovoljni, svjetski odjeveni Česi i Čehinje. Ako nas ni ne pogledaju ili ako budu mislili da smo ružni, prljavi i glupi, hoćemo li se sjetiti kakvim smo ih očima gledali, iste te Čehe, onih davnih i za nas sretnih sedamdesetih godina, kada se njihov predsjednik zvao Gustav Husak, a ime našeg predsjednika znao je cijeli svijet. Milost mogu tražiti samo oni koji su milost i pokazivali. Gole grudi lijepih Čehinja danas nam znače nešto sasvim drugo.
U finalu prvenstva Europe u fudbalu 1976. igrali su SR Njemačka i Čehoslovačka. Za Čehoslovake je branio onaj Ivo Viktor, golman koji bi rukom bacio loptu sve do centra, a nikad ju nije ispucavao nogom. Očekivalo se da Nijemci pobijede i nitko zapravo nije bio siguran kako su Čehoslovaci u onim svojim smiješnim do pola crvenim, od pola bijelim dresovima i došli do utakmice za zlato. Ali kako to već biva kada se u mitskoj bici sudare veliki i mali, Nijemcima se nije dalo, probudili su se s lošom karmom, a Viktor je branio što ne bi nitko. Ostalo je neriješeno i nakon produžetaka, pa su izvođeni jedanaesterci. Nakon niza golova i jednog jedinog njemačkog promašaja loptu je na bijelu tačku postavio Antonin Panenka, a od stative do stative raširio se veliki Sep Mayer. Gledateljstvo se i tada moglo uvjeriti kako ne postoji golmanov strah od jedanaesterca, kao što je to vjerovao Peter Handke, nego se jedanaesterca boje pucači. Nije strašno primiti gol iz penala, ali je tragedija penal promašiti.
Panenka je uzeo zalet i, umjesto da raspali po lopti ili je plasira daleko od Mayera, sasvim lagano ju je potkopao i lopta je po sredini gola, sporo kao proljetni cvat, prešla preko golmana koji se bacio i pala u mrežu kao što u ceker upadne vješto ukradena konzerva mesnog nareska. Panenka je izveo jedanaesterac kao da nije Čeh, kao da mu život nije obilježen ružnim autima i lošim džemperima i kao da nije u finalu prvenstva Europe, nego je život samo sretni san. Bio je to gol u slavu optimizma i s njime je Čehoslovačka postala prvak Europe. Veliko je to: Biti jadan i biti optimist!
-
johnnykola
- Posts: 10316
- Joined: 15/10/2004 12:23
- Contact:
#39
nema do mišela uelbeka. sve ostalo je limunada.
-
lys
- Posts: 96
- Joined: 09/09/2007 01:07
- Location: Pariz
- Contact:
#41
Zastrasujuce je kako taj Michel Houellebecq ima "moc" da iz covjeka iscijedi svu pozitivnu energiju. Nije mi jasno na cemu pociva njegov uspjeh : sluzi se jeftinim marketinskim trikovima, malo seksa, malo provokacije, malo rasizma, a stil pisanja mu je ravan nuli.johnnykola wrote:nema do mišela uelbeka. sve ostalo je limunada.
Koliko se sjecam Jergovic je okarakterisan u Zagrebu kao branilac muslimanskih stavova kad se digao protiv Houellebecq-ovih rasistickih pisanja.
-
repeater
- Posts: 1635
- Joined: 04/07/2005 04:59
- Location: Yoknapatawpha County
- Contact:
#42
via B92
14. februar 2008.
Gradovi - Miljenko Jergović
Sa Miljenkom Jergovićem, verovatno najvećim savremenim hrvatskim piscem, ovog puta nismo pričali o njegovim knjigama i književnosti.Tema ovog razgovora su gradovi: Sarajevo, Zagreb i Beograd. Kakav je život, kakvi su ljudi, i koliko su se promenili najvažniji gradovi na teritoriji bivše Jugoslavije.
Intervju vodio: Bratislav Nikolić
Da počnemo od grada u kojem trenutno živiš. Da li je Zagreb metropola? Da li je dovoljno veliki grad za tebe?
-- U posljednjih nekoliko mjeseci veći dio vremena provodim u jednom selu, desetak kilometara od Zagreba. Znači, pobjegao sam od „formata“ Zagreba. S jedne strane taj grad je pravelik za mene, a s druge strane je premalen. Ali u svojim boljim trenucima on jest metropola. Volim Zagreb u julu i augustu, kada se isprazni.
Iz Sarajeva si u Zagreb došao pre 15 godina. Koliko se Zagreb promenio od tada?
-- Prilično se promijenio. Postao je nekako gospodstveniji, tolerantniji i svjetskiji. S druge strane, počeo je nalikovati, po svojim trgovačkim centrima i još po koječemu, nekoj čemernoj europskoj provinciji. To je valjda ta tranzicija.
Kako se danas osećaš kao Bosanac u glavnom gradu Hrvatske? Koliko si prihvaćen?
-- Nije me više briga jesam li prihvaćen. Prošlo me je. Šalim se, imam svoj krug ljudi, svoje čitatelje i svoje prodavače na pijaci i u samoposluzi, pa mi više i ne treba.
Odrasto si u Sarajevu, verovatno često odlaziš tamo...Stalno se priča kako je promenjena struktura stanovništva, kako su sad neki drugi ljudi građani Sarajeva, kako to više nije taj grad ... Šta ti o tome misliš? Kako izgleda Sarajevo danas, posle svega?
-Priča o Sarajevu je jako komplicirana. To je i najstrašnije i najljepše mjesto na zemlji. A što se tiče strukture stanovništva, ona je u svemu tome najmanji problem.
Postoje i priče kako je Sarajevo sada strogo muslimanski (''zeleni'') grad. Kako to komentarišeš?
-- Mislim da je to glupost. Sarajevo je strogo muslimansko na sličan način na koji je Beograd strogo pravoslavni, a Zagreb strogo katolički. Jedino je šteta što je Sarajevo došlo u tu fazu da ga se na ovakav način može uspoređivati sa Zagrebom i Beogradom. Šteta što je multikultura ostala uglavnom samo po fasadama.
Bio sam u Sarajevu pre 3 godine, i osećao sam se prilično opušteno... Nisam imao nikakvih problema, na radio stanicama puštala se i srpska muzika ...U Hrvatskoj nije baš tako , i imam utisak da su Srbi opušteniji kad dođu u Sarajevo, nego kad idu u Hrvatsku ... Kako ti to posmatraš?
-- Da, to je na žalost istina. Naravno, na žalost Zagreba. Sarajevo se i dalje voli pred turistima hvaliti svojom otvorenošću. I to je jako dobro. Zagreb ne drži do otvorenosti, sve dok to glasno ne kažeš. A kada kažeš, tada upiru prstom i tjeraju te tamo gdje će ti biti otvorenije, ili tamo odakle si došao. Naravno, to čine pojedinci. Ali gdje u takvim stvarima nije riječ o pojedincima?
Pre rata Nele Karajlić je mnogima bio najgotivniji lik iz Sarajeva, autentična gradska faca, pozitivni ludak, pesnik...Onda je došao u Beograd, i od tada je stalno u nekim polu- estradnim vodama i po mom mišljenju ništa dobro nije napravio... Sad mi izgleda kao da je bio u Bijelom Dugmetu, a ne u Zabranjenom Pušenju... Kako ti gledaš na Neleta danas, a kako si ga tada doživljavao?
-- Teško mi je o njemu govoriti. Osim, da mi je žao što ga slabije razumijem nego nekada. Iako, onaj jedan album, jedini koji je u Beogradu potpisao imenom Zabranjenog pušenja, bio je jako dobar. Mislim da je to jedan od rijetkih artefakata, umjetničkih proizvoda, u devedesetima, koji je do bola jasno i tačno tematizirao fenomen izbjeglištva. Nele je pjevao- ja nisam odavle! A nije lako ne biti odavle, nije lako tako živjeti, pa većina ljudi, tako i on, nakon nekog vremena pristanu da su odavle.
U Beogradu su izuzetno podeljena mišljenja o Kusturici... Šta sada misliš o njemu i njegovim filmovima?
-- U prva dva filma, te u Undergroundu on je za mene filmski genije. A što se života tiče, neka su mu Bog i Koštunica na pomoći. Ali moram reći i to da mi na živce idu oni koji previše kenjaju po Kusturici, bilo u Sarajevu, bilo u Beogradu. U Zagrebu ga uglavnom i ne spominju.
A ekipa oko ''Novog primitivizma ''? Da li je to bilo tvoje društvo, i da li je to bio tvoj smisao za humor?
-- To su, gotovo odreda, neki meni jako dragi ljudi. Privatno, i na svaki drugi način. Ali to definitivno nije moj smisao za humor, iako mi je sve njihovo smiješno i duhovito. Ja nikada nisam govorio kao Sarajlija ili Bosanac iz viceva. Rekao bih da i nisam nešto naročito duhovit.
Pre par godina si na promociji svoje knjige u Paviljonu Veljković , rekao da ti Beograd izgleda kao zgodna cura koja se desetak godina drogirala heroinom, i sad se polako ''skida'' ... Šta je ono što ti u Beogradu privlači najveću pažnju u pozitivnom i u negativnom smislu? Kako ti izgledaju ljudi? I da li se ta ''cura'' skinula sa teških droga?
-- Da, malo se Beograd popravio zadnjih godina. Ne znam je li se cura skinula s heroina, ili se u međuvremenu naučila nositi sama sa sobom. Volim taj dvadeset četverosatni beogradski život, restorane, knjižare i ljude koji govore glasno. Volim beogradske konobare i onaj jutarnji izgled grada, prizore oko Ušća, Kalimegdan, koji izgledaju kao u Lamentu nad Beogradom, Miloša Crnjanskog. A volim i to što nikada nisam toliko dugo da bi me nešto fasciniralo u negativnom smislu ili da bi mi počelo ići na živce.
Moj utisak je da je Beograd pun ''seljaka'' i krimogenih likova koji se ne stide svojih prostačkih manira,čak naprotiv... Kakva je situacija u Zagrebu i Sarajevu? Koliko ima primitivizma, bahatosti, agresije...? U Beogradu je, po mom mišljenju, sve to već postalo normalno, mada je ipak bolje nego što je bilo...
-- To je u Zagrebu i Sarajevu vrlo slično. Nigdje se kreteni ne stide svojih manira i svugdje su njihovi maniri vladajući. Nema tu pomoći. I to se, valjda, zove tranzicija.
Postoji dosta ljudi na ovim prostorima kojima je zanimljivije da putuju po gradovima bivše Jugoslavije nego da idu bilo gde na zapad. Jedan moj drugar mi je pričao da mu je prijatelj iz Londona nudio mesec dana da kod njega besplatno stanuje, ali, on bi pre otišao do Splita, na primer... Split ga više zanima od Londona. Kako to komentarišeš?
-- Isti sam takav. Ne volim putovati, osim po zemljama bivše Jugoslavije. Sve drugo me plaši i zamara. Mislim da se tu radi o nekoj vrsti anesteziranja turističkim posjetama životu koji bi mogao biti tvoj, a nije. U Beogradu mi ništa ne ide na živce, jer me se ništa ne tiče na takav način da bi mi išlo na živce, a opet je sve meni tako slično i privlačno. To je kao da imaš rezervni stan, ili rezervni život, u kojem se s vremena na vrijeme odmaraš od vlastitoga pravog života. Tako nešto ne možeš doživjeti u Londonu. London je inostranstvo, a Beograd nije. Nema to veze ni sa kakvom jebenom jugonostalgijom. Uostalom, dok je Jugoslavija postojala nije ni bio moguć taj efekat rezervnoga života.
U Beogradu, i u Sarajevu su narodnjaci i turbo folk opšte prihvaćeni, u Zagrebu je ta vrsta muzike sve popularnija ... Ljudi iz urbanih i alternativnih krugova pljuju po toj muzici i po ljudima koji je slušaju ...Ti si pisao o fenomenu narodnjaka, i nisi baš bio surov,čak si pokazao i određene simpatije za tu takozvanu potkulturu ... Halid Bešlić, Toma Zdravković, Sinan Sakić...Čini mi se da je tvoja poenta da i u takvoj muzici postoje dobre i loše pesme, i dobri i loši pevači ...
-- A ne, nisam imao nikakvih simpatija za Sinana Sakića! Da, postoje dobre i loše pjesme, ali o narodnjacima sam pisao i zato što mi pomalo ide na živce što je stvar intelektualnog prestiža i statusa nužno po njima pljuvati. Ne volim intelektualne mode, jer iz njih vazda viri nekakav šovinizam i nekakva zlovolja.
Nabroj neke svoje omiljene narodnjake, ali ne izvorne i sevdalinke, pošto je to društveno prihvatljivo, već prave novokomponovane...
-- Recimo, Prokleta je ova nedelja. Pa: Šta će mi život bez tebe draga. A od onih novijih Prvi poljubac, od Halida Bešlića.
Ko su po tebi najveći Sarajlije, Zagrepčani i Beograđani trenutno? Nabroj neka imena ljudi koje vezuješ za te gradove, i koje jako poštuješ...
-- Ivan Čolović, Latinka Perović, Senad Pećanin, Ivan Lovrenović, Nikola Plećaš (bivši reprezentativac Jugoslavije u košarci, gospodin iz Novog Zagreba), Viktor Žmegač… U biti, većina onih koje u pozitivnom smislu vezujem za te gradove anonimni su ljudi.
Imaš li neki omiljeni film o Beogradu? Ili film u kojem ti je Beograd najbolje prikazan?
-- Dečko koji obećava. To je onaj Beograd koji nas je, kao klince iz drugih gradova, fascinirao. Danas mi djeluje tako nostalgično. Drugi film bio bi Kad porastem biću Kengur. Iako, ruku na srce, Beograd iz Grlom u jagode je najbeogradskiji, ali vjerojatno i najnestvarniji.
A film o Sarajevu?
-- Valter brani Sarajevo i Sjećaš li se Dolly Bell.
Svi mi u Beogradu smo se uglavnom ''palili'' na Enu Begović i Miru Furlan, kad je u pitanju Zagreb. Ko je bila tvoja omiljena beogradska ''riba'' sa malih ekrana, tebi i tvom društvu?
-- Pa, recimo Sonja Savić, pa Olivera Ježina iz faze „Živeti kao sav normalan svet“.
Zagrepčanke i Beograđanke... Kakva je razlika?
-- Ne umijem klasificirati žene po gradovima
Sanader ili Milanović? ( zašto?)
-- Sanader, jer je Hrvatsku učinio tolerantnijom i jer se ne boji biti malo Srbin, Talijan, općenito Drugi. On je neusporedivo bolji od stranke kojoj je na čelu. Milanović je lošiji od svoje stranke.
Boris Tadić ili Čeda Jovanović? ( zašto?)
-- Čeda, naravno. LDP jedina je stranka od Triglava do Gevgelije u koju bih se učlanio. Čeda govori svari koje nije lako podnijeti, ali koje se moraju reći da bi se normalno živjelo. Žao mi je što nema jednog takvog u Hrvatskoj.
O čemu se radi u tvojoj poslednjoj knjizi, i da li ćemo je videti u Srbiji?
-- Recimo da je to priča o jednom ubojstvu i pet osumnjičenih. Da, pretpostavljam da će izaći i u Beogradu.
14. februar 2008.
Gradovi - Miljenko Jergović
Sa Miljenkom Jergovićem, verovatno najvećim savremenim hrvatskim piscem, ovog puta nismo pričali o njegovim knjigama i književnosti.Tema ovog razgovora su gradovi: Sarajevo, Zagreb i Beograd. Kakav je život, kakvi su ljudi, i koliko su se promenili najvažniji gradovi na teritoriji bivše Jugoslavije.
Intervju vodio: Bratislav Nikolić
Da počnemo od grada u kojem trenutno živiš. Da li je Zagreb metropola? Da li je dovoljno veliki grad za tebe?
-- U posljednjih nekoliko mjeseci veći dio vremena provodim u jednom selu, desetak kilometara od Zagreba. Znači, pobjegao sam od „formata“ Zagreba. S jedne strane taj grad je pravelik za mene, a s druge strane je premalen. Ali u svojim boljim trenucima on jest metropola. Volim Zagreb u julu i augustu, kada se isprazni.
Iz Sarajeva si u Zagreb došao pre 15 godina. Koliko se Zagreb promenio od tada?
-- Prilično se promijenio. Postao je nekako gospodstveniji, tolerantniji i svjetskiji. S druge strane, počeo je nalikovati, po svojim trgovačkim centrima i još po koječemu, nekoj čemernoj europskoj provinciji. To je valjda ta tranzicija.
Kako se danas osećaš kao Bosanac u glavnom gradu Hrvatske? Koliko si prihvaćen?
-- Nije me više briga jesam li prihvaćen. Prošlo me je. Šalim se, imam svoj krug ljudi, svoje čitatelje i svoje prodavače na pijaci i u samoposluzi, pa mi više i ne treba.
Odrasto si u Sarajevu, verovatno često odlaziš tamo...Stalno se priča kako je promenjena struktura stanovništva, kako su sad neki drugi ljudi građani Sarajeva, kako to više nije taj grad ... Šta ti o tome misliš? Kako izgleda Sarajevo danas, posle svega?
-Priča o Sarajevu je jako komplicirana. To je i najstrašnije i najljepše mjesto na zemlji. A što se tiče strukture stanovništva, ona je u svemu tome najmanji problem.
Postoje i priče kako je Sarajevo sada strogo muslimanski (''zeleni'') grad. Kako to komentarišeš?
-- Mislim da je to glupost. Sarajevo je strogo muslimansko na sličan način na koji je Beograd strogo pravoslavni, a Zagreb strogo katolički. Jedino je šteta što je Sarajevo došlo u tu fazu da ga se na ovakav način može uspoređivati sa Zagrebom i Beogradom. Šteta što je multikultura ostala uglavnom samo po fasadama.
Bio sam u Sarajevu pre 3 godine, i osećao sam se prilično opušteno... Nisam imao nikakvih problema, na radio stanicama puštala se i srpska muzika ...U Hrvatskoj nije baš tako , i imam utisak da su Srbi opušteniji kad dođu u Sarajevo, nego kad idu u Hrvatsku ... Kako ti to posmatraš?
-- Da, to je na žalost istina. Naravno, na žalost Zagreba. Sarajevo se i dalje voli pred turistima hvaliti svojom otvorenošću. I to je jako dobro. Zagreb ne drži do otvorenosti, sve dok to glasno ne kažeš. A kada kažeš, tada upiru prstom i tjeraju te tamo gdje će ti biti otvorenije, ili tamo odakle si došao. Naravno, to čine pojedinci. Ali gdje u takvim stvarima nije riječ o pojedincima?
Pre rata Nele Karajlić je mnogima bio najgotivniji lik iz Sarajeva, autentična gradska faca, pozitivni ludak, pesnik...Onda je došao u Beograd, i od tada je stalno u nekim polu- estradnim vodama i po mom mišljenju ništa dobro nije napravio... Sad mi izgleda kao da je bio u Bijelom Dugmetu, a ne u Zabranjenom Pušenju... Kako ti gledaš na Neleta danas, a kako si ga tada doživljavao?
-- Teško mi je o njemu govoriti. Osim, da mi je žao što ga slabije razumijem nego nekada. Iako, onaj jedan album, jedini koji je u Beogradu potpisao imenom Zabranjenog pušenja, bio je jako dobar. Mislim da je to jedan od rijetkih artefakata, umjetničkih proizvoda, u devedesetima, koji je do bola jasno i tačno tematizirao fenomen izbjeglištva. Nele je pjevao- ja nisam odavle! A nije lako ne biti odavle, nije lako tako živjeti, pa većina ljudi, tako i on, nakon nekog vremena pristanu da su odavle.
U Beogradu su izuzetno podeljena mišljenja o Kusturici... Šta sada misliš o njemu i njegovim filmovima?
-- U prva dva filma, te u Undergroundu on je za mene filmski genije. A što se života tiče, neka su mu Bog i Koštunica na pomoći. Ali moram reći i to da mi na živce idu oni koji previše kenjaju po Kusturici, bilo u Sarajevu, bilo u Beogradu. U Zagrebu ga uglavnom i ne spominju.
A ekipa oko ''Novog primitivizma ''? Da li je to bilo tvoje društvo, i da li je to bio tvoj smisao za humor?
-- To su, gotovo odreda, neki meni jako dragi ljudi. Privatno, i na svaki drugi način. Ali to definitivno nije moj smisao za humor, iako mi je sve njihovo smiješno i duhovito. Ja nikada nisam govorio kao Sarajlija ili Bosanac iz viceva. Rekao bih da i nisam nešto naročito duhovit.
Pre par godina si na promociji svoje knjige u Paviljonu Veljković , rekao da ti Beograd izgleda kao zgodna cura koja se desetak godina drogirala heroinom, i sad se polako ''skida'' ... Šta je ono što ti u Beogradu privlači najveću pažnju u pozitivnom i u negativnom smislu? Kako ti izgledaju ljudi? I da li se ta ''cura'' skinula sa teških droga?
-- Da, malo se Beograd popravio zadnjih godina. Ne znam je li se cura skinula s heroina, ili se u međuvremenu naučila nositi sama sa sobom. Volim taj dvadeset četverosatni beogradski život, restorane, knjižare i ljude koji govore glasno. Volim beogradske konobare i onaj jutarnji izgled grada, prizore oko Ušća, Kalimegdan, koji izgledaju kao u Lamentu nad Beogradom, Miloša Crnjanskog. A volim i to što nikada nisam toliko dugo da bi me nešto fasciniralo u negativnom smislu ili da bi mi počelo ići na živce.
Moj utisak je da je Beograd pun ''seljaka'' i krimogenih likova koji se ne stide svojih prostačkih manira,čak naprotiv... Kakva je situacija u Zagrebu i Sarajevu? Koliko ima primitivizma, bahatosti, agresije...? U Beogradu je, po mom mišljenju, sve to već postalo normalno, mada je ipak bolje nego što je bilo...
-- To je u Zagrebu i Sarajevu vrlo slično. Nigdje se kreteni ne stide svojih manira i svugdje su njihovi maniri vladajući. Nema tu pomoći. I to se, valjda, zove tranzicija.
Postoji dosta ljudi na ovim prostorima kojima je zanimljivije da putuju po gradovima bivše Jugoslavije nego da idu bilo gde na zapad. Jedan moj drugar mi je pričao da mu je prijatelj iz Londona nudio mesec dana da kod njega besplatno stanuje, ali, on bi pre otišao do Splita, na primer... Split ga više zanima od Londona. Kako to komentarišeš?
-- Isti sam takav. Ne volim putovati, osim po zemljama bivše Jugoslavije. Sve drugo me plaši i zamara. Mislim da se tu radi o nekoj vrsti anesteziranja turističkim posjetama životu koji bi mogao biti tvoj, a nije. U Beogradu mi ništa ne ide na živce, jer me se ništa ne tiče na takav način da bi mi išlo na živce, a opet je sve meni tako slično i privlačno. To je kao da imaš rezervni stan, ili rezervni život, u kojem se s vremena na vrijeme odmaraš od vlastitoga pravog života. Tako nešto ne možeš doživjeti u Londonu. London je inostranstvo, a Beograd nije. Nema to veze ni sa kakvom jebenom jugonostalgijom. Uostalom, dok je Jugoslavija postojala nije ni bio moguć taj efekat rezervnoga života.
U Beogradu, i u Sarajevu su narodnjaci i turbo folk opšte prihvaćeni, u Zagrebu je ta vrsta muzike sve popularnija ... Ljudi iz urbanih i alternativnih krugova pljuju po toj muzici i po ljudima koji je slušaju ...Ti si pisao o fenomenu narodnjaka, i nisi baš bio surov,čak si pokazao i određene simpatije za tu takozvanu potkulturu ... Halid Bešlić, Toma Zdravković, Sinan Sakić...Čini mi se da je tvoja poenta da i u takvoj muzici postoje dobre i loše pesme, i dobri i loši pevači ...
-- A ne, nisam imao nikakvih simpatija za Sinana Sakića! Da, postoje dobre i loše pjesme, ali o narodnjacima sam pisao i zato što mi pomalo ide na živce što je stvar intelektualnog prestiža i statusa nužno po njima pljuvati. Ne volim intelektualne mode, jer iz njih vazda viri nekakav šovinizam i nekakva zlovolja.
Nabroj neke svoje omiljene narodnjake, ali ne izvorne i sevdalinke, pošto je to društveno prihvatljivo, već prave novokomponovane...
-- Recimo, Prokleta je ova nedelja. Pa: Šta će mi život bez tebe draga. A od onih novijih Prvi poljubac, od Halida Bešlića.
Ko su po tebi najveći Sarajlije, Zagrepčani i Beograđani trenutno? Nabroj neka imena ljudi koje vezuješ za te gradove, i koje jako poštuješ...
-- Ivan Čolović, Latinka Perović, Senad Pećanin, Ivan Lovrenović, Nikola Plećaš (bivši reprezentativac Jugoslavije u košarci, gospodin iz Novog Zagreba), Viktor Žmegač… U biti, većina onih koje u pozitivnom smislu vezujem za te gradove anonimni su ljudi.
Imaš li neki omiljeni film o Beogradu? Ili film u kojem ti je Beograd najbolje prikazan?
-- Dečko koji obećava. To je onaj Beograd koji nas je, kao klince iz drugih gradova, fascinirao. Danas mi djeluje tako nostalgično. Drugi film bio bi Kad porastem biću Kengur. Iako, ruku na srce, Beograd iz Grlom u jagode je najbeogradskiji, ali vjerojatno i najnestvarniji.
A film o Sarajevu?
-- Valter brani Sarajevo i Sjećaš li se Dolly Bell.
Svi mi u Beogradu smo se uglavnom ''palili'' na Enu Begović i Miru Furlan, kad je u pitanju Zagreb. Ko je bila tvoja omiljena beogradska ''riba'' sa malih ekrana, tebi i tvom društvu?
-- Pa, recimo Sonja Savić, pa Olivera Ježina iz faze „Živeti kao sav normalan svet“.
Zagrepčanke i Beograđanke... Kakva je razlika?
-- Ne umijem klasificirati žene po gradovima
Sanader ili Milanović? ( zašto?)
-- Sanader, jer je Hrvatsku učinio tolerantnijom i jer se ne boji biti malo Srbin, Talijan, općenito Drugi. On je neusporedivo bolji od stranke kojoj je na čelu. Milanović je lošiji od svoje stranke.
Boris Tadić ili Čeda Jovanović? ( zašto?)
-- Čeda, naravno. LDP jedina je stranka od Triglava do Gevgelije u koju bih se učlanio. Čeda govori svari koje nije lako podnijeti, ali koje se moraju reći da bi se normalno živjelo. Žao mi je što nema jednog takvog u Hrvatskoj.
O čemu se radi u tvojoj poslednjoj knjizi, i da li ćemo je videti u Srbiji?
-- Recimo da je to priča o jednom ubojstvu i pet osumnjičenih. Da, pretpostavljam da će izaći i u Beogradu.
-
Nosferatu
- Posts: 2157
- Joined: 04/08/2006 03:34
- Location: Give me your tired, your poor, Your huddled masses yearning to breathe free
#43
Buick Riviera.
Meni simpaticna knjiga.
Pocela je duboko, u sredini moglo bi se reci i kompleksno, ali ipak, nije vjerodostojna slika Amerike, ni po kojoj paraleli, a svrsetak je mlohava cuna, totalno dibidus.
Ipak, to je romancic, za zabavu, i nista vise.
Zao mi je samo sto se nije Miljenko zadrzao malo vise na realni nego sto je otisao u Sci-Fi sekciju, s Srbinom koji je pocino zlocine u BiH, pa se onda ozenio Amerikankom, kcerkom multi-milionera koju je ostavio jer je pocela da udomljava kerove napustene ili Hasanom koji stoji na rubu ludila od kojeg ga jedino brani automobil kojem se je posvetio, ili jos nekakvih likova koji drze birtiju i s kojima igra bilijara...
Uglavnom, to je zadnje sto od Jergovica procitah...
Nit bih kudio, ni preporucio drugome... osim ako ne citate za zabave, hocete da upotpunite po metra procitanih Jergovicevih knjiga i ne mori vas sto mnogo toga cega, nema realne sanse da se realno desi u ovom zivotu, osim u toj Jerogvicevoj Americi. Jedine dvije dobre teme koji se knjiga dodiruje su muskarac i odnos s automobilom, i susret zrtve i krvnika, kao i semantika u kojoj Jergovic pojasnjava kako to razmislja Srbin a kako musliman. Ali moglo je to dosta bolje, meni se cini....
Meni simpaticna knjiga.
Pocela je duboko, u sredini moglo bi se reci i kompleksno, ali ipak, nije vjerodostojna slika Amerike, ni po kojoj paraleli, a svrsetak je mlohava cuna, totalno dibidus.
Ipak, to je romancic, za zabavu, i nista vise.
Zao mi je samo sto se nije Miljenko zadrzao malo vise na realni nego sto je otisao u Sci-Fi sekciju, s Srbinom koji je pocino zlocine u BiH, pa se onda ozenio Amerikankom, kcerkom multi-milionera koju je ostavio jer je pocela da udomljava kerove napustene ili Hasanom koji stoji na rubu ludila od kojeg ga jedino brani automobil kojem se je posvetio, ili jos nekakvih likova koji drze birtiju i s kojima igra bilijara...
Uglavnom, to je zadnje sto od Jergovica procitah...
Nit bih kudio, ni preporucio drugome... osim ako ne citate za zabave, hocete da upotpunite po metra procitanih Jergovicevih knjiga i ne mori vas sto mnogo toga cega, nema realne sanse da se realno desi u ovom zivotu, osim u toj Jerogvicevoj Americi. Jedine dvije dobre teme koji se knjiga dodiruje su muskarac i odnos s automobilom, i susret zrtve i krvnika, kao i semantika u kojoj Jergovic pojasnjava kako to razmislja Srbin a kako musliman. Ali moglo je to dosta bolje, meni se cini....
-
anais_nin
- Posts: 21856
- Joined: 06/07/2005 09:35
- Location: Mostar u srcu, guza u Torontu
#44 Re: Miljenko Jergovic
a gdje je bilo to "skidanje" tih prica Dzamonje i hoce li biti opet?sveu16 wrote:Nedavno sam ovdje skinuo price Daria Dzamonje, preko 200 stranica u PDF formatu.
Ima li neko nesto slicno od Miljenka Jergovica?
Hvala puno.
-
Nosferatu
- Posts: 2157
- Joined: 04/08/2006 03:34
- Location: Give me your tired, your poor, Your huddled masses yearning to breathe free
#45 Re: Miljenko Jergovic
Nije to dobro pitanjeanais_nin wrote:a gdje je bilo to "skidanje" tih prica Dzamonje i hoce li biti opet?sveu16 wrote:Nedavno sam ovdje skinuo price Daria Dzamonje, preko 200 stranica u PDF formatu.
Ima li neko nesto slicno od Miljenka Jergovica?
Hvala puno.
http://www.slobodna-bosna.ba/Plus/Dario ... aPrice.pdf
Pitanje je da li ce biti opet link za skidanje Jergoviceve Historijske citanke.
-
lilia
- Posts: 47
- Joined: 22/08/2007 21:33
#46 Re: Miljenko Jergovic
Prvi i posljednji put - Miljenko Jergovic
Maj je
sa pijace stizes zurna
i ovaj put svecano vesela
Kupila sam prve jagode - kazes
Hajde da jedemo prve jagode - zoves me
dok ih peres u cjediljki za makarone.
I danas se tacno sjecam
kada smo jeli prve jagode.
Onda dodje juni, pa usamljena vrelina jula
jagoda ima jos dvije-tri tezge
raspuknute su i trule, po peteljkama
hvata se budj.
Dugo ih cistis i zdjele bivaju sve manje.
Potom dodje august i zadnjih se jagoda
ne mogu sjetiti.
Ni sebe kako ih jedem.
Po tome sudim da ih nije ni bilo.
Maj je
sa pijace stizes zurna
i ovaj put svecano vesela
Kupila sam prve jagode - kazes
Hajde da jedemo prve jagode - zoves me
dok ih peres u cjediljki za makarone.
I danas se tacno sjecam
kada smo jeli prve jagode.
Onda dodje juni, pa usamljena vrelina jula
jagoda ima jos dvije-tri tezge
raspuknute su i trule, po peteljkama
hvata se budj.
Dugo ih cistis i zdjele bivaju sve manje.
Potom dodje august i zadnjih se jagoda
ne mogu sjetiti.
Ni sebe kako ih jedem.
Po tome sudim da ih nije ni bilo.
-
PAPS
- Posts: 4
- Joined: 31/01/2007 14:22
#47 Re:
[quote="alphonse kauders"]Evo "Historijska čitanka" u Wordu: http://www.sendspace.com/file/q7kxol
Može li se obnoviti ovaj link?
zahvaljujem
Može li se obnoviti ovaj link?
zahvaljujem
-
anđeo s greškom
- Posts: 68
- Joined: 05/09/2008 12:06
- Location: istočno od raja
#48 Re: Miljenko Jergovic
Jerogivć mi je jedan od najdražih pisaca... godi mi njegov stil... ovako Sarajevski Marlboro mi je prva njegova knjiga koju sam pročitala i priče su fakat odlične..., ali o tome je već sve ionako ispričano.
Njegov roman Gloria in excelsis je vjerojatno najbolje što je ikada napisao.
Ponekad mi se ipak čini da se često ponavlja.., i nekada mi se čini da je više priučeni pisac, nego netko stvarno vrlo talentiran.., ali to je samo nekada. Svejedno, upravo čitam Karivane i zbilja uživam u pričama.
Nemam neke previše veze sa Bosnom.., osim par zaboravljenih ljubavi, ali uz njega sam ju zavoljela...
Njegov roman Gloria in excelsis je vjerojatno najbolje što je ikada napisao.
Ponekad mi se ipak čini da se često ponavlja.., i nekada mi se čini da je više priučeni pisac, nego netko stvarno vrlo talentiran.., ali to je samo nekada. Svejedno, upravo čitam Karivane i zbilja uživam u pričama.
Nemam neke previše veze sa Bosnom.., osim par zaboravljenih ljubavi, ali uz njega sam ju zavoljela...
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#49 Re: Miljenko Jergovic
460 stranica Miljenka Jergovica (PDF)...sveu16 wrote:Nedavno sam ovdje skinuo price Daria Dzamonje, preko 200 stranica u PDF formatu.
Ima li neko nesto slicno od Miljenka Jergovica?
Hvala puno.
http://www.speedyshare.com/252348741.html
-
alphonse kauders
- Posts: 2766
- Joined: 12/10/2004 22:10
- Location: def: a place of settlement, activity, or residence
#50 Re: Miljenko Jergovic
Ne može, piše da je oštećen:) Evo opet Historijska čitanka u wordu: http://www.speedyshare.com/827649358.htmlFair Life wrote:460 stranica Miljenka Jergovica (PDF)...sveu16 wrote:Nedavno sam ovdje skinuo price Daria Dzamonje, preko 200 stranica u PDF formatu.
Ima li neko nesto slicno od Miljenka Jergovica?
Hvala puno.
http://www.speedyshare.com/252348741.html