Nedavno sam ovdje skinuo price Daria Dzamonje, preko 200 stranica u PDF formatu.
Ima li neko nesto slicno od Miljenka Jergovica?
Hvala puno.
Miljenko Jergovic
Moderator: Chloe
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#2
Na..bo si kad black vidi da si zbog ovoga otvorio novu temu 
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#3
Pise: Miljenko JERGOVIC
MALO JE ZNANO, ALI JE ZNANO DA SE SVETAC
zastitnik Bosne zove Ilija. To je isti onaj Gromovnik koji sredjuje stvari s munjama i koji je za nebeski elektricitet bio zaduzen prije nego sto su se pojavili Tesla i Emerson. Na osnovu cinjenice da Bosnu brani tako prijek i borben svetac dalo bi se zakljuciti kako je to zemlja koje se svi plase, zemlja u koju nitko nece barnuti od silnoga straha da ga ne spali grom iz vedra neba. Ali kako nije tako, za vjerovati je da je sveti Ilija u medjuvremenu promijenio narav i da nam je o tome vec poslao poruku, ali je mi nismo najbolje shvatili ili je nismo bili u stanju procitati.
A evo kakva bi, recimo, mogla biti poruka svetog Ilije Bosni: Prije deset godina u Sarajevo je po pjesnickom poslu dosao jedan iznimno lud pjesnik iz Zagreba. Njegovoj blesavosti svi smo se smijali, a on je, onako bradat i zazarenih ociju, recitirao svoje pjesme o vagini, vulvi i Starom zavjetu. Tko bi ga ozbiljno shvatio dok vice i skakuce po Sarajevu, a starije se zene pitaju je li pijan ili je drogiran ili je sejtanu stao na rep.
Jedini koji ga je ozbiljno shvatio bio je jedan sarajevski pjesnik. Taj se tako strasno naljutio na svoga zagrebackog kolegu da je na svaku njegovu rijec poceo ispaljivati svoje tri, a na svaku njegovu ludoriju izveo bi tri svoje. Trajalo je to cijelo popodne i vecer, sve do dugo u noc. Zagrebacki ludovan se vec umorio i ponestalo mu je daha tako da je vec poceo bivati normalan i vec je sarajevskoga kolegu u cudu gledao, sve se pitajuci sta mu je i odakle mu tolika energija, ali ovaj se nije predavao, mahao mu je prstom ispred nosa, izgovarao neobicne rijeci i prijetio mu kao sto prijete andjeli kad ugledaju nekoga tko raspuhuje maslacke na livadi.
Mi smo se, naravno, smijali i nista nismo shvacali. Bili smo sretni u svome smijehu, sretni pored njih dvojice koji su se, eto, borili na nekom nevidljivom megdanu i u bici kojoj nismo znali svrhe, ni smisla, sve dok jedan nije nadjacao drugog i sve dok se zagrebacki pjesnik nije sasvim smirio, postao obican i pretvorio se u jednog od nas.
Sarajevskom pjesniku ime je Ilija Ladin. On je te noci sve sile ovoga svijeta i sve muze koristio u igri kojoj nikada necemo shvatiti pravi cilj. Pobijedio je, a da o tome nisu izvijestile nijedne novine, niti je ikada itko o tome napisao i retka. Godinama smo pokusavali prepricati ovaj dogadjaj, ali ni to nije islo jer nitko od nas nije bio u stanju ponoviti nijednu Ilijinu rijec, a tih rijeci bilo je vise nego sto se ikada naslo rijeci na jednom mjestu.
Sudbina se poigrala s Ilijom kad su mu na krstenju dali to ime. Umjesto da salje munje i gromove, on je stitio maslacke u polju i svaku zvjercicu koja izmedju njih prodje. Bezazlen onoliko koliko ljudima nije dato da bezazleni budu, Ilija Ladin je svijetom isao kao kontrapunkt vlastitog imena i uspio je nadludovati ludoga zagrebackog pjesnika, iako je samo malo bio lud, svakako puno manje od svoga kolege.
O svecima znamo jako malo, a o andje lima tek neznatno vise. Tako ni o stvarnoj prirodi svetoga Ilije Gromovnika, opunomocenog zastitnika Bosne, ne znamo uglavnom nista, ali mozda su nas svete price i zemaljske predaje prevarile i mozda je taj Ilija bio na sliku i priliku Ilije Ladina. Uostalom, tko bi ovu zemlju mogao gromovima i munjama braniti kad je to takva zemlja koju najcesce valja braniti od nje same i od njezinih odmetnutih sinova i kceri. Lako bi bilo spaliti cijeli svijet jer joj je ucinio nesto nazao, ali kako spaliti nju jer je tko zna koliko puta digla ruku sama na sebe? Zato je Bosni dato da joj zastitnik bude svetac za kojega se tek prica da gromovima upravlja, a zapravo vise racuna vodi o glavi zadnjeg maslacka u polju. Ili tu uopce ne treba biti govora o svecima i zastitnicima, nego trebamo ostati pri ljudima i pri onome cime su oni ispunili svoj zivotni vijek. Ilija Ladin je tako jednom davno kupio auto; kupio je spaceka, iako nije imao vozacku dozvolu, niti je imao plan da ikada do nje dodje. Taj spacek istrunuo je u Ilijinom dvoristu, a pjesnik je o tom dogadjaju napisao pjesmu. Ta pjesma sve objasnjava: i koliko covjeku vrijede zemne stvari i koliko upotrebne vrijednosti mogu biti upotrijebljene u razlicite svrhe i koliko je zapravo sasvim opravdano kupiti auto samo zbog jedne pjesme i prozivjeti zivot da bi ju covjek napisao. A sto se tice one bitke sa zagrebackim pjesnikom, neka bude receno jos samo ovo: Mozda je Ilija bio malo ljubomoran sto smo cak iz Zagreba pozivali pjesnika kad smo ovdje vec imali njega. Ljubomora nije svojstvena svecima, ali andjelima jest.
MALO JE ZNANO, ALI JE ZNANO DA SE SVETAC
zastitnik Bosne zove Ilija. To je isti onaj Gromovnik koji sredjuje stvari s munjama i koji je za nebeski elektricitet bio zaduzen prije nego sto su se pojavili Tesla i Emerson. Na osnovu cinjenice da Bosnu brani tako prijek i borben svetac dalo bi se zakljuciti kako je to zemlja koje se svi plase, zemlja u koju nitko nece barnuti od silnoga straha da ga ne spali grom iz vedra neba. Ali kako nije tako, za vjerovati je da je sveti Ilija u medjuvremenu promijenio narav i da nam je o tome vec poslao poruku, ali je mi nismo najbolje shvatili ili je nismo bili u stanju procitati.
A evo kakva bi, recimo, mogla biti poruka svetog Ilije Bosni: Prije deset godina u Sarajevo je po pjesnickom poslu dosao jedan iznimno lud pjesnik iz Zagreba. Njegovoj blesavosti svi smo se smijali, a on je, onako bradat i zazarenih ociju, recitirao svoje pjesme o vagini, vulvi i Starom zavjetu. Tko bi ga ozbiljno shvatio dok vice i skakuce po Sarajevu, a starije se zene pitaju je li pijan ili je drogiran ili je sejtanu stao na rep.
Jedini koji ga je ozbiljno shvatio bio je jedan sarajevski pjesnik. Taj se tako strasno naljutio na svoga zagrebackog kolegu da je na svaku njegovu rijec poceo ispaljivati svoje tri, a na svaku njegovu ludoriju izveo bi tri svoje. Trajalo je to cijelo popodne i vecer, sve do dugo u noc. Zagrebacki ludovan se vec umorio i ponestalo mu je daha tako da je vec poceo bivati normalan i vec je sarajevskoga kolegu u cudu gledao, sve se pitajuci sta mu je i odakle mu tolika energija, ali ovaj se nije predavao, mahao mu je prstom ispred nosa, izgovarao neobicne rijeci i prijetio mu kao sto prijete andjeli kad ugledaju nekoga tko raspuhuje maslacke na livadi.
Mi smo se, naravno, smijali i nista nismo shvacali. Bili smo sretni u svome smijehu, sretni pored njih dvojice koji su se, eto, borili na nekom nevidljivom megdanu i u bici kojoj nismo znali svrhe, ni smisla, sve dok jedan nije nadjacao drugog i sve dok se zagrebacki pjesnik nije sasvim smirio, postao obican i pretvorio se u jednog od nas.
Sarajevskom pjesniku ime je Ilija Ladin. On je te noci sve sile ovoga svijeta i sve muze koristio u igri kojoj nikada necemo shvatiti pravi cilj. Pobijedio je, a da o tome nisu izvijestile nijedne novine, niti je ikada itko o tome napisao i retka. Godinama smo pokusavali prepricati ovaj dogadjaj, ali ni to nije islo jer nitko od nas nije bio u stanju ponoviti nijednu Ilijinu rijec, a tih rijeci bilo je vise nego sto se ikada naslo rijeci na jednom mjestu.
Sudbina se poigrala s Ilijom kad su mu na krstenju dali to ime. Umjesto da salje munje i gromove, on je stitio maslacke u polju i svaku zvjercicu koja izmedju njih prodje. Bezazlen onoliko koliko ljudima nije dato da bezazleni budu, Ilija Ladin je svijetom isao kao kontrapunkt vlastitog imena i uspio je nadludovati ludoga zagrebackog pjesnika, iako je samo malo bio lud, svakako puno manje od svoga kolege.
O svecima znamo jako malo, a o andje lima tek neznatno vise. Tako ni o stvarnoj prirodi svetoga Ilije Gromovnika, opunomocenog zastitnika Bosne, ne znamo uglavnom nista, ali mozda su nas svete price i zemaljske predaje prevarile i mozda je taj Ilija bio na sliku i priliku Ilije Ladina. Uostalom, tko bi ovu zemlju mogao gromovima i munjama braniti kad je to takva zemlja koju najcesce valja braniti od nje same i od njezinih odmetnutih sinova i kceri. Lako bi bilo spaliti cijeli svijet jer joj je ucinio nesto nazao, ali kako spaliti nju jer je tko zna koliko puta digla ruku sama na sebe? Zato je Bosni dato da joj zastitnik bude svetac za kojega se tek prica da gromovima upravlja, a zapravo vise racuna vodi o glavi zadnjeg maslacka u polju. Ili tu uopce ne treba biti govora o svecima i zastitnicima, nego trebamo ostati pri ljudima i pri onome cime su oni ispunili svoj zivotni vijek. Ilija Ladin je tako jednom davno kupio auto; kupio je spaceka, iako nije imao vozacku dozvolu, niti je imao plan da ikada do nje dodje. Taj spacek istrunuo je u Ilijinom dvoristu, a pjesnik je o tom dogadjaju napisao pjesmu. Ta pjesma sve objasnjava: i koliko covjeku vrijede zemne stvari i koliko upotrebne vrijednosti mogu biti upotrijebljene u razlicite svrhe i koliko je zapravo sasvim opravdano kupiti auto samo zbog jedne pjesme i prozivjeti zivot da bi ju covjek napisao. A sto se tice one bitke sa zagrebackim pjesnikom, neka bude receno jos samo ovo: Mozda je Ilija bio malo ljubomoran sto smo cak iz Zagreba pozivali pjesnika kad smo ovdje vec imali njega. Ljubomora nije svojstvena svecima, ali andjelima jest.
-
basta sljezove boje
- Posts: 3623
- Joined: 16/03/2007 14:54
#6
preskupa je clanarina
Jerga se toliko raspisao da vise ne zna sta pise. Ima pricu o tome kako je covjek na hiljadarci Alija Sirotanovic, a covjek je radio u zeljezari Zenica, Arif Heralic. Onda je lupio da bi Franz Beckenbauer bio njemacki postar da nije bio nogometas. Jedina referenca mu je bilo to sto je Kaiseru stari radio u posti
Jerga se toliko raspisao da vise ne zna sta pise. Ima pricu o tome kako je covjek na hiljadarci Alija Sirotanovic, a covjek je radio u zeljezari Zenica, Arif Heralic. Onda je lupio da bi Franz Beckenbauer bio njemacki postar da nije bio nogometas. Jedina referenca mu je bilo to sto je Kaiseru stari radio u posti
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#8
Miljenko Jergović
MAMA LEONE
Kad sam se ja rodio,
zalajao je pas na hodniku porodilišta
TI SI TAJ ANĐEO
Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta; doktor Srećko bijesno je smaknuo masku s lica, istrčao iz rađaonice i rekao: Jebem ti zemlju u kojoj se djeca rađaju u štenarama! Meni tog časa još ništa nije bilo jasno, punim sam plućima hvatao zrak i po prvi put se nalazio pred životnim paradoksom: Svijet u kojem sam se zatekao bio je grozan iako ga nisam mogao uspoređivati s drugim svjetovima, ali me neki vrag tjerao da dišem i da se za taj Svijet vežem onako kao što se nikada neću vezati ni za jednu ženu. Kad sam kasnije prepričavao ovaj događaj, najprije majci, pa ocu, a čim sam porastao i prijateljima, odmahivali su i govorili da izmišljam, da se ničega ne mogu sjećati, a pogotovu da nije moguće kako sam s prvim plačem počeo donositi ontološke zaključke. U početku me je nerviralo što me smatraju lašcem, znao bih se gorko rasplakati, udarati se šakama po glavi i urlati: Vidjet ćete vi svoga Boga kad ja umrem! S godinama sam se smirio, shvaćajući da je ovaj Svijet, o kojem sam već nešto znao i mogao sam ga uspoređivati s vlastitim iskustvima, a onda i sa snovima, utemeljen na nepovjerenju i na neobičnoj ljudskoj sklonosti da vas smatraju potpunom budalom čim govorite istinu, a doživljavaju vas ozbiljno čim počnete lagati. Osim toga, relativno sam rano, u petoj ili šestoj godini, zaključio da su okolnosti vezane za smrt apsolutno nepovoljne i odlučio sam da prestanem prijetiti umiranjem, barem dok ne razriješim problem s postojanjem ili nepostojanjem Boga. Bog mi je bio važan kao eventualni svjedok koji će potvrditi moje posljednje predsmrtno iskustvo i koji će znati da ne lažem kada svjedočim o onom prvom predsmrtnom iskustvu iz rađaonice.
Ima li Boga? upitao sam svoju baku Olgu Rejc jer mi se od svih ljudi koje sam upoznao u tih šest godina života činila nekako najpouzdanijom osobom. Za neke ga ljude ima, a za druge nema, odgovorila je mirno, kao da to nije važna stvar ili kao da se o njoj može govoriti samo u stanju potpune ravnodušnosti. Ima li ga za nas? pokušao sam vrlo diplomatski formulirati pitanje; naime već sam bio primijetio da moji bližnji iznimno cijene svaki moj socijalizacijski napor i vole kada o svim stvarima govorim u prvom licu množine - recimo kad ćemo ručati, kad ćemo na izlet, kad ćemo se i mi razboljeti od gripe... Mislio sam kako i pitanje vjerovanja treba, barem u početku, smjestiti u takav kontekst. Za mene Boga nema, rekla je, a što se tebe tiče ne znam. Tada sam naučio kako postoje istine koje govoriš samo sebi i u svoje ime. Bio sam zadovoljan što je tako, premda me nije oduševljavala činjenica da pitanje Boga ne mogu riješiti odmah.
Desetak godina kasnije još uvijek nisam bio načisto s Bogom, ali sam otkrio kada je moja baka Olga Rejc zaključila da Ga nema. Bilo je rano proljeće, svi su otišli na izlet, a ja sam ostao sam kod kuće. Po običaju, počeo sam preturati po ormarima. Nisam znao što tražim, ali sam uvijek nešto nalazio, nešto što se ticalo života mojih bližnjih, mame i tate, bake i djeda, a što su oni iz različitih razloga pokušavali sakriti od mene. Njihove intimne povijesti bile su tako mračne, ili su ih oni doživljavali mračnima, a moj istraživački duh bio je tako živ, da sam nakon nekoliko mjeseci rada na njihovim biografijama već mnogo više saznao iz tajnih izvora nego što su mi za cijelog prethodnog života sami bili spremni reći ili priznati. Moj početni interes ubrzo se pretvorio u opsesiju, a potom u maniju. Svaki put bih bio razočaran ako o nekome od njih ne bih otkrio ništa žestoko ili prljavo, te sam već unaprijed čeznuo za tim da pronađem dokaz kako mi je otac homoseksualac, majka bivša vozačica tramvaja, djed informbiroovac ili barem kockar koji je na preferansu izgubio pola Sarajeva. Volio sam te ljude i to mi morate vjerovati na riječ, ali sam više od njih volio mala sitna svjedočanstva o onome što su željeli prešutjeti da bi se, barem u očima svoga sina i unuka, kvalificirali za raj.
E, tog dana otkrio sam dvostruko dno u velikom ormaru za garderobu, u spavaćoj sobi. Podigao sam dasku i ispod nje našao izrezbarenu drvenu škatulju, okruglu staklenu kutijicu i zelenu fasciklu s dokumentima. Posložio sam sve to na ćilim, duboko uzdahnuo, pa otklopio škatulju. Bila je puna zemlje. Obične smeđe zemlje s kamenčićima i vlatima trave, davno osušene, koja se raspadala pod prstima. U ovoj zemlji sigurno neće saditi cvijeće, pomislio sam, a onda, ne bez straha, zavukao prste do dna škatulje i polako započeo s pretraživanjem. No, nije bilo baš ničega osim kamenčića, trave i puno, puno zemlje. Ne biste vjerovali koliko zemlje može stati u drvenu škatulju. Mnogo više nego što se može zamisliti. Da biste znali o čemu govorim, uzmite već sutra neku kartonsku kutiju, jer pretpostavljam da vam drvena škatulja nije pri ruci, otiđite u park i napunite je zemljom. Nećete vjerovati vlastitim očima!
Prešao sam na staklenu kutijicu. U njoj je bio džepni sat, prsten - pokušao sam ga nataknuti na domali prst, ali je prsten bio prevelik, potom je tu bio minijaturni metalni kipić nekoga sveca, pa igla za kravatu i sasvim mala knjižica Antona Aškerca, tiskana na slovenskom, s najtanjim stranicama koje sam ikada vidio. Nije bilo više ničega osim dva zelena vojnička dugmeta s orlovima raširenih krila. Ti su me orlovi uplašili jer su mi djelovali poznato.
Prije nego što sam otvorio fasciklu pomislio sam na one stvari koje čovjek ne treba u životu znati. Pomislio sam na tajne koje moraju ostati zatajene da bi sve ovo imalo nekoga smisla, ali kako se nijedne takve tajne nisam mogao sjetiti, odlučio sam da nastavim. U fascikli su bila tri lista papira. Rodovnica na ime M. R., krštenica na ime M. R. i telegram u kojemu je pisalo: "Izvješćujemo vas da je vojnik M. R. dana 10. rujna smrtno stradao u borbi s partizanskom bandom."
M. R. je bio moj ujak. Znao sam da je poginuo u ratu, znao sam da nije bio partizan, ali nisam mogao ni sanjati da je bio Neprijatelj.
Vratio sam sve stvari na svoje mjesto i zatvorio ormar. Dok sam ga zatvarao, već sam znao da u mome životu više nikada i ništa neće biti onakvo kakvo je bilo prije nego što sam pronašao dvostruko dno, ali i da nijedno obiteljsko istraživanje više nema smisla, nego dolazi vrijeme kada se postavljaju pitanja, naravno samo onima koje ta pitanja neće povrijediti i koji na njih mogu odgovoriti tako da za sobom ne ostave krvav trag.
Danima sam čekao priliku i nisam je dočekao. Baka nije izlazila iz kuće, a kad bi izašla, nije bilo mame, a samo sam mamu mogao pitati. Ona svog brata nije poznavala. Rodila se četiri mjeseca prije nego što je on poginuo, ali ju nikada nije vidio. On joj je ostavio ime. Djed je htio da se zove Regina, ali je M. želio da mu se sestra zove po jednom drvetu koje raste u Bosni. Raste i u drugim zemljama, ali druge zemlje za nas nisu bile važne jer su u njima i djed, i ujak, i otac, i svi - samo odlazili ratovati.
Otišao sam mami na radno mjesto. Možemo li biti sami pola sata? Ona se namrgodila i već sam znao šta joj se vrti po glavi: priznat će da se drogira, da je nekoj curi napravio dijete, da je dobio četrnaestu jedinicu iz matematike, da je homoseksualac... Mahao sam kažiprstom lijevo-desno, premda još ništa jedno drugome nismo rekli. Sjeo sam. Sve je u redu, samo me malo pusti. Umjesto da se smiri, mama je bila još užasnutija. Morao sam započeti da ne bi skočila kroz prozor i slomila nogu. Ja: Otvorio sam ormar. Mama: Moralo se to jednom dogoditi. Ja: Našao sam. Mama: Šta? Ja: Sve. Mama: I zemlju? Ja: Zemlja je s groba? Mama: Molim te samo jedno. Nikada joj ništa nemoj reći. Ja: Znam. Tebi sam došao.
Dio priče koji slijedi saznao sam tada, od svoje mame, a on glasi otprilike ovako. Kada je završio gimnaziju, onu istu u koju ću pedesetak godina kasnije ja krenuti, moj ujak bio je mobiliziran. I kako je savršeno govorio njemački, a po svome djedu bio Nijemac, rasporedili su ga u jedinicu koja je formalno bila dio Wermachta, ali su je popunjavali naši ljudi. Poslali su ih u Slavoniju, a moj je djed panično počeo obilaziti grad, ići od poznatog do poznatog i od kancelarije do kancelarije ne bi li uspio osloboditi sina vojske. Međutim, od svih mogućih veza upalila je tek ona komunistička. Jedan prijatelj, visoki željezničarski činovnik, partijski ilegalac, rekao mu je kako bi se dalo srediti da M. pobjegne iz svoje jedinice i da će ga dva kilometra od baze prihvatiti bosanski partizani. Djed je smatrao kako je ideja sasvim dobra, no kad je plan ispričao baki, ona se užasnula. Prvo, nije vjerovala da joj partizani neće ubiti sina čim ga vide u njemačkoj uniformi, a ako ga i ne ubiju, izgubit će glavu u partizanskoj uniformi. Naime, činilo joj se kako je ipak sigurnije biti Neprijatelj. Djed ju je uvjeravao, ali nije pomagalo. Urlao je da se tresao stan, očajan jer ni sam nije bio siguran što treba učiniti, ali i jer je bio siguran kako bi se sve moglo završiti, na čijoj je strani pravda i tko će dobiti rat. Mama naravno nije znala što je djed vikao, ali ja sam siguran da je vikao baš ono što mi je kao sasvim malom dječaku odurlao kad mi je pričao priču o Drugom svjetskom ratu: Hitler je idiot. To sam rekao odmah 1939. Idioti gube ratove, ali ubiju više ljudi nego što ti možeš zamisliti. A onda je došao Pavelić. Pavelić je bio smeće. Našu je djecu slao na Staljingrad i od naše djece je pravio zločince. Napravio je malu, smrdljivu državu koja je izvrilivala iz velike švapske guzice. To je bio Pavelić, a ja to znam i uvijek sam znao, ali od tog znanja nemaš nikakve koristi jer ti ono ne može spasiti glavu. Mislim da je baš to baki vikao jer se i onda, u jesen 1971., tresla kuća, jer je u licu bio crven kao partijska zastava, jer su mu usne poplavile i jer mu je moja mama prišla, uhvatila ga za ramena, počela tresti i govoriti: Tata, smiri se, smiri se... Ali on se nije smirivao, nego je nastavljao urlati o Maksu Luburiću koji je kuhao ljude u kipućoj vodi i koji je djedova prijatelja, željezničara, u martu 1945. živoga odrao u kući strave na Skenderiji. Onda je mama počela plakati i ponavljati: Tata moj dragi, nemoj više, ko Boga te molim... On se odjednom smirio, zbog suza, a ne zbog Boga, namjestio šaljiv izraz lica i rekao: Pusti nas, ženska glavo, vidiš da pričamo muške priče. Pa se okrenuo meni i šapnuo: Nije politika za žene. Odmah se rasplaču. Izuzetak je Golda Meir. Tada nisam shvatio da me je djed prevario; zapravo da mi je ispričao neku drugu priču od one za koju sam vjerovao da mi priča. Mama nije plakala kao što žene plaču u politici. To znam od otkrića škatulje.
E, nakon što je vikao na baku i nagovarao je da prihvati partizanski plan, što je ona tvrdoglavo odbijala, moj djed počeo je živjeti mjesece svoga intimnog pakla. Budio se noću, sav u znoju, uvijek s jednom jedinom mišlju, da se M. neće vratiti, a ako se i vrati, da će mu svi Pavelićevi i Hitlerovi zločini biti na duši. Baka je brinula samo o jednoj stvari: da joj sin, svejedno kako, ostane živ. Tih mjeseci počela se moliti Bogu.
Kako su primili vijest o ujakovoj smrti, jesu li plakali, jesu li vikali ili su jednostavno šutjeli, to nikada neću saznati. Nekoliko mjeseci po oslobođenju Sarajeva na vrata njihova stana došla su četvorica mladića u partizanskim uniformama. Baka je plakala, a djed je čuvao lice u dlanovima da se ne raspadne kao keramička maska. Jedan mladić stavio je ruku na bakino rame i rekao: Nemoj, majko, plakati. Imaš ovo dijete. Gledaj tu curicu. M. je svaki dan pričao o svojoj maloj sestri. Moja mama, plavi barokni anđeo, sjedila je na tuti u kutu.
Jedinica u kojoj je bio moj ujak u svom je cjelokupnom sastavu dezertirala sedam dana nakon njegove smrti i prešla partizanima. M. je tada bio jedini poginuli. Do kraja rata poginula su još trojica. Ali oni više nisu bili Neprijatelji.
Djed i baka živjeli su zajedno, nakon sinovljeve smrti, još punih trideset godina, a da nikada nisu pričali o M.-u. Šutjeli su pred drugima, a vjerojatno su šutjeli i između sebe. Ne tražite od mene da budem tako banalan pa da kažem kako znam da je baka sebe optuživala za sinovljevu smrt. Više nikada nije otišla u crkvu, zaboravila je na božiće i uskrse, a djed bi jednom godišnje odjenuo svečano odjelo i išao u sarajevsku Katedralu, na ponoćku. Nije imao sluha, ali je volio pjevati pjesme o rođenju neumrlog Djeteta.
Baka nije zaključila da Bog ne postoji, ali je se On jednostavno više nije ticao. To znači da je prestala vjerovati u njega makar i postojao. Djed je umro 1972., a baka je počela umirati u rano proljeće 1986. Imala je rak na grlu i svakim je danom sve teže disala. Mene bi katkad zovnula po M.-ovu imenu. Bile su to omaške na koje ju nisam upozoravao. Ili uopće nisu bile omaške. Ja sam tih dana bio njezin preživjeli sin.
Početkom lipnja došla je hitna pomoć i odvezla je u bolnicu da umre. Tamo su joj razrezali grkljan, ali ona i dalje nije mogla disati. Gledala je pred sebe i sklapala ruke. Ja sam se smiješio kao da to sve skupa nije ništa i kao da će sutra ozdraviti. Premda sam sve jako dobro znao. Smrt je dolazila podlo i nepravedno. Hvatala je moju baku za gušu i iz nje istresala posljednje što je u njoj ostalo. To posljednje bilo je sjećanje na sina. Umrla je u noći između petog i šestog lipnja.
Kao i svaki starac, još dok je bila zdrava govorila je o svome sprovodu. Tražila je da ni za živu glavu na njezinoj smrtovnici i čitulji ne bude slika, ali se o svećenicima nije očitovala. Nitko je, naravno, nije pitao. Bilo bi glupo.
Ipak smo joj, mrtvoj, doveli jednog svećenika i platili jednu zadušnicu. Ne mogu vam objasniti zašto. Možda zato da Bog, ako ga ima, postane bolji Tako je to formulirao jedan bakin prijatelj.
Na njezin grob nisam odlazio čak ni na Dan mrtvih. Ne znam vam reći zašto. Jednostavno mi se nikiada nije išlo. Bilo mi je krivo što je umrla, i to na grozan način, pa mi se činilo da bi odlaskom na groblje odavao poštovanje toj smrti. Međutim, nekoliko dana pred ovaj posljednji rat umro je otac mog prijatelja Ahmeda. I kad sam se vraćao sa dženaze, umjesto da pođem prema izlaznoj kapiji odlučio sam odšetati do katoličke parcele. Na nadgrobnoj ploči ispod koje su pokopani moj djed i moja baka sunčao se ogromni crni pas. Sjeo sam do njega, a on je lijeno podigao glavu i gledao me polusklopljenih očiju. Već mi dugo nije bilo važno što nitko ne vjeruje u moju prvu spoznaju i u to da se sjećam kako je na hodniku rodilišta, čas prije nego sto sam zaplakao, zalajao pas. Spustio sam dlan na njegovu glavu: Ti si taj anđeo, je li tako? On je dvaput repom udario po mramoru i vratio se u san. Za njime je pošla i moja ruka.
(Black, ako ti nije mrsko da pobrises sve komentare a ostavis samo Jergine tekstove, kako bih ja mogao da nastavim sa plasiranjem Mama Leone i Sarajevskog Marlbora)
MAMA LEONE
Kad sam se ja rodio,
zalajao je pas na hodniku porodilišta
TI SI TAJ ANĐEO
Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta; doktor Srećko bijesno je smaknuo masku s lica, istrčao iz rađaonice i rekao: Jebem ti zemlju u kojoj se djeca rađaju u štenarama! Meni tog časa još ništa nije bilo jasno, punim sam plućima hvatao zrak i po prvi put se nalazio pred životnim paradoksom: Svijet u kojem sam se zatekao bio je grozan iako ga nisam mogao uspoređivati s drugim svjetovima, ali me neki vrag tjerao da dišem i da se za taj Svijet vežem onako kao što se nikada neću vezati ni za jednu ženu. Kad sam kasnije prepričavao ovaj događaj, najprije majci, pa ocu, a čim sam porastao i prijateljima, odmahivali su i govorili da izmišljam, da se ničega ne mogu sjećati, a pogotovu da nije moguće kako sam s prvim plačem počeo donositi ontološke zaključke. U početku me je nerviralo što me smatraju lašcem, znao bih se gorko rasplakati, udarati se šakama po glavi i urlati: Vidjet ćete vi svoga Boga kad ja umrem! S godinama sam se smirio, shvaćajući da je ovaj Svijet, o kojem sam već nešto znao i mogao sam ga uspoređivati s vlastitim iskustvima, a onda i sa snovima, utemeljen na nepovjerenju i na neobičnoj ljudskoj sklonosti da vas smatraju potpunom budalom čim govorite istinu, a doživljavaju vas ozbiljno čim počnete lagati. Osim toga, relativno sam rano, u petoj ili šestoj godini, zaključio da su okolnosti vezane za smrt apsolutno nepovoljne i odlučio sam da prestanem prijetiti umiranjem, barem dok ne razriješim problem s postojanjem ili nepostojanjem Boga. Bog mi je bio važan kao eventualni svjedok koji će potvrditi moje posljednje predsmrtno iskustvo i koji će znati da ne lažem kada svjedočim o onom prvom predsmrtnom iskustvu iz rađaonice.
Ima li Boga? upitao sam svoju baku Olgu Rejc jer mi se od svih ljudi koje sam upoznao u tih šest godina života činila nekako najpouzdanijom osobom. Za neke ga ljude ima, a za druge nema, odgovorila je mirno, kao da to nije važna stvar ili kao da se o njoj može govoriti samo u stanju potpune ravnodušnosti. Ima li ga za nas? pokušao sam vrlo diplomatski formulirati pitanje; naime već sam bio primijetio da moji bližnji iznimno cijene svaki moj socijalizacijski napor i vole kada o svim stvarima govorim u prvom licu množine - recimo kad ćemo ručati, kad ćemo na izlet, kad ćemo se i mi razboljeti od gripe... Mislio sam kako i pitanje vjerovanja treba, barem u početku, smjestiti u takav kontekst. Za mene Boga nema, rekla je, a što se tebe tiče ne znam. Tada sam naučio kako postoje istine koje govoriš samo sebi i u svoje ime. Bio sam zadovoljan što je tako, premda me nije oduševljavala činjenica da pitanje Boga ne mogu riješiti odmah.
Desetak godina kasnije još uvijek nisam bio načisto s Bogom, ali sam otkrio kada je moja baka Olga Rejc zaključila da Ga nema. Bilo je rano proljeće, svi su otišli na izlet, a ja sam ostao sam kod kuće. Po običaju, počeo sam preturati po ormarima. Nisam znao što tražim, ali sam uvijek nešto nalazio, nešto što se ticalo života mojih bližnjih, mame i tate, bake i djeda, a što su oni iz različitih razloga pokušavali sakriti od mene. Njihove intimne povijesti bile su tako mračne, ili su ih oni doživljavali mračnima, a moj istraživački duh bio je tako živ, da sam nakon nekoliko mjeseci rada na njihovim biografijama već mnogo više saznao iz tajnih izvora nego što su mi za cijelog prethodnog života sami bili spremni reći ili priznati. Moj početni interes ubrzo se pretvorio u opsesiju, a potom u maniju. Svaki put bih bio razočaran ako o nekome od njih ne bih otkrio ništa žestoko ili prljavo, te sam već unaprijed čeznuo za tim da pronađem dokaz kako mi je otac homoseksualac, majka bivša vozačica tramvaja, djed informbiroovac ili barem kockar koji je na preferansu izgubio pola Sarajeva. Volio sam te ljude i to mi morate vjerovati na riječ, ali sam više od njih volio mala sitna svjedočanstva o onome što su željeli prešutjeti da bi se, barem u očima svoga sina i unuka, kvalificirali za raj.
E, tog dana otkrio sam dvostruko dno u velikom ormaru za garderobu, u spavaćoj sobi. Podigao sam dasku i ispod nje našao izrezbarenu drvenu škatulju, okruglu staklenu kutijicu i zelenu fasciklu s dokumentima. Posložio sam sve to na ćilim, duboko uzdahnuo, pa otklopio škatulju. Bila je puna zemlje. Obične smeđe zemlje s kamenčićima i vlatima trave, davno osušene, koja se raspadala pod prstima. U ovoj zemlji sigurno neće saditi cvijeće, pomislio sam, a onda, ne bez straha, zavukao prste do dna škatulje i polako započeo s pretraživanjem. No, nije bilo baš ničega osim kamenčića, trave i puno, puno zemlje. Ne biste vjerovali koliko zemlje može stati u drvenu škatulju. Mnogo više nego što se može zamisliti. Da biste znali o čemu govorim, uzmite već sutra neku kartonsku kutiju, jer pretpostavljam da vam drvena škatulja nije pri ruci, otiđite u park i napunite je zemljom. Nećete vjerovati vlastitim očima!
Prešao sam na staklenu kutijicu. U njoj je bio džepni sat, prsten - pokušao sam ga nataknuti na domali prst, ali je prsten bio prevelik, potom je tu bio minijaturni metalni kipić nekoga sveca, pa igla za kravatu i sasvim mala knjižica Antona Aškerca, tiskana na slovenskom, s najtanjim stranicama koje sam ikada vidio. Nije bilo više ničega osim dva zelena vojnička dugmeta s orlovima raširenih krila. Ti su me orlovi uplašili jer su mi djelovali poznato.
Prije nego što sam otvorio fasciklu pomislio sam na one stvari koje čovjek ne treba u životu znati. Pomislio sam na tajne koje moraju ostati zatajene da bi sve ovo imalo nekoga smisla, ali kako se nijedne takve tajne nisam mogao sjetiti, odlučio sam da nastavim. U fascikli su bila tri lista papira. Rodovnica na ime M. R., krštenica na ime M. R. i telegram u kojemu je pisalo: "Izvješćujemo vas da je vojnik M. R. dana 10. rujna smrtno stradao u borbi s partizanskom bandom."
M. R. je bio moj ujak. Znao sam da je poginuo u ratu, znao sam da nije bio partizan, ali nisam mogao ni sanjati da je bio Neprijatelj.
Vratio sam sve stvari na svoje mjesto i zatvorio ormar. Dok sam ga zatvarao, već sam znao da u mome životu više nikada i ništa neće biti onakvo kakvo je bilo prije nego što sam pronašao dvostruko dno, ali i da nijedno obiteljsko istraživanje više nema smisla, nego dolazi vrijeme kada se postavljaju pitanja, naravno samo onima koje ta pitanja neće povrijediti i koji na njih mogu odgovoriti tako da za sobom ne ostave krvav trag.
Danima sam čekao priliku i nisam je dočekao. Baka nije izlazila iz kuće, a kad bi izašla, nije bilo mame, a samo sam mamu mogao pitati. Ona svog brata nije poznavala. Rodila se četiri mjeseca prije nego što je on poginuo, ali ju nikada nije vidio. On joj je ostavio ime. Djed je htio da se zove Regina, ali je M. želio da mu se sestra zove po jednom drvetu koje raste u Bosni. Raste i u drugim zemljama, ali druge zemlje za nas nisu bile važne jer su u njima i djed, i ujak, i otac, i svi - samo odlazili ratovati.
Otišao sam mami na radno mjesto. Možemo li biti sami pola sata? Ona se namrgodila i već sam znao šta joj se vrti po glavi: priznat će da se drogira, da je nekoj curi napravio dijete, da je dobio četrnaestu jedinicu iz matematike, da je homoseksualac... Mahao sam kažiprstom lijevo-desno, premda još ništa jedno drugome nismo rekli. Sjeo sam. Sve je u redu, samo me malo pusti. Umjesto da se smiri, mama je bila još užasnutija. Morao sam započeti da ne bi skočila kroz prozor i slomila nogu. Ja: Otvorio sam ormar. Mama: Moralo se to jednom dogoditi. Ja: Našao sam. Mama: Šta? Ja: Sve. Mama: I zemlju? Ja: Zemlja je s groba? Mama: Molim te samo jedno. Nikada joj ništa nemoj reći. Ja: Znam. Tebi sam došao.
Dio priče koji slijedi saznao sam tada, od svoje mame, a on glasi otprilike ovako. Kada je završio gimnaziju, onu istu u koju ću pedesetak godina kasnije ja krenuti, moj ujak bio je mobiliziran. I kako je savršeno govorio njemački, a po svome djedu bio Nijemac, rasporedili su ga u jedinicu koja je formalno bila dio Wermachta, ali su je popunjavali naši ljudi. Poslali su ih u Slavoniju, a moj je djed panično počeo obilaziti grad, ići od poznatog do poznatog i od kancelarije do kancelarije ne bi li uspio osloboditi sina vojske. Međutim, od svih mogućih veza upalila je tek ona komunistička. Jedan prijatelj, visoki željezničarski činovnik, partijski ilegalac, rekao mu je kako bi se dalo srediti da M. pobjegne iz svoje jedinice i da će ga dva kilometra od baze prihvatiti bosanski partizani. Djed je smatrao kako je ideja sasvim dobra, no kad je plan ispričao baki, ona se užasnula. Prvo, nije vjerovala da joj partizani neće ubiti sina čim ga vide u njemačkoj uniformi, a ako ga i ne ubiju, izgubit će glavu u partizanskoj uniformi. Naime, činilo joj se kako je ipak sigurnije biti Neprijatelj. Djed ju je uvjeravao, ali nije pomagalo. Urlao je da se tresao stan, očajan jer ni sam nije bio siguran što treba učiniti, ali i jer je bio siguran kako bi se sve moglo završiti, na čijoj je strani pravda i tko će dobiti rat. Mama naravno nije znala što je djed vikao, ali ja sam siguran da je vikao baš ono što mi je kao sasvim malom dječaku odurlao kad mi je pričao priču o Drugom svjetskom ratu: Hitler je idiot. To sam rekao odmah 1939. Idioti gube ratove, ali ubiju više ljudi nego što ti možeš zamisliti. A onda je došao Pavelić. Pavelić je bio smeće. Našu je djecu slao na Staljingrad i od naše djece je pravio zločince. Napravio je malu, smrdljivu državu koja je izvrilivala iz velike švapske guzice. To je bio Pavelić, a ja to znam i uvijek sam znao, ali od tog znanja nemaš nikakve koristi jer ti ono ne može spasiti glavu. Mislim da je baš to baki vikao jer se i onda, u jesen 1971., tresla kuća, jer je u licu bio crven kao partijska zastava, jer su mu usne poplavile i jer mu je moja mama prišla, uhvatila ga za ramena, počela tresti i govoriti: Tata, smiri se, smiri se... Ali on se nije smirivao, nego je nastavljao urlati o Maksu Luburiću koji je kuhao ljude u kipućoj vodi i koji je djedova prijatelja, željezničara, u martu 1945. živoga odrao u kući strave na Skenderiji. Onda je mama počela plakati i ponavljati: Tata moj dragi, nemoj više, ko Boga te molim... On se odjednom smirio, zbog suza, a ne zbog Boga, namjestio šaljiv izraz lica i rekao: Pusti nas, ženska glavo, vidiš da pričamo muške priče. Pa se okrenuo meni i šapnuo: Nije politika za žene. Odmah se rasplaču. Izuzetak je Golda Meir. Tada nisam shvatio da me je djed prevario; zapravo da mi je ispričao neku drugu priču od one za koju sam vjerovao da mi priča. Mama nije plakala kao što žene plaču u politici. To znam od otkrića škatulje.
E, nakon što je vikao na baku i nagovarao je da prihvati partizanski plan, što je ona tvrdoglavo odbijala, moj djed počeo je živjeti mjesece svoga intimnog pakla. Budio se noću, sav u znoju, uvijek s jednom jedinom mišlju, da se M. neće vratiti, a ako se i vrati, da će mu svi Pavelićevi i Hitlerovi zločini biti na duši. Baka je brinula samo o jednoj stvari: da joj sin, svejedno kako, ostane živ. Tih mjeseci počela se moliti Bogu.
Kako su primili vijest o ujakovoj smrti, jesu li plakali, jesu li vikali ili su jednostavno šutjeli, to nikada neću saznati. Nekoliko mjeseci po oslobođenju Sarajeva na vrata njihova stana došla su četvorica mladića u partizanskim uniformama. Baka je plakala, a djed je čuvao lice u dlanovima da se ne raspadne kao keramička maska. Jedan mladić stavio je ruku na bakino rame i rekao: Nemoj, majko, plakati. Imaš ovo dijete. Gledaj tu curicu. M. je svaki dan pričao o svojoj maloj sestri. Moja mama, plavi barokni anđeo, sjedila je na tuti u kutu.
Jedinica u kojoj je bio moj ujak u svom je cjelokupnom sastavu dezertirala sedam dana nakon njegove smrti i prešla partizanima. M. je tada bio jedini poginuli. Do kraja rata poginula su još trojica. Ali oni više nisu bili Neprijatelji.
Djed i baka živjeli su zajedno, nakon sinovljeve smrti, još punih trideset godina, a da nikada nisu pričali o M.-u. Šutjeli su pred drugima, a vjerojatno su šutjeli i između sebe. Ne tražite od mene da budem tako banalan pa da kažem kako znam da je baka sebe optuživala za sinovljevu smrt. Više nikada nije otišla u crkvu, zaboravila je na božiće i uskrse, a djed bi jednom godišnje odjenuo svečano odjelo i išao u sarajevsku Katedralu, na ponoćku. Nije imao sluha, ali je volio pjevati pjesme o rođenju neumrlog Djeteta.
Baka nije zaključila da Bog ne postoji, ali je se On jednostavno više nije ticao. To znači da je prestala vjerovati u njega makar i postojao. Djed je umro 1972., a baka je počela umirati u rano proljeće 1986. Imala je rak na grlu i svakim je danom sve teže disala. Mene bi katkad zovnula po M.-ovu imenu. Bile su to omaške na koje ju nisam upozoravao. Ili uopće nisu bile omaške. Ja sam tih dana bio njezin preživjeli sin.
Početkom lipnja došla je hitna pomoć i odvezla je u bolnicu da umre. Tamo su joj razrezali grkljan, ali ona i dalje nije mogla disati. Gledala je pred sebe i sklapala ruke. Ja sam se smiješio kao da to sve skupa nije ništa i kao da će sutra ozdraviti. Premda sam sve jako dobro znao. Smrt je dolazila podlo i nepravedno. Hvatala je moju baku za gušu i iz nje istresala posljednje što je u njoj ostalo. To posljednje bilo je sjećanje na sina. Umrla je u noći između petog i šestog lipnja.
Kao i svaki starac, još dok je bila zdrava govorila je o svome sprovodu. Tražila je da ni za živu glavu na njezinoj smrtovnici i čitulji ne bude slika, ali se o svećenicima nije očitovala. Nitko je, naravno, nije pitao. Bilo bi glupo.
Ipak smo joj, mrtvoj, doveli jednog svećenika i platili jednu zadušnicu. Ne mogu vam objasniti zašto. Možda zato da Bog, ako ga ima, postane bolji Tako je to formulirao jedan bakin prijatelj.
Na njezin grob nisam odlazio čak ni na Dan mrtvih. Ne znam vam reći zašto. Jednostavno mi se nikiada nije išlo. Bilo mi je krivo što je umrla, i to na grozan način, pa mi se činilo da bi odlaskom na groblje odavao poštovanje toj smrti. Međutim, nekoliko dana pred ovaj posljednji rat umro je otac mog prijatelja Ahmeda. I kad sam se vraćao sa dženaze, umjesto da pođem prema izlaznoj kapiji odlučio sam odšetati do katoličke parcele. Na nadgrobnoj ploči ispod koje su pokopani moj djed i moja baka sunčao se ogromni crni pas. Sjeo sam do njega, a on je lijeno podigao glavu i gledao me polusklopljenih očiju. Već mi dugo nije bilo važno što nitko ne vjeruje u moju prvu spoznaju i u to da se sjećam kako je na hodniku rodilišta, čas prije nego sto sam zaplakao, zalajao pas. Spustio sam dlan na njegovu glavu: Ti si taj anđeo, je li tako? On je dvaput repom udario po mramoru i vratio se u san. Za njime je pošla i moja ruka.
(Black, ako ti nije mrsko da pobrises sve komentare a ostavis samo Jergine tekstove, kako bih ja mogao da nastavim sa plasiranjem Mama Leone i Sarajevskog Marlbora)
-
rashomon
- Posts: 1107
- Joined: 15/01/2003 00:00
- Location: "Bolestan; gostima pozdrav s poštovanjem!"
#11
Ehehehe, to je mislim već 4-5 sedmica poznata činjenica...Faust wrote:Jesu li Dani znali da će "Ruta..." dobiti "Mešu..."? Jer najavljuju knjigu već mjesec dana, a pustit će je u prodaju nekoliko dana nakon što je objavljen dobitnik ove (ne)ugledne nagrade.
A ja ne znam da li da čitam knjigu. Nekako me ta kontroverza oko Purgera češka, ali opet slutim šta je sve tu i kako, pa mi se i ne da čitati.
Mislim, dosta mi je što je masa štiva koje mi pada u ruke zadnjih dana nekako krajnje predvidljiva, nego sam i jedno sijaset puta čuo prepričavanja sižea kako bi se argumentirali detalji u jednoj raspravi, tako da stvarno ne znam isplati li se čitati.
-
Faust
- Posts: 1162
- Joined: 20/10/2005 23:38
- Location: Ni pakao ni raj
#12
Pa dobro, možda je zaista ta knjiga to i zaslužila, ali dobijam utisak da se dobitnik nagrade znao unaprijed i da je nagrada "Meša Selimović" time devalvirala samu sebe.rashomon wrote:Ehehehe, to je mislim već 4-5 sedmica poznata činjenica...Faust wrote:Jesu li Dani znali da će "Ruta..." dobiti "Mešu..."? Jer najavljuju knjigu već mjesec dana, a pustit će je u prodaju nekoliko dana nakon što je objavljen dobitnik ove (ne)ugledne nagrade.
A ja ne znam da li da čitam knjigu. Nekako me ta kontroverza oko Purgera češka, ali opet slutim šta je sve tu i kako, pa mi se i ne da čitati.
Mislim, dosta mi je što je masa štiva koje mi pada u ruke zadnjih dana nekako krajnje predvidljiva, nego sam i jedno sijaset puta čuo prepričavanja sižea kako bi se argumentirali detalji u jednoj raspravi, tako da stvarno ne znam isplati li se čitati.
-
Bea_Trix
- Posts: 2954
- Joined: 28/04/2007 17:37
- Location: 'Mount Everest: forbidding, aloof, terrifying. The mountain with the biggest tits in the world.'
#16
ma ne valja vam ova nagrada kad e iznenadjenje, ne valja vam kad nije iznenadjenje... ne valja kad je dobar roman, ne valja kad je los... cccc, ja naopaka svijeta 
-
Bea_Trix
- Posts: 2954
- Joined: 28/04/2007 17:37
- Location: 'Mount Everest: forbidding, aloof, terrifying. The mountain with the biggest tits in the world.'
#19
fino drustvanceFaust wrote:Koji član žirija ti se dopada???dawn_upon_dawn wrote:ma ne valja vam ova nagrada kad e iznenadjenje, ne valja vam kad nije iznenadjenje... ne valja kad je dobar roman, ne valja kad je los... cccc, ja naopaka svijeta
jah, pa ja sam mislila oduvijek da se sa tim nagradama sve zna unaprijed, mozda bas ne sve, i rijetko sam bila u krivu, sta's tako je
manje se bunim ako je u pitanju djelo koje je vrijedno, pa se potrude da ga neko drugo ne istisne, ali ako nije... onda cemo to cuvati za neku drufu raspravu, recimo kad procitam knjigu, priznajem, nisam... a ko da jesam sto kaze rasho a inace, mogao je i kontraefekat biti - ono, ako su je najavili uz sljedeci broj Dana, onda garant nece dobiti nagradu
pa da procitamo i placemo -
ena78
- Posts: 96
- Joined: 18/12/2004 20:07
#20
Nisam stigla sve procitati pa se izvinjavam ako se ponavljam!
http://free-zg.htnet.hr/jergovic/
Pozdrav!
http://free-zg.htnet.hr/jergovic/
Pozdrav!
-
rashomon
- Posts: 1107
- Joined: 15/01/2003 00:00
- Location: "Bolestan; gostima pozdrav s poštovanjem!"
#21
Ima li neko da je kojim slučajem pročitao knjigu, pa da nam kaže ima li ovo smisla?
Jeste da sam već dosta toga čuo, vidio, pročitao --- no neki naš čovjek koji će isključiti ideološke senzibilitete i prijateljske osjećaje spram autora. Nisam još čuo nešto od nekoga ko bi mogao biti objektivan.
Jeste da sam već dosta toga čuo, vidio, pročitao --- no neki naš čovjek koji će isključiti ideološke senzibilitete i prijateljske osjećaje spram autora. Nisam još čuo nešto od nekoga ko bi mogao biti objektivan.
-
ena78
- Posts: 96
- Joined: 18/12/2004 20:07
#22
BIJELO DUGME
Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija
Pjesmu Lipe cvatu prvi sam puta čuo malo pred ponoć, 29. decembra 1984, na drugome programu Radio Zagreba. Temperatura je bila minus deset, bura je čupala stijene iz zemlje, jer okolo nije bilo nijednoga stabla, a ja sam na glavi imao potkapu i šljem, u ruci žuti japanski tranzistor, i tako sam držao stražu na "izdvojenom mjestu", pri vrhu planine Dinare, tamo s hrvatske strane. Nekoliko minuta ranije javili su da je u svojoj kamp kućici, negdje u Americi, umro Sam Peckinpah. Zvuk vlaških gajdi tako je poslužio umjesto rekvijema za velikoga režisera. Nisam prepoznao tko to svira i pjeva, jer nisam ranije čuo novoga Bregovićevog pjevača, ali danas znam kako je Dinara na minus deset bila dobro mjesto za jednu glazbenu premijeru. Planina od koje je sve počelo, i po kojoj je imenovan specifični duh i mentalitet, u stvarnosti je još okrutnija nego u nizu svojih metafora.
Lipe su jedina pjesma za koju tačno znam dan i sat kada sam je prvi puta čuo. Za neke druge, meni važnije pjesme, jedva bih mogao odrediti i godinu, ili godišnje doba. Znam čija je smrt uz Lipe objavljena, znam kako sam bio odjeven, šta sam mislio i kako sam se osjećao. Pamtim i imena ljudi koji su se grijali uz peć, u stotinjak metara udaljenoj kolibi. Sjećam se i čovjeka koji će me, desetak minuta kasnije, zamijeniti na tom ledenom mjestu, da s metkom u cijevi nastavi čuvati nešto čega tu zapravo i nije bilo. Njemu sam predao žuti japanski tranzistor. Zvao se Neđo Stojanović, bio je rodom iz Živinica.
Kažu da intenzitet nekog doživljaja određuje naša buduća sjećanja, pa ono što nismo duboko doživjeli, to ćemo vjerojatno i zaboraviti. Iako bi mi, vjerojatno, bilo milije da je soundtrack moga doživljaja bio drukčiji, pa da sam upamtio neku drugu pjesmu, ima neke više istine u tome što se radi baš o Bregoviću. Njegov turbo folk, kojega su dobrohotni zagrebački kritičari nazvali pastirski rock, najsnažniji je folklor naših ranijih života. Uostalom, prvi Bregovićev narodnjački hit, Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, autorizirao je općejugoslavenski stereotip o Bosancima.
Bio sam devetogodišnjak kada sam čuo tu pjesmu. Nije mi se svidjela jer je zvučala seljački, za razliku od zagrebačkih i beogradskih pjesama koje su zvučale gradski, ali me je više od toga pogodilo ono o čemu je govorio tekst. Iz perspektive svojih dalmatinskih i ljetnih prijatelja bio sam Bosanac, a Bijelo dugme je određivalo kakav si kad si Bosanac. Nikako nisam htio biti takav, a pošteno govoreći, nisam ni mogao biti takav, jer nisam imao preduvjeta da odrastem u nasilnog, blago maloumnog bekriju i jebača. Bio sam premlad da pjesmu drukčije shvatim nego onako kako je javno predstavljana, kao himna jednog identiteta. Taj identitet nije mogao biti moj, pa sam pred njom osjećao intenzivan kulturološki i privatni stid. Taj stid je, zapravo, ono što će kasnijih godina većina urbane ekipe osjetiti pred cjelokupnom novokomponovanom narodnom muzikom.
Dvadeset godina kasnije, u Zagrebu će me najprije zbunjivati, a potom i prilično ispižđivati, činjenica što je Bosanac iz Bregovićeve pjesme ostao zapravo jedini mogući i općeprihvatljivi Bosanac, Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj nije javno slušala muzika s istoka, nisu se prikazivali srpski filmovi, niti je reprizirana Top lista nadrealista. Sulino Zabranjeno pušenje bilo je ljuti underground. Jedina folklorna činjenica, neprikosnovena u svakom trenutku, zaštićena od osporavanja i uvreda, bio je Goran Bregović, zajedno s Bosancem iz svoje pjesme. Njegovi narodnjaci bili su prihvatljiva mjera seljakluka i folklora. Možda i zato što ih se nije doživljavalo kao uvozni proizvod, niti kao nešto što bi pripadalo Sarajevu ili Beogradu. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac zagrebačka je pjesma, jer ne pjeva o živome čovjeku nego o stereotipu. Mogla bi biti i bečka, berlinska, lisabonska ili pariška, kad bi i tamo Bosanci bili neka bitna, i glupa, činjenica.
Narodnjačka faza Gorana Bregovića okončana je s početkom rata. Ono što je poslije radio bio je etno. A etno s narodnjacima baš i nema veze. Narodnjaci se zbilja sviraju u kafani, dok etno zvuči kao da je jednom davno odsviran u kafani, ali se tog vremena više nitko ne sjeća. Kada je prestao svirati narodnjake, Bregović se prestao izravno ticati svoje lokalne publike. Postao je zvijezda u Italiji i Francuskoj, ali i rado viđen gost na Balkanu. Njegovi solistički koncerti su u Zagrebu pravi mali šminkerski i intelektualni simpoziumi. Kad bi Arthur Rubinstein ustao iz groba i posjetio Lisinski, okupila bi se po prilici ista publika.
Obnova Bijelog dugmeta je, poput predratne turneje moštiju cara Lazara, bila neka vrsta povratka iskonu. Iako se to trebalo odnositi samo na publiku, i Goran Bregović platio je nekakvu cijenu. Opasan je povratak narodnjacima, povratak svijetu kojega je sam kreirao, određujući mu pravila i kulturološku mjeru. Opasno je tako se spektakularno vraćati u predratna vremena, jer nitko od nas više nije onoliko naivan i čist kakav je tada bio. Bregović je u međuvremenu postao puno svjetskiji, a njegova je publika, pogotovo sarajevska, postala puno lokalnija. Da nije bilo rata, i da su nam ostala stara mjerila, zbog njegovoga bosanstva neki za sebe više ne bi priznavali da su Bosanci, a zbog njegovoga sarajevstva neki Sarajlije ne bi osjećali Sarajevo u sebi. Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija. U tom slučaju možda bih i ja zaboravio kada sam i kako prvi puta slušao: Lipe cvatu, sve je isto ko i lani...
Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro
Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija
Pjesmu Lipe cvatu prvi sam puta čuo malo pred ponoć, 29. decembra 1984, na drugome programu Radio Zagreba. Temperatura je bila minus deset, bura je čupala stijene iz zemlje, jer okolo nije bilo nijednoga stabla, a ja sam na glavi imao potkapu i šljem, u ruci žuti japanski tranzistor, i tako sam držao stražu na "izdvojenom mjestu", pri vrhu planine Dinare, tamo s hrvatske strane. Nekoliko minuta ranije javili su da je u svojoj kamp kućici, negdje u Americi, umro Sam Peckinpah. Zvuk vlaških gajdi tako je poslužio umjesto rekvijema za velikoga režisera. Nisam prepoznao tko to svira i pjeva, jer nisam ranije čuo novoga Bregovićevog pjevača, ali danas znam kako je Dinara na minus deset bila dobro mjesto za jednu glazbenu premijeru. Planina od koje je sve počelo, i po kojoj je imenovan specifični duh i mentalitet, u stvarnosti je još okrutnija nego u nizu svojih metafora.
Lipe su jedina pjesma za koju tačno znam dan i sat kada sam je prvi puta čuo. Za neke druge, meni važnije pjesme, jedva bih mogao odrediti i godinu, ili godišnje doba. Znam čija je smrt uz Lipe objavljena, znam kako sam bio odjeven, šta sam mislio i kako sam se osjećao. Pamtim i imena ljudi koji su se grijali uz peć, u stotinjak metara udaljenoj kolibi. Sjećam se i čovjeka koji će me, desetak minuta kasnije, zamijeniti na tom ledenom mjestu, da s metkom u cijevi nastavi čuvati nešto čega tu zapravo i nije bilo. Njemu sam predao žuti japanski tranzistor. Zvao se Neđo Stojanović, bio je rodom iz Živinica.
Kažu da intenzitet nekog doživljaja određuje naša buduća sjećanja, pa ono što nismo duboko doživjeli, to ćemo vjerojatno i zaboraviti. Iako bi mi, vjerojatno, bilo milije da je soundtrack moga doživljaja bio drukčiji, pa da sam upamtio neku drugu pjesmu, ima neke više istine u tome što se radi baš o Bregoviću. Njegov turbo folk, kojega su dobrohotni zagrebački kritičari nazvali pastirski rock, najsnažniji je folklor naših ranijih života. Uostalom, prvi Bregovićev narodnjački hit, Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, autorizirao je općejugoslavenski stereotip o Bosancima.
Bio sam devetogodišnjak kada sam čuo tu pjesmu. Nije mi se svidjela jer je zvučala seljački, za razliku od zagrebačkih i beogradskih pjesama koje su zvučale gradski, ali me je više od toga pogodilo ono o čemu je govorio tekst. Iz perspektive svojih dalmatinskih i ljetnih prijatelja bio sam Bosanac, a Bijelo dugme je određivalo kakav si kad si Bosanac. Nikako nisam htio biti takav, a pošteno govoreći, nisam ni mogao biti takav, jer nisam imao preduvjeta da odrastem u nasilnog, blago maloumnog bekriju i jebača. Bio sam premlad da pjesmu drukčije shvatim nego onako kako je javno predstavljana, kao himna jednog identiteta. Taj identitet nije mogao biti moj, pa sam pred njom osjećao intenzivan kulturološki i privatni stid. Taj stid je, zapravo, ono što će kasnijih godina većina urbane ekipe osjetiti pred cjelokupnom novokomponovanom narodnom muzikom.
Dvadeset godina kasnije, u Zagrebu će me najprije zbunjivati, a potom i prilično ispižđivati, činjenica što je Bosanac iz Bregovićeve pjesme ostao zapravo jedini mogući i općeprihvatljivi Bosanac, Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj nije javno slušala muzika s istoka, nisu se prikazivali srpski filmovi, niti je reprizirana Top lista nadrealista. Sulino Zabranjeno pušenje bilo je ljuti underground. Jedina folklorna činjenica, neprikosnovena u svakom trenutku, zaštićena od osporavanja i uvreda, bio je Goran Bregović, zajedno s Bosancem iz svoje pjesme. Njegovi narodnjaci bili su prihvatljiva mjera seljakluka i folklora. Možda i zato što ih se nije doživljavalo kao uvozni proizvod, niti kao nešto što bi pripadalo Sarajevu ili Beogradu. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac zagrebačka je pjesma, jer ne pjeva o živome čovjeku nego o stereotipu. Mogla bi biti i bečka, berlinska, lisabonska ili pariška, kad bi i tamo Bosanci bili neka bitna, i glupa, činjenica.
Narodnjačka faza Gorana Bregovića okončana je s početkom rata. Ono što je poslije radio bio je etno. A etno s narodnjacima baš i nema veze. Narodnjaci se zbilja sviraju u kafani, dok etno zvuči kao da je jednom davno odsviran u kafani, ali se tog vremena više nitko ne sjeća. Kada je prestao svirati narodnjake, Bregović se prestao izravno ticati svoje lokalne publike. Postao je zvijezda u Italiji i Francuskoj, ali i rado viđen gost na Balkanu. Njegovi solistički koncerti su u Zagrebu pravi mali šminkerski i intelektualni simpoziumi. Kad bi Arthur Rubinstein ustao iz groba i posjetio Lisinski, okupila bi se po prilici ista publika.
Obnova Bijelog dugmeta je, poput predratne turneje moštiju cara Lazara, bila neka vrsta povratka iskonu. Iako se to trebalo odnositi samo na publiku, i Goran Bregović platio je nekakvu cijenu. Opasan je povratak narodnjacima, povratak svijetu kojega je sam kreirao, određujući mu pravila i kulturološku mjeru. Opasno je tako se spektakularno vraćati u predratna vremena, jer nitko od nas više nije onoliko naivan i čist kakav je tada bio. Bregović je u međuvremenu postao puno svjetskiji, a njegova je publika, pogotovo sarajevska, postala puno lokalnija. Da nije bilo rata, i da su nam ostala stara mjerila, zbog njegovoga bosanstva neki za sebe više ne bi priznavali da su Bosanci, a zbog njegovoga sarajevstva neki Sarajlije ne bi osjećali Sarajevo u sebi. Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija. U tom slučaju možda bih i ja zaboravio kada sam i kako prvi puta slušao: Lipe cvatu, sve je isto ko i lani...
Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro
-
Bea_Trix
- Posts: 2954
- Joined: 28/04/2007 17:37
- Location: 'Mount Everest: forbidding, aloof, terrifying. The mountain with the biggest tits in the world.'
#23
@rashomon
nerado iskljucujem ideoloske senzibilitete jer se to pokazuje izrazito uzaludnim, ali su mi ideoloski senzibiliteti znas kako .. ma ko bombona
neke ozbiljne osjecaje spram autora nemam
pa eto, ne znam koliko zelis da danas citalac bude zaista objektivan
nerado iskljucujem ideoloske senzibilitete jer se to pokazuje izrazito uzaludnim, ali su mi ideoloski senzibiliteti znas kako .. ma ko bombona
neke ozbiljne osjecaje spram autora nemam
pa eto, ne znam koliko zelis da danas citalac bude zaista objektivan
Last edited by Bea_Trix on 10/09/2007 00:53, edited 1 time in total.
-
Bea_Trix
- Posts: 2954
- Joined: 28/04/2007 17:37
- Location: 'Mount Everest: forbidding, aloof, terrifying. The mountain with the biggest tits in the world.'
#25
pa rekla sam gore da nisam. nego ispitujem vlastiti potencijal objektivnosti.rashomon wrote:Nisi pročitala knjigu, tako mogu i ja isto pričati...
ne znam, po prirodi su sa-x citatelji krajnje neobjektivni (a to nam je veliki kompliment), ali vec ce se neko naci.