MILJENKO JERGOVIĆ

[Better Man]

Još gore, izjednačio fanove Iron Maidena i MP Thompsona.

Jebo te, ko je urednik ovome čovjeku? Čita l' se šta lupeta?

To je Miljenko Jergović. Vel’ki “naš” pisac. Njemu ne tteba urednik.

Razumijem Jergovića što je to napisao u vezi Maidena i Thompsona. jergović je odrastao na punku i sličnoj muzici, a ljudi koji su slušali to su ismijavali Maiden i slične bendove i zato je njegov komentar takav. Lično se s tim ne slažem, jer ja kao veliki fan Iron Maidena ne mogu smisliti Thompsona i njegove seoske pjesmice i one ustaškog karaktera.

[Altsa]

Jednostavno receno Miljenko je najobicniji kreten.

[Škobo Habu]

To je Miljenko Jergović. Vel’ki “naš” pisac. Njemu ne tteba urednik.

Razumijem Jergovića što je to napisao u vezi Maidena i Thompsona. jergović je odrastao na punku i sličnoj muzici, a ljudi koji su slušali to su ismijavali Maiden i slične bendove i zato je njegov komentar takav. Lično se s tim ne slažem, jer ja kao veliki fan Iron Maidena ne mogu smisliti Thompsona i njegove seoske pjesmice i one ustaškog karaktera.

Tačnije, punker koji je odrastao na novovalnom preseravanju. To sam jedino zamjetio kod njega da cijeni od muzike.

Meni je najsmješniji nivo samopouzdanja kod Jergovića kad izvali jedan ovakav blam.

Ako si pročitao kolumnu, možeš i uvidjeti zbog čega. To su neki posve prizemni razlozi. Ministrica koja je pozirala u Maidenom t-shirtu za vrijeme njhovog nastupa u Hrvatskoj. On je, na njemu svojstven način, iz svega toga izvukao jedan "grandiozan" zaključak - da je habitus ponašanja i razmišljanja i kod Thompsonovih, i kod Maidenovih fanova, u biti, isti.

On je, i guess, zaključio da kad Bruce maše Union track zastavom, i zapjeva "Aces high", isto kao i kad Thompson zapjeva "Oj, Ivane, pobratime mio.." i počne mahati zastavom sa šahovnicom?

[Better Man]

Razumijem Jergovića što je to napisao u vezi Maidena i Thompsona. jergović je odrastao na punku i sličnoj muzici, a ljudi koji su slušali to su ismijavali Maiden i slične bendove i zato je njegov komentar takav. Lično se s tim ne slažem, jer ja kao veliki fan Iron Maidena ne mogu smisliti Thompsona i njegove seoske pjesmice i one ustaškog karaktera.

Tačnije, punker koji je odrastao na novovalnom preseravanju. To sam jedino zamjetio kod njega da cijeni od muzike.

Meni je najsmješniji nivo samopouzdanja kod Jergovića kad izvali jedan ovakav blam.

Ako si pročitao kolumnu, možeš i uvidjeti zbog čega. To su neki posve prizemni razlozi. Ministrica koja je pozirala u Maidenom t-shirtu za vrijeme njhovog nastupa u Hrvatskoj. On je, na njemu svojstven način, iz svega toga izvukao jedan "grandiozan" zaključak - da je habitus ponašanja i razmišljanja i kod Thompsonovih, i kod Maidenovih fanova, u biti, isti.

On je, i guess, zaključio da kad Bruce maše Union track zastavom, i zapjeva "Aces high", isto kao i kad Thompson zapjeva "Oj, Ivane, pobratime mio.." i počne mahati zastavom sa šahovnicom?

Ma čisti blam. Iron Maiden i Thompson su neuporedivi. Iron Maiden radi ozbiljnu muziku sa tekstovima koji se baziraju na mitologiji, istoriji itd. Dok Thompson pjeva domoljubne i pro ustaške pjesmice. I vrlo bitno, maideni su vrhunski muzičari i majstori na svojim istrumentima.

[Ommadawn]

To je Miljenko Jergović. Vel’ki “naš” pisac. Njemu ne tteba urednik.

Razumijem Jergovića što je to napisao u vezi Maidena i Thompsona. jergović je odrastao na punku i sličnoj muzici, a ljudi koji su slušali to su ismijavali Maiden i slične bendove i zato je njegov komentar takav. Lično se s tim ne slažem, jer ja kao veliki fan Iron Maidena ne mogu smisliti Thompsona i njegove seoske pjesmice i one ustaškog karaktera.

E vidiš ja koji sam slušao i Iron Maiden i punk, baš ne razumijem Jergovića.
Kao što ni Jergović nije prvo skontao da hrvatski branitelji slušaju Draganu Mirković i ostale zvijezde Južnog Vetra pa su mu to, uz lozu, vino i škampe, momci lijepo objasnili.

[Altsa]

Ma Miljenko nije nikakav ekspert za muziku. Lik je kvazi za sve jer nije u dosta stvari uopste upucene a pise o svemu. Ja ga nikad nisam vidio ni na jednom alter koncertu u predratnom Sarajevu a bio sam na skoro svim. On uglavnom kupi ili nacuje price od drugih i onda razradi prici prem svom nahodenju i kreativnosti. Mnoge stvari kad se sagledaju ne odgovaraju istini i pravom stanju tj. lažne su. Uglavnom teski falsifikator. Jer on sve zna i o dizajnu i o sportu i o muzici i kriminalnom sarajevskom miljeu a nije makao iz kafane Beograd gdje je provodio najvise vremena sa svojom tadasnjom djevojkom. Inace izrazito iritantan tip.

[Ommadawn]

Neka ga gdje je, ima on svoju publiku, koja je ionako kvazi za sve, pa im on kao takav odgovara.

[billy organ]

Ma Miljenko nije nikakav ekspert za muziku. Lik je kvazi za sve jer nije u dosta stvari uopste upucene a pise o svemu. Ja ga nikad nisam vidio ni na jednom alter koncertu u predratnom Sarajevu a bio sam na skoro svim. On uglavnom kupi ili nacuje price od drugih i onda razradi prici prem svom nahodenju i kreativnosti. Mnoge stvari kad se sagledaju ne odgovaraju istini i pravom stanju tj. lažne su. Uglavnom teski falsifikator. Jer on sve zna i o dizajnu i o sportu i o muzici i kriminalnom sarajevskom miljeu a nije makao iz kafane Beograd gdje je provodio najvise vremena sa svojom tadasnjom djevojkom. Inace izrazito iritantan tip.

Zar se nije cesto hvalio da je gledao SCH prije rata?

[Ommadawn]

Ja ba, čak tvrdi da ga se može vidjeti na nekom snimku, valjda kad Teno izvodi “Romaniju”.

[billy organ]

Ja ba, čak tvrdi da ga se može vidjeti na nekom snimku, valjda kad Teno izvodi “Romaniju”.

Ne znam za spot Romanija, ali bilo je nekih slika sa SCH nastupa u Kuku gdje je i on bio u publici.

[trocadero]

U prvom redu.



Ako i Altsa nije na snimku onda je u to vrijeme šetao oko BB-a !

[sinuhe]

Pise o svjetskom prvenstvu. 2018. se nije javljao
Tako je Dalic napaceni Hrvat iz Bosne u konfekcijskom odijelu a selektor Maroka sa njegovanom bradom i bijelom kosuljom se cak i drustveno uzdize.
U karnevalskim prizorima na tribinama trazi i neka dublja socioloska objasnjenja.

[Altsa]

U prvom redu.



Ako i Altsa nije na snimku onda je u to vrijeme šetao oko BB-a !

Tad sam ti ja ustajao u 5 ujutro i gazio strojevi korak A inace u BB smo isli kad zatvore KUK I ja sam isao na utakmice pa nisam ekspert za fudbal. Tako ni Jergovic.

[trocadero]

Pise o svjetskom prvenstvu. 2018. se nije javljao
Tako je Dalic napaceni Hrvat iz Bosne u konfekcijskom odijelu a selektor Maroka sa njegovanom bradom i bijelom kosuljom se cak i drustveno uzdize.
U karnevalskim prizorima na tribinama trazi i neka dublja socioloska objasnjenja.

Pa dobro, ipak je on pisac, i ne očekuje se od njega da sastavlja tim i rezrađuje taktiku ili da podnosi statističke podatke jer fudbal je nešto i više od igre. Da je pisao o svjetskom u Brazilu vjerovatno bi spomenuo i Papetovu trenerku što bi se odlično uklopilo u njegovu jednu raniju priču o njemu. A napisao ih je mnoštvo i najobimnije od svih ostalih o Hasetu, Škiji, Vahi, Bajeviću, Šestiću, Osimu, Ćiri...kroz prijašnji fudbalski leksikon o golmanima, navijačima, stadionima i mnogo čemu drugom vezanom za fudbal .
Kome se sviđaju ok a kome ne isto ok, niko ih ne sili da čitaju.

[halo_ba]

VIKTOR IVANČIĆ: Strategija jergulje

Pozdravni govori su završili, zvona su odzvonila, pogrebna povorka se razišla, javne su se suze obrisale, čak su i gavranovi otprhnuli u nepoznatim pravcima, a jedan je trubač ostao sam nad humkom, i eno ga kako otpušta vjetar iz pluća, trubi li ga trubi, tuli li ga tuli, puše li ga puše, para nebo metalnim jecajima, tako da okolni čempresi liju krokodilske suze, krizanteme povijaju glave, traje koncert za trubu i gipsane vaze u mrtvački ozbiljnom pejzažu, tko zna, ako nastavi puhati dovoljno zdušno, misli solist, možda će i sam genijalni pokojnik uskrsnuti i pridružiti mu se u kakvom virtuoznom duetu. To bi solista ushitilo, a da ne spominjemo kako bi se voštanice vjerojatno pogasile u znak solidarnosti, možda bi se i čempresi slomili od intenziteta nadražaja: ovdje je na stvari ozbiljna umjetnost, gospodo, trubi se bez kalkuliranja, do daske, ili - da bismo lakše razumjeli - do kosti.
Pravo na posljednji pozdrav ostaje onima koji su genija i za života pristojno pozdravljali, trubi Miljenko Jergović u Globusu od 14. siječnja, a tko su i kakvi su ti što genija nisu za života pristojno pozdravljali - pošto on jest - potanko razlaže u rijetko viđenom huškačkom pamfletu pod proznim naslovom: Lijevi mediji koji sad nariču nad Murtićem godinama su vodili kampanje protiv njega, a autoru s trubom - Miljenku Jergoviću - ostaje pravo na posljednji pozdrav geniju. Pa će tom prilikom, uvjetnim strvinarskim refleksom, srediti i slikarove neriješene račune. Jergović detaljno opisuje društveni trenutak kada je Edo Murtić, nadahnut izbornom pobjedom 2000. godine, naslikao jednu grafiku, potom je umnožio, a onda tu umnoženu grafiku - uz pomoć svojih prijatelja, novinskog nakladnika i tadašnjeg hrvatskog premijera - svečano uručio grupi od stotinjak ljudi, javnim djelatnicima najzaslužnijim za demokratske promjene u Hrvatskoj.
Tu je Jergović servirao svoju prvu laž, tvrdnjom da je svekoliki spektakl trebao biti događaj bez većeg društvenopolitičkog značaja (premda je grafičke ordene uručivao mandatar Vlade glavom i bradom, uz zujanje kamera i sijevanje fotografskih bliceva), a odmah zatim i drugu (utoliko vještiju što je prišivena pokojniku, ličnosti koja će provjereno šutjeti): da je veliki slikar, stari partizan i ljevičar, izabrao (nagrađene) osobe po mjeri vlastitoga ukusa i osjećaja svoje i njhove važnosti.




Od ludnice do ubožnice

No, lijeve novine su od toga načinile skandal, koji će, tvrdi Jergović, trajati duže od godine dana, i to kroz opsesionirane komentare, rugalice, i feljtone uz impresivan niz uvreda i objeda (na račun Murtića), pa sve do satiranja svega što je u životu rekao i naslikao. Taj je opći društveni užas nastao zahvaljujući medijskoj kampanji uglavnom lijevih i nezavisnih novina. Štoviše, moralke na temu grafike trajat će do kraja Račanove vladavine, kao jedna od okosnica lijevoga posttuđmanovskog i postsoroševskog hrvatskog novinarstva. U naletu tog tsunamija (koji je najprije trajao duže od godine dana, a odmah zatim i pune četiri godine, sve do kraja Račanove vladavine) Murtić je jedva izvukao živu glavu. Da nije bio mladalački gnjevan, ali i materijalno neovisan, da nije bio okružen prijateljima i zaštitnicima - precizno objašnjava Jergović - Edo Murtić otišao bi kao još jedan prezreni pas hrvatske kulture! Pa ponovo: Mogao je Edo Murtić završiti kao još jedan tragični slučaj! Gdje je to mogao završiti? U ludnici, ubožnici, u očaju, gdje su u pravilu završavali hrvatski virtuozi! - kategoričan je Jergović. Samo je luda sreća spasila slikara od atentata što su ga pomno isplanirali lijevi i desni egzorcisti, od kojih desničarima valja čestitati na pristojnosti!
Zašto su lijevi mediji, da im sada ne navodimo nazive, Murtića tako strasno mrzili? - pita se Miljenko Jergović. Evo zašto: Pravednike iz devedesetih iritiralo je što im se nije do zemlje poklonio, što nije kleknuo pred njihovim moralnim vertikalama - koje će se, uzgred rečeno, ubrzo zatim naći na aukcijskim rasprodajama - i zamolio za oproštaj. Oproštaj od čega? E, pa to uopće nije važno. Bio je dužan moliti, kao vjernik u svom hramu.

Autor propovijetki

Zar nije dirljiva ta pravednička histerija nad još svježim ukopnim mjestom? Mora biti da Murtiću doslovno krckaju kosti od Jergovićeva posthumnog uvlačenja u njegovu intimu. Stvar je sasvim nekrofilska, razumije se: jer pretvoriti dva ili tri kritička teksta o jednoj promašenoj i bezvrijednoj ceremoniji u dugogodišnju harangu, u bjesomučan linč, u satiranje, u strašnu mržnju i egzorciranje, dovesti upokojenog genija pred vrata ludnice, ubožnice i gologa očaja, premda je rečeni genij za života bio sasvim daleko i od ludnice i od ubožnice i od očaja, proizvesti, dakle, podvalu tako veličanstvenih razmjera, e to već može samo netko ozbiljno dohvaćen mentalnim i drugim poremećajima. Što je, u suštini, itekako kreativna pozicija. Potrebno je tek izabrati kurentan i unosan leš, a ostalo je čista umjetnost: s ekskluzivnim pravom na posljednji pozdrav, autor trubi fikcijsku prozu. No, kako ja u onim lijevim medijima i lijevom novinarstvu prepoznajem uglavnom Feral, kojega se Jergović zbog nekih razloga užasno libi spomenuti, i kako sam osobno autor teksta pod naslovom Obijanje grafike (Feral Tribune, 31. siječnja 2000.) koji se bavio spomenutom ceremonijom grafičkoga ordeniranja najzaslužnijih javnih djelatnika (pače, bio je to prvi napis u nizu od dva ili tri u cjelokupnom medijskom prostoru, pa se može smatrati svojevrsnim začetnikom harange, satiranja, egzorciranja i tjeranja u ludnicu), to se osjećam prilično neudobno uz Jergovićeva bijesna poopćavanja. Biti bijesan, do razine podvala, psovki i proklinjanja, i istodobno biti općenit, do razine najbljutavije sentimentalne ispraznosti, to je i inače koncept autora propovijetki, nadripopova i lažnih moralista. Onih koji će rigati munje i vatru aludirajući u smjeru prokazanih, jer bi se konkretizirana rasprava mogla razvijati tako da propovjedaču vlastita vatrica oprlji nos, ili mu se, pak, izmakne moralistički stolac pod visokopoštovanim debelim mesom, lokacijom na koju je, kako znamo, nedavno nasrnulo jato fikcijskih gusaka. Drugim riječima, to je savršeni okvir da širite neistine, a da vas nitko ne može uhvatiti u laži. U prilici ste se ukazati kao obmanjivač sa stamenim načelima, sretna kombinacija podlosti i idealizma. Pisac propovijetki to dobro zna, pa će i svoji mirogojsku misu zadušnicu - zamahnuvši desnicom tako široko da se cijeli lijevi sektor ima osjećati pljusnutim - pretvoriti u misu zaušnicu, a poslije će, valjda, naoružan arsenalom preventivinih uopćenosti, nevino reći: Hajde, pokaži, koga sam ja to udario?


Kampanja iz želuca

Što se Ferala tiče, da tu stvar odmah razjasnimo, Obijanje grafike bio je jedini tekst u kojemu se Murtić (između ostalih) spominjao u kritičkome kontekstu i nije se ticao njegova slikarstva, a satiranje, egzorciranje i otpravljanje u ubožnicu doživljeno je tako što je slikar s redakcijom ostao u više nego korektnim odnosima, pa je čak nakon skandala, tj. u jeku kampanje protiv njega - upravo u ovome listu plasirao svoj čuveni intervju kroz koji se obračunao s maglama konceptualne umjetnosti. Piscu propovijetki, međutim, to ne smeta da trubi o strasnoj mržnji i sličnim krvožednim pojavama, jer je on osobno dobro bandažiran i zaštićen od mogućeg raskrinkavanja: mrtva usta ne govore, a živima je nadjenuo kodna imena, poput lijevih nezavisnih novina i postsoroševskog hrvatskog novinarstva. Tako je i mogao bezbolno poduzeti ono što je naumio: izmisliti harangu kao predložak za harangiranje. Kako Miljenko Jergović iz prethodnog pasusa ne bi štogod krivo razumio, ponovit ću mu ono što sam već jednom napisao: svečana razdioba grafika javnim djelatnicima najzaslužnijim za demokratske promjene u Hrvatskoj, ceremonijalna dodjela demokratskih počasti iz ruku novoizabranog vladara, bila je najobičnija malograđanska lakrdija, društveni i medijski cirkus problematičan u ideji, pripremi i realizaciji. Edo Murtić dovoljno je mrtav da mu Jergović danas može podmetati kako je nagrađene osobe izabrao po mjeri vlastitoga ukusa i osjećaja svoje i njihove važnosti, a ovaj mu nema priliku detaljnije pojasniti kako se to, na primjer, među laureatima zateklo više od dvadeset novinara i urednika Europapress holdinga (za mnoge od njih, osnovano se sumnja, slikar nije ni čuo!), i nitko drugi ni iz jedne druge novinske kuće. O kakvome to ukusu i osjećaju Jergović trubi, vrijeđajući sjećanja i inteligenciju čitalaca? Ili: kakvi su to osjećaji i ukusi bili na djelu kada se grafičkim ordenom zasluga za demokraciju okitio jedan Slaven Letica, autor legendarne tjeralice za vješticama iz Rija (što je tek jedna od brojnih njegovih zasluga), dok ni jedna od vještica nije pozvana na teferič nove demokratske elite? Ako je to poželjna mjera ukusa i osjećaja u pogledu društvene važnosti - bez obzira od koga dolazila - onda ja Jergoviću još jednom svečano izjavljujem kako nad takvim ukusom i osjećajem mogu samo euforično podignuti dva prsta (kažiprst i srednjak), ugurati ih u ždrijelo i iscijediti sočnu kampanju iz dubine želuca.

Šakom u humku

Uostalom, sama ta kardinalna činjenica - da je Letici iskazana obredna zahvalnost za doprinos demokraciji, dok su njegove žrtve ostale izvan svečane dvorane - postidjela je mnoge od ostalih dobitnika priznanja, među kojima je bilo itekako vrijednoga i pristojnoga svijeta. Miljenko Jergović, također laureat, među pristojne očito ne spada. On se tek takvim lažno prestavlja, koristeći svoje pravo da genija, nakon što ga je zloupotrijebio, pristojno pozdravlja, nad grobnom pločom, kada je siguran da dotični ne diše. Koliko sam shvatio, međutim, Jergovićeva bi poanta trebala biti u dosljednosti, odnosno u nedosljednosti onih na koje se ostrvio, što sugerira i prozni naslov njegova teksta: Lijevi mediji koji sad nariču nad Murtićem, godinama su vodili kampanju protiv njega. Ima nečeg bizarnog u tome što baš Jergović inzistira na dosljednosti, gradeći na tome načelu poruke svojih propovijetki, uz obavezne reminiscencije na neka prošla svršena vremena, u pravilu kada treba lijeve medije i lijevo novinarstvo zaskočiti i prokazati u strašnome grijehu. Užasno me nervira čeprkati po Jergovićevoj prošlosti, ali ako je već riječ o Edi Murtiću i lijevim novinama, ta bi se stvar s dosljednošću mogla promatrati ovako: u vrijeme kada je Murtić dao svoj prvi intervju Feralu 1993. godine (a samo u Feralu i Novom listu, dakle, u lijevim novinama, tada je i mogao javno istupati), Jergović je bio uposlen u HDZ-ovoj Nedjeljnoj Dalmaciji; u tadašnjoj Nedjeljnoj Dalmaciji Murtić ne samo da je bio zabranjena ličnost, persona non grata, već je taj stari partizan i ljevičar, jedan od posljednjih lijevih intelektualaca staroga kova (kako mu danas Jergović udvornički tepa), pripadao društvenoj skupini koja iz tjedna u tjedan, na stranicama toga lista, bivala izložena najgorim optužbama, kletvama i denuncijacijama; Nedjeljna Dalmacija funkcionirala je kao trajni prostor za oglašavanja hajki na stare partizane i ljevičare Murtićeva tipa; k tome, Miljenko Jergović nije bio običan uposlenik Nedjeljne Dalmacije, već ZAMJENIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA (!!!), dakle, aktivni kreator takve uređivačke politike... Danas više nema Nedjeljne, ali ima Jergovićevih besramnih bulažnjenja o dosljednosti. Ja sam, recimo, u vrijeme Jergovićeva urednikovanja u Nedjeljnoj Dalmaciji višekratno bio nazvan četnikom, autonomašem, judoškudašem, nacionalnim izdajnikom, okupatorskim suradnikom, oficirskim sinom, kokainskim ovisnikom, razularenim bludnikom, ... pa svejedno nisam tog pisca propovijetki nikada optužio da sudjeluje u kampanji protiv moje beznačajne osobe, da me satire, egzorcira, ili nevinog trpa u ludnice i ubožnice. Kao što mu, pretpostvaljam, Edo Murtić nikada nije pripomenuo da se - uz oficijelni svjetonazor što ga je emitirala Nedjeljna Dalmacija pod njegovom uredničkom palicom - možda osjećao kao prezreni pas hrvatske kulture. Međutim, taj više ionako nije na ovom svijetu i može se nekažnjeno lajati u njegovo ime, zagrabiti u humku i ukrasti komadić blagotvornog integriteta. Upravo tako, pokojni Murtić je mrtva priroda Jergovićeve socijalne adaptacije: dok s isukanom sabljom štiti njegov grob od izmišljenih ugroza, on iskazuje suštinsku brigu jedino prema dekoru koji mu je, u ovome trenutku, neophodan za novo etabliranje (centrističko, valjda, pošto mu je ljevičara puna kapa) i utvrđivanje svježeg identiteta. Taj mučni proces naprosto ne ide bez kolateralnih šteta, jer je višak pjene i agresije rezultat siline prijašnjih susprezanja.

Žudnja za udvaranjem

Slikar je u tome smislu klasičan lik žanra, nešto kao Jergovićeva mirogojska Severina. Tko je Severina? Severina je estradna zvijezda nad čijom hudom sudbinom pisac propovijetki već mjesecima javno dahće i slini, štiteći je od zloćudnog prodora javnosti u njezinu ljubavnu intimu, zgražajući se nad niskim strastima raspomamljene svjetine, optužujući široke narodne mase za grupno silovanje, a prije koju godinu jednoj je drugoj estradnoj zvijezdi (Goranu Bregoviću) upravo on doveo pohotne oči javnosti u privatnost spavaće sobe, uz nekoliko prigodnih psovki. Evo, uskliknuo je, pogledajte šta radi taj dok mi stenjemo i krvarimo! Tako Jergović s lakoćom putuje kroz vrijeme i vlastitu biografiju, naprijed-nazad, sprijeda-straga, bez obaveza i imperativa, nikakva dosljednost tu odavno ne stanuje, nikakvi principi koji bi priječili žudnju za udvaranjem, radi se o strategiji jegulje (ili jergulje, ako to nije previše zlobno), onoj vrsti vijugavog socijalnog gibanja koja se hrani iluzijom da iza sebe ostavlja nevidljive tragove. Posthumna obrana Ede Murtića, salve uvreda isporučene tim povodom u smjeru lijevih nezavisnih novina, utoliko su najobičnije lukavo parazitiranje, s manje-više otvorenim nekrofilskim sklonostima. Čak i kada piše o smiješnoj nagradi, Jergović ne govori o Murtiću kao njezinom formalnom darovatelju. Zato i stoji nad grobom s trubom u ruci, nadimajući pluća, računajući da je pokupio nešto od pokojnikove veličine.

Viktor Ivančić (Feral Tribune, 21. siječanj 2005. godine).

[sinuhe]

Jedva, preko kite i mracnjacki je proslavio bronzu.

Izvana gruhaju topovski udari, grmi zabranjena pirotehnika, negdje od Jakuševca čuju se rafali, zvuče kao pravi, možda i jesu pravi; po nalogu povijesnog trenutka slavi narod veliku pobjedu nad Marokom, a u toj pucnjavi, kao i u svakoj drugoj, čuje se samo smrt. Smisao svakog je pucnja da ubije, i nikad se nije pucalo da se nije ubijalo ili da se nije prisjećalo kakvog ubijanja. Po nogometnoj pobjedi, međutim, puca se ne bi li se nogomet kao najsavršenija metafora rata unaprijedio sve do smrti.

[Edin H.]

Jedva, preko kite i mracnjacki je proslavio bronzu.

Izvana gruhaju topovski udari, grmi zabranjena pirotehnika, negdje od Jakuševca čuju se rafali, zvuče kao pravi, možda i jesu pravi; po nalogu povijesnog trenutka slavi narod veliku pobjedu nad Marokom, a u toj pucnjavi, kao i u svakoj drugoj, čuje se samo smrt. Smisao svakog je pucnja da ubije, i nikad se nije pucalo da se nije ubijalo ili da se nije prisjećalo kakvog ubijanja. Po nogometnoj pobjedi, međutim, puca se ne bi li se nogomet kao najsavršenija metafora rata unaprijedio sve do smrti.

Dobro je ovo rekao.

[n+1]

Ljepše bi bilo da si postavio ovaj pasus iz istog teksta, kojim završava pripovijest. Čini mi se da je u njemu i suptilan omaž Ibrišimoviću.

Kad umru, ljudi odlaze u raj. Svi, bez izuzetka. Nema čistilišta. U pakao se ne ide, u paklu se jest. Kad umru, ljudi više nema, ili odlaze u raj. Samo Bosanci ne odlaze u raj. Kada umru Bosanci, idu u Bosnu. Upravo onu koje više nema, ali oni tamo idu kad umru. I onda se na jednom mjestu na tom putu, kao da se u znaku X prekriže dva pješačka prelaza, ljudi koji idu u raj susretnu s Bosancima koji odlaze u Bosnu. Oni im mahnu.

[trocadero]

Možda jednostavnije postaviti čitav tekst da ne naglabate.

Lopta koju je Marko Livaja u 42. minuti utakmice s Marokom ostavio za Oršića

Čim je završila utakmica, mimo svih svojih običaja gasim televizor i prije nego što ću uzeti knjigu – ponovo čitam “Oklopni bataljon” Josefa Škvoreckog – kao za vraga grabim kompjutor, da nakratko provjerim je li svijet na svom mjestu, i tamo vidim: umro je portir Ivo. Izvana gruhaju topovski udari, grmi zabranjena pirotehnika, negdje od Jakuševca čuju se rafali, zvuče kao pravi, možda i jesu pravi; po nalogu povijesnog trenutka slavi narod veliku pobjedu nad Marokom, a u toj pucnjavi, kao i u svakoj drugoj, čuje se samo smrt. Smisao svakog je pucnja da ubije, i nikad se nije pucalo da se nije ubijalo ili da se nije prisjećalo kakvog ubijanja. Po nogometnoj pobjedi, međutim, puca se ne bi li se nogomet kao najsavršenija metafora rata unaprijedio sve do smrti. Pa mi je onda čudno i strašno kada se puca u času dok do mene stiže vijest da je umro portir Ivo. U mom ludom srcu to proizvodi osjećaj, koji razumom nikako ne uspijevam otkloniti, da ga je jedan od ovih pucnjeva ubio. Jer tako je bilo u Ivinim i mojim krajevima: dok si iz mraka slušao kako vani grme topovi i minobacači, i rafali se spuštaju niz limene oluke kuća, znao si da u tim trenucima umiru ljudi. Ne volim kada umiru ljudi, zato ne slavim pucnjavom.

Sklapam kompjutor, sklanjam Škvoreckog, večeras nam komedija neće pomoći, i osjećam kako mi se neumitno i nepopravljivo utakmica koju sam gledao naknadno mijenja i preobražava u skladu s time što je umro portir Ivo. Tako je s nogometom. Svaki trenutak igre dobiva novo tumačenje, prevodi se na drugi jezik. Pier Paolo Pasolini je, slaveći igru, primijetio da je nogomet jedan cjelovit jezik, sa svojom sintaksom, leksikom i gramatikom. Taj jezik, kao i ovaj jezik, nudi moć sporazumijevanja, komunikacije među ljudima koji ga razumiju. Ali nogometu, kao ni ovom jeziku, smisao nije u sporazumijevanju, niti bi, kao ni ovaj jezik, mogao nastati samo zbog sporazumijevanja, jer ono onda ne bi nadilazilo mukanje krava i njakanje magaradi. Smisao je u imaginiranju, u onome iz čega u međusobnim odnosima nastaju riječi, smisao jezika je u književnosti. Pasolini je, naglasivši da se ne radi o vrijednosnim kategorijama, govorio da postoji nogometna proza i nogometna poezija. Proza je načelno vezana za europske timove, poezija za latinoameričke. Mnogo je na svijetu navijača, zadrtih ljudi, gnjevne publike. Manje je igrača, još manje velikih nogometaša. Najmanje je, čini mi se, onih koji umiju gledati nogomet, razumjeti taj jezik, tumačiti njime sebe i svoj život. Ili ga, barem, razumjeti instinktivno.

Najljepši trenutak utakmice između Hrvatske i Maroka, u kojoj su se, kao što to biva u utakmicama za treće mjesto, suočila dva razočarana svijeta, zbio se u sedmoj minuti, kada je Perišić jednu nabačenu loptu glavom prebacio na Gvardiola, i on ju je, opet glavom, poslao u mrežu. Naoko jednostavno, onako kako će se to zbiti u igri u kojoj postoji koreografski red, u nogometnom plesu na koji protivnik više ne može odgovoriti, jer je ples najednom prebrz. Lopta je brža od najbržeg igrača, rekao je genijalni trener.

Ali ja sad, gledajući taj gol iza spuštenih vijeđa, pa ga ponavljajući na utišanom kompjutoru, vidim u njemu sve ono što nisam mogao vidjeti dok sam ga u izravnome prijenosu gledao po prvi put, ne znajući tada još uvijek da je umro portir Ivo. Vidim gol njegovom očima, dolje na porti, na onom smiješnom elektronskom videozidu, postavljenom tu davno, da impresionira posjetitelje i poslovne partnere, i mogu čuti riječi koje Ivo nad postignutim golom izgovara. Kratko i suzdržano radovanje, pa opis onoga što se dogodilo, koncizan i uglavnom netačan, kao što tačni ni točni nisu ti pučki opisi nogometne igre, svejedno izgovaraju li ih obični ljudi svojim jezikom, ili neuki nogometni treneri, kićenim stranim riječima. Zatim slijedi dugi šaljivi solilokvij, u kojemu bi Ivo talentom koji mu je namrijeo njegov izgubljeni zavičaj ovladao društvom što se tu na porti zateklo i situacijom u kojoj su se zajedno našli: gledanjem utakmice za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Tu je, vidim ga, Woltov dostavljač, tu je i vozač u firmi, bivši atletičar, i još neka dvojica za koje ne znam koji su. Bez obzira na to što je utakmica, povremeno promaknu i neki novinari, fotografi, urednici. Među njima je, vidim, još mrtvih.

I tako, mogao bih dalje opisivati cijelu ovu utakmicu s Marokom, koja se odigrala dok se Ivo hladio u zamrzivaču prosekture i usput vedro ćaskao s anđelima iznad Bosanske Posavine. Hoće li biti kiše, momci?, upitao bi ih, lascivno se smijuljeći njihovoj anđeoskoj golotinji. Portir Ivo bio je portir u objektima Europapress Holdinga, čini mi se još od vremena prije nego što će Nino Pavić pokrenuti dnevne novine. Sjećam ga se s tri porte, još od vremena kada bih tamo samo kod nekoga navraćao, ne planirajući da ikad za ovu tvrtku pišem. Nabijen, kompaktan, ćust, srednjega rasta a ponekad i oniži, to je do raspoloženja; plav k’o palačinak, pa onda samo malo tamniji, očiju svijetlih i vrlo svijetle duše. U odijelu, pristojno krojenom, košulje čiste, s kravatom, da ima tko dočekivati goste, a ne da pomisle da su stigli na nemjesto. Naglaska vrlo izrazitog, za nijansu preglasan. Samo kada je nešto povjerljivo u pitanju, ili kad razgovara s osobitim gostima, portir Ivo progovara vrlo tiho, ali dovoljno čujno, i naglasak mu je umiven zagrebački.

Onaj tko je Ivu zaposlio na porti, dobro je znao svoj posao. Nisam se raspitivao tko je to bio, ali sigurno se radi o jednom od najboljih kadrovskih poteza u povijesti kompanije. Kada Bosanca zaposliš na porti ili na šalteru, možeš biti siguran da se tu neće tek tako prolaziti. Tvrda će biti granica između van i unutra. Bosanski će portir svojim držanjem stvoriti savršenu iluziju, kakvu neće proizvesti ni najmaštovitiji marketinški ured, o važnosti, tajnosti i sadržajnosti onoga što on čuva. Gledao sam mlade novinare i novinarke, pa i one iskusnije, koje bi portir Ivo doveo na rub suza, ne puštajući ih unutra jer su zaboravili karticu. A onda bi, osjetivši trenutak, ipak popustio, uz prijekore u kojima je prisutna bila neka starinska pedagogija. Kao da im govori: jednom ćete me se sjetiti i biti mi zahvalni!

U dobra vremena bila je to velika zagrebačka firma. Institucija jedne fluentne i još uvijek relativno prisutne kulture i njezina identiteta. Premda su tu radili ljudi sa svih strana, i bilo je dobre čeljadi, ali i svjetskih probisvijeta, bitangi i varalica skupljenih s koca i konopca, bio je ovdje Zagreb na nekim svojim posttuđmanovskim vrhuncima. Ivo je, u kulturološkom pogledu manjinac, tu bio reprezentativna pojava. Premda je bio Hrvat, pa još malo više od toga, jasno je osjećao što mu u unutarnjem dizajnu fali i što ga čini manjim od njih. Ne, nije se radilo o tome što je portir, time je bila savršeno pogođena njegova radna i profesionalna ambicija. Taj posao radio je najbolje od sviju. Bio je, međutim, Bosanac. Vječni autsajder na vjetrometini povijesti i propuhu porte. U komunikaciji i pripovijedanju to mu je bila prednost, u svemu drugom mana.

Navijač Hajduka u Dinamovoj utvrdi. To je, otprilike, da se u nekoliko riječi kaže, bilo Ivino bosanstvo. Navijač Hajduka na Gvozdu na kojem je umjesto Miroslava Krleže rezignirano stolovao Tomislav Židak. Jednom sam, ustvari dvaput, prisustvovao kratkim njihovim razgovorima, navijačkim dvobojima. Židak je poštovao portira Ivu. Općenito, Židak je poštovao ljude. Umio je štošta od njih da ukrade. Po tome bio je pravi pisac. Lopovi naokolo kradu stvari, dok pisci kradu riječi, rečenice, tuđe živote.

Kada je Hajduk posljednji put postao prvak, bilo je to davno, negdje u vrijeme kada se apostol Pavle spremao na put u Rim, da sređuje neke vjerske dogme, portir Ivo zid je iznad svog pulta ukrasio povelikom Hajdukovom zastavom. Svi su morali proći, čak je i Pavić prošao, premda je on inače stizao direktno iz garaže, rekao je daj, skini to! Ali Ivo nije skinuo zastavu. A sad je, ipak, umro.

Nogomet ne postoji izvan života koje mjerimo nogometom. Sama za sebe, ta igra bila bi kao i svaka druga igra, od one prve koja se zvala Čovječe ne ljuti se, i pomoću koje su nas, kao djecu, navikavali na poraze, i na smrt, taj krajnji poraz, do igara i sportova koji se igraju na sve strane svijeta. Ali unutar života, nogomet postaje jezik kojim interpretiramo sam život. I živote onih s kojima smo živjeli i sporazumijevali se nogometom. Ispod onoga što gledamo oko sebe, što čujemo i što nam se događa, ispod naših domova i zgrada, ispod gradova i zemalja u kojima živimo, ispod ovoga svijeta postoji još jedan isti takav metaforični svijet, u kojemu se događa sve ono što se događa gore, ali na drukčiji način, bezazlenije i lakše, na neki način i ljepše, jer u tom metaforičnom svijetu ni jedna smrt nije zaključna. Eto, taj svijet ispod našeg svijeta je nogomet. I zato je meni važno Svjetsko prvenstvo, a ne zato što bi mi bilo silno stalo tko će biti prvi, a tko treći. Pomalo me i strah kad god je drugima stalo.

Ubrzo je Maroko izjednačio. Ivo bi lako prihvatio i to razočaranje. Takav čovjek. I ne bi bio iznenađen kada u 42. minuti Livaja pokupi onu loptu i ostavi je Oršiću, kao da mu, pred izlazak u noć, ostavlja ključeve auta. Vijest o Ivinoj bolesti nosio sam dugo, i nisam je nikome prenio. Onih dana kada se Marko Livaja, sredinom veljače 2021, vratio u Hajduk, i kada se u prve dvije-tri utakmice vidjelo tko se to vratio, pomišljao sam na sve one ljude iz mojih života, uglavnom pokojne, i na ponekog živog, kojima se Livaja vratio u Hajduk. Vjera je metafora, i križ je metafora, i liturgija je metafora, ali od tih je metafora sastavljen naš privatni i zajednički metaforični svemir. Od vjerskih je metafora dijelom i jezik kojim govorimo. I pripovijesti tog jezika. Livaja se u Hajduk vratio kao mesija. Kada pomislim na 42. minutu i Oršićev gol, zaplakao bih za portirom Ivom. Eto, to je nogomet.

Kad umru, ljudi odlaze u raj. Svi, bez izuzetka. Nema čistilišta. U pakao se ne ide, u paklu se jest. Kad umru, ljudi više nema, ili odlaze u raj. Samo Bosanci ne odlaze u raj. Kada umru Bosanci, idu u Bosnu. Upravo onu koje više nema, ali oni tamo idu kad umru. I onda se na jednom mjestu na tom putu, kao da se u znaku X prekriže dva pješačka prelaza, ljudi koji idu u raj susretnu s Bosancima koji odlaze u Bosnu. Oni im mahnu.

[sinuhe]

Opet napada ljude iz čista mira. Čime je nezadovoljan ovaj čovjek i kako on to misli da je u "normalnim zemljama"

Mučno je, doista, svake godine sve je mučnije, gledati te neugledne žene i muškarce na montažnoj svečanoj tribini u Dubrovniku, kako se znoje u svojim varteksnim mondurama pred otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara. Gledatelj već kroz staklo ekrana osjeti tu olfaktornu senzaciju iz koje se čuju njihove prehrambene navike, sklonost češnjaku, teškim začinima, alkoholu. Iz mirisa znoja ravno u sinuse udara ga njihovo podrijetlo, geni, tradicija. Kako su mimo ovoga dana njihovi životi oslobođeni kulturnih potreba i sadržaja, njima se iz znoja najprije čuju njihovi identiteti. Iz znoja im se čuje njihovo hrvatstvo, u znoju je sva njihova usmenost i pismenost.