Mevlana Dželaludin Rumi

[Haqqani]

U nas i u svijetu poznat kao Hazreti Mevlana, Dželaluddin Rumi rodio se u Belhu 1207. godine po Isau a.s. Zajedno sa svojim ocem, Behauddinom Veledom, poznatim kao Sultan evlija, napustio je Belh neposredno pred najezdu Mongola. Proputovali su cijeli Istok, od Bagdada, preko Mekke i Medine, Jerusalema, pa sve do Larendea i Konje, gdje je Behauddin Veled preselio na Drugi svijet, a Mevlana boravio do kraja svog života. Mevlana je studirao kod mnogih učitelja i dosegao savršenstvo u vanjskim granama islama. Bio je veoma voljen i poštovan u Konji. Prekretnica njegovog života povezuje se sa dolaskom Šemsuddina Šemsa Tabrizija, koji je uveliko doprinio da se Mevlana od učenjaka preobrazi u velikog sufiju, opijenog Božanskom Ljubavlju.
Mesnevija je najvažniji izvor Islama poslije Kur"ana i Hadisa. To je ujedno i najčitanije djelo islama na Zapadu, čiji je duhovni horizont presudno utjecao pri preobraćenju mnogih Zapadnjaka na Islam. Razumljiva i prihvatljiva kako maloj djeci, koja neke njene dijelove mogu čitati kao bajke, tako i odraslima koji, zavisno od stepena imana, uzimaju iz njenih priča pouke i upute koje se kreću od osnova islama pa do najviših vrhova, odnosno najvećih dubina. Povrh svega, Mesnevija je jedinstveno duhovno vrelo, knjiga bez primjera u povijesti ljudskog traganja za Istinom, na kojem se žedni spoznaja utažuju stoljećima nakon njenog nastanka. Istodobno, i književno remek-djelo i svevremena zbirka vječnih istina koje je Rumi uputio svim ljudima, bez obzira na to u što vjeruju.

[Haqqani]

Zato što ne mogu spavati
Ja sklapam muziku po noći.
Ja sam uznemiren onime
čije lice ima boju proljetnog cvijeća.
Ja nemam niti sna niti strpljenja,
niti dobre reputacije niti sramote.


Hiljadu ogrtača mudrosti je nestalo.
Svi moji dobri maniri su odbjegli hiljadu milja.
Srce i um su ostavljeni ljuti jedno na drugo.
Zvijezde i mjesec su zavidni jedni drugima.
Zbog ove otuđenosti materijalni kosmos
se sve više skuplja i steže.
Mjesec kaže, "Koliko dugo ću ja biti bez sunca?"
Bez dragulja Ljubavi u meni,
neka se pazar moje egzistencije uništi kamen po kamen.

O Ljubavi, Ti koji si pozivan s hiljadu imena,
Ti koji znaš kako da uspeš vino
u čašicu tijela,
Ti koji daješ rod hiljadama uroda,
Ti koji si bez lica ali imaš hiljadu lica,

O Ljubavi, Ti koji oblikuješ lica
Turaka, Europljana, i Zanzibaraca,
daj mi čašicu iz Tvoje flaše,
ili šaku kanabisa s Tvoje Grane.
Ukloni koru još jednom.
Mi ćemo vidjeti hiljadu gazda ničice na poklonu,
i krug ekstatičnih svirača će svirati.
Onda će ovisnik biti oslobođen požude.
te biti proživljen,
i stajati u strahopoštovanju do Sudnjeg Dana.

[Haqqani]

Iz daleka je došao jedan drug Jusuf-pejgamberu,
i bio njegov gost.
Oni su se poznavali još od djetinstva,
njihovo se prijateljstvo zasnovalo još na jastuku (kad su bili mali).
...
Jusuf pita svog prijatelja:
„Kakav si mi dar donio, o prijatelju?“
Doći prijatelju u posjetu bez dara
isto kao otići u mlin bez žita.
Kad bude proživljenje, Bog će reći ljudima:
Kakav ste dar pripremili za ovaj susret?
Došli ste pojedinačno i bez ičega,
isto onako kao kad ste se rodili.
...
„Šta si ti meni donio na dar, prijatelju?“, upita Jusuf.
Ovaj se zastidje i poče jadikovati.
„Ja sam dugo tražio poklon koji ću ti donijeti,
šta god mi je zapelo za oko, nije bilo za tebe.
Kako ću ja jedno zrno dragulja donijeti u rudnik,
ili, kako ću jednu kapljicu vode donijeti u more?!
Mislio sam ti kupiti jedan kermanski suvenir,
ali, sve je maleno i sitno, jedino da ti dam svoju dušu i tijelo.
Nema sjemena na zemlji kojeg nema u tvom hambaru,
jedino tvojoj dobroti i ljepoti nema ravne.
Vidio sam, jedino odgovara da ti donesem ogledalo,
da na njemu možeš vidjeti ljepotu svoga lica.
Da vidiš sjaj (nur) svoga lica,
o ti, koji si kao nebeska svjetiljka.
Donio sam ti ogledalo, o ti veseli, da me se sjetiš,
kad vidiš na njemu svoje lijepo lice.“
...


(Mevlana Dželaludin Rumi, Mesnevija, preveo šejh Fejzulah Hadžibajrić)

[Shoshana]

A i bio je jako inspirisan mojim omiljenim sufijem Al-Hallaj-om

[Haqqani]

A i bio je jako inspirisan mojim omiljenim sufijem Al-Hallaj-om

Jedna muha, u lokvi magarečije mokraće, na jednoj slamci,

zamišljala je sebe da je lađar pa je počela dizati glavu.

Govorila je: Ja sam čitala o moru i lađama,

i razmišljala sam puno o tome.

Eto, ovo je more, ovo lađa,

A ja kao kapetan, ovako iskusan i pametan.

Tako ova muha tjera ovaj svoj balvan po lokvi kao po moru,

Ta mala lokva, u njenim očima, izgleda beskrajno velika.

Ta lokva u poređenju sa muhom, bila je ogromna, bez granica

Gdje je oko, koje bi to moglo pravo vidjeti.

Njen svijet je toliki, dokle joj pogled dopire

Oko joj toliko obuhvata, i lokva je za nju more.

Onaj koji tumači krivo, on je kao muha, a taj njegov tevil,

Kao i njegov ćejf, to je magarečija mokraća i mutna slika.

Da je muha imala valjano rasuđivanje, ona bi bila sretna,

Postala bi Huma-ptica (Feniks)

Kad bi ova muha iz toga mogla pouku uzeti, ona se ne bi zvala muha

Njena duša ne bi boravila u mizernom vanjskom liku…

Ademovo oko, kad je sa čistim nurom progledalo,

Duša i druge tajne su mu se kroz njega ukazale.

Kad su meleki pronašli nur u Ademu,

Odmah su pali na zemlju i prijavili se da mu služe.

Kad bih hvalio Adema do Sudnjeg dana, opet je kratko,

Ne mogu se te pohvale iskazati.

Ali, sa tolikim znanjem, kad je došla sudbina,

Tumačenje jedne zabrane, skrenulo ga je.

Pitao se je Adem, da li je zabrana stvarni haram

Ili za nju ima kakav tevil (dozvoljeni izlaz).

Kad je u Ademovu srcu pretegao tevil,

Njegova je priroda bila zbunjena, i pošao je prema zabranjenoj voćki.

Kad se vrtlaru zabode trn u nogu,

Kradljivci iskoriste tu priliku i pokradu voće.

Dok baščovan izvadi trn i umine mu bol,

Tek onda vidi da su ga pokrali lopovi.

Zaviče: Ah-vah, mi smo pogriješili, pala je tama,

Pa smo izgubili orijentaciju na putu.

Božija presuda je zaključak. Ona bude oblak koji prekrije Sunce,

Lav i aždaha su pred sudbinom kao miši.

Ako ne vidim onu zamku, kad je već presuda donesena

Nisam samo ja neznalica u ovome presuđivanju.

O sretniče, ako hoćes da si sretan, radi dobra djela,

Ostavi nasilje!

Ako te sudbina poklopi kao noć svojom tminom,

Ta ista sudbina pružiće ti na koncu ruku i izvući te.

Sudbina hoće po sto puta da ti izvadi dušu,

Sto puta će ti opet pružiti ruku da te izbavi.

Ako ti se sudbina stotinu puta popriječi na putu,

Na koncu će ti razapeti šatore.

To nam je od Božije dobrote, što nam je naredio da Ga se bojimo

Da dođemo u predjele sreće.

Vjetrovi su naši prohtjevi i želje, i kad te vjetrove otjeramo

Onda će nam doći haber od Njega.

Takvo je stanje onoga koji sluša svoga neprijatelja

čorav je onaj koji bude slušao šta mu dušman govori.

Ako dušman prijateljski govori, ne daj se prevariti

varka je nekakva u tome.

Ako ti med daje, znaj da je u njemu otrov,

A ako ti čini nešto što ti godi, znaj da je to tegoba.

Šta je pijanstvo, da ne vidiš, zatvoriti oči da ne vide

da se ne razluči pravi kamen od krivog.

Da nas učiniš neraspoloženim, daćeš da se napijemo,

A iz onog što ne postoji dadeš da vidimo vrijedno.

Šta je pijanstvo? Osjete promijeniti

kriv štap da vidiš kao sandalovo drvo.

Ja vidim i zamku koja mi je postavljena,

Ako sudbina na zastre oči mojoj pameti…


Mevlana Rumi.

[Shoshana]

Ja sam Rumija citala na Engleskom
Al' evo, ipak..

Say, I Am You
I am dust particles in sunlight.
I am the round sun.

To the bits of dust I say, Stay.
To the sun, Keep moving.

I am morning mist,
and the breathing of evening.
I am wind in the top of a grove,
and surf on the cliff.

Mast, rudder, helmsman, and keel,
I am also the coral reef they founder on.

I am a tree with a trained parrot in its branches.
Silence, thought, and voice.

The musical air coming through a flute,
a spark of stone, a flickering in metal.
Both candle and the moth crazy around it.
Rose, and the nightingale lost in the fragrance.

I am all orders of being, the circling galaxy,
the evolutionary intelligence, the lift, and the falling away.

What is, and what isn't.

You who know, Jelaluddin,
You the one in all, say who I am.
Say I am you.

........................................................

Your embrace some form
saying, "I am this."

By God, you are not this
or that or the other

you are "Unique One"
"Heart-ravishing"

A najomiljenija mi je ona gdje govori o vinima i "nije svaka extaza ista"... ni ne sjecam se vise

[Haqqani]

Evo jedan poklon od mene za sve ljubitelje mevlane Rumija.

http://rapidshare.de/files/31124700/Gif ... _.rar.html




"A Gift of Love" features a host of celebs reciting the poetry of Rumi accompanied by the tranquil soundscapes of composers Adam Plack and Yaron Fuchs. In addition to Madonna, [Demi] Moore and [Martin] Sheen, the album also features Blythe Danner, Debra Winger, Goldie Hawn and others.

[Haqqani]

Noć mladoženje(šebi Arus) jeste godišnjica preseljenja na Ahiret (na Svijet drugi, smrt) velikoga svjetskoga duhovnjaka Mevlane Dželaluddina Rumija. U tesavufu, muslimanskome, uvjetno rečeno, misticizmu, smrt nije ništa drugo do istinsko buđenje iz sna koji je stvarna definicija života kojega živimo. Ona je ponovno vjenčanje duše (Nefs), jastva, sa svojim praiskonskim domom, ponovno izravno svjedočenje neprispodobive Božije Blizine (el-Kurb).

Šebi arus je manifestacija koja se održava svakoga 17. decembra. U Bosni i Hercegovini ova manifestacija već dugo egzistira. Održava se po tekijama (za vrijeme komunističkoga diktatorstva održavala se u privatnim kućama i stanovima, tajno) i ima svoj ustaljeni program.

U sklopu ovoga programa uči se Kur’an, održavaju se islamsko- tesavufska predavanja, obavezno kazivanje iz najpoznatijega tesavvufskoga (“mističnoga”) djela - Mevlanine Mesnevije, te se prouči specifičan način slavljenja Boga dragoga - zikrullah.

[Shoshana]

A ja, opet volim Rumija, bas zato sto smatram da njegova misticna poezija itekako jeste o ovom zivotu...

Samo covjek velike mudrosti i iskustva moze ovako pisati

[Haqqani]

GAZEL O SMRTI


Kad preselim, kad moj tabut,

svakom, da sam mrtav, zbori,

ne mislite da me tuga

za svijetom ovim mori!



Nek ne cvili za mnom niko,

nek ne kaže:"Šteta, šteta",

jer je šteta bit šejtanov,

pa ić' tamo, gdje se gori!



Na dženazi mojoj nek se

ne tuguje zbog rastanka

jer baš tada dušom mojom

sreća sastanka žubori.



Kad me spuste u grob, niko

nek ne kaže:"Sasvim nesta!"

jer društvima dženetlija

grob-samo paravan tvori!



Kada vidiš da me spuste,

smatraj da me tada dižu.

Zar na nebu sunce, mjesec,

kada zađe manje gori?



Ti sve misliš to je suton,

Ne, svitanje to je pravo,

jer spuštanjem tijela u grob,

radi se o duše zori.



Koje sjeme ne proklija,

kad ga zemlja u se primi?

Pa kako u proživljenje

da mi dušu sumnja mori?



Iz bunara izvadi se

potopljena kofa puna.

Stog ne plače duh Jusufov

dok se tijelo s jamom bori.



Kad zatvoriš jedan otvor,

tad se drugi sam otvara.

Pa nek se zbog moje smrti

ni riječ tuge ne prozbori!



Mevlana Dželaludin Rumi
(1207-1273)

[Haqqani]

Neki čovjek stajaše u predvorju ispred vladareve odaje i čekaše da ga primi kralj, Allahov miljenik i poslanik, Sulejman, alejhisselam. Nastojeći da prekrati vrijeme čekanja, on je pogledom prelazio preko likova drugih ljudi koji su se nalazili u blizini, najednom je, milošću dragog Allaha, osjetio, kao da mu je neko došapnuo, da je lijepi mladić koji stajaše nedaleko od njega, takođe čekajući susret sa Sulejmanom, alejhisselam, u stvari melek smrti Azrail u ljudskom liku. Čovjek osjeti uzbuđenje i strah. Nešto mu, u dubini srca, govoraše da je Azrail došao tu, u Jerusalem, zbog njega kako bi mu uzeo dušu. Iako je, vjerujemo, bio vjernik, ipak mu se nije još umiralo ... da mu je bilo ostati još malo na dunjaluku.

Još se više prepadnu kada, bacivši pogled prema Azrailu, uvidje kako i melek gleda u njega sa jasnim izrazom čuđenja na licu. Sada je bio potpuno uvjeren da je Azrail došao do njega ... ali kako mu pobjeći? Razmišljajući o tome ču glas koji ga pozivaše da uđe kod Sulejmana, alejhisselam, i on, još uvijek u takvom stanju, uđe kod Allahovog poslanika.

Razgovarajući sa njim o stvarima zbog kojih je sastanak bio ugovoren, mudri Sulejman, alejhisselam, osjeti da je njegov sagovornik u grču od straha i brige. Upita ga o tome i čovjek mu otvori dušu, objasni mu za Azraila i njegovu ubijeđenost da je melek došao radi njega.

''Možeš li me, o Allahov poslaniče, prebaciti do Indije'', na kraju smognu snage da upita Sulejmana, alejhisselam, ''ne bih li tako izmakao Azrailu''?

''Zar te strah da umreš, pa zar ne znaš da volji dragog Allaha ni ti, ni ja ne možemo izmaći''!?

''Znam, o Allahov miljeniče, ali bih ipak da me prebaciš do Indije''.

Sulejman, alejhisselam, osjeti da je volja dragog Allaha da čovjek ipak bude prebačen iz Jerusalema čak u Indiju, i odluči ispuniti mu želju. Naredi vjetru da ga odnese odmah u Indiju i, sa dopuštenjem dragog Allaha, čovjeka vjetar prebaci u Indiju.

Ostavši sam u odaji, Sulejman, alejhisselam, je još razmišljao o ovome nesvakidašnjem događaju, kada mu uđe mladić u kome prepozna plemenitog meleka Azraila. Razgovarao je sa Azrailom o onome zbog čega je on njemu i došao, ali je za svo vrijeme razgovora mogao primijetiti kako se melek zbog nečega čudi. Na kraju ga upita o tome i dobi sljedeći odgovor:

''Ma, jednu stvar ne mogu nikako sebi da objasnim. Maločas, dok čekah da uđem kod tebe, u predvorju vidjeh jednog čovjeka, a meni je naređeno da mu sutra uzmem dušu u Indiji, pa se čudim kako on može za tako kratko vrijeme stići odavde čak do Indije''!?

[Haqqani]

To Love is to reach God.
Never will a Lover's chest
feel any sorrow.
Never will a Lover's robe
be touched by mortals.
Never will a Lover's body
be found buried in the earth.
To Love is to reach God.

[Haqqani]

It is your turn now,
you waited, you were patient.
The time has come,
for us to polish you.
We will transform your inner pearl
into a house of fire.
You're a gold mine.
Did you know that,
hidden in the dirt of the earth?
It is your turn now,
to be placed in fire.
Let us cremate your impurities.

[Haqqani]

Tonight
is the night.
It's the creation of that land of eternity.
It's not an ordinary night,
it's a wedding of those who seek Love.
Tonight, the bride and groom
speak in one tongue.
Tonight, the bridal chamber
is looking particularly bright.

[Haqqani]

Zaljubljenik ako si ljubavi, tražiš li ljubav pravu,
britke se sablje hvati, prereži grlo sramu.

Znaj da je ugled golema brana na Putu,
dobronamjerne ovo su riječi, pusti da srce ti ganu

Šta drugo bijahu hiljade ludosti što počini Medžnun,
nego hiljade ljubavnih zamki za njegovu draganu

Nekad bi trgao odjeću svoju, nekad bježao u planine
katkad i otrov ispijao, težeći tako nepostojanju

Lovinu mnogu pauk u svoje slabe mreže hvata,
u zamke Svevišnjeg Gospodara pomisli kakvi ulovi stanu

Kad ljubav bješe ono što licu Lejlinu vrijednost dade,
„U noći On prenese roba svoga“, šta reći o takvom stanju?!

Zar nisi nikad čitao stihove o Vaisi i Raminu?
Vamiku i Azri zar ne ču priču stoput ispričanu?

Odjeću zagrćeš, strah te da ju ne smoči voda,
a hiljadu puta zaronit u more htio bi da si u stanju

Put ljubavi same je poniznost i pijanstvo,
jer bujica se niz brdo spušta, zar potok teče uzastranu!

U prstenu zaljubljenih poput dragulja budi,
a svaki dragulj Tvoj je sluga, o moj Gospodaru

Ova je zemlja prašna, tako, sluškinja nebesima,
a tijelo ljudsko sluga je duhu sa kojim je u paru

A zar pamet nije u stvari dobročinitelj tijelu?!
zar vezi između Zemlje i neba možeš naći mahanu?!

Ne možeš doboš pod ćilim skriti, pa po njem sinko udarati
razvij svoj bajrak, ako si vitez, tamo u polju ravnu

Uhom duše osluhni jauke onih što čeznu,
bezbroj se vapaja diže zelenom svodu slavnu

Kad se odjeće svoje, opijen ljubavlju, riješiš,
vidjet ćeš: nebo slavi, Orion zbunjen stanu

Gledaj kako zbog ljubavi čitav svijet se uskomeša,
dok se nada onome počistoti znanu

Kada sunce grane nema mjesta za tminu,
dobrostivost kad se rastre nema mjesta žalovanju

Zaćutao sam, ti zbori, o dušo dušine duše,
žudeći za Tvojim licem i prah sklon je umovanju

[cernica]

Samo uzgred si spomenuo jedan vazan detalj iz Rumijevog zivota,
a to je njegova prekratnica prelaska sa ucenjaka u vjernika,

Cini mi se da je neophodno da se ta prica navede...





Rumi je bio veoma cijenjen i nadaleko poznati ucenjak svog vremena.
Ipak, imao je jednu manu:
bio je prepotentan, umisljen i arogantan.

Jednog dana, dok je prelistavao knjige u Carskoj biblioteci, jedan covjek ga upita:
- Jesi li ti veliki Dzelaluddin Rumi?
- Jesam - suho odgovori Rumi i ne pogledavsi covjeka.
- Sta to citas? - upita covjek
- To je nesto sto ti ne razumijes - arogantno i nevoljno je Rumi odgovarao.

U tom momentu, polica sa knjigama se zatrese i knjige popadase. Rumi ustuknu i vidno uplasen progovori:
- Sta je to?
Starac mu odgovori - E to je nesto sto ti ne razumijes!
Taj stari covjek je bio dervis Tabrizi, i od tada zapocinje Rumijevo interesovanje za
za sufizam.

[Kwaheri]

United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization (UNESCO), evaluating the Culture and Tourism Ministry’s offer, has decided to commemorate the 800th birthday of Mevlana Jalaladdin-i Rumi, a prominent mystic of Islam, in all member countries.

Turkish Undersecretary of Culture and Tourism, Professor Mustafa Isen announced Tuesday that they presented a proposal to UNESCO suggesting a global celebration in 2007 for Rumi’s 800th birthday.

“Our proposal was responded positively,” Isen said, “So, 2007 was announced as, “International Rumi Year”.

The ministry pays a great deal of attention to the works, and in line with these works, the “Activities Commemorating Rumi” will be performed in Konya, and will be expanded throughout the year and the rest of world.

The International Rumi Association President and Mevlana’s 22nd generation grandchild, Faruk Celebi also said UNESCO’s decision to include Mevlevi culture among world cultural heritages in 2007 is a positive move.

He also noted that they received support from Iran and Afghanistan. Director of Mevlana Center for Research and Practice (SUMAM) at Selcuk University, Associate Professor Nuri Simsekler said, it is an important step in terms of imparting Rumi and Mevlevi culture to the next generation without degeneration.

[Teufik iz Los Angelesa]

gledajuci naslov teme mislio sam da je rijec o zenskoj osobi, i to nekoj koja krade pare nasoj jedinoj Aziri

[NIN]

Kao sto rekoh prije, Rumi je nesto o cemu vrijedi razmisljati. Njegov smisao svega je ipak za podrobnije tabirenje - u korist govoreci.

Cijenim! Onoliko koliko znam o njemu, a to je malo, stvarno mi je ostavio trag u, kako neki vole da kazu, dusi.

Pozdrav temi!

[Latina]

Kao biseri po glatkom cistom kamenu prosipaju se Rumijeve rijeci...zvone onome koji cuje...

Pocetak Mesnevije
Naj name

l

Slusaj ovaj naj, sta prica, kazuje,
Na rastanke on se zali, tuguje.

"Iz Najistana otkad me ustrgose,
Zbog mog placa, musko, zensko, uzdise.

Trazim srce, rastancima ranjeno,
Svoju ceznju da mu kazem opsirno.

Od svog korjena daleko ko padne,
Trazi casak da se vrati, sastane.

Nastavicu kasnije...

[Latina]

...

"Ja u svakom drustvu jadim, tugujem,
I postadoh sudrug dobrom i losem.

Svak po sebi misli da on drug je moj,
Al' ne trazi da zna tajne i bol moj.

Moja tajna i plac nisu daleko,
Al' tog svjetla ne zna uho ni oko.

Dusa nije skrivena pred tijelom,
Al dusa, ne da se vidjet nikom !"

Glas naja je vatra, vjetar to nije,
Te vatre ko nema, nek' ga nije !

Vatra ljubavi je u naj upala,
A u picu ta je vatra provrela.

Naj je drug svakom ko je bez druga,
Tonovima zastore nam on trga.

K'o naj otrov i lijek ko vidje ?
Razgovor i ceznju, ko naj, ko vidje ?

Naj o putu punom krvi govori,
O ljubavi Medzunovoj on zbori.

Ova pamet tudjinac za ljubav je !
Musterija jezika nam, uho je.

Zbog briga nam dani zalud prodjose,
Saputnik sa vatrom oni postase.

Sto prolaze dani, nije zaliti
Ti ostani Boze, Jedini, Cisti !

Osim ribe, svak' se zasiti vode,
Bez hrane svako dan sporo provede.

Ko je sirov, ne zna sta je peceni,
Pa Ves - Selam, govor ovaj prekini !


...

[Zulfikar BiH]

JA SAM BIO ONOG DANA

Ja sam bio onog dana kad imena nije bilo

Niti znaka od kog bića što je tako što nosilo.

Mi smo dali ta imena i s imenom sve ostalo,

Onog dana kad „ja" i „mi" nije još ni postojalo.

Znakom pravog Bića posta vrh uvojka u Dragoga:

Do tog doba nije bilo tog uvojka kićenoga.

Ja sam redom sve hrišćane i krst dobro odmjerio,

Ali zalud oči trudih: On na krstu nije bio.

Ja se vrnuh do pagode i do starog hrama maga,

Ali ni u jednom od njih nije bilo Njemu traga.

Ja okrenuh kandaharu i heratskim vrhuncima,

Al' Ga i tu zalud gledah gore-dole

po klancima....

[Latina]

...

ll

Presijeci veze, budi slobodan ! ( ehehheeej... )
Zlatu i srebru, dokle ces biti rob ?

Kad bi more sa testijom crpao,
Za jedan dan nafaku ces uzati !

Oko pohlepnika - neces napuniti !
Jedan biser, skoljki dosta, puna je !

Ko razdere kosulju iz ljubavi,
Od pohlepe i od mana taj je cist !

O ljubavi nasa lijepa, voljena,
Ti si lijek svim nasim bolestima !

I oholom, umisljenom ti si lijek,
Ti si nama Platon, ti si nas Galen !

Tijelo od zemlje do neba se uzdigne,
Od ljubavi i planina zaplese !

Sinaj - Gori, ljubav dusa postade,
Sinaj pijan, Musa pao, zanesen !

Ah, da usta imaju mi sudruga,
K'o naj bih o ljubavi pricao.

Ko odvojen bude od svog sudruga,
On je bez jezika, sto kajdi da zna !

Kada ruzi vrijeme bude i prodje,
Ne dolazi slavuj da pjesmu pjeva !

Sve je masuk, zastor samo asik je !
Ziv je masuk, asik nije, mrtav je !

Uzvracanja u ljubavi ko nema,
Kao ptica bez krila je, tesko mu !

Kako ja znam naprijed i nazad,
Ako svjetla nije mi od drage ?!

Ljubav trazi da se ovo iskaze !
Ogledalo bez refleksije, kakvo je !?!

Ako sliku ogledalo ne daje,
Pala mu je prasina po licu Znaj !

[Haqqani]

...

"Ja u svakom drustvu jadim, tugujem,
I postadoh sudrug dobrom i losem.

Svak po sebi misli da on drug je moj,
Al' ne trazi da zna tajne i bol moj.

Moja tajna i plac nisu daleko,
Al' tog svjetla ne zna uho ni oko.

Dusa nije skrivena pred tijelom,
Al dusa, ne da se vidjet nikom !"

Glas naja je vatra, vjetar to nije,
Te vatre ko nema, nek' ga nije !

Vatra ljubavi je u naj upala,
A u picu ta je vatra provrela.

Naj je drug svakom ko je bez druga,
Tonovima zastore nam on trga.

K'o naj otrov i lijek ko vidje ?
Razgovor i ceznju, ko naj, ko vidje ?

Naj o putu punom krvi govori,
O ljubavi Medzunovoj on zbori.

Ova pamet tudjinac za ljubav je !
Musterija jezika nam, uho je.

Zbog briga nam dani zalud prodjose,
Saputnik sa vatrom oni postase.

Sto prolaze dani, nije zaliti
Ti ostani Boze, Jedini, Cisti !

Osim ribe, svak' se zasiti vode,
Bez hrane svako dan sporo provede.

Ko je sirov, ne zna sta je peceni,
Pa Ves - Selam, govor ovaj prekini !


...

Zašto se čovjek poredi s najom, muzičkim duvačkim instrumentom?

Čuj glas naja kada zbori,

na rastanke se tužno žali:

U ovim stihovima se na jedan veoma zanimljiv i lijep način ukazuje na sličnosti između naja, muzičkog duvačkog instrumenta, i čovjeka. Može se reći da duhovni polet Dželaludina Rumija u ovim uvodnim stihovima Mesnevije, sasvim jasno pokazuje njegovo duševno raspoloženje kroz cijelu zbirku. Ovi uvodni stihovi, poput jednog odličnog sadržaja knjige, ukratko odražavaju sve sadržaje Mesnevije. Rumijevo je izgaranje u čistoj ljubavi u ovim stihovima, takođe, do te mjere izraženo da veoma dobro odslikava najoliko lice čoveka koji izgara u vatri rastanka.

Prva sličnost između čovjeka i naja se nalazi u: vrisku rastanka od izvora.

Isto onako kako naj tužno vrišti i jauče zbog rastanka od izvora tj. "tršća" (mesto gde rastu trske), tako isto i čovek jauče zbog rastanka od svoga izvora tj. svijeta metafizike i Božanskog okruženja.

Čovjek je u tom tršću, "svom izvornom boravištu", bio u suglasnosti sa svojim vršnjacima "apstraktnim bićima" gde su zajedno, zbog međusobne srodnosti, živjeli u svijetu punom zadovoljstva i duhovnog jedinstva. Stoga su u ovdašnjem svetu prirode, sve čovjekove misli, nastojanja i moljenja, vrisci koji odjekuju dok traga za svojim prvotnim boravištem.

Samo onaj tko je svestan svoga porijekla može da shvati stvarno značenje ovih vrisaka. Ova svijest o porijeklu u čovjeku proizvodi istinsku ljubav; ljubav koja u njemu rasplamsava plamenove čežnje za sastankom.

Ima dosta filozofa i gnostika koji su čovjeka poredili s najom. Razlog tome je izgleda činjenica da je melodija naja većinom tugaljiva pa je taj aspekt uzet da se izrazi gorčina udaljenosti od izvora. A koja je to gorčina daljine i rastanka jača od gorčine čovjekove udaljenosti od natprirodnog svijeta, njegovog izvornog boravišta?




Šta se misli pod pojmom "muško i žensko"?

Od tršća kad me otkinuše,

i muško i žensko, za vriskom mojim, zacviliše.

Neki komentatori Mesnevije vjeruju da Rumi ovdje ne misli na uobičajeno značenje riječi muško i žensko, već se pozivaju na neke druge stihove Mesnevije u vezi s ovom tematikom, i tvrde da se pod pojmom muško misli na akcioni aspekt bića koja djeluju posredstvom Božijih Lijepih Imena. A pod pojmom žensko da se misli na reakcionu stranu bića tj. na materiju i njene aspekte. Međutim, neki drugi ovo odbacuju.




Psihičke su pojave neprimjetne

Zbog rastanka bih prsa da raspuknem,

bol čežnje za sastankom da opišem.

Ako čovjek u sebi ne osjeti neku duševnu pojavu, ne može je osjetiti putem verbalnog opisa od strane drugih. Osoba koja, naprimjer, nema djecu ne može osjetiti roditeljsko emocionalno zadovoljstvo. Neuka osoba ni u kom slučaju niti bilo kojim sredstvima može u sebi osjetiti zadovoljstvo znanja. Prema tome, čežnju za povratkom može osjetiti samo onaj tko neposredno osjeti ljepotu, veličanstvo i dostojnost voljenog i, kao rezultat toga, okusi punu gorčinu rastanka; gorčinu koja izaziva polet čežnje za sastankom. Sa stanovišta je psihičkih osobenosti sasvim jasno da, sve dok se neka osoba sama ne osvjedoči u neku svoju psihičku pojavu, njenu zbilju ne može shvatiti pukim posmatranjem sličnog stanje kod druge osobe. To stoga što psihičke pojave nisu isto što i fizičko vizuelne koje se uočavaju na površini fizičkih tijela, niti su akustičke pa da se mogu čuti, a nemaju ni mirisa niti se mogu dotaknuti kako bi ih mogli dohvatiti svojim ostalim čulima. Naravno, jedna osoba može shvatiti određeno psihičko stanje kod druge osobe, samo ako je i sama otprije iskusila to isto stanje, kao što je, naprimer, "iskustvo zadovoljstva pri viđenju nekog lijepog prizora". Ili pak može da bude samo posmatrač popratnih pojava određene psihičke pojave, kao što je rumenilo na licu prilikom stida, ili raznovrsni izrazi u očima prilikom drugih psihičkih aktivnosti.




Sve se vraća svome izvoru

Tko god se udalji od izvora svojega,

opet zatraži trenutak povratka svojega.


Ovu tvrdnju da se sve vraća svome izvoru, neki mislioci uzimaju kao jedno stvarno načelo i navode primjere u svrhu njenog rasvetljavanja, kao što su sledeći:

- Kada zrno pšenice zatrpamo u utrobu zemlje, ono se uz pravilnu njeugu, navodnjavanje i upijanje dovoljne količine sunčeve svetlosti, pokrene iz zemlje i prolaskom kroz faze stabljike i klasja, opet postane zrno pšenice.

- Kružnica se upotpuni onda kada njena linija, pošto napravi dva puna luka, silazni i uzlazni, stigne do iste one tačke odakle je i pošla. Ovo pravilo vredi i za biljni i životinjski svijet.

S obzirom na to da je početak čovjekovog kretanja natrpirodni svijet, nakon čega nastaje faza prirodnog život, slijedi da će se, na osnovu ovog načela, po završetku ovdašnjeg razvojnog perioda, opet vratiti ka svome prvotnom boravištu tj. "svijetu metafizike". Ovo stanje izviranja i povratka izvoru su neki takođe interpretirali poznatom terminologijom uzlaznog i silaznog luka.

Međutim, iako se primjeri u prilog ovog načela, sa stanovništa uobičajenog shvatanja, mogu prihvatiti, pa ipak, ovu je tvrdnju, sa naučno filozofskog stanovišta, potrebno preciznije razmotriti. To zato što, na osnovu naučno filozofskih dokaza, nijedna pojava u prirodi nije nepromenjivog stanja, i što nijedna zbilja nije ponovljiva. Povratak izvoru implicira da u svijetu egzistencije dođe do ponavljanja jedne te iste zbilje, jer pošto se nešto pokrene iza sebe ostavi točku kojoj bi ponovni povratak značio uzaludnost i besmislenost. Na putanji kojom se kreću, stvari prolaze kroz slične točke, kao što je zrno pšenice koje u svojoj putanji prelazi od korijena do stabljike, a onda od stabljike do klasja. Kada uočimo novonastali plod, moguće je da pomislimo da je to isto ono zrno pšenice koje je bilo posijano u utrobu zemlje. Međutim, ono zrno pšenice se u jednim drugim vidovima svoje pojavnosti raspalo, i u novim spojevima poteklo svojim tokom. Isto tako i kružnica, kao i ostali primjeri, ne mogu dokazati ovaj princip, jer je prva tačka koja se, naprimjer, nacrta na papiru u svojstvu početka kružnice, jedno određeno biće, a i poslednja zatvarajuća tačka kružnice je takođe jedno drugo određeno biće; iako nam se naizgled čini da se radi o istoj onoj prvoj tački odakle je putanja i počela, i da je ta tačka sada stigla izvoru koji je bio njen cilj.

Ovaj se princip, na navedeni način, takođe, ne može primjeniti ni na čoveka, i to stoga što čovjek od svoga početka kreće ka beskraju, i nema neku tačno određenu točku koju bismo mogli uzeti kao njegovo izvorište. A ako kažemo da se vraća Božijoj biti tj., ako Božiju bit predstavimo kao izvor čovjeka, pojavit će se problematika koja će stvar još više zakomplicirati, kao što je naprimjer to zašto je u Božijoj biti uopće došlo do ovog širenja i stezanja? Dakle, povratak je čovjeka njegovom izvoru moguće objasniti tako što kažemo da je čovek na svojoj putanji usavršenja krenuo ka Božanskom prijestolju i savršenstvima bez granica, zbog čega njegova ličnost nije ponavljiva niti jednolična. Na ovu temu ćemo u narednim komentarima na nekoliko Rumijevh stihova u vezi s ovim, govoriti opširnije.



Sigurnost, pretpostavka i dilema



U svakom društvu sam glasno tugovao,

s dobrim i lošim osobama zasjedao.



Svako je po svom nahođenju samnom drugovao,

a niko za mojim tajnama nije tragao.



Ljudski um na putu do stvarnosti zapada u razna stanja, kao što je stanje pretpostavke, dileme i sigurnosti. Sigurnost je najbolje stanje tj. stopostotno otkrivanje stvarnosti u čovjekovom intelektu. Primjer intelektualnog stanja sigurnosti je, recimo, to što sasvim jasno i nedvojbeno znamo da fizička tijela objektivno postoje. Ova se jasnoća, koja je sa intelektualnog stanovišta potpuno neopoziva, naziva: definitivno znanje, sigurnost i puna ubjeđenost. A s obzirom na njen utjecaj u dubini ljudske biti, može se podeliti u tri nivoa: «indikativna sigurnost» (kao, naprimjer, kada neko vidi dim i postane siguran da je u blizini i njegov izvor tj. vatra) , «objektivna sigurnost» (kao, naprimjer, kada se u nešto uvjerimo svojim očima) i «subjektivna sigurnost» (kao kada nešto postane dio našeg bića, poput bola).

Pretpostavka je stanje ljudskog uma prilikom otkrivanja stvarnosti u procentima između 51 i 99, ali nikad manje ili više od toga.[1] Na suprotnoj strani pretpostavke se, u svijetu intelekta, nalazi možebitnost.

Dilema ili sumnja je stanje jednakosti između dvije mogućnosti tj. stanje kada čovjekov um u pogledu neke stvarnosti daje pedeset posto mogućnosti da ona postoji i pedeset posto mogućnosti da ne postoji; u takvom jednom stanju um se nalazi u dilemi ili nedoumici.

Najbolje stanje uma u pogledu shvatanja stvarnosti je, kao što smo rekli, upravo sigurnost. To je stanje pri kojem intelekt ne daje ni najmanju dozu možebitnosti suprotnoj strani. Iako u stanju pretpostavke svijtla strana stvarnosti preovlađuje nad tamnom, pa ipak stvar nije u potpunosti jasna. Kada kažemo: Pretpostavlja se da je sunce izašlo, onda se misli na to da je, s obzirom na određene okolnosti i indikacije, sunce izašlo. A to govori da te okolnosti i indikacije nisu toliko jake da bi mogle proizvesti sigurnost glede izlaska sunca. Međutim, sumnja ili dilema je podjednaka smjesa jasnoće i nejasnoće, tako da nijedna strana iskaza ne preovlađuje drugu.

Ovdje valja spomenuti dvije napomene:

To što smo definisali sigurnost, ne znači da se radi o jednoj apsolutnoj definiciji u kojoj nema nikakvog aspekta relativnosti. Jer nema niti jedne stvari koju bi čovek mogao spoznati do te mjere da je u svakom pogledu jasna. To zato što su predmeti spoznaje na teritoriji ljudskog bića i univerzuma tako spregnuti i komplikovani da nikome ne dopuštaju apsolutno znanje.

Tri spomenute intelektualne pojave tj. sigurnost, pretpostavka i sumnja, nisu tako određene da bi se mogle razlučiti realnim granicama. Jer je moguće da neka osoba prilikom otkrivanja stvarnosti u mjeri od, recimo, 90 stepeni, pomisli da joj se stvarnost otkrila u potpunosti tj. stopostotno. Pogotovo ćemo, ako se malo preciznije razmotre motivacije nastanka ovih triju psihičkih pojava, vidjeti da mnoge od njih nemaju adekvatan efekat u čovjekovom intelektu. Ako naprimjer neka osoba izvjesti o cjeni neke robe, slušalac će u isti mah povjerovati ako je cijena povoljna. Međutim, takva jedna vijest nije trebalo da proizvede jedno ovakvo stanje sigurnosti i stopostotno razjašnjenje stvarnosti u intelektu slušaoca.

[Latina]

kad vidiš na njemu svoje lijepo lice.“

...

" I prijatelj izvuce ispod pazuha ogledalo,
i zabavise se obojica ogledajuci se u njemu.
Kad se ugledase u ogledalu, ona slika je nepostojanje,
nisi budala da smatra za ono sto nije da jest'.

Glad se ogleda u ljepoti hljeba,
Znamo sta gori kad vidimo plamen.
Kad u necem pronadjemo manjakvosti,
Onda znamo kako je lijepa savrsenost i potpunost.

Ako su ti haljine lijepe, po mjeri skrojene i sasivene,
To onda govori o majustorluku krojaca.
Mi dovucemo panj da ga obradi rezbar,
I onda znamo cijeniti njegov majstorluk.

Da bi se pokazala sposobnost jednog hirurga,
Potrebno je da neko prije toga slomi nogu.
Znacaj medicine cemo uvidjeti,
Tek onda kad bolest masovno i tesko zahara narodom.
Kad ne bi postojao obicni bakar,
Kako bi se znao znacja Alhemije.

Nase manjkavosti nam ukazuju kolika je Svemoc i Dobrota Bozija. ( Elhamdulillah )

Suprotnost se pokazuje sa suprotnoscu. Slast medovine se zna poslije ljutog sirceta.

Dok covjek ne upozna svoje manjkavosti, ne moze odjahati na konju prema savrsenstvima.

Nek' ne sedla konja i nek' ne jase prema Gospodaru, onaj ko misli za sebe da je potpun i savrsen covjek.