Melika Salihbegović

[jon_jovi]

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
(ranije SALIHBEGOVIĆ)
Rodjena je u Sarajevu, 10. sijećnja 1945, u vrijeme vladavine paradržavne formacije u Bosni - Nezavisne Države Hrvatske. Osnovnu školu i Prvu Klasičnu gimnaziju završava u rodnom gradu, a na Sveučilištu u Zagrebu studira na Fakultetu političkih znanosti, jedno vrijeme paralelno prateći studij Filozofije i Komparativne književnosti (u kojem dodatnom formalnom studijskom angažmanu je prekida velika povreda - ozbiljan prijelom kičme, i dugotrajno liječenje). Post-diplomski studij iz Suvremene filozofije, koji upisuje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavlja slobodnim istraživanjem, kao stipendista Francuske vlade, na fakultetima Université Paris-X, Nanterre i Collège de France, Quartier Latin, Paris. Jednogodišnju stipendiju posvećuje radu na magistarskoj tezi pod naslovom "Ontologija moderne umjetnosti", kao i upoznavanju sa fascinantnim djelom Gastona Bechelarda.

Dogadjaji po povratku u Sarajevo, privatne i javne naravi, spriječavaju je da formalizira svoj podiplomski studij. Velika preobrazba spoznajne naravi 1978/9. dovodi je ubrzo u konflikt sa tadašnjim vladajućim političkim i duhovnim sustavom u ex-Jugoslaviji, što će imati trajne i dalekosežne posljedice po njen život i rad [ii].

"Zakašnjeli" studij Arapskog i Perzijskog jezika na Katedri za Orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu takodjer će biti ometen političkim razlozima (najprije provokacijama kolega-studenata u doušničkoj službi, a zatim hapšenje i odlazak na petogodišnju robiju).

Naime, Melika je već izložena krajnje ozbiljnim i neprestanim političkim progonima, koji je koštaju zaposlenja u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH, te prestanka objavljivanja njenih književnih radova i intelektualnog učešća u javnom životu.

Od gornjeg datuma, ne samo Melika S.B., već i sav njen književni rad (koji je već od ranije bio ometen u objavljivanju), postaje predmetom hapšenjâ, zatvaranjâ, izgnanstava, poricanja…, granatiranja, pa otud i danas jedan dobar dio njega, ako već nije trajno uništen, stoji samo u rukopisu (ili je sačuvan u inozemnim medijima).

Melika Salihbeg Bosnawi počinje (pod prezimenom Salihbegović) objavljivati 1971, kad se po prvi put javlja esejem u časopisu "Izraz". Njena književna karijera, u stalnom usponu, bilježeći i nekoliko nagrada na ex-Yu natječajima (za filmski i tv. scenarij, novinsku priču), naprasno i prisilno će biti okončana zbog njezine (i formalne, to će reći odjećom vidljive) duhovne preobrazbe 1979, koja će godina označiti početak i danas vladajućeg prešućivanja, nalik trajnom hapsu, ili izgonu iz života, u čemu, strasno, i dalje najčešće učestvuju svi sarajevski mediji , a posebice tzv. akademska zajednica i bivši kolege pisci. Što je najzačudnije, prednjače mediji u vlasti njena rodnog grada, posebice TVS. Među svim navedenim kategorijama nerijetko prednjače njeni (navodno) suvjernici. Neobičan usud!

Prije i poslije gornjeg datuma, u interludijima političkih progona, izgnanstava, ratnih godina, putovanja po svijetu, prisilne šutnje, izabrane i nametnute osame, Melika Salihbeg Bosnawi piše i objavljuje pjesme, pripovijetke, eseje, scenaria, prijevode, prijepjeve, političke prosvjede..., u sarajevskim, zagrebačkim, beogradskim, ljubljanskim, časopisima i magazinima za književnost i umjetnost. Izgubivši ranijeg izdavača, nekadašnju "Svjetlost", osim u nekoliko slučajeva, kad njena djela objavljuju "Grafičar" iz Tuzle, "Zid" i "Al-Mahdi" iz Sarajeva, te "Bosnisches Institut Zürich", iz Ciriha, Melika Salihbeg Bosnawi opredijeljuje se za samostalno autorsko izdavaštvo koje odobrava Ministarstvo za kulturu i sport BiH, po preporukama njenih vrsnih recenzenata. Tako Melika Salihbeg Bosnawi posjeduje vlastiti medjunarodni bibliotečki kôd.

Prve godine novog stoljeća posvećene su studiju i radu na velikom filozofskom, interdisciplinarnom, projektu: Paradigma Jednog i Jednine / One&Oneness Paradigm, okrunjenom knjigom (375 str. in folio) pod naslovom "Miomiris gnome /´Arfu`l-´Irfān, Sarajevo, 2006. Veliki interes koji se pojavio u svijetu za njeno istraživanje najavljivao je povratak u akademski život i rad, ponovno izvan zemlje. No svijet se radikalno komunizam-izirao.

Bibliografija Melike Salihbeg (ović) Bosnawi potvrda je njene trajne opredijeljenosti i vjernosti najvećoj temi njezina života i rada, temi Bitka, Ontologiji.

Melikine bibliografske jedinice rasute su po časopisima i književnim revijama bivše zajedničke domovine. Članstvo (od 1977) u Udruženju književnika BiH, a time i SFR Jugoslavije, javno i sramno će biti okončanao njenim izbacivanjem iz njeg istu noć po hapšenju grupe muslimanskih intelektualaca, 22. marta/ožujka 1982 [iii]. Mada nakon raspada Jugoslavije vraćena u nj, ona više nikada neće povjerovati u njegovu humanu i autentičnu umjetničku misiju, te će ga, konsekventno, 1990. i sama napustiti. Ratni osnivači sarajevskog, odnosno bosanskog, ogranka PEN-a, Medjunarodnog društva književnika, nisu je pozvali u svoje članstvo, mada je ta svjetska organizacija bila intenzivno angažirana oko njene obrane u toku show-političkog procesa vođenog protiv nje 1983, kao i za vrijeme njenog boravka u zatvoru. Upravo suprotno, dakle, od tadašnje angažiranosti kasnijih lokalnih pen-ovaca. Post-ratnu ponudu da formalno podnese zahtjev za prijem u PEN na čijem čelu je tad doktorica srpskog (pjesničkog, ali i političkog) nadrealizma s prezirom će odbiti.

Djela
http://www.bosnawi.ba/BOS/?cat=2&ID=2

[jon_jovi]

1982.

[jon_jovi]

KASNO SE PALE LAMPE U MRAKU PREDRASUDA

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
(ranije SALIHBEGOVIĆ)

INTERVIEW

dat OSLOBOĐENJU, i objavljen pod drugim, uredničkim, naslovom, 23.03.2013, obilježavajući 30. godišnjicu hapšenja bošnjačkih/muslimanskih intelektualaca, suđenih u glasovitom SARAJEVSKOM PROCESU, 1983.

Razgovarao: Asaf Bečirović

Zašto ste uhapšeni 23. Marta 1983. I ako vas mogu zamoliti da se sjetite trenutka hapšenja. Kako je to izgledalo? Šta se, kad su Vas uhapsili, desilo s vašim sinom Amirom?

Bismi'lllâh. Zato što nema političkog režima na svijetu koji podnosi drukčije, a moćno, mišljenje! Ključ je u ovom moćno. Islamska ideja bila je moćna ideja - pogotovo u odnosu na onu Komunizma, lišenu svake Eshatologije, bez kojih učenja o onom Prije i onom Poslije ljudsko biće ne može normalno živjet - a koja je tih godina još jednom u povijesti snažno uzdrmala svijet. Potresom koji još uvijek traje.

Znači, niste bili iznenađeni!?

Ne! U načelu. Bívši intelektualka i umjetnica, koja se usred ateističkog režima usudila odjenuti po islamskim propisima, javno očitujuć svoju, dakle, Metafiziku, tj. vjeru u Onostrano, znala sam da će doći po mene. Onog trena kad sam doživjela intimni vjerski preobražaj na Karbali, u Iraqu, 1978/9, i kad je njegova skora manifestacija izazvala javnu (i uličnu) reakciju bez premca, praćenu osipanjem prijatelja i familije, kad je obruč postajao gotovo opipiljiv, bilo je pitanje dana... Ali vas te stvari - odmazda hapšenjem zbog drukčijeg vjerovanja i mišljenja - uvijek iznenade, baš kao i smrt. Svi znamo da ćemo jednoga dana umrijeti, ali je ona uvijek iznenadna.

Ono što me uistinu zapanjilo, i što nikad nisam oprostila ni jednom od učesnika (a nikad nijedan nije ni tražio oprosta), to je brutalnost s kojom je ono bilo izvedeno. Okrutnost bez premca. Tim prije što je od njih sedam mislim, koji su banuli u moj dom odmah po jednom sabahu, najviše bilo žena, majki, ili potencijalnih majki. Tom nizu "satanskih lica" (neka su mi i danas u prvom susjedstvu), koja će me praktično odvest odmah na petogodišnju robiju, kako će mi domalo biti presuđeno u glasovitom show-procesu "Sarajevo 12", pridružio se i sav moj komšiluk uredno poslagan kat niže za javno zgražanje i ispraćaj (Jednog vode sedmorica, sedmorica jednog vode…, e moj Mak!), dok je na poluotvorenim vratima, podbuhlo pred skorom provalom plača, drhtalo moje dijete, s riječima koje su i sad u mome uhu: "Majkice, molim te, vrati se brzo, mene je strah".

Bio je to zločin non plus ultra, ostaviti tako samo, u ispreturanom stanu, malodobno dijete samohrane majke… O onom što će uslijedit u školi gdje je dotad bio odličan đak (testirano i utvrđeno) natprosječne inteligencije, što će se za njeg specijalno režirat po policijskim stanicama - šamaranja, zahtjevi da sve kaže, ko zove, ko pomaže... - o tom pitajte mog sina, ako se i danas ne uguši od bola prisjećajući se.

Počinjem da shvaćam, ta okrutnost se ponajprije odnosila na vašeg sina.

Da. Ja sam bila već intelektualno zreo čovjek (38), sasma sigurna u izbor svoje Metafizike i Eshatologije, pa ako hoćete i Fizike koja uz to ide (hidžaba, obredoslovlja, džamije…). Moj sin Amir je sedam dana prije tog događaja, koji je tragično obilježio njegov život, napunio bio tek 12 godina. Zbunjen tolikim brojem ljudi koji su banuli u naš miran dom odmah po obavljanju naše jutarnje molitve, on se utekao na seharu, sjeo sa gitarom u rukama koju je netom dobio za rođendan od oca, i prebirao lagano po njoj, dok je policija, u prisustvu neka dva svjedoka koje je sama dovela, harala po stanu. Gdje su filmadžije….!

Pa jesu li našli šta inkriminirajuće?

Dakako da jesu! Audio kasete sa učenjem Qur'âna (koje mi nikad nisu vratitili), i dvije pisaće mašine, od kojih jednu također nikad nisu vratili, jer i policajci vole antikvitete kao i Goering. (Pisaće) strojnice, dakle, člana Društva književnika Bosne i Hercegovine, o čijoj poeziji je koji dan prije toga, u svojoj recenziji moje najnovije knjige s rukopisom koje ću i biti uhićena, Dara Sekulić napisala da je nešto najbolje na tlu Jugoslavije od 1945. Rečeno Društvo bh. književnikâ će me naredne noći, u "Dnevniku", pošto je moje hapšenje ozvaničeno, javno izbaciti iz svojih redova, a njegov Predsjednik (pokojni Tahmiščić) tražit će moju doživotnu robiju!!!

Šta ste to tako opasno pisali?

Filozofsku poeziju, eseje o likovnoj umjetnosti, sufijske tekstove.

Koje su onda bile vaše inkriminacije na sudu?

Uglavnom ono što su drugi rekli da sam ja rekla ili mislila, isprepadani ili plaćeni ili bestidni svjedoci…, etički, svi isti.

S kojim dokazima ste osuđeni na pet godina zatvora?

S nedokazivim, s kakvim su, u dubokim maglinama svojih umova, tadašnji bozi naše ružičaste komunističke sreće ispunili član 133. Krivičnog zakonika SFR Jugoslavije. Među svjetskim borcima za ljudska prava ta je inkriminacija nazivana "zločinom mišljenja". A osuđene po tom članku, Amnesty International je uvrštavala na liste "zatvorenika savjesti", na kojima sam se i sama dva puta našla. Ne znajući, ni ja ni međunarodni borci za elementarna prava ljudi, da ja iz tih kazamata ni dan-danas neću biti oslobođena.

Kakva dva maha, i zašto ni dan-danas?

Ja sam bila dva puta hapšena, suđena (drugi put po hitnom postupku), i Crnom maricom sprovođena u zatvor, no ostavimo ovaj drugi za drugu godišnjicu. Mnogo je teži, i bez ograničenja u vremenu, moj doživotni zatvor u smutnji/fitni svemoćne Čaršije; u tminama egâ nečistih savjesti; u javnoj svijesti formiranoj komunističkim, potom quazi-demokratskim režimom; u sljepoći mojih bh. sunarodnjaka, posebice Bošnjaka i su/vjernika, koji svi skupa nipošto ne prihvaćaju partijsku/stranačku nesvrstanost, i nipošto mezhebsku različnost. Neki od mojih sugrađana, pak, toliko su puta mijenjali mišljenje, da su prestali imati mišljenje kao takvo.

S kakvim dakle dokazima…?

S nebuloznim! …………..

…………..
Sloboda je stanje duha, ponavljam. Duh nije dobrodošao ni za jednu Vlast, i to je tema moje drame CITADELLA SVJETLA. Zatim, ja sam bila prva u Jugoslaviji, i dugo jedina intelektualka i umjetnica koja je nosila (a nosim i sad, mada zbog godina nešto manje strogu) inkriminirajuću islamsku odjeću. Danas su novi ideolozi, a među njima i moji suosuđenici i njihova djeca, postali moji novi rasrđeni bozi i kreatori novog političkog užasa. Svi oni, u medijima i drugdje, od komunista, preko demokrata, do feminista (baš se ponašaju kao ona stražarka koju smo u Slavonskoj Požegi zvali Muški!), moji su današnji fundamentalistički protivnici. Ljuti neprijatelji moga credo, moje etike, i moje estetike na tom utemeljene. Ponekad ih moje pisanje zavede, jave, ushićeni, da će objaviti (kao dvije Luce onog glasovitog beogradskog radia), pa naglo odustanu…. Kasno se pale lampe u mraku predrasuda.

Hvala!

Sarajevo, 15-19. ožujka 2013.

[Arsene Wenger]

Pratim.

[kadinica]

.

[JoseMujica]

e hebeš pisca kojem je glavna stavka biografije politika i politički progon...ovo je onda tema za pdf politika a ne umjetnost i kultura

[arslanbey]

Pratim

[vješalica]

Preselila danas na ahiret

[jefff]

Preselila danas na ahiret

http://jedileri.ba/melika-hakija-salihb ... ihbegovic/

[sunceKOtepsija]

Porodica Izetbegovic nije poimenice navedena medu ozaloscenim...

“Nikad nisam osuđivao Aliju zbog njegovog brakolomstva. Mislim da je sa šerijatskog stanovišta postupio korektno. Bilo je to vrlo hrabro od njega da se vjenčao šerijatski sa Melikom. Valjda mu je kum bio Omer Behmen, a vjenčanje se odvijalo negdje u Visokom. Vjenčao ga je Šaćir Ćerimagić, čuveni sarajevski ljekar, koji je također živio u braku sa dvije supruge.

Kad je riječ o Alijinom nevjerstvu sa Melikom Salihbegović Bosnevi, mnoge činjenice su obznanjene. Njih dvoje su se upoznali početkom osamdesetih kad se Melika, kao vrlo afirmisana pjesnikinja i intelektualka, naglo preobratila i vratila islamu. Do data je živjela u braku sa nemuslimanom Ivom Kneževićem. Svi koji pamte Meliku sa studija, a posebno kao kulturnog djelatnika, pričaju o njoj kao o fatalnoj ljepotici.

Kako su tvrdili Alijini prijatelji, njih dvoje su počeli surađivati kao intelektualci sa ciljem da pišu i objavljuju svoja djela u emigraciji. Tako je ona lektorirala Alijinu knjigu „Islam između Istoka i Zapada“ i tad je kontaktirala i sa Mehmedalijom Hadžićem.

„Čuvaj je se, ona je sad ranjena lavica,“ savjetovao je Rešad Mehmedaliju kad ga je jednog petka posjetila u kancelarijama „Preporoda“.

- Mehmedalija, imate pogrešno mišljanje o Aliji - rikala je “ranjena lavica“ nakon što se razišla sa Alijom.

Nije se libila govoriti o njihovoj intimi kazujući kako ju je povrijedio. Pravdala se kako ona i nije formalno preuzela Aliju od Halide. Jer, u to vrijeme je živio sam, kao podstanar.