sta vama znači Meša?
PS. ja cu,akobogda, sinu dati ime Mehmed (doduse prvo moram nacvi curu
)mehmed meša selimović
Moderator: Chloe
-
DonDavudes
- Posts: 814
- Joined: 09/12/2003 00:00
- Location: sarajevo
#1 mehmed meša selimović
na današnji dan tačno prije 94 godine u Tuzli je rodjen Mesa, jedan od najvećih bosanaca svih vremena (po mom skromnom misljenju)
sta vama znači Meša?
PS. ja cu,akobogda, sinu dati ime Mehmed (doduse prvo moram nacvi curu )
sta vama znači Meša?
PS. ja cu,akobogda, sinu dati ime Mehmed (doduse prvo moram nacvi curu
)-
Tisina
- Posts: 1603
- Joined: 21/03/2004 14:24
- Contact:
#2
eh sta mi znaci 
To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, dapusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni stete, ni od poraza ni od pobjede.Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drukciji.
... ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne,tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negde utebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata.
Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam.Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudno sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav,ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? - kazem. Zar me necujete? - kazem... Ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti,mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim?Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.
Kakve su da su, zene su mudrije i bolje od muskaraca. To pred njima ne treba reci, ali su muskarci glupi, sujetni, uobrazeni, ne vrijede mnogo, medju nama receno. I cudo je kako nas zene trpe.
Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen,poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, dapusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni stete, ni od poraza ni od pobjede.Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drukciji.
... ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne,tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negde utebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata.
Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam.Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudno sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav,ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? - kazem. Zar me necujete? - kazem... Ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti,mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim?Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.
Kakve su da su, zene su mudrije i bolje od muskaraca. To pred njima ne treba reci, ali su muskarci glupi, sujetni, uobrazeni, ne vrijede mnogo, medju nama receno. I cudo je kako nas zene trpe.
Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen,poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Last edited by Tisina on 26/04/2004 12:22, edited 1 time in total.
-
DonDavudes
- Posts: 814
- Joined: 09/12/2003 00:00
- Location: sarajevo
#3
wow, jel to napamet. respect.
...suviše brzo sam iz miroljubive dosade ucenja bačen u surovu stvarnost ratovanja....
...zene vole lkijepu rijec mmakar bila glkupa nego pametnu ako je gruba...
...rat je surova ali postena igra, kao medju zivotinjama. Zivot u miru je surov i neposten, kao medju ljudima. razlika je ogromna...
eto i od mene malo Mese.
...suviše brzo sam iz miroljubive dosade ucenja bačen u surovu stvarnost ratovanja....
...zene vole lkijepu rijec mmakar bila glkupa nego pametnu ako je gruba...
...rat je surova ali postena igra, kao medju zivotinjama. Zivot u miru je surov i neposten, kao medju ljudima. razlika je ogromna...
eto i od mene malo Mese.
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#4
Lijepa rijec je kao lijepo stablo,
korijen mu je duboko u zemlji,
a grane se pod nebo uzdizu. ...
"DERVIS I SMRT"
... Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...
Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.
Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.
DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA.
Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.
... Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje...
Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.
Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao.
Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran.
Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.
-
RPM
- Posts: 1048
- Joined: 11/01/2004 00:00
#5
svaki put ga ponovo citam, to mi dodje kao zedj, osjetim i moram, i svaki put mi se cini nekako drugacije i bolje, sve do iduceg puta....njegove rijeci:
"...Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mrznja. Bezbroj puta sam pokusavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije vazno gdje covjek fizicki zivi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, historije, cjelokupnog zivotnog iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje. Vidjena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teska, vidjena iznutra i sa ljubavlju, koju zasluzuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramaticnije odredjen historijom kao Bosanac. Sta se sve kroz stoljeca nakupilo u tim ljudima! Osjecanje vlastite neodredjenosti, tudje krivice, teske historije, neizvjesne buducnosti, straha od promjene, zelje za dobrotom i humanoscu koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ogranicenja, i cestih razocarenja koja su radjala mrznju. To su veoma slozeni i zamrseni ljudi i tesko ih je razrjesavati po prvom vidjenju i po spoljasnjim utiscima..."
"...Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mrznja. Bezbroj puta sam pokusavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije vazno gdje covjek fizicki zivi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, historije, cjelokupnog zivotnog iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje. Vidjena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teska, vidjena iznutra i sa ljubavlju, koju zasluzuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramaticnije odredjen historijom kao Bosanac. Sta se sve kroz stoljeca nakupilo u tim ljudima! Osjecanje vlastite neodredjenosti, tudje krivice, teske historije, neizvjesne buducnosti, straha od promjene, zelje za dobrotom i humanoscu koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ogranicenja, i cestih razocarenja koja su radjala mrznju. To su veoma slozeni i zamrseni ljudi i tesko ih je razrjesavati po prvom vidjenju i po spoljasnjim utiscima..."
-
Lisac
- Posts: 1348
- Joined: 16/04/2004 09:22
#7 mesha o bosancima
meni licno najdrazi a vjerojatno i navjerodostojniji opis bosne i bosanaca. i sto je najtuznije svaki puta kad ovo procitam pitam se da li to bosna prkosi vremenu ili vrijeme prkosi bosni 
"Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrecnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jucer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam cast našoj ludosti!"
"Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrecnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jucer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam cast našoj ludosti!"
-
dariosa
- Posts: 512
- Joined: 03/05/2003 00:00
#11
U mom misljenju najjaci BH pisac. Dzevdo i Miljenko imaju sanse i vremena da ga stignu... a pokojni Ivo mu je za petama.
Sta mi znaci rahmetli Mesa? Da se ja pitam, zabranio bi svakome da se izjasnjava kao Bosanac dok ne procita bar Dervisa i Tvrdjavu... Ne bi bio ista osoba da kroz Dervisa bar jednom godisnje ne prodjem.
Sta mi znaci rahmetli Mesa? Da se ja pitam, zabranio bi svakome da se izjasnjava kao Bosanac dok ne procita bar Dervisa i Tvrdjavu... Ne bi bio ista osoba da kroz Dervisa bar jednom godisnje ne prodjem.
-
sekiracija
- Posts: 1004
- Joined: 07/06/2003 00:00
#13
kad bi meni Hana rodila sina ja bi ga tvrdjavom zvao 
-
sekiracija
- Posts: 1004
- Joined: 07/06/2003 00:00
#19
idi ba spavat ja trosim impulse na neozbiljne osobe,
mahit sam ti majko za tom Hanom istra da radim
mahit sam ti majko za tom Hanom istra da radim
-
sekiracija
- Posts: 1004
- Joined: 07/06/2003 00:00
#21
Ja necu imam jos jednu ledenu pivu ,cirka petnest minuta a sutra je kraljicin rodjendan ima da se odvalim od srece jer nije moj
-
regina
- Posts: 686
- Joined: 14/04/2004 11:28
- Location: sarajevo
#22
MESA FOREVER
Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis.
Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama.
Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas?
Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.
- Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro?
- Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini.
- Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis.
... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko jedok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.
Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je ondacudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.
Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala
od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno.
Smijesno je mozda , bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.
Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko moze covjek sam sebi.
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo.
Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo.
Ko oprosti, on je najveci.
Lijepo je osecanje ponosa, brani nas od kajanja.
Nekad i sad to su dva covjeka.
Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.
Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.
Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog.
Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi.
Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne!
Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?
Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista.
Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokusaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka.
Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
... nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekac, pa boli unaprijed.
Boli i posle, ali je to lakse.
Covjek je nepopravljiv, i najcesce laze sam sebi.
Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze.
Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.
Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis.
Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama.
Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas?
Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.
- Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro?
- Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini.
- Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis.
... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko jedok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.
Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je ondacudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.
Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala
od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno.
Smijesno je mozda , bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.
Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko moze covjek sam sebi.
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo.
Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo.
Ko oprosti, on je najveci.
Lijepo je osecanje ponosa, brani nas od kajanja.
Nekad i sad to su dva covjeka.
Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.
Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.
Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog.
Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi.
Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne!
Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?
Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista.
Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokusaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka.
Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
... nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekac, pa boli unaprijed.
Boli i posle, ali je to lakse.
Covjek je nepopravljiv, i najcesce laze sam sebi.
Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze.
Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.
-
modesti
- Posts: 650
- Joined: 02/03/2004 00:00
#23
Meša je ubjedljivo najbolji pisac na ovim prostorima, a među prvih 5 na prostoru bivše nam države. Fantastično plete riječi tako da na kraju neke misli ostaneš 
nema ga boljeg. Treba se detaljnije proučavati po školama na uštrb ovih nekih novih likova koji su umetnuti političkom linijom u dječje lektire. 
nema ga boljeg. Treba se detaljnije proučavati po školama na uštrb ovih nekih novih likova koji su umetnuti političkom linijom u dječje lektire. -
Ifigenijica
- Posts: 4
- Joined: 25/05/2004 12:52
- Location: tz
#24
Hm...ja sam novi limenko na ovom forumu...i tek neke od flajera elektronskih da okrznem...
Ovako...Mesa...na mene su njegova djela ostavljala razlicite tragove,kao na stecku...,trebalo je godina i zivotnih putesesvija da se ureze svakojako...Skoro sam opet citala Dervis i smrt...moram priznati da je ovojnice mog mentalnog sklopa probijao drugacije nego ikad...
Nakon sto koprene zamki piscevih pocnu senzualno spadati, otkrivamo ne samo obrise vec i nijemu egzoteriju...Zamke!Koloplet misli,borhespovska tek ovlas aleksandrija ali smo u domenui citata ajeta,sasvim dovoljno za pauk zamke citaocu...Mogla bih nadugo i nasiroko pisati ali odista ono sto ovaj pisac ima jesu te marionete ,kad shvatite da stvarnost i knjizevnost jesu, u dodirnosti Bermudskog trougla...,odnosno taj prostor gdje se sudaraju..pa imate jednu scenu is mog vlastitog zivota gdje vulkanizer zna sve filmove i redatelje koji su ikad snimnljeni i to tako prirodno prica dok vam popravlja gumu..pitala sam se nije li ovo veca knjizevnost...
Ovako...Mesa...na mene su njegova djela ostavljala razlicite tragove,kao na stecku...,trebalo je godina i zivotnih putesesvija da se ureze svakojako...Skoro sam opet citala Dervis i smrt...moram priznati da je ovojnice mog mentalnog sklopa probijao drugacije nego ikad...
Nakon sto koprene zamki piscevih pocnu senzualno spadati, otkrivamo ne samo obrise vec i nijemu egzoteriju...Zamke!Koloplet misli,borhespovska tek ovlas aleksandrija ali smo u domenui citata ajeta,sasvim dovoljno za pauk zamke citaocu...Mogla bih nadugo i nasiroko pisati ali odista ono sto ovaj pisac ima jesu te marionete ,kad shvatite da stvarnost i knjizevnost jesu, u dodirnosti Bermudskog trougla...,odnosno taj prostor gdje se sudaraju..pa imate jednu scenu is mog vlastitog zivota gdje vulkanizer zna sve filmove i redatelje koji su ikad snimnljeni i to tako prirodno prica dok vam popravlja gumu..pitala sam se nije li ovo veca knjizevnost...
-
victory
- Posts: 2197
- Joined: 17/12/2002 00:00
- Contact:
#25
Ime velike istine u tvrdnji E.L.Doctorova da je "pisanje drustveno prihvatljivi oblik sizofrenije".Ifigenijica wrote:Hm...ja sam novi limenko na ovom forumu...i tek neke od flajera elektronskih da okrznem...
Ovako...Mesa...na mene su njegova djela ostavljala razlicite tragove,kao na stecku...,trebalo je godina i zivotnih putesesvija da se ureze svakojako...Skoro sam opet citala Dervis i smrt...moram priznati da je ovojnice mog mentalnog sklopa probijao drugacije nego ikad...
Nakon sto koprene zamki piscevih pocnu senzualno spadati, otkrivamo ne samo obrise vec i nijemu egzoteriju...Zamke!Koloplet misli,borhespovska tek ovlas aleksandrija ali smo u domenui citata ajeta,sasvim dovoljno za pauk zamke citaocu...Mogla bih nadugo i nasiroko pisati ali odista ono sto ovaj pisac ima jesu te marionete ,kad shvatite da stvarnost i knjizevnost jesu, u dodirnosti Bermudskog trougla...,odnosno taj prostor gdje se sudaraju..pa imate jednu scenu is mog vlastitog zivota gdje vulkanizer zna sve filmove i redatelje koji su ikad snimnljeni i to tako prirodno prica dok vam popravlja gumu..pitala sam se nije li ovo veca knjizevnost...