Zoya wrote:Ljutnja je prirodni osjećaj. Dokle god ne ugrožava ljude oko nas, ok je. Ja svoju ljutnju kanališem trčanjem u prirodi, i po zimi i snijegu, nevremenu. To MENI pomaže i pomogla mi je svijest o tome šta me to ljuti, to jest postala sam svjesna šta doprinosi toj ljutnji. Tako mi je lakše jer je to moja borba kako ću određene situacije prihvatiti.
Tebi preporučujem da kada osjetiš ljutnju učiniš slijedeće;
1. Zapitaj se zašto si ljut?
2. Imaš li razloga biti ljut?
3. Jesi li ljut na nekoga ili nešto?
Ovakva će ti pitanja pomoći da preokreneš svoje razmišljanje i eventualnu tjelesnu reakciju koja dovodi do te 'erupcije'.
Ovo da si tip koji sve kaže u lice prepisujem tvojoj mladosti. Riješi se toga odmah.
I kod mene isti slucaj. Akumulirani bijes, nervozu, frustracije - sve izbacim na znoj. Trcanje je br.1, zatim razne vjezbe koristeci iskljucivo tijelo kao uteg, te biciklo itd. Volim se osamiti prilikom vjezbanja, negdje u prirodi, te slusati muziku. Ako neko ima u blizini, kvari ugodjaj.
Kada se dovedem do krajnje granice izdrljivosti, ostatak dana budem veseo i raspjevan kao slavuj.
Jednako tako, dobar seks izbija negativno iz covjeka, dodje kao najbolji lijek. U principu svaka fizicka aktivnost, koja ne optereti mozak, djeluje ljekovito na psihu. Meni bude gust pomoci nekome da odradi neki fizicki posao, ako za vrijeme istog nema zurbe i izljeva nervoze, ako se sve radi uz opustenu atmosferu i zafrkanciju.
Kao mali sam bio izrazito agresivan i impulsivan. Ako mi neko kaze nesto lose, udarim bez puno razmisljanja. Bio sam uzasno tvrdoglav, svojeglav, sve je moralo biti onako kako zamislim. Na srecu, sve se promijenilo, nekad u periodu od 16-20 godina.
Sto se tice autora teme, tesko je dati bilo kakav savjet na osnovu povrsnog opisa. Mislim da je najbolje da se konsultuje sa psihologom. Nije ok da se covjek budi sa neobjasnjivom ljutnjom. Kada sam ljut i nervozan, tacno znam zbog cega se tako osjecam.