Prije nego i ja podijelim iskustvo sa vama, poseban pozdrav upućujem ljudima koji su bili
dovoljno hrabri, da ispričaju svoje priče..
Ovo se posebno odnosi na one, koji znaju šta znači duga veza i koji su slično prošli. Dok sam čitala
sve ove postove, pronašla sam se hiljadu puta.. i zato se zahvaljujem, iako nikoga od vas ne
poznajem.
Bila sam dugo godina u vezi, tip veze.. prije koje si mislio da si se zaljubljivao, da ti je nešto značilo,
a onda kad sam upoznala njega, shvatila sam da je to moja prva i prva prava ljubav. Kasnije se ispostavilo
da je bila ljubav na prvi pogled.. onog momenta, kad je pružio ruku i predstavio se.. kad tad smo znali
da ćemo nekad, negdje završiti zajedno. I završili smo..
Bili smo idealan par, onakav kakav možeš vidjeti na filmu.. par, za kojim bi se svako okrenuo i rekao:
" da mi je imati, ovo što njih dvoje imaju.. "
Skupa smo odrasli, moglo bi se tako reći.. u počecima naše veze, ako bi se desila neka svađa, po običaju..
uši bi nam otpadale od telefoniranja po cijelu noć

.. raspravljanja.. a sve skupa bi se završilo na riječima:
" a što se glupiramo, kad se volimo.. ne mogu bez tebe.. jedva čekam da se vidimo.. hajmo sve zaboravit "
Tako je uvijek bilo..
Nikad nam nije bilo dosadno.. do zadnjeg dana smo se ponašali kao da smo od jučer zajedno..
ljudi su se čudili, da smo tako dugo opstali, a da nikad nismo prekidali.. da ne djelujemo monotono..
da se ponašamo poput razigrane djece. Bio je sa mnom u svemu, a ja uz njega.. u najtežim trenucima..
Nije postojala stvar, koja bi nas spriječila da se ne vidimo jedan dan.. ili ne čujemo..
On je u vezi uvijek bio taj koji je realan, a ja sam oduvijek bila sanjar.. i pomalo čudna, nepredvidljiva, ali
bez obzira na moju narav, znao je da ga volim najviše na svijetu, a ja sam znala da on voli mene.
Voljela sam da mi na neke neobične načine pokazuje koliko me voli.. i uspijevao je..
Čak i kad sam imala neke svoje momente, neke bubice.. bio je taj, koji me je spuštao na zemlju. Meni također za njega
ništa na svijetu nije bilo teško.. da sam mogla da skinem zvijezdu s neba, skinula bih je, a ni to me ne bi zadovoljilo.
Bio mi je uzor u mnogim stvarima, osjećala sam divljenje zbog njegovih nekih osobina i često priželjkivala da sam i sama
takva. Do prije mjesec dana smo smišljali i zamišljali kako će naša svadba da izgleda.. "svađali" se oko toga
kako bismo dali imena ako budemo imali sina, a kako kćerku.. a onda sam se odjednom našla usred najgoreg košmara.
Ni u najluđim snovima ne bih nikad pomislila, da ću jednoga dana i sama da preturam po internetu, tražeći neke
odgovore, bilo šta.. da shvatim šta nam se desilo. U nadi da ću naići na možda sličnu priču.. da ću naići na ljude,
koji se osjećaju, ili su se osjećali poput mene.. ni hladno, ni ravnodušno, a opet "daleko".
Tako sam naletjela na ovu temu i pročitavši neke postove, odlučila da se javim.
Dakle.. sve, ali u suštini i ništa se desilo prije mjesec i par dana..
Sasvim je nebitno šta se desilo, reći ću da se sa ove vremenske distance zapravo nije desilo ništa veliko,
ništa toliko strašno, da bi opravdalo ono što je uslijedilo.. a uslijedila je šutnja..i agonija..
Nakon toliko godina.. nakon SVEGA..
Kao da smo odjednom na 2 kraja svijeta.. kao da je ogroman zid između nas..
U tih mjesec i nešto dana bilo je par pokušaja nekog kontakta, koji nije bio uspješan.. a kako to obično biva,
u neka doba te preplavi neki čudan osjećaj panike, kovitlanja u stomaku, možda i ne plačeš.. ali vrištiš
duboko u sebi.. odjednom ti se vrate slike, odjednom ti nedostaje, odjednom si spreman na sve, samo da se vrati
na staro..
Takav nalet sam prva dobila.. i u momentima kad mi je bilo najgore, kad mi je bilo potrebno da mu čujem
glas, da ga vidim.. da jednostavno riješimo ILI-ILI i da znamo na čemu smo, jer ko zna.. možda bi se nekako
prešlo preko svega, možda bi drugačije bilo kad ugledamo jedno drugo..možda, možda, možda..
E dok mi je sve to prolazilo glavom i dok mi je srce lupalo, kao da ga prvi put zovem.. on se nije javio..
Šta mora biti jače od čovjeka, da se ne javiš osobi, s kojom si želio graditi zajednički život? U koju si se kleo..
Preispitivala sam se.. i pokušavala naći neke odgovore i neka opravdanja..
" Bila sam hladna posljednji put kad smo se čuli.. shvatio je da je kraj.. možda se upravo toga boji, da me čuje
i da me vidi i da se suoči sa takvim udarcem "
S druge strane.. ne znaš šta propuštaš.. možda sam htjela da mu kažem da mi nedostaje.. i da ćemo naći neki
način da sve to svarimo i prebrodimo. Istina, napravila sam neke gluposti.. ali bila sam izazvana
( mislila sam u sebi ). Najgore je kad ostaneš sam sa svojim mislima i kad ti se čini da si "lost in translation"..
kad izoluješ svoj svijet od drugih.. i kad ti se čini da naprosto ne postoji osoba, koja bi te mogla razumjeti
i posavjetovati. Ono što boli je ta tišina. I da si okružen sa milion ljudi..osjećaš se usamljeno, prazno..
kao da ti fali zrak, jer on/ona je bio tvoj zrak, koji dišeš.
Naša posljednja "konverzacija" se završila na njegovoj odlučnosti da sam ja nešto skrivila..i da valjda
shodno tome, moram da budem ta, koja će srozati svoje dostojanstvo do samog dna.. Ni pomislio nije
da podijelimo krivicu, ali je bio "optimističan"..boja glasa je poručivala da je ljut i ponosan i da to osjećanje
trenutno dominira, ali da ne želi kraj.. Valjda jer je mislio, da takve gluposti nikad neće dovesti do kraja.
Znam da ćete reći.. gdje je ljubavi, nema mjesta dostojanstvu.. ali ipak, u jednom momentu shvatiš da nisi ništa manje vrijedan, da sve što možeš ti, može i on.. ili ona.
Boli činjenica da mu ne nedostajem dovoljno da bi dotrčao.. ili bar pokazao bilo kakvu reakciju..osim
te tišine..
Boli i to što nema više te telepatije.. kad pomislim na njega, da zazvoni telefon.. a najviše od svega je zabolio
taj eto, reklo bi se ne tako velik čin.. nejavljanje na telefon. Ne znam kako će to izgledati u očima drugih..
ali tog momenta se u meni jednostavno nešto ugasilo, odjednom sam ga doživjela kao potpunog stranca..
Prvo što mi je palo na pamet je to da li ću biti sposobna da se ikad više u životu zaljubim.. da nekoga zavolim!?
Kako uopšte izgleda kada moraš sve ispočetka.. kako ponovo nešto izgrađivati i kako bih bila prihvaćena kod
nekog drugog muškarca, kad će znati moje prethodno iskustvo. 1000 je tu pitanja, za koje je još uvijek rano..
Ono što me i samu iznenadilo je da nisam pala u neku depresiju.. da živim dan po dan, ne očekivajući ništa..
i pokušavam da promijenim smjer u svom životu. Do sada je to bio jedan smjer..u kome sam hrabro koračala
zajedno s njim, smjer koji je trebao da nas odvede do istog mjesta, al negdje putem smo se jednostavno
izgubili. Dijelim mišljenje sa onima, da se nakon duge veze nikad više ne može neko voljeti istim intenzitetom..
a ko zna opet, možda može, ali na neki drugačiji način.
Ono što znam je da će biti teško vrijeme, koje predstoji, da će biti teško i kad se prvi put negdje sretnemo..
ali ću se uvijek sjetiti da sam bar pokušala, možda nespretno, ali sam pokušala..
Sad sam shvatila zašto duge veze jednostavno puknu, zašto nemaš odgovor kad te ljudi pitaju:
zašto, šta se desilo?
Ja sada nemam odgovor na to pitanje, da me neko i pita. Naprosto se desilo " 300 čuda, predrasuda između nas "..
naprosto smo samo otišli ne znajući na čemu smo, gdje nijedno nije reklo: zbogom..
ali vrijeme je najbolji pokazatelj, jer kad nekoga voliš, kad ti je stalo, kad ne možeš izdržati ni minute više
da ga ne vidiš, na trepavicama ćeš doletjeti..nema tu mjesta ni za inat ni za dostojanstvo.
Neka poruka na kraju.. hmmm.. lakše je kasnije preboljeti ono što čuješ, ako dođe do toga, nego se ubijati u pojam
u nedoumici. Ja sam još uvijek u nekom blagom šoku, još uvijek ne znam šta me je strefilo, još uvijek sam
razočarana, poput djeteta kad se razočara u svoj ideal. Još uvijek ne mogu da povežem lik osobe, s kojom sam
bila godinama, sa ovom sad osobom..
Znam nešto sigurno, što nije pusto šupljiranje. U životu gubiš drage ljude, dragi ljudi ti i umiru.. i uvijek vrijeme
učini svoje. Jači smo nego što mislimo i kad se svi vratimo unazad ma koliko godina imali sada, naići ćemo
na milion primjera i situacija gdje smo pokazali koliko smo jaki, mudri, racionalni i koliko smo u stanju
podnijeti.
Vjerujem da sve što se dešava, dešava se zato što je suđeno..
Ne treba život stati kad izgubiš nešto, za šta si glavu bio spreman dati da nećeš izgubiti. Treba to jednostavno
prihvatiti, prelomiti u sebi da je tako i krenuti dalje, naći neki drugi smisao, sadržaje u životu i što je najbitnije
biti uvijek okružen ljudima. U današnje vrijeme tempo života je brz.. a životni vijek kratak..
Koliko samo ljudi vode bitku, koja život znači. Uvijek se treba sjetiti da ima gore od goreg i da nisi ti najveći
paćenik na svijetu, ma koliko ti teško bilo.
Zahvaljujem se svima na strpljenju, ukoliko su uspjeli pročitati moju priču do kraja

. Nadam se da će ovo nekad nekome pomoći, kao što je meni pomoglo kad sam pročitala prethodne strane.
Ako nekoga zanima da li ga volim..
Da, volim ga. Volim osobu s kojom sam provela tolike godine.. uvijek će mi ostati u srcu, ali sam upravo
tu osobu izgubila, a ta osoba mene..
Sretno svima i nikad se nemojte kajati za onim što ste učinili, već onim što niste.. jer možda putem
izgubite svoju srodnu dušu, ili ona vas

.