Covjek je seksualno zlostavljan ko dijete i stosta jos, ne znam sta ga imas suditi po vlastitom stanju uma a da ne znas njegovu zivotnu pricu? Malo istrazi o depresiji, jer nije to tako jednostavno ko "oh ja sam tuzni srednjoskolac bla bla bla" , depresija je pogodila robin williams-a, chris cornell-a i jos mnoge.dale cooper wrote:Ma ne govorim o tome. Govorim o bezličnosti i predvidljivosti same muzike. Mislim, ni prvi talas nu metala nijemedvjed23 wrote:uz rizik da uđem u patetiku primijetiću da su našli put do mnogih srca i to na prilično pristojan način, ne udarajući, poput turbofolkera, na najniže strasti.. to je nešto što bi trebalo cijeniti..dale cooper wrote:Žao mi ga je ko' i svakog insana koji pati i oduzme sebi život. I neka počiva u miru.
Ali Linkin Park je bio i ostao karina od benda. Realno.
a ako govorimo o strogo tehničkim stvarima; umijeću sviranja, pjevanja, komponovanja i sl. moguće je da imaš pravo
bio nešto posebno (čast izuzetcima kao što su Deftones). Linkin Park su to samo dodatno razblažili i spojili
sa pop muzikom i, meni najiritantnije, povrh svega toga su pisali najpatetičnija moguća teenage angst sranja od tekstova.
Mislim, Kurt Cobain se sa tim konceptom teenage angsta sprdao, ali ovi su to shvatili krajnje ozbiljno i doveli pisanje
takvih pjesama do krajnjih granica podnošljivosti. Mislim, kako se neko nakon što izađe iz tih teenage godina može identificirati
sa tekstom tipa One Step Closer? Najozbiljnije pitam? Jer kad čujem tu pjesmu, ja vidim srednjoškolskog klinca, smrknutog,
nadrkanog i ljutog na cijeli svijet koji misli da su Linkin Par vrh buntovništva i srednji prst establišmentu i roditeljima.
Hajde i to mi je ok, jebiga takve su godine, osjetljive i nisi još sazreo ni u bilo kojem smislu pa ti se može i podmetnuti
Linkin Park kao neki dobar bend. Ali jebote, imati dvadesetak pa i tridesetak godina u nekim slučajevima i slušati
ovo i smatrati Linkin Park vrhunskim bendom. WTF? I kakav je osjećaj bio Chesteru, koji je koliko sam skontao
zagazio u četrdesete, svaku noć pjevati takve pjesme? I ja bih bio depresivan. To je isto ko' da si i sam ostao zarobljen
u tim teen godinama.
Ne znam, možda ću ispasti kao nadrkani matorac koji soli mlađariji pamet , ali njihova popularnost i fenomen mi
nikada nije bio jasan.
Rant over!
A to sto su pisali takve pjesme je nacin da se suocis sa depresijom, da iskazed emocije i tako to.
Nije to nista toliko razlicito kada nasi balkanci placu i piju uz ljubavne pjesme, to ti je balkanski "teenage angst"