Legende FK Sarajevo

[strong69]

ASIM FERHATOVIC HASE

Otpjevano je jednom: “Ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom ‘Vratniku’.”, čime je nagovještena neophodnost poznavanja strategije u odnosu na druženje, što nam je danas postala svakodnevnica u životu i radu.

Ovakav početak ne sluti na dobro, al’ (zlo)slutnju ćemo parkirat’ u ovom navratu i bacit’ se na sjećanja o jednoj od ljudskih gromada koje će zauvijek ovaj grad činiti jednim od najljepših gradova na svijetu, koliko god “aktuelni trenutak” ukazivao na suprotno.

Malo je ljudi koje svi s ponosom i divljenjem ističu kao svog. Još je manje takvih u čaršiji, čak i manje u lopti jer će se za svakog naći neka opravdana ili neopravdana riječ koja će upropastiti uspomenu. Međutim, evo i nakon 23 godine još uvijek se nije našao niko ko bi za Asima Ferhatovića mogao reći bilo šta što bi pokvarilo uspomenu na njegovu istinsku, ljudsku i sportsku veličinu s koje god se strane uhvatila pričati ta priča. Zato, i kada priča počinje stihom poput gore pomenutog, a glavni lik joj je Asim Ferhatović – Hase, dijete Vratnika, ljudska veličina (Baš)čaršije i Sarajeva (svakako i fudbala), ta priča može biti samo o istinskoj legendi koja se i danas prenosi na mlađe generacije. Jer, na kraju krajeva, isti pjesnik je otpjevao i “Nedjelja kad je otiš’o Hase”.

Malo je ljudi koji sasvim običan nadimak poput “Hase” pretvore u ime ne dajući šansu bilo kome da taj nadimak preuzme. Raja to jednostavno ne bi prihvatila jer – jedan je Hase! Takvi se rijetko rađaju i skoro nikad nemaju usporedbu.

I nakon 23 godine se sa istom naklonošću i divljenjem priča o malcu iz Strošića (ulica koja s Kovača vodi ravno do Bakija), koji je krenuo od mahale, preko FK Vratnika (ispitne stanice za FK Sarajevo), obukao Bordo dres, otišao čak do Fenerbahčea, a nakon mjesec i po “pobjegao” nazad u Sarajevo jer “nigdje na svijetu nema sarajevske raje i čaršije”. Haseta podjednako voli sva raja. Iskreno ga vole i Pitari (navijači FK Sarajevo) i Košpicari (navijači FK Željezničar).

Hase je oduvijek volio loptu, uvijek je bio za raju, a kako to valjda svemir namjesti, kad nešto iskreno voliš to ti se istom mjerom i vrati, pa se prema predanju i činjenicama bez imalo dvojbe može reći da su lopta i raja jednako volile Haseta.

Nesebičnost ga je krasila u svakom segmentu života. Prvi je provoz’o “vespu” u Sarajevu i njom dolazio na svoje utakmice, a mala raja, čekajući ispred stadiona (koji se danas zove po njemu), samo bi se zakačila za sic i u voziću ušla na stadion kao “njegovi”. Kada bi čuvar na crvenim tarabama stadiona pitao:

“Hase, pa nisu valjda svi tvoji?”, Hase bi samo mahnuo rukom i rekao:

“Svi su moji. Puštaj.”

U to vrijeme je bilo dosta kvalitetnih igrača i izdvojiti se među imenima poput Šekularca, Kostića, Milutinovića, Jusufija, Vukasa, Ćire, Švabe, Toze,… mogao je samo neko ko bi redovno slao loptu iza mreže “strašnom” Beari ili Šoškiću, a Hase je to radio kad god i kako god je htio. Svega sam se naslušao ali još nikog nisam čuo da je rekao kako neko zna driblat’ k’o Hase, niti da zna izradit’ kompletne protivničke odbrane i, iako je u više nego izglednoj prilici za gol, vratit’ se nazad s loptom na nastavak nadigravanja, ili bi samo gurnuo loptu saigraču koji bi zatim lako zabio. U konkurenciji koju upravo spomenuh nije bilo lako doći do reprezentativnog dresa ako nisi iz “velike četvorke”, pa kad je konačno došao red da i Hase odigra za državni tim on je na prvo primanje lopte (nakon pola sata igre) prošao kompletan protivnički tim, došao do gol crte, na njoj ostavio loptu, a zatim napustio teren mašući selektoru Tirnaniću. To je, naravno, bila i jedina utakmica Asima Ferhatovića za reprezentaciju Jugoslavije.

Hase je uvijek radio po svom, pa je tako legendarnog trenera FK Sarajevo, Brozovića redovno nervirao svojim “bježanjima” iz karantina pred velike utakmice protiv Zvezde, Partizana, Dinama ili Hajduka. Išao bi da s rajom, samo par sati prije velikih mečeva, na Bentbaši, “na male” presliša odvažne mangupe, a onda i skoči s brane.

Kad bi došao nazad, pred sami početak utakmice, Brozović ga pita:

“Jesi li to s Bentbaše, Asime?”, a Hase bi:

“Ma kakvi, iš’o do kuće”.

Brozović onda povuče prstom po podlaktici, a izdajnički bijeli trag na ruci bi ga izdao.

Isto to “po svom” se odnosi i na odlazak u Tursku gdje je za Fener odigrao samo nekoliko utakmica i “pobjegao” nazad u SVOJE Sarajevo gdje je nastavio nastupe u bordo dresu.

Ne smije se ne pomenut’ čuvena “prečka na Grbavici”. Jesu tada vratnice bile od drveta, neki će reći da je prečka bila napuknuta. Vjerujte šta hoćete al’ ja sam od starog slušao varijantu da je Hase opalio loptu sa tridesetak metara, pa kad je pukla prečka okrenuo se Željovcima i rekao:

“Neću vam ja više ovde ni dolazit’. Šutaću vam s Vratnika.”

Haseta se, na žalost, ne sjećam sa fudbalskih terena nego iz ćevabdžinice. Hase je pred kraj karijere krenuo u ugostiteljstvo, a stari mi je pričao da je svoju prvu ćevabdžinicu otvorio kod pijace na Telalima. Iz tog vremena je ostala anegdota sa Numom, radnikom u ćevabdžinici kojeg je zaposlio na lijepe oči, odnosno kao vjernog navijača Sarajeva. A Numo, da se oduži i da napravi posla, svraćao raju s čaršije. Hase, skroman kakav je uvijek bio govorio mu je:

“Haj, Numo, života ti, kući. Daću ti ja platu samo nemoj dolazit’ u radnju, svraćat’ ljude i nudit’ im kilu kad traže po’ kile.”

Kila se odnosila na pitu koja se također prodavala u prvoj mu ćevabdžinici, a Numo bi navlačio mušterije da više uzmu. Sramota Haseta bilo da čaršija ne pomisli šta ružno. (Vjerovatno vam je to danas nestvarno al’ vjerujte mi k’o što ja vjerujem i svom starom i toj raji iz vremena kad se više znalo, poštovalo i kad se nije grabilo nego živilo.)

Poslije Telala je prešao ispod današnje slastičarne Saraj, a onda preko puta hotela Stari grad gdje je otvorena “Devetka”, najbolja ćevabdžinca sa najslađim ćevapima koje je Sarajevo ikad imalo. Ko drukčije kaže – laže – i imaće posla sa mnom.

E, ja se sjećam “Devetke” i sjećam se, iako mi k’o malcu nije bilo jasno zašto, da se nikad nije smjelo platit’ kad je Hase u radnji. Kasnije sam skont’o da je razlog bio to što je stari, skojim sam k’o mali i dolazio, bio Hasetova mala raja iz mahale, a za raju je vazda bio poseban režim. Ako proba platit’ bilo je “za vratove”.

I nikad niko nije rekao niti jednu ružnu riječ o Asimu Ferhatoviću. E, zato ovo Sjećanje nije tek suho, redanje biografskih činjenica. Hase jeste živio za raju i nije mario za taktiku. Raji je najviše dao ali nije završio u nižerazrednom Vratniku već u legendi i lijepim uspomenama. I gdje god sad bio sigurno, kao i za života, ima svoju čaršiju i raju i “bekane” koje izluđuje svojim driblinzima.

A ovi današnji koji možda poznaju taktiku, ali ne igraju za raju… ko će njih zapamtiti?

piše: Nermin Čengić

[strong69]

JEDAN JE HASE

Asim Ferhatović Hase rođen je u Sarajevu, 24. januara 1933. godine, gdje je i započeo sjajnu fudbalsku karijeru 1945. Član fudbalskog kluba Sarajevo postao je 1948. Prvu utakmicu u dresu Sarajeva odigrao je 1952. godine protiv Zagreba. U prvom timu nastupao je do 1967. godine. Za prvi tim Sarajeva odigrao je 600 utakmica i postigao 400 golova.

Kratko vreme proveo je u Turskoj, ali je za njega postojao samo jedan klub – „Sarajevo“. Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao jednu utakmicu. U analima fudbala zapisano je da je Asim Ferhatović 8. oktobra 1961. u Beogradu igrao za najbolju jugoslovensku sekciju koja je pobedila Južnu Koreju sa 5:1.

Godinama je bio najbolji igrač Sarajeva i jedan od najboljih fudbalera Jugoslavije. Fudbal je igrao isključivo iz ljubavi i zbog toga je bio i ostao najpolularniji fudbaler svih vremena u Sarajevu.

Umro je 25. januara 1987.

Kao fudbaler često je biran medju najbolje sportiste Bosne i Hercegovine. Stadion FK Sarajevo, bivši olimpijski stadion Koševo, danas nosi naziv stadion Asim Ferhatović – Hase.

[strong69]

ZELIMIR VIDOVIC KELI...

Ime na ciji spomen treba ustati... Jedan od ljudi koji je zaduzio Klub, navijace i gradane Sarajeva...

Odlomak iz knjige "Dobrinjska ratna drama", koji govori o životu i smrti Želimira Vidovića Kelija, istinske legende našeg grada i kluba.



"Evo jedne epizode koju bih volio da opišem.

Bezbrojni primjeri svojevrsnog heroizma, stoičke, katkad zaludne hrabrosti protkani su i utkani u to herojsko doba odbrambenooslobodilačkog rata u kome su, preko noći, do juče mali, bezimeni i neprimjetni ljudi postajali svojevrsni heroji bez čijeg djela i imena bi svekolika bosanskohercegovačka borba za slobodu bila siromašnija, teža i neizvjesnija. U toj svovjevrsnoj golgoti i sveopštem stradanju Bosne posebno se istakao jedan poseban sloj ljud za koje danas često, ali i nepravedno, mislimo da žive povlaštenim životom, s olahko zarađenim novcem i slavom za koju smo skloni reći da je nezaslužena i daleko od stvarnih parametara slave.

Riječ je o sportistima, ljudima koji su svoju slavu ne tako rijetko krvavo sticali i van sportskih terena u trenutcima kada se gram slave životom plaćao.

U predvečerje II svjetskog rata, te najveće svjetske kataklizme do danas, na Olimpijskim igrama u Berlinu u Njemačkoj 1940. godine, nezaboravni tamnoputi Amerikanac Džesi Ovens pred prepunim berlinskim Olimpijskim stadioinom i zaprepaštenim vođom Trećeg rajha, najvećim krvolokom istorije čovječanstva Adolfom Hitlerom, istrčao je svoju nezaboravnu utrku života i kao pobjednik na najbolji način opovrgao Hitlerov primat arijevske rase. U tom istom ratu, širom svijeta, a naročito na prostorima ex Jugoslavije mnogobrojni sportisti, antifašisti utkali su svoje živote u neugaslu baklju slobode koja i danas titra postojanim plamenom čovječnosti.

Na ovim našim bosanskim prostorima do pred sam rat 1992.godine, mostarski stadion pod Bijelim Brijegom krasile su biste osmorice narodnih heroja, fudbalera Veleža, a slično je bilo i sa drugim sportistima širom BiH.I ovaj rat(1992-1995.) u Bih bio je obiljžen nezaboravnim djelima i imenima sportista koji su svojim otporom fašizmu ili svojim životima branili samobitnost i opstojnost BiH. Bokseri braća Kadrić iz Sarajeva svoje živote su dali na sjeverozapadnim kapijama Sarajeva, kao i vrhunski sportaš Bašović, na samom početku rata, Salko Ćurić vrhunski karatista, reprezentativac BiH i prvi trener BiH u karateu. Fudbaler 'Veleža' i reprezentativac ex Jugoslavije Vahid Halilhodzić, teško je ranjen boreći se u mostarskom paklu za slobodu. Njegov sugrađanin legendarni, Emir Balić je u inat smrti i ratu između granata skakao sa Starog mosta u nemirnu Neretvu i mnogi drugi širom Bosne i Hercegovine svojim heroizmom utrli su put slobode i osvjetlili ga vječnim plamenom časti i dostojanstva. I dobrinjska ratna drama ima svog sportistu, svojevrsnog heroja, koji, iako bez herojske lente i biste i danas svijetli dobrinjskim i sarajevskim prostorima, možda baš zato što smo pomalo zaboravili priču o nekadašnjem fudbaleru Sarajeva Želimiru Vidoviću, čovjeku, fudbaleru i sportisti čioje smo ime bez razloga zaturili i zaboravili na mnogobrojnim godišnjicama, memorijalnim skupovima i drugim svečanostima povodom zanačajnijih datuma, bitaka i događaja o oslobodilačkom ratu u BiH.

Želimir Vidović, nekadašnja vedeta 'Sarajeva', čijim su se potezima divili ne samo sarajevski hordaši nego i njihovi protivnici, tih sudbonosnih martovskih dana iz svoje kafane na Lukavičkoj cesti imao je hrabrosti da, grupu razularenih četnika kad su pretjerali u svom orgijanju, pesnicama istjera iz svog lokala, zbog čega je ubrzo morao napustiti i kuću i svoju kafanu.

Nedugo zatim kuća fudbalske vedete Želimira Vidovića, popularnog Kelija postala je snajpersko gnijezdo, koje je kasnije uz velike napore eliminisano.Kada su otpočele borbe, Vidović je , kao i svaki uzorni sportist, počeo da vraća dug svojoj Bosni svrstavajući se u redove njenih branilaca.Kada je prve dobrinjske ranjenike između četničkih barikada trebalo prebaciti do bolnice 'Koševo', popularni Keli je bio dobrovoljac od čije hrabrosti su zavisili životi ranjenika.Iako su mnogi od njega tražili da, zbog ranijeg sukoba sa četnicima, to ne čini, Vidović je ostao pri svojoj odluci i tako jednom prilikom između mnogobrojnih barikada i kroz kišu granata odvezao ranjenike u bolnicu 'Koševo'.Kada se javio iz grada nakon uspješno obavljenog zadatka, svi su od njega tražili da ostane u gradu dok se situacija koliko toliko ne smiri, a prolaz između barikada ne bude kako tako siguran.

Želimir Vidović Keli nije poslušao svoje drugove, nije poslušao, možda po prvi put, ni komandanta, i krenuo je na put bez povretka možda vjerujući u ratnu sreću i mogućnost da mu, bez ikakvog razloga , četnici neće ništa.Nažalost, na jednoj od barikada, popularni Keli je zaustavljen, a potom i odveden u zloglasnu kasarnu Nedžarićima, gdje ga je nakon mučenja likvidirao poznati zločinac Željko Ražnatović Arkan, koji će i sam nekoliko godina kasnije zaglaviti od svoje sabraće u poznatim čistkama beogradskog podzemlja.

Tako je prerano prekinut životni put ovog uzornog čovjeka, sportiste i fudbalera Želimira Vidovića Kelija , koji je između bezbjednog odlaska iz Sarajeva, kada je rat već bio izvjestan i ostanka u voljenom gradu izabrao ovo drugo. Izabrao je ljubav prema voljenom gradu i suporstavio se kukavičkom odlasku mnogih, koji će kasnije, na sigurnoj udaljenosti roniti krokodilske suze za Sarajevom i Bosnom i pjevati im pjesme da bi prigušili krik sopstvene savjesti uprljane sramnim odlaskom. Kelijeva savjest odoljela je bezbjednom odlasku i ostavila ga u njegovom gradu koji mu je, znao je to Keli dobro, dao sve što je mogao, zbog čega mu je Keli do smrti bio zahvalan.

Je li zaglušujući huk koševskih tribina stvorio od Vidovića čovjeka i borca, ili je čuveni poklič 'kada igra bordo tim, huligani uvijek s njim' prosto natjerao Vidovića da svojim antičkim gestom povratka prevaziđe sve ljudske strahove, teško je reći? U svakom slučaju njegov krvnik, poznati međunarodni kriminalac i vođa zvezdinih delija, Željko Ražnatović Arkan sigurno je dobro znao ko je Vidović i ubijajući njega želio je da ubije sve što je ljudsko i čovječno u ovom gradu.I grad, i njegove ljude, i bordo tim, i Koševo, njegove hordaše i naročito igrače kakav je bio Vidović.Kasniji patriotski stihovi posvećeni legendi mirnodopskog Sarajeva i sarajevskog fudbala Asimu Ferhatoviću Hasetu kao da će na svoj Hasetovski način pomilovati Vidovićevu žrtvu riječima 'E , moj Hase, da si ovdje sada'.

Tako se, u najgorim mukama rastao, popularni Keli sa svojim Sarajevom, i sa Koševom, i sa svojim hordašima. I sa Hasetom kao ljudskim uzorom i paradigmom koja je zadajala čovječnošću i poštenjem nogobrojne generacije sarajevskih fubalera među kojima je ime Želimira Vidovića Kelija sgiurno jedno od najuvjerljivijih. Iza njegove herojske smrti ostalo je prazno Koševo obogaćeno novim izgledom, ali osiromašeno bez Kelijevog ljudskog lika i njegove antičke geste koju pominjemo u ime onih koji su tih sudbonosnih dana, nakon Vidovićeeve smrti, masovno prilazili branicoima Dobrinje teško pogođeni Vidovićem smrću. Među njima bila je i grupa od 5-6 naoružanih ljudi, na čelu sa Atom, koje smo mu u Štabu imenovali kao interventni vod koji će kasnije voditi borbe tamo gdje je najteže. Na taj način je besmrtni Vidović i mrtav, mobilišući svoje drugove, vraćao dug svojoj Bosni i svom Sarajevu, jer nije više ni važno ni kad ni gdje je rođen ovaj veliki čovjek i borac. Njegova smrt kao da je krvlju ispisala osnovne podatke:Mjesto rođenja-Sarajevo, Državljanstvo-Bosna i Hercegovina.Sve drugo nije više važno."

Hajriz Bećirović,
"Dobrinjska ratna drama"

[strong69]

SAFET SUSIC PAPE

Najbolji igrac BiH svih vremena...

Safet Sušić - Pape, rođen 13. aprila 1955. godine u Zavidovićima. Jedan od najboljih fudbalera Evrope i svijeta u svojoj generaciji. Karijeru je započeo u Krivaji iz Zavidovića, gdje je već sa 16 godina počeo igrati u prvom timu. Sezonu 1972/73 počeo je kao igrač FK Sarajeva iz Sarajeva, prvo kao junior da bi 3.augusta 1973 debitovao u prvoj postavi seniora. Nastupaju nezaboravni dani kako za Safeta tako i za navijače tima iz Sarajeva. Naime u sljedećih desetak godina, i 350 odigranih utakmica, Safet je za tim sa Koševa postigao oko 250 golova, asistirao za najmanje još toliko i predriblao na stotine protivnika.

Za reprezentaciju SFRJ Sušić je debitovao 5.oktobra 1977 u Budimpešti protiv Mađarske i postigao 2 gola. Na sljedećoj utakmici, protiv Rumunije u Bukureštu, postiže prvi hattrick, to jeste tri gola na utakmici. Slijedi još jedan protiv Italije u Zagrebu u Junu 1978, pa još jedan protiv tadašnjih svijetskih prvaka Argentine dva mjeseca poslije u Beogradu. Takav debi u reprezentaciji još nije zabilježen! Ukupno Safet Sušić je odigrao 51 utakmicu i postigo 21 pogodak za reprezentaciju bivše Jugoslavije u periodu između 1977. i 1990. god. Godine 1979 Safet Sušić je izabran za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine i za najboljeg fudbalera Jugoslavije. 1981. dobija Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.

Nakon sjanih izdanja u nacionalnom dresu i FK Sarajevo, i nakon što je ispunio zakonsku normu od 28 godina starosti potrebnu za odlazak u inostranstvo, za Sušića je nastala prava potjera od strane najvećih evropskih klubova. Posao sa Interom je već bio dogovoren i Sušić je navodno potpisao predugovor međutim u sve se umiješao Torino sa boljom ponudom i nakon što je Sušić odlučio potpisati za Torino, Inter se žalio fudbalskom savezu Italije i kao rezultat svega Sušić je dobio jednogodišnju suspenziju za dolazak u Italiju.

Početkom osamdesetih, 1982. Safet prelazi u Paris Saint Germain gdje ostaje 9 godina. I u timu iz glavnog grada Francuske, Sušić ostavlja veliki trag. Jedan je od najvećih fudbalera koji su igrali u klubu. Mnogi PSG navijači tvrde da je najbolji strani igrač svih vremena. 1983 Zvanicno je proglasen za najboljeg stranog igraca u Francuskoj. Naime, PSG je klub osnovan u sedamdesetim godinama i u Safetovom vremenu je postao veoma slavan i jak. Pored toga nosilac je laskave titule najveceg umjetnika sa loptom u historiji PSG-a. 1983. god. osvojio je kup Francuske, 1986. god. bio je šampion Francuske u dresu Parižana.

Fudbalsku karijeru je okončao 1992 sa 37 godina igrajuću za francuski Red Star. Po njegovim riječima, jedina neispunjena želja u karijeri je bila da igra za Bosnu i Hercegovinu.

Nakon igračke karijere, Pape je počeo da radi kao trener. Trenirao je francuski Cannes, turski Istanbulspor, Konyaspor, Ankaraguču i klubove u Saudijskoj Arabiji. Pretposljednja trenerska destinacija mu je bio turski prvoligaš Rizespor. Trenutno je trener bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije.

Safetov stariji brat Sead Sušić, također je bio veoma talentovan fudbaler koji je oblačio reprezentativni dres. Po mnogima i veći talenat od Safeta ali njegov fudbalski put u mnogome je obilježio život van sportskih terena.

Safet je 2000. povodom proslavljanja 50 godina UEFA-e, zvanično proglašen za najboljeg fudbalera Bosne i Hercegovine u posljednjih pola vijeka.

Susića je na sjednici Izvršnog odbora Nogometnog saveza BiH održanoj 29. decembra 2009 jednoglasno imenovao za novog selektora bosanskohercegovačke reprezentacije.

[strong69]

Božidar Boško Antić (7. januar 1944. – 4. decembar 2007.) je bosansko-hercegovački fudbaler. Rođen je 7. januara 1944. godine u Sarajevu. Karijeru je započeo u FK Sarajevo 1965. godine. Antić je igrao u generaciji koja je osvojila prvu titulu FK Sarajeva u historiji. To se desilo u sezoni 1966/1967., kada su bordo-bijeli osvojili trofej prvaka tadašnje SFRJ. Antić je predvodio generaciju Sarajeva, zajedno sa Fazlagićem, Vujovićem, Šiljkutom, Vahidinom Musemićem, Prodanovićem. U tom timu Boško Antić je bio i paker i strijelac, što mu je obezbjedilo status reprezentativca. Antić je u toj sezoni postigao 14 golova u 30 utakmica, a ukupno 140 golova u svojih 276 nastupa za bordo klub. Stariji navijači Sarajeva sigurno će se sjetiti slogana „Dva Boška na dva čoška, Musemića u sredini, za pobjedu ne brini“ koji je bio vezan za tadašnji ubojiti napadački trio FK Sarajeva. Može se reći da tada nije bilo ekipe koja je sa sigurnošću tvrdila da neće primiti gol na utakmici protiv bordo-bijelih, a za to bili zaslužni Boško Prodanović, Vahidin Musemić i Boško Antić.

U svojoj karijeri je za Sarajevo tri sezone zaredom (65/66., 66/67. i 67/68.) bio golgeter, a najviše golova je dao u sezoni 67/68. kada je u 53 nastupa postigao 53 gola. Također, dva puta je bio igrač sa najviše odigranih utakmica u sezoni i to u sezonama 65/66. i 67/68. Dobitnik je i srebrne značke povodom obilježavanja 70-godišnjice Fudbalskog saveza BiH.

BOSKO ANTIC, trener s kojim se Sarajevo doslo do druge titule u ex Yu.

Fudbalski put ga je odveo u Francusku, pet punih sezona u Anžeu (1972-1975) i Kanu (1975-1977). Antića je odlikovala visoka tehnika, nepredvidivi potezi i, iznad svega, sportsko držanje.

Poslije završetka igračke karijere, otisnuo se u trenerske vode, najprije u Francusku, a potom je uslijedio povratak na Koševo (1983-1985).

Legendarno lijevo krilo je proslavilo i drugu titulu Sarajeva, ali ovaj put u ulozi trenera. 1985. je Boško Antić postao prvi čovjek koji je sa FK Sarajevom osvojio titulu i kao igrač i kao trener. Ovo je samo još ponovio Husref Musemić, koji je tada bio igrač, a u sezoni 2006./2007. je slavio kao trener Sarajeva. Bila je to generacija koju je Atić stvorio, predvođena reprezentativcima: Hadžibegićem, Pašićem, Božovićem, Jozićem i Husrefom Musemićem. A trenirao je i Safeta Sušića.

Poslije toga jedno vrijeme je vodio i reprezentaciju Toga, a u drugoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka bio je trener u Kini, te je jedno vrijeme vodio i Sartid iz Smedereva.

Umro je nakon teške bolesti 4. decembra 2007. godine, Beogradu.

[strong69]

DRAGAN JAKOVLJEVIC

Rođen 23. februara 1962. u Konjicu.

Karijeru počeo u lokalnom Igmanu iz Konjica, da bi fudbalsko ime stekao u dresu FK Sarajevo (1984-89) sa kojim je bio šampion Jugoslavije (1985).

Internacionalac u francuskom Nantes FCN-Atlantique (1989-91) i Royal Antwerp (1991-96) sa kojim je igrao u finalu Kupa UEFA u Londonu protiv Parme (1:3) u sezoni 1992-93.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je osam utakmica i postigao 3 gola. Debitovao je 16. decembra 1987. u Smirni protiv Turske (3:2), a od "plavih" se oprostio 11. oktobra 1989. u Sarajevu protiv Norveške (1:0).

[strong69]

PREDRAG PASIC

Predrag Pašić je rođen 18. oktobra 1958. godine u Sarajevu.

Sa Fudbalskim klubom Sarajevo 1976. godine osvojio je juniorsku titulu prvaka bivše Jugoslavije. Bio je član pionirske, kadetske i juniorske reprezentacije Jugoslavije, te kapiten Fudbalskog kluba Sarajevo. 1985. godine je osvojio titlu prvaka bivše Jugoslavije. A te sezone je proglašen za najboljeg igrača Jugoslavije. Učestvovao je na Svijetskom prvenstvu, a sa Štutgartom je osvojio titulu prvaka Njemačke. Trenutno je direktor omladinske fudbalske škole Bubamara u Sarajevu.

" Ja sam 17 godina proveo u Sarajevu. Dakle, kao dječak sam počeo pa sve do mogućnosti odlaska u inostranstvo u 28. godini. Tako sam ja svoj vijek 17 godina proveo u Sarajevu i poslije toga dvije godine u Njemačkoj. Ja sam se rodio u porodilištu na Koševu, stanovao sam u neboderu pored Koševa tako da nije bilo teško zaključiti da je Sarajevo moj tim. Dva puta sam imao teške povrede – lomove nogu i dva puta lomove ruku. Sve sam to zaradio u dresu Sarajeva, ali ono najvažnije, osim tih teških trenutaka, svoje najljepše trenutke sam doživio u Sarajevu. Bio sam kapiten šampionske ekipe i bio sam najbolji igrać bivše Jugoslavije u to vrijeme – proglašen od svih medija, trenera i ostalih.

[strong69]

BOBAN BOZOVIC

Sigurno se mnogi sjecaju njegovih majstorija. Fenomenalan igrac. Povrede su ga omele da postane veliki igrac.

Rođen 24. novembra 1963. u Sarajevu.

Priča o Bobanu Božoviću, dosta je neobična, tim pre što je on na fudbalski teren došao slučajno. Naime, kao i svi njegovi vršnjaci, kojj su sportom počeli da se bave sedamdesetih godina i on je zavoleo košarku. U Vojkovićima, selu blizu sarajevskog aerodroma, dečaci su montirali koš i igrali basket. Iako nizak rastom, Boban je bio najveštiji i umnogome je podsećao na Zorana Slavnića...I možda bi jednog dana došao u KK Bosnu i poželeo da postane naslednik Mirze Delibašića da ga na Koševo nije odveo stariji brat Dragan.

On je bio robusniji i svoju šansu je potražio u fudbalu. U onim dečačkim danima, a u želji da vidi i svog ljubimca sa Koševa, Safeta Sušića, Boban je svakodnevno pratio Dragana na trening. I imao je sreće: jednog dana, igrajući na dva gola, treneru Mirsadu Fazlagiću je nedostajao jedan igrač, a izbor je pao na jedinog gledaoca, koji je pokazao svu svoju darovitost. Više ga nije trebalo pozivati, uskoro je imao osigurano mesto u najboljem timu Sarajeva, omladinskoj reprezentaciji BiH i Jugoslavije.

Nažalost, u sezoni 1983-84 doživljava tešku povredu u Prištini, koja ga je udaljila sa terena skoro dve godine sprečivši ga u osvajanju titule prvaka Jugoslavije (1985). Na teren se vratio u sezoni 1985-86, ali nikada nije uspeo da dostigne formu koja ga je dovela do reprezentativnog dresa.

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao samo na jednom meču, 12. novembra 1983. protiv Francuske (0:0) u Zagrebu.

[haubica_i_to_teshka]

BOBAN BOZOVIC

Sigurno se mnogi sjecaju njegovih majstorija. Fenomenalan igrac. Povrede su ga omele da postane veliki igrac.

Rođen 24. novembra 1963. u Sarajevu.

Priča o Bobanu Božoviću, dosta je neobična, tim pre što je on na fudbalski teren došao slučajno. Naime, kao i svi njegovi vršnjaci, kojj su sportom počeli da se bave sedamdesetih godina i on je zavoleo košarku. U Vojkovićima, selu blizu sarajevskog aerodroma, dečaci su montirali koš i igrali basket. Iako nizak rastom, Boban je bio najveštiji i umnogome je podsećao na Zorana Slavnića...I možda bi jednog dana došao u KK Bosnu i poželeo da postane naslednik Mirze Delibašića da ga na Koševo nije odveo stariji brat Dragan.

On je bio robusniji i svoju šansu je potražio u fudbalu. U onim dečačkim danima, a u želji da vidi i svog ljubimca sa Koševa, Safeta Sušića, Boban je svakodnevno pratio Dragana na trening. I imao je sreće: jednog dana, igrajući na dva gola, treneru Mirsadu Fazlagiću je nedostajao jedan igrač, a izbor je pao na jedinog gledaoca, koji je pokazao svu svoju darovitost. Više ga nije trebalo pozivati, uskoro je imao osigurano mesto u najboljem timu Sarajeva, omladinskoj reprezentaciji BiH i Jugoslavije.

Nažalost, u sezoni 1983-84 doživljava tešku povredu u Prištini, koja ga je udaljila sa terena skoro dve godine sprečivši ga u osvajanju titule prvaka Jugoslavije (1985). Na teren se vratio u sezoni 1985-86, ali nikada nije uspeo da dostigne formu koja ga je dovela do reprezentativnog dresa.

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao samo na jednom meču, 12. novembra 1983. protiv Francuske (0:0) u Zagrebu.

Hajmo, ovi malo stariji navijaci ....

Buraz mi je pricao za Bobana da mu je Dva puta noga lomljena.
Drugi put mu je Berjan slomio nogu na grbavici ???

Ne vidim tu info u ovom tekstu pa ne znam, jel' istina ili sam ja neshto pobrk'o

[strong69]

Ja ne mogu da se sjetim detalja vezano za Bobanove povrede ali nadam se da hz_semir moze izvuci neku informaciju.

[kokuz_sa]

Kratka reportaza o najvecoj legendi FK SARAJEVO-Asim Ferhatovic Hase

[haubica_i_to_teshka]

Moze li neko naci i postaviti informacije o Edhemu Shljivi ?
Volio bih da malo vishe saznam o njemu, hvala !

[strong69]

EDHEM ŠLJIVO

Rođen je 16. marta 1950. u Sarajevu.
Počeo je da igra 1964. u pionirskoj ekipi FK Sarajevo, u 1968. postao je prvotimac i do 1978., najviše kao manevarski igrač, odigrao ukupno 437 utakmica i postigao 91 gol.
Kad je napustio FK Sarajevo, igrao je u Belgiji za ekipu FC Standard iz Liježa (1980-1982.), zatim za bundesligaša 1.FC Keln (1982-1983.) u kome je odigrao 28 utakmica i postigao dva gola, a u prvenstvu 1983/84., opet je igrao u Belgiji, za ekipu RFC Liegois iz Liježa.
Uz četiri susreta za mladu reprezentaciju (1973-1975.), odigrao je i 12 utakmica (uz dva postignuta gola) za reprezentaciju Jugoslavije. Debitovao je 18. februara 1976. protiv Tunisa (1:2) u Tunisu, a posljednju utakmicu odigrao je na Svjetskom prvenstvu u Španiji, 26. juna 1982. protiv Hondurasa (1:0) u Saragosi.
Teška saobraćajna nesreća u Belgiji uticala je da se u najzrelijim godinama oprosti od fudbala.

Stariji ljubitelji nogometa u bivšoj SFRJ itekako dobro pamte briljantnog Edhema Šljivu, cija je karijera jedna od najzlatnijih u historiji bh. nogometa. Osnovna pokretacka snaga i graditelj igre Sarajeva, Liegea, Nice i Kolna, atmosferu prvoligaških utakmica u bivšoj državi osjetio je krajem '60-ih godina, kada je igrao sa ostatkom generacije Sarajeva koja je u sezoni 1966./1967. osvojila šampionat Jugoslavije. Ubrzo nakon osvajanja te titule, neki od igraca su se rasuli po svijetu, a Šljivo je kao 18-godišnjak dobio priliku koju je znao iskoristiti. Devet sezona u Sarajevu, veliki broj utakmica u tri evropske ekipe u kojima je produžio igracki staž i cetrnaest nastupa u reprezentaciji Jugoslavije, ukratko su bilans njegovih nastupa na “zelenim terenima”.

Nažalost, gotovo 20-godišnja karijera Edhema Šljive tragicno se završava 17. decembra 1986. kada u okolini Liegea doživljava tešku saobracajnu nezgodu. “Na putu prema Briselu sletio sam s puta, jer je bilo nevrijeme, i udario u jedan stub. Slomio sam obje noge (cjevanice i clanke), drugi i treci pršljen na vratu, bio sam paralizovan i stvarno u teškom stanju”, sjeca se Šljivo. Ljekari, cija je borba za život Edhema Šljive trajala 40 dana, tada su govorili da ga je samo to što je bio sportista u formi održalo u životu. “Danas je dobro u odnosu na to kako je bilo i jako sam zadovoljan. Šta je tu je, život ide dalje”, veli nam nogometna legenda Edhem Šljivo.

By Nedim Hasic

[strong69]

Kratka reportaza o velikoj legendi kluba, Predragu Pasicu.

[strong69]

Utakmica izmedu Sarajeva i CZ poslije koje je Sarajevo osvojilo titulu sampiona Jugoslavije.

Druga titula na Kosevu, sampioni 1985.
Presjekli niz "velike cetvorke"

Kao da se sudbina drugi put poigrala sa FK Sarajevo, njegovim brojnim navijacima i svima onima koji su bili uz ovaj klub. Naime, 1985. godine Sarajevo je po drugi put uspjelo da osvoji naslov prvaka bivse drzave, ali, slicno onom prvom trijumfu 1967. godine, u situaciji kada se malo ko nadao ovom velikom uspjehu. Naime, pred tu sezonu iz tima su otisli Srebrenko Repcic, zatim Rade Savic, Branko Bosnjak, talentovani Boban Bozivic bio je teze povrijedjen. U Strucnom stabu, koga su sacinjavali svi bivsi asovi ovog kluba, Bosko Antic, Mirsad Fazlagic i Denijal Piric, medjutim, bili su uvjereni da i ovaj sastav moze dosta, bar da se nadje u vrhu prvenstvene tabele.

Igre koje su u toj sezoni prikazali fudbaleri Sarajeva, bile su, zaista, izvanredne. Protivnici su redom stadion Kosevo napustali pognute glave, ali i sa gostovanja Sarajlije su osvajali znacajne bodove. Ekipa je bila kompaktna, u njoj je svako imao svoj poseban zadatak koji je bespogovorno izvrsavao, a sve se to uklopilo u jedno harmonicnu cjelinu. I titula je stigla u glavni grad Bosne i Hercegovine. Djurkovic, Radeljas, Kapetanovic, Janjos, Hadzibegic, Jozic, Jakovljevic, H.Musemic, S.Merdanovic i Pasic, bila je postava koja je najcesce nastupala, a veliki udio u osvajanju naslova prvaka dali su, svakako i Slobodan Janjus, Zijad Svrakic, Dragan Bozovic, Nihad Milak.

Bila je to godina pune afirmacije igrackih vrijednosti Faruka Hadzibegica, Davora Jozica, Dragana Jakovljevica, Mehmeda Janjosa, Mirze Kapetanovica, Slavise Vukicevica, Predraga Pasica, Radeljasa, Husrefa Musemica i Senada Merdanovica, koji su, kada se individualno cijene, bez sumnje bili vrhunski fudbaleri. Uostalom, ne bez razloga, za ovu generaciju igraca Sarajeva se kaze da je bila medju najboljim, ili cak najbolja koju je klub ikada imao!

[Voovoozela]

BOBAN BOZOVIC

Sigurno se mnogi sjecaju njegovih majstorija. Fenomenalan igrac. Povrede su ga omele da postane veliki igrac.

Rođen 24. novembra 1963. u Sarajevu.

Priča o Bobanu Božoviću, dosta je neobična, tim pre što je on na fudbalski teren došao slučajno. Naime, kao i svi njegovi vršnjaci, kojj su sportom počeli da se bave sedamdesetih godina i on je zavoleo košarku. U Vojkovićima, selu blizu sarajevskog aerodroma, dečaci su montirali koš i igrali basket. Iako nizak rastom, Boban je bio najveštiji i umnogome je podsećao na Zorana Slavnića...I možda bi jednog dana došao u KK Bosnu i poželeo da postane naslednik Mirze Delibašića da ga na Koševo nije odveo stariji brat Dragan.

On je bio robusniji i svoju šansu je potražio u fudbalu. U onim dečačkim danima, a u želji da vidi i svog ljubimca sa Koševa, Safeta Sušića, Boban je svakodnevno pratio Dragana na trening. I imao je sreće: jednog dana, igrajući na dva gola, treneru Mirsadu Fazlagiću je nedostajao jedan igrač, a izbor je pao na jedinog gledaoca, koji je pokazao svu svoju darovitost. Više ga nije trebalo pozivati, uskoro je imao osigurano mesto u najboljem timu Sarajeva, omladinskoj reprezentaciji BiH i Jugoslavije.

Nažalost, u sezoni 1983-84 doživljava tešku povredu u Prištini, koja ga je udaljila sa terena skoro dve godine sprečivši ga u osvajanju titule prvaka Jugoslavije (1985). Na teren se vratio u sezoni 1985-86, ali nikada nije uspeo da dostigne formu koja ga je dovela do reprezentativnog dresa.

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao samo na jednom meču, 12. novembra 1983. protiv Francuske (0:0) u Zagrebu.

Hajmo, ovi malo stariji navijaci ....

Buraz mi je pricao za Bobana da mu je Dva puta noga lomljena.
Drugi put mu je Berjan slomio nogu na grbavici ???

Ne vidim tu info u ovom tekstu pa ne znam, jel' istina ili sam ja neshto pobrk'o

Bobana Božovića sam imao priliku gledati uživo. Onako plavokos, brz, okretan, "znao" je sve sa loptom i bio je ljubimac navijača. Na žalost, teški lomovi noge, spriječili su ga da postane vrhunski igrač.
Inače, igrač Prištine koji mu je slomio nogu, ako se dobro sjećam, zvao se Dževdet Murići.

[kokuz_sa]

Utakmica izmedu Sarajeva i CZ poslije koje je Sarajevo osvojilo titulu sampiona Jugoslavije.

Druga titula na Kosevu, sampioni 1985.
Presjekli niz "velike cetvorke"

Kao da se sudbina drugi put poigrala sa FK Sarajevo, njegovim brojnim navijacima i svima onima koji su bili uz ovaj klub. Naime, 1985. godine Sarajevo je po drugi put uspjelo da osvoji naslov prvaka bivse drzave, ali, slicno onom prvom trijumfu 1967. godine, u situaciji kada se malo ko nadao ovom velikom uspjehu. Naime, pred tu sezonu iz tima su otisli Srebrenko Repcic, zatim Rade Savic, Branko Bosnjak, talentovani Boban Bozivic bio je teze povrijedjen. U Strucnom stabu, koga su sacinjavali svi bivsi asovi ovog kluba, Bosko Antic, Mirsad Fazlagic i Denijal Piric, medjutim, bili su uvjereni da i ovaj sastav moze dosta, bar da se nadje u vrhu prvenstvene tabele.

Igre koje su u toj sezoni prikazali fudbaleri Sarajeva, bile su, zaista, izvanredne. Protivnici su redom stadion Kosevo napustali pognute glave, ali i sa gostovanja Sarajlije su osvajali znacajne bodove. Ekipa je bila kompaktna, u njoj je svako imao svoj poseban zadatak koji je bespogovorno izvrsavao, a sve se to uklopilo u jedno harmonicnu cjelinu. I titula je stigla u glavni grad Bosne i Hercegovine. Djurkovic, Radeljas, Kapetanovic, Janjos, Hadzibegic, Jozic, Jakovljevic, H.Musemic, S.Merdanovic i Pasic, bila je postava koja je najcesce nastupala, a veliki udio u osvajanju naslova prvaka dali su, svakako i Slobodan Janjus, Zijad Svrakic, Dragan Bozovic, Nihad Milak.

Bila je to godina pune afirmacije igrackih vrijednosti Faruka Hadzibegica, Davora Jozica, Dragana Jakovljevica, Mehmeda Janjosa, Mirze Kapetanovica, Slavise Vukicevica, Predraga Pasica, Radeljasa, Husrefa Musemica i Senada Merdanovica, koji su, kada se individualno cijene, bez sumnje bili vrhunski fudbaleri. Uostalom, ne bez razloga, za ovu generaciju igraca Sarajeva se kaze da je bila medju najboljim, ili cak najbolja koju je klub ikada imao!

joj statistike iz klipa..
do utakmice sa zvezdom sarajevo odigralo(od nastanka 1946god pa do te tekme)
2092 utakmice(prijateljske,ligaske,kup,evropske)
ima 1035 pobjeda-424 nerijeseno i 621 poraz
i pratilo ga
13 644 700 gledalaca

[sistematski pregled]

Meni je najdraži onaj transparent:
KO NAM ZLO MISLIO NA K.... NAM VISIO

[bordo gandalf]

Midhat Arnautovic, istinska legenda FK Sarajevo

27. Sep. 2010. 22:53 Banned user for reason “krshenje pravila foruma”
» dobar_ti?

7 dana

[Nekako s proljeća]

Uploaded with ImageShack.us

[Nekako s proljeća]

Uploaded with ImageShack.us

ASIM Ferhatović i vahidin Musemić




Uploaded with ImageShack.us

Pape

[Nekako s proljeća]

Uploaded with ImageShack.us

[Nekako s proljeća]

Uploaded with ImageShack.us

Svetozar Vujović i Safet Sušić Sušić

[bjelave]

Berjan je slomio nogu Paji Pasicu a ne Bobanu.

BOBAN BOZOVIC

Sigurno se mnogi sjecaju njegovih majstorija. Fenomenalan igrac. Povrede su ga omele da postane veliki igrac.

Rođen 24. novembra 1963. u Sarajevu.

Priča o Bobanu Božoviću, dosta je neobična, tim pre što je on na fudbalski teren došao slučajno. Naime, kao i svi njegovi vršnjaci, kojj su sportom počeli da se bave sedamdesetih godina i on je zavoleo košarku. U Vojkovićima, selu blizu sarajevskog aerodroma, dečaci su montirali koš i igrali basket. Iako nizak rastom, Boban je bio najveštiji i umnogome je podsećao na Zorana Slavnića...I možda bi jednog dana došao u KK Bosnu i poželeo da postane naslednik Mirze Delibašića da ga na Koševo nije odveo stariji brat Dragan.

On je bio robusniji i svoju šansu je potražio u fudbalu. U onim dečačkim danima, a u želji da vidi i svog ljubimca sa Koševa, Safeta Sušića, Boban je svakodnevno pratio Dragana na trening. I imao je sreće: jednog dana, igrajući na dva gola, treneru Mirsadu Fazlagiću je nedostajao jedan igrač, a izbor je pao na jedinog gledaoca, koji je pokazao svu svoju darovitost. Više ga nije trebalo pozivati, uskoro je imao osigurano mesto u najboljem timu Sarajeva, omladinskoj reprezentaciji BiH i Jugoslavije.

Nažalost, u sezoni 1983-84 doživljava tešku povredu u Prištini, koja ga je udaljila sa terena skoro dve godine sprečivši ga u osvajanju titule prvaka Jugoslavije (1985). Na teren se vratio u sezoni 1985-86, ali nikada nije uspeo da dostigne formu koja ga je dovela do reprezentativnog dresa.

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao samo na jednom meču, 12. novembra 1983. protiv Francuske (0:0) u Zagrebu.

Hajmo, ovi malo stariji navijaci ....

Buraz mi je pricao za Bobana da mu je Dva puta noga lomljena.
Drugi put mu je Berjan slomio nogu na grbavici ???

Ne vidim tu info u ovom tekstu pa ne znam, jel' istina ili sam ja neshto pobrk'o

Bobana Božovića sam imao priliku gledati uživo. Onako plavokos, brz, okretan, "znao" je sve sa loptom i bio je ljubimac navijača. Na žalost, teški lomovi noge, spriječili su ga da postane vrhunski igrač.
Inače, igrač Prištine koji mu je slomio nogu, ako se dobro sjećam, zvao se Dževdet Murići.

[Nekako s proljeća]

Uploaded with ImageShack.us