Kriza morala - opravdana ili ne ?

[homo_sapiens]

Nedavno sam bio u prilici da svojim mišljenjem imam presudan uticaj na komisiju u odlučivanju pobjednika na konkursu, odnosno, u određivanju firme koja će izvršavati neke poslove za drugu firmu. Vrijednost posla cca. 40.000 KM. Nije bilo puno ponuda, ali su se isticale dvije, s otprilike sličnim uslovima.
Proteklo vrijeme za ponude, ja malo pregledao papire, i došlo vrijeme za okupljanje svi pozvanih. Ručak, odluka nakon toga, i ja uz neki improvizovani šank stao da popijem kafu.
Međutim, jedan čovjek, iz jedne od boljih firme-ponudžača, uzvrtio se oko mene, pa me stalno nešto bezveze pita, na svaku moju riječ se vedro nasmije, i sl. Primjetih to, ali ne reagujem. Kontam, čovjek veseljak neki.
- Šefe, šta češ popiti.
- Nisam ja šef, a i ne pijem, hvala.
Ali on uporan i dalje, i ja nešto uzmem, i onako, reda radi. Čavrljamo bezveze. Započe on priču o socijali u državi, kako narod nema para, teško se živi, troškovi veliki, plate male, ali pojedinci imaju. Kako njegova firma dobro stoji, imaju posla, i sl. Pa o konkursu, o poslu koji bi oni, da ga dobiju, uradili odlično, kako imaju opremu i iskustva, i td, a i znali bi biti zahvalni, iako taj posao nije puno vrijedan, ali i da se slični poslovi na tržištu mogu vrlo lako dobiti za malo novca. Spominje kako oni mogu izvući pare na crno, pa čak i do 5.000 KM, nije im to nikakav problem, i td. Gledam u njeg, gledam na sat, kontam - moram po dijete u školu, a uskoro će i naš sastanak, a ovaj me pegla. Uhvatilo ga ono pivo, treće mu je. Nervozan, a on ne popušta.
- Odoh prijatelju, moram, brzo se vraćam.
- Da te mi odvezemo.
- Ne, ne, imam auto, sam ću.
Vratio se, zakasnio pravo, komisija završila svoje. Posao dobila njegova firma. Bez mene. Ok, pa i bili su bolji u ponudi, u redu je, pa šta . . .

Danas je taj posao okončan, sve je u redu, svi isplaćeni. Svi zadovoljni.

Ali, ja nemam mira. Nešto me žulja, razmišljam.
5.000 KM nije puno para. Pa Hamdo Katica to zaradi za 15 dana. Ja za 5 mjeseci. A kraj je ljeta, potrošen budžet, približava se škola, knjige, odjeća, obuća . . . Ili, nove gume, zimske mi trebaju. Ili . . . Svašta.
A oni su svakako dobili posao. I ne bi osjetili moju nagradu. Bijednih 5.000.
A opet, nisam to nikad prije, šta ako bi neko saznao. Ostadoh bez posla, sramota, ljaga. Gdje ću kasnije. Mogu se odmah upisati u knjigu žalosti . . .
A plata kasni . . . Narod slabo živi . . .

[sebilj]

Nedavno sam bio u prilici da svojim mišljenjem imam presudan uticaj na komisiju u odlučivanju pobjednika na konkursu, odnosno, u određivanju firme koja će izvršavati neke poslove za drugu firmu. Vrijednost posla cca. 40.000 KM. Nije bilo puno ponuda, ali su se isticale dvije, s otprilike sličnim uslovima.
Proteklo vrijeme za ponude, ja malo pregledao papire, i došlo vrijeme za okupljanje svi pozvanih. Ručak, odluka nakon toga, i ja uz neki improvizovani šank stao da popijem kafu.
Međutim, jedan čovjek, iz jedne od boljih firme-ponudžača, uzvrtio se oko mene, pa me stalno nešto bezveze pita, na svaku moju riječ se vedro nasmije, i sl. Primjetih to, ali ne reagujem. Kontam, čovjek veseljak neki.
- Šefe, šta češ popiti.
- Nisam ja šef, a i ne pijem, hvala.
Ali on uporan i dalje, i ja nešto uzmem, i onako, reda radi. Čavrljamo bezveze. Započe on priču o socijali u državi, kako narod nema para, teško se živi, troškovi veliki, plate male, ali pojedinci imaju. Kako njegova firma dobro stoji, imaju posla, i sl. Pa o konkursu, o poslu koji bi oni, da ga dobiju, uradili odlično, kako imaju opremu i iskustva, i td, a i znali bi biti zahvalni, iako taj posao nije puno vrijedan, ali i da se slični poslovi na tržištu mogu vrlo lako dobiti za malo novca. Spominje kako oni mogu izvući pare na crno, pa čak i do 5.000 KM, nije im to nikakav problem, i td. Gledam u njeg, gledam na sat, kontam - moram po dijete u školu, a uskoro će i naš sastanak, a ovaj me pegla. Uhvatilo ga ono pivo, treće mu je. Nervozan, a on ne popušta.
- Odoh prijatelju, moram, brzo se vraćam.
- Da te mi odvezemo.
- Ne, ne, imam auto, sam ću.
Vratio se, zakasnio pravo, komisija završila svoje. Posao dobila njegova firma. Bez mene. Ok, pa i bili su bolji u ponudi, u redu je, pa šta . . .

Danas je taj posao okončan, sve je u redu, svi isplaćeni. Svi zadovoljni.

Ali, ja nemam mira. Nešto me žulja, razmišljam.
5.000 KM nije puno para. Pa Hamdo Katica to zaradi za 15 dana. Ja za 5 mjeseci. A kraj je ljeta, potrošen budžet, približava se škola, knjige, odjeća, obuća . . . Ili, nove gume, zimske mi trebaju. Ili . . . Svašta.
A oni su svakako dobili posao. I ne bi osjetili moju nagradu. Bijednih 5.000.
A opet, nisam to nikad prije, šta ako bi neko saznao. Ostadoh bez posla, sramota, ljaga. Gdje ću kasnije. Mogu se odmah upisati u knjigu žalosti . . .
A plata kasni . . . Narod slabo živi . . .

A mogo si se uklpot u ruglo drzave
Nisi ti al jes neko drugi

[sulesavic]

Gotov ti je sad. Ne razmi¹ljaj vi¹e o tome.

[Eshek]

Dobro je imati dileme...još je bolje ako ih prevaziđeš, lakše ćeš živjeti sa sobom

[ztluhcs]

Strpljen spa¹en... Èekaj bolju priliku ako veæ ima¹ ambicija

[Citizen-X]

U ratu sam (da ne pricam kako i sta i gdje) slucajno ponio kljuceve i zakljucao kancelariju, dok je na privjescima bio i kljuc od kase u kojoj je bilo cca "odokativno" pola miliona dolara namijenjeno za stradalnike iz Srebrenice u onom periodu kada je nastala golgota pracena cetnickim orgijama po Srebrenici i okolini!

Tada sam bio mladji i nisam razmisljao o tome (tom novcu)....I danas kad se sjetim kolika je to suma novca najezim se pri pomisli da sam joj imao pristup!
Mogao sam komotno uzeti i nestat' u pravcu Italije!

Sada iz ove perspektive shvacam da je mnogo njih se "snaslo" zahvaljujuci takvim - "krvavim dijamantima".... Samo se pitam - kako ih Boga nije strah!

[Bosanac sa dna kace]

ma haj valjda sad bolje dises po ovoj vrelini kad si se olakso..

sve mi naumpadne Joksimov govor iz Djekne;
....shvacam te moja Stojo, pridrzte Stoju....

[Eshek]

ma haj valjda sad bolje dises po ovoj vrelini kad si se olakso..

sve mi naumpadne Joksimov govor iz Djekne;
....shvacam te moja Stojo, pridrzte Stoju....