Kratke priče

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Post Reply
Tempo
ZeModerator
Posts: 5186
Joined: 07/12/2003 00:00

#51 Re: Kratke priče

Post by Tempo »

trebas pokusati sa jos kracom formom. najbolje haiku. to je dovoljno kratko da ti se niko nece zaliti da si mu duzan pet minuta zivota.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#52 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Ko je pročitao, pročitao je na svoju odgovornost. Reklamacije ne primam. :)
Tempo
ZeModerator
Posts: 5186
Joined: 07/12/2003 00:00

#53 Re: Kratke priče

Post by Tempo »

serpentiner wrote:Ko je pročitao, pročitao je na svoju odgovornost. Reklamacije ne primam. :)
ne cita to niko. mozda procita jednu ili dvije, strese se, i ugasi komp.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#54 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

I tako 30,000 puta :) :) :)
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#57 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

1993. SR Jugoslavija je pretrpela inflaciju od 5 kvadriliona procenata mesečno
(cene su se duplirale svakih 16 sati). Hotel Interkontinental. Predstoji dodela
godišnjih nagrada za ostvarenja u video izdavaštvu. Nešto kao dodela Oskara.
Nagrade u kategorijama: Najbolji izdavač, Najbolji film, Najbolji video distributer…
Ovo zadnje je izgleda naše. Nagrade u vidu kristalnih pehara. Sedimo u separeu.
Prilazi nam neki uniformisani general. Nosi bele rukavice. Ipak je konobar. Čaša
umočena u šećer. Kriška limuna na ivici. U čaši svašta nešto. Koktel. Većina puši
originalne cigarete u tvrdom pakovanju. Nose firmirane cipele. Motam originalni
duvan sa pijace u originalni papirić sa kioska. Krijem originalno izlizane patike
pod sto. A svi se bavimo filmom. Sjaj i beda Holivuda. Dobili smo tu nagradu.
Odlazimo na “Video sajam” koji se održava u nekom gradiću. Ceo dan opremamo
štand. Ustali u četiri ujutru. Putovali. Istovarali opremu. Pada mrak. U hali sponzor
izlaže svoje proizvode. Neki slatkiši. Aranžira ih neka slatkica. Mi aranžiramo kutije
sa filmovima. Svako radi svoj posao. Drugar me gurka: - Smisli neki napad. Pa da
nam večeras pokaže grad. Nema tu šta da se smisli. Startujem: - Ej, zdravo.
Umirem od gladi. Šokirana nastupom. Sledi osmeh. - Što ne kažeš?! Trpa mi velike
kutije keksova, čokoladica. Svega. Vraćam se sa plenom. - Šta si joj rekao?
- Samo istinu. U hotel smo se vratili u tri ujutru.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#58 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

RAŠOMON

Zima 1993. U snažnoj eksploziji u Svetskom trgovinskom centru u Njujorku,
za koju su odgovorni arapski islamski teroristi, poginulo šest, povređeno oko
1.000 ljudi. Vesti iz sveta smenjuje meterološki izveštaj i konstatacija:
“Inje se stvara na onoj strani odakle duva vetar.“ Razmišljam da li je to
pleonazam. Može li postojati vetar koji ne duva? Bilo kako bilo, naš narod
lepo kaže: „ Nema zime dok sever ne dune”. Policijska kola staju pred
ulazom u videoteku. Vidim ih kroz veliki stakleni izlog. Uniformisani policajac
i inspektor. Otvaraju vrata. Talas hladnog vazduha ulazi zajedno sa njima.
Predstavljaju se. Inspektor počinje razgovor. - Neko je prošle večeri odavde
zvao policijsku stanicu. Prijavio je da je pronađen čovek koji je ležao na ulici.
- Ja sam zvao. - To sam i mislio. Ti si, dakle, taj bradonja? - Očigledno jesam.
Samo ne znam kako ste preko telefona videli da imam bradu. Smeška se.
- O tome možemo pričati kasnije. Treba da daš izjavu o onome što se sinoć
desilo. - Hoću. Jeste li za kafu? - Baš bi nam prijala! Da se malo ugrejemo!
Kafa skuvana. Kaže: - Izvoli, momče. Slušamo te. Pričam im sve što znam.
Povremeno razmenjuju poglede. Inspektor sve zapisuje u blokče.
Priča završena. - Mnogo si nam pomogao. Neke kockice mozaika su se
uklopile. Neke još nisu. Ako nam bude potrebno još neko razjašnjenje,
gde da te potražimo? Dajem im adresu. - Ali najlakše vam je da me
nađete ovde, na poslu. Radim popodne, svakog dana. Spremaju se da
pođu. Pitam: - Kad ste već ovde, dobili smo nove filmove, želite li neki
kriminalistički? Ne žele. - Hvala ti na kafi! Vidimo se! Odlaze. Pravim red
na pultu. Stavljam na tacnu šoljice, tanjiriće, pepeljaru ... - Ups! Blokče!
Ostalo je blokče na pultu ...

* * *
Gledam u otvoreno blokče. Prodao bih dušu đavolu, samo da saznam
šta je zapisano u njemu. Dobro,de. Nije lepo čitati tuđe blokče. Ali,
možda bih mogao još više pomoći, ako vidim ostatak priče. Tako se
pravdam. Pred samim sobom. Važno je da ja nemam lošu nameru,
naprotiv. - Nek ide život, ovo je jače od mene. Nemam mnogo vremena
Prelećem pogledom po zapisima. Žrtvina izjava : " Vraćali smo se sa
proslave. Sa mnom su bili moja žena i naš prijatelj. Usput smo se
raspravljali, jer je ona na proslavi koketirala sa tim prijateljem. Kad smo
došli blizu mesta gde sam pao, zbog snega smo išli u koloni. Bio sam
zadnji. Ovaj je ispred mene grlio moju ženu. Jurnuo sam na njega.
Okrenuo se i gurnuo me. Pao sam. Kad sam došao sebi, video sam
nekog bradonju i nepoznatu ženu. Pokušavali su da me podignu.
Stigao sam kući. Vrtelo mi se u glavi. Ženi sam rekao da ćemo se
ujutru raspraviti. Legao sam da spavam. Kad sam se probudio,
hteo sam da odem po cigarete. Uzeo sam novčanik iz kaputa i
video da je prazan. Odmah sam došao da prijavim krađu."
Prijateljeva izjava: "Sedeli smo za istim stolom na proslavi.
Mnogo je pio. Pričao sam sa njegovom ženom. Zbog preglasne
muzike smo se naginjali jedno prema drugom. Da se bolje čujemo.
On je to pogrešno protumačio. Došlo je do prepirke. Otišli smo sa
proslave. U jednom trenutku smo se kretali u koloni. Ja sam bio u
sredini. Pridržavao sam njegovu ženu ispod ruke. Onako, prijateljski.
Osetio sam njegovu ruku na ramenu. Okrenuo sam se i video da pada.
Okliznuo se na ledu. Pružio sam ruku da ga pridržim, ali je bilo kasno.
Sagnuo sam se da ga podignem. Mrmljao je nešto i odbijao da ustane.
Par minuta sam pokušavao, a onda sam odustao. Otišao sam pravo
svojoj kući. Naravno da ga nisam opljačkao. Bez obzira na sve, mi smo
dugogodišnji prijatelji." Izjava žene-svedoka: "Krenula sam da posetim
majku. Ugledala sam čoveka koji je ležao na ulici. Jako sam se uplašila.
Nisam mu prilazila. Uletela sam u obližnju videoteku, koja je na
pedesetak metara od tog mesta. Rekla sam onom bradatom momku,
koji tamo radi, šta sam videla. Pozvao je policiju. Onda mi je rekao da
pođem sa njim. Pokazala sam mu gde leži čovek. Prišli smo i pokušali
da ga podignemo.Čovek je čučnuo. Nije mogao da stoji. Čekali smo par
minuta, u nadi da će mu biti bolje. Tek kad sam čučnula pored njega,
primetila sam lokvu. Pomislila sam da je to krv, i bila ubeđena da ga je
neko napao. Pored lokve je bilo razbacanih novčanica. Utom je stigla
hitna pomoć. Ja sam tada otišla kući." Ženina izjava: " Bili smo na proslavi.
Pio je preko svake mere. Počeo da me vređa. Požalila sam se našem
prijatelju. Onda je počeo i njega da napada. Tvrdio je da smo ja i prijatelj
u vezi. Posvađali smo se. Krenuli smo kući. Sve vreme se teturao. Samo
sam čekala kad će da padne. Na jednom delu puta smo morali da idemo
u koloni. Išla sam prva. U jednom trenutku sam se okliznula. Prijatelj me
pridržao. Čula sam njegov uzvik i okrenula se. Videla sam da leži na zemlji
. Rekla sam mu : - Stoko pijana! Prijatelj se sagnuo da mu pomogne.
Bila sam besna zbog svega. Nisam htela da čekam da ustane. Sama sam
otišla kući. Kad je došao, još je nešto gunđao. Zatim je legao da spava.
Ujutru sam prva ustala i otišla na posao. Njegov novčanik nisam dirala.
" Izjava mladića filmofila. "Bio sam u videoteci par sati pre tog događaja.
Moj bradati poznanik, koji tamo radi , mi je pričao o filmovima Akira
Kurosave. Pominjao je Sedam samuraja i Rašomon. Odlučio sam se za
Sedam samuraja. Rašomon sam ranije gledao. Vratio sam se kući.
Stigao je moj drugar, pa smo popili kafu i pričali. Kad je otišao, hteo sam
da pogledam film. Tada sam primetio da je došlo do zabune. Dao mi je
Rašomon umesto Sedam samuraja. Krenuo sam da zamenim kasetu.
Ulica je bila pusta. Iz suprotnog pravca je nailazila jedna žena. Išao sam
polako, jer je sve bilo zaleđeno. Mimoišao sam se malo kasnije i sa
jednim čovekom. Stigao sam do videoteke. Ušao sam i rekao bradonji
da je pogrešio. Rekao je da će mi dati Sedam samuraja besplatno, u
znak izvinjenja što sam morao da se vraćam po hladnoći. Tada je utrčala
nepoznata žena i rekla da neki čovek leži na ulici. Bradonja je pozvao
policiju. Zamolio me da ostanem u videoteci, dok se ne vrati. On i
nepoznata žena su otišli. Vratio se posle petnaestak minuta. To je sve što
znam." Bradonjina priča: "Uletela je neka nepoznata žena. Rekla je da na
ulici leži čovek. Misli da je mrtav ili povređen. Pozvao sam policiju. Uzeli su
podatke i rekli da će poslati Hitnu pomoć. Znam da je ulica u nekim
delovima mračna. Ispravna je tek poneka svetiljka. Zato sam zamolio
nepoznatu ženu da mi pokaže gde je taj čovek. Stigli smo do njega. Uspeli
smo da ga malo pridignemo. Ubrzo je stigla Hitna pomoć. Lekarka je
pokušala da komunicira s njim. Za to vreme, vozač Hitne pomoći je
baterijskom lampom osvetljavao mračni deo trotoara. U jednom trenutku
se sagnuo. Video sam da je podigao novčanik. Nije ga otvarao. Stavio ga
je onom nesrećniku u džep kaputa. Ponovo sam obratio pažnju na
nesrećnika. Lekarka i ja smo ga pridržavali. Krajičkom oka sam spazio da
vozač skuplja neke novčanice sa trotoara. Strpao ih je u džep. Bio sam
šokiran tim postupkom. Zaustio sam da nešto kažem. Nisam stigao, u tom
trenutku je lekarka rekla da onom čoveku nije ništa. Samo je pijan.
Rekla je vozaču da smesta kreće. Imali su još neke pozive. Uskočili su
u vozilo i odjurili. Onaj čovek se još malo teturao, ali je krenuo da ide.
Vratio sam se u videoteku." Policijska kola ponovo staju pred videotekom.
Uleće inspektor. Na pultu stoji otvoreno blokče. Smeje se. - Zaboraviću
da si čitao službeni dokument, ako ti zaboraviš da sam ga ostavio na pultu.
Naravno, treba da zaboraviš i ono što si pročitao! - Šta sam pročitao?
U kom blokčetu? Shvatio je u letu. Previja se od smeha. Izlazi. Čujem ga,
još uvek se smeje. Sumorno zimsko popodne u videoteci se nastavlja.
Očekujem gužvu tek predveče. Razmišljam. Mogao bih staviti još jednu
kafu. I pokušati da složim kockice. Ulazi vlasnik videoteke. - Šta ima novo?
- Rašomon! - Nisu nam valjda uništili traku sa tim filmom? Znaš da
nemamo kopiju! Da nam nisu ukrali kasetu? Gleda u policu. Kaže:
- Tu je film. Zašto ga pominješ? - Nije važno. Da stavim kafu i za tebe?

* * *
Sutradan. Popodne. Sedim sam u videoteci. Uzimam kutiju od filma
Rašomon. Na njoj komentar: " Akiro Kurosava ovim filmom postavlja
mnogobrojna filozofska i psihološka pitanja. Jedno od osnovnih je:
Može li se verovati ljudima? Svako od tih ljudi priča svoju priču i svaka
se razlikuje od ostalih. Svako priča priču, onako kako ju je sam doživeo
Povrh svega, svaka od tih priča može da krije i nešto mnogo gore:
Želju da se svesno prikrije istina." Treba mi malo muzike. Tražim neku
dobru radio stanicu. - Aha! Jacques Brel, "Ne Me Quitte Pas". - Too,
care! Pokušavam da prevedem : "Ne ostavljaj me. Izmisliću za tebe,
Reči besmislene, Koje ćeš razumeti, Pričaću ti, O ljubavnicima,
Čija su se srca, Dvaput susrela. Pričaću ti, Priču o kralju, Koji je umro jer,
Nije mogao da te upozna." Čujem da se vrata otvaraju. Okrećem se.
Inspektor. Slećem sa poetskog oblaka. Na licu mu osmeh. Prilazi.
Pruža ruku. - Jesam li zakasnio na kafu? - Nikako! Dobro ste došli.
U ovo doba se obično dosađujem. Razgledajte malo naš izbor filmova.
Sad će kafa! Sedimo. Pijuckamo. Povremeno se pogledamo. Čekam da
me pita. Pita: - Dakle, složio si mozaik? - Mislim da jesam. I vi ste?
- I ja mislim da jesam. Voleo bih da prvo čujem tebe. - Dobro. Počinjem.
Najpre, ono što sam svojim očima video. Vozač je kriv. Jer je pokupio
novčanice sa mračnog dela trotoara i strpao ih u džep. Ali! Dižem
kažiprst u vis. - On nije izvadio novčanik iz džepa onog nesrećnika.
Niti je razbacao novčanice. Inspektor je saglasan. Kaže: - To je očigledno.
Teraj dalje! - Momak filmofil očigledno laže. Kaže da je sreo ženu,
a zatim i njihovog prijatelja. Morao je proći i pored nesrećnika. A toga
nema u njegovoj izjavi. Svesno laže, da prikrije svoj čin. On je verovatno
pokupio novčanice koje su bile na osvetljenom delu. Nije video novčanik
i novčanice na mračnom delu trotoara. Inače bi uzeo sve. Inspektor se
. - Došli smo do istog zaključaka. Dalje? - Nepoznata žena takođe nešto
prikriva. Rekla je da je krenula kod majke, a posle kaže da je otišla pravo
kući. Zaboravila je da je krenula kod majke? Teško. Može da se pravda
uzbuđenjem, ali sam video da se prilično smirila već kad je stigla Hitna
pomoć. Vraćao sam film unazad. Dok je čučala pored nesrećnika, pored
nje su stajale novčanice. Na dohvat ruke. U jednom trenutku sam video
da je ispružila ruku. Tada mi to nije bilo važno, pa nisam obraćao pažnju.
Inspektor diže kažiprst u vis: - Ali! - Da. Ali! Ni ona nije nesrećniku vadila
novčanik iz džepa, niti je razbacivala novčanice. To je jedino mogao uraditi
prijatelj. On je ostao sam pored nesrećnika, kad je ovaj pao. Pretpostavljam
da je napipao novčanik i počeo da vadi novčanice iz njega. Tada je u daljini
video da nailazi filmofil. Uzeo je koliko je uzeo, a novčanik bacio. Ostatak
novčanica se rasuo. Nije imao vremena da ih skuplja. Bojao se da ga filmofil
ne zatekne u blizini nesrećnika. Inspektor aplaudira. - Mogao bi da radiš
kod nas! Nego, nisam došao ovde da čujem ono što sam i sam znao.
Posle tvoje izjave, složile su mi se sve kockice. Sem jedne. Jedan mali
detalj mi je nedostajao. Zbog toga sam danas došao.
- Znam šta vas zanima. Pre nego što vam kažem, možete li vi meni
nešto reći? - Pitaj slobodno. Mada, nije potrebno. Zanima te da li sam
slučajno ostavio blokče na pultu? Smejem se: - Sve ste mi rekli. Evo i
detalja zbog koga ste došli. Nesrećnik je ujutru našao potpuno prazan
novčanik. Vozač je bio taj koji mu ga je stavio u džep. On ga nije otvarao,
niti je vadio bilo šta iz njega. To sam video. A vas zanima da li su,
u trenutku kad je vozač stavljao novčanik u nesrećnikov džep kaputa,
iz njega virile novčanice? Inspektor me gleda. Čeka odgovor. Kažem:
- Jesu. Ostalo je još nešto novca u njemu. - Znači, žena je pokupila
ostatak. Negde tokom noći ili ujutru. To sam hteo da čujem. Imamo,
dakle, pet krivaca. Moram da idem. Hvala na kafi! Stiže do vrata. Zastaje.
Nešto mu ne da mira. Odmahuje rukom. - Vidim da bi hteli još nešto da
me pitate. Recite, slobodno. - Za trenutak sam pomislio ... ali to bi već
bilo previše. Hvala još jednom! Ponovo ostajem sam. Razmišljam. Dobar
mu onaj trik sa blokčetom. Ostavio ga namerno. Da bih imao skoro celu
sliku i lakše je dopunio. A znam i šta ga je mučilo na izlasku. U trenutku
je pomislio da možda postoji i šesti krivac. Nije hteo da me uvredi pitanjem.

http://priceotecama.blogger.ba/
Top
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#59 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Daske koje život znače
Jesen 1993. Denominacija dinara, skinuto šest nula. Uzalud. Do Nove godine,
litar mleka dostiže cenu od 250 milijardi dinara. Neki profesori ostavljaju dnevnike.
Gimnaziji treba profesor. Bivši razredni starešina me uvodi u posao: - Mladi kolega,
profesorski posao nije jednostavan. Morate biti i pedagog, i psiholog, a pomalo i glumac.
Katedra je pozornica. I to ona na kojoj nema ponavljanja scena. Sluša vas trideset mladih,
pametnih glava. Oni ne opraštaju greške. Tu opravdanja ne pomažu. Ne možete biti ni
umorni, ni bolesni, ni bilo šta drugo. Sve probleme morate ostaviti ispred vrata učionice.
Pokupite ih posle časa, kad izlazite. - Hvala na savetima. Smeška se. - I još nešto.
Igraćete šest istih predstava na dan. I svaka će biti različita. I svaka sledeća bolja od one
prethodne. Videćete. - Verujem vam. A kako i da mu ne verujem. Čovek igra predstave
decenijama. Valjda zna o čemu priča. Znao je i kad mi je, davno pre toga, rekao: - Nastavi
ovako, pa ćemo se sresti i razumeti. * * * Jesen 1993. Jedna od najvećih inflacija u istoriji
čovečanstva. Prosečna plata iznosi pet nemačkih maraka. Prodavnice prazne. Direktor
gimnazije me upozorava: - Dobićeš zloglasno odeljenje maturanata. Oni su oterali tvog
prethodnika. Ulazim u učionicu. Kao da nisam. Par njih stoji na klupama i urla. Neki sede
na prozorima. Devojke lakiraju nokte. Zure kroz prozor. Jedan spava, ili se pretvara.
Namešteno da mi u startu pokažu gde mi je mesto? Ili su, ne daj Bože, stvarno takvi. Ne bi
trebalo. Sve su to dobra deca, I dobri đaci. Prošli su selekciju na upisu. Pre četiri godine.
Ćutim i gledam ih. Odustajem od miroljubivog nastupa. Ovde sporazuma neće biti. Ćutim
i dalje. Lociram kolovođe. Oni su meta. Ostali će se sami smiriti. Ćutim. Polako se smiruju.
Ovo nisu očekivali. Ne vičem, ne pretim, ne nerviram se. Samo ćutim. Zauzimaju mesta.
Galama prestaje. Samo onaj što glumi alfa mužjaka i dalje stoji na stolu. Priča nekakve
gluposti. Niko ga više ne sluša. Tišina i on na stolu. Tišina i on na svom mestu. Onda samo
tišina. - Tražili su nekoga ko hoće da vam predaje. Niko nije hteo. Onda su tražili barabu.
Upravo je stigla. Led visi sa tavanice. Do kraja godine su se utrkivali ko će mi na hodniku
upaliti cigaretu. Poltronstvo je za njih bilo jeres. Ovo je bila počast. * * * Zima 1993.
U ratnim dejstvima srušen Stari most u Mostaru, izgrađen 1566. Dogovoreno primirje oko
Osijeka. Čekajući neku sednicu nastavničkog veća prekopavam školsku biblioteku. Požutela
knjiga slepljenih strana. Otvaram je. Veliki pečat, “Zabranjeno za upotrebu u školama”.
Pečat iz pedesetih godina. Ruski autor. “Fizika za budale”. Gledam, ne verujem. Listam.
Na jednoj stranici nacrtan debeljko u odelu. Karirani prsluk. Smešne cipele. Dobroćudni
teča. “Za ovaj eksperiment treba vam kutija šibica, šporet na drva, drva i jedan dobroćudni
teča. Pokazaćemo kako se toplota pretvara u kretanje.” Termodinamika? Na sledećoj
ilustraciji teča sedi na šporetu a neki dečak potpaljuje vatru. Na poslednjoj, tečine
pantalone se dime a on bezglavo trči. Dokaz izveden. Toplota se pretvorila u kretanje.
Na prvom sledećem predavanju navodim ovu pričicu. Apsolutna pažnja. Komentarišu.
Analiziraju. Uvodim pričice kao obavezni deo svakog predavanja. Šta ima savršen
aerodinamičan oblik? Šta je kamen mudrosti? Šta je zagrizla Eva? Pričice postaju popularne.
Jednog zimskog jutra medju đacima drugog razreda sedi par maturanata. - Šta ćete
vi ovde? Ovo ste slušali pre dve godine. - Nemamo čas pa smo došli da čujemo pričicu na
kraju časa. Imamo zapisane sve pričice sa vaših predavanja. - A sa onih na kojima niste bili?
Smeju se. - Radio Mileva, profesore. Sve se može saznati, kad se hoće. Istina. A sve je
počelo sa dobroćudnim tečom. * * * Zima 1993. Rat u Bosni i Hercegovini: borbe se nastavljaju.
Đaci se bore sa kontrolnim zadatkom. Dok je škole biće i prepisivanja. Simptomi po kojima
se vidi da su nafilovani ceduljicama? Kad u maju nose zimske jakne. Kad, kao slučajno,
zaborave sportski magazin na katedri. Kad ih nervira što stojim pored zadnje klupe. Kad
pogledom traže gde sam. Kad se vrpolje. Kad se ne vrpolje. Kad šušte. Kad su mirni. Kad su
nemirni. - Skini tu zimsku jaknu. Skuvaćeš se. - Nešto sam prehlađena. Memorišem. Kad su
prehlađeni. Kad nisu prehlađeni. Kad vade papirne maramice. Kad se naginju ka onom ispred
sebe. Na čijim leđima je zakačena ceduljica. Deca.


http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#60 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

„ U početku bi reč. I reč beše u Boga.“

Proleće 1994. Otvoren Eurotunel kojim je po prvi put nakon ledenog
doba omogućen kopneni promet između Britanije i ostatka evropskog
kontinenta. Maturanti uznemireni. Vrte se na času. Šapuću.
Ne slušaju. - Jel’ ja ovde pričam radijatorima ili vama? Šta se dešava?
- Nervozni smo, posle ovog časa imamo pismeni. Jasno. Koncentracija
na nuli. Džaba pričam. - Mogu li vam nekako pomoći da preživite do
pismenog? -Možete! Može jedna pričica? - Može pričica. O čemu hoćete?
- Na primer: Zašto moramo da radimo pismeni iz matematike?
- Vidim da je tema univerzalna. Od svetskog značaja. Dajte neku važniju
temu. Žamor. Uvređeni. Omalovažio sam njihov pismeni. Smišljaju temu.
Biće jaka. Već vidim. Stiže. - Kako je nastao svet? Smeh. Sami sebe
oduševili pitanjem. Čekaju odgovor. Pametne glavice. Pošto odgovora
neće biti, ostaviću ih na miru. Da se bave predstojećim pismenim.
Dobar potez. Tako bar oni misle. - U početku je bila reč. I ona beše
u Boga. I Bog reče: “Neka bude svetlost. I bi svetlost”. Prekidaju me.
- Jel vi predajete fiziku ili veronauku ? Oduševljenje i smeh.
Jedan-nula za njih. - I fizika kaže da je najpre bila svetlost. Univerzum
je nastao u velikom prasku. U beskonačno malom prostoru,
vladao je beskonačno veliki pritisak, beskonačno velike temperature.
Od trenutka kada je došlo do praska počelo je širenje univerzuma.
Ono traje i dan danas. Taj događaj se desio pre 13,7 milijardi godina.
Dokaz za to je postojanje kosmičkog pozadinskog mikrotalasnog
zračenja. Ono je otkriveno pre tridesetak godina. Celokupna materija
koja danas postoji, nastala je u trenutku velikog praska. Svaki atom.
Napregnuto slušaju. Čekaju poentu. - I ljudi su sastavljeni od atoma.
Svaki atom u nama je nekada bio deo kosmosa. Kosmičke prašine.
Tamo je rečeno: “Prah si bio”. Dakle, fizika i religija se baš i ne razlikuju
mnogo po tom pitanju. Takođe, može se reći da ste sastavljeni od
materijala koji je nekada bio deo zvezda. Dakle, vi ste deca zvezda.
Reaguju. Srećni su što su deca zvezda. - Profesore, vi baš sve znate!
- Ima nešto što ne znam. - Ne verujemo! Šta ne znate?
- Ne znam zašto se deca zvezda toliko nerviraju zbog najobičnijeg
pismenog zadatka. Jedan-jedan.

* * *

Leto 1994. Delovi komete Šumejker-Livi približavaju se Jupiteru.
Fizičari i astronomi proračunali putanju i vreme udara. Za razliku od
fizičara, profesor umetnosti ne brine mnogo o egzaktnim naukama .
Atelje je njegov kosmos. Ostalo ne zapaža. Uobičajena gužva pred
nastavničko veće. Svi ispisuju dnevnike, računaju statistike. Profesor
umetnosti zbunjen: - Nešto sam zabrljao. Kolege me ubeđuju da ovo
nisam dobro izračunao. Gledam. Ne verujem. Prosečna ocena njegovog
odeljenja je preko sedamnaest. Poštujem ga. I meni je nekada predavao.
U ovoj istoj gimnaziji. Oprezno ga vraćam na pravi put. - Srednja ocena
može biti minimalno jedan, a maksimalno pet. - Kako to? - Kad bi svi
imali sve petice prosečna ocena bi bila pet. - A zašto ne može biti
sedamnaest? Uzdišem. Ostavljam svoj dnevnik. - Dajte da vam ja to
izračunam. Neki dan kasnije, vidim ga kako nosi testove sa prijemnog.
Pita me znam li šta on to drži u rukama. - Testove. Smeje se. - Nisu to
testovi. To su njihove sudbine. Ko prođe, ići će jednim putem. Ostali
odlaze nekim drugim. Raskrsnica. Sutradan test iz matematike. Inspektor
dežura u školi. Niko od profesora matematike ne sme biti u zgradi. Da ne
bi neko pomagao đacima. Prilazi mi pedagog. Kaže da je inspektor opasan.
Smeje se. Zabranio je matematičarima da budu u zgradi. - Znam. Šta je tu
smešno? - Zaboravio je da si ti u zgradi! Sad se već jako smeje. - Slušaj,
mi smo se već dogovorili da pomognemo deci. Donećemo ti one zadatke
koje ne budemo znali da rešimo. - Ali testovi su u dvanaest učionica. Kako
da dostavim rešenja? Inspektor i direktor stalno šetaju po hodnicima.
Ni muva ne može da proleti. - Samo ti reši zadatke. Za ostalo ne brini. Još
nešto su zaboravili, a to je da sam i ja u školi. A ne dežuram nigde… Tog
dana sudbina je pogledala celu jednu generaciju.

* * *
Jesen 1994. Rezolucijom 943, Saveta bezbednosti UN , dozvoljeni letovi
sa beogradskog aerodroma, ukinute sankcije u kulturi i sportu. Predajem.
Tema je entropija. Niko ne sluša. Poneko se pravi da sluša. Ne uzbuđuje
ih saznanje da je entropija težnja sistema da spontano pređe u stanje veće
neuređenosti. Nervira me to. Sutra će otići na fakultete. Neće znati šta je
entropija. - Da li sam vam pričao pričicu o magarčevoj senci? Bude se. Slušaju.
- Stajao magarac pored puta. Pored njega vlasnik. Naišao umoran putnik.
Nigde hlada. Osim senke od magarca. - Mogu li se malo odmoriti u senci tvog
magarca? Odobreno. Posle odmora putnik se zahvali i krenu dalje.Vlasnik
magarca pojuri za njim: - Stani! Nisi platio! Odmorio si se u senci magarca.
A magarac je moj.Treba da mi platiš! Naravno, putniku ni na kraj pameti nije
padalo da plati bilo šta. Spor je nastavljen na sudu. Sudija ih detaljno ispitao.
I doneo odluku o tome da li treba ili ne treba platiti odmor u magarčevoj senci.
A sada da nastavimo o entropiji. - Profesore! Niste rekli kako je sudija presudio!
- Blago meni sa vama. Više vas zanima magarčeva senka, nego ono što
pokušavam da vas naučim.

http://priceotecama.blogger.ba/arhiva/2 ... 26/4146348
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#61 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

1960. Ujnina priča. - Ja mala, odrastam bez oca. Mama
nema nikakav prihod. Tuga Božija. Kad ručamo, ne
znamo da li ćemo večerati. I tako, igram se tog dana u
bašti. U uglu bašte, nešto čudno. Zavirim. Nečija kokoška
napravila gnezdo. U njemu dva jajeta! Uzmem ih i sva
srećna potrčim prema kući. Imaćemo ofarbana jaja za Uskrs!
Pred samim vratima spotaknem se i padnem. Jaja se polupala.
Sedim i plačem. Kad se nekome ne da, onda mu se baš ne da.

* * *
1970. Teča Žika ne zna šta je to : štanicla. - Kako ne znaš tečo?
To je papirna kesa. Ona u koju se pakuju bombone kad ih
kupuješ u rinfuzi. Iz one staklene posude sa poklopcem. Na
merenje. Kad si gladan, kažeš: „Pojeo bi i masnu štaniclu“.
Za rođendan deca nose u školu štaniclu sa bombonama. Da
časte drugove iz razreda. Druga deca pitaju: - Po koliko? Po
dve bombone, obično. Veselje nastaje ako je po tri. Po ulicama
razbacani papirići. Omoti od bombona, čokolada, žvaka.
Ponešto oduva vetar. Ponešto pokupe komunalci. Devedesete.
Bliži se Uskrs. Ulice čiste. Nema papirića. Čokolada košta deset
milijardi. Nema para ni za štaniclu. Moji đaci uzbuđeni:
- Profesore, videli smo jagode u radnji preko puta! Ne pamtimo
kad smo ih poslednji put jeli. Kopam po džepovima. Trunje
od duvana. Za motanje. Papirići za pomenuti duvan. I novčanica
sa besmislenim brojem nula. - Može li za ovo da se kupi malo
jagoda? - Može! Mala štanicla! Mnogo kasnije, inflacija zaboravljena.
Bilo, ne povratilo se.

* * *
1973. Učiteljica me upravo lupila po glavi. Zbog brbljanja. Sigurno
se sad kaje. - Deco, koji su prvi znaci proleća? Stižu odgovori:
- Sunce, visibabe, zelena travica. Klišei. Vičem: - Kesice sa
semenjem! Tajac. Neko se igra sa sudbinom. Pojačavam utisak:
- Kad ujutru na stolu nađemo kesice sa semenjem: paradajz,
krastavci, peršun, znači da je mama bila na pijaci i da je došlo
proleće. Učiteljica kreće prema meni. Stiskam se. Sad će da me
umlati. Ipak neće. Najboljeg đaka. Svoju diku i ponos. Tako se
tešim. - Ovo je jedno zanimljivo razmišljanje. To je rekla na glas.
- Prekini ili ću porazgovarati sa tvojim tatom. To je rekla tiše.
Prekidam. Te godine, pred Uskrs, odnekud su se pojavile neke
čudne tikvice. Sa crvenim šeširom. Komšinice se dokopale
semenki. Dele ih na komad. Mama dobila pet semenki. Pažljivo
ih pakuje i zamotava. Otimam jednu. - Vrati to! Ne pada mi na
pamet. Kreće za mnom. Uvek je bila sporija. Izlećem na dvorište.
Ne znam kud ću sa semenkom. Zabadam je u zemlju. Izleće i
ona. Par vaspitnih po vaspitnom delu tela. - Gde je semenka?
Sad neću da kažem. Dolazi leto. Konzilijum komšinica u dvorištu.
Dvorište prekriveno vrežom i lišćem. Na vreži desetine tikvica.
Velikih. Sa crvenim šeširima. - Šta si radila? Otkud ovolike tikvice
iz jedne jedine vreže? Kod nas rodilo jedva po par komada.
Zakržljalih. Mama ne zna. Ne zna ni kako su tikvice nikle na tom
mestu. Ona ih nije posadila tu. Znam ja. Neću da kažem. Zbog
onih vaspitnih. Ipak sam posle rekao. Iz semenke posađene
slučajno, i u nedoba, ponekad se razvije biljka lepša i bolja od
propisno posađenih.

* * *

1974. - Čovek može sve da bira, osim rodbine. Kakva god da
je, tvoja je. Ma gde bila. I ma šta radila. I kad ih retko viđaš,
i dalje ste rodbina. - Tečo, ja imam ujaka koji daleko živi. Bio
sam samo jednom kod njega. I on retko dolazi kod nas.
- Čime se bavi? - Peca ribe na Uni. - Šta radi kad ne peca?
- Radi kao direktor tamošnje gimnazije. A pre toga je predavao
književnost. Osamdesete. Jedna od retkih poseta ujaka koji
živi daleko. Obraća se mojoj mami. - Da ti meni za ručak
napraviš nasuvo sa krompirom. Baš sam se uželeo. Ujna
pažljivo prati šta mama radi. Kuvanje testa. Kuvanje krompira.
Zaprška. Promešano. Gotovo. Ujna ne može da dođe sebi od
smeha. - To je nasuvo sa krompirom? - Jeste. Što se smeješ?
- Koliko mi je samo puta rekao da napravim nasuvo. Nisam
znala da on to tako zove. - Pa šta si mu spremala kad ti to
zatraži? - Operem krompir, prepolovim, osušim i stavim u
tepsiju. Nasuvo! Nikad se nije bunio. A ja mislila da je to hteo.
Posle je pitamo kako se udala za ujaka. - Što vas to zanima?
- On je kao svaki pravi profesor. Rasejan i zanesen. Baš nas
zanima kako te šarmirao? - Radila sam u sekretarijatu škole.
On mlad profesor. Malo, malo, pa dođe. Onako. Kao slučajno.
Vidim da tu nešto ima. Kad se izjasnio, rekla sam mu da dolazi
u obzir samo ako ima ozbiljne namere. Takva su vremena bila.
Ne dao ti Bog da te neko vidi uveče u gradu sa nekim momkom.
Devedesete. Uskrs. Rat stigao do Une. Ujna se brine oko večere.
Ima tri jajeta. Da li da napravi kajganu? Ipak će jaja na oko.
Ujaku dva, njoj jedno. - Dosta je meni jedno. Neću propasti.
Tako razmišlja. Lupa ono jedno, sebi namenjeno. Ispadoše
dva žumanceta. Zove ujaka. - Evo vidiš, Bog me gleda i ne
da da propadnem!

http://priceotecama.blogger.ba/
Tempo
ZeModerator
Posts: 5186
Joined: 07/12/2003 00:00

#63 Re: Kratke priče

Post by Tempo »

:D
ratomir
Posts: 176
Joined: 23/07/2013 14:31

#64 Re: Kratke priče

Post by ratomir »

Jedna priča iz davnina ali je aktualna i danas.
Nekad tamo u vrijeme kad se Turska povlačila,a Austro-Ugari dolazili na našu zemlju,sela i gradove.Bili neki radovi tamo negdje oko Živinica.I zadesio se i jedan dasa momak mlad,nije iz tog kraja al je naš čovjek.Dobio on slobodan dan,a i plata mu skoro bijaše,pa on odluči da prošeta Živiničkom čaršijom.I tako usput hodeć ode da se obrije u ,na dobrom glasu, berbernici.
Uđe on tamo , i vidi gazda a i mušterije da nije domaći evlad.
Upita ga berberin:" OKlen si momče"??
Momka:(ponosno,samodopadno)" Iz Sarajeva"!!
Berberin:"Aha,a ja sam čuo da Vi Sarajlije ,se brijete brez safuna i hladnom vodom,nego jel to istina??"
Momka:" jakkako,jakoko"
Berberina:"pa da ja počnem aa".
Momak:"Počni zar već nisi".
I krenu berber da brije ,a ono voda hladna a britva oštra momku sve suze na oči,a berberin se smije hhehe a i mušterije s njim.
Ma ustade ti momak najednom i reče:" de ti meni stavi safun i vruće vode,nisam ti ja baš iz SAarajeva,dalje sam ja malo al mi je usput pa slagah bez veze.""
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#65 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Dooobraa :)
Tempo
ZeModerator
Posts: 5186
Joined: 07/12/2003 00:00

#66 Re: Kratke priče

Post by Tempo »

bolje nego sepetanerove budalastine.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#67 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Koje redovno pratis :lol: :-) :-D
Tempo
ZeModerator
Posts: 5186
Joined: 07/12/2003 00:00

#68 Re: Kratke priče

Post by Tempo »

serpentiner wrote:Koje redovno pratis :lol: :-) :-D

toliki mazohista nisam.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#69 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

A komentare pise neko u tvoje ime? :lol: :lol: :lol:
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#70 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Put od hiljadu milja

Proleće 2018. U Saudi Arabiji ponovo radi bioskop, posle 35 godina. Vratio se Đenka? Turnir u toku. Sedamdesetak igrača. U prvih nekoliko kola nižem pobede, i poneki remi. Stižem do vrha tabele. Drugar iz ekipe komentariše. - Mnogo si visoko. U sledećem kolu ćeš dobiti nekog od velemajstora. - Šta da radim. Takva su pravila. Objavljuju parove sledećeg kola. Stvarno igram protiv velemajstora. Drugari se okupili. Dele savete. Preporučuju otvaranja. - Beli si, igraj e4. On će ući u Sicilijansko otvaranje. Uvek to radi. A ti si tu dobar. Posle gledaj da izmenjaš što više figura i što pre udji u završnicu. Imaćeš šanse za remi. Gledaj samo da ti ne proda neki fazon u otvaranju. Smejem se. - Momci hvala vam. Sve ste me naučili, savetovali, dopratili me do ringa. Dalje ću morati sam. Sad se i oni smeju. - Ajd, srećno ti bilo! Počinje partija. Slušam njihove savete. Stvarno igramo Sicilijanku. Krećem u razmenu figura. Gledam i ne verujem. Iz razmene ću izaći sa pešakom više. Mora da je neki trik. Razmišljam. Trošim previše vremena. Preračunavam kombinacije. Ne vidim nikakvu opasnost. Gledam na sat. Imam još pet minuta do pada zastavice. - Nema druge. Uzeću. Ako je trik, svaka mu čast. Uzimam pešaka. Nastavljamo partiju. Nije bio trik. Nije video da gubi. Oko stola gužva. Čujem šapat. - Pobediće velemajstora! Igramo još nekoliko poteza. Vreme mi ističe. U brzini, vučem nepromišljen potez. Sve se ruši. Gubim. Pružam ruku. Velemajstor se hvata za glavu. - Al si me namučio! Imao si dobijenu partiju! Ustajem. Drugari me opkoljavaju. - Ne možemo da verujemo šta si uradio! Svi mi oko stola smo videli potez posle koga mora da preda. Samo ti nisi video! Sležem ramenima. - Kad si u ringu sve to izgleda drugačije. Sasvim drugačije.

* * *
Leto 2018. Zlatni masters Novaka Đokovića: pobedom u Cincinnatiju, osvojio poslednji trofej koji mu je nedostajao sa devet velikih turnira. Nekog davnog leta, teća Žika pruža ruku:. - Daj tu knjižicu, da teča nešto pogleda. Znam šta hoće. Staviće crvenu novčanicu. Kao i svi ostali. - Tečo, to je samo prvi razred osnovne škole, nije fakultet. - Ako! I put od hiljadu milja počinje jednim korakom. Tako kažu Kinezi. A to je mnogo mudar narod. Leto 2018. Omladinci Kine stižu. Smešteni u objektima pored Dunava. - Ova deca su prešla hiljadu milja. Bukvalno. Zbog turnira. Deca igraju ravnopravno sa seniorima. U trećem kolu, žreb mi dodeljuje malog Kineza. Prilazim stolu. Ustaje. Naklon. Pruža poklon. Lepezu. Neprijatno mi. Nemam kod sebe ništa, da uzvratim pažnju. Sutradan. U sali gužva. Pronalazim mališu. - Lin, here's a little present for you. Osmeh koji nema cenu. Mečevi počinju. Lin nekoliko puta prilazi mom stolu. Gleda poziciju. Kad nam se ukrste pogledi, blagi naklon i osmeh. Mečevi završeni. Vozim prema gradu. - Šta si poklonio onom malom Kinezu? Monografiju o našoj zemlji. Ima tekst i na engleskom. Kad se vrati u Peking, da pokaže roditeljima u kakvoj zemlji je bio. U Srbiji, bre. - Možda će on jednog dana postati svetski prvak. - Da. A ovaj turnir će pamtiti kao prvi korak na putu od hiljadu milja. Videćemo. Ko zna.

* * *

Jesen 2108. Dečak Miloš tužan, jer teča nema vremena da mu ispriča još koju pričicu. Noć. Na drumu, tek poneko vozilo. Na radiju: “Pred mojim očima ravan put, Ovo je žestoka mašina, Nebo mastilo, mesec žut…” Razmišljam o Miloševoj želji. Odnekud, pitanje: “Ako već nemam vremena da mu pričam, zašto mu ne napišem pričice? Imam dovoljno vremena do njegovog rođendana. Daleko je petnaesti jul.” Rađa se mali tehnički problem: kad počnem da pišem, pričice će biti razbacane na nekoliko računara, na kojima svakodnevno radim. Treba mi neko mesto na kome ću lako dopisivati, brisati, menjati … U narednim danima nastaju prve, grube, konture pričica. Prva ruka maltera. Šest meseci kasnije. “Priče o tečama” beleže četrdeset hiljada poseta, na nekoliko blogova. Osim nekolicine najbližih, niko ne zna ko je autor. Ostalo je još dva meseca do Miloševog rođendana. Počinjem drugu obradu pričica. Miloš još uvek ne zna za njih.


http://priceotecama.blogger.ba/
Tempo
ZeModerator
Posts: 5186
Joined: 07/12/2003 00:00

#71 Re: Kratke priče

Post by Tempo »

samo te zajebavam. stvarno nemas talenta i iritantan si. ne znam sta je gore, tvoje pisanje ili tvoja upornost. vjeruj mi, niko te ne cita. 3000 posjeta ne znaci da te ljudi citaju, nego da ih privuce naslov-kratke price, pa se zalete u nadi da ima darija dzamonje ili neceg drugog ozbiljnog, a ne skrabanja wanna be pisca. nego... iš.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#72 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

:lol: :lol: :lol:
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#73 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Nije 3.000 nego 40.000 "zaletanja" :lol: :lol: :lol:
Tempo
ZeModerator
Posts: 5186
Joined: 07/12/2003 00:00

#74 Re: Kratke priče

Post by Tempo »

Kratke priče
1

2

3
by serpentiner » 03. Feb. 2019. 19:47
72 Replies2086 Views
Last post by serpentiner View the latest post
16. May. 2019. 04:08
User avatar
Ommadawn
Posts: 8370
Joined: 20/02/2014 21:15
Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!

#75 Re: Kratke priče

Post by Ommadawn »

Meni su zanimljive.
Post Reply