Kratke priče

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Post Reply
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#1 Kratke priče

Post by serpentiner »

Ovčica u jeftinoj jaknici. I još jeftinijim pantalonama. I najjeftinijim cipelama. - Može li u dinarima? Kako da ne može. Izlazi crven broj. -Prijatelju, ne gubiš! Udvostruči ulog i bacaj opet! Opet crven broj. Baš nema sreće. - Crven broj ali NE GUBI! Udvostruči opet i igraj dalje! Gledam ovčicu. Drhturavim prstima vadi novac iz plave koverte. Očigledno dobio platu. Šaške padaju. Šaškar ih pokriva platnom. - Hoće li još neko da stavi ulog? -Ja ću! Stavljam pedeset maraka! - Može prijatelju! Okreće se prema ovčici. - A ti sačekaj sledeće bacanje! Ovčica se buni. Šaškar jasan. - Prijatelju, ne možeš samo ti da igraš! Ima tu još ljudi! Podiže platno. Beli broj. Srećnik odlazi sa petsto maraka. Šaškar nasmejan. - Vidiš prijatelju! Nema laži, nema prevare! Ajmo! Bacaj lopticu! Ovoga puta crven broj. Ovčica se znoji. Počinje da se trese. - Ne gubi! Ne gubi! Udvostruči ulog i bacaj opet! Ovčica nema toliko novca. - Dobro prijatelju! Stavi to što imaš! - Ako dobiješ, dajem hiljadu maraka, sat i lanac! Jel pošteno? Naravno da je pošteno. Šaške padaju. Pokriva ih platnom. - Hoće li još neko da stavi ulog? Javlja se jedan. Očigledno saučesnik. Odnosi novac. Ovčica u transu. -Ali ja sam bio na redu! Bio je beli broj! Šaškar nemilosrdan. - Prijatelju! Ti si na redu kad ja to kažem! Ajde, bacaj! Ovoga puta crven broj. Ovčica ošišana. U stvari, izdepilirana. Brada mu se trese. Graške znoja na čelu. Treba ići kući bez plate. I reći ženi i deci da nije doneo ništa. - Prevarili ste me! Zvaću miliciju! - Zovi koga hoćeš! Da li bi zvao i da si dobio? Ne bi! Niko te nije terao da se kockaš! Ovčica odlazi. Hvata se za glavu. Posrće. Šaškar presrećan, Hermes ga je opet pogledao.

NAPOMENA: Hermes - Bog trgovine, lopovluka i proricanja.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#2 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

OSAMDESETE. Amfiteatar. Koleginica se vrpolji. Profesor prekida predavanje. - Koleginice, da li sam nešto pogrešno rekao? - Niste. Znate, morala bi da idem. A ne bi da dobijem minus. -Sigurno imate neki jak razlog. Negde gori? -Ne gori. Imam generalnu probu, u pozorištu. Sutra je premijera. -Nisam znao da imamo glumice među budućim inženjerima. Idite. Pakuje se. Kolega mi šapuće : Mogla je smisliti bolji izgovor. -Doviđenja! Stigla do vrata. -Koleginice, sačekajte malo. Možete li nam reći neki tekst iz predstave? Publika je tu. Pozornica je tu. Izvolite! -E, sad je ugasila. Rekoh li ti da je trebala smisliti bolji izgovor! Okreće se. Zbunjena. -Šta sam ono htela?... Ja govorim o pozorištu. Sad je drukčije... Sad sam prava glumica, igram s uživanjem, sa zanosom, opijam se na pozornici i osećam da sam divna. A sada, dok živim ovde, ja stalno idem peške, idem i mislim, mislim i osećam kako rastu moje duševne snage... I sada znam, razumem, Kosta, da u našem poslu - bilo da igramo na pozornici ili pišemo - nije glavno slava, sjaj, sve ono o čemu sam sanjala; glavno je da čovek ume podnositi patnju. Da ume nositi svoj krst i verovati. Ja verujem i nije mi tako teško; kad mislim o svom pozivu, ja se ne bojim života! Klanja se. Aplauz. Maestralno. Profesor se zahvaljuje. -Ulepšali ste nam dan! Idite, da ne zakasnite! -Pa, ona stvarno glumi u pozorištu! A ja mislio da folira! Gledam ga. Razmišljam da li da mu kažem. - Sutra je premijera Virdžinije Vulf. A ovo je bio Čehov. Toliko o njenoj glumi.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#3 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Onaj gore, sve gleda i beleži. Svako dobro će ti vratiti. Kad se najmanje nadaš. Verujem teči. Mnogo je dobar i mnogo pametan. Prolaze godine. Parkiram pored kontejnera. Čovek na njega stavlja providnu najlon kesu. Sa pola hleba. Pažljivo ga umotao. Za nekoga ko nema. Skromno je obučen. Ulazi u krš od stojadina. Odlazi. Prolaze dani. Često viđam stojadina na parkingu. Podseti me na svog vlasnika. I na onaj hleb. Letnja oluja. Malo jači vetar. Lomi grane. Kiša prestaje. Na parkingu gomile lišća i granja. Debela grana leži na smrskanom autu. Stojadinu. Sa obe strane neki skupi automobili. Grana baš na njemu. Gledam gore. Ima li te? Zašto njega? Na popodnevnoj kafi pričam drugarima. - O čemu ti pričaš? Taj treba da časti! Za pad grane odgovoran je grad. Dobiće odštetu. Može da kupi nešto bolje. Gledam gore. Stvarno beleži.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#4 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Devedesete. Besparica. Čovek treba da vadi zub. Ne ide mu se u dom zdravlja. Loše iskustvo. Odlazi kod privatnog zubara. - Koliko košta vađenje zuba? - Anestezija je pet maraka. Vađenje je besplatno. Ima samo dve marke. Odlazi, ipak, u dom zdravlja. -Izađite u čekaonicu. Za nekoliko minuta će anestezija početi da deluje. Izlazi. Trči do privatne ambulante. Na besplatno vađenje. Slučaj rešen. .
User avatar
seln
Posts: 23262
Joined: 06/02/2007 13:57
Location: FORGET? HELL!

#5 Re: Kratke priče

Post by seln »

Image
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#6 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

- Bogami se i Švabe opametile. U svim buticima kače štipaljke na garderobu. Nema više krađa. Drugar se smeje. - To ti misliš. Naši se dosetili. Ako je štipaljka na rukavu od košulje, odseku taj deo. Košulju smotaju i odnesu. Rukav sa štipaljkom ostane u butiku. -Šta će im košulja bez jednog rukava? - Kod kuće im žene skrate i drugi rukav. I eto nove košulje sa kratkim rukavima.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#7 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

SEDAMDESETE. Krenuli u prvi razred osnovne škole. Titovi pioniri. Dnevno tri ili četiri časa. Na kraju nastave svi pioniri ustaju, iskorače u stranu i čekaju. Jedan od pionira stoji pored katedre. I učiteljice. Desnu šaku stiska u pesnicu. Prinosi je slepoočnici. - Za domovinu s Titom! Ostali pioniri otpozdravljaju: - Napred! Tek tada izlazimo iz učionice. Nikada nisam saznao čija je to bila ideja. Učiteljicina? Direktorova? Drugova iz mesnog komiteta? Drugova iz pokrajinskog komiteta? Drugova iz republičkog komiteta? Drugova iz saveznog komiteta? Druga Tita? Nečija jeste. I taj neko je bio u tom lancu. Možda se ipak samo previše poplašio i postao previše revnostan. Uostalom, Goli otok je prestao sa radom samo petnaestak godina ranije. Što je sigurno, sigurno je.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#8 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Park u centru grada. Klupa u parku. Na klupi tri drugara. - Korzo je skoro prazan. Mrtav grad. Treba negde otići. - Mnogi su otišli na more. Trebali bi i mi. Korektna ideja. Postoji samo jedan mali problem. - Odakle nam pare? - Pare leže svuda, samo ih treba pokupiti. - Pokupi i nama! - Kad ste lenji da se pomerite. Evo, jutros je bilo na radiju, traže berače krastavaca. Dobra zarada. A nije ni daleko, desetak kilometara. Možemo ujutru otići biciklima. Četiri ujutru. Neko lupa na prozor. - Ustaj, idemo u berbu. Još je mračno. Neki hladan letnji vetar. Jeza. - Okrećite pedale, nećemo stići na vreme! - Jel to neko propisao u koliko sati se smeju brati krastavci? - Gde su mladi, tu je i šala! Konačno stižemo. Razdanilo se. - Trebalo bi da je to ovde. Ima nekoga u portirskoj kućici. Neko izlazi. Krmeljiv i raščupan. Ižvakan. - Šta treba momci? - Jel ovo poljoprivredno dobro? - Očigledno. Zeva. - Čuli smo da tražite berače krastavaca. Prekida zevanje. Ostaje sa otvorenim ustima. -Jel vam nije dobro? Pribrao se. - Derani, malo ste poranili. Ti krastavci su tek procvetali. Stižem kući. - Al se neko danas provrednio? Kako to da si ustao pre nas? - Nije mi se spavalo, pa sam malo vozio bicikl. Dvadeset kilometara. - Kafa je gotova. I treba da se baviš nekim sportom. Stara naivna. Stari me gleda ispod oka. Čudan mu taj jutarnji biciklizam. Vrti glavom. Kreće kao maca oko slanine. - Baš dobro što si na raspustu. Možeš malo da se odmoriš. I baviš biciklizmom. - Dobro, de. Pričaću ti drugi put.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#9 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#10 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

- Kolega, ja idem u penziju. Ovo je poslednji ispitni rok koji držim. I nikada niko nije rešio zadatak kao vi. Briljantno. Kako vam je ovo palo na pamet? Sležem ramenima. - Da ne steknete pogrešan utisak o svom znanju, niste vi ovo dobro spremili. Zaslužili ste da padnete. Sigurno ste spremali i neke druge ispite? Klimam glavom. - Dajte indeks. Šestica. Zbog onog zadatka. Letim do železničke stanice, na krilima uspeha. Još četiri ispita, od toga dva laka. Položio pismeni iz jednog od teških. Situacija se popravila, nema šta. Možda se čudo i desi. Stižem kući. Mama brižna. - Ništa nisi jeo od juče. Hoćeš da ti podgrejem ručak? - Može. - Šta ti je to na nogavici? Zagledam. Pantalone na butini malo pocepane. Tragovi krvi. -Ujela me neka džukela. Jutros, kad sam išao na voz. - Gospode Bože! - Ma nije to ništa! Malo me zagrebao. - Trči kod doktora! Na radiju ceo dan javljaaju da se u gradu pojavilo besnilo! Kreći smesta! Noć. -Šta ti je rekao lekar? - Dao mi neke inekcije, vakcine, tako nešto. Rekao da se javim ako primetim neke simptome. Kaže da bi najbolje bilo da ležim u Pasterovom zavodu. Kako da ležim u sred ispitnog roka?

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#11 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

VARLJIVO PROLEĆE ČETRDESET OSME

Proleće četrdeset osme, Staljin napao Tita. Deda okupio decu. Ima za njih veliku novost. -Dođite da vidite šta sam doneo. Vadi kutiju od šibica iz džepa. U kutiji zrnca veličine zrna maka. - Ovo ćemo staviti u neku malo veću kutiju. Treba da se utopli. Nedelju dana kasnije. Pojavljuju se male larve. Deda komanduje. - Uzmite neki džak i naberite mlado lišće belog duda. Dani prolaze. Larve proždiru velike količine lišća. Deca ga donose u džakovima. Branja im preko glave. - Ovo nisu gusenice, ovo jede kao da su tigrovi! Dudovi očerupani. U potrazi za lišćem treba ići sve dalje. I druga deca beru. Borba za dudove. Naši koriste brojčanu premoć. Gusenice napreduju. Ono što je pre stalo u kutiju šibica, sada zauzima celu prostoriju. Posle mesec i po dana, konačno prestaju da jedu. Sada im treba granje, sa mnogo grančica. Penju se po grančicama i počinju da prave čaure. Od svile. Grančice okićene čaurama sijaju zlatno žutom bojom. Deda zadovoljan. - Ove čaure se zovu kokoni. Deca gunđaju. - Ovo saznanje nas je usrećilo. Počinje berba. Trpaju kokone u korpe. Deda ih nosi u otkupnu stanicu. Tamo ih odmotavaju i prave svilen konac. Deda stiže kući. Deca nestrpljiva. -Jesu li ti platili za svilene bube? -Jesu. Lepo plaćaju. - Hoćemo li mi dobiti nešto? - Kako da ne. Dobićete metle da počistite sobu u kojoj su bile svilene bube. Bilo je to varljivo proleće, Leta gospodnjeg četrdeset osme.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#12 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

APSOLUTNA NULA

- Da stavim jaknu u kofer? - Šta će ti jakna? Napolju je dvadeset pet stepeni. - Znam, ali Budimpešta je severnije od nas. Možda će kod njih biti hladnije. - Jeste, baš. Napadaće tri metra snega. Obustavljam protest. Polazimo. U autobusu toplo. Zavrćem rukave košulje. Pred zoru stižemo. -Dragi putnici, iznesite stvari iz autobusa i sačekajte malo ispred hotela. Stojimo petnaestak minuta. Hladno. Vetar. Cela grupa drhturi. Zakopčavaju jakne i trenerke do grla. Spuštam rukave. Cvokoćem. Lepša polovina zabrinuta. - Jel ti hladno? - Nije. Neprijatno mi. Svi gledaju u mene. Siroče u košulji. - Hoćeš da skinem gornji deo trenerke, da se ogrneš? -Jes, pa ćeš se ti smrzavati. -Meni nije hladno, daću ti trenerku. - Neću trenerku! Uostalom , hladnoću ne osećam još od malih nogu. Od kad sam upao u zamrzivač. Tišina. Čuje se samo vetar. Cela grupa sluša razgovor. Pozornica spremna. - Kad si upao? - Imao sam pet godina. Upadnem u zamrzivač. Zaglavim se između smrznutih pečenih paprika i višanja. Nisu me videli. Zatvorili poklopac. U grupi smejuckanje. Pokrivaju usta rukama. - O, siroče malo. Pa, kako si izašao? - Nikako! Sad se već kikoću. - Kako si preživeo? - Imao sam dovoljno hrane. A i volim višnje. Paprike malo manje volim. - Jesi li se uplašio? - Šta ima da se plašim? Znam da četvrtkom jedemo paprike za ručak. Moraju otvoriti zamrzivač. - A koji je to dan bio? - Ponedeljak! - I od tada ne osećaš hladnoću? - Ne! Evo, i sad mi je pretoplo. Odvrćem rukave. Pokazujem podlaktice. Dlake na rukama stoje kao antene. - Vidiš da mi nije ništa! Jedno devojče se hvata za stomak od smeha. Previja se. - Dragi putnici, izvolite u hotel! Preuzmite ključeve na recepciji. Teglimo kofere do sobe. - Znaš šta su komentarisali, tebi iza leđa? - Nisam čuo. - Kažu, blago njemu, sad može izdržati na minus trista. - Lupaju gluposti. Najniža moguća temperatura je oko minus dvesta sedamdeset tri stepena. Na njoj prestaje kretanje svih čestica. Apsolutna nula. Nema niže. Nigde u kosmosu.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#13 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

KRAJ DEVEDESETIH. Gledam poziv. Treba da se javim. Sutra. Poneti ašov ili lopatu. Da nema pečata i potpisa, delovalo bi kao skrivena kamera. Ipak, nema sumnje. Otadžbina zove. Koga? Bivšeg ratnika? Nemoguće. Ratnicima se ne kaže da ponesu ašov i lopatu. Bivšeg profesora? Nemoguće. Profesori nose kredu ili penkalu. Nesuđenog pisca? Nemoguće. Ne piše da ponesem pero i mastionicu. Šahistu? Nemoguće. Ne piše da ponesem garnituru i šahovski sat. Inženjera? Nemoguće. Inženjeri crtaju, ne kopaju. Programera? Nemoguće. Ne piše da ponesem laptop. Dakle, zovu nekog meni nepoznatog. Ili je administrativna greška. Zamišljam birokratskog pacova koji čita zanimanje pored mog imena. - E-L-E-K-T-R-O-I-N-Ž-E-NJ-E-R. Češka se po glavi. - Baš čudno pišu reč KOPAČ. Nema veze. To je valjda to. Jutro. Naoružan penkalom marke AŠOV, bezbrižno okrećem pedale bicikla marke PRETIS. Čuvenog po stihu: Lako ti je poznat siromaha, vozi PRETIS preko sindikata. Do cilja nekoliko kilometara. Pevušimo ABBA i ja: "If you see the wonder of a fairy tale. You can take the future even if you fail. I believe in angels. Something good in everything I see". Sa akcentom na "I believe in angels". Stižem. Društvo se već skupilo. Cilj jasan. Iskopati liniju rovova. Rok: odmah. Drugari iz vojnog odseka beleže ko se odazvao. Gledam oko sebe. Osećaj VEĆ VIĐENOG ( DEŽA VI ). Gde li sam video ove ljude, na gomili? Aha! Na tribinama, za vreme protesta. Sve sam ljuti opozicionar. - Sad mi je lakše. Nije ovo zvala otadžbina. Ovo je ON poslao poziv. Odabranima. Onima koji ga ne vole. A dovoljno su ludi da to javno kažu. Drugari drže konsultacije. - Šta da radimo? Ovo je bruka i poniženje. Šta hoće da postignu? Ti rovovi ničemu neće služiti. - Polako drugari. Prvo, za otadžbinu ću da poginem, ako treba. - To si već dokazao, devedeset prve. Ajd, dalje! - Drugo, ovo je najobičnija provokacija. Da vide ko se neće odazvati. Ili neće hteti da kopa. - I to je jasno! Ajd dalje! - Treće, traže da kopamo do dubine od metar i po. Kopaćemo pola metra dublje. - Čemu to? - Gandijevska metoda. Da vidimo njihovu reakciju. A i uželeo sam se fizičkog rada. Iskriviše mi se leđa od računara i tastature. Rečeno, učinjeno. Protivnik zbunjen. Očekivali su demonstracije. Otpor. Tri dana kasnije. Telefon. Zovu iz vojnog odseka. - Sutra ne treba da dođeš na kopanje. - Dobro. Kako vi kažete. I nešto bih vas zamolio. -Reci. - Zamolio bih vas da mi se više nikada ne obratite sa "TI". Nismo zajedno ovce čuvali. Niti rovove kopali. Za vas sam gospodin profesor. Tišina. Zatim : tu-tuuu, tu-tuuu.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#14 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

- Ustaj vojsko! Skakanje sa kreveta na sprat. Topot nogu. Papuče koje se vuku po podu. Jutarnja trka. Ko zakasni, čeka u redu. Sto pedeset sanjivih glava. Umivaonika deset. Peškiri preko ramena. Četkice i sapuni u rukama. Jutarnje umivanje ili golgota. Kako god. Vraćamo se u spavaonicu. Nekoliko mrmota spava najslađim snom. Obične vojnike kažnjavaju za produžetak spavanja. Njih ne. Oni sviraju u vojnom orkestru. - Tako bi ih rado opalio mokrim peškirom po glavi! - Nemoj tako. Ko zna kad su legli. Sviraju u domu JNA, do pred zoru. - Baš mi ih je žao. Sviraju oficirima, soldatušama i šankoderima. I sad će spavati do podne. Posle idu na ručak. Popodne na probe. I onda opet kafana do zore. Siročići mali. Lako mi je tako služiti vojsku. Prolaze dve decenije. Kafenišem sa kolegom. Ista smo generacija. - Gde si završio elektrotehniku? - U Sarajevu. Ti? - U Novom Sadu. - A vojsku? Kaže. - Ne mogu da verujem! Bili smo u istoj kasarni! Zagledam mu malo bolje lik. Sećanje se budi. - Pa ti si jedan od onih mrmota! Što su spavali dok je pošten svet išao na obuku, poligone, straže ... Gde su sada ostali iz tog orkestra? - Jedan još uvek svira. U grupi Hari Mata Hari. Za ostale ne znam. A bili smo dobri u ono doba. Dobro smo svirali. Šta kažeš? - Istina. A pogotovo ono: " Pa naspi jos jednu, za vecite krivce, za balansere, ne boj se, imam ja prilican cug, naspi jos jednu, za umorne livce, za proletere, veceras treca smena vraca tudji dug."
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#15 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

DEVEDESETE. Drugar otišao da obavi lekarski pregled. Za vozačku dozvolu. Znam da ima problem sa vidom. Srećemo se. - Jesi li obavio? - Jesam. Sve je u redu. - Kako si prošao očni pregled? - Lako. Poveo Marka. Kad su me prozvali, Marko ušao. On dobro vidi. - I nisu primetili? - Kako će? Bilo nas je deset u grupi. Moraju brzo da rade. A na zdravstvenoj legitimaciji nema fotografije. Nisu tražili ličnu kartu. - Znači, niko nije primetio? - Jeste jedan momak. Video je da je Marko ušao kod očnog. A kad su prozvali isto ime kod psihologa, video je da ulazim ja. Posle me tiho pita: Kako to? Lepo sam mu objasnio. Shvatio čovek da imam problem sa vidom. Samo mu nije bilo jasno zašto Marko nije ušao i kod psihologa. Kaže, čemu rizik da neko primeti zamenu? E, onda sam mu objasnio: - Prijatelju, ja sam ćorav, a on je blesav! On ne bi mogao da prođe kod psihologa. Jel ti sad jasno? Jasno mu. A po tonu je shvatio da nije dobro da nastavi sa pitanjima. Pametan momak.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#16 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

URBANE LEGENDE O HRANI
DEVEDESETE. Odbrana diplomskog rada. U komisiji tri doktora nauka. Pažljivo slušaju izlaganje o dijamantima. Atraktivna tema. Nema šta. Aplauz. Čestitke. Desetka. Sve po redu. - Kolega, rad je odličan, ali moram vam nešto priznati. - Recite, profesorice. - Sve vreme gledam posluženje koje ste pripremili. Ne mogu više da izdržim. Mogu li dobiti jednu od onih džinovskih krempita? Ko je to pravio? Kako su tako velike, a nisu se slegle? - Da me pitate nešto o radu, to bih vam rekao. Kolači ipak nisu moj resor. Ali mogu vam ispričati nekoliko urbanih legendi o hrani. Dok čekamo kafu. -Kolega, oduševljavate me. Krempita, kafa i priče. Šta još čovek može poželeti? Počnite. - Prva priča je o Napoleonu. Zauzimajući Italiju, stigao je do sela u kome su ga smatrali oslobodiocem. Neki oficir ušao u kuću jedne seljanke i rekao joj da će tu noćiti Bonaparta, glavom i bradom. Seljanka se uznemirila. Treba da ugosti čoveka kojeg obožava. A ima samo malo kokošije supe, nešto hleba i par jaja. Podgrejala supu, ubacila kockice hleba i ulupala jaja. Tako je nastao recept za supu koju i dan danas prave u tom kraju. Druga priča je o nastanku krofni. Kažu da su mnogi bečki đaci izjutra kupovali lepinjice kod izvesne gospođe Krapfen. Jednog jutra se uspavala i shvatila da neće stići da ispeče lepinjice. Palo joj na pamet da testo baci u vrelo ulje. Legenda kaže da su se đaci oduševili. Treća priča je iz petnaestog veka. Zaverenici odlučili da ubiju španskog kralja. Dogovorili se sa dvorskim kuvarom da mu ubaci otrovnu biljku u jelo. Rečeno, učinjeno. Kuvar naseckao plodove nepoznate biljke. Pomešao ih u jelo. Posle toga se ubio. Nije hteo da mu sudi kraljev dželat. Istorija beleži da je kralj tog dana bio veoma zadovoljan ručkom. - Kolega, krempite su divne. Mogu još jednu? - Naravno. Poslužite se. - A ta otrovna biljka je bila ... ? - Paradajz.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#17 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#18 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Trojanski konj

Retki trenuci zatišja na poslu. Kafenišemo. - Možda ne bi bilo loše da stavimo novi antivirusni program. Ili bar da nađemo novu verziju postojećeg. Ako nam se uvali neki virus ... Pored ovoliko računara u firmi, biće veselo ako nešto krene po zlu. Kolega pravnik nas sluša. Dovršava kafu. - Mislim da vi, informatičari, sve to preuveličavate. Pravite se da ste jako bitni. Sve je to fama. - Šta je fama? - To, za te viruse. To vi naduvavate priču. - Kolega, mi se ne mešamo u pravo i propise. Jer o tome ne znamo mnogo. To je vaš posao. A ovo je naš. Odmahuje rukom. Ustaje. - Nećete me ubediti. Pričajte koliko hoćete. Sve je to fama. Odlazi u svoju kancelariju. Zgledamo se. - Šta mu bi? - Ko zna. Loš dan. Svako ima pravo na loš dan. Mada ... Smeškam se. - Šta si smislio? - Ništa. - Jesi, jesi. Ne bi se tako smeškao. Znam te dobro! - Mislim da je vreme za lekciju. Praktičnu lekciju. Sedam za računar. Kuckam po tastaturi. - Šta to radiš? - Šaljem kolegi nezvanog gosta. Trojanskog konja. - Kojeg? - BackOrifice. - Nećeš valjda? - Hoću valjda. Koleginica sluša šta pričamo. - Šta su vam ti trojanski konji? - Programi koje treba ubaciti u tuđi računar. -Šta je cilj? - Kad jednom uđe u njegov računar, omogućava mi da preuzmem kontrolu. Mogu da uradim sve, kao da sedim za njegovom tastaturom. Evo ga! Ubačen je. Spremni smo za lekciju. Prvo ću da mu otvorim CD ROM. Tako. Sad mu je iskočila konzola CD-a. Mora da je šokiran. Sad ću malo da mu pomeram strelicu miša. Gore-dole. Mogu samo zamisliti njegov izraz lica. Sad da mu otvorim desetak prozora. Tako. Verovatno ih sad zatvara. Još desetak. Eto. Sad da mu pustim malo muzike. Mislim da je prigodno "Boat on the river", Styx. - Zašto baš ta pesma? - Stiks je ime reke koja predstavlja granicu između zemlje i podzemnog sveta. A kolega je upravo na paklenim mukama. Sad malo štampanja. Nadam se da ima papira u štampaču. Proveravam. Ima. - Šta mu puštaš na štampu? - Tekst: "Ne uzbuđujte se! Ovo je samo FAMA!" U trideset primeraka. Dovoljno.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#19 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Kraj dvadesetog veka. Bombe padaju. Telefon. Lepša polovina. - Spremila sam kokice. Kad dolaziš? -Stižem za deset minuta. Ako me ne zadrže kod mosta. Zadržavaju me. Policajac pregleda dokumenta. - Otvorite gepek. - Ako baš insistirate. Otvaram. U gepeku krš i lom. Koluta očima. - Zatvorite. I pređite most što brže. Nikad se ne zna. Prijatno! Žuti golf dvojka jezdi preko mosta. Sa druge strane još jedna kontrola. - Dobro veče, gde ste krenuli? - Lepša polovina živi sa ove strane mosta. Šta da radim? Takva mi sudbina. Vidim da razume situaciju. - Otvorite gepek. Ista scena od malopre. - Laku noć. Prijatno! Konačno stižem. - Gde si do sada? - Dva puta su me zaustavljali. Pregledali gepek žute zveri. - Stvarno bi mogao da ga malo raskrčiš. Mogu misliti kako je bilo policajcima kad su videli taj krš. Bruka jedna. Izbaci bar one stare rezervne delove. Ionako ničemu ne služe. - Hoću. Izbaciću. Možda. Par godina kasnije. - Kaži dragička! - Smatraj da sam rekao. - Idemo za vikend u Hajat. Sve sam sredila. - Šta ja treba da radim? -Ništa. Samo da se opustiš i uživaš. Zaslužio si odmor. Makar dva dana. Stiže i vikend. Na parkingu Hajata. - Dobro veče, ne možete ovde da parkirate! - Mi smo gosti hotela. Sumnjičavo gleda žutu zver. - Imate li rezervaciju? Pokazujemo. - Molim vas, otvorite gepek. Mere bezbednosti. Otvaram. Situacija u gepeku malo gora nego pre par godina. - Zatvorite. Prijatan boravak! Parkiram. - Što me ovaj tako sumnjičavo gleda? - Pogledaj malo ostala vozila. Porše, Mercedes, Bentli. Čini mi se da je ono tamo Aston Martin. - Misliš da žuta zver malo odudara? - Ne mislim da MALO odudara. Mnogo odudara. Gledam okolo. U dnu parkinga stojadin. - Aha! Evo jednog koji još više odudara! - Ne raduj se previše. To je verovatno stojadin onog momka sa parkinga. Sležem ramenima. Što jes, jes. Lako je moguće.

http://priceotecama.blogger.ba/arhiva/2 ... 17/4136301
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#20 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

KAD TI JE IME ZAPISANO SVE SAMIM MALIM SLOVIMA
SEDAMDESETE. Bili smo derani. Тukli se u prašini. Znali da nije časno tući protivnika kad padne. Čekali da ustane. Da nastavimo tuču. Nismo tukli one koji su bili očigledno slabiji. Ali smo nasrtali na jače od sebe. Jer smo znali da nam tako slava ne gine. Dobro de, najčešće nisu ginule ni batine.
I negde u tom periodu, kao po pravilu uzimali smo u ruke knjigu "Dečaci Pavlove ulice". Himnu u čast dečaštvu, drugarstvu, poštenju i junaštvu. U vremenu kada nismo znali šta su podmuklost, kukavičluk i izdajstvo, knjiga nam je ukazivala gde mogu nastati koreni, iz kojih, odrastanjem, niče drvo zla. Pričajući priču o dve grupe dečaka, koje se bore za teritoriju, ispričana je priča o nečem mnogo važnijem. O ratovima, fobijama, mržnji, neprihvatanju različitosti, zavisti, pokvarenosti, izdajstvu i iznad svega, neosetljivosti na tuđe muke. A iznad sveg tog kala, uzdizala se gromada u obliku plavokosog, sićušnog, bolešljivog mršavka po imenu Erne Nemeček. Deteta koje je nepravedno kažnjeno time što su mu drugovi zapisali ime SVE SAMIM MALIM SLOVIMA. I to dete se suprotstavilo strašnom protivničkom vođi.
„Jedan mali dečak stajao je pred Feri Ačom, jedan dečak koji je za čitavu glavu bio manji od njega. Jedno slabačko, plavo dete je podiglo dve ruke. I detinji glas je uzviknuo: Stoj! Vojska dečaka Pavlove ulice, već zastrašena iznenadnim obrtom, odjednom prolomi vazduh oduševljenim poklicima: Nemeček!“ Maleni Erne umire od upale pluća, koju je zaradio u borbi da odbrani svoje malo, časno ime. Pred smrt, drugovi mu donose knjigu u kome je SVE SAMIM VELIKIM SLOVIMA ispisano: ERNE NEMEČEK. Ovozemaljska priznanja ponekad zakasne. Nebeska nikada.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#21 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

PRIČA SOLUNSKOG RATNIKA prvi deo

SEDAMDESETE. Popodne na selu. Ničeg zanimljivog u okolini. Bar ne za nekog ko ima devet godina. Celom dužinom kuće, otvoren trem, „konk”, sa drvenim stubovima na koje se oslanja krov. Na konku, za stolom, deda čita novine. Nezanimljiv, trenutno. U dnu dvorišta, baba sa malom sekirom u ruci. Trčim prema njoj. - Šta će ti sekira? - Zlato babino, hoću da nasečem nekoliko bundeva. Da dam svinjama. Deluje mi kao zanimljiva aktivnost. Gledam šta radi. Pod laganim udarcima, bundeve pucaju. - Mogu li da ti pomognem? Babi milo. - Zlato babino, kako on hoće da pomogne svojoj babi! Stavljaj parčad u korpu. Posle par razlupanih bundeva, baba kreće u donje dvorište. Sekiru ne nosi sa sobom. Gomila bundeva, sekira i nesnosno derište bez nadzora. Loša kombinacija. Veoma loša. Desetak minuta kasnije. Baba se vraća. - Auuu! Šta to učinje? Sav zadihan, stojim pred gomilom raskomadanih bundeva. - Ostala je još jedna. Dovršavam posao. - To je trebalo svakog dana pomalo seći i davati svinjama! Uh! - Nisam znao. A baš sam hteo da ti pomognem, da se ne mučiš. Ako je i bila ljuta na mene, sad više nije. - Dobro, neka si. Idi sad kod dede, nek ti ispriča neku priču, dok ja sredim ovaj rusvaj. Skakućem do dede. Ne vidim ga od novina. Virim sa strane. Smeje se.Suze mu idu na oči. Valjda je gledao kako mahnito mlatim po bundevama. - Šta si to uradio od babinih bundeva? Retoričko pitanje. - Rekla je baba da mi ispričaš neku priču. - Sedi na hoklicu. Koju priču hoćeš? - Neku od onih kad si bio ratnik. Na Solunskom frontu. - Šta ti znaš o tome? - Znam da su tamo bili neki crno-beli vojnici sa smešnim brkovima. Gledao sam fotografije. Deda se smeje. - Šalim se. Znam da su bili u boji. Pričaj mi priču.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#22 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

ŠABLON C4

KRAJEM PROŠLOG VEKA. Vrtim šablone za početak razgovora. Šablon C1: "Nešto ste mi poznati". Šablon C2 : "Da li se znamo, odnekud?". Šablon C3: "Ja se vama sviđam, a vi meni?" Šablon C4 ... Ne mogu da se odlučim. Srećom, prva prekida tišinu. - Kako to da se nikad nismo sreli? - Jesmo, samo se vi ne sećate. Bilo je to sedamdeset četvrte. - Ja sam tada imala dve godine! - Zato se i ne sećate. Ali ja se sećam, tada sam imao deset godina. Prošao sam pored vas. Bili ste u dečjim kolicima. Gleda me. Vidi da sam ozbiljan, šatro. Prekidaju nam konverzaciju. Dovoljno sam rekao. Za sada. Za nastavak ima vremena. Videćemo se i sutra. Krećem kući. Golf kec pali skoro iz prve. Brekće. Razmišljam o toj sedamdeset četvrtoj. Te godine smo se rastali od učiteljice. Na jesen nas dočekali nastavnici. Igrano je svetsko prvenstvo u fudbalu. Jugoslavija pobedila Zair, devet prema nula. Posle smo ispali. Bijelo dugme snimilo "Selma, ne naginji se kroz prozor". Na tekst Vlade Dijaka. Selma i Vlado se sreli kada je putovala za Sarajevo. Pomogao joj da ponese kofer i ispratio je na voz. Kada se smestila, sa perona je uzviknuo: "Ne naginji se kroz prozor!" Od te ljubavi, nikad ništa. Tako mu i treba, kad nema spremne šablone. Možda. Bora Čorba se rastaje od Biljane. Biljana kreće za Sarajevo, u novi život. Poziva je da se sretnu. Pred kafanom "Lipa" u dahu joj recituje novu pesmu. "Ostani đubre do kraja". Šmeker ostaje šmeker. Te godine, Jeanette peva "Porque Te Vas". "Zašto odlaziš?". Kad se sve sabere, mogao sam odabrati neku drugu godinu. Uostalom, nije ni važno. Sutra je novi dan. Tako kaže Scarlett O'Hara, u filmu Prohujalo sa vihorom. A njoj se valjda može verovati.



http://priceotecama.blogger.ba/arhiva/2 ... 26/4137723
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#23 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Kad sreća okrene leđa prvi deo

Trifunu je sreća okrenula leđa . U proteklih par meseci obavio je svega nekoliko kupoprodaja. Zarada mala. Par slika, sumnjive autentičnosti, nekoliko novčića i jedna srebrna ogrlica. Ostalo nije vredno pomena. Bilans srednje žalostan. Kad se tome pridoda jučerašnji fijasko... Očuvana barokna stolica oglašena za prodaju. Kasnio u polasku. Gužva u saobraćaju. Kad je konačno stigao, stolicu su unosili u kombi... Prelistava rokovnik. Precrtava neke adrese i imena. U dnu stranice nažvrljan broj telefona. Nema imena. Pokušava da se seti zašto ga je zapisao. Ne uspeva. Nazvaće. Ionako nema ništa u planu. - Dobar dan, Trifun ovde. Zapisao sam vaš broj ... - Gos'n Trifune, možemo se videti predveče. Daću vam adresu. Zapisuje. Prekida vezu. I dalje se ne seća. Verovatno je neko od skupljača starih stvari. Svašta oni pronađu po podrumima i tavanima. Ovoga je verovatno sreo u nekoj antikvarnici. Ili na pijaci. Svejedno. Veče se spušta. Stiže pred oronulu kuću. Proverava adresu. Uzdiše. Verovatno ga očekuje preturanje po gomili nabacanog krša. - Biće tu svega, od igle do lokomotive. Tako razmišlja. Ni ne sluti koliko je u pravu.



http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#24 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Pametnica se opet javlja: - Može li još neki primer za fazi
logiku? Nama to liči na nekakvu verovatnoću. - Fazi logika
se mnogo razlikuje od verovatnoće. Izaberite neki skup, pa
ćemo na njemu razjasniti razliku. - Može li skup koji se
zove "SLATKO"? Ovacije. - Dobar izbor! Najpre odredite
stepen pripadnosti tom skupu za: ČOKOLADU,JABUKU I
CRVENU PAPRIKU. Pametnica negoduje: -To je previše lako!
Čokolada ima stepen pripadnosti "jedan". Jabuka ... recimo
... "nula zarez osam". Crvena paprika ima stepen "nula"!
- Tačno. Zamislite sada dve zatvorene kutije. Na jednoj piše
da je STEPEN PRIPADNOSTI "nula zarez devet", a na drugoj
piše da je VEROVATNOĆA "nula zarez devet". Šta vas čeka
ako pojedete sadržaj prve kutije, a šta ako pojedete sadržaj
druge? Tišina. Razmišljaju. Češkaju se. Pametnica nesigurno
diže ruku. -Izvoli. - U prvoj kutiji je nešto što je po slatkoći
između jabuke i čokolade. Recimo ... BRESKVA! - Tačno.
U svakom slučaju, nećete pogrešiti ako se odlučite za tu kutiju.
Šta je sa drugom kutijom? - Znam! Na njoj piše da je verovatnoća
da je unutra nešto slatko devedeset posto! Ali je verovatnoća da
NIJE slatko jednaka deset posto! - Tako je. To znači da postoji
šansa da je u njoj CRVENA PAPRIKA. Da li vam i dalje fazi logika
liči na verovatnoću? - Neee! Ali niste nam rekli čemu služi fazi logika.
- Kad završite školu, odbranite maturske radove, i tako redom,
moraćete sve češće donositi važne odluke. Neke će biti lake, jer
će izbor biti po Aristotelu, "crno ili belo". Neke ćete donositi malo
teže, i to po fazi logici, dakle, "nešto između". Najteže će biti one
koje ćete donositi na osnovu verovatnoće ... - Jer nećemo unapred
znati da li je u kutiji ČOKOLADA ili CRVENA PAPRIKA! - Tako je.
Nećete znati. Idite sad. Zvonilo je.


http://priceotecama.blogger.ba/arhiva/2 ... 12/4139938


http://priceotecama.blogger.ba/
Last edited by serpentiner on 12/03/2019 23:57, edited 3 times in total.
User avatar
plain vanilla
Posts: 66775
Joined: 05/10/2008 12:10
Location: Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove detinje duše...

#25 Re: Kratke priče

Post by plain vanilla »

Pritisni nekad enter, besplatno je.
Post Reply