DOSLI SU DA OSTANU
Kada su dolazili govorili su nekim cudnim,stranim jezikom.Zivjeli su u zasebnim regijama grada.Molili su se nekom"drugom Bogu"nazivajuci ga nekim svojim imenom.Slavili su svoje praznike moleci se,pjevajuci i plesuci.Pjesme su im bile nekako tuzne i zvucale su sasvim drugacije.Kada suse veselili,plesali su svoje plesove pljeskajuci rukama.
Isli su u neke svoje bogomolje koje su nazivali nekim dotada nepoznatim imenom.Nisu se puno mijesali sa drugima.Zivjeli su svoj zivot mirno,pokusavajuc da ne remete mir i spokojstvo zemlje u koju su dosli.
Citali su iz svojih knjiga koje niko nije razumio,osim njih samih.U ocima su nosili sjaj svoje bivse domovine.Kada bi govorili o svojom precima cesto im je zasijala suza u ocima.
Ljudi su ih primali i posmatrali sa cudjenjem.Nisu znali ni kako da ih zovu.Nazivali su ih razlicitim imenima.Nekada i pogrdnim.
Vremenom ti su se ljudi poceli sve vise i vise vidjati u carsiji.Znali su dobro trgovati,pa su ih ovdasnji starosjedioci poceli prihvatati.
Onda se pokazalo da znaju i lijeciti.Cesto su znali pronaci prave lijekove za mnogobrojne bolesti.Sami su govorilida je sve to vec davno zapisano u knjigama i da oni samo koriste znanje koje se vijekovima zapisuje.
A onda se otkrilo da ovi "novi ljudi u carsiji" znaju da citaju i pisu ne samo svoj jezik vec arapski,turski,i perzijski.Ne svi svakako,vec samo pojedini,oni uceniji.
Vremenom su naucili jezik zemlje u koju su dosli.Poceli su sve vise i vise da komuniciraju sa svima u svojoj okolini.Ali i dalje su medju sobom najcesce govorili svoj jezik.Prenosili su ga sa kojena na koljeno-usmeno,bez knjiga i skola.
Godine su prolazile brzo i ti su se ?novi Bosanci?sve vise i zaista osjecali kao? starosjedioci?.
Vise nisu zivjeli u zasebnim djelovima grada.Radili su i zivjeli kao ostali.Sve su manje govorili medju sobom svojim jezikom.Samo su se i dalje molili i pjevali svoje pjesme na svome jeziku,slaveci i dalje svoje praznike.Poceli su pozivaju svoje komsije ,da ih posjete.Objasnjavali su ko su i odakle su dosli.
Kako je vrijeme prolazilo ovi su se ljudi sve vise okretali ljudima sa kojima su zivjeli,postajali su sve vise dio sredine koja ih je okruzivala.Vise nisu bili tako razliciti od ostalih ali su jos zadugo bili nekako ?posebni?,jos ponekad samo svoji,pomalo na ?svoju ruku?.
Ljudi su znali ko su oni.Bili su prihvaceni.
A onda su pocela neka teska vremena za njihov narod.Neki narodi i njihova ?ucenja?,daleko van Bosne proglasili su ih ?krivcem za sve nesrece koje su snasle tadasnji svijet?.Bez svoje krivice postajali su krivi.Poceli su da ih proganjaju i unistavaju.
Mnogo ih je nestalo u vihoru pogroma.A onda kada je i to prestalo,prezivjeli su se opet vratiliu svoju domovinu Bosnu.Drugi su opet odlucili da odu zauvijek.
Samo su jos malobrojni znali da pjevaju pjesme na jeziku svojih pradjedova.Zenili su se udavali,ne vise iskljucivo medju sobom.
Cuvali su svoje relikvije i svoje uspomene.Znali su odakle su dosli i ko ih je primio u toj Bosni,zemlji koja im je postala domovina.
Kazu kad su dolazili-govorili su svojim jezikom.
Danas,mnogo vijekova kasnije oni ce uvijek biti samo jedno:Bosanski Jevreji.
J.K.
Toronto,2005
KRATKE PRICE I PISMA
Moderator: Chloe
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#2
Hey super tema, barem sam ja tako razumio da je otvorena i za price koje smo citali pa su nam se svidjele kao i za vlastite ukoliko se neko bavi pisanjem. Iz tog razloga ja cu biti slobodan da postiram ovde jednu "krimi" pricu koju sam radio na trecoj godini u okviru predmeta Naratologija 2... zasto sam krimi stavio pod navodnike? Zato jer sam prekrsio jedno od osnovnih pravila krimi price ( ima ih 20 ) a to je da smrt u krimi prici ne smije biti nesretan slucaj, no pravila i postoje da bi se krsila 
Ujedno za ovu pricu imam ponudu da bude objavljena ukoliko izmjenim malo kraj, tacnije napisem ga malo jasnije, jer se urednik plasi da ljudi nece bas najbolje razumjeti sta se je desilo, e sad mozda se meni kao autoru, naravno, cini sve kristalno jasno pa za sad necu nista da mijenjam, naravno ovo mi moze doci i kao jedan vid provjere, ukoliko budem zatrpan pitanjima "sta se je ovde desilo", znaci do autora je a ne do publike i povinovat cu se zahtjevima urednika 
Guranje
Oliver nije na ovaj način zamišljao pakao. Savršeno pravilne formacije, nesagledivo dugih, redova sačinjenih od ljudi što su u kamenitomom pejzažu stajali ispred ogromnih, crnih vrata. Od čovjeka do čovjeka razmak po četiri, pet stopa, dok red sporo odmiče jer niko se ne žuri da uđe. Beskrajna tišina – bez priče, bez hitnje i bez guranja ... Možda ovo i nije pakao.
Već je pao mrak. Inspektor Volter je upravo namjeravao svom uredu da okrene leđa. Ogrnuo je kaput na svoja široka ramena, prišavši prozoru kako bi bacio još jedan pogled. Četrnaest katova ispod njega tekao je njujorški večernji promet, vukao se kao kakva svijetleća, drhtava zmija ulicama grada. Trubljenje i buka motora slabo mu je dopirala do ušiju. Stajao je tako i gledao još par trenutaka prije nego što odluči da napokon krene i utone u gradsku venu koju je maločas posmatrao kroz uredski prozor.
Inspektor Volter bio je visok, težak četrdesetogodišnji čovjek, široka lica i sitnih sažalnih očiju. Volio je odavati izgled da je nepristupačan, strog i arogantan muškarac, da je pripadnik onog reda ljudi koji se nikom nisu dopadali. Nakon provedenog radnog dana njegov ured izgledao je poput prizora iz drugorazrednih vestern filmova gdje su se sukobile dvije zaraćene strane. Tako je bilo i ovaj put, no za nered uopšte nije mario.
Četiri minute poslije 20. sati, te februarske večeri izašao je iz postaje gdje je šesnaest godina radio, zadnjih nekoliko godina na visokom položaju – i ušao u podzemnu željeznicu na postaji između 79-te ulice i Brodveja. Vlakovi koji su pristizali bili su krcati ljudima. Ušao je u vagon i našao se među masom, koju je jako mrzio, isto kao što je mrzio i taj njen pomješani miris, vonj parfema i znoja. Stisnuo je usnice a savijene novine iz ureda nesvjesno pritisnuo na prsa tako da se napola riješena križaljka mogla jasno vidjeti. Vrata su se zatvorila a vlak je mirno krenuo.
Brzina je rasla, vlak je prolazio kroz mračni tunel. Zatim je buka postala glasnija. Mutno svijetlo obasjavaše vagon i vidjeli su se jasno samo plakati, napolju, pored kojih se prolazilo. Lica putnika izgledala su jednako umorno kao i inspektorovo, osim možda bubuljičavog lica jednog mladog muškarca koji je bio priljepljen za ogromnu stražnjicu debele, crne gospođe sa isto tako jakim grudima - ono je imalo glupav izraz.
U mnoštvu tih od samog života iscrpljenih lica nalazilo se i Oliverovo. Oliver Beomis imao je četrdesetosam godina. Od toga već dvadesetosam koristi njujoršku podzemnu željeznicu dva puta na dan, ujutro i naveče kao i većina ljudi, koji svoj kruh moraju zaraditi u gradu. Bio je izrazito mršav muškarac, sitne građe i kovrčave, crne kose, a ogromne naočale, koje je protiv volje nosio, davale su njegovom licu pomalo naučnički ali više izraz nesigurne i uplašene osobe koja nije pri čistoj svijesti. Nije volio situacije koje bi ga dovodile u tjelesni dodir sa drugim ljudima. Ali u njujorškoj podzemnoj željeznici bio je prinuđen na tjelesne dodire. Najmanje dva puta na dan dolazio je u kontakt s tuđim mesom i nije bilo nikakve mogućnosti da se ti dodiri izbjegnu.
Večeras, Oliver Beomis jedno je čvrsto odlučio: prva osoba koja će ga gurnuti u podzemnoj željeznici mora - umrijeti.
Nije tu bilo riječi ni o kakvoj iznenadnoj odluci, niti se radilo o nekom nepromišljenom planu, bio je to naum što ga je dvadesetosam godina u sebi skrivao. Guranje i stiskanje za njega više nisu predstavljali samo dodir, nego uvredu bez imalo poštovanja. Bio je tih i miran čovjek, ali dvadeset i osam godina je više nego dovoljno!
Na samom početku je želio da to učini na tih i nesumnjiv način, jer se brinuo za vlastitu sigurnost. Preispitivao je i odbacivao različite zamisli. Ako bi svoju žrtvu pratio, saznao gdje živi, pažljivo proučio njeno kretanje i navike i zatim načinio savršen plan, bio bi to prilično siguran način, sve to moglo bi da se učini da izgleda kao nezgoda, ili u zbrci koja bi smišljeno nastala on bi mogao sigurno i neprimjećen da umakne. No, sve je to iziskivalo mnogo vremena i strpljenja, a na kraju uvijek postoje nepredvidive okolnosti ili bi se on sam mogao da predomisli. Napokon, bijes i želja da konačno ubije u potpunosti su nadvladali Oliverovu svijest da treba izbjeći svaki rizik, te je odlučio da oružje kojim će ostvariti svoj naum bude dugačko sječivo noža, a osoba koju će na smrt da izbode bude ona koja se prva neprimjereno ponese prema njemu tog dana, bez obzira koliko teške posljedice to imalo. Za Olivera, naprotiv, sve to predstavljalo je jedan vid duhovnog zadovoljstva. Ako već ne može biti poznat po dobrim djelima, ako već nije stvoren da bude filmska zvijezda, zašto onda ne ostaviti traga u nečemu lošem na ovom svijetu. Mislio je, ovaj svijet i ovi bijednici to svakako zaslužuju.
Uostalom kakav je bio njihov odnos prema Boemisu, nisu li se odnosili prema njemu kao da je vreća za šutiranje. Ismijavali su ga kad god je postojala prilika za to. Koliko je samo puta debeli Barni, šef računovodstvenog odsjeka na kojem je radio, svom svojom silinom spustio tešku šaku preko njegovih leđa uz tobože prijateljski pozdrav, i dok bi on zbunjen i crven podizao naočale s poda i stidljivo otpozdravljao, svi ostali bi se ludo smijali i zabavljali. Skidali su nogu s njegove stolice, stavljali rajsingle na stolicu, dodjeljivali mu kojekakve nadimke, skrivali papire, pripisivali njegove zasluge sebi i sve ostalo što bi moglo da im padne na pamet u toku dana koji je provodio s njima. Oni su imali stvarno pravo na to da dodiruju, uzimaju i mijenjaju svijet oko sebe, pravo koje on Boemis nije imao. Barni je mogao da stavi ruku na njega kad god poželi, mogao je da ravnopravno dodiruje i ostale, da se rukuje sa šefovima, zavlači svoje dlakave, poput kobasica debele prste pod Elizinu majicu i kratku suknju. A ona Eliza, kolegica sa odsjeka, imala je pravo da se pri tom kikoće kao i pravo da kaže da su joj Oliverovi dodiri odvratni. Oliver je to poštovao, poštovao je tuđe pravo, ali je čvrsto odlučio da od tog jutra i sam uzme svoje pravo.
Probudio se sa jasnom namjerom i znao da će ovaj dan biti drugačiji od svih ostalih u njegovom životu. Stavio je hladno sječivo u unutrašnjost kaputa i izašao napolje. Nije bilo zajedljivih susjeda na stubištu, nije bilo guranja u metrou, nesmotrenih pješaka na ulici, čitav dan je čekao Barnijevu šaku i sada se vraćao kući.
Nekoliko centimetara ispred njegovih očiju bila je šija jednog muškarca; masni nabori, kratka kosa. S druge strane naslanjala se jedna žena. Zatim je osjetio nametljiv parfem jedne djevojke. S lijeve strane vidio je veoma visokog mladog čovjeka, sa šeširom, koščata lica, a pored njega stajao je inspektor Volter koji se upravo spremao da izađe. Gurao se kroz mnoštvo, koristeći svoja moćna ramena za oštro odbacivanje muškaraca i žena kako bi što prije došao do vrata. Čim ga je ugledao, Oliveru se nije svidjelo njegovo lice.
– Da - mislio je Oliver - to su ti tipovi koji se guraju posvuda, u podzemnoj, poduzećima i uvijek stignu do najboljih mjesta. Mirno je i opušteno čekao, a inspektorovo rame zadalo mu je ozbiljan udarac.
- Jako dobro - pomislio je Oliver. - On će umrijeti!
Vlak je usporio i zaustavio se na postaji Vest Fort Strit. Vrata su se otvorila a bitka ljudi je započela. Jedni su iskakali kroz vrata vagona, dok su drugi borili se da ostanu u unutrašnjosti ili da uđu s perona u vagon. Oliver nije očekivao da će se njegova žrtva tako brzo iskrcati. Nije smio umaći, bude li potrebno slijedit će ga u beskraj. Uspio je nekako da se progura kroz masu ljudi i provukao se kroz napola zatvorena vrata vlaka. Nastavio je gurati se laktovima i tražio svoju metu. Kao da se neobjašnjiva sila ulila u njegove udove, kretao se gipko i bez napora, poput lovca u šumi ljudskih tjela, hvatao svaki centimetar slobodnog prostora.
Nešto mekano i bolno odskočilo je pod njegovim naletom, s boka. U svoj toj buci začuo se i krik neodobravanja i kao da masa ljudi za trenutak zastade. Oliver Boemis je pogledao: njemu s desna na podu prašnjavog njujorškog metroa ležao je sitan čovjek, skoro čovječuljak Bio je izrazito mršav muškarac, sitne građe i kovrčave, crne kose, upalih, izboranih ali jako uredno izbrijanih obraza. Čovječuljak se nespretno ustade otirući svoje ogromne naočale maramicom i zbunjeno se osmijehujući promuca: - oprostite, nisam pazio, veoma mi je žao.
Uhvatio je par sažaljivo - ljubaznih pogleda ljudi oko sebe i masa se pokrenu, dok je čovječuljak otresao i popravljao rever njegovog kaputa i dalje se ispričavajući nepovezano. Boemis je zaustio nešto da kaže, ali ne reče ništa. Osjetio je samo da ga napušta onaj osjećaj, da mu slabi grčeviti stisak šake oko drške oštrog sječiva u naborima postave kaputa, i kao kroz neku maglu do njegovog mozga stiže svijest da će ta gusta , topla tekućina što mu curi od stomaka, preko butine i naniže, uskoro prepuniti cipelu.
Inspektor Volter zastade i okrenu se na vrhu pokretnih stepenica. Dole ispod njega vrvilo je sve od ljudi, pored vlaka koji se spremaše da krene. Bezoblična, brujeća masa sa bezbroj glava, ruku, nogu, šarenog tijela, poput goleme hobotnice pružala je svoje krake i gore prema njemu. Neka, tom dobu godine neprimjerena, sparina širila se zrakom zbog zatvorenog prostora i on je udisaše punim plućima.
- Kao u paklu - pomisli a onda, u sebi se nasmijavši, doda: - možda previše filozofiram, ovo i jeste pakao!
Sarajevo. august 2004 god.
Ujedno za ovu pricu imam ponudu da bude objavljena ukoliko izmjenim malo kraj, tacnije napisem ga malo jasnije, jer se urednik plasi da ljudi nece bas najbolje razumjeti sta se je desilo, e sad mozda se meni kao autoru, naravno, cini sve kristalno jasno pa za sad necu nista da mijenjam, naravno ovo mi moze doci i kao jedan vid provjere, ukoliko budem zatrpan pitanjima "sta se je ovde desilo", znaci do autora je a ne do publike i povinovat cu se zahtjevima urednika Guranje
Oliver nije na ovaj način zamišljao pakao. Savršeno pravilne formacije, nesagledivo dugih, redova sačinjenih od ljudi što su u kamenitomom pejzažu stajali ispred ogromnih, crnih vrata. Od čovjeka do čovjeka razmak po četiri, pet stopa, dok red sporo odmiče jer niko se ne žuri da uđe. Beskrajna tišina – bez priče, bez hitnje i bez guranja ... Možda ovo i nije pakao.
Već je pao mrak. Inspektor Volter je upravo namjeravao svom uredu da okrene leđa. Ogrnuo je kaput na svoja široka ramena, prišavši prozoru kako bi bacio još jedan pogled. Četrnaest katova ispod njega tekao je njujorški večernji promet, vukao se kao kakva svijetleća, drhtava zmija ulicama grada. Trubljenje i buka motora slabo mu je dopirala do ušiju. Stajao je tako i gledao još par trenutaka prije nego što odluči da napokon krene i utone u gradsku venu koju je maločas posmatrao kroz uredski prozor.
Inspektor Volter bio je visok, težak četrdesetogodišnji čovjek, široka lica i sitnih sažalnih očiju. Volio je odavati izgled da je nepristupačan, strog i arogantan muškarac, da je pripadnik onog reda ljudi koji se nikom nisu dopadali. Nakon provedenog radnog dana njegov ured izgledao je poput prizora iz drugorazrednih vestern filmova gdje su se sukobile dvije zaraćene strane. Tako je bilo i ovaj put, no za nered uopšte nije mario.
Četiri minute poslije 20. sati, te februarske večeri izašao je iz postaje gdje je šesnaest godina radio, zadnjih nekoliko godina na visokom položaju – i ušao u podzemnu željeznicu na postaji između 79-te ulice i Brodveja. Vlakovi koji su pristizali bili su krcati ljudima. Ušao je u vagon i našao se među masom, koju je jako mrzio, isto kao što je mrzio i taj njen pomješani miris, vonj parfema i znoja. Stisnuo je usnice a savijene novine iz ureda nesvjesno pritisnuo na prsa tako da se napola riješena križaljka mogla jasno vidjeti. Vrata su se zatvorila a vlak je mirno krenuo.
Brzina je rasla, vlak je prolazio kroz mračni tunel. Zatim je buka postala glasnija. Mutno svijetlo obasjavaše vagon i vidjeli su se jasno samo plakati, napolju, pored kojih se prolazilo. Lica putnika izgledala su jednako umorno kao i inspektorovo, osim možda bubuljičavog lica jednog mladog muškarca koji je bio priljepljen za ogromnu stražnjicu debele, crne gospođe sa isto tako jakim grudima - ono je imalo glupav izraz.
U mnoštvu tih od samog života iscrpljenih lica nalazilo se i Oliverovo. Oliver Beomis imao je četrdesetosam godina. Od toga već dvadesetosam koristi njujoršku podzemnu željeznicu dva puta na dan, ujutro i naveče kao i većina ljudi, koji svoj kruh moraju zaraditi u gradu. Bio je izrazito mršav muškarac, sitne građe i kovrčave, crne kose, a ogromne naočale, koje je protiv volje nosio, davale su njegovom licu pomalo naučnički ali više izraz nesigurne i uplašene osobe koja nije pri čistoj svijesti. Nije volio situacije koje bi ga dovodile u tjelesni dodir sa drugim ljudima. Ali u njujorškoj podzemnoj željeznici bio je prinuđen na tjelesne dodire. Najmanje dva puta na dan dolazio je u kontakt s tuđim mesom i nije bilo nikakve mogućnosti da se ti dodiri izbjegnu.
Večeras, Oliver Beomis jedno je čvrsto odlučio: prva osoba koja će ga gurnuti u podzemnoj željeznici mora - umrijeti.
Nije tu bilo riječi ni o kakvoj iznenadnoj odluci, niti se radilo o nekom nepromišljenom planu, bio je to naum što ga je dvadesetosam godina u sebi skrivao. Guranje i stiskanje za njega više nisu predstavljali samo dodir, nego uvredu bez imalo poštovanja. Bio je tih i miran čovjek, ali dvadeset i osam godina je više nego dovoljno!
Na samom početku je želio da to učini na tih i nesumnjiv način, jer se brinuo za vlastitu sigurnost. Preispitivao je i odbacivao različite zamisli. Ako bi svoju žrtvu pratio, saznao gdje živi, pažljivo proučio njeno kretanje i navike i zatim načinio savršen plan, bio bi to prilično siguran način, sve to moglo bi da se učini da izgleda kao nezgoda, ili u zbrci koja bi smišljeno nastala on bi mogao sigurno i neprimjećen da umakne. No, sve je to iziskivalo mnogo vremena i strpljenja, a na kraju uvijek postoje nepredvidive okolnosti ili bi se on sam mogao da predomisli. Napokon, bijes i želja da konačno ubije u potpunosti su nadvladali Oliverovu svijest da treba izbjeći svaki rizik, te je odlučio da oružje kojim će ostvariti svoj naum bude dugačko sječivo noža, a osoba koju će na smrt da izbode bude ona koja se prva neprimjereno ponese prema njemu tog dana, bez obzira koliko teške posljedice to imalo. Za Olivera, naprotiv, sve to predstavljalo je jedan vid duhovnog zadovoljstva. Ako već ne može biti poznat po dobrim djelima, ako već nije stvoren da bude filmska zvijezda, zašto onda ne ostaviti traga u nečemu lošem na ovom svijetu. Mislio je, ovaj svijet i ovi bijednici to svakako zaslužuju.
Uostalom kakav je bio njihov odnos prema Boemisu, nisu li se odnosili prema njemu kao da je vreća za šutiranje. Ismijavali su ga kad god je postojala prilika za to. Koliko je samo puta debeli Barni, šef računovodstvenog odsjeka na kojem je radio, svom svojom silinom spustio tešku šaku preko njegovih leđa uz tobože prijateljski pozdrav, i dok bi on zbunjen i crven podizao naočale s poda i stidljivo otpozdravljao, svi ostali bi se ludo smijali i zabavljali. Skidali su nogu s njegove stolice, stavljali rajsingle na stolicu, dodjeljivali mu kojekakve nadimke, skrivali papire, pripisivali njegove zasluge sebi i sve ostalo što bi moglo da im padne na pamet u toku dana koji je provodio s njima. Oni su imali stvarno pravo na to da dodiruju, uzimaju i mijenjaju svijet oko sebe, pravo koje on Boemis nije imao. Barni je mogao da stavi ruku na njega kad god poželi, mogao je da ravnopravno dodiruje i ostale, da se rukuje sa šefovima, zavlači svoje dlakave, poput kobasica debele prste pod Elizinu majicu i kratku suknju. A ona Eliza, kolegica sa odsjeka, imala je pravo da se pri tom kikoće kao i pravo da kaže da su joj Oliverovi dodiri odvratni. Oliver je to poštovao, poštovao je tuđe pravo, ali je čvrsto odlučio da od tog jutra i sam uzme svoje pravo.
Probudio se sa jasnom namjerom i znao da će ovaj dan biti drugačiji od svih ostalih u njegovom životu. Stavio je hladno sječivo u unutrašnjost kaputa i izašao napolje. Nije bilo zajedljivih susjeda na stubištu, nije bilo guranja u metrou, nesmotrenih pješaka na ulici, čitav dan je čekao Barnijevu šaku i sada se vraćao kući.
Nekoliko centimetara ispred njegovih očiju bila je šija jednog muškarca; masni nabori, kratka kosa. S druge strane naslanjala se jedna žena. Zatim je osjetio nametljiv parfem jedne djevojke. S lijeve strane vidio je veoma visokog mladog čovjeka, sa šeširom, koščata lica, a pored njega stajao je inspektor Volter koji se upravo spremao da izađe. Gurao se kroz mnoštvo, koristeći svoja moćna ramena za oštro odbacivanje muškaraca i žena kako bi što prije došao do vrata. Čim ga je ugledao, Oliveru se nije svidjelo njegovo lice.
– Da - mislio je Oliver - to su ti tipovi koji se guraju posvuda, u podzemnoj, poduzećima i uvijek stignu do najboljih mjesta. Mirno je i opušteno čekao, a inspektorovo rame zadalo mu je ozbiljan udarac.
- Jako dobro - pomislio je Oliver. - On će umrijeti!
Vlak je usporio i zaustavio se na postaji Vest Fort Strit. Vrata su se otvorila a bitka ljudi je započela. Jedni su iskakali kroz vrata vagona, dok su drugi borili se da ostanu u unutrašnjosti ili da uđu s perona u vagon. Oliver nije očekivao da će se njegova žrtva tako brzo iskrcati. Nije smio umaći, bude li potrebno slijedit će ga u beskraj. Uspio je nekako da se progura kroz masu ljudi i provukao se kroz napola zatvorena vrata vlaka. Nastavio je gurati se laktovima i tražio svoju metu. Kao da se neobjašnjiva sila ulila u njegove udove, kretao se gipko i bez napora, poput lovca u šumi ljudskih tjela, hvatao svaki centimetar slobodnog prostora.
Nešto mekano i bolno odskočilo je pod njegovim naletom, s boka. U svoj toj buci začuo se i krik neodobravanja i kao da masa ljudi za trenutak zastade. Oliver Boemis je pogledao: njemu s desna na podu prašnjavog njujorškog metroa ležao je sitan čovjek, skoro čovječuljak Bio je izrazito mršav muškarac, sitne građe i kovrčave, crne kose, upalih, izboranih ali jako uredno izbrijanih obraza. Čovječuljak se nespretno ustade otirući svoje ogromne naočale maramicom i zbunjeno se osmijehujući promuca: - oprostite, nisam pazio, veoma mi je žao.
Uhvatio je par sažaljivo - ljubaznih pogleda ljudi oko sebe i masa se pokrenu, dok je čovječuljak otresao i popravljao rever njegovog kaputa i dalje se ispričavajući nepovezano. Boemis je zaustio nešto da kaže, ali ne reče ništa. Osjetio je samo da ga napušta onaj osjećaj, da mu slabi grčeviti stisak šake oko drške oštrog sječiva u naborima postave kaputa, i kao kroz neku maglu do njegovog mozga stiže svijest da će ta gusta , topla tekućina što mu curi od stomaka, preko butine i naniže, uskoro prepuniti cipelu.
Inspektor Volter zastade i okrenu se na vrhu pokretnih stepenica. Dole ispod njega vrvilo je sve od ljudi, pored vlaka koji se spremaše da krene. Bezoblična, brujeća masa sa bezbroj glava, ruku, nogu, šarenog tijela, poput goleme hobotnice pružala je svoje krake i gore prema njemu. Neka, tom dobu godine neprimjerena, sparina širila se zrakom zbog zatvorenog prostora i on je udisaše punim plućima.
- Kao u paklu - pomisli a onda, u sebi se nasmijavši, doda: - možda previše filozofiram, ovo i jeste pakao!
Sarajevo. august 2004 god.
-
car-x
- Posts: 3483
- Joined: 14/06/2002 00:00
- Location: Dunaj
- Contact:
#4
jedna od meni najdrazih prica s bloga.. mada ih ima jos dragih..
Akif Bügüglu
Prepoznao sam ga. I on je prepoznao mene. Bio je s druge strane gomile gladnih i nervoznih ljudi koji su cupkali u mjestu od zime ili ko zna koje više sile. Dugi nož mu se sijao u rukama. Pogledi su nam se sreli. Obrve za trenutak odadoše položaje. Činilo mi se kao da me preklinje da ga ne odam ili da ne odam naše poznanstvo ili ono što znam o njemu. Zaboravio ga nisam i nikad neću.
Bilo je ljeto najgore ratne godine kad su ga doslovce ugurali u naš rov. Djelovao je isprepadan. Neko ko je u stalnom bijegu. Mršav. Iscrpljen. Rekao je da je Kurd i da je došao u Gradačac da brani Bosnu, jer zna kako je biti bez domovine. Komandant je naredio da se naš komandir Raif brine o njemu. A Raif se nije brinuo ni o nama. Puno više se brinuo za polupraznu šišu rakije i da meze u sahanu ne ohladi. Sad su mu natovarili još i nekog tamo Akifa bez domovine koji je došao da brani našu zajedničku domovinu. Moju i Raifovu.
Akif je pričao nekom mješavinom pet-šest svjetskih jezika, a da nije govorio nijedan. Raif je odredio mene da mu budem uvijek pri ruci. Bio sam jedini u smjeni koji je natucao jedan stranjski jezik, pa mi se komandirov izbor učinio logičnim, ali mi nije bilo drago što osim svoje glave, moram čuvati još jednu, mračnu i ćelavu sa friškim ranama od ko zna kakvog oružja.
Bile su čudne naše duge konverzacije u vrijeme kad smo jedan drugog morali držati budnim. Ponešto bi se uspjeli i sporazumjeti. Međutim, kako Akif, nako i ja, voljeli smo da filozofiramo o smislu života, konstelaciji zvijezda, konspiracijskim teorijama i friškom bureku. Poslije ovakvih razgovora, dva dana bi me držao išijas od silnog mahanja svim ekstremitetima, jer se izgleda drugačije nismo ni mogli sporazumjeti.
Često je pričao o Kurdima, o njihovom globalnom snu, da jednom svi žive u slobodnoj, zajedničkoj državi, Kurdistanu. Pokušavao sam mu objasniti da se s onu stranu bojišnice nalaze neki drugi Kurdi, koji isto tako hoće svi da žive u jednoj državi i da im mi ne damo. Odmahnuo je rukom i rekao da to nije isto. I onda bi se svađali. Svađali bi se šuteći. On šuti, smrknut. Riječ da izusti umro bi na licu mjesta. Ja šutim. Zamišljen. Kontam, ko je mog Akifa tako dobro zajebao, pa ga doveslao u moju Bosnu, još ga naoružao i gurnuo u ovozemaljski džehenem.
Jednako iznenada kako se pojavio, tako je i bez traga nestao. Dao sam najmanje deset izjava različitim inspektorima, komesarima i ostalim čivilucima. Svima sam ponavljao isto. Nakon što smo odradili smjenu, legli smo da spavamo. Kad sam se probudio, Akifa više nije bilo. Bucko, koji je bio na straži je rekao da ga je san oborio i da je zaspao. U jednom trenutku je pogledao prema četnicima i vidio Akifa kako sa još dvojicom skakuće kroz minsko polje. Pucnjave i eksplozije nije bilo. Barem on ništa čuo nije.
Više od deset godina poslije gledali smo se. Oči u oči. Ćelava glava bogatija za par ožiljaka iz ko zna kojih ratova i bojni. Za koliko li se moj Akif domovina i otadžbina borio dok je dogurao do svog Kurdistana u srcu Evrope? Je li to bio san?
Dugi nož klizio je kroz užareno meso. Ispričali smo se ne progovorivši ni riječi. Rekao sam mu da ga neću odati, da je šupak i alčak, i da mi je mogao bar reći šta namjerava, da ne mislim kako su ga neki tamo bradonje uhvatili i ubili. Klimnuo je glavom. Razumije da se ljutim, ali moram i ja njega razumjeti. Šta god da to značilo.
Prekaljeni borci viteške brigade. Kebabdžija iz Kurdistana i zgrtač snijega iz Bosne. Oduvijek smo bili kurate sreće. Ovaj put nam nisu trebale ni noge ni ruke da jedan drugom objasnimo jad koji nas je snašao. Dovoljno je bilo da se gledamo preko uglačanog štanda i da nam sve bude jasno.
Akif Bügüglu
Prepoznao sam ga. I on je prepoznao mene. Bio je s druge strane gomile gladnih i nervoznih ljudi koji su cupkali u mjestu od zime ili ko zna koje više sile. Dugi nož mu se sijao u rukama. Pogledi su nam se sreli. Obrve za trenutak odadoše položaje. Činilo mi se kao da me preklinje da ga ne odam ili da ne odam naše poznanstvo ili ono što znam o njemu. Zaboravio ga nisam i nikad neću.
Bilo je ljeto najgore ratne godine kad su ga doslovce ugurali u naš rov. Djelovao je isprepadan. Neko ko je u stalnom bijegu. Mršav. Iscrpljen. Rekao je da je Kurd i da je došao u Gradačac da brani Bosnu, jer zna kako je biti bez domovine. Komandant je naredio da se naš komandir Raif brine o njemu. A Raif se nije brinuo ni o nama. Puno više se brinuo za polupraznu šišu rakije i da meze u sahanu ne ohladi. Sad su mu natovarili još i nekog tamo Akifa bez domovine koji je došao da brani našu zajedničku domovinu. Moju i Raifovu.
Akif je pričao nekom mješavinom pet-šest svjetskih jezika, a da nije govorio nijedan. Raif je odredio mene da mu budem uvijek pri ruci. Bio sam jedini u smjeni koji je natucao jedan stranjski jezik, pa mi se komandirov izbor učinio logičnim, ali mi nije bilo drago što osim svoje glave, moram čuvati još jednu, mračnu i ćelavu sa friškim ranama od ko zna kakvog oružja.
Bile su čudne naše duge konverzacije u vrijeme kad smo jedan drugog morali držati budnim. Ponešto bi se uspjeli i sporazumjeti. Međutim, kako Akif, nako i ja, voljeli smo da filozofiramo o smislu života, konstelaciji zvijezda, konspiracijskim teorijama i friškom bureku. Poslije ovakvih razgovora, dva dana bi me držao išijas od silnog mahanja svim ekstremitetima, jer se izgleda drugačije nismo ni mogli sporazumjeti.
Često je pričao o Kurdima, o njihovom globalnom snu, da jednom svi žive u slobodnoj, zajedničkoj državi, Kurdistanu. Pokušavao sam mu objasniti da se s onu stranu bojišnice nalaze neki drugi Kurdi, koji isto tako hoće svi da žive u jednoj državi i da im mi ne damo. Odmahnuo je rukom i rekao da to nije isto. I onda bi se svađali. Svađali bi se šuteći. On šuti, smrknut. Riječ da izusti umro bi na licu mjesta. Ja šutim. Zamišljen. Kontam, ko je mog Akifa tako dobro zajebao, pa ga doveslao u moju Bosnu, još ga naoružao i gurnuo u ovozemaljski džehenem.
Jednako iznenada kako se pojavio, tako je i bez traga nestao. Dao sam najmanje deset izjava različitim inspektorima, komesarima i ostalim čivilucima. Svima sam ponavljao isto. Nakon što smo odradili smjenu, legli smo da spavamo. Kad sam se probudio, Akifa više nije bilo. Bucko, koji je bio na straži je rekao da ga je san oborio i da je zaspao. U jednom trenutku je pogledao prema četnicima i vidio Akifa kako sa još dvojicom skakuće kroz minsko polje. Pucnjave i eksplozije nije bilo. Barem on ništa čuo nije.
Više od deset godina poslije gledali smo se. Oči u oči. Ćelava glava bogatija za par ožiljaka iz ko zna kojih ratova i bojni. Za koliko li se moj Akif domovina i otadžbina borio dok je dogurao do svog Kurdistana u srcu Evrope? Je li to bio san?
Dugi nož klizio je kroz užareno meso. Ispričali smo se ne progovorivši ni riječi. Rekao sam mu da ga neću odati, da je šupak i alčak, i da mi je mogao bar reći šta namjerava, da ne mislim kako su ga neki tamo bradonje uhvatili i ubili. Klimnuo je glavom. Razumije da se ljutim, ali moram i ja njega razumjeti. Šta god da to značilo.
Prekaljeni borci viteške brigade. Kebabdžija iz Kurdistana i zgrtač snijega iz Bosne. Oduvijek smo bili kurate sreće. Ovaj put nam nisu trebale ni noge ni ruke da jedan drugom objasnimo jad koji nas je snašao. Dovoljno je bilo da se gledamo preko uglačanog štanda i da nam sve bude jasno.
-
car-x
- Posts: 3483
- Joined: 14/06/2002 00:00
- Location: Dunaj
- Contact:
#6
moja prica..debela wrote:je li ovo tvoja prica ili je s nekog drugog bloga?
http://zlimfur.blogger.ba
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#9
Da debela Oliver je sam sebe nasadio na sjecivo, ispalo bi glupo da ti cestitam jer uopste ne treba neka mudrost da se to provali i mislim da malo ti ljudi u izdavastvu pretjeruju pa nismo mi tako plitko otisli da se citalackoj publici mora sve nacrtati... pa nema se bas nesto mnogo kontati ovo je sasvim jednostavna, obicna krimi prica sa eto namjerno narusenim pravilima jer kao sto vidis kod mene inspektor Volter ne rjesava nikakvu zagonetku vec je potencijalna zrtva te ublehe Olivera, a to nije morao biti inspektor, mogao je da bude bilo ko drugi ali sesto pravilo krimi romana kaze " u svakom romanu se mora pojaviti detektiv, on stvara indicije donosi zaključke i razotkriva zločin". Ok, ja sam ubacio detektiva ( jer krimi prica bez nekog inspektora nije krimi prica ) ali on ne rijesava nikakav zlocin i ne donosi zakljucke kakve bi trebao da donosi, vec samo na kraju nastupa da tako kazem kao filozof, dakle jos jedno narusavanje krimi zanra. Nisam slucajno na pocetku dao scenu Olivera u paklu, i na kraju Volterov zakljucak " ovo je pakao " tako da ti je to na neki nacin paralela između ovog svijeta i pakla... A mislim da su se svima vise popeli na glavu, barem meni jesu, krimi price gdje nastupaju svemoguci detektivi koji potpuno dominiraju pricom i situacijom... a posebna prica je sto su mi se vise te konvencije popele na neku stvar, sta god da zelis da napises, bilo bajku, fantasticnu pricu, krimi uvijek moras voditi racuna o Propovim pravilima ( bajka ), Todorov ( fantasticna prica ) ili pak Uspenskog ( krimi )... tako da ti je ova prica Guranje i mali vapaj autorov za slobodom u pisanju
Care stavio sam ovaj tvoj blog u favorites ima se dosta toga finog procitati
Care stavio sam ovaj tvoj blog u favorites ima se dosta toga finog procitati
-
car-x
- Posts: 3483
- Joined: 14/06/2002 00:00
- Location: Dunaj
- Contact:
#10
Belminator wrote: Care stavio sam ovaj tvoj blog u favorites ima se dosta toga finog procitati
raduje me da je tako.. evo je jos jedna za one kojima je mrsko pretrazivati cijeli blog:
Kiša
Faik M. na jedvite jade je završio Mješovitu Srednju Školu - trgovački smjer. U svom rodnom Srebreniku. Tri put je bio u Tuzli - kad se rodio, kad je slomio ruku i kad je otišao u vojsku. Faik M. je bio povučeno i tiho dijete. Bio, zato što već odavno dijete više nije. A povučen i tih se može vezati za većinu njegovog života.
Spomenka K. se rodila u selu nadomak Srebrenika. Odrasla u pobožnoj familiji, skladnim životom, odgajana od roditelja težaka, mirnih ljudi koje je ugovor roditelja spojio u doživotno i uzajamno poštovanje bez ljubavi. Spomenka je voljela svoje roditelje, a i oni su voljeli svoju Spomenku. Završila je sa odličnim uspjehom Mješovitu Srednju Školu Srebrenik - ugostiteljski smjer.
Faik M. je nakon odsluženja vojnog roka, duga prema domovini koja ga ničim nije zadužila osim što se tu rodio, dobio zaposlenje u lokalnoj trgovačkoj firmi, Megalomanix d.o.o. Srebrenik na mjesto "kasa-radnik sa povremenim djelatnostima oko slaganja robe na police i regale". Faik M. je bio vrijedan i pouzdan radnik. U njegovoj kasi ne samo da nikad nije falio ni bon, u Faikovoj kasi su i novčanice bile složene slika na sliku, Branko na Branka, Musa na Musu. Tek poneki Ivo Andrić bi se našao na dnu papirne piramide da svojom veličinom sve Kočiće i Višnjiće učini beskrajno malim i smiješnim.
Spomenka K. nije služila vojsku. Nije ni lomila ruku. A dobacila je i do Beča, jednom najmanje, obišavši bližu i dalju rodbinu u pečalbi. Spomenka K. je bila lijepa i simpatična djevojka. Radila je u kafe-restoranu, otvorenom još u doba prije zadnjeg rata, na dobrom glasu po svemu. Gazda se trudio da mu gosti budu baš gosti. Zadovoljni i usluženi kako to jedan gost očekuje i zaslužuje. Zato je Gazda u svoj kafe-restoran zapošljavao samo učenike generacije iz Mješovite Srednje Škole Srebrenik - ugostiteljski smjer. Zato je Gazda zaposlio i Spomenku K.
Faik M. je poslije svakog napornog dana, nakon što bi cijelu bosansko-hercegovačku književnost posložio u kutiju za predavanje pazara, svratio u kafe-restoran, kod Spomenke K. na kafu. Faik M. je bio tih i povučen, ali u Spomenkinom društvu, dok bi sjedio za šankom i gledao kako ona užurbano radi, Faik je bio razdragani mladi dječarac, kakav nikad nije bio. I Faik M. je bio lijep. Ali previše neprimijetan da bi neko tu njegovu ljepotu primijetio. Spomenka je histerično mahala ručkom od aparata za kafu, povremeno se svađala s gostima koji joj to ne bi uzeli za zlo, žalila se zbog ovog ili onog i na kraju svaki nesporazum ispravljala osmijehom.
Spomenka K. bi u toku radnog vremena, a za vrijeme pauze, umorna od odličnih jela iz kafe-restorana, otišla u Faikov granap, kupila nekad sudžuke, nekad obične pileće podriguše, četvrt friškog hljeba i dijetalni jogurt i svaki put bi platila na istoj kasi. Faikovoj. Istovremeno bi iskoristila priliku da ga pita kako je taj dan, kako ide posao i kako se nikad ne iznervira. Faik M. bi mirno slagao pare, precizno prebrojavao kusur i umjesto odgovora nudio nisku bijelih dentalnih bisera razvučenih u spontan osmijeh. Faik M. se nikad na poslu nije nasmijao kad Spomenka K. nije bila tu.
Potrajalo bi to njihovo međusobno osmjehivanje da se tih dana nad čaršiju nisu navukli crni oblaci. Kiša je neprestano padala skoro dvadeset i sedam dugih dana. Dovoljno da se i oni najvedriji naoblače. Dvadesetosmog jutra policija je bezuspješno pokušavala da uđe u granap Megalomanixa. Doveli su Spomenku K, uvalili joj megafon i nadali se da će ona uspjeti da nagovori Faika M. da se preda.
Nikad nije razjašnjeno ko i kako je ubio Faika M. Da li ga je ustrijelio neki slave željan lokalni policajac ili je istina ono što narod priča. A pričalo se da je, nakon što ga je tog dvadesetog osmog jutra na kasi iznervirala Hanifa B, diplomirani čaršijski ters, Faik M. ispod kase izvukao automatsku pušku AK-47, i prvim rafalom pokosio Hanifu B, Omera B i Nevenku A. Potom je mušicu okrenuo prema Halilu S. i Sejadu K, svojim neposrednim nadređenim, pa usput još ustrijelio par slučajnih mušterija tog kobnog jutra koji su se u pravo vrijeme zadesili na definitivno pogrešnom mjestu, i na kraju, prije nego je policija uopšte i došla na lice mjesta, naslonio usta na od baruta zaprljanu cijev i poslao vrelo olovo na proputovanje kroz sopstvene sive mase.
Spomenka K. je još uvijek radila kod Gazde u kafe-restoranu. Spomenka K. svaki dan mirno slaže svoj pazara, pisac na pisca, slika na sliku, most na most. Ne svađa se i ne smije se.
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#11
Ja se taj blog odavno kanim da napravim, ali vjerovatno da to nikad necu uraditi jer pred racunarom ne mogu sastaviti tri minute da sjednem u komadu 
Evo od mene jedan esej koji vec ranije objavljen u Urban Bug-u eh ne sjecam se tacno koji ono broj i mjesec bijahu no mozda ga je vec neko i imao priliku citati...
Homo mobiteliens
Čovjek koji je smanjio svijet
Kada je Alexander Graham Bell 1876. godine izumio telefon, nije baš pretjerano zvonio zbog ponuda proizvođača. Nakon demonstracije njegovoga rada, predsjednik Rutherford Hayes je, ne baš pretjerano oduševljen, kazao: "Ovo je zadivljujući izum, ali tko će ga ikada htjeti upotrebljavati".
Eh, kada bi siroti sir Hayes mogao danas, ne daj bože, ustati i pogledati malo uokolo, vjerovatno bi u najmanju ruku ostao začuđen spazivši, između ostalog i armije ljudi sa čudnovatim stvarčicama u rukama, dok uvaženo marširaju ulicom, sjede na wc školjkama, halapljivo žvaču kakav brzi obrok, ili pogleda blago zavrnutog ka plavom nebu sa jednom rukom na uhu i drugom na volanu, gaze svoje sugrađane na betonskim pločnicima voljenog grada. Njegovo veličanstvo: mobitel, elegantni potomak nezgrapnog Bellovog stroja, za neke je najvažnija novotarija modernog vakta. A ima ih zaista raznih (mobitela naravno): na rasklapanje, preklapanje, uklapanje, sa kamericom i bez, tehno, folk i rap … za sve ukuse i starosne dobi. Različiti su i oni koji ih nose. Roditelji žele da znaju gdje su im djeca, neki su poslovni ljudi, neko ljubavnicu ne smije da zove od kuće, treći jednostavno žive tamo gdje pošta nema klasičan pristup, a ima i onih koji ih nose samo zbog furke. Nije dovoljno posjedovati bilo kakav mobitel. Vara se i ko misli da veličina nije važna. Ovdje, međutim, pravilo vrijedi: što manji – to bolji. Starije verzije su bile veličine omanjeg panja, i za njih je mjesta jedino bilo u torbama i komotnim džepovima reperskih hlača.
Mobilni telefoni budućnosti izgledom se možda i neće drastično razlikovati od današnjih, ali će, sigurno je, obilovati naprednim tehnološkim rješenjima i podrškom za brojne komunikacijske i druge standarde (bar tako tvrdi studija tvrtke za istraživanje tržišta In-Stat/MDR). Među napredne tehnikfekalije kojima će, na veliku radost ovisnika, biti obogaćeni telefoni budućnosti spadaju i brzi pristup Internetu, Wi-Fi podrška, visokokvalitetne video kamere i praćenje TV programa.
A prema, sad opet nekim drugim, rezultatima istraživanja tržišta, isto tako slične kompanije, uskoro će u Zapadnoj Europi biti u upotrebi više mobilnih telefona nego što ima stanovnika. Broj aktivnih pretplata na mobilne mreže trebao bi u ovoj godini premašiti 90 posto, te do kraja 2006 - e dosegnuti 98 posto. Tako bi 2007 - e penetracija mobilnih telefona u Zapadnoj Europi trebala premašiti 100 posto. Ništa lošije stanje nije ni u ostalim dijelovima našeg malog, mobilnog svijeta. Rezultati najnovijeg istraživanja provedenog u Koreji su pokazali da je tinejdžere najjednostavnije kazniti – oduzimanjem mobitela. Budući da ni domaći tinejdžeri nisu ništa manje nemirni i zaluđeni mobitelima, ne bi bilo zgorega pokušati sa ovom pedagoškom metodom. Prokleta agencija Cheil Communications zaslužna je za ovu studiju, mada su, istini za volju, do sličnog metoda još mnogo ranije došli sarajevski uličari, već poodavno surovo "kažnjavajući", po mračnim sokacima, mnogobrojne ali manje ratoborne vlasnike ovih simpatičnih stvarčica. No to su ipak samo istraživanja.
Pogled u budućnost
Možda, jednog dana, nakon što kakva pogolema kometa, super – vulkan, staklena bašta ili neki drugi belaj izbriše ovu našu divnu vrstu; kada, nakon par miliona ili, daj bože, više godina, dođe vrijeme za tamo neka druga čudna bića, a po našim jadnim kostima budu čačkali arheolozi tih sci-fi kreatura; možda će, tada, na nekom od Discover Chanella tek predstojećeg, naprednog doba da zasvjetluca emisija sljedećeg zabavno - poučnog sadržaja:
Sunce je nesnošljivo pržilo. Homo mobitelien je umorno podigao pogled i njime besciljno zaokružio po prepunoj ljetnoj bašti. Na plastičnoj stolici prekoputa ženka je sve manje obraćala pažnju na njega, sve više je poklanjajući njegovom suparniku, krupnijem i mlađem mužjaku. Raširivši nozdrve skoro da je mogao jasno osjetiti miris feromona upućenih protivniku koji, shvatajući njenu naklonost, glasao se brzo i nepovezano i svakih malo se glupavo keseći samo da pokaže svoje guste bijele zube.
Bio je ovdje, očigledno, već odavno suvišan. Okrutni prirodni zakon ponovo je odabrao jačeg, ljepšeg i boljeg da preživi, da produži svoju rasu izvan dohvata ledenih prstiju izumiranja. Oni slabiji poput njega mogli su samo da ponosno odu sa scene svjetske istorije, izgube se tiho u mračnim sporednim hodnicima nepisanih epoha i nestanu, zauvijek, u nepovrat, ili možda ...
Reski zvuk jedne od najpopularnijih melodija turbo – folka rasparao je učmalost podnevne vreline. Homo mobitelien osjeti da mu krv ponovo bije u vrele sljepočnice. Zavukao je ruku u džep od pantalona i njegovi znojni prsti se susretoše sa ledenim, mirnim tijelom malog, tvrdog metalnog predmeta. Nokia N70, 108.8x53x17.5 mm,126 grama, "Najmanji 3G mobilni telefon sa 2MP kamerom". Tu su, naravno, i prednja kamera za video telefoniju, stereo zvučnici, FM radio i nove 3D igrice. Nastojeći da sakrije smiješak olakšanja koji mu naviraše na blijede usnice, lagano prinese stisnutu šaku ka uhu. – Halo. Neka čudna sila kao da je prigušila okolno brujanje mase. – Ma evo ništa, malo sjedim s rajom – reče tobože nezainteresirano, očiju uprtih na dole. Više nije imao potrebe ni da prati reakcije onih oko sebe, jer je znao da je pogled one preko puta sada željno na njemu i da kutovi usana dominantnog mužjaka pored, ovog puta stoje pod sasvim drugim uglom.
Evo od mene jedan esej koji vec ranije objavljen u Urban Bug-u eh ne sjecam se tacno koji ono broj i mjesec bijahu
no mozda ga je vec neko i imao priliku citati... Homo mobiteliens
Čovjek koji je smanjio svijet
Kada je Alexander Graham Bell 1876. godine izumio telefon, nije baš pretjerano zvonio zbog ponuda proizvođača. Nakon demonstracije njegovoga rada, predsjednik Rutherford Hayes je, ne baš pretjerano oduševljen, kazao: "Ovo je zadivljujući izum, ali tko će ga ikada htjeti upotrebljavati".
Eh, kada bi siroti sir Hayes mogao danas, ne daj bože, ustati i pogledati malo uokolo, vjerovatno bi u najmanju ruku ostao začuđen spazivši, između ostalog i armije ljudi sa čudnovatim stvarčicama u rukama, dok uvaženo marširaju ulicom, sjede na wc školjkama, halapljivo žvaču kakav brzi obrok, ili pogleda blago zavrnutog ka plavom nebu sa jednom rukom na uhu i drugom na volanu, gaze svoje sugrađane na betonskim pločnicima voljenog grada. Njegovo veličanstvo: mobitel, elegantni potomak nezgrapnog Bellovog stroja, za neke je najvažnija novotarija modernog vakta. A ima ih zaista raznih (mobitela naravno): na rasklapanje, preklapanje, uklapanje, sa kamericom i bez, tehno, folk i rap … za sve ukuse i starosne dobi. Različiti su i oni koji ih nose. Roditelji žele da znaju gdje su im djeca, neki su poslovni ljudi, neko ljubavnicu ne smije da zove od kuće, treći jednostavno žive tamo gdje pošta nema klasičan pristup, a ima i onih koji ih nose samo zbog furke. Nije dovoljno posjedovati bilo kakav mobitel. Vara se i ko misli da veličina nije važna. Ovdje, međutim, pravilo vrijedi: što manji – to bolji. Starije verzije su bile veličine omanjeg panja, i za njih je mjesta jedino bilo u torbama i komotnim džepovima reperskih hlača.
Mobilni telefoni budućnosti izgledom se možda i neće drastično razlikovati od današnjih, ali će, sigurno je, obilovati naprednim tehnološkim rješenjima i podrškom za brojne komunikacijske i druge standarde (bar tako tvrdi studija tvrtke za istraživanje tržišta In-Stat/MDR). Među napredne tehnikfekalije kojima će, na veliku radost ovisnika, biti obogaćeni telefoni budućnosti spadaju i brzi pristup Internetu, Wi-Fi podrška, visokokvalitetne video kamere i praćenje TV programa.
A prema, sad opet nekim drugim, rezultatima istraživanja tržišta, isto tako slične kompanije, uskoro će u Zapadnoj Europi biti u upotrebi više mobilnih telefona nego što ima stanovnika. Broj aktivnih pretplata na mobilne mreže trebao bi u ovoj godini premašiti 90 posto, te do kraja 2006 - e dosegnuti 98 posto. Tako bi 2007 - e penetracija mobilnih telefona u Zapadnoj Europi trebala premašiti 100 posto. Ništa lošije stanje nije ni u ostalim dijelovima našeg malog, mobilnog svijeta. Rezultati najnovijeg istraživanja provedenog u Koreji su pokazali da je tinejdžere najjednostavnije kazniti – oduzimanjem mobitela. Budući da ni domaći tinejdžeri nisu ništa manje nemirni i zaluđeni mobitelima, ne bi bilo zgorega pokušati sa ovom pedagoškom metodom. Prokleta agencija Cheil Communications zaslužna je za ovu studiju, mada su, istini za volju, do sličnog metoda još mnogo ranije došli sarajevski uličari, već poodavno surovo "kažnjavajući", po mračnim sokacima, mnogobrojne ali manje ratoborne vlasnike ovih simpatičnih stvarčica. No to su ipak samo istraživanja.
Pogled u budućnost
Možda, jednog dana, nakon što kakva pogolema kometa, super – vulkan, staklena bašta ili neki drugi belaj izbriše ovu našu divnu vrstu; kada, nakon par miliona ili, daj bože, više godina, dođe vrijeme za tamo neka druga čudna bića, a po našim jadnim kostima budu čačkali arheolozi tih sci-fi kreatura; možda će, tada, na nekom od Discover Chanella tek predstojećeg, naprednog doba da zasvjetluca emisija sljedećeg zabavno - poučnog sadržaja:
Sunce je nesnošljivo pržilo. Homo mobitelien je umorno podigao pogled i njime besciljno zaokružio po prepunoj ljetnoj bašti. Na plastičnoj stolici prekoputa ženka je sve manje obraćala pažnju na njega, sve više je poklanjajući njegovom suparniku, krupnijem i mlađem mužjaku. Raširivši nozdrve skoro da je mogao jasno osjetiti miris feromona upućenih protivniku koji, shvatajući njenu naklonost, glasao se brzo i nepovezano i svakih malo se glupavo keseći samo da pokaže svoje guste bijele zube.
Bio je ovdje, očigledno, već odavno suvišan. Okrutni prirodni zakon ponovo je odabrao jačeg, ljepšeg i boljeg da preživi, da produži svoju rasu izvan dohvata ledenih prstiju izumiranja. Oni slabiji poput njega mogli su samo da ponosno odu sa scene svjetske istorije, izgube se tiho u mračnim sporednim hodnicima nepisanih epoha i nestanu, zauvijek, u nepovrat, ili možda ...
Reski zvuk jedne od najpopularnijih melodija turbo – folka rasparao je učmalost podnevne vreline. Homo mobitelien osjeti da mu krv ponovo bije u vrele sljepočnice. Zavukao je ruku u džep od pantalona i njegovi znojni prsti se susretoše sa ledenim, mirnim tijelom malog, tvrdog metalnog predmeta. Nokia N70, 108.8x53x17.5 mm,126 grama, "Najmanji 3G mobilni telefon sa 2MP kamerom". Tu su, naravno, i prednja kamera za video telefoniju, stereo zvučnici, FM radio i nove 3D igrice. Nastojeći da sakrije smiješak olakšanja koji mu naviraše na blijede usnice, lagano prinese stisnutu šaku ka uhu. – Halo. Neka čudna sila kao da je prigušila okolno brujanje mase. – Ma evo ništa, malo sjedim s rajom – reče tobože nezainteresirano, očiju uprtih na dole. Više nije imao potrebe ni da prati reakcije onih oko sebe, jer je znao da je pogled one preko puta sada željno na njemu i da kutovi usana dominantnog mužjaka pored, ovog puta stoje pod sasvim drugim uglom.
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#13
Care imam i ja ratnu pricu, samo sto sam ja tada bio dijete pa nisam mogao biti u rovu ali zato sam sjekao dva tamo gdje nisam smio
Razgovor u tramvaju
Bio je tmuran, sarajevski ratni dan. Sunce se pokušavalo bezuspješno probiti kroz oblake sivog neba iznad grada koji je i sam imao oblake od dima i neke izmaglice što se dizala svuda. A kako se spremala zima ništa više i nije moglo obećavati građanima tog izgubljenog svijeta. Dragan, Edin, Dejan i ja tad bili smo još djeca i prijatelji što jesmo i sad. Sjećam se da sam uzeo vreću za drva od prepravljene folije za prozore UNHCR-a i krenuli smo nas četvorica
.
Izvod iz ratnog dnevnika,15.Oktobar.1992.god.:
Odredište bješe GRAS, vozni park gdje smo inače kupili drva, grane što ležaše ispod visokih debala jablana koji za čudo preživješe, do tad. Na strani što na Miljacku gleda, nalazio se otvor u ogradi i provukli smo se tuda. A prizor bješe strašan i tužan. Sve naokolo zaraslo u korov i šaš iz kojih strše nepokretne olupine mrtvih sarajevskih tramvaja. Njihov izgled sad je bila ružna šarena mješavina boje prijašnje i nove koju podari im rat. Brzo smo pokupili rijetka drva a onda uđosmo u jedan od izgorijelih kostura.
-Ja vozim!- viknu Dejan da smo se uplašili da će neko primjetiti;u šali se baci na mjesto vozača.
-C-c-c pravo dijete- prokomentarisao je piskutavim glasom Edin, najmlađi od nas. On i njegovi izbjegli su sa Grbavice u naš ulaz. Edin bješe debeo i tu rat nije mogao ništa. Kao da se sav prkos ulio u ta dva obraza crvena dok je gazio kroz vozilo ispred nas. Sa kosom nam se igrala promaja a staklo krcaše pod nogama. U unutrašnjosti ostadoše preživjeli i neki grafiti.
Skrenuo sam u jedan od redova između klupa i zavalio se preko sjedišta ispod imena neke Maje iz osmog-tri.
-Sjedni slobodno, nema revizora.
Dragan i Edin zauzeše mjesta preko puta
-Šta misliš, da li će ovo ikad ponovo proraditi?- sa nevjericom upita Dragan, aludirajuči očima na tramvaj. Na to vozač okrenu glavu, istaknuvši oči na svom mršavom crnomanjastom licu odgovori:
-Radi čovječe, vidiš da vozim?!
-Ne stvarno, kada bi mogao da pokreneš ovaj tramvaj, šta bi učinio, gdje bi nas to odvezao?
-Šta bi učinio? Zaletio se na Ilidžu pa rasturio četnicima barikadu!- bio je uporan ovaj. Ja pomislih kako je sreća što se ne može pokrenuti.
-Moj stari kaže, kad proradi tramvaj,prestaće i ovaj prokleti rat- javi se sada piskavi glas ponovo - i sve će biti kao prije.
Ulio je vozaču nadu pa ga ovaj zamoli nek izađe da nas malo pogura. Prasnusmo svi u smijeh.
I onda, ne znam zašto, pokušah da zamislim to prije. Zatvorio sam oči čvrsto a išlo je sporo i teško jer da mrtve uskrsnu slike tražila je svijest. Jednog običnog jutra, oko šest, zvuk tramvaja zvanog trica na relaciji Iliđa-Baščaršija i mnoštvo lica što se tiskaju unutra. Njihov je govor kao žamor. S vremena na vrijeme začuje se smijeh. Ja tad ni slutio nisam da može mi nedostajati taj pomješani miris parfema i znoja, neke smiješne brige, škola i gužva.
Sjetih se i jednog vica. Žena utrči u tramvaj i pita nekog momka
-Sine, jel trica?
-Nije goaspođo, nagazili ste na liniju.
Ovaj rat mora stati, debeli je u pravu. Da je to tačno potvrdiše i detonacije par granata negdje u pravcu Otoke.
-Da mi ne ostanemo ovdje, ako počnu granatirati- zabrinuo se za trenutak Dejan a onda dodao višim glasom -Skenderija, imal izaći !?
-Tiše čovječe!- upozori ga punih usta, najpuniji član naše družine -Što ti je ? Hočeš da nas istjeraju zbog tebe?
Prizor je bio očekivan. Edin sjedi na sjedištu i jede suh uštipak slatko. Očito nije s njim, pa makar i na kratko, pošla samo prazna vreča za drva. A brk tu je omastio i Dragan. Sad je kažiprstom od uštipka masnim, zamišljen i visok, crtao nekakve apstraktne šare na jedinom preostalom, tramvajskom prozoru.
-E, znate li za Borisovu novu ideju?- prenu se on naglo.
-Koju?- sad je bilo svima drago da čuju. Našeg vršnjaka Borisa smo zvali još i Naučnik Boris. Slavu tog imena doniješe mu još i prije rata, njegovi u najmanju ruku čudni izumi o kojima je maštao ili pokušavao da ih ostvari.
-Prije neki dan,na parkingu, analizirao nam je kako da na nekog razvaljenog fiću ugradi krila.
-Fiću?!- Edinove oči napokon dobiše više mjesta na licu.
Da- nastavi Dragan dok mu je osmijeh igrao na usnama-
-uz neke prepravke na motoru, trupu, akumulatoru..., tvrdio je, može da poleti!
-Ha, ha da poleti, sa njim stvarno nešto nije u redu- zaključi Dejan.
-Šta ćeš, učinio rat svoje.
Smijeh se oteo kontroli. Smijali smo se na sav glas. A onda se začuo jedan drugi glas. Na vratima zadnjim stajao je brkat čovjek u neurednom crnom džemperu i hlačama maskirne boje.
-Šta je ovo, ovdje?!- prodera se on ponovo i opsova. U ruci je imao pušku sa cijevi prema dolje. Mi poskakasmo sa svojih mjesta, pa brže bolje kroz poluotvorena prednja i srednja, zaglavljena vrata izjurismo napolje. Trčali smo i kroz prašumu od trave i šiblja sve do frontalne ograde GRAS-a, ne iz straha od čuvara, nego što nam je tako bilo draže. A negdje na pola puta do kuće Dejan shvati da mu je vreća sa drvima ostala da leži na prašnjavom podu tramvaja. No u vrećama našim bilo je dovoljno za sve pa i podijelismo drva sa njim. Sretno smo stigli u ulaz a nebo se crnilo sve više. Kiša se spremaše da sapere garotinu i krv sa ulica što je proljevaše kiša granata. Sarajevski ratni život tekao je dalje a ja sam te noći glupo sanjao kako svi mi sa porodicama zajedno Borisovim fićom letimo negdje put Australije.
Sarajevo. May 2002 god.
imam i ja ratnu pricu, samo sto sam ja tada bio dijete pa nisam mogao biti u rovu ali zato sam sjekao dva tamo gdje nisam smio Razgovor u tramvaju
Bio je tmuran, sarajevski ratni dan. Sunce se pokušavalo bezuspješno probiti kroz oblake sivog neba iznad grada koji je i sam imao oblake od dima i neke izmaglice što se dizala svuda. A kako se spremala zima ništa više i nije moglo obećavati građanima tog izgubljenog svijeta. Dragan, Edin, Dejan i ja tad bili smo još djeca i prijatelji što jesmo i sad. Sjećam se da sam uzeo vreću za drva od prepravljene folije za prozore UNHCR-a i krenuli smo nas četvorica
.
Izvod iz ratnog dnevnika,15.Oktobar.1992.god.:
Odredište bješe GRAS, vozni park gdje smo inače kupili drva, grane što ležaše ispod visokih debala jablana koji za čudo preživješe, do tad. Na strani što na Miljacku gleda, nalazio se otvor u ogradi i provukli smo se tuda. A prizor bješe strašan i tužan. Sve naokolo zaraslo u korov i šaš iz kojih strše nepokretne olupine mrtvih sarajevskih tramvaja. Njihov izgled sad je bila ružna šarena mješavina boje prijašnje i nove koju podari im rat. Brzo smo pokupili rijetka drva a onda uđosmo u jedan od izgorijelih kostura.
-Ja vozim!- viknu Dejan da smo se uplašili da će neko primjetiti;u šali se baci na mjesto vozača.
-C-c-c pravo dijete- prokomentarisao je piskutavim glasom Edin, najmlađi od nas. On i njegovi izbjegli su sa Grbavice u naš ulaz. Edin bješe debeo i tu rat nije mogao ništa. Kao da se sav prkos ulio u ta dva obraza crvena dok je gazio kroz vozilo ispred nas. Sa kosom nam se igrala promaja a staklo krcaše pod nogama. U unutrašnjosti ostadoše preživjeli i neki grafiti.
Skrenuo sam u jedan od redova između klupa i zavalio se preko sjedišta ispod imena neke Maje iz osmog-tri.
-Sjedni slobodno, nema revizora.
Dragan i Edin zauzeše mjesta preko puta
-Šta misliš, da li će ovo ikad ponovo proraditi?- sa nevjericom upita Dragan, aludirajuči očima na tramvaj. Na to vozač okrenu glavu, istaknuvši oči na svom mršavom crnomanjastom licu odgovori:
-Radi čovječe, vidiš da vozim?!
-Ne stvarno, kada bi mogao da pokreneš ovaj tramvaj, šta bi učinio, gdje bi nas to odvezao?
-Šta bi učinio? Zaletio se na Ilidžu pa rasturio četnicima barikadu!- bio je uporan ovaj. Ja pomislih kako je sreća što se ne može pokrenuti.
-Moj stari kaže, kad proradi tramvaj,prestaće i ovaj prokleti rat- javi se sada piskavi glas ponovo - i sve će biti kao prije.
Ulio je vozaču nadu pa ga ovaj zamoli nek izađe da nas malo pogura. Prasnusmo svi u smijeh.
I onda, ne znam zašto, pokušah da zamislim to prije. Zatvorio sam oči čvrsto a išlo je sporo i teško jer da mrtve uskrsnu slike tražila je svijest. Jednog običnog jutra, oko šest, zvuk tramvaja zvanog trica na relaciji Iliđa-Baščaršija i mnoštvo lica što se tiskaju unutra. Njihov je govor kao žamor. S vremena na vrijeme začuje se smijeh. Ja tad ni slutio nisam da može mi nedostajati taj pomješani miris parfema i znoja, neke smiješne brige, škola i gužva.
Sjetih se i jednog vica. Žena utrči u tramvaj i pita nekog momka
-Sine, jel trica?
-Nije goaspođo, nagazili ste na liniju.
Ovaj rat mora stati, debeli je u pravu. Da je to tačno potvrdiše i detonacije par granata negdje u pravcu Otoke.
-Da mi ne ostanemo ovdje, ako počnu granatirati- zabrinuo se za trenutak Dejan a onda dodao višim glasom -Skenderija, imal izaći !?
-Tiše čovječe!- upozori ga punih usta, najpuniji član naše družine -Što ti je ? Hočeš da nas istjeraju zbog tebe?
Prizor je bio očekivan. Edin sjedi na sjedištu i jede suh uštipak slatko. Očito nije s njim, pa makar i na kratko, pošla samo prazna vreča za drva. A brk tu je omastio i Dragan. Sad je kažiprstom od uštipka masnim, zamišljen i visok, crtao nekakve apstraktne šare na jedinom preostalom, tramvajskom prozoru.
-E, znate li za Borisovu novu ideju?- prenu se on naglo.
-Koju?- sad je bilo svima drago da čuju. Našeg vršnjaka Borisa smo zvali još i Naučnik Boris. Slavu tog imena doniješe mu još i prije rata, njegovi u najmanju ruku čudni izumi o kojima je maštao ili pokušavao da ih ostvari.
-Prije neki dan,na parkingu, analizirao nam je kako da na nekog razvaljenog fiću ugradi krila.
-Fiću?!- Edinove oči napokon dobiše više mjesta na licu.
Da- nastavi Dragan dok mu je osmijeh igrao na usnama-
-uz neke prepravke na motoru, trupu, akumulatoru..., tvrdio je, može da poleti!
-Ha, ha da poleti, sa njim stvarno nešto nije u redu- zaključi Dejan.
-Šta ćeš, učinio rat svoje.
Smijeh se oteo kontroli. Smijali smo se na sav glas. A onda se začuo jedan drugi glas. Na vratima zadnjim stajao je brkat čovjek u neurednom crnom džemperu i hlačama maskirne boje.
-Šta je ovo, ovdje?!- prodera se on ponovo i opsova. U ruci je imao pušku sa cijevi prema dolje. Mi poskakasmo sa svojih mjesta, pa brže bolje kroz poluotvorena prednja i srednja, zaglavljena vrata izjurismo napolje. Trčali smo i kroz prašumu od trave i šiblja sve do frontalne ograde GRAS-a, ne iz straha od čuvara, nego što nam je tako bilo draže. A negdje na pola puta do kuće Dejan shvati da mu je vreća sa drvima ostala da leži na prašnjavom podu tramvaja. No u vrećama našim bilo je dovoljno za sve pa i podijelismo drva sa njim. Sretno smo stigli u ulaz a nebo se crnilo sve više. Kiša se spremaše da sapere garotinu i krv sa ulica što je proljevaše kiša granata. Sarajevski ratni život tekao je dalje a ja sam te noći glupo sanjao kako svi mi sa porodicama zajedno Borisovim fićom letimo negdje put Australije.
Sarajevo. May 2002 god.
-
car-x
- Posts: 3483
- Joined: 14/06/2002 00:00
- Location: Dunaj
- Contact:
#14
dzaba mi to kad nisam bio drugo mjesto na ovogodisnjem natjecaju ekran price.. a tako mi se islo u pariz o tudjem trosku.. elem, nista od tog ne bi..mraVOjed wrote:meni isto car fino piše, već sam ga jednom hvalio
a sljedece godine cu ipak kontaktirati meni poznate clanove zirija.. stela je svugdje, pa zasto ne bi i hja.. hehe
-
MRAVOJED
- Posts: 5224
- Joined: 03/12/2003 00:00
- Location: temple of vtec
#15
kako džaba tebi to, znaš ti koju kintu ja imamcar-x wrote:dzaba mi to kad nisam bio drugo mjesto na ovogodisnjem natjecaju ekran price.. a tako mi se islo u pariz o tudjem trosku.. elem, nista od tog ne bi..mraVOjed wrote:meni isto car fino piše, već sam ga jednom hvalio
a sljedece godine cu ipak kontaktirati meni poznate clanove zirija.. stela je svugdje, pa zasto ne bi i hja.. hehe
-
car-x
- Posts: 3483
- Joined: 14/06/2002 00:00
- Location: Dunaj
- Contact:
#16
a jel? jesi i clan kakkvog zirija? ili mozda upravnog odbora u kakvoj izdavvackoj kuci ? hehehemraVOjed wrote:kako džaba tebi to, znaš ti koju kintu ja imamcar-x wrote:dzaba mi to kad nisam bio drugo mjesto na ovogodisnjem natjecaju ekran price.. a tako mi se islo u pariz o tudjem trosku.. elem, nista od tog ne bi..mraVOjed wrote:meni isto car fino piše, već sam ga jednom hvalio
a sljedece godine cu ipak kontaktirati meni poznate clanove zirija.. stela je svugdje, pa zasto ne bi i hja.. hehe
-
debela
- Posts: 3201
- Joined: 02/07/2002 00:00
#17
pa zato sam i pitala jer si nas u startu upozorio da nam mozda nece biti jasno po savjetu urednika. citam i sve cekam kad cu naici na nesto misteriozno ali...urednik pretjeruje i mislim da se oni generalno previse petljaju sa komentarima i preporukama. na kraju to nesto na cemu si radio uopste ne lici na sebe nego ustvari postaje urednikov rad. bezveze i nepotrebno. ne razumijem potrebu da opravdaju postojanje svojih radnih mjesta tako sto ce obavezno opaliti neku kritiku i traziti promjenu makar u jednoj recenici. a ova pravila koja si nabrojaoBelminator wrote:Da debela Oliver je sam sebe nasadio na sjecivo...
nisam ni znala da to postoji. vise mi se svidja kad si ljudi daju odrijesene ruke. sad moram procitati nove price koje ste postavili u medjuvremenu
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#19
Ma da urednici se i previse uplicu autorima u rad tako da na kraju kad vidis kako ti iskasape djelo, ostane ti da places nad njim... ja nikad ne mogu zaboraviti negdje 96 god kada sam jos kao klinac pisao za jedne omladinske novine, i napisao sam ovako manji simpa tekst o Jimi Hendrixu, ma bas onako simpaticno i umjetnicki oblikovano... iz duse i nad svime iz postovanja prema tom legendarnom gitaristi, a kad je taj tekst objavljen i kad sam vidio sta je od njega urađeno otisao sam uredniku koji mi po godinama moze biti otac i rekao mu " izvinite ali sto ste mene ovde potpisali, ovo nije moj tekst vec vas... jos sto je najbolnije nije bio zadovoljan slikom Hendrixa koju sam mu dao uz tekst vec je u nedostatku "bolje" stavio sliku Amara Kosarica tadasnjeg basiste benda "Proces"... nigdje veze. Sada u Urban Bug istina ima nekih manjih izmjena u tekstu ali sve je to u nekim granicama, najvaznije je da prezivi onaj smisao teksta i moj vlastiti stil naravno...
Da, da postoje ta neka pravila kojih se danas malo ko i pridrzava ( vjerovatno vise iz neznanja nego iz nekog inata prema tim konvencijama ) ali ipak ako radis nesto za faks gdje ta pravila i ucis neophodno je i pridrzavati ih se, mada ja nisam imao problema sto sam prekrsio tih nekoliko konvencija krimi zanra, rad mi je prihvacen.
Ovaj put necu postirati nista svoje, ostavicu to za neki naredni a evo sada za ljubitelje G. Garsie Marqueza oprostajno pismo, koje je ovaj pisac napisao i poslao svojim prijateljima nakon sto je saznao da boluje od raka i nakon cega se je povukao iz javnosti.
Zaljubljen u ljubav
Kada bih imao jedan komadic zivota,dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta ,i podario mi komadic zivota,moguce je da ne bih kazao sve sto mislim,ali bih nesumnjivo mislio sve sto kazem.Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,vec po onome sto znace.Spavao bih manje,sanjao vise.Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti.Hodao bih kada drugi zastanu,budio se dok ostali spavaju.Slusao bih druge dok govore,...i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota,oblacio bih se jednostavno,izlagao potrbuske suncu,ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo vec i dusu.Boze moj,kada bih imao srce,ispisivao bih svoju mrznju na ledu,i cekao da izgreje sunce.Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu poemu,a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.Zalivao bih ruze suzama,da bih osetio bol od njihovih bodlji,i strastven poljubac od njihovih latica.....
Boze moj,kada bih imao jedan komadic zivota...Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan ,a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u ljubav.Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare ,a ne znaju da su ostareli kada prestanu da se zaljubljuju.Deci bih darovao krila,ali bih im prepustio da sama nauce da lete.Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.Toliko sam stvari naucio od vas,ljudi...Naucio sam da citav svijet zeli da zivi na vrhu planine,a da ne znaju da je istinska sreca u nacinu savladjivanja litica.Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom svoga oca da ga je steglo zauvek.Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada teba da mu pomogne da se uspravi.Toliko sam toga mogao da naucim od vas ,premda mi to nece biti od vece koristi,jer kada me budu spakovali u onaj sanduk,ja cu na zalost poceti da umirem.
G. G. Marquez
Da, da postoje ta neka pravila kojih se danas malo ko i pridrzava ( vjerovatno vise iz neznanja nego iz nekog inata prema tim konvencijama ) ali ipak ako radis nesto za faks gdje ta pravila i ucis neophodno je i pridrzavati ih se, mada ja nisam imao problema sto sam prekrsio tih nekoliko konvencija krimi zanra, rad mi je prihvacen.
Ovaj put necu postirati nista svoje, ostavicu to za neki naredni a evo sada za ljubitelje G. Garsie Marqueza oprostajno pismo, koje je ovaj pisac napisao i poslao svojim prijateljima nakon sto je saznao da boluje od raka i nakon cega se je povukao iz javnosti.
Zaljubljen u ljubav
Kada bih imao jedan komadic zivota,dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta ,i podario mi komadic zivota,moguce je da ne bih kazao sve sto mislim,ali bih nesumnjivo mislio sve sto kazem.Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,vec po onome sto znace.Spavao bih manje,sanjao vise.Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti.Hodao bih kada drugi zastanu,budio se dok ostali spavaju.Slusao bih druge dok govore,...i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota,oblacio bih se jednostavno,izlagao potrbuske suncu,ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo vec i dusu.Boze moj,kada bih imao srce,ispisivao bih svoju mrznju na ledu,i cekao da izgreje sunce.Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu poemu,a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.Zalivao bih ruze suzama,da bih osetio bol od njihovih bodlji,i strastven poljubac od njihovih latica.....
Boze moj,kada bih imao jedan komadic zivota...Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan ,a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u ljubav.Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare ,a ne znaju da su ostareli kada prestanu da se zaljubljuju.Deci bih darovao krila,ali bih im prepustio da sama nauce da lete.Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.Toliko sam stvari naucio od vas,ljudi...Naucio sam da citav svijet zeli da zivi na vrhu planine,a da ne znaju da je istinska sreca u nacinu savladjivanja litica.Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom svoga oca da ga je steglo zauvek.Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada teba da mu pomogne da se uspravi.Toliko sam toga mogao da naucim od vas ,premda mi to nece biti od vece koristi,jer kada me budu spakovali u onaj sanduk,ja cu na zalost poceti da umirem.
G. G. Marquez
-
car-x
- Posts: 3483
- Joined: 14/06/2002 00:00
- Location: Dunaj
- Contact:
#20
debela, a i ostali "kulturnjaci", evo mog rimejka ivice i marice:
U vrijeme poslije velikog rata, porodica siromašnog drvosječe kolabirala je pred nedaćama koje su je snašle. Drvosječina životna druga je izgubila bitku sa okrutnom bolešću. Toplifikacijom mahale drvosječa je zamalo pa ostao bez posla. Tek bi ga poneki budžovan pozvao da nacijepa drva za kamin ili bi ga zvali iz mjesne zajednice da za državni praznik navalja klade za logorsku vatru. U međuvremenu, opterećen životom udovca sa dvoje male djece, odlučio se priženiti. Kako je bio ženjen i bez stalnih prihoda, a uz to je imao i to dvoje sirote djece, nije bio u top10 mahalske liste neženja. Priveo je Ljubu Miodragovu, krezavu i jalovu hamšu bez miraza, ali zato nenadlajive jezičine.
Ljuba je jednom riječju bila rospijetina. Sirotu djecu je terorisala. Novce koje bi Marinko nekako uspio sakupiti prebijajući friške bukve i hrastove, a u lošim danima i sopstvene prste, slala je svojim roditeljima i sestri (malo manjoj rospiji, koju niko nije htio), koji su živjeli životima parazita na leđima sirotog Marinka.
Jedne večeri je ubjeđivala i (što je svojstveno za rospije) ubijedila Marinka kako su mu djeca mali proždrljivci i kako bi najbolje bilo da ih odvedu u duboku šumu, gdje je nekad bila zgrada socijalnog i da ih tu ostave, a sve u nadi da će ih neko naći. U slučaju da se u međuvremenu domognu nekih šoldi, mogu ih uvijek vratiti kući. Siroti Marinko se dugo opirao, i ko zna zbog čega, između žene rospijetine i rođene djece odlučio se učiniti najveću nepravdu pod kapom nebeskom i ostaviti djecu u šumi.
Djeca nisu bila glupa, a još uz to je mali Ivica prisluškivao razgovor oca i maćehe i dobro se pripremio za sutrašnji dan. Elem, da ne dužim plaho, par puta su ih dvoje glavnih krivaca ostavljali u šumi, ali su djeca nekako uvijek nalazila put nazad do kuće, dok jednom nisu zalutala i izgubila se u dubokoj šumi.
Tako lutajući, naletjeli su na kućicu koja je izgledala napušteno, ali je za te prilike bila fenomenalna mješavina uspješnog IKEA dizajna i Branko-Kockicine skladbe. Krov i veći dio kuće su bili od čokolade. Prozori su bili neka mješavina marmelade i eurokrema. Sve u svemu nemalo iskušenje za sve šećeraše i one koji će to tek postati.
Ivica i njegova sestra, koju sam do sada zaboravio pomenuti, ali kao nenasljednica u ovoj priči i ženska jedinka u patrijarhalnom svijetu (u kome vladaju žene tipa Ljube Miodragove) totalno neinteresantna, pa je spominjem tek tako, usput, dakle, Ivica i Marica su se dali na posao. Ivica je žderao krov, a Marica se prihvatila ženskog dijela kuće, prozora. Tek što su se obžderali, odnekud je naišla stara nana, Sabaheta. Krov je bio šupalj, promaha je tukla kroz nagrižene prozore, i Sabaheta se pravo nahujala.
Skontala je da će djecu zadržati dok im roditelji ne dođu. Hem će imati društvo poslije ko zna koliko vremena, hem će joj otac djece moći zakrpiti rupu na krovu i poeurokremiti-marmeladiti prozore. Kako je noć odavno već pala, a njihov tata Marinko se još nije pojavio, Sabaheta je skontala da je bolje da zanoće, pa će se valjda neko sutra pojaviti. Kiša je već krenula, pa je skontala da ne može djecu pustiti da spavaju pod krovom koji prokišnjava, pa ih je spakovala u jedan prateći objekat, koji joj je, još od kako ga je rahmetli Bajro skovao, zjapio prazan.
Dani su prolazili, bahati roditelji se nisu pojavljivali. Sabaheta je hranila djecu, koja su u međuvremenu dobila na kilaži i izgledali su pravo slatko, onako okruglice prave. Marinko je nekako uspio sastaviti kraj s krajem, valjda mu je došlo iz guzice u glavu, pa je Ljubu Miodragovu poslao Miodragu, i sjetio se svoje siročadi.
Našao ih je kod Sabahete, koja je opet tražila nadonkadu štete, jer je krov još uvijek bio šupalj, prozori nagriženi, a i djeca su poprilično pojela za vrijeme dok su uživali iznenadno ferije u Bajrinom pratećem objektu. Marinku se nije svidjela ideja da Sabaheti nešto plati, pa je došlo do tragičnog završetka Sabahetinog samovanja. Podvalio je priču o tome kako je Sabaheta tovila djecu kako bi ih na kraju pojela. Alibi mu je bio pravo šupalj i pun nelogičnosti, ali je policija, kako bi izbjegla međunacionalne sukobe i daljnje komplikacije, sve svalila na Sabahetu. Ona je opet bila sa Bajrom u nekom drugom, nebeskom kokošinjcu, a Marinko je sav sretan poveo djecu kući, i znajući da je učinio veliku nepravdu.
Sad, poslije ko zna koliko godina, kad su sve revizije uhvatile maha, valjda će se neko sjetiti i ove davno učinjene nepravde, pa Sabaheti barem posthumno nadoknaditi štetu i razriješiti je svih ovozemaljskih grijehova. S druge strane, Marinko zaslužuje da ga se kazni po najstrožijim mjerilima po nekoliko tačaka optužnice: loš odgoj i nebriga oko rođene djece, načeti krov i prozori, lažno svjedočenje i poticanje na međunacionalnu mržnju. Sve to pretočeno u pravnu kaznu iznosi: doživotna zajednica sa Ljubom Miodragovom.
U vrijeme poslije velikog rata, porodica siromašnog drvosječe kolabirala je pred nedaćama koje su je snašle. Drvosječina životna druga je izgubila bitku sa okrutnom bolešću. Toplifikacijom mahale drvosječa je zamalo pa ostao bez posla. Tek bi ga poneki budžovan pozvao da nacijepa drva za kamin ili bi ga zvali iz mjesne zajednice da za državni praznik navalja klade za logorsku vatru. U međuvremenu, opterećen životom udovca sa dvoje male djece, odlučio se priženiti. Kako je bio ženjen i bez stalnih prihoda, a uz to je imao i to dvoje sirote djece, nije bio u top10 mahalske liste neženja. Priveo je Ljubu Miodragovu, krezavu i jalovu hamšu bez miraza, ali zato nenadlajive jezičine.
Ljuba je jednom riječju bila rospijetina. Sirotu djecu je terorisala. Novce koje bi Marinko nekako uspio sakupiti prebijajući friške bukve i hrastove, a u lošim danima i sopstvene prste, slala je svojim roditeljima i sestri (malo manjoj rospiji, koju niko nije htio), koji su živjeli životima parazita na leđima sirotog Marinka.
Jedne večeri je ubjeđivala i (što je svojstveno za rospije) ubijedila Marinka kako su mu djeca mali proždrljivci i kako bi najbolje bilo da ih odvedu u duboku šumu, gdje je nekad bila zgrada socijalnog i da ih tu ostave, a sve u nadi da će ih neko naći. U slučaju da se u međuvremenu domognu nekih šoldi, mogu ih uvijek vratiti kući. Siroti Marinko se dugo opirao, i ko zna zbog čega, između žene rospijetine i rođene djece odlučio se učiniti najveću nepravdu pod kapom nebeskom i ostaviti djecu u šumi.
Djeca nisu bila glupa, a još uz to je mali Ivica prisluškivao razgovor oca i maćehe i dobro se pripremio za sutrašnji dan. Elem, da ne dužim plaho, par puta su ih dvoje glavnih krivaca ostavljali u šumi, ali su djeca nekako uvijek nalazila put nazad do kuće, dok jednom nisu zalutala i izgubila se u dubokoj šumi.
Tako lutajući, naletjeli su na kućicu koja je izgledala napušteno, ali je za te prilike bila fenomenalna mješavina uspješnog IKEA dizajna i Branko-Kockicine skladbe. Krov i veći dio kuće su bili od čokolade. Prozori su bili neka mješavina marmelade i eurokrema. Sve u svemu nemalo iskušenje za sve šećeraše i one koji će to tek postati.
Ivica i njegova sestra, koju sam do sada zaboravio pomenuti, ali kao nenasljednica u ovoj priči i ženska jedinka u patrijarhalnom svijetu (u kome vladaju žene tipa Ljube Miodragove) totalno neinteresantna, pa je spominjem tek tako, usput, dakle, Ivica i Marica su se dali na posao. Ivica je žderao krov, a Marica se prihvatila ženskog dijela kuće, prozora. Tek što su se obžderali, odnekud je naišla stara nana, Sabaheta. Krov je bio šupalj, promaha je tukla kroz nagrižene prozore, i Sabaheta se pravo nahujala.
Skontala je da će djecu zadržati dok im roditelji ne dođu. Hem će imati društvo poslije ko zna koliko vremena, hem će joj otac djece moći zakrpiti rupu na krovu i poeurokremiti-marmeladiti prozore. Kako je noć odavno već pala, a njihov tata Marinko se još nije pojavio, Sabaheta je skontala da je bolje da zanoće, pa će se valjda neko sutra pojaviti. Kiša je već krenula, pa je skontala da ne može djecu pustiti da spavaju pod krovom koji prokišnjava, pa ih je spakovala u jedan prateći objekat, koji joj je, još od kako ga je rahmetli Bajro skovao, zjapio prazan.
Dani su prolazili, bahati roditelji se nisu pojavljivali. Sabaheta je hranila djecu, koja su u međuvremenu dobila na kilaži i izgledali su pravo slatko, onako okruglice prave. Marinko je nekako uspio sastaviti kraj s krajem, valjda mu je došlo iz guzice u glavu, pa je Ljubu Miodragovu poslao Miodragu, i sjetio se svoje siročadi.
Našao ih je kod Sabahete, koja je opet tražila nadonkadu štete, jer je krov još uvijek bio šupalj, prozori nagriženi, a i djeca su poprilično pojela za vrijeme dok su uživali iznenadno ferije u Bajrinom pratećem objektu. Marinku se nije svidjela ideja da Sabaheti nešto plati, pa je došlo do tragičnog završetka Sabahetinog samovanja. Podvalio je priču o tome kako je Sabaheta tovila djecu kako bi ih na kraju pojela. Alibi mu je bio pravo šupalj i pun nelogičnosti, ali je policija, kako bi izbjegla međunacionalne sukobe i daljnje komplikacije, sve svalila na Sabahetu. Ona je opet bila sa Bajrom u nekom drugom, nebeskom kokošinjcu, a Marinko je sav sretan poveo djecu kući, i znajući da je učinio veliku nepravdu.
Sad, poslije ko zna koliko godina, kad su sve revizije uhvatile maha, valjda će se neko sjetiti i ove davno učinjene nepravde, pa Sabaheti barem posthumno nadoknaditi štetu i razriješiti je svih ovozemaljskih grijehova. S druge strane, Marinko zaslužuje da ga se kazni po najstrožijim mjerilima po nekoliko tačaka optužnice: loš odgoj i nebriga oko rođene djece, načeti krov i prozori, lažno svjedočenje i poticanje na međunacionalnu mržnju. Sve to pretočeno u pravnu kaznu iznosi: doživotna zajednica sa Ljubom Miodragovom.
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#22
Mozda sam ovu pricu postirao vec na nekoj od ranijih tema nalik ovoj... Uglavnom radi se o prici za koju je jedan moj haver inace urednik po zanimanju rekao da je odlicna ali arhaicna... dakle nije u skladu sa vremenom, ne odgovara ukusu danasnjih citalaca, vec bi bila sjajna za objaviti prije nekoliko decenija, no meni je jedna od najdrazih koje sam napisao.
Povratak
Bila je skoro zora, mada je vladala tmina, kada se začuo klopot točkova i topkanje kopita kroz još uvijek noćnu tišinu i na guravom putu što u selo vodi, polagano napredujući, iz mraka su izronila klimava teretna kola sa samo jednim konjem u zaprezi. Na vrhu te teretne prilike bješe kočijaš, posve zavijen u topli konjski gunj i mada mu se lice nije vidjelo činilo se da je zaspao jer jednolične pokrete njegovog tijela izazivaše tek neravnine na drumu. Za upravljanjem, osim toga, nije ni bilo neke potrebe budući da je kljuse i samo dobro poznavalo put.
Ova pojava, na zemljanoj cesti tog ranog početka dana, možda i ne bi izazivala pozornost da na zadnjem dijelu kola iza nekakvog tereta nije sjedio čovjek a on bješe sušta suprotnost pospanom vozaču. Gradski obučen i dotjeran čas se osvrtao oko sebe, čas bi mu se pogled gubio negdje u daljini. Činilo se da mu san nije ni na pameti. Mujo Suljić se nakon deset dugih godina provedenih u bijelome svijetu sada vraćao kući.
Predio koji su uz put prolazili bio je kao u snu. Po dolinama se vukla nježna izmaglica i pružale crne sijene s okolnog drveća dok šumski gustiš bio je kao jedna masa i tvorio različite tajanstvene oblike. Mujo se naslonio na drvenu stranicu od kola i iz tog položaja spazi mjesec. Svijetao, žut disk primicao se zapadu presrečući uz put rijetke raštrkane oblake. Ima tome da je prošlo skoro deset cijelih godina kako ga je ovaj isti mjesec ispratio jedne proljetne noći ovom istom ulicom samo u drugome smijeru na dalek put. Bio je mlad-lud vjerovavši da je sreća u širokome svijetu gledao slijepo u daljinu, baš kao što je ostala da gleda i stara mu mati za njim te proljetnje večeri.
A u tuđoj zemlji je težak kruh. Radio je sve i svašta, uglavnom težačio, nosao vreće, pakete u luci ili ormane i klavire u kuće gospodi. Živio je u skučenoj sobi iznad prljave krčme i čuo i vidio svašta, svu silesiju laži i pretvaranja, psovke, ljude u piću, tuči ili naručju lakih žena. I možda je on i mislio, prije grada i velikog svijeta da zna sve ali pokazalo se da i nije baš tako jer su ga tamo vodali kao slijepu djevojku i žednog su ga mnogo puta preko vode preveli, ne zato što je bio glup ili su oni bili pametniji od njega već tu svako vara sve i sebe samoga. Vječno moraš da pritajuješ osjećaje svoje, misli svoje i uvijek moraš da se pokazuješ drugim nego što uistinu jesi. A on to nije želio, mada je morao često da gazi i guši samog sebe kao da nije dosta što ga je gušio prljav i zagađen zrak.
Nekih para jest zaradio ali u gradu para nikad dosta. Čitav taj svijet je u nekoj ludoj trci za njima i spreman je da pregazi sve plemenito i lijepo što ima u ljudskoj duši zarad materijalne koristi. Možda je smiješno, ali on sam nije znao šta uistinu da čini sa tog novca što bi ga krvavo zaradio, ne želeć da troši na žene i kocku, ne imavš dovoljno da započne nešto novo, mogao je da šalje u pismima majci mada nije znao da li će dobiti i da li je prethodne dobila ili je mogao da kupi još neko odijelo, poput ovog. Promjene u krajoliku koji su tog trenutka su prolazili poslaše poruku njegovoj svijesti i on naglo prekide razmišljanje u koje bješe zapao.
Najprije je spazio udaljena treptava svijetla rijekih kuća gore u planini a onda se zavjesa od drveća i šiblja razmaknula i u podnožju otkrila malo usnulo selo. Nekih osamdesetak kuća zbilo se podno gorde Treskavice kao da su zastale da predahnu prije uspona uz strme padine obrasle crnom šumom. Pred tim prizorom, kao u jedan mah, navališe još od djetinjstva uspomene na njegovu otvorenu dušu. Prosto je osjećao, kao nikad prije, koliko je vezan svakom žilom za to mjesto, koliko su poznati jedno drugom i činilo mu se da se ništa promjenilo nije za onih deset dugih godina kako ga nije bilo. Obrazi su mu se ozarili, prsa nadimala od nekog uzbuđenja i on ne mogavš da ostane miran na svom mjestu neprestano se vrtio oko sebe i nervoznim prstima stiskao stranicu kola kao da je očekivao da će ona od toga krenuti brže. No konj sam malo zabrza po nešto strmijoj cesti jer ga je privukao očekivani odmor.
Tako uskoro bijahu već zašli u selo i upravo prolaziše pokraj niske seoske gostionice sa zidom bijelim poput sviježeg snijega i crtežom iznad ulaznih vrata koji predstavljaše nekog veselog planinara sa podignutim štapom u ruci. Svaka sitnica, svaki detalj, sve što bi sada ugledao privlačilo je pažnju i činilo se dragim i poznatim : i krovovi, i tarabe, i bunjišta, i psi što su ih dočekivali lavežom, i mačke očiju svjetlih poput velikih staklenih dugmeta kad bi šmugnule ispred konjskih kopita, prestrašene, u najbliži grm. A onda je spazio svoju kuću. «Iskočila» je iznenada iza jednog drveta i bila tako blizu da mu se učinilo da će ga dotaći. Na jednom od malih, drvenih, prizemnih prozora gorjelo je svijetlo i osvijetljavalo sobicu u kojoj se kretaše jedna prilika. Niska, zgurena starica radila je nešto oko šporeta. Mujo osjeti kako mu srce poče tuči. Zaboravivši da se i zahvali čovjeku koji ga je uz put povezao, skoči sa kolica prije no što su stala i kroz otvorene vratnice pojuri na prag doma svog.
Sarajevo. May 2002 god.
Povratak
Bila je skoro zora, mada je vladala tmina, kada se začuo klopot točkova i topkanje kopita kroz još uvijek noćnu tišinu i na guravom putu što u selo vodi, polagano napredujući, iz mraka su izronila klimava teretna kola sa samo jednim konjem u zaprezi. Na vrhu te teretne prilike bješe kočijaš, posve zavijen u topli konjski gunj i mada mu se lice nije vidjelo činilo se da je zaspao jer jednolične pokrete njegovog tijela izazivaše tek neravnine na drumu. Za upravljanjem, osim toga, nije ni bilo neke potrebe budući da je kljuse i samo dobro poznavalo put.
Ova pojava, na zemljanoj cesti tog ranog početka dana, možda i ne bi izazivala pozornost da na zadnjem dijelu kola iza nekakvog tereta nije sjedio čovjek a on bješe sušta suprotnost pospanom vozaču. Gradski obučen i dotjeran čas se osvrtao oko sebe, čas bi mu se pogled gubio negdje u daljini. Činilo se da mu san nije ni na pameti. Mujo Suljić se nakon deset dugih godina provedenih u bijelome svijetu sada vraćao kući.
Predio koji su uz put prolazili bio je kao u snu. Po dolinama se vukla nježna izmaglica i pružale crne sijene s okolnog drveća dok šumski gustiš bio je kao jedna masa i tvorio različite tajanstvene oblike. Mujo se naslonio na drvenu stranicu od kola i iz tog položaja spazi mjesec. Svijetao, žut disk primicao se zapadu presrečući uz put rijetke raštrkane oblake. Ima tome da je prošlo skoro deset cijelih godina kako ga je ovaj isti mjesec ispratio jedne proljetne noći ovom istom ulicom samo u drugome smijeru na dalek put. Bio je mlad-lud vjerovavši da je sreća u širokome svijetu gledao slijepo u daljinu, baš kao što je ostala da gleda i stara mu mati za njim te proljetnje večeri.
A u tuđoj zemlji je težak kruh. Radio je sve i svašta, uglavnom težačio, nosao vreće, pakete u luci ili ormane i klavire u kuće gospodi. Živio je u skučenoj sobi iznad prljave krčme i čuo i vidio svašta, svu silesiju laži i pretvaranja, psovke, ljude u piću, tuči ili naručju lakih žena. I možda je on i mislio, prije grada i velikog svijeta da zna sve ali pokazalo se da i nije baš tako jer su ga tamo vodali kao slijepu djevojku i žednog su ga mnogo puta preko vode preveli, ne zato što je bio glup ili su oni bili pametniji od njega već tu svako vara sve i sebe samoga. Vječno moraš da pritajuješ osjećaje svoje, misli svoje i uvijek moraš da se pokazuješ drugim nego što uistinu jesi. A on to nije želio, mada je morao često da gazi i guši samog sebe kao da nije dosta što ga je gušio prljav i zagađen zrak.
Nekih para jest zaradio ali u gradu para nikad dosta. Čitav taj svijet je u nekoj ludoj trci za njima i spreman je da pregazi sve plemenito i lijepo što ima u ljudskoj duši zarad materijalne koristi. Možda je smiješno, ali on sam nije znao šta uistinu da čini sa tog novca što bi ga krvavo zaradio, ne želeć da troši na žene i kocku, ne imavš dovoljno da započne nešto novo, mogao je da šalje u pismima majci mada nije znao da li će dobiti i da li je prethodne dobila ili je mogao da kupi još neko odijelo, poput ovog. Promjene u krajoliku koji su tog trenutka su prolazili poslaše poruku njegovoj svijesti i on naglo prekide razmišljanje u koje bješe zapao.
Najprije je spazio udaljena treptava svijetla rijekih kuća gore u planini a onda se zavjesa od drveća i šiblja razmaknula i u podnožju otkrila malo usnulo selo. Nekih osamdesetak kuća zbilo se podno gorde Treskavice kao da su zastale da predahnu prije uspona uz strme padine obrasle crnom šumom. Pred tim prizorom, kao u jedan mah, navališe još od djetinjstva uspomene na njegovu otvorenu dušu. Prosto je osjećao, kao nikad prije, koliko je vezan svakom žilom za to mjesto, koliko su poznati jedno drugom i činilo mu se da se ništa promjenilo nije za onih deset dugih godina kako ga nije bilo. Obrazi su mu se ozarili, prsa nadimala od nekog uzbuđenja i on ne mogavš da ostane miran na svom mjestu neprestano se vrtio oko sebe i nervoznim prstima stiskao stranicu kola kao da je očekivao da će ona od toga krenuti brže. No konj sam malo zabrza po nešto strmijoj cesti jer ga je privukao očekivani odmor.
Tako uskoro bijahu već zašli u selo i upravo prolaziše pokraj niske seoske gostionice sa zidom bijelim poput sviježeg snijega i crtežom iznad ulaznih vrata koji predstavljaše nekog veselog planinara sa podignutim štapom u ruci. Svaka sitnica, svaki detalj, sve što bi sada ugledao privlačilo je pažnju i činilo se dragim i poznatim : i krovovi, i tarabe, i bunjišta, i psi što su ih dočekivali lavežom, i mačke očiju svjetlih poput velikih staklenih dugmeta kad bi šmugnule ispred konjskih kopita, prestrašene, u najbliži grm. A onda je spazio svoju kuću. «Iskočila» je iznenada iza jednog drveta i bila tako blizu da mu se učinilo da će ga dotaći. Na jednom od malih, drvenih, prizemnih prozora gorjelo je svijetlo i osvijetljavalo sobicu u kojoj se kretaše jedna prilika. Niska, zgurena starica radila je nešto oko šporeta. Mujo osjeti kako mu srce poče tuči. Zaboravivši da se i zahvali čovjeku koji ga je uz put povezao, skoči sa kolica prije no što su stala i kroz otvorene vratnice pojuri na prag doma svog.
Sarajevo. May 2002 god.
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#23
Evo nesto gledam ovu temu potonula haman na samo dno. Pa cisto da je ozivim makar za koji sat, eventualno dan, ucinim je aktivnom postiracu jedan esej na ovako zanimljivu i svima nama dragu temu. I ovaj tekst je objavljen u Urban Bug broj 36 cini mi se, ujedno moj prvi tekst koji je objavljen u tom casopisu. Dakle sami pocetak moje saradnje sa njima nakon kojeg su mi posvetili rubliku Urban Life koju evo mashala vec mjesecima popunjavam.
Pornografija? Ne, ne gledam ja to!
Da li vam je poznata ova scena? Jedno obično naselje. Jedna obična videoteka. U videoteci jedan ili više običnih momaka prebiru po naslovima za mlađe od osamnaest godina zabranjenog sadržaja. Čini se da u tom trenutku i ne primjećuju svijet oko sebe. Međutim, ako se na staklenim, ulaznim vratima pojavi silueta kakvog ženskog bića, zajapurenih ušiju i za obične momke neprimjerenom brzinom, prelaze na susjedne redove. Zainteresovano prevrću i glasno komentarišu okvire na čijim se naslovinicama nalaze Silvester Stalone, Jackie Chan ili neka slična akciona faca. Čim sporna ženska osoba izađe i zamakne iza videoteke, neprimjetno se vraćaju na staro mjesto. Još je stara, crkvena hijerarhija srednjega vijeka, obezvrijeđivala donji dio ljudskoga tijela, smatrala ga nemoralnim. Za nju mislimo da počiva stotinama godina iza nas, no da li je još uvijek u nekoj mjeri prisutna, a da toga nismo ni svjesni? Da li odbacujemo svoje niže dijelove tijela po tim nekim prastarim navikama ili se jednostavno stidimo jedni drugih iz samo nama znanih razloga. Naravno da svako treba da ima pravo na svoje seksualno uzbuđenje, ukoliko se za dobijanje seksualno uzbudljivog materijala ne koristi sila. Oni koji se ne slažu ne trebaju ni učestvovati. Npr. ako ste protiv pornografije ne trebate da čitate porno časopise i da gledate porno filmove. Međutim da li ste na taj način pobjegli od pornografije? Svakako da ne, danas je moderni čovjek okružen sa svih strana pornografskim djelima. Sa izloga kioska privlače nam poglede sočne scene, na plakatima zidova kina gole su ljepotice, tv kanali obiluju sličnim materijalom, samo je potrebno sačekati malo docnije sate. Zatim tu je svakako i internet; vjerovatno i malo dijete zna otipkati par bezobraznih riječi na tastaturi kućnog računara, kada roditelji nisu blizu, i brzinom prijenosa podataka uploviti u okean erotike. Samo ne treba zaboraviti da u tako velikim morima plivaju i krupne ribe – ajkule. Koliko samo neumornih ljubitelja male djece provodi vrijeme na chatovima u namjeri da obrlati neku klinku ili možda klinca kako bi i takav monstrum dobio svoje zadovoljenje, seksualno. U pornografiji, poznato je da najbolje ide prodaja imitacije dječijih porno filmova. Punoljetne porno glumice se prikazuju kao djevojčice sa medvjedićima u ruci odašiljući poruku da je sasvim normalan seks između odraslih i djece. Ovo utiče na korisnika pornografije da na djecu gleda na seksualan način. Kada je riječ o pornografiji onda, ovdje, problem leži i u odnosima među ljudima na način kako ih ona prezentira. Problem je u duhu pornografije koji ostavlja traga u našoj svakodnevnici i postaje dijelom svega što nas okružuje. U pornografiji igraju ulogu i žene i muškarci čak i djeca. Uglavnom su žene stavljene u niži kontekst od muškaraca. One su često predstavljene poput stvari koje slušaju i koje vrijede samo onoliko koliko se mogu seksualno iskoristiti. Na taj način pornografija ubija njihovu osobnost i prikazuje ih kao robu u katalogu, tj. svedene su na seksualne objekte. Stoga su i karakteristike koje se hvale kao iskonski ženske i u društvu: poslušnost, pokornost, pristanak da budu sve što se od njih očekuje.
Postoje i suprotni slučajevi gdje obično debela muška gospoda visi naglavačke dok im neka vitalnija žena nanosi bol, ali takva vrsta pornogafije mnogo je manje zastupljena. Ako se uzme u obzir plitkoća gledišta pornografskih medija i činjenice da mladi danas oponašaju sve ono što vide ili čuju na popularnom mediju onda i ne iznenađuje činjenica da mnogo mladih muškaraca misle da ako su potrošili nešto novca za izlazak s nekom djevojkom, imaju pravo spavati sa njom. Pornografija nam govori da su žene lake, spremne spavati i sa potpunim strancima, da se mogu kupiti. Dakle, radi se o ponižavajućem svođenju kompleksnog ljudskog bića na dijelove tijela koji su važni, samo onoliko, koliko se mogu seksualno da iskoriste. Sve te karakteristike su prenesene i u svakodnevni život, jer je na nesreću naš mozak poput komjuterskog hard diska, ali onakav koji se ne bi mogao obrisati. Sve što napunimo u naš mozak u njemu ostaje i mijenja naš karakter. Da se na kraju vratimo na početak priče gdje mlada gospoda iz videoteke kriju svoje filmsko interesovanje pred pripadnicama ljepšeg spola. Da li su žene bića koje ne interesuje pornografija, koje ne možete naći pred stalkom sa porno filmovima, stvorenja koja moramo primoravati ili varati da bi dobili ispunjenje naših seksualnih namjera. Malo je vjerovatno da je ovaj odgovor potvrdan. Žene kao i muškarci uživaju u seksu i seks ih interesuje. Možda je samo drugačiji način na koji one to doživljavaju, uz više mašte i romantike, više na erotski nego pornografski način ... ili su možda samo brže ispred stalka sa tom vrstom video robe.
Pornografija? Ne, ne gledam ja to!
Da li vam je poznata ova scena? Jedno obično naselje. Jedna obična videoteka. U videoteci jedan ili više običnih momaka prebiru po naslovima za mlađe od osamnaest godina zabranjenog sadržaja. Čini se da u tom trenutku i ne primjećuju svijet oko sebe. Međutim, ako se na staklenim, ulaznim vratima pojavi silueta kakvog ženskog bića, zajapurenih ušiju i za obične momke neprimjerenom brzinom, prelaze na susjedne redove. Zainteresovano prevrću i glasno komentarišu okvire na čijim se naslovinicama nalaze Silvester Stalone, Jackie Chan ili neka slična akciona faca. Čim sporna ženska osoba izađe i zamakne iza videoteke, neprimjetno se vraćaju na staro mjesto. Još je stara, crkvena hijerarhija srednjega vijeka, obezvrijeđivala donji dio ljudskoga tijela, smatrala ga nemoralnim. Za nju mislimo da počiva stotinama godina iza nas, no da li je još uvijek u nekoj mjeri prisutna, a da toga nismo ni svjesni? Da li odbacujemo svoje niže dijelove tijela po tim nekim prastarim navikama ili se jednostavno stidimo jedni drugih iz samo nama znanih razloga. Naravno da svako treba da ima pravo na svoje seksualno uzbuđenje, ukoliko se za dobijanje seksualno uzbudljivog materijala ne koristi sila. Oni koji se ne slažu ne trebaju ni učestvovati. Npr. ako ste protiv pornografije ne trebate da čitate porno časopise i da gledate porno filmove. Međutim da li ste na taj način pobjegli od pornografije? Svakako da ne, danas je moderni čovjek okružen sa svih strana pornografskim djelima. Sa izloga kioska privlače nam poglede sočne scene, na plakatima zidova kina gole su ljepotice, tv kanali obiluju sličnim materijalom, samo je potrebno sačekati malo docnije sate. Zatim tu je svakako i internet; vjerovatno i malo dijete zna otipkati par bezobraznih riječi na tastaturi kućnog računara, kada roditelji nisu blizu, i brzinom prijenosa podataka uploviti u okean erotike. Samo ne treba zaboraviti da u tako velikim morima plivaju i krupne ribe – ajkule. Koliko samo neumornih ljubitelja male djece provodi vrijeme na chatovima u namjeri da obrlati neku klinku ili možda klinca kako bi i takav monstrum dobio svoje zadovoljenje, seksualno. U pornografiji, poznato je da najbolje ide prodaja imitacije dječijih porno filmova. Punoljetne porno glumice se prikazuju kao djevojčice sa medvjedićima u ruci odašiljući poruku da je sasvim normalan seks između odraslih i djece. Ovo utiče na korisnika pornografije da na djecu gleda na seksualan način. Kada je riječ o pornografiji onda, ovdje, problem leži i u odnosima među ljudima na način kako ih ona prezentira. Problem je u duhu pornografije koji ostavlja traga u našoj svakodnevnici i postaje dijelom svega što nas okružuje. U pornografiji igraju ulogu i žene i muškarci čak i djeca. Uglavnom su žene stavljene u niži kontekst od muškaraca. One su često predstavljene poput stvari koje slušaju i koje vrijede samo onoliko koliko se mogu seksualno iskoristiti. Na taj način pornografija ubija njihovu osobnost i prikazuje ih kao robu u katalogu, tj. svedene su na seksualne objekte. Stoga su i karakteristike koje se hvale kao iskonski ženske i u društvu: poslušnost, pokornost, pristanak da budu sve što se od njih očekuje.
Postoje i suprotni slučajevi gdje obično debela muška gospoda visi naglavačke dok im neka vitalnija žena nanosi bol, ali takva vrsta pornogafije mnogo je manje zastupljena. Ako se uzme u obzir plitkoća gledišta pornografskih medija i činjenice da mladi danas oponašaju sve ono što vide ili čuju na popularnom mediju onda i ne iznenađuje činjenica da mnogo mladih muškaraca misle da ako su potrošili nešto novca za izlazak s nekom djevojkom, imaju pravo spavati sa njom. Pornografija nam govori da su žene lake, spremne spavati i sa potpunim strancima, da se mogu kupiti. Dakle, radi se o ponižavajućem svođenju kompleksnog ljudskog bića na dijelove tijela koji su važni, samo onoliko, koliko se mogu seksualno da iskoriste. Sve te karakteristike su prenesene i u svakodnevni život, jer je na nesreću naš mozak poput komjuterskog hard diska, ali onakav koji se ne bi mogao obrisati. Sve što napunimo u naš mozak u njemu ostaje i mijenja naš karakter. Da se na kraju vratimo na početak priče gdje mlada gospoda iz videoteke kriju svoje filmsko interesovanje pred pripadnicama ljepšeg spola. Da li su žene bića koje ne interesuje pornografija, koje ne možete naći pred stalkom sa porno filmovima, stvorenja koja moramo primoravati ili varati da bi dobili ispunjenje naših seksualnih namjera. Malo je vjerovatno da je ovaj odgovor potvrdan. Žene kao i muškarci uživaju u seksu i seks ih interesuje. Možda je samo drugačiji način na koji one to doživljavaju, uz više mašte i romantike, više na erotski nego pornografski način ... ili su možda samo brže ispred stalka sa tom vrstom video robe.
-
car-x
- Posts: 3483
- Joined: 14/06/2002 00:00
- Location: Dunaj
- Contact:
#25
debela, evo je jedna malo duza kratka prica..
Gerda
Za Gerdu niko pouzdano ne zna kada se uselila u Fabriku. Zlobnici, po stažu ravnopravni Gerdi su je u danima nadahnuća zezali kako je radila i na samoj izgradnji Fabrike, miješajući onomad beton za neuništive temelje. Gerda je nekako sumnjivo mijenjala temu kad bi je ovako zezali, tako da niko od nas „mlađih“ nije znao je li ovo samo zajedljivost odbijenih mužjaka nakrnjenog ponosa ili je Gerda prije studija metafizike i proročanstva zbilja bila konkurencija mojim sunarodnjacima u tuđoj zemlji. Jedno je sigurno, Gerda je u Fabriku došla davno prije mene.
U to vrijeme Fabrika je imala skoro nedostižne kriterije kod prijema. Kako je po svaku cijenu željela biti dio svega, Gerda je ispunila prvi kriterij – rijetki studij stipendiran od neke strane nevladine organizacije. Dugo je prebirala po biltenima domaćih univerziteta kako bi našla nešto što joj odgovara. Skoro se bila odlučila za studij politike, smjer višepartijski sistem u Titovoj Jugoslaviji, ali kako nije bila u stanju naći bilo koji en-dži-o, koji bi to stipendirao, odlučila se prihvatiti ponudu Merlin Instituta iz Birmingema i upisati studij metafizike i proročanstva – odsjek kugla, grah i karte.
Rođena u Braunauu, nekadašnjem firerovom komšiluku, a direktno na granici između tadašnje SR Njemačke i treće Republike Austrije, ispunjavala je i drugi kriterij – nerazjašnjenu zemlju porijekla. Upravitelji Fabrike su ovaj kriterij uveli kako bi održali šarolikost populacije, koja bi opet dugoročno gledano proširivala vidike svih stanara i u svakom pogledu.
Seksualna opredijeljenost je bila treći kriterij i najmanji problem za Gerdu. Posesivna, zaljubljiva, nevjerovatno ljubomorna, ponekad hetero, ponekad homo, a najčešće nimfomanka. Ovako širokim spektrom seksualnih sklonosti mogla se tri puta useliti u Fabriku, a da to nikome ne zasmeta. Miješanje betona je bila i ostala zagonetka, ali miješanje karlično-sjedajnim aparatom bila je svakodnevna Gerdina aktivnost. Gerda je bila neka vrsta filtera za heteroseksualne muškarce, biseksualne i homoseksualne cure. Neoficijelno je bila četvrti kriterij u vrijeme dok su ona prva tri još postojala.
Mene je potrošila zabunom. Neko joj je rekao kako se u naš dom uselio neki zgodni Šveđanin. Gerda nije htjela da se petlja sa ljudima koji bi duže vremena ostali u Fabrici. Istog dana kada i Sven, koji je zbilja bio Šved i koji je u okviru EU programa „Orgasmus“ došao na pola godine u Fabriku, uselio sam se i ja. I to na Gerdin sprat. Mlad. Frišak. Željan poznanstava. Čudnog naglaska i, za prilike stranca odličnog poznavanja austrijskog hibrida njemačkog jezika. Bio sam pred kraj raspakivanja moje ogromne putne torbe u koju je stao cijeli moj imetak, kad je na moja vrata zakucala i, ne čekajući da je pozovem unutra, u sobu upala zgodna brineta. Predstavila mi se, ne prihvatajući moju ispruženu ruku, nego se naglo približila i cmoknula me u oba obraza, čudeći se mom netipičnom švedskom imenu. Sveukupna situacija me malkice zbunjivala, ali sam žarko želio pričati s nekim, pa se nisam previše uzbuđivao o mogućoj zabuni.
Objašnjavala mi je običaje u Fabrici, o partiju koji u moju čast večeras pravi moj cimer, o tome ko je glavni, kako stvari hodaju ovdje. Htio sam se tuširati, pa je ubrzo, jednako zagonetno kako je i ušla, iščezla iz moje sobe, da bi se pojavila poslije desetak minuta, direktno ispred mene golog u tuš kabini. Seksi bajka kakva se još samo u bezidejnim pornićima sresti može. U stvari, politički ispravno rečeno, više basna, jer je faktor iznenađenja skratio cjelokupnu radnju.
Isto veče je već cijeli sprat znao da se uselio novi lik. Iz Bosne. Ova teritorijalna ispravka je Gerdu izbacila iz takta. Dvoje mojih zemljaka u Fabrici su živjeli godinama i znalo se da mi nismo članovi nikakvih programa razmjene, niti bilo čega. Nije došla na zabavu u moje ime. Vremenom je skontala kako nema razloga da se na mene ljuti, pa smo u ostatku našeg zajedničkog fabričkog bivstvovanja poprilično dobro sarađivali, sklanjajući se jedno drugom s puta, kad god je to bilo moguće.
Bila je poprilično komplikovana osoba. Svi su znali da je nimfomanka, i kao takva vrlo poželjna među muškom populacijom, ali su je svi uglavnom izbjegavali zbog scena koje je svojim zagondžijama znala napraviti. Bila je jako posesivna, a uz to se još i vrlo lako zaljubljivala. Po plastičnim tanjirima i šoljama se moglo prepoznati ko se u dato vrijeme jebe sa Gerdom. Nijedan nije odnio svo suđe koji bi donio sa sobom, jer bi ga Gerda u napadu bijesa uglavnom razlupala u atomski sitne dijelove. Njen izabranik je morao da se kloni bilo kakvih hodničnih sijela, prijateljske razmjene skripti i zabilješki, ili bilo koje druge aktivnosti sa sustanarkama. Često se znalo desiti da svoje noćne aktivnosti organizuje sa nekim liberalnijim parom. Njih dvoje i Gerda. Takve seanse su obično završavale u velikom haosu i katastrofi. Poslije kraha, on bi danima sjedio u svojoj sobi, jedući plastičnim noževima i viljuškama, a ona bi čekala proljeće i vrijeme kada će joj kosa izrasti na pokazivu dužinu. A Gerda je gurala dalje.
Čisto politički gledano, Gerda je desničar. Totalna konzerva. Djeda su joj strijeljali u nirnberškom procesu, kako je ona tvrdila, neopravdano. To joj je bio dovoljan povod, da se od svoje osamnaeste godine politički aktivira u jednoj ultradesničarskoj partiji. U Fabrici nas je bilo sa svih strana svijeta. Potencijalni naturalizirani Austrijanci i azilanti. Politika je bila uglavnom tabu tema, ali kad bi je načeli, mi stranci smo uglavnom bili svjedoci lokalne svađe između Gerde i većine domaćih. Gerdino političko opredjeljenje je najviše smetalo njenoj mami, ubijeđenoj liberalki. Njoj nije mogla polupati suđe, ali je sopstvenu mater kažnjavala nedolascima kući poslije svake žustrije rasprave.
Gerda je svojim stalnim prisustvom postala zaštitni znak naše studentske zajednice. Njenim iseljenjem, Fabrika je krenula svojim neizbježnim putem u katastrofu. Sve je počelo useljenjem ruskih baletana, koji su krali sve što se miče. Ti nježni, slatki dječaci su jednostavno odnijeli sve što nije bilo vezano lancima. Gerda je nagovijestila svoj odlazak kad joj je iznenada, u sred bijela dana nestala njena proročanska kugla. Organizovali smo potragu po svim sobama, zaključali sve izlaze, ali kugla je jednostavno nestala. U to vrijeme ni sumnjali nismo na Ruse. Kugle nije bilo i Gerda se nekako primirila. Par dana poslije iz kuhinje se čula vriska i galama, pa smo se svi okupili da vidimo čemu tolika frka. Kako se ispostavilo, Gerda je po prvi put bila sa više muškaraca istovremeno. Rusa. Baletana. Jebali su je vezanu. Svaki ponaosob. Možda joj se to i svidjelo, ali sigurno joj se nije svidjela video-kaseta koja se tog dana pojavila na našem spratu i koju su već bili počeli gledati, kad je Gerda došla sa predavanja. Jebala im je i Gorbačova i Jeljcina i perestrojku i balet i votku i baćušku i mamušku i sve redom, čega bi se u histeričnom napadu sjetila. Dograbila je nečiju sataru i uputila se u obračun, u njen lični staljingradski front.
Srećom, Rusa nije bilo. Mi smo je uspjeli nekako umiriti. Još isto veče je otišla kući, da bi poslije par dana došla, pokupila svoje stvari i nekolicini nas ostavila samo svoju e-mail adresu, ne želeći reći ni gdje ide, ni šta, ni kako dalje. Dvije godine, dva mjeseca i 13 dana poslije, firma u čijem je vlasništvu bila Fabrika, proglasila je bankrot i dala nam mjesec dana roka da se preselimo.
S Gerdom sam do prije godinu dana bio u redovnom kontaktu. Sretno udata, majka dvoje malodobne djece, tada mi se javila da sa svojim mužem ide u Meksiko gdje će otvoriti internet-kafanu. Od tada se više nije javila. Ona. Gerda.
Gerda
Za Gerdu niko pouzdano ne zna kada se uselila u Fabriku. Zlobnici, po stažu ravnopravni Gerdi su je u danima nadahnuća zezali kako je radila i na samoj izgradnji Fabrike, miješajući onomad beton za neuništive temelje. Gerda je nekako sumnjivo mijenjala temu kad bi je ovako zezali, tako da niko od nas „mlađih“ nije znao je li ovo samo zajedljivost odbijenih mužjaka nakrnjenog ponosa ili je Gerda prije studija metafizike i proročanstva zbilja bila konkurencija mojim sunarodnjacima u tuđoj zemlji. Jedno je sigurno, Gerda je u Fabriku došla davno prije mene.
U to vrijeme Fabrika je imala skoro nedostižne kriterije kod prijema. Kako je po svaku cijenu željela biti dio svega, Gerda je ispunila prvi kriterij – rijetki studij stipendiran od neke strane nevladine organizacije. Dugo je prebirala po biltenima domaćih univerziteta kako bi našla nešto što joj odgovara. Skoro se bila odlučila za studij politike, smjer višepartijski sistem u Titovoj Jugoslaviji, ali kako nije bila u stanju naći bilo koji en-dži-o, koji bi to stipendirao, odlučila se prihvatiti ponudu Merlin Instituta iz Birmingema i upisati studij metafizike i proročanstva – odsjek kugla, grah i karte.
Rođena u Braunauu, nekadašnjem firerovom komšiluku, a direktno na granici između tadašnje SR Njemačke i treće Republike Austrije, ispunjavala je i drugi kriterij – nerazjašnjenu zemlju porijekla. Upravitelji Fabrike su ovaj kriterij uveli kako bi održali šarolikost populacije, koja bi opet dugoročno gledano proširivala vidike svih stanara i u svakom pogledu.
Seksualna opredijeljenost je bila treći kriterij i najmanji problem za Gerdu. Posesivna, zaljubljiva, nevjerovatno ljubomorna, ponekad hetero, ponekad homo, a najčešće nimfomanka. Ovako širokim spektrom seksualnih sklonosti mogla se tri puta useliti u Fabriku, a da to nikome ne zasmeta. Miješanje betona je bila i ostala zagonetka, ali miješanje karlično-sjedajnim aparatom bila je svakodnevna Gerdina aktivnost. Gerda je bila neka vrsta filtera za heteroseksualne muškarce, biseksualne i homoseksualne cure. Neoficijelno je bila četvrti kriterij u vrijeme dok su ona prva tri još postojala.
Mene je potrošila zabunom. Neko joj je rekao kako se u naš dom uselio neki zgodni Šveđanin. Gerda nije htjela da se petlja sa ljudima koji bi duže vremena ostali u Fabrici. Istog dana kada i Sven, koji je zbilja bio Šved i koji je u okviru EU programa „Orgasmus“ došao na pola godine u Fabriku, uselio sam se i ja. I to na Gerdin sprat. Mlad. Frišak. Željan poznanstava. Čudnog naglaska i, za prilike stranca odličnog poznavanja austrijskog hibrida njemačkog jezika. Bio sam pred kraj raspakivanja moje ogromne putne torbe u koju je stao cijeli moj imetak, kad je na moja vrata zakucala i, ne čekajući da je pozovem unutra, u sobu upala zgodna brineta. Predstavila mi se, ne prihvatajući moju ispruženu ruku, nego se naglo približila i cmoknula me u oba obraza, čudeći se mom netipičnom švedskom imenu. Sveukupna situacija me malkice zbunjivala, ali sam žarko želio pričati s nekim, pa se nisam previše uzbuđivao o mogućoj zabuni.
Objašnjavala mi je običaje u Fabrici, o partiju koji u moju čast večeras pravi moj cimer, o tome ko je glavni, kako stvari hodaju ovdje. Htio sam se tuširati, pa je ubrzo, jednako zagonetno kako je i ušla, iščezla iz moje sobe, da bi se pojavila poslije desetak minuta, direktno ispred mene golog u tuš kabini. Seksi bajka kakva se još samo u bezidejnim pornićima sresti može. U stvari, politički ispravno rečeno, više basna, jer je faktor iznenađenja skratio cjelokupnu radnju.
Isto veče je već cijeli sprat znao da se uselio novi lik. Iz Bosne. Ova teritorijalna ispravka je Gerdu izbacila iz takta. Dvoje mojih zemljaka u Fabrici su živjeli godinama i znalo se da mi nismo članovi nikakvih programa razmjene, niti bilo čega. Nije došla na zabavu u moje ime. Vremenom je skontala kako nema razloga da se na mene ljuti, pa smo u ostatku našeg zajedničkog fabričkog bivstvovanja poprilično dobro sarađivali, sklanjajući se jedno drugom s puta, kad god je to bilo moguće.
Bila je poprilično komplikovana osoba. Svi su znali da je nimfomanka, i kao takva vrlo poželjna među muškom populacijom, ali su je svi uglavnom izbjegavali zbog scena koje je svojim zagondžijama znala napraviti. Bila je jako posesivna, a uz to se još i vrlo lako zaljubljivala. Po plastičnim tanjirima i šoljama se moglo prepoznati ko se u dato vrijeme jebe sa Gerdom. Nijedan nije odnio svo suđe koji bi donio sa sobom, jer bi ga Gerda u napadu bijesa uglavnom razlupala u atomski sitne dijelove. Njen izabranik je morao da se kloni bilo kakvih hodničnih sijela, prijateljske razmjene skripti i zabilješki, ili bilo koje druge aktivnosti sa sustanarkama. Često se znalo desiti da svoje noćne aktivnosti organizuje sa nekim liberalnijim parom. Njih dvoje i Gerda. Takve seanse su obično završavale u velikom haosu i katastrofi. Poslije kraha, on bi danima sjedio u svojoj sobi, jedući plastičnim noževima i viljuškama, a ona bi čekala proljeće i vrijeme kada će joj kosa izrasti na pokazivu dužinu. A Gerda je gurala dalje.
Čisto politički gledano, Gerda je desničar. Totalna konzerva. Djeda su joj strijeljali u nirnberškom procesu, kako je ona tvrdila, neopravdano. To joj je bio dovoljan povod, da se od svoje osamnaeste godine politički aktivira u jednoj ultradesničarskoj partiji. U Fabrici nas je bilo sa svih strana svijeta. Potencijalni naturalizirani Austrijanci i azilanti. Politika je bila uglavnom tabu tema, ali kad bi je načeli, mi stranci smo uglavnom bili svjedoci lokalne svađe između Gerde i većine domaćih. Gerdino političko opredjeljenje je najviše smetalo njenoj mami, ubijeđenoj liberalki. Njoj nije mogla polupati suđe, ali je sopstvenu mater kažnjavala nedolascima kući poslije svake žustrije rasprave.
Gerda je svojim stalnim prisustvom postala zaštitni znak naše studentske zajednice. Njenim iseljenjem, Fabrika je krenula svojim neizbježnim putem u katastrofu. Sve je počelo useljenjem ruskih baletana, koji su krali sve što se miče. Ti nježni, slatki dječaci su jednostavno odnijeli sve što nije bilo vezano lancima. Gerda je nagovijestila svoj odlazak kad joj je iznenada, u sred bijela dana nestala njena proročanska kugla. Organizovali smo potragu po svim sobama, zaključali sve izlaze, ali kugla je jednostavno nestala. U to vrijeme ni sumnjali nismo na Ruse. Kugle nije bilo i Gerda se nekako primirila. Par dana poslije iz kuhinje se čula vriska i galama, pa smo se svi okupili da vidimo čemu tolika frka. Kako se ispostavilo, Gerda je po prvi put bila sa više muškaraca istovremeno. Rusa. Baletana. Jebali su je vezanu. Svaki ponaosob. Možda joj se to i svidjelo, ali sigurno joj se nije svidjela video-kaseta koja se tog dana pojavila na našem spratu i koju su već bili počeli gledati, kad je Gerda došla sa predavanja. Jebala im je i Gorbačova i Jeljcina i perestrojku i balet i votku i baćušku i mamušku i sve redom, čega bi se u histeričnom napadu sjetila. Dograbila je nečiju sataru i uputila se u obračun, u njen lični staljingradski front.
Srećom, Rusa nije bilo. Mi smo je uspjeli nekako umiriti. Još isto veče je otišla kući, da bi poslije par dana došla, pokupila svoje stvari i nekolicini nas ostavila samo svoju e-mail adresu, ne želeći reći ni gdje ide, ni šta, ni kako dalje. Dvije godine, dva mjeseca i 13 dana poslije, firma u čijem je vlasništvu bila Fabrika, proglasila je bankrot i dala nam mjesec dana roka da se preselimo.
S Gerdom sam do prije godinu dana bio u redovnom kontaktu. Sretno udata, majka dvoje malodobne djece, tada mi se javila da sa svojim mužem ide u Meksiko gdje će otvoriti internet-kafanu. Od tada se više nije javila. Ona. Gerda.