Njen nastanak je rezultat suradnje hrvatskih političkih vođa s vođama Srba Prečana i prinudnog napuštanja koncepta centralizma od strane srbijanskih političara i dvora. Stvorena je na temelju političkog sporazuma između Dragiše Cvetkovića, predsjednika jugoslavenske vlade i predstavnika srbijanskih političkih čimbenika okupljenih oko kneza namjesnika Pavla i Vladka Mačeka, čelnika HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije (u kojoj je sudjelovala prečanska Samostalna demokratska stranka) predstavnika najjače hrvatske političke skupine (tzv. sporazum Cvetković-Maček). Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. Poznata je kao "mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja".
Banovina Hrvatska rezultat je pokušaja rješavanja hrvatskog pitanja i stvaranja mogućnosti za opstanak jugoslavenske države u okolnostima zaoštrenih europskih političkih prilika uoči II. svjetskog rata. Hrvatska strana smatrala je utvrđena rješenja privremenima, tj. etapom u cjelovitu preuređenju jugoslavenske kraljevine. Banovina Hrvatska uspostavljena je na temelju članka 116. Ustava iz 1931., dakle kao izvanredna mjera, uz istodobno raspuštanje Narodnoga predstavništva, kako bi se izbjeglo neizvjesno potvrđivanje Uredbe u Narodnoj skupštini. Njezinom uspostavom bitno su se promijenile političko-teritorijalna organizacija i ovlasti vlasti Kraljevine Jugoslavije, jer je stvorena zasebna jedinica sa širokim ovlastima u području zakonodavne, upravne i sudske vlasti s obilježjima državnosti, koja su je približavala statusu federalne jedinice.
Banovinu Hrvatsku činile su dotadašnje banovine Savska i Primorska te kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica, dakle najveći dio područja Kraljevine Jugoslavije s većinskim hrvatskim pučanstvom. U njezine su ovlasti preneseni poslovi poljoprivrede, trgovine, industrije, šuma, rudnika, građevina, socijalne politike i narodnog zdravlja, tjelesnog odgoja, pravde, prosvjete i unutarnje uprave, tj. većina poslova, osim vanjskih, vojnih i sigurnosnih te onih poslova koji su osiguravali jedinstveni gospodarski i novčarski sustav. Poslije je tim ovlastima dodano sudstvo i oružništvo. Banovina je imala veliko značenje, budući da je njome obnovljena hrvatska državnost, izgubljena 1918., konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobivena je i toliko željena autonomija od Beograda. Po prvi put još od srednjeg vijeka, većina hrvatskog naroda se našla u jednoj teritorijalnoj jedinici. Hrvati su dočekali stvaranje Banovine kao prvi korak prema hrvatskoj nezavisnosti.
Predviđena je potrebna financijske samostalnost iz autonomnih prihoda kako bi Banovina uspješno mogla obavljati poslove iz svojih ovlasti. Organizacija vlasti u Banovini Hrvatskoj predviđala je da zakonodavnu vlast u ovlastima Banovine obavljaju zajednički kralj i Sabor. Sabor je vrhovno zakonodavno i predstavničko tijelo u poslovima iz ovlasti Banovine. Upravnu vlast imao je ban, koji je morao supotpisati svaki pisani čin kraljevske vlasti u Banovini. Bana je imenovao kralj, a odgovoran je Saboru i kralju. Banska se vlast ostvarivala preko 11 odjela kojima su na čelu bili odjelni predstojnici što ih je postavljao ban. Prvi ban Banovine Hrvatske bio je Ivan Šubašić.
Usporedba: Banovina Hrvatska - Republika Hrvatska
Zastava
Grb
Oznaka Žandarmerijske brigade Banovine Hrvatske
Zastava Banovine Hrvatske u civilnoj upotrebi (nije korištena u službene svrhe)
Porezna marka Banovine Hrvatske
Registarska pločica Banovine Hrvatske