K.K. BOSNA 05/04/1979!!!

[Pjanic15]

[MHAB]

Opet Bosna šaptom pade. Kako god okreneš od Bosne ne ostade ništa. Kažu da je čak i Boško otišao u penziju. Dovoljno sam star da sam se radovao svim Bosninim titulama koje je osvojila počevši od onih u Jugoslaviji do one zadnje čini mi se 2008. godine sa Jurom. Jedino što ne pamtim i čemu ne svijedočim ličnim iskustvom je titula prvaka druge lige koju je Bosna predvođena Bošom osvojila kada je u Skenderiji u majstorici pobjedila KK Željezničar i kao prvak druge lige ušla u elitno prvoligaško društvo u bivšoj državi.

Dovoljno sam star da pamtim majstoricu u Beogradu koju smo izgubili od Jugoplastike košem Šolmana u zadnjoj sekundi sa zvukom sirene iako smo samo nekoliko minuta prije kraja vodili sa devet poena razlike, a tada nije bilo trice. Nikad neću zaboraviti sreću igrača na tom time out-u nekoliko minuta prije kraja i njihove osmjehe tipičane za mladiće koji vjeruju da je sve završeno ne znajući da će kraj biti izuzetno bolan za sve nas koji smo gledajući ih uz televizore igrali zajedno sa njima u tom za mene tada vrlo dalekom Beogradu. Njihovo životno iskustvo je bilo još uvijek vrlo malo da bi ih naučilo da budu oprezani do kraja. Dakle, Jugoplastici je trebalo da poentira u pet napada više od nas u tih nekoliko minuta i to im je uspjelo. Tada sam prvi put plakao zbog Bosne.

Dovoljno sam star da pamtim spektakularno finale kupa Radivoja Koraća u Banja Luci koje smo izgubili od Partizana. Tada sam drugi put plakao zbog Bosne. To finale je koliko se sjećan odigrano jedne srijede,a onda smo ih u subotu nakon svega nekoliko dana dobili usred Beograda i na taj način faktički ovjerili svoju prvu titulu.

Dovoljno sam star da pamtim i Grenobl i kolo ispred robne kuće Sarajka nakon pobjede u finalu Kupa europskih šampiona. Te godine smo pobjedili sve utakmice kući i jednu, samo jednu, u gostima u toj famoznoj grupi od šest ekipa iz koje su samo dvije prvoplasirane igrale finale jer tada nije bilo završnog turnira koji se danas zove Final four. Pobjedili smo holandsku ekipu Nashua (ili kako se već piše) iz grada Den Bosh.

Dovoljno sam star da pamtim i brku Matijevića, onu lopinu koja je nakon što je proteklo vrijeme utakmice svirala faul na pokojnom Draženu, a ovaj tada još dječak lagano ubacio oba slobodna i donio titulu Šibenci. Pamtim i Vasila Tupurkovskog kako u jednom od svojih džempera dodjeljuje medalje igračima Šibenke. Titula koja je trajala manje od 24. sata. Tada sam treći put plakao zbog Bosne. Sutradan neke relativno sunčane nedelje sam sa roditeljima bio na vikendici i kao svaki dječak zaluđen sportom slušao nedeljni radio prenos fudbalskih utakmica šampionata Jugoslavije. Tada sam u nekim vjestima čuo odluku da se utakmica poništava i da se igra majstorica u Novom Sadu na koju Šibenka neće doći. I dalje vjerujem da smo u Šibeniku bili pokradeni u režiji lopuže sa prezimenom Matijević i da je ovom odlukom kosmička pravda zadovoljena. Isto tako sam siguran da je umjesto Šibenke bila neka od većih ekipa iz bivše države poput Partizana, Jugoplastike, Cibone ili Zadra majstorica se nikad ne bi desila. Takođe sam siguran i da je suđen za nas takav faul utakmica nikad ne bi bila ponovljena. Jednostavno Bosna je bila velika, a Šibenka mala i tako se moralo završiti.

Dovoljno sam star da se pamtim Jefu i njegov bordo kišobran na kome je na svakom od polja bilo napisano jedno od imena naših igrača. Pamtim i palestinske ili arapske studente općenito koji su studirali u Sarajevu i koji bi svaki put dolazili da navijaju za Bosnu kada bi ona igrala protiv nekog od izraelskih klubova. Uvjek su ove utakmice bile jako uzbudljve pogotovo kada bi se igralo u maloj dvorani Skenderije.

Dovoljno sam star da pamtim gotovo sve generacije Bosne od one predvođene rahmetli Kinđetom pa da one predratne sa Nenom, Avdijom, Dževdom dok nije otišao u Cibonu, Radulovićem, Bukvom itd. Pamtim i svoju dječačku sreću kada je jedne subote, vrlo brzo nakon Grenobla, rahmetli Kinđe došao u moju osnovnu školu kao i njegovog autograma na nekom izviđačkom vodiču koji mi se tada prvi našao pri ruci. Na jednoj stranici je bila isprintana crvena ruža, a do nje na bjelom djelu te stranice Kinđetov potpis. Taj list papira je junački izdržao sve selidbe pažljivo čuvan, sve dok nekada tokom rata nije junački položio svoj život kao papir za potpalu peći bubnjare. Sada mi iz ove perspektive to izgleda kao simolično spaljivanje mojih uspomena vezanih za Bosnu sa kojom sam odrastao i koja mi je bila bitna kao i članovi moje najbliže porodice. Nestali su fizički artefakti te ljubavi i ostale su samo uspomene koje blijede sa svakom novom godinom na mojim leđima.

Dovoljno sam star da se sjećam priče za koju ni dan danas ne znam da li je istinita ili samo dobro smišljena anegdota. Pričalo se da su Rašu Radovanovića vodili kod Gordane Magaš na ples da mu poprave kordinaciju pokreta, jer je bio izrazito nezgrapan na početku karijere kada je došao iz Nikšića. Kasnije je ispod ruke provlačio loptu gorostasnom Tkačenku i postizao vrlo elegantne koševe. Kako god bilo hvala ti Gordana makar za iluziju koja živi u mojoj glavi.

I poslije rata sam išao dosta redovno na utakmice i svjedočio usponima i padovima Bosne. I dalje sam je volio, ali to više nije bila ona moja Bosna sa kojom sam odrastao. Nije kriva Bosna, a nisam kriv ni ja. Jednostavno se sve promjenilo. I klub i grad i država. Svima nama je rat napravio nepopravljive promjene.

Prije održavanja ove, ispostaviće se na žalost istorijske sjednice, znao sam kakav je plan jer su neki moji prijatelji članovi skupštine kluba. Umiranje Bosne je trajalo dugo i ona je umrla u teškom hropcu. Kaže se za ljude koji teško umiru da kaju grijehe. Svoje ili tuđe. Za mene je način na koji je umirala Bosna samo potvrda toga. Siguran sam da je svojom teškom i dugotrajnom bolešću kajala naše grijehe za sve što smo joj uradili od rata do danas. Patila se i jako teško umrla kajući sve naše zablude i želje da budemo veći nego što smo to mogli biti. Najčešće nevini najviše pate. Nisam plakao čak nisam bio ni previše tužan taj dan, tu srijedu kada se održavala sjednica. Učinilo mi se da je licemjerno biti tužan u srijedu, ako u utorak, dan pred skupštinu, zaokupljen svakodnevnim preživljavanjem, nisam ni pomislio na skupštinu niti mi je Bosna bila na kraj pameti kao ni većini onih koji sada za njom jako i bučno žaluju optužujući sve i svakog za propast Bosne. Tipičan duh palanke koji je preplavio ovaj grad. Nije samo Bosna umrla u ovom gradu. Umrlo je mnogo drugih sportskih klubova, ali ni jedan od njih nije bio ono što nam je bila Bosna. Da se ja nešto pitam (ali na žalost ili sreću se ništa ne pitam) na njen grob bih postavio stećak. Smrću Bosne nestao je jedan možda i najvažniji simbol našeg grada iz njegovog najsretnijeg vremena još od trenutka kada je Princip ubio Ferdinanda, Tih deset godina koje počinju negdje početkom druge polovine sedamdesetih godina prošlog vijeka i završavaju se sa olimpijadom su najuspješnije godine ovog grada u svakom pogledu, a upravo je Bosna najsjajniji simbol tog perioda.

Ovo sam počeo pisati kao obični post, sa željom da repliciram nekim koji su već nešto napisali, ali je nekako raslo i pretvorilo se moje intimno opraštanje od Bosne kakvu sam znao, volio i uz koju sam odrastao. Sve ovo što će se dešavati u budućnosti neće biti moja Bosna. Ovo ne znači da Bosna Royal ne treba postojati niti da je možda u budućnosti nećemo zavoljeti i bodriti uključujući i mene. Tom novom klubu želim sve najbolje, puno godina postojanja i što je moguće više titula, ali će za mene on uvijek biti Royal kako se god bude zvao. Prava Bosna može biti samo jedna kao i što je samo jedan pravi Valter, dok su svi drugi lažni.....

[Bodkin]

Meni je fascinantno to, kako sada svi drobe o tome kako je Bosna propala a niko da predloži ni zrno neke inicijative kako spasiti Bosnu.

nema je. isto kao da kazes koja je inicijativa da se spase neki prijeratni giganti. jednostavno je nemoguce. konakovici, avdici, imamovici i ostali prijatelji kluba su spickali sve i zavalili klub za iducih 10 godina. a dobro je krenulo. bila je furka igrati kosarku u sarajevu tih godina. basketa u svaom naselju. danas imaju 3 kosa u cijelom gradu gdje mozes basketati. svi ostali igraju ps ili xbox...

i dobro je @vrza i kako vec mu je nick napisao. dok je bosna bila top, davali su one vip karte i karte iz parter pacijentima zescim samo da ih vide na tv-u. jebote sjecam se lika koji je svaki put bio na tekmi, frajer se hvata za glavu i pizdi na sudiju, a on odsvirao faul u napadu i lopta za bosnu jebote frajer pravila nije znao ali je nabio neki sesir i hipsterske naocale i na tv-u

[Bodkin]

Opet Bosna šaptom pade. Kako god okreneš od Bosne ne ostade ništa. Kažu da je čak i Boško otišao u penziju. .

sve sto cu reci za ovoga je hrak pljuc. a post je fin, emotivan.

[drag_gost]

Opet Bosna šaptom pade. Kako god okreneš od Bosne ne ostade ništa. Kažu da je čak i Boško otišao u penziju. Dovoljno sam star da sam se radovao svim Bosninim titulama koje je osvojila počevši od onih u Jugoslaviji do one zadnje čini mi se 2008. godine sa Jurom. Jedino što ne pamtim i čemu ne svijedočim ličnim iskustvom je titula prvaka druge lige koju je Bosna predvođena Bošom osvojila kada je u Skenderiji u majstorici pobjedila KK Željezničar i kao prvak druge lige ušla u elitno prvoligaško društvo u bivšoj državi.

Dovoljno sam star da pamtim majstoricu u Beogradu koju smo izgubili od Jugoplastike košem Šolmana u zadnjoj sekundi sa zvukom sirene iako smo samo nekoliko minuta prije kraja vodili sa devet poena razlike, a tada nije bilo trice. Nikad neću zaboraviti sreću igrača na tom time out-u nekoliko minuta prije kraja i njihove osmjehe tipičane za mladiće koji vjeruju da je sve završeno ne znajući da će kraj biti izuzetno bolan za sve nas koji smo gledajući ih uz televizore igrali zajedno sa njima u tom za mene tada vrlo dalekom Beogradu. Njihovo životno iskustvo je bilo još uvijek vrlo malo da bi ih naučilo da budu oprezani do kraja. Dakle, Jugoplastici je trebalo da poentira u pet napada više od nas u tih nekoliko minuta i to im je uspjelo. Tada sam prvi put plakao zbog Bosne.

Dovoljno sam star da pamtim spektakularno finale kupa Radivoja Koraća u Banja Luci koje smo izgubili od Partizana. Tada sam drugi put plakao zbog Bosne. To finale je koliko se sjećan odigrano jedne srijede,a onda smo ih u subotu nakon svega nekoliko dana dobili usred Beograda i na taj način faktički ovjerili svoju prvu titulu.

Dovoljno sam star da pamtim i Grenobl i kolo ispred robne kuće Sarajka nakon pobjede u finalu Kupa europskih šampiona. Te godine smo pobjedili sve utakmice kući i jednu, samo jednu, u gostima u toj famoznoj grupi od šest ekipa iz koje su samo dvije prvoplasirane igrale finale jer tada nije bilo završnog turnira koji se danas zove Final four. Pobjedili smo holandsku ekipu Nashua (ili kako se već piše) iz grada Den Bosh.

Dovoljno sam star da pamtim i brku Matijevića, onu lopinu koja je nakon što je proteklo vrijeme utakmice svirala faul na pokojnom Draženu, a ovaj tada još dječak lagano ubacio oba slobodna i donio titulu Šibenci. Pamtim i Vasila Tupurkovskog kako u jednom od svojih džempera dodjeljuje medalje igračima Šibenke. Titula koja je trajala manje od 24. sata. Tada sam treći put plakao zbog Bosne. Sutradan neke relativno sunčane nedelje sam sa roditeljima bio na vikendici i kao svaki dječak zaluđen sportom slušao nedeljni radio prenos fudbalskih utakmica šampionata Jugoslavije. Tada sam u nekim vjestima čuo odluku da se utakmica poništava i da se igra majstorica u Novom Sadu na koju Šibenka neće doći. I dalje vjerujem da smo u Šibeniku bili pokradeni u režiji lopuže sa prezimenom Matijević i da je ovom odlukom kosmička pravda zadovoljena. Isto tako sam siguran da je umjesto Šibenke bila neka od većih ekipa iz bivše države poput Partizana, Jugoplastike, Cibone ili Zadra majstorica se nikad ne bi desila. Takođe sam siguran i da je suđen za nas takav faul utakmica nikad ne bi bila ponovljena. Jednostavno Bosna je bila velika, a Šibenka mala i tako se moralo završiti.

Dovoljno sam star da se pamtim Jefu i njegov bordo kišobran na kome je na svakom od polja bilo napisano jedno od imena naših igrača. Pamtim i palestinske ili arapske studente općenito koji su studirali u Sarajevu i koji bi svaki put dolazili da navijaju za Bosnu kada bi ona igrala protiv nekog od izraelskih klubova. Uvjek su ove utakmice bile jako uzbudljve pogotovo kada bi se igralo u maloj dvorani Skenderije.

Dovoljno sam star da pamtim gotovo sve generacije Bosne od one predvođene rahmetli Kinđetom pa da one predratne sa Nenom, Avdijom, Dževdom dok nije otišao u Cibonu, Radulovićem, Bukvom itd. Pamtim i svoju dječačku sreću kada je jedne subote, vrlo brzo nakon Grenobla, rahmetli Kinđe došao u moju osnovnu školu kao i njegovog autograma na nekom izviđačkom vodiču koji mi se tada prvi našao pri ruci. Na jednoj stranici je bila isprintana crvena ruža, a do nje na bjelom djelu te stranice Kinđetov potpis. Taj list papira je junački izdržao sve selidbe pažljivo čuvan, sve dok nekada tokom rata nije junački položio svoj život kao papir za potpalu peći bubnjare. Sada mi iz ove perspektive to izgleda kao simolično spaljivanje mojih uspomena vezanih za Bosnu sa kojom sam odrastao i koja mi je bila bitna kao i članovi moje najbliže porodice. Nestali su fizički artefakti te ljubavi i ostale su samo uspomene koje blijede sa svakom novom godinom na mojim leđima.

Dovoljno sam star da se sjećam priče za koju ni dan danas ne znam da li je istinita ili samo dobro smišljena anegdota. Pričalo se da su Rašu Radovanovića vodili kod Gordane Magaš na ples da mu poprave kordinaciju pokreta, jer je bio izrazito nezgrapan na početku karijere kada je došao iz Nikšića. Kasnije je ispod ruke provlačio loptu gorostasnom Tkačenku i postizao vrlo elegantne koševe. Kako god bilo hvala ti Gordana makar za iluziju koja živi u mojoj glavi.

I poslije rata sam išao dosta redovno na utakmice i svjedočio usponima i padovima Bosne. I dalje sam je volio, ali to više nije bila ona moja Bosna sa kojom sam odrastao. Nije kriva Bosna, a nisam kriv ni ja. Jednostavno se sve promjenilo. I klub i grad i država. Svima nama je rat napravio nepopravljive promjene.

Prije održavanja ove, ispostaviće se na žalost istorijske sjednice, znao sam kakav je plan jer su neki moji prijatelji članovi skupštine kluba. Umiranje Bosne je trajalo dugo i ona je umrla u teškom hropcu. Kaže se za ljude koji teško umiru da kaju grijehe. Svoje ili tuđe. Za mene je način na koji je umirala Bosna samo potvrda toga. Siguran sam da je svojom teškom i dugotrajnom bolešću kajala naše grijehe za sve što smo joj uradili od rata do danas. Patila se i jako teško umrla kajući sve naše zablude i želje da budemo veći nego što smo to mogli biti. Najčešće nevini najviše pate. Nisam plakao čak nisam bio ni previše tužan taj dan, tu srijedu kada se održavala sjednica. Učinilo mi se da je licemjerno biti tužan u srijedu, ako u utorak, dan pred skupštinu, zaokupljen svakodnevnim preživljavanjem, nisam ni pomislio na skupštinu niti mi je Bosna bila na kraj pameti kao ni većini onih koji sada za njom jako i bučno žaluju optužujući sve i svakog za propast Bosne. Tipičan duh palanke koji je preplavio ovaj grad. Nije samo Bosna umrla u ovom gradu. Umrlo je mnogo drugih sportskih klubova, ali ni jedan od njih nije bio ono što nam je bila Bosna. Da se ja nešto pitam (ali na žalost ili sreću se ništa ne pitam) na njen grob bih postavio stećak. Smrću Bosne nestao je jedan možda i najvažniji simbol našeg grada iz njegovog najsretnijeg vremena još od trenutka kada je Princip ubio Ferdinanda, Tih deset godina koje počinju negdje početkom druge polovine sedamdesetih godina prošlog vijeka i završavaju se sa olimpijadom su najuspješnije godine ovog grada u svakom pogledu, a upravo je Bosna najsjajniji simbol tog perioda.

Ovo sam počeo pisati kao obični post, sa željom da repliciram nekim koji su već nešto napisali, ali je nekako raslo i pretvorilo se moje intimno opraštanje od Bosne kakvu sam znao, volio i uz koju sam odrastao. Sve ovo što će se dešavati u budućnosti neće biti moja Bosna. Ovo ne znači da Bosna Royal ne treba postojati niti da je možda u budućnosti nećemo zavoljeti i bodriti uključujući i mene. Tom novom klubu želim sve najbolje, puno godina postojanja i što je moguće više titula, ali će za mene on uvijek biti Royal kako se god bude zvao. Prava Bosna može biti samo jedna kao i što je samo jedan pravi Valter, dok su svi drugi lažni.....

+1!

Svaka cast doktore, odlican tekst. Veliko postovanje za tebe.

[Pravi Valter]

Opet Bosna šaptom pade. Kako god okreneš od Bosne ne ostade ništa. Kažu da je čak i Boško otišao u penziju. Dovoljno sam star da sam se radovao svim Bosninim titulama koje je osvojila počevši od onih u Jugoslaviji do one zadnje čini mi se 2008. godine sa Jurom. Jedino što ne pamtim i čemu ne svijedočim ličnim iskustvom je titula prvaka druge lige koju je Bosna predvođena Bošom osvojila kada je u Skenderiji u majstorici pobjedila KK Željezničar i kao prvak druge lige ušla u elitno prvoligaško društvo u bivšoj državi.

Dovoljno sam star da pamtim majstoricu u Beogradu koju smo izgubili od Jugoplastike košem Šolmana u zadnjoj sekundi sa zvukom sirene iako smo samo nekoliko minuta prije kraja vodili sa devet poena razlike, a tada nije bilo trice. Nikad neću zaboraviti sreću igrača na tom time out-u nekoliko minuta prije kraja i njihove osmjehe tipičane za mladiće koji vjeruju da je sve završeno ne znajući da će kraj biti izuzetno bolan za sve nas koji smo gledajući ih uz televizore igrali zajedno sa njima u tom za mene tada vrlo dalekom Beogradu. Njihovo životno iskustvo je bilo još uvijek vrlo malo da bi ih naučilo da budu oprezani do kraja. Dakle, Jugoplastici je trebalo da poentira u pet napada više od nas u tih nekoliko minuta i to im je uspjelo. Tada sam prvi put plakao zbog Bosne.

Dovoljno sam star da pamtim spektakularno finale kupa Radivoja Koraća u Banja Luci koje smo izgubili od Partizana. Tada sam drugi put plakao zbog Bosne. To finale je koliko se sjećan odigrano jedne srijede,a onda smo ih u subotu nakon svega nekoliko dana dobili usred Beograda i na taj način faktički ovjerili svoju prvu titulu.

Dovoljno sam star da pamtim i Grenobl i kolo ispred robne kuće Sarajka nakon pobjede u finalu Kupa europskih šampiona. Te godine smo pobjedili sve utakmice kući i jednu, samo jednu, u gostima u toj famoznoj grupi od šest ekipa iz koje su samo dvije prvoplasirane igrale finale jer tada nije bilo završnog turnira koji se danas zove Final four. Pobjedili smo holandsku ekipu Nashua (ili kako se već piše) iz grada Den Bosh.

Dovoljno sam star da pamtim i brku Matijevića, onu lopinu koja je nakon što je proteklo vrijeme utakmice svirala faul na pokojnom Draženu, a ovaj tada još dječak lagano ubacio oba slobodna i donio titulu Šibenci. Pamtim i Vasila Tupurkovskog kako u jednom od svojih džempera dodjeljuje medalje igračima Šibenke. Titula koja je trajala manje od 24. sata. Tada sam treći put plakao zbog Bosne. Sutradan neke relativno sunčane nedelje sam sa roditeljima bio na vikendici i kao svaki dječak zaluđen sportom slušao nedeljni radio prenos fudbalskih utakmica šampionata Jugoslavije. Tada sam u nekim vjestima čuo odluku da se utakmica poništava i da se igra majstorica u Novom Sadu na koju Šibenka neće doći. I dalje vjerujem da smo u Šibeniku bili pokradeni u režiji lopuže sa prezimenom Matijević i da je ovom odlukom kosmička pravda zadovoljena. Isto tako sam siguran da je umjesto Šibenke bila neka od većih ekipa iz bivše države poput Partizana, Jugoplastike, Cibone ili Zadra majstorica se nikad ne bi desila. Takođe sam siguran i da je suđen za nas takav faul utakmica nikad ne bi bila ponovljena. Jednostavno Bosna je bila velika, a Šibenka mala i tako se moralo završiti.

Dovoljno sam star da se pamtim Jefu i njegov bordo kišobran na kome je na svakom od polja bilo napisano jedno od imena naših igrača. Pamtim i palestinske ili arapske studente općenito koji su studirali u Sarajevu i koji bi svaki put dolazili da navijaju za Bosnu kada bi ona igrala protiv nekog od izraelskih klubova. Uvjek su ove utakmice bile jako uzbudljve pogotovo kada bi se igralo u maloj dvorani Skenderije.

Dovoljno sam star da pamtim gotovo sve generacije Bosne od one predvođene rahmetli Kinđetom pa da one predratne sa Nenom, Avdijom, Dževdom dok nije otišao u Cibonu, Radulovićem, Bukvom itd. Pamtim i svoju dječačku sreću kada je jedne subote, vrlo brzo nakon Grenobla, rahmetli Kinđe došao u moju osnovnu školu kao i njegovog autograma na nekom izviđačkom vodiču koji mi se tada prvi našao pri ruci. Na jednoj stranici je bila isprintana crvena ruža, a do nje na bjelom djelu te stranice Kinđetov potpis. Taj list papira je junački izdržao sve selidbe pažljivo čuvan, sve dok nekada tokom rata nije junački položio svoj život kao papir za potpalu peći bubnjare. Sada mi iz ove perspektive to izgleda kao simolično spaljivanje mojih uspomena vezanih za Bosnu sa kojom sam odrastao i koja mi je bila bitna kao i članovi moje najbliže porodice. Nestali su fizički artefakti te ljubavi i ostale su samo uspomene koje blijede sa svakom novom godinom na mojim leđima.

Dovoljno sam star da se sjećam priče za koju ni dan danas ne znam da li je istinita ili samo dobro smišljena anegdota. Pričalo se da su Rašu Radovanovića vodili kod Gordane Magaš na ples da mu poprave kordinaciju pokreta, jer je bio izrazito nezgrapan na početku karijere kada je došao iz Nikšića. Kasnije je ispod ruke provlačio loptu gorostasnom Tkačenku i postizao vrlo elegantne koševe. Kako god bilo hvala ti Gordana makar za iluziju koja živi u mojoj glavi.

I poslije rata sam išao dosta redovno na utakmice i svjedočio usponima i padovima Bosne. I dalje sam je volio, ali to više nije bila ona moja Bosna sa kojom sam odrastao. Nije kriva Bosna, a nisam kriv ni ja. Jednostavno se sve promjenilo. I klub i grad i država. Svima nama je rat napravio nepopravljive promjene.

Prije održavanja ove, ispostaviće se na žalost istorijske sjednice, znao sam kakav je plan jer su neki moji prijatelji članovi skupštine kluba. Umiranje Bosne je trajalo dugo i ona je umrla u teškom hropcu. Kaže se za ljude koji teško umiru da kaju grijehe. Svoje ili tuđe. Za mene je način na koji je umirala Bosna samo potvrda toga. Siguran sam da je svojom teškom i dugotrajnom bolešću kajala naše grijehe za sve što smo joj uradili od rata do danas. Patila se i jako teško umrla kajući sve naše zablude i želje da budemo veći nego što smo to mogli biti. Najčešće nevini najviše pate. Nisam plakao čak nisam bio ni previše tužan taj dan, tu srijedu kada se održavala sjednica. Učinilo mi se da je licemjerno biti tužan u srijedu, ako u utorak, dan pred skupštinu, zaokupljen svakodnevnim preživljavanjem, nisam ni pomislio na skupštinu niti mi je Bosna bila na kraj pameti kao ni većini onih koji sada za njom jako i bučno žaluju optužujući sve i svakog za propast Bosne. Tipičan duh palanke koji je preplavio ovaj grad. Nije samo Bosna umrla u ovom gradu. Umrlo je mnogo drugih sportskih klubova, ali ni jedan od njih nije bio ono što nam je bila Bosna. Da se ja nešto pitam (ali na žalost ili sreću se ništa ne pitam) na njen grob bih postavio stećak. Smrću Bosne nestao je jedan možda i najvažniji simbol našeg grada iz njegovog najsretnijeg vremena još od trenutka kada je Princip ubio Ferdinanda, Tih deset godina koje počinju negdje početkom druge polovine sedamdesetih godina prošlog vijeka i završavaju se sa olimpijadom su najuspješnije godine ovog grada u svakom pogledu, a upravo je Bosna najsjajniji simbol tog perioda.

Ovo sam počeo pisati kao obični post, sa željom da repliciram nekim koji su već nešto napisali, ali je nekako raslo i pretvorilo se moje intimno opraštanje od Bosne kakvu sam znao, volio i uz koju sam odrastao. Sve ovo što će se dešavati u budućnosti neće biti moja Bosna. Ovo ne znači da Bosna Royal ne treba postojati niti da je možda u budućnosti nećemo zavoljeti i bodriti uključujući i mene. Tom novom klubu želim sve najbolje, puno godina postojanja i što je moguće više titula, ali će za mene on uvijek biti Royal kako se god bude zvao. Prava Bosna može biti samo jedna kao i što je samo jedan pravi Valter, dok su svi drugi lažni.....

Šta reći nakon ovoga osim duboki naklon ljudino

[vryzas]

Unistise simbol grada Sarajeva! Sranje od drzave i grada gdje vise nista nije sveto...

[It_is_a_Leclerc]

Šta reći o fiks ideji Haruna, Dine, KSBiH i uprave KK-a Bosne o tome kako će prelazak u Royal "spasiti klub"

Košarkaši Bosne Royal naredne sezone neće igrati u društvu najboljih košarkaških timova Bosne i Hercegovine.

[Mračajski proto]

Oni je načeli, a letargičnost navijača je povukla na samo dno. Šta se uradilo osim forumskog talambasanja i nekakvih elegičnih postova?

[OldMayor]

Oni je načeli, a letargičnost navijača je povukla na samo dno. Šta se uradilo osim forumskog talambasanja i nekakvih elegičnih postova?

Eh eto sad i navijaci krivi.

[Mračajski proto]

A kako nisu? Ako su/ste se uzdali u etiku Dine Konakovića, onda naravno da jesu/jeste. Primjer za tu vodilju imaš u BP. Oni i jesu nastali kao refleksija reagiranja dobro organiziranih navijača. A mogli su mlatiti o poetici žaljenja na Klixu, ali nisu. Krivice ima, taman za svakoga.

[Logovan]

A kako nisu? Ako su/ste se uzdali u etiku Dine Konakovića, onda naravno da jesu/jeste. Primjer za tu vodilju imaš u BP. Oni i jesu nastali kao refleksija reagiranja dobro organiziranih navijača. A mogli su mlatiti o poetici žaljenja na Klixu, ali nisu. Krivice ima, taman za svakoga.

Oni koji su se uzdali u etiku Konakovića, onda neka se dobro zamisle da li su dobri s glavom. Sumnjam da ih ima, jer trebaš biti idiot za tako nešto.

[hrasno38]

Sto se tice navijaca jos davno su oni najvjerniji navijaci Bosni okrenuli ledja tj. od onoga trenutka kada vise nisu dobijali besplatne karte za utakmice u ABA ligi te samim tim nisu ih mogli ni svercovati. To je bilo jos u vrijeme Ramljaka i Co!!

[-LIBERO-]

Sto se tice navijaca jos davno su oni najvjerniji navijaci Bosni okrenuli ledja tj. od onoga trenutka kada vise nisu dobijali besplatne karte za utakmice u ABA ligi te samim tim nisu ih mogli ni svercovati. To je bilo jos u vrijeme Ramljaka i Co!!

Prvo poluinformaciju uoblicavas na pogresan nacin. Totalno. Ako hoces mozemo i o tome, detaljno cak. Nego...
A sta mislis ko je profilirao tu atmosferu sa navijacima? Sta mislis kome je bilo jako bitno da Hadihafizbegovic, i njegova ekipa, sjedi svaku NLB utakmicu ispod kosa? I ko je pokusao profilirati posjetitelje u Skenderiji u vidu raznih pjevacica, manekenki, politicara i kvazi VIP likova?

I ova tema je po meni bespotrebna skroz. Jer prava Bosna je u hibernaciji, kao, cekajuci 'bolje dane' da se reanimira i pokrene. Ako to ikada i dodje. Ova ' Bosna Rojal' je samo pravno spletkaroska forma, koja nije ni B od one Bosne. Kome to nije jasno onda...

[vryzas]

Sto se tice navijaca jos davno su oni najvjerniji navijaci Bosni okrenuli ledja tj. od onoga trenutka kada vise nisu dobijali besplatne karte za utakmice u ABA ligi te samim tim nisu ih mogli ni svercovati. To je bilo jos u vrijeme Ramljaka i Co!!

Prvo poluinformaciju uoblicavas na pogresan nacin. Totalno. Ako hoces mozemo i o tome, detaljno cak. Nego...
A sta mislis ko je profilirao tu atmosferu sa navijacima? Sta mislis kome je bilo jako bitno da Hadihafizbegovic, i njegova ekipa, sjedi svaku NLB utakmicu ispod kosa. I ko je pokusao profilirati posjetitelje u Skenderiji u vidu raznih pjevacica, manekenki, politicara i kvazi VIP likova?

I ova tema je po meni bespotrebna skroz. Jer prava Bosna je u hibernaciji, kao, cekajuci 'bolje dane' da se reanimira i pokrene. Ako to ikada i dodje. Ova ' Bosna Rojal' je samo pravno spletkaroska forma, koja nije ni B od one Bosne. Kome to nije jasno onda...

Zgadila mi se kosarka u to doba.

[ellaxaz]

Hoće li KK Bosna povući svoje ime iz Royala?
http://sportsport.ba/bh_kosarka/hoce-li ... ala/157294

[hrasno38]

Sto se tice navijaca jos davno su oni najvjerniji navijaci Bosni okrenuli ledja tj. od onoga trenutka kada vise nisu dobijali besplatne karte za utakmice u ABA ligi te samim tim nisu ih mogli ni svercovati. To je bilo jos u vrijeme Ramljaka i Co!!

Prvo poluinformaciju uoblicavas na pogresan nacin. Totalno. Ako hoces mozemo i o tome, detaljno cak. Nego...
A sta mislis ko je profilirao tu atmosferu sa navijacima? Sta mislis kome je bilo jako bitno da Hadihafizbegovic, i njegova ekipa, sjedi svaku NLB utakmicu ispod kosa? I ko je pokusao profilirati posjetitelje u Skenderiji u vidu raznih pjevacica, manekenki, politicara i kvazi VIP likova?

I ova tema je po meni bespotrebna skroz. Jer prava Bosna je u hibernaciji, kao, cekajuci 'bolje dane' da se reanimira i pokrene. Ako to ikada i dodje. Ova ' Bosna Rojal' je samo pravno spletkaroska forma, koja nije ni B od one Bosne. Kome to nije jasno onda...

kakve veze ima dolazk Emira i zvijezdica estrade sa navijacima koji su bili na totalno drugoj tribini. Ovo sto sam napisao nije mi rekao Emir Hadihafizbegovic a ni Dino Konakovic nego upravo ti navijaci koji su uzgred receno 99% bili navijaci FK Sarajeva. Dok se moglo badza bilo je puno i tu su profitirali ovi koje sam i naveo a kad vise nije moglo onda je bilo drvlje i kamenje po Bosni opet od istih likova.
Vjeruj mi @Libero ja znam Ramljaka najmanje 40 godina kao i tu njegovu ekipu i ne govorim onako sto mi je to palo na pamet.
I da nikakva Bosna nije u hibernaciji i ovo je ono sto je ostalo od nekadasnjeg giganta kojeg su napustili svi.

[Iker C]

Gledam sinoć Budućnost Partizan i nekako me atmosfera podsjeti na utakmice Bosne sa Partizanom i Zvezdom. Bosna nije imala organizovane navijače koji će dignuti glas protiv pojedinaca koji su rušili klub. Nažalost ugašena je Bosna ali također i rukometni velikan Željezničar.

[-LIBERO-]

Sto se tice navijaca jos davno su oni najvjerniji navijaci Bosni okrenuli ledja tj. od onoga trenutka kada vise nisu dobijali besplatne karte za utakmice u ABA ligi te samim tim nisu ih mogli ni svercovati. To je bilo jos u vrijeme Ramljaka i Co!!

Prvo poluinformaciju uoblicavas na pogresan nacin. Totalno. Ako hoces mozemo i o tome, detaljno cak. Nego...
A sta mislis ko je profilirao tu atmosferu sa navijacima? Sta mislis kome je bilo jako bitno da Hadihafizbegovic, i njegova ekipa, sjedi svaku NLB utakmicu ispod kosa? I ko je pokusao profilirati posjetitelje u Skenderiji u vidu raznih pjevacica, manekenki, politicara i kvazi VIP likova?

I ova tema je po meni bespotrebna skroz. Jer prava Bosna je u hibernaciji, kao, cekajuci 'bolje dane' da se reanimira i pokrene. Ako to ikada i dodje. Ova ' Bosna Rojal' je samo pravno spletkaroska forma, koja nije ni B od one Bosne. Kome to nije jasno onda...

kakve veze ima dolazk Emira i zvijezdica estrade sa navijacima koji su bili na totalno drugoj tribini. Ovo sto sam napisao nije mi rekao Emir Hadihafizbegovic a ni Dino Konakovic nego upravo ti navijaci koji su uzgred receno 99% bili navijaci FK Sarajeva. Dok se moglo badza bilo je puno i tu su profitirali ovi koje sam i naveo a kad vise nije moglo onda je bilo drvlje i kamenje po Bosni opet od istih likova.
Vjeruj mi @Libero ja znam Ramljaka najmanje 40 godina kao i tu njegovu ekipu i ne govorim onako sto mi je to palo na pamet.
I da nikakva Bosna nije u hibernaciji i ovo je ono sto je ostalo od nekadasnjeg giganta kojeg su napustili svi.

Cuj kakve veze ima. Konakovic je direktno pokusao profilirati navijace u Skenderiji. Dijelio je karte kome je htio. Od tih manekenki i pjevaca, koji su tu bili dok je bilo IN, do pojedinaca iz vrha tadasnjih Hz koji su onda, za njih i sebe preprodavali karte po platou Skenderije. Znam svaki detalj toga, i ulogu Konakovica u svemu tome, jer je bas zbog tih stvari, i odbijanja da budemo placenici ASA, Konakovica, Imamovica i sl....i doslo do prvih raslojavanja, otvorenih sukoba i razlaza unutar tadasnjih Hz.
Vjeruj i ti meni, znam i ja i Ramljaka i cijelu ekipu...i vise nego sto mislis. Od momenta kada smo dijelili zajedno mjesto na tribini, do momenta otvorenih fizickih sukoba..i to par godina. Dok nisu otjerani sa tribine, a tribina vracena na princip - ljubav i podrska a ne novac i licni interes.

Znas li sta je bio prvi razgovor sa novom garniturom Hz, kada je i Dino i ekipa vidjeli ko je preuzeo tribinu? Ok momci, koliko vam trebamo platiti da dolazite na utakmice . I tada je debil i otvoreno odjeban i to za sva vremena, a malo je falilo da bude i vecih i burnijih reakcija.
To sto je favorizovao manekenke, pjevace, glumce, politicare i sl. Na ustrb mjesta u dvorani istinskih navijaca kluba, mu se odbilo kao bumerang, jer je tim cinom ogadio i klub i cijelu tu pricu mnogim, mnogim, istinskim navijacima tog kluba.

I ne, ovo nije ona Bosna. Ovo je frankenstajnski porojekat, koji nije onaj klub. I to je prosto tako.

[vryzas]

Mozemo mi vaziti do sutra...pare su pokradene, klub je unisten...kazu u ovakvim situacijama "ostalo je samo ime". Od nekadasnjeg evropskog sampiona i simbola ovog grada ni ime nije ostalo.

[MHAB]

Ja nakon svega mogu iskreno navijati za neki košarkaški klub samo ako bi FKS napravio svoju košarkašku sekciju i taj klub nastupao pod imenom FKS kao što je slučaj sa Realom ili Barselonom. Kao što sam već ranije napisao KK Bosna je umrla, a Royal ne može dobiti moju ljubav iako im želim svu sreću....

[vryzas]

Nikada ne bih mogao prihvatiti taj neki drugi klub kao nesto sto je moje, nesto sto je simbol grada.

Vjerujem da ce se Bosna kad-tad podici iz pepela, pa makar za 10-20-50 godina...nikad nije kasno.

[Clan komisije]

http://sportsport.ba/bh_kosarka/bosnjak ... ige/158698

Bošnjak će tako naredne sezone igrati u najvišem razredu bh. košarke, Ligi 12, 13 ili 14, a sve ukoliko se ne ostvare špekulacije da ovaj klub ne planira napredovati kako bi mjesto ustupio KK Royal Bosna, klubu koji je pod imenom legendarnog sarajevskog kluba ostvario najgori rezultat u elitnom razredu.

Ovo je misjeno, a sigurno ce se i desiti. Ovi mali klubovi nemaju love da se takmice, a jbg Bosna kakva god da je nace se love.

Iskreno ovo je medvjedja usluga, ja da se pitam ovo bih zabranio.

Poslat ih u drugu ligu, pokazat im gdje im je trenutno mjesto.
KK Bosna treba bukvalno da se resetuje, a ne da im se podilazi. Jer se nista nece promjeniti...

[Benny Lava]

47:46 - "Mi koji smo tada vodili procese, dobro smo ih vodili u K.K. Bosni, danas svi imamo bolji status nego što smo imali tad u Bosni, a Bosne nema formalno, dakle, već je, formalno, skoro pred gašenjem."

https://youtu.be/jcMwq_ir7d4

[vryzas]