Konjic/VI Korpus ARBiH

[pirpa]

[llull]

Petar nikada neće slaviti svoj 32. rođendan i ispričati svoju priču, jer je dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

Tog 2. jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic negdje u dva sata iz ponoći upala su u stan porodice Golubović.

Noć, strah, agonija... U dva automobila porodica je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.

Šta li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih komšije usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do juče, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Ko su ovi milicajci? I šta hoće?

"Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Šta je ovo", urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.

Prvo strijeljanje
Na udaljenosti hiljadu metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnoj ivici kolovoza.

"Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele da nas zaplaše. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura... Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako..."

Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojavo-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.

Kad su poredali porodicu Golubović, policajci su uperili cijevi i istovremeno otvorili rafalnu paljbu.

Petar je osjetio miris zemlje. I, kao da je prehlađen, groznica mu je drmala nejako tijelo. Osjetio je i nekakav stran, čudan i nepoznat miris. Neku memlu i nešto toplo.

To se krv roditelja i brata sa smrću miješala i kapala po njemu. Izlazio je život njemu najbližih, spajao se sa zemljom i beskrajem smrti. A Petar ćuti i stišće kapke očne. Jer, ne zna Petar od sedam godina šta je smrt, pa misli da je i on mrtav. Samo se čudi što je nekako drugačije mrtav od roditelja i brata.

Nekim čudom ispostavilo se da je u ovom zločinačkom piru sedmogodišnji Petar jedini ostao nepogođen i nepovrijeđen. Mališan je prilikom rafalne paljbe i sam pao na zemlju između tijela svojih roditelja i mlađeg brata Pavla.

Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.

Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.

Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga ošinu svjetlost po periferiji oka.

Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. "Eno, tamo, tamo je milicija, spasiće me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio", pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.

Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao šta se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječijeg grla.

Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom...

Drugo strijeljanje
"Pa ovo su iste one čike. Milicajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze nazad dolje u Konjic? Možda je opet greška." Dječiji mozak nije mogao da se nosi sa ovoliko adrenalina i gubio se u toj memljivoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj...

Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.

Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

Zločin, kazna, istina i pomirenje
I ne bi bilo ove priče da nije bilo istrage. Ne bismo znali za sve monstruozne detalje i počinioce da sud nije radio svoj posao. A radio ga je urijetko, slabo i nedovoljno. Pa je tako prvooptuženi dobio 12 godina robije, izašao je iz zatvora i kretao se kao slobodan čovjek.

No, čini se da je Macić itekako okrvavio ruke, pa je tako u avgustu 2011. ponovo uhapšen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica. Na kraju je umro u zatvoru bez izrečene presude i bez istine.

Duhovi Konjica
I zato je dobro znati da je 13 bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Konjicu uhapšeno zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.

Zločinci i optuženi za zločine imaju imena i prezimena

U konkretnom slučaju riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. na području Konjica i okoline, koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja. Među navedenim zločinima obuhvaćena su ubistva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava.

Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. "Broćeta", rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.

I četvrt vijeka nakon rata red je da saznamo kako je mučeno 240 nesrećnika u logoru Čelebići samo zato što su bili Srbi, kako je jedan prelijep grad, Konjic, ostao etnički čist, kako je nestalo 800 Srba iz Bradine, kako je pobijeno njih 88.

Konjic i Konjičani ne smiju biti taoci ovih kabadahija. Krajnje je vrijeme, zarad istine, pravde, Boga i onog dječaka Petra, dva puta strijeljanog, a vječno živog, da se svi u pomirenju i istini rodimo.

Evo nam prilike. Dosta je bilo ćutanja. Jer ćutanje je treće strijeljanje malog Petra.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/tr ... iz-konjica

Izvor: Al Jazeera

Ovo ocigledno nikoga ne pogadja, nije zlocin ocigledno za vecinu ?

[mO k3]

Jeste zlocin i nema nikakvo , "ali" !!
Suditi im se treba i dati najveca kazna ... to je razlika izmedju nas i njih gdje ne velicamo ubice i ratne zlocince ...
Sa ovim njih zna se na koga mislim

[VladaFBiH]

Ovo ocigledno nikoga ne pogadja, nije zlocin ocigledno za vecinu ?

na osnovu čega ovo zaključuješ? npr. ja sam jučer prvi put pročitao ovo i s*ebao se...

Bilo kakvo ubijanje/mučenje i sl. civila nema nikakvo opravdanje i svako treba da odgovara za to pa makar mi bio rođeni brat!

[Roccohljup]

Nego sta nego je zlocin i ko god da je odgovoran za to (ili bilo koji drugi zločin) treba a odgovara, i na ovom i na onom svijetu. Meni je iskreno zao sto za takve sločine, kao i za zlocine za koje su sudi u hagu, kazne su presmješne. Ovo je za zatvoriti u neku rupu do kraja zivota na vodi i hljebu.....da nikad vise ne vidi ni sunca ni mjeseca.

[Norm]

..jbt koji su to monstrumi...i ne, nema opravdanja bio je rat...ni za koga...dusa draga, imam sedmogodisnjaka...smrtna kazna!

[Prpa.ba]

O kakvoj sutnji govorimo, nadlezne institucije rade svoj posao i ako se dokaze krivica pojedincima i njihovim nalogodavcima, neka izreknu maksimalne kazne u skladu sa vazecim zakonima.

Druga je stvar sto pripadnici separatistickih manjina u BiH ovo koriste u svoje svrhe, "svi smo isti" i "sve strane su cinile zlocine", pri tome zaboravljajuci da su njihove "strane" organizatori udruzenih zlocinackih poduhvata sa medjunarodnim bekgraundom i sirokom demokratski izrazenom podrskom za zlocine i zlocince, s druge strane o takvom necemu nema ni govora te se najvise svodi na manje grupe pojedinaca koji su se osilili u djelimicnom bezvlascu.

[Qler]

Zločin, i nema šta drugo biti. Ne znam ko može reći da nije ili tražiti opravdanje. Jednostavno, bez diskusije.

Razlika je sto je ovo koliko vidim odham procesuirano, osudjeni su, ili optuzeni svi ukljuceni, i vecinom su to bili izolovani slucajevi a ne plan od vrha vlasti...

Svakako, svi zlocini se trebaju jednako tretirati, bez obzir ko je koga ubijao.

[muha_sa]

..jbt koji su to monstrumi...i ne, nema opravdanja bio je rat...ni za koga...dusa draga, imam sedmogodisnjaka...smrtna kazna!

[mO k3]

Za mene ovi

Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. "Broćeta", rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.

nikada nece biti heroji

[Novak20]

PREMINULA TRI DIREKTNA SVJEDOKA

Tri direktna svjedoka u predmetu Bradina misteriozno su preminula, nakon što je Tužilaštvo BiH započelo istragu. Prvo je u septembru 2011. godine umro pripadnik konjičke policije Enes Tucaković. Bio je svjedok u predmetu Miralem Macić. Nakon toga, Miralem Macić se se nagađa sa Tužilaštvom BiH, ali 25. januara 2012. godine umire. Samo nekoliko sati kasnije, mrtav je pronađen i Jasmin Guska, ratni načelnik SJB Konjic, inače nadređeni danas uhapšenom Šefiku Nikšiću.

[hizo ramidovic]

Čitao sam ovo jučer. Teška i tužna priča.
Ne postoji opravdanje za ovakav čin i zločinci se moraju najstrožije kazniti.
Ja nikako ne mogu shvatiti mozak čovjeka koji strijelja dijete od 7 godina...
Nepojmljivo.

[Nurudin]

za temu

a imamo i poznate ličnosti koje su "pokrivale " zločince iz jedinice "Akrepi"

Hamed Lukomirak zvani Pjevac bivši je pripadnik diverzantske jedinice Akrepi. Svjedoci Tužilaštva BiH su potvrdili da je upravo Lukomirak odsjekao uho izvjesnom zarobljeniku Đođiću. I on je jutros uhapšen zbog sumnje da je počinio ratne zločine nad konjičkim Srbima.

Kada je 2012. godine intenzivirana istraga Tužilaštva BiH, Lukomirak je od Vlade Federacije BiH dobio donaciju u iznosu od 2.000 KM. Odluku je potpisao bivši premijer Nermin Nikšić, čiji je stric Šefik Nikšić uhapšen zajedno sa Lukomirakom, s kojim se lider SDP-a BiH u posljednje vrijeme intenzivno družio

[riko-ga]

Samo mi je zao sto se ovo hapsenje nije prije desilo.Ja kao bivsi pripadnik ARBiH se stidim ovakvi zlocina.Ljudi (to jes neljudi) sto su to uradili ukaljali su moju casnu borbu i na mene kao pripadnika ARBiH bacili ljagu.Bas po hapsenju ovi iz Konjica razgovaram sa svojim saborcima o tome.I svi se slazemo da se treba suditi za bilo koji zlocina i da je ovo sve trebalo davno uraditi.Naravno ja ne osudjujem ove ljude unaprijed jer je moguce da medju njima ima i nevini al vecina je sigurno kriva i neka odgovara za svoja nedjela.

[duh_sa_sjekirom]

za temu

a imamo i poznate ličnosti koje su "pokrivale " zločince iz jedinice "Akrepi"

Hamed Lukomirak zvani Pjevac bivši je pripadnik diverzantske jedinice Akrepi. Svjedoci Tužilaštva BiH su potvrdili da je upravo Lukomirak odsjekao uho izvjesnom zarobljeniku Đođiću. I on je jutros uhapšen zbog sumnje da je počinio ratne zločine nad konjičkim Srbima.

Kada je 2012. godine intenzivirana istraga Tužilaštva BiH, Lukomirak je od Vlade Federacije BiH dobio donaciju u iznosu od 2.000 KM. Odluku je potpisao bivši premijer Nermin Nikšić, čiji je stric Šefik Nikšić uhapšen zajedno sa Lukomirakom, s kojim se lider SDP-a BiH u posljednje vrijeme intenzivno družio

Zašto uvlačiš politikanstvo u ovo?

[mO k3]

Samo mi je zao sto se ovo hapsenje nije prije desilo.Ja kao bivsi pripadnik ARBiH se stidim ovakvi zlocina.Ljudi (to jes neljudi) sto su to uradili ukaljali su moju casnu borbu i na mene kao pripadnika ARBiH bacili ljagu.Bas po hapsenju ovi iz Konjica razgovaram sa svojim saborcima o tome.I svi se slazemo da se treba suditi za bilo koji zlocina i da je ovo sve trebalo davno uraditi.Naravno ja ne osudjujem ove ljude unaprijed jer je moguce da medju njima ima i nevini al vecina je sigurno kriva i neka odgovara za svoja nedjela.

Zasto mi bosnjaci samo tako mislimo i navodimo da je potrebno suditi i osuditi ovakve zlocine koje su pocinjene od pojedinaca Armije BiH , dok drugi velicaju i pravce heroje od svojih Dokazanih ratnih zlocianaca

[Nurudin]

za temu

a imamo i poznate ličnosti koje su "pokrivale " zločince iz jedinice "Akrepi"

Hamed Lukomirak zvani Pjevac bivši je pripadnik diverzantske jedinice Akrepi. Svjedoci Tužilaštva BiH su potvrdili da je upravo Lukomirak odsjekao uho izvjesnom zarobljeniku Đođiću. I on je jutros uhapšen zbog sumnje da je počinio ratne zločine nad konjičkim Srbima.

Kada je 2012. godine intenzivirana istraga Tužilaštva BiH, Lukomirak je od Vlade Federacije BiH dobio donaciju u iznosu od 2.000 KM. Odluku je potpisao bivši premijer Nermin Nikšić, čiji je stric Šefik Nikšić uhapšen zajedno sa Lukomirakom, s kojim se lider SDP-a BiH u posljednje vrijeme intenzivno družio

Zašto uvlačiš politikanstvo u ovo?

Što ti smeta to ako je istina??
Nisam ga ja doveo u vezu, tako piše Žurnal

http://www.zurnal.info/novost/20825/ubi ... sjekli-usi...-

[Novak20]

https://www.nezavisne.com/novosti/bih/U ... ska/107512

http://novikonjic.ba/index.php/bih/item ... vamo-ljude

KONJIC / JASMIN GUSKA 1.5.1953. – 23. 9. 2011. - NAŠI MERHUMI ILI KAKO NE ČUVAMO LJUDE?

[riko-ga]

Samo mi je zao sto se ovo hapsenje nije prije desilo.Ja kao bivsi pripadnik ARBiH se stidim ovakvi zlocina.Ljudi (to jes neljudi) sto su to uradili ukaljali su moju casnu borbu i na mene kao pripadnika ARBiH bacili ljagu.Bas po hapsenju ovi iz Konjica razgovaram sa svojim saborcima o tome.I svi se slazemo da se treba suditi za bilo koji zlocina i da je ovo sve trebalo davno uraditi.Naravno ja ne osudjujem ove ljude unaprijed jer je moguce da medju njima ima i nevini al vecina je sigurno kriva i neka odgovara za svoja nedjela.

Zasto mi bosnjaci samo tako mislimo i navodimo da je potrebno suditi i osuditi ovakve zlocine koje su pocinjene od pojedinaca Armije BiH , dok drugi velicaju i pravce heroje od svojih Dokazanih ratnih zlocianaca

Mogu u svoje ime odgovoriti.Zato sto je mene licno stid takvi ljudi.Konjic poznajem malo sto se tice ljudi al sam cesto dole zbog neki drugi razloga.Tako lijep gradic ne zasluzuje takve ljude.Treba to istrjebiti i nikako ih ne dizati u nesto sto ne zasluzuju.Ima Konjic svoje heroje iz rata.Ima se cime ponositi.No ima i svoje monstrume koje treba odbaciti i koje treba suditi.Kazem steta sto se to prije nije desilo.

[llull]

O zlocinima treba da pisemo, da ucimo djecu ... O zlocinima nad nama, o zlocinima nasih sunardonjaka nad drugima... moramo da ucimo generacije koje dolaze da je ovdje zlocina bilo. Da to ne smije da se ponovi nikako ...

Mene je izrevoltiralo sto se polemise o Nebojsi jebenom Glogovcu a o ovakvim stvarima koje su tu kraj nas niko nista ...

[Novak20]

O zlocinima treba da pisemo, da ucimo djecu ... O zlocinima nad nama, o zlocinima nasih sunardonjaka nad drugima... moramo da ucimo generacije koje dolaze da je ovdje zlocina bilo. Da to ne smije da se ponovi nikako ...

Mene je izrevoltiralo sto se polemise o Nebojsi jebenom Glogovcu a o ovakvim stvarima koje su tu kraj nas niko nista ...

Bolje bi bilo da pišemo o sudijama i tužiocima koji ovakve slučajeve pretvaraju u besmisao (na svim stranama).

Kako da neko ima povjerenja u ovakve sudove i državu koja stoji iza njih ?

[cyprus]

Đubrad životinjska...

[duh_sa_sjekirom]

za temu

a imamo i poznate ličnosti koje su "pokrivale " zločince iz jedinice "Akrepi"

Hamed Lukomirak zvani Pjevac bivši je pripadnik diverzantske jedinice Akrepi. Svjedoci Tužilaštva BiH su potvrdili da je upravo Lukomirak odsjekao uho izvjesnom zarobljeniku Đođiću. I on je jutros uhapšen zbog sumnje da je počinio ratne zločine nad konjičkim Srbima.

Kada je 2012. godine intenzivirana istraga Tužilaštva BiH, Lukomirak je od Vlade Federacije BiH dobio donaciju u iznosu od 2.000 KM. Odluku je potpisao bivši premijer Nermin Nikšić, čiji je stric Šefik Nikšić uhapšen zajedno sa Lukomirakom, s kojim se lider SDP-a BiH u posljednje vrijeme intenzivno družio

Zašto uvlačiš politikanstvo u ovo?

Što ti smeta to ako je istina??
Nisam ga ja doveo u vezu, tako piše Žurnal

http://www.zurnal.info/novost/20825/ubi ... sjekli-usi...-

Ustvari, kad čovjek malo bolje razmisli, logično je u priči o tragediji ove porodice i zvjerskom strijeljanju djeteta od 7 godina spomenuti i donaciju a još je bitnije spomenuti da je istu potpisao Nikšić, predsjednik SDP-a BIH.

[lotPi]

Petar nikada neće slaviti svoj 32. rođendan i ispričati svoju priču, jer je dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

Tog 2. jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic negdje u dva sata iz ponoći upala su u stan porodice Golubović.

Noć, strah, agonija... U dva automobila porodica je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.

Šta li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih komšije usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do juče, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Ko su ovi milicajci? I šta hoće?

"Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Šta je ovo", urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.

Prvo strijeljanje
Na udaljenosti hiljadu metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnoj ivici kolovoza.

"Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele da nas zaplaše. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura... Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako..."

Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojavo-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.

Kad su poredali porodicu Golubović, policajci su uperili cijevi i istovremeno otvorili rafalnu paljbu.

Petar je osjetio miris zemlje. I, kao da je prehlađen, groznica mu je drmala nejako tijelo. Osjetio je i nekakav stran, čudan i nepoznat miris. Neku memlu i nešto toplo.

To se krv roditelja i brata sa smrću miješala i kapala po njemu. Izlazio je život njemu najbližih, spajao se sa zemljom i beskrajem smrti. A Petar ćuti i stišće kapke očne. Jer, ne zna Petar od sedam godina šta je smrt, pa misli da je i on mrtav. Samo se čudi što je nekako drugačije mrtav od roditelja i brata.

Nekim čudom ispostavilo se da je u ovom zločinačkom piru sedmogodišnji Petar jedini ostao nepogođen i nepovrijeđen. Mališan je prilikom rafalne paljbe i sam pao na zemlju između tijela svojih roditelja i mlađeg brata Pavla.

Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.

Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.

Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga ošinu svjetlost po periferiji oka.

Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. "Eno, tamo, tamo je milicija, spasiće me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio", pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.

Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao šta se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječijeg grla.

Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom...

Drugo strijeljanje
"Pa ovo su iste one čike. Milicajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze nazad dolje u Konjic? Možda je opet greška." Dječiji mozak nije mogao da se nosi sa ovoliko adrenalina i gubio se u toj memljivoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj...

Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.

Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

Zločin, kazna, istina i pomirenje
I ne bi bilo ove priče da nije bilo istrage. Ne bismo znali za sve monstruozne detalje i počinioce da sud nije radio svoj posao. A radio ga je urijetko, slabo i nedovoljno. Pa je tako prvooptuženi dobio 12 godina robije, izašao je iz zatvora i kretao se kao slobodan čovjek.

No, čini se da je Macić itekako okrvavio ruke, pa je tako u avgustu 2011. ponovo uhapšen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica. Na kraju je umro u zatvoru bez izrečene presude i bez istine.

Duhovi Konjica
I zato je dobro znati da je 13 bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Konjicu uhapšeno zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.

Zločinci i optuženi za zločine imaju imena i prezimena

U konkretnom slučaju riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. na području Konjica i okoline, koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja. Među navedenim zločinima obuhvaćena su ubistva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava.

Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. "Broćeta", rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.

I četvrt vijeka nakon rata red je da saznamo kako je mučeno 240 nesrećnika u logoru Čelebići samo zato što su bili Srbi, kako je jedan prelijep grad, Konjic, ostao etnički čist, kako je nestalo 800 Srba iz Bradine, kako je pobijeno njih 88.

Konjic i Konjičani ne smiju biti taoci ovih kabadahija. Krajnje je vrijeme, zarad istine, pravde, Boga i onog dječaka Petra, dva puta strijeljanog, a vječno živog, da se svi u pomirenju i istini rodimo.

Evo nam prilike. Dosta je bilo ćutanja. Jer ćutanje je treće strijeljanje malog Petra.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/tr ... iz-konjica

Izvor: Al Jazeera

Ovo ocigledno nikoga ne pogadja, nije zlocin ocigledno za vecinu ?

Zato sto normalan covjek ostane bez teksta i sjebe se poslije citanja ovakvog teksta.

A pocinioce ovog zlocina ne treba osuditi vec im polomiti obe ruke i noge te ih pustiti da zive ko pascad bez prava na zdravstvenu ili socijalnu zastitu.
Uz to sve one koji su znali za ovo i skrivali dokaze treba na dozivotnu i jos ih kastrirati da se ne d'o Bog ne bi razmnozili!

[mO k3]

Đubrad životinjska...

zivotinjska??