Konjic/VI Korpus ARBiH

User avatar
General War
Posts: 24423
Joined: 18/09/2013 22:04

#376 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by General War »

high_volume wrote:
radostan dan wrote:čitam vijesti, pa se sjetih ove teme...
anis kosovac...popiša se po svima, bez obzira na ime i prezime.
neprimjereno mi zvuči da napišem - svaka čast...
čini mi se da je adekvatnije - kako nas je ponizio, sve.
Image
Veliko brate, ko dunjaluk...ne zna vise sta covjek da kaze. :sad:
User avatar
Leverage
Posts: 9416
Joined: 27/05/2018 16:32

#377 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by Leverage »

Gospodin i ljudina na n-tu. Svaka mu čast.

Došlo je vrijeme da se završi sa natezanjem oko ovakvih stvari.

Sva mjesta gdje je ARBiH počinila zločine obilježiti na adekvatan način, dakle spomen obilježjima.

Počinioce poslati u sudnice pa u zatvore. Ne želim da dijelim životni prostor sa ratnim zločincima bez obzira što nisam projektovana žrtva ja kao Bošnjak nego neko drugi kao Hrvat ili Srbin.

To moramo uraditi sebe radi. Bez odlaganja. Savršeno me ne zanima kako će to biti protumačeno u političkom smislu.

Istovremeno, nikad ne odustajati u vršenju pritiska na one koji štite zločince na drugim stranama. Istina se mora saznati, to je najmanje što možemo uraditi za žrtve. Ali i za sve nas.
User avatar
Maraschino
Posts: 18997
Joined: 10/11/2006 16:15
Location: ...

#378 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by Maraschino »

Leverage wrote:Gospodin i ljudina na n-tu. Svaka mu čast.

Došlo je vrijeme da se završi sa natezanjem oko ovakvih stvari.

Sva mjesta gdje je ARBiH počinila zločine obilježiti na adekvatan način, dakle spomen obilježjima.

Počinioce poslati u sudnice pa u zatvore. Ne želim da dijelim životni prostor sa ratnim zločincima bez obzira što nisam projektovana žrtva ja kao Bošnjak nego neko drugi kao Hrvat ili Srbin.

To moramo uraditi sebe radi. Bez odlaganja. Savršeno me ne zanima kako će to biti protumačeno u političkom smislu.

Istovremeno, nikad ne odustajati u vršenju pritiska na one koji štite zločince na drugim stranama. Istina se mora saznati, to je najmanje što možemo uraditi za žrtve. Ali i za sve nas.
:thumbup:
User avatar
KatarinaKosaca
Posts: 20066
Joined: 30/08/2008 17:28
Location: Izmedju kurvinih sinova i pokvarenih kurvinih sinova

#379 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by KatarinaKosaca »

mO k3 wrote:Jeste zlocin i nema nikakvo , "ali" !!
Suditi im se treba i dati najveca kazna ... to je razlika izmedju nas i njih gdje ne velicamo ubice i ratne zlocince ...
Sa ovim njih zna se na koga mislim
to je to....
User avatar
karanana
Posts: 47117
Joined: 26/02/2004 00:00

#380 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by karanana »

dzaba su nase price ovdje.
na vecini slucajeva i mjesta zlocina koji su pocinjeni od zlocinaca sa nase strane nema ni spomenika ni nista. recimo kazani, stavi se neka ploca pa je razbiju nakon dan-dva. a velicanja ima, ne kao kod drugih, ali ima. i zlocinci i kod nas lako izbjegnu pravdi ili dobiju neke simbolicne kazne.

jebes to kad neki individualni covjek mora neku tablu napravit. jos mozda sad mora strahovat da neko ne polomi i njega i tablu.
User avatar
Chmoljo
Administrativni siledžija u penziji
Posts: 45073
Joined: 05/06/2008 03:41
Location: i vukove stid reći odakle sam...

#381 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by Chmoljo »

ono što je pobrisano, neka je na sramotu pojedincima.
bosanska senzacija
Posts: 2065
Joined: 14/02/2011 09:48

#382 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by bosanska senzacija »

Nasi narodi zive u zabludi da je jedan bolji od drugog sto je nista drugo nego najplodnija klica za bujanje fasizma raznih oblika sto se moze vidjeti i na ovom topicu.

Odredjene razlike postoje samo u nekolicini ljudi na samom vrhu piramide koja je jednoj grupi blago receno nerealizovanih ljudi sa vjerovatno bogatom historijom nasilja i psiholoskih problema u porodici omogucila da sve svoje frustracije i probleme ispolje na drugim ljudima bez ikakvog straha od moguce kazne.

Ali da na 100 000 ljudi iz jednog naroda imate gotovo identican broj individua koje su sposobne ubiti jedno dijete kao i kod drugog naroda nema nikakve veze sa nacionalnom i vjerskom pripadnoscu vec iskljucivo sa ljudskom psihologijom i spretom raznih okolnosti kojima nije imun ni jedan narod.
User avatar
seln
Posts: 23262
Joined: 06/02/2007 13:57
Location: FORGET? HELL!

#383 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by seln »

Ali, ubiti dijete.... heeej, dijete!!
Mnogo je i pomisliti na to.
Naslovnica
Posts: 27531
Joined: 20/03/2013 15:38

#384 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by Naslovnica »

high_volume wrote:
radostan dan wrote:čitam vijesti, pa se sjetih ove teme...
anis kosovac...popiša se po svima, bez obzira na ime i prezime.
neprimjereno mi zvuči da napišem - svaka čast...
čini mi se da je adekvatnije - kako nas je ponizio, sve.
Image
Kakva tužna slika...
Šta li te spodobe koje su učinile ovakav zločin misle danas, kako žive s onim šta su učinili?
:(
User avatar
Sanjarko
Posts: 22924
Joined: 17/02/2015 19:32
Location: U snu

#385 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by Sanjarko »

Svaka cast za Anisa. Je li jos ko za ovaj zlocin odgovarao. Jer sam i ja cuo da je opet bilo nekih hapsenja nedavno na vijestima kao i Novak.
User avatar
Sanjarko
Posts: 22924
Joined: 17/02/2015 19:32
Location: U snu

#386 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by Sanjarko »

Maraschino wrote:
Leverage wrote:Gospodin i ljudina na n-tu. Svaka mu čast.

Došlo je vrijeme da se završi sa natezanjem oko ovakvih stvari.

Sva mjesta gdje je ARBiH počinila zločine obilježiti na adekvatan način, dakle spomen obilježjima.

Počinioce poslati u sudnice pa u zatvore. Ne želim da dijelim životni prostor sa ratnim zločincima bez obzira što nisam projektovana žrtva ja kao Bošnjak nego neko drugi kao Hrvat ili Srbin.

To moramo uraditi sebe radi. Bez odlaganja. Savršeno me ne zanima kako će to biti protumačeno u političkom smislu.

Istovremeno, nikad ne odustajati u vršenju pritiska na one koji štite zločince na drugim stranama. Istina se mora saznati, to je najmanje što možemo uraditi za žrtve. Ali i za sve nas.
:thumbup:
+1
User avatar
Ramzess Veliki
Posts: 18165
Joined: 11/02/2013 11:32

#387 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by Ramzess Veliki »

O Uzdolu je sve receno kroz sudske procese koji su se vodili od strane Haskog tribunala i kroz izvjestaj UNPROFOR-a I Tadeusa Mazovietskog.
Sve poslije toga je politiziranje u predizborne I neke druge svrhe.
nc1
Posts: 25
Joined: 09/07/2014 08:02

#388 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by nc1 »

25.5.1992, Oslobođenje 15779, Jasmin Guska: ---------- https://bit.ly/2Q6whF9 --------------

Tamo je u Nevesinju stiglo oko 300 četnika. Dovezli su i četiri tenka putem Nevesinje-Kiser-Borci. I gađaju nas. Ali, imamo snaga, imamo naoružanja i mislim da neće dugo. Zapravo, oni se nalaze u našem okruženju. Naše snage kontrolišu Ratkamen, odnosno put od Boraka prema Nevesinju. Tu su naše jedinice potisnule nevesinjske četnike, a prema vijestima koje su objavljene preko Radio-Beograda, poginulo im je i nekoliko četnika. No, sa četničkim snagama na Borcima gotovo svakodnevno imamo vatrene okršaje... https://bit.ly/2Q6whF9
aldinjo
Posts: 5019
Joined: 03/07/2011 02:49

#389 Re: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Post by aldinjo »

Leverage wrote: Istovremeno, nikad ne odustajati u vršenju pritiska na one koji štite zločince na drugim stranama. Istina se mora saznati, to je najmanje što možemo uraditi za žrtve. Ali i za sve nas.
Znaš li koliko te druge što štite te zločince interesuje taj pritisak da se sazna istina? Vjerovatno nikoliko. Samo Bošnjaci imaju izgleda neograničenu potrebu za stalnim izvinjavanjem u vezi ratnih zločina. Ali to je tako i u drugim sferama života.
mishic
Posts: 6016
Joined: 28/04/2011 16:29

#390 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by mishic »

Čim neko, kao što je to slučaj u uvodnom postu, počne kategorizirati i kvalificirati zločin, promašio je temu i sam sebe diskvalificirao iz ovakve diskusije. Otud se evo godinama naklapamo o velikim, največim, najgorim, najtežim i naj, naj zločinima, usljed čega se jasno vidi
da ih zapravo dijelimo i kvalificiramo prema onome "naši" i "njihovi". I tu svaka dalja rasprava o zločinu prestaje. Pretvara se u nešto drugo.
A bilo bi jako važno i korisno da se i o ovako kompleksnoj temi povede argumentovana, dosljedna i principijelna rasprava zasnovana na argumentima sa svim uzročno-posljedičnim elementima i bez ikakvih emocija i strasti.
Međutim teško je očekivati da za takav dijalog ima dovoljan broj spremnih. Ili i ako ima emocionalno spremnih onda fale neutralni izvori o pojedinim događajima jer ono kako do sada imamo prikazan tok zbivanja, to je daleko od objektivnosti i istine.
ofentash
Posts: 125
Joined: 27/01/2019 10:03

#391 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by ofentash »

nc1 wrote: 16/05/2019 18:49 25.5.1992, Oslobođenje 15779, Jasmin Guska: ---------- https://bit.ly/2Q6whF9 --------------

Tamo je u Nevesinju stiglo oko 300 četnika. Dovezli su i četiri tenka putem Nevesinje-Kiser-Borci. I gađaju nas. Ali, imamo snaga, imamo naoružanja i mislim da neće dugo. Zapravo, oni se nalaze u našem okruženju. Naše snage kontrolišu Ratkamen, odnosno put od Boraka prema Nevesinju. Tu su naše jedinice potisnule nevesinjske četnike, a prema vijestima koje su objavljene preko Radio-Beograda, poginulo im je i nekoliko četnika. No, sa četničkim snagama na Borcima gotovo svakodnevno imamo vatrene okršaje... https://bit.ly/2Q6whF9
Kad su to Guskine snage kontrolisale Ratkamen i put Luka-Borci? Znam da je Guska umro, ali ako ima neko da zna.
User avatar
Nekako s proljeća
Posts: 4797
Joined: 01/12/2006 22:59
Location: Pozdrav domovini!

#392 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by Nekako s proljeća »

Sefer Halilović je naredio Mustafi Polutku da ode do Mate Šarlije Daidze i vidi šta on hoće te da procijeni i ocijeni šta Daidza može. Sead Rekić je bio na vezi sa Daidzom i upravo je od njega tražio da ga odvede do njega u selo Kostajnica. Nakon podrava i upoznavanja Daidza je naredio da mu se pozovu pomoćnici, koji dolaze i sjedaju pored njega. Daizda je tada iz notesa izvadio komadić kariranog i skoro pocijepanog papira i pokazuje ga uz komentar: ''Vidi ovo, mene je predsjednik Izetbegović ovlastio da prikupim snage u BiH i sa snagama iz Hrvatske oslobodim Sarajevo''. Na papiru je bilo napisano :'' Ovlašćujem Daidzu, komndanta Korpusa kralj Tomislav da sa svojim snagama i snagama koje se nalaze na prostoru Mostar-Sarajevo, deblokira Sarajevo.''
Potpis je bio Izetbegovićev.
Rastanak je protekao uz zaključak da Daidza prikupi i dovede snage kojim raspolaže a Polutak će prikupiti snage TO, napravit će plan i pokušati deblokadu Sarajeva.
Petnaestak dana kasnije je Sefer Halilović opet poslao Polutka sa naređenjem '' Otiđi dole kod onog starca i konačno utvrdi šta može a ne šta hoće'' Odmah me o tome izvijesti''. Opet Polutak odlazi sa Rekićem u selo Kostajnicu kod Šarlije-Daidze uz kojeg su tokom sastanka bili Suad Ćupina i Nezir Fišič. Daidza je bio nervozan i u jednom momentu je rekao nešto u smislu da '' Eto, ja hoću da pomognem BiH, narodu BiH i Sarajevu a vi mi to ne date!''.
Polutak mu je prenio naređenje Sefera Halilovića koje je u suštini glasilo u smislu'' Daj konačno utvrdi sadejstvo sa Daidzom i snagama kojim on raspolaže.Ponudi mu da ako on bude raspolagao sa većim snagama od tebe, da on bude komandant operacije. A u suprotnom ako snage TO budu veće od onih kojim Daidza raspolaže za deblokadu Sarajeva, ti ćeš biti komandant operacije a njemu ćeš dodijeliti zadatak u okviru plana operacije za deblokadu Sarajeva''.
Daidza je bez riječi napustio kancelariju i ne ppjavljuje se više. Nakon desetak minuta čekanja, Ćupina je obavijestio da je Daidza legao i da se odmara. Polutak po povratku na Igman javlja Seferu Haliloviću da od Daidze nema ništa. Vjerovatno se razgovor vodio u periodu maj/juni 1992.
To bi bilo to. @tetejac @sefket_ramadani
adapter
Posts: 726
Joined: 10/01/2013 08:41

#393 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by adapter »

tetejac
Posts: 1240
Joined: 29/12/2017 08:05

#394 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by tetejac »

Nekako s proljeća wrote: 05/07/2020 22:52 Sefer Halilović je naredio Mustafi Polutku da ode do Mate Šarlije Daidze i vidi šta on hoće te da procijeni i ocijeni šta Daidza može. Sead Rekić je bio na vezi sa Daidzom i upravo je od njega tražio da ga odvede do njega u selo Kostajnica. Nakon podrava i upoznavanja Daidza je naredio da mu se pozovu pomoćnici, koji dolaze i sjedaju pored njega. Daizda je tada iz notesa izvadio komadić kariranog i skoro pocijepanog papira i pokazuje ga uz komentar: ''Vidi ovo, mene je predsjednik Izetbegović ovlastio da prikupim snage u BiH i sa snagama iz Hrvatske oslobodim Sarajevo''. Na papiru je bilo napisano :'' Ovlašćujem Daidzu, komndanta Korpusa kralj Tomislav da sa svojim snagama i snagama koje se nalaze na prostoru Mostar-Sarajevo, deblokira Sarajevo.''
Potpis je bio Izetbegovićev.
Rastanak je protekao uz zaključak da Daidza prikupi i dovede snage kojim raspolaže a Polutak će prikupiti snage TO, napravit će plan i pokušati deblokadu Sarajeva.
Petnaestak dana kasnije je Sefer Halilović opet poslao Polutka sa naređenjem '' Otiđi dole kod onog starca i konačno utvrdi šta može a ne šta hoće'' Odmah me o tome izvijesti''. Opet Polutak odlazi sa Rekićem u selo Kostajnicu kod Šarlije-Daidze uz kojeg su tokom sastanka bili Suad Ćupina i Nezir Fišič. Daidza je bio nervozan i u jednom momentu je rekao nešto u smislu da '' Eto, ja hoću da pomognem BiH, narodu BiH i Sarajevu a vi mi to ne date!''.
Polutak mu je prenio naređenje Sefera Halilovića koje je u suštini glasilo u smislu'' Daj konačno utvrdi sadejstvo sa Daidzom i snagama kojim on raspolaže.Ponudi mu da ako on bude raspolagao sa većim snagama od tebe, da on bude komandant operacije. A u suprotnom ako snage TO budu veće od onih kojim Daidza raspolaže za deblokadu Sarajeva, ti ćeš biti komandant operacije a njemu ćeš dodijeliti zadatak u okviru plana operacije za deblokadu Sarajeva''.
Daidza je bez riječi napustio kancelariju i ne ppjavljuje se više. Nakon desetak minuta čekanja, Ćupina je obavijestio da je Daidza legao i da se odmara. Polutak po povratku na Igman javlja Seferu Haliloviću da od Daidze nema ništa. Vjerovatno se razgovor vodio u periodu maj/juni 1992.
To bi bilo to. @tetejac @sefket_ramadani
Bio sam na Igmanu sa Daidžom. Pisao sam o tome. Gore je vladalo rasulo i kriminal.
Comanche
Posts: 420
Joined: 05/07/2006 06:39

#395 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by Comanche »

tetejac wrote: 06/07/2020 23:45
Nekako s proljeća wrote: 05/07/2020 22:52 Sefer Halilović je naredio Mustafi Polutku da ode do Mate Šarlije Daidze i vidi šta on hoće te da procijeni i ocijeni šta Daidza može. Sead Rekić je bio na vezi sa Daidzom i upravo je od njega tražio da ga odvede do njega u selo Kostajnica. Nakon podrava i upoznavanja Daidza je naredio da mu se pozovu pomoćnici, koji dolaze i sjedaju pored njega. Daizda je tada iz notesa izvadio komadić kariranog i skoro pocijepanog papira i pokazuje ga uz komentar: ''Vidi ovo, mene je predsjednik Izetbegović ovlastio da prikupim snage u BiH i sa snagama iz Hrvatske oslobodim Sarajevo''. Na papiru je bilo napisano :'' Ovlašćujem Daidzu, komndanta Korpusa kralj Tomislav da sa svojim snagama i snagama koje se nalaze na prostoru Mostar-Sarajevo, deblokira Sarajevo.''
Potpis je bio Izetbegovićev.
Rastanak je protekao uz zaključak da Daidza prikupi i dovede snage kojim raspolaže a Polutak će prikupiti snage TO, napravit će plan i pokušati deblokadu Sarajeva.
Petnaestak dana kasnije je Sefer Halilović opet poslao Polutka sa naređenjem '' Otiđi dole kod onog starca i konačno utvrdi šta može a ne šta hoće'' Odmah me o tome izvijesti''. Opet Polutak odlazi sa Rekićem u selo Kostajnicu kod Šarlije-Daidze uz kojeg su tokom sastanka bili Suad Ćupina i Nezir Fišič. Daidza je bio nervozan i u jednom momentu je rekao nešto u smislu da '' Eto, ja hoću da pomognem BiH, narodu BiH i Sarajevu a vi mi to ne date!''.
Polutak mu je prenio naređenje Sefera Halilovića koje je u suštini glasilo u smislu'' Daj konačno utvrdi sadejstvo sa Daidzom i snagama kojim on raspolaže.Ponudi mu da ako on bude raspolagao sa većim snagama od tebe, da on bude komandant operacije. A u suprotnom ako snage TO budu veće od onih kojim Daidza raspolaže za deblokadu Sarajeva, ti ćeš biti komandant operacije a njemu ćeš dodijeliti zadatak u okviru plana operacije za deblokadu Sarajeva''.
Daidza je bez riječi napustio kancelariju i ne ppjavljuje se više. Nakon desetak minuta čekanja, Ćupina je obavijestio da je Daidza legao i da se odmara. Polutak po povratku na Igman javlja Seferu Haliloviću da od Daidze nema ništa. Vjerovatno se razgovor vodio u periodu maj/juni 1992.
To bi bilo to. @tetejac @sefket_ramadani
Bio sam na Igmanu sa Daidžom. Pisao sam o tome. Gore je vladalo rasulo i kriminal.
Maj I Juni, to je bio početak rata. Trebalo je biti bolje ali me bas i ne čudi da je bio haos.
Škobo Habu
Posts: 8928
Joined: 19/06/2013 17:54
Location: Kod Sirogojna na sijelu.

#396 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by Škobo Habu »

Sam Martin Špegelj je izjavio da je Daidža bio najobičniji vojni amater.

A njegova jedinica se raspala u ljeto 1992. godine, koliko mi je poznato.
User avatar
Nekako s proljeća
Posts: 4797
Joined: 01/12/2006 22:59
Location: Pozdrav domovini!

#397 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by Nekako s proljeća »

Po mojim saznanjima je bio prisutan na jednom sastanku u Pazariću u proljeće 1993. , nakon kojeg je pod oružanom prijetnjom otuđio jedno terensko vozilo koje nikada nije vratio nakon što se odvezao sa njim. U to vrijeme je po naređenju Štaba vrhovne komande bio član komande na Igmanu.

@Škobo Habu , Jovan Divjak jeste bio jedan od uhapšenih na području Konjica, jer je znao ili morao znati za tadašnji šverc oružjem na tom području, koji je tada na kratko presječen.
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#398 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by Woody »

A JD veli:
„Ne znam koliko i šta znate o bojniku Mati Šarliji, zvanom Daidža. Za mene je on dokazani ustaša. Predstavlja se za Muslimana, porijeklom Hrvat. Bogami, veliki je Hrvat! Eto, taj čovjek ima dil sa Jukom Prazinom i Šahinpašićem. Za velike pare doprema oružje iz Hrvatske na Igman. Možda je to isto oružje koje je HVO zaplijenio ARBiH u Hercegovini?“ - pita Šarić i dovršava misao na sarkastičan način.

„Kriminal i anarhija su uzeli toliko maha, da me strah da ćemo, ako to ne počnemo energično suzbijati, još moliti četnike da dođu i zavedu red!“

A što se tiče Daidže, komandant Hrasničke brigade Fikret Prevljak ima oprečno mišljenje. Inače, kada je referisao o stanju na Igmanu, Ilidži i Hrasnici spomenuo je Daidžu u vrlo pozitivnom smislu. „Zahvaljujući Šarliji moja je brigada odbranila od četnika i zadržala pod kontrolom zonu koja nam je dodijeljena u odbrani grada. Teško naoružanje, minobacače, PAT i PAM dopremio nam je Daidža. Preko njega smo uputili na liječenje u Hrvatsku više od 50 ranjenika“. Jedan od njih dvojice nije u pravu. Ja to ne mogu da presudim.

Ne komentarišem Šarićeve stavove. Zbunjen sam i na ivici nepoverenja. Može li biti ovo istina? Naša istina? Teško se mirim sa tom mogućnošću. Šarića pažljivo slušam, a sa Delalićem ću prodiskutovati o valjanosti njegovih navoda. Ipak, zebem: “Šta ako je istina? Kako onda?”
User avatar
Nekako s proljeća
Posts: 4797
Joined: 01/12/2006 22:59
Location: Pozdrav domovini!

#399 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by Nekako s proljeća »

Na Igmanu i na širem prostoru oko njega su u to vrijeme bili ljudi bliski Hrvatskoj vojci i Hrvatskom vijeću obrane, tj hrvatskom rukovodstvu. Među njima su su se najviše isticali Mate Šarlija alias Nijaz Baltak Daidza, Jasmin Jaganjac, Armin Pohara i Jusuf Prazina. Svi navedeni su uživali naklonost predsjednika Izetbegovića koji je davao ovlaštenja Daidzi, jednom je pokušao da Jasmina Jaganjca postavi na čelo ARBIH, Armina Poharu je slao da kontroliše 3 korpus i 2 korpus i da uspostavi koordinaciju između njih, oslobađa Jusufa Prazinu nakon što ga je Zejnil Delalić uhapsio zbog događaja na Igmanu. Sve navedeno se može jedino razumjeti kao namjera da po svaku cijenu osigura strateško partnerstvo sa Hrvatskom.
User avatar
Zokipfc
Posts: 1073
Joined: 24/04/2013 18:44

#400 Re: Konjic/VI Korpus ARBiH

Post by Zokipfc »


https://www.tacno.net/feljton/armija-bi ... bdFgEe63EI

Autor tačno.net
18.7.2020. u 09:37

ARMIJA BIH U HAAGU (7): “Jebi se, Bože, ako postojiš, što me nisi od ovoga sačuvao!?”


Foto: pr.scr.youtube

“Jebi se, Bože, ako postojiš, što me nisi od ovoga sačuvao!?” – samo očajnička bogohulna kletva preostala je Milojki Antić iz sela Idbar kod Konjica, nakon što ju je Hazim Delić silovao u bošnjačko-hrvatskom logoru za Srbe Čelebići, u kojem su počinjena “neka od najtežih kaznenih djela koja se uopće mogu počiniti u ratno vrijeme”.

Dva sadistička psihopata i nezainteresirani zapovjednik bili su dovoljni da se bivše skladište i kasarna JNA nadomak Konjica, koji je tri godine bio pod opsadom i granatama srpskih snaga, pretvori u jedno od najjezivijih mučilišta u ratovima na području bivše Jugoslavije.

I jedno se može smatrati sigurnim: da nije bilo Haškog suda, nitko ne bi znao strahote logora Čelebići. Istina o tom mjestu, čije bi ime trebalo zauzimati istaknuto mjesto na dugome popisu neljudskosti i sadizama dvadesetog stoljeća, ostala bi skrivena u dušama žrtava, da ih uništava i muči do kraja njihovih unakaženih života.

Ipak, dogodilo se drugačije: logor Čelebići ući će u povijest ne samo kao jedno od najmonstruoznijih mučilišta u ratovima na području bivše Jugoslavije, nego i kao predmet krucijalnog suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. To je suđenje, naime, iznjedrilo nekoliko važnih presedana u međunarodnom humanitarnom pravu, od kojih je najvažniji proglašavanje, prvi puta u povijesti, silovanja u ratu ratnim zločinom.

Usprkos svemu tome, uvijek ostaje otvoreno koliko je taj napor međunarodne pravde – napor koji se nikako ne može ocijeniti malenim – uistinu smirio žrtve iživljavanja i mučenja.

Milojka Antić 1992. imala je 42 godine, i živjela je s majkom u selu Idbar nedaleko Konjica. 15. lipnja uhapsile su je bošnjačko-hrvatske snage, i odvele u logor Čelebići. “Odmah nakon dolaska u zatvor Čelebići nju i još jednu ženu ispitivali su Hazim Delić, Zdravko Mucić i još jedna osoba. Odgovarajući na pitanje g. Mucića, rekla je da nije udata, našta je g. Mucić rekao g. Deliću: ‘Ova je baš tvoj tip'”, stoji u haškoj presudi. Zdravko Mucić bio je zapovjednik logora Čelebići; Hazim Delić njegov zamjenik.

Na ovome mjestu nećemo prepričavati detalje silovanja koja je nad Milojkom Antić počinio Hazim Delić. Silovao ju je nekoliko puta. Prvi put, iste noći kad je dovedena. “On je bio u uniformi. Počeo je da je ispituje i rekao joj je da će biti poslata u drugi logor ili strijeljana ako ne učini sve što joj kaže. G. Delić joj je naredio da skine odjeću, prijetio joj i nije se obazirao na njen plač i molbe da je ne dira. Uperio je pušku na nju dok se svlačila i naredio joj da legne na krevet”.

Pred sucima, Milojka Antić je ispričala kako je, kada su je, silovanu, u suzama vratili otkud su je doveli, u očaju uzviknula: “Jebi se, Bože, ako postojiš. što me nisi od ovoga sačuvao?” Sljedećeg dana, Delić je došao u sobu u kojoj je spavala, na što se ona odmah rasplakala. Rekao joj je: “Što plačeš? To ti neće biti posljednji put”. “Osjećala sam se tako jadno, stalno sam plakala. Bila sam kao luda, kao da sam poludjela”, rekla je pred sudom.

Ništa nije pomoglo. Drugi put, odveo ju je na isto mjesto. “Delić je imao pištolj i pušku i bio u uniformi, sjedio na pisaćem stolu. Ponovo je od straha udarila u plač. Naredio joj je da skine odjeću. Stalno mu je govorila da je bolesna i molila ga da je ne dira. Strahujući da će je ubiti poslušala je njegova naređenja”. Raskrvario ju je.

Silovao ju je opet. “Ušao je, naoružan ručnim granatama, pištoljem i puškom. Prijetio joj je, a ona je opet rekla da je bolesna žena i molila ga da je ne dira. Naredio joj je da se svuče i legne na krevet. To je učinila pod pritiskom i prijetnjom”.

Milojka Antić hrabro je svjedočila pred sudom. Suci su zapazili njezino dostojanstveno držanje, i povjerovali njezinom iskazu, koji je bio potkrijepljen dodatnim dokazima. Raspravno vijeće ustanovilo je da je zločine počinio zamjenik zapovjednika logora Čelebići, dužnosnik bosanske vlade koji je “svakom prilikom bio u uniformi, naoružan i svirepo je prijetio gđi Antić”. Mučio ju je baš zato što je žena. “Ovo predstavlja oblik diskriminacije koji za utvrđivanje kaznenog djela mučenja predstavlja zabranjeni cilj”.

Grozdana Ćećez bila je godinu mlađa od Milojke Antić. Do 27. svibnja 1992., kada je uhapšena, bila je vlasnica trgovine u Konjicu. U logoru Čelebići bila je zatočena do 31. kolovoza te godine – tri mjeseca koji će joj uništiti život. Delić ju je višestruko silovao, prvi put pred trojicom ljudi.

“Pogazio mi je ponos, i nikada neću biti žena koja sam bila. Ja sam žena koja je živjela samo za jednog čovjeka, za svog muža, i bila sam njegova cijelog života, i mislim da sam se u tom trenutku odvajala od tijela”, svjedočila je pred sucima Haškog suda Grozdana Ćećez, koju je mučenje u Čelebićima učinilo depresivnom i suicidalnom. “Psihički i fizički sam bila potpuno iscrpljena. Ubijaju te psihički”, izjavila je.

“Činjenica da su ta djela počinjena u zatvoru, od strane naoružanog službenika, i da je za njih znao komandant logora, stražari, drugi ljudi koji su radili u zatvoru, i što je najvažnije, zatvorenici, svjedoči o cilju g. Delića da zastraši ne samo žrtvu već i druge zatočenike stvaranjem atmosfere straha i bespomoćnosti. Pored toga, nasilje kome je gđa Ćećez bila izložena u obliku silovanja, izvršeno je protiv nje od strane Delića jer je žena. (…) Ovo predstavlja oblik diskriminacije koji predstavlja zabranjeni cilj kod ustanovljavanja krivičnog djela mučenja”.

Tim riječima, prvi put u pravosudnoj povijesti, Haški sud proglasio je silovanje u ratu ratnim zločinom. Bila je 1998. godina, sumrak dvadesetog stoljeća.

Pravosudni predmet Čelebići jedan je od prvih na Haškome sudu. Istraga je započela još dok je uvelike trajao rat, u studenome 1994, nešto više od godine nakon osnivanja Haškog suda.

Prve informacije o strahotama logora Čelebići stigle su od nevladinih organizacija, kojima su neke žrtve ispričale što im se dogodilo. Otud su krenuli istražitelji Haškog suda. Samo naizgled paradoksalno, najviše problema stvarale su im vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj, ne dopuštajući pristup žrtvama.

Ipak, optužnica je potvrđena 21. ožujka 1996. Optuženi su zapovjednik logora Zdravko Mucić, njegov zamjenik Hazim Delić, čuvar Esad Landžo i Zejnil Delalić, koordinator hrvatskih i bošnjačkih snaga u Konjicu 1992. godine. U sljedeće dvije godine suđenja, svjetska će javnost doznati užasavajuće detalje o još jednome mjestu smrti i patnje krvavog stoljeća na zalasku.

Logor Čelebići samo se uvjetno može nazvati zatvorom Armije BiH. Ni u žalbenoj ni u prvostupanjskoj presudi, pojam “Armija BiH” nijednom se ne spominje. Posljedica je to bezizlaznog položaja opsade u koju su, u proljeće 1992. godine, srpske snage dovele mali ali strateški važan gradić na zemljopisnoj granici Hercegovine i Bosne i ključnoj prometnici Sarajevo – Mostar, pedesetak kilometara južno od glavnog grada.

Uoči rata, u Konjicu je živjelo nešto više od četrdeset tisuća ljudi, od kojih polovina Muslimana, četvrtina Hrvata, petnaest posto Srba i nešto malo “ostalih”. U prvim mjesecima 1992., ondje se dogodilo isto što i u toliko općina Hrvatske i BiH, koje su paravojne strukture Srpske demokratske stranke (SDS) odlučile uključiti u buduću “čistu” srpsku državu: bojkotirali su legalnu vlast, stvorili vlastitu, “srpsku”, i pokrenuli progone. No u Konjicu je sve to izgledalo strašnije nego drugdje, toliko strašno da je, prema svjedočenjima iznesenim u Haagu, stanovnike ophrvala nesavladiva panika. U rano proljeće 1992., polovina stanovništva, oko dvadeset tisuća ljudi, pobjeglo je iz općine – dok se to još moglo.

Do sredine travnja, srpske snage opkolile su grad i odsjekle ga od Sarajeva na sjeveru i od Mostara na jugu. Prekinut je cestovni i željeznički promet. U drugoj polovini travnja 1992., lokalni radio i televizija objavljivali su izjave zapovjednika Druge vojne oblasti JNA, generala Milutina Kukanjca, koji je prijetio “da će Konjic biti sravnjen sa zemljom”. Početkom svibnja, prekinute su telefonske veze sa Sarajevom. Izbjeglice iz okolnih sela počele su stizati u Konjic, kao i izbjeglice iz drugih dijelova BiH, preko šuma i planina, donoseći svjedočenja o ubijanju i etničkom čišćenju. Prve granate pale su na grad 4. svibnja. Padat će neprestance tri i pol godine, do potpisivanja Daytonskog sporazuma. O patnjama gradića Konjica uistinu se malo zna.

Vlastima, u kojima su ostali samo Bošnjaci i Hrvati, nije preostalo drugo nego da pokušaju deblokirati grad. Odsječeni od zapovjedništava i u Sarajevu i u Grudama, s kojima su tek ponekad uspijevali uspostaviti vezu, improvizirali su otpor od slabo povezanih i jedva ustrojenih jedinica Teritorijalne obrane (TO), Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Ministarstva unutarnjih poslova. Već u lipnju 1992., raspast će se suradnja TO-a i HVO-a, zaprijetivši otvorenim sukobom.

Ali, grad su ipak pokušali zajednički deblokirati, napavši u posljednjim danima svibnja i prvim danima lipnja srpske položaje na ključnim prometnicama prema Sarajevu i Mostaru. Proboj nije uspio, ali je u selima s većinskim srpskim stanovništvom uhićeno nekoliko stotina ljudi, za koje je trebalo naći smještaj. Jedno od tih mjesta, bivša kasarna i skladište goriva JNA u Čelebićima, degradirat će u jedan od najzloglasnijih toponima terora u ratovima na području bivše Jugoslavije.

“Pitanje oko toga tko je imao kontrolu nad logorom Čelebići nije u potpunosti razjašnjeno i čini se da su različite grupe bile uključene u upravljanje njime”, stoji u presudi Muciću, Deliću, Landži i Delaliću. “Mora se konstatovati da se cio kompleks koristio za smještaj nekoliko jedinica MUP-a i HVO-a, a kasnije i TO-a, te, čini se, i za skladištenje neke opreme. Dio kompleksa koji se koristio za zatočavanje zatvorenika izgleda da je bio nekako odvojen, a zatvor je imao zasebne bezbjednosne aranžmane u odnosu na kasarnu uopšte”, piše u presudi.


Logor Čelebići – foto: eBrcko.net

Dakle, čak ni minuciozno i objektivno četverogodišnje istraživanje tužitelja, istražitelja i sudaca Haškog suda, koje je rezultiralo prvostupanjskom presudom na petstotinjak stranica i golemom količinom materijalnih dokaza i svjedočenja, nije uspjelo pouzdano utvrditi tko je, zapravo, ustanovio logor Čelebići i koja je vojska točno njime upravljala. Taj podatak pouzdano svjedoči o teškoćama utvrđivanja istine, koja – ponavljamo – da nije bilo Haškog suda, zasigurno nikad ne bi bila otkrivena.

Tužiteljstvo je zato odabralo efikasnu taktiku, i koncentriralo se na zločine onih za koje se, na osnovu izravnih svjedočenja brojnih žrtava, moglo pozdano ustanoviti što su u logoru bili, i što su u njemu točno činili: zapovjednika logora, Hrvata Zdravka Mucića, te trojicu Bošnjaka, zamjenika zapovjednika Hazima Delića, čuvara Esada Landžu, i Zejnila Delalića, bivšeg “gastarbajtera” koji se uoči rata vratio u Konjic, navodno da “brani svoj grad”. Taj će čovjek biti oslobođen, i njime se više u ovome tekstu nećemo baviti.

Ostala trojica, međutim, neopravdano su zapostavljeni u zločinačkoj galeriji ratova devedesetih. Psihološki, najzanimljiviji je Zdravko Mucić. Nedvosmisleno je utvrđeno da je “bio komandant logora, s potpunom vlašću nad oficirima, stražarima i zatočenicima, i lice kojem su oficiri i stražari bili podređeni”. Osobno nije počinio nikakvo nasilje, a “ima dokaza, čak i na strani optužbe, da je svojim riječima ili djelima, i dapače samim svojim prisustvom u zatvoru/logoru, sprečavao počinjavanje djela nasilja”.

Obrana je podnijela svjedočenja samih žrtava “koji su govorili sve najljepše o odnosu g. Mucića prema zatočenicima”. Grozdana Ćećez svjedočila je da je “spriječio silovanje trinaestogodišnje djevojčice u logoru vrativši je roditeljima”. Miro Golubović kazao je da “svoj život duguje g. Muciću”. Jedan je svjedok “slučajno čuo kako g. Mucić telefonom hitno i panično traži hranu za zatočenike”.

Ali, osim tih povremenih i rijetkih, premda izvanredno važnih intervencija, tog čovjeka nije ni najmanje zanimalo što čine njegovi podređeni – a sve je znao. “Ima dokaza da nikad nije bio u zatvoru noću, kada je bilo najvjerovatnije da će doći do zlostavljanja. Redovno je išao u posjete svojoj porodici i bio bi odsutan danima, očito zanemarujući svoje dužnosti komandanta i ne hajući za sudbinu ugroženih zatočenika. Prema dokaznom materijalu podnijetom Pretresnom vijeću, on je znao da se zatočenici muče ili čak ubijaju. Tolerisao je takve uslove tokom cjelokupnog perioda dok je bio komandant zatvora, što je ostavljalo dojam da ih ohrabruje”.

“Kaznena odgovornost g. Mucića u potpunosti proističe iz njegovog propusta da sprovede svoju nadređenu vlast na dobrobit zatočenika u logoru Čelebići”, zaključilo je sudsko vijeće. Bio je to još jedan pravosudni presedan: prvi put poslije Drugog svjetskog rata, neki ratni zapovjednik osuđen je za zapovjednu odgovornost, prema osobno nije počinio nikakvo nasilje. Zdravko Mucić osuđen je na devet godina zatvora. Na izricanju presude, oko vrata je nosio vidno istaknutu krunicu. Izdržao je dvije trećine kazne, a na slobodi je već sedamnaest godina, od 18. srpnja 2003.

Ostala dvojica osuđenika patološki su sadisti. Zločini koji su im dokazani nipošto nisu svi koji su počinjeni u logoru Čelebići, ističe se u presudi. Mucićev zamjenik Hazim Delić, osim što je silovatelj, smijao se i uživao dok je zatočenicima nanosio konvulzije i grčeve nečim što su žrtve nazvale “električnom tjeralicom za stoku”, “napravom koja se koristi kad se kolje stoka”, ili “napravom za konje koja izaziva jake elektrošokove”. Ubijao je, silovao i mučio.

Hazim Delić počinio je “monstruozne zločine”, koji se ne mogu “okvalifikovati nikako drukčije do kao neka od najtežih krivičnih djela koja se uopšte mogu počiniti u ratno vrijeme”. “Način na koji su ova djela počinjena ukazuje na sadistu koji je ponekad pokazivao krajnji prezir prema ljudskom životu i dostojanstvu”. Osuđen je na osamnaest godina zatvora. 24. lipnja 2008. prijevremeno je pušten na slobodu.

Esad Landžo imao je devetnaest godina kada je, kao stražar u logoru, počinio grozote, ubijao ljude, sadistički ih mučio i uništio mnoge živote. Iz siromašne je obitelji u Konjicu – nije stigao ni odrasti, ni išta vidjeti, ni išta naučiti, prije nego što je postao zločinac.

Uživao je, čini se, u tome da pali ljude. Jednoj je žrtvi polio hlače benzinom i zapalio ih. Drugi je čovjek svjedočio da mu je užarenim kliještima pokušao iščupati jezik. Trećemu je užarenu pincetu gurnuo u usta i uho. Petome je zapaljenim štapinom palio genitalije. Vukašinu Mrkajiću omotao je gorući štapin oko tijela. Šestome je užarenim kliještima spalio dlanove i butine nakon što ga je gotovo ugušio stegnuvši mu na lice gas masku. Jednom čovjeku zabio je upaljenu šibicu pod nokat.

Dva brata prisilio je na uzajamni felacio. Oca i sina natjerao je da jedan drugog tuku. Sedamdesetogodišnjem Šćepi Gotovcu zabio je u čelo značku Srpske demokratske stranke (SDS), i prebio ga nasmrt. Ubijao je ljude batinama. Neke od njegovih žrtava su Šime Jovanović, Boško Samouković, Momir Kuljanin, Spasoje Miljević, Mirko Ćorić, Slavko Šučić i Nedeljko Draganić.

Sudsko vijeće istaknulo je “gnusnu prirodu” Landžinih zločina i “nakaradnost uma potrebnu da se smisle i nanesu takvih oblici patnje”. Esad Landžo “svojim je surovim postupanjem prema zatočenicima značajno doprinio atmosferi terora koja je vladala u zatvoru Čelebići”, konstatira presuda.

Na sudu je htio ishoditi blaži tretman tvrdeći da je bio “smanjeno ubrojiv”. Nekoliko inozemnih vještaka procjenjivalo je njegovo psihičko stanje. Neki su ustvrdili da jest, neki da nije bio smanjeno ubrojiv. Ali sudsko vijeće odbacilo je teoriju o neuračunljivosti. Metode kojima je mučio žrtve “pokazuju posebno sadističke sklonosti i očigledno iziskuju predumišljaj”, ustvrdili su suci. Poremećaj osobnosti nisu isključili, ali, dok je činio zločine, Landžo je bez ikakve sumnje “mogao razlikovati dobro od zla”.

Pa ipak, suci nisu zaboravili kontekst. “Oružani sukob stvorio je okruženje koje očito nije bilo izbor g. Landže”, stoji u presudi. “Njegov rodni grad Konjic granatiran je neprestano u određenom periodu 1992. godine, što je stvorilo atmosferu stalnog strahovanja od povrede ili smrti njega samoga ili njegove porodice, a grad je bio i pod blokadom tako da su uslovi života postali veoma teški. Mnoga raseljena lica, prognana iz svojih domova u drugim dijelovima BiH, pristizala su u grad, a priče o njihovom zlostavljanju, kao i o zlostavljanju muslimanskog stanovništva BiH uopšte od strane bosanskih Srba i Hrvata, su bez sumnje kolale”. Stradali su i ljudi “bliski Landži”.

Suci dalje rezoniraju ovako: “S obzirom na činjenicu da su zatočenici u logoru Čelebići bili bosanski Srbi koji su bili uhapšeni nakon pokretanja vojnih dejstava snaga bosanske vlade u cilju razbijanja preostalih gnijezda otpora zakonitim organima u opštini, kao i s obzirom na nezrelost i povodljivost g. Landže, ne iznenađuje da je on mogao da te zatočenike identifikuje sa neprijateljem koji je njemu, njegovoj porodici i sunarodnicima u BiH donio ove patnje i nedaće”. Osuđen je na petnaest godina zatvora. Na slobodi je od 2. svibnja 2006.

Nikakva, međutim, stvarna, pretpostavljena ili navodna krivica žrtava ne može opravdati sadizam kojim su ti ljudi mučeni i ubijeni. Među žrtvama logora Čelebići bilo je naoružanih pripadnika srpskih snaga, ali i mnogo civila, koji s ratom nisu imali nikakve veze. Tragični je paradoks postojanja tog strašnog mjesta da su pripadnici strane koja se branila počinili zločine što su zasjenili opravdane motive obrane Konjica. I počinitelji, dakle, a žrtve naročito, na svoj su način tragični sudionici mrtvačkog plesa čiju pouku ljudi nikako da nauče: da od rata na ovome svijetu nema ničeg strašnijeg.
Post Reply