essex wrote:bosna nije regija kao sto su hercegovina, podrinje i krajina, bosna je drzava
...da, od 1878 i berlinskog kongresa i imena koje je sama austrougarska dala novoj koloniji...kao sto svi znamo, bosna nije nastala tada nego korijeni bosanske drzavnosti su mnogo dublji, drzavnost koja je okupljala sve gorenavedene regije u svoju drzavu. potrebe drugih koji su ili bi da upravljaju bosnom me ne zanima...berlinski kongres je dobra stvar jer je nakon 400 i kusur godina priznao postojanje bosanske teritorije, austrougarska je svakako nastojala da degradira drzavnost (britanci su se na tom kongresu zalagali da bosna dobije punu nezavisnost) sto je i ucinila imenom koje nam je dala i koje se do danas zadrzalo (pretvorila dzavu u dvije regije)...dayton nije nista drugaciji, cilj je isti...negirati bosnu kao drzavotvornu jedinicu kroz njeno nasljedje i uspostaviti bosansku teritoriju kao drzavu koja odgovara svim drugim politickim potrebama osim bosanskim...
samo da dodam...austrougarska je ustvari nasljedila podjelu koju je napravile turska sa sandzacima i po tome se ravnala...turska opet shvatila hercegovinu kao zasebnu jer je posljednju osvojila i jer je Herceg Kosaca vodio rat protiv krune za dobrobit cijele drzave i po tome stekao posebnost regije, sto je nikako ne iskljucuje iz drzave kojoj je pripadalada...
da, i jos jedno pitanje...ako se drzava zove po regijama, zasto su krajina, podrinje i posavlje iskljuceni iz imena, pogotovo krajina, uvijek bila a i danas je najveca regija u drzavi? hajde bistrice, razluci klikere na velike i male, i po bojama...
Gomila gluposti, i ustvari mjesto je tome (t j bezvezarijama) na nekoj drugoj temi.
Osnovno stivo glede humske zemlje, i neuspjelom bosancenju iste od strane sovinista, vidite na:
http://www.google.ba/url?sa=t&source=we ... W4064XLfiA
"Ćerić piše da pristalice bosanske nacionalnosti vjeruju da će država Bosna i Hercegovina morati logikom postojanja pripomoći stvaranje nove, šire bosanske nacionalnosti i nastavlja: «Zato, po njima, treba planirati budućnost na dugi rok, na stotinu, možda dvjesta godina unaprijed, kada će u državi Bosni konačno postojati kao njena osnovna snaga, bosanska nacionalnost. Na tome treba raditi obazrivo, polako i strpljivo. Ići od malog: na primjer, ukinuti ime Hercegovina, napraviti taj «bezazleni» potez, tek iz razloga praktičnosti, da je naziv republike kraći; onda, umanjivati «grijehe» muslimanskih predaka, umanjivati njihova razmimoilaženja sa Srbima i Hrvatima, da bi se kod ovih stvarala povoljnija klima prema Muslimanima; prikupljati prošle manifestacije bosanske svijesti, uveličavati njihovo koheziono značenje i popularizirati ih; uveličavati značenje svih kohezionih događaja uopće, specijalno narodnooslobodilačke borbe; budući sporovi sa Socijalističkom Republikom Srbijom i Socijalističkom Republikom Hrvatskom oko materijalnih i drugih pitanja, kojih će svakako biti, odvajaće automatski bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate od sunarodnika u maticama, i razvijati osjećaj među njima da su bliži Muslimanima u BiH nego sunarodnicima u drugim republikama, što će praktično stvarati povoljnu klimu za novu bosansku nacionalnost; raditi na unifikaciji bosanskog jezika kao još jednog elementa budućeg razlikovanja Srba i Hrvata sa sunarodnicima van Bosne i Hercegovine. A pošto će i inače sve veća industralizacija smanjivati selo i izolacije a povećavati grad i miješanja, na radnom mjestu, u privatnim i društvenim kontaktima, brakovima, ujednačavati jezik, kulturu i mentalitet, eto, jednog lijepog dana, nove bosanske nacionalnosti. Tek tada će bosanskohercegovački Muslimani definitivno odahnuti!»77 Ćerić je pišući o neprihvatljivosti ideje o bosanskoj nacionalnosti za sve narode SR BiH i SFRJ naveo: «Sugerisanjem ideje o bosanskoj nacionalnosti jedna relativna manjina, muslimanska, želi da se nametne kao osnovni historijski, najpouzdaniji faktor državnosti SR BiH. To izaziva nezadovoljstvo kod Srba i Hrvata u SR BiH. To aktivira protiv SR BiH velikonacionalističke srpske i hrvatske snage izvan SR BiH, a sve skupa otežava njen politički položaj (…) Ta teza ne vodi računa ni o već ustaljenoj tradiciji dviju pokrajina, Bosne i Hercegovine, koja ne trpi unifikaciju.»7"
...
"Papa Ivan X. pisao je dva puta tijekom 925. pisma hrvatskom kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum). Prvim pismom pozvao ih je na crkveni sabor u Split, a drugim ih savjetovao da svoju mladež uče latinskom, a ne barbarskom jeziku.3 Nešto kasnije, bizantski car Konstantin Porfirogenet (905.-959.) napisao je, odnosno priredio svome sinu nasljedniku, djelo poučne naravi poznato pod nazivom O upravljanju carstvom. U njemu možemo pronaći podatke o Dalmaciji i narodima koji su je nastanjivali. Posebna poglavlja posvećena su: Hrvatima, Srbljima i Zahumljanima, zatim Trebinjanima, Konavljanima, Dukljanima i Paganima, odnosno Neretvanima, te njihovim zemljama.4 Porfirogenet posvećuje XXXIII. poglavlje Zahumljanima i «zemlji koju sada nastanjuju», te spominje gradove: Bunu, Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik, te rijeku Bunu. Nabrajajući gradove krštene Srbije spominje i zemljicu Bosnu (to horion Bosona) s gradovima: Kotor i Desnik.5 U desetom stoljeću knez Humljana (dux Chulmorum) sudjelovao je u političkom životu i bio je poznat Rimu i Bizantu. U isto vrijeme zemljica Bosna tek uzgred je spomenuta."
...
"Prvi bosanski vladar ban Borić spomenut je prvi put u povijesnim vrelima oko 1150., više od dva stoljeća (225 gdina) nakon humskog kneza."
...
"Turci su odmah nakon okupacije Bosne 1463. osnovali Bosanski sandžak. Nakon što su osvojili dio Hercegovine osnovali su 1470. i Hercegovački sandžak, koji je bio u sastavu Rumelijskog ajaleta, a 1580. nakon osnivanja Bosanskog pašaluka postao je njegov sastavni dio. Povjesničari Bašagić, Skarić i Kreševljaković napisali su da je Hercegovina kao sandžak bila neovisna od Bosne, što su dokazivali činjenicom da su hercegovački sandžakbezi u XV., XVI., a napose u XVII. stoljeću imali titulu paša, kao i bosanski beglerbezi, te su nazivani i valijama. Šabanović to smatra pogrešnim, tumačeći da niti jedan sandžak nije bio neovisan od nekog beglerbega, pa ni hercegovački.29 Bez obzira na organizaciju okupacijske osmanlijske vlasti i njezinu hijerarhiju, činjenica je da je Hercegovina i tada zadržala svoje ime i svoju posebnost. To se pokazalo i u danima slabljenja carstva, kada je Ali-paša Rizvanbegović u siječnju 1833. dobio vezirsku titulu, osamostalio Hercegovinu i potpuno je odvojio od Bosne.30 Alipaša je naglašavao važnost hercegovačke samostalnosti u odnosu na Bosnu, «da nam ne smetaju bosanski šljivari!»31"
...
"Komunistička partija Jugoslavije koja je izišla iz rata kao pobjednik, bila je svjesna posebnosti Hercegovine. Komisija za teritorijalnu podjelu BiH u svome izvješću izrađenom prema primjedbama predsjedništva ZAVNOBiH-a utvrdila je u siječnju 1945. posebnost Hercegovine kao povijesne pokrajine. U izvješću piše: «U našoj narodno-oslobodilačkoj borbi uspostavljena je Bosna i Hercegovina, pa treba uspostaviti i teritorijalnu podjelu, ukoliko ona ima istorijskog korijena. Tu na prvom mjestu dolazi u obzir položaj Hercegovine. Iako su Bosna i Hercegovina srodne i bliske, ipak među njima ima nekih malih istorijskih razlika, koje dolaze do izražaja i u imenu naše federalne jedinice. Stoga Hercegovina treba da ostane jedna teritorijalna cjelina, ne samo po tome da se novom teritorijalnom podjelom pojedini njezini dijelovi ne pripoje Bosni, nego i po tome, što će i sama kao cjelina imati jedno svoje predstavništvo. Drugim riječima Hercegovina kao istorijska oblast treba da zadrži svoje ime i teritorijalnu cjelokupnost te da ima svoju oblasnu narodno-oslobodilačku skupštinu, ma da inače može imati istu nadležnost kao i okruzi Bosne. To bi zadovoljilo narod Hercegovine, koji je privržen svojoj oblasti, i odgovaralo bi imenu naše federalne jedinice.»55 To je potvrđeno i Odlukom o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine donesenom 7. veljače 1945.56"
itd itd.