"Vijećnici iz vladajuće koalicije predvođene SDA-om i SBB-om imaju šansu za popravni ispit iz humanosti i da mogu ispraviti sramotnu odluku da se dvorana u Novom Sarajevu ne zove po Goranu Čengiću. Kome Goran Čengić smeta, na što načelnik Nedžad Koldžo i njegovi poslušni sateliti nikada nisu dali odgovor.
Njihova tišina ipak dovoljno govori o tome koliko su sramotni njihovi razlozi", kaže se u saopćenju.
Sarajevom danas, nešto više od dvije decenije nakon rata upravljaju politički idioti koji na imenovanje studentskog doma na Palama po Radovanu Karadžiću ili na mostarske ulice nazvane po Budaku ili Francetiću imaju adekvatan odgovor, a taj odgovor nije Goran Čengić.
U Sarajevu, a pogotovo na Grbavici očigledno ništa se neće zvati po Goranu Čengiću. Nekadašnji rukometni reprezentativac SFRJ, simbol rukometnog kluba Bosna i u konačnici čovjek koji je svoj život dao 14. juna 1992. godine spašavajući poznanika Husniju Ćerimagića od grbavičkog monstruma Veselina Vlahovića Batka, po mišljenju većine vijećnika u opštini Novo Sarajevo nije ni zaslužio da se bilo šta zove njegovim imenom.
Bez obzira na medijski pritisak, mišljenja građana Sarajeva, potpisane peticije i činjenicu da bi se ovaj grad barem simbolički trebao zahvaliti Goranu Čengiću, čovjeku koji je u najodvratnijem periodu naše istorije imao ovo što mnogima od nas danas fali, ljudskost i hrabrost, uhljebljeni anonimusi iz SDA i SBB-a u opštinskom vijeću visoko dignutim rukama uskratili su barem elementarno priznanje.
I tako je saga oko imena nove sportske dvorane na Grbavici konačno završena. Građena je punih šest godina, koštala nas je oko devet miliona i nosit će ime „Novo Sarajevo“. Zahvaljujući glasovima 17 vijećnika, 12 ih je bilo protiv a jedan suzdržan.
Čija majka bolju pitu pravi? Čudni su kriteriji za imenovanje ulica, trgova i osnovnih škola u Sarajevu. Tako je Sarajevo zahvaljujući lokalnim vlastima izgubilo ulice nazvane po Mariji Bursać, prvoj ženi koja je proglašena za jugoslovenskog narodnog heroja, ulicu antifašiste Mesuda Džemidžića žrtve Maksa Luburića, ulicu Ivana Krndelja, ulicu Nikole Tesle, trg Oslobođenja. Iz kolektivnog sjećanja izbrisani su Alija Alijagić, Vaso Miskin Crni, Ravijojla Rava Janković, a po svemu sudeći Mirza Delibašić, Dario Džamonja, Izet Sarajlić, Dražen Ričl, Milan Mladenović nisu zaslužili da u ulicama sa njihovim imenima rastu novi opštinski vijećnici.
Razlozi zbog kojih ime Gorana Čengića neće krasiti barem sportsku dvoranu sasvim su jasni. Čengić se jednostavno ne uklapa, ne paše, ne odgovara. Klasični je antipod nacionalističkom diskursu u kojem nažalost živimo. Za mnoge danas tek „kopile“ iz miješanog braka od roditelja partizanskih prvoboraca, majke Nataše i oca Ferida Čengića Fiće, prvog sarajevskog gradonačelnika u periodu vlasti krvožednih i zlih komunista.
Goran Čengić nije ni Srbin ni Hrvat ni Bošnjak već čovjek koji je svoj život dao spašavajući komšiju. Problem koji sadašnja politička svijest ima sa Goranom Čengićem je što bi taj čovjek isto to napravio bez obzira da li se komšija zove Husnija, Milovan ili Hrvoje. A nemojmo se lagati ni činjenica da nosi švedsko ime ne spada u odgovarajuće kriterije za dobijanje ulice, trga ili sportske dvorane.
Zato kada ne može Goran Čengić može i to veoma lako u skladu sa procedurama Mustafa Busuladžić. Slični, ako ne identični onima koji dižu svoje ruke protiv Gorana Čengića nedavno su visoko dignutim desnim dlanovima imenovali školu po antisemitu, ustaškom i nacističkom apologetu. Iz vizure onih koji odlučuju sasvim je jasno, bolje da nam djeca odrastaju sa Mustafom nego s Goranom.
Zahvaljujući upravo ljudima koje smo izabrali, ovom zemljom danas a i u skorijoj budućnosti hodat će ljudi koji neće praviti razliku između Gorana Čengića i Mušana Topalovića Cace ili Srđana Aleksića i Milana Lukića. Tragično ali istinito.
Vala i ljevica zna prepoznati prioritetna pitanja 
