U emisiji “Pošteno”, emitovanoj 20.12. uveče na FTV-u, tema razgovora je bila izgradnja vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini. Već na samom početku, način na koji je gledateljima postavljeno anketno pitanje može se ocijeniti doista nekorektnim i neprofesionalnim. Naime, pred gledaoce se postavlja pitanje da li smatraju da se u Bosni i Hercegovini gradi previše vjerskih objekata.
Ovakav stav nesumnjivo odražava nepoznavanje temeljnih principa na kojima današnja se društva zasnivaju budući da je u svakom od njih pravo vlasništva jedno od temeljnih prava inkorporiranih u ustavne tekstove. Nije potrebno biti suviše informisan da bi se moglo primijetiti kako današnja Evropa baštini visok nivo zaštite vlasništva i garantuje svakom pojedincu neograničen krug raspolaganja predmetima vlasništva sve dok takvim raspolaganjem ne počne ugrožavati javni interes ili ostale građane. U društvu u kojem mi živimo, očekivati je da se slijede identične tendencije koje su na tragu stalnog potenciranja evropskih integracija i evropskog sistema društvenih vrijednosti. Stoga je logično da naš pravni poredak obezbjeđuje prostor svakom pojedincu da nesmetano raspolaže stvarima koje se nalaze u njegovom vlasništvu jer „Stara Dama“ nas uči tome. Stoga se sasvim opravdano postavlja pitanje – odakle nekome pravo da se upliće u sferu koja ga se apsolutno ne tiče pa koristeći javna sredstva informisanja postavlja se pitanje kako zašto i zbog čega neko raspolaže sa svojim sredstvima na način na koji raspolaže?
Da li će neko svoj novac utrošiti na kocku, drogu, prostituciju, da li će neko svoj novac iskoristiti da bi uspostavio lanac rasturanja droge kao sredstva uništavanja mladih života, da li će neko svoj novac uložiti u trgovinu ljudima, izgleda su pitanja koja urednicima emisije „Pošteno“ uopće nisu od bilo kakvog značaja. Daleko bitnije, društveno opasnije i pogubnije je pitanje da li će neko svoj novac utrošiti na izgradnju džamije u kojima će se neko skloniti od kocke, droge, alkohola i ostalih poroka jer su te džamije po svemu sudeći najveća opasnost po društvo.
Opravdanje prioritetom izgradnje i pokretanja fabrika djeluju nadasve smiješno. To prije svega jer oživljavanje privrednih tokova jednog društva nije briga pojedinaca već to spada u nadležnost odgovarajućih državnih institucija. Zašto bi neko ko ima novac razmišljao o tome da li nadležne institucije obavljaju svoj posao kako treba? Svaki pojedinac uživa potpunu slobodu u pogledu raspolaganja svojom imovinom pa je shodno tome može u cijelosti uništiti bez valjanog razloga čak i ako je njena vrijednost milijunska. Niko nema pravo da mu prigovara zbog čega je to učinio i zašto nije uložio u fabrike. Zašto se onda uopće dovodi u pitanje zbog čega neko gradi džamije? Ukoliko smatramo da je izgradnja i pokretanje rada u fabrikama trenutno najprioritetniji cilj u našem društvu, zašto se onda ne zapitamo zbog čega se izdvajaju tolika budžetska sredstva na ime finansiranje raznih kulturnih dešavanja, aktivnosti i društava od kojih se također ne pokreću fabrike i ne zapošljava aktivna radna snaga? To bismo se mogli zapitati jer ta budžetska sredstva svakodnevno plaćamo kroz razne poreze. To su, naime, sredstva koja mi kao građani plaćamo i ako nam je najprioritetniji cilj izgradnja fabrika, zašto se onda ne zapitamo zbog čega se ta naša sredstva usmjeravaju u pravcu koji ne zadovoljava zahtjeve tog našeg najvećeg prioriteta? Zašto dovodimo u pitanje raspolaganje tuđih sredstava koji se u potpunosti tiču tog drugog, kad već mi kao građani imamo priliku da itekako dovedemo u pitanje način utroška naših sredstava? Zašto se ne bunimo što nam se ne polažu računi o PDV-u kojeg svi plaćamo a rado bismo da nam se polažu računi za tuđu imovinu? Zašto nije problem kada neko silni novac troši na vile, kocku, opijanje, limuzine, drogu, prostituciju, a problem je kada novac troši u džamije? Moglo bi se izvući hiljadu „zašto“ a jedino „zato“ je što nekome džamije očigledno smetaju i neko bi najradije da ih ne vidi.
U prilog tome govori i stav gospođe Hadžiahmetović koja uporno potencira na nekakvom očuvanju tradicije pa tako zagovara da sve porušene džamije moraju da se grade tačno u onom izgledu kakve su bile prije. Džamije, kako ona kaže, izvana treba da budu skromne i neprimjetne a u unutrašnjosti da obiluju duhovnim bogatstvom. Pod plaštom zaštite tradicije, dakle, nameće se zabrana građenja velikih vjerskih objekata pri tome ih ograničavajući na obavezu vanjskog što je moguće skromnijeg izgleda jer je to u skladu sa našom tradicijom starom nekoliko stotina godina. Nesporna je činjenica da su džamije prije 200 godina doista bile takve. Također, nesporno je da očuvanje tradicije na kojem potencira gospođa Hadžiahmetović lijepo zvuči. No, ako je to tako, ako gospođa živi od zaštite naše tradicije, zašto to onda ne dokaže na svom primjeru pa se u emisiji pojavi u dimijama recimo? Svakako da neće jer je vrijeme sa sobom donijelo nešto novo, novo odijevanje, novu svakodnevnicu a dimije su stvar prošlosti. Zbog čega je onda gospođi neshvatljivo da je vrijeme sa sobom donijelo nešto novo u pogledu izgradnje džamija u smislu njihove modernizacije i prilagođavanja vremenu u kojem živimo?
Na djelu je očigledno pokušaj zaleđivanja stanja koje je postojalo prije 200 godina i onemogućavanje bilo kakvog napretka zajednice muslimana. Naime, ako znamo da su muslimanima džamije zaštitni znak i da u zajednici muslimana džamija predstavlja najvažniji stub zajednice odakle se pokreće zajednički život, onda se sasvim logično neovlaštenim uplitanjem može smatrati davanje bilo kakvih odrednica o tome kakve džamije trebaju biti. Također, niko nema pravo poricati pravo državnih institucija da se brinu o zaštiti tradicije na našim prostorima ali ta se tradicija štiti na način da se sprječava skrnavljenje već postojećih objekata. Van svake pameti je zaštitom tradicije smatrati uplitanje u pitanja koliko raskošne džamije treba da budu i da li i kojim intenzitetom muslimani treba da ih grade. Zaista je interesantno kako bi gospođa Hadžiahmetović reagirala kada bi joj neki institut za zaštitu narodnje nošnje prigovarao zašto nosi suknju ili hlače i ujedno nametao obavezu da ubuduće nosi dimije jer je to najbolji način da se očuva naša tradicija. Sasvim je normalno da je način njenog odijevanja isključivo njena stvar, ali isto tako i izgradnja džamija je isključivo stvar onih koji je grade i to se ne tiče nikoga osim njih.
Da li se u konkretnim slučajevima može govoriti o manifestu prkosa ili inata, stvar je o kojoj se može diskutovati ali se takve situacije ne mogu preduhitriti ograničavanjem slobode u pogledu građenja objekata jer takav stav proizvodi samo još veći inat pri čemu nužno dolazi do potpunog kontraefekta. Stoga rješenje i tog problema leži negdje drugdje, u nekim nacionalističkim centrima i krugovima koji građane potiču na prkos i mržnju pa djelotvorne kritike treba da budu upućene na takve adrese. No, očigledno se ne radi o istinskom traganju za adekvatnim rješenjem, već se staljinističkim manirima pokušava skučiti sloboda onih koji žele da imaju džamiju lijepu i veliku jer bi džamije trebale izvana da budu malehne, skromne i neprimjetne a vjernici unutra eto mogu da imaju veliko bogatstvo. To je još jedan u nizu nastojanja sprječavanja muslimana da grade džamije. Naime, kada im se nametne obaveza da grade male džamije koje zbog potrebe da se očuva tradicija iziskuju mnogo sredstava, onda će muslimani odustati od izgradnje. Jer, zašto da grade malu džamiju za veliki novac, kad bi za isti novac mogli sagraditi mnogo veću džamiju?
Licemjerstvo na nivou – vjera je strogo odvojena od države, vjera nema pravo da se upliće u državu i tu nema šta da traži, ali država itekako može da se upliće u vjeru. Nešto gore od licemjerstva je spominjanje rušenja novosagrađenih džamija, krivičnog gonjenja onih koji se suprostave nakanama Komisije. Šta je sa onima koji su porušili 800 džamija? Ako već želite zaštititi tradiciju, zašto su vam problem ljudi današnjice koji bi da prave nove džamije a nisu vam problem oni koji porušiše 800 džamija? Zašto su vam problem oni koji žele da obnove džamije a nisu vam izgleda nikakav problem oni koji su vršili nuždu po tim džamijama? Zašto, zašto...ponovo, hiljadu „zašto“, a šta je „zato“ prosudite sami...
autor: H.L.
Nije bitno što narod nema hljeba da jede, neka džamija i crkvi da se bogu možemo moliti! Koja budalaština!
ili napadnem nekoga sto salje pomoc u Zimbabwe a ne u Sudan