Ko su nasi uzori?

[hAZNADAR]

Sve skandinavske drzave. Ne samo politicki vec i po kulturoloski.
Konkretnije i detaljnije - sanjam dan kada ce nasa socijaldemokratija poceti kopirati socijaldemokratije u Skandinaviji.

[animals]

mi zelimo uniju sa parama, sve ostalo je klimanje glavom izabranih politicara, a narod je kakav takav.

Ali nas narod voli Ruse, Turke, Kineze, Kubance, Libijce.... Niko ne voli zapadnoevropske drzave. Cak i nasi ljudi u dijaspori svrsavaju na istok.

Meni je uzor i pozitivan primjer Finska, Island, Norveska i Irska. Njima se divim. Niposto Rusima, Turcima, Kinezima itd. O njima ne mislim nista dobro, o tim drzavama, drustveno-politickom uredjenju.

Koji nas narod..

[espn]

Kako BiH može biti kapitalistička kad su svi njeni lideri školovani i nastali u socijalizmu.

[insomnia78]

Dario Dzamonja u jednoj svojoj priči parafrazira stih Mice Trofrtaljke “turam, guram al neće da udje moja noga u cipele tudje”
To ti je otprilike sažetak ove teme

[insomnia78]

Eh ovako ti je to moj Kikac

Ali, evo me sad u Lynwoodu, uzeo sam (bolje rečeno – dobio sam) pola slobodnog dana, pijem pivo u jednom od restorana, kod puritanske i sve više feminističke Amerike, ozloglašene mreže ‘Hooters’, gdje koke, da ti pamet stane, sa sisama koje dišu i mirišu kad se nagnu prema tebi da prime porudžbu, sa lažnim osmijesima, sa nogama koje rastu do pazuha, bezuspješno pokušavaju da me privole da naručim neko smeće od klope, ne videći da sam ja negdje drugdje, da se po stohiljaditi put pokušavam definisati, naći odgovor na ona osnovna pitanja što razdvajaju čovjeka od životinje: KO SAM? ŠTA SAM? GDJE SAM? ZAŠTO SAM?

Ili, možda najvažnije: KOJI JA OVO K…. RADIM U AMERICI?

I, onda, k’o grom iz vedra (mada u Seattlu nikad nije vedro) neba, kroz zaglušujuću metal-rock muziku, začuh odgovor iz usta Mice Trofrtaljke, ‘stih’ iz jednog od njenih najvećih ‘hitova’:

‘Turam, guram, al’ neće da uđe
Moja noga u cipele tuđe…’

Evo već pet godina se ova bosanska duša bori da se uklopi u američki kalup, ali, ili joj je tijesno, pa je sve žulja, ili je kalup prevelik, pa se spotiče, posrće, pada i diže: ponekad pokuša bosonoga, slobodna, ali se ubrzo izranjavi na putu posutom tucanim staklom, pa puže četveronoške do nekog nevidljivog cilja, tvrdoglava da istraje – sve dok ne uvidi da je krenula suprotnim pravcem, da joj se valja opet vratiti na početak.

Mrzeći samu sebe, to i pokorno čini: opet zauzima startnu poziciju, ali svaki slijedeći put sa sve manje preostalog daha.

[Haman2]

Mozda bi bilo bolje ovako, da pisemo o onima koji su dali svoj zivot z BiH.

[quote]SUAD MEHIĆ: "ETO, POGIBOH BRATE”!
Autor: Amir Hasanović
Objavljeno: 03. October 2019. 17:10:40



Pričam noćas sa jednim momkom koji inače prati moje objave i pisanja. I upita me u jednom momentu, kako to čitam te nekrologe i knjige o šehidima i poginulim borcima našim. I svi herojski poginuli, kako to nije nigdje ništa zapisano?

Meni je to nerazumljivo. I uzmem ja jednu od tih knjiga, stvarno nisam prije zagledao. Sve je to šablonski, narodski zbrda-zdola, kao da je papira falilo. Rođen, sin majke i oca, radio, nije radio, tog datuma herojski položio život za BiH. I naletim na fotografiju šehida našeg, ako Bog da, Suada Mehića.

Kažem momku uključi kameru i slušaj.

5 januar 1994., najžešći napadi na Gradačcu, sa industrijske zone u jutarnjim satima nas prebacuju na Pozarike. Gore se redaju tenkovsko pješadiski napadi jedan za drugim. Tu smo već bili oko 9 sati ujutro. Već je drugi dan bez spavanja, jak vjetar i minus dodatno su otežavali i onako tešku situaciju.

Nas su rasporedili na samu vezu sa momcima iz Srebrenika. Oko 11 sati krenuo je manji pješadiski napad, nakon odbijanja tog napada krenula je kanonada granata iz svih mogućih oruđa.
Mi smo išli po tranšejima gore - dole. Vikalo se na sav glas ,,čekaj na sigurno, pucaj na sigurno, štedi municiju…”. I tako gore dole. I gdje god je pritisak napada žešći začepljaj. Oko 15 sati krenuo je žestok mehanizovano pjašadiski napad, jedan tenk se na desnoj strani probio nekih 30 metara do naših tranšeja. Neko je uzviknuo ,,osmica nema protuoklop, pregaziće ih”. Rahmetli Suad je prebacio pušku preko lđa, zgrabio zolju koja je bila u tranšeji i počeo da trči kroz tranšeju prema rovu 7 i 8.

Ja sam potrčao za njim i na nekih 15 metara kojih smo prošli ljudi povikaše ,,evo ih, evo ih”. Provirio sam i ugledao kako pogureno cetnici idu prema susjednom rovu. Tad je proključalo sa svih strana, njih je bilo sigirno oko 150. U tom momentu desno od nas žestok prasak, okrenuh se i vidjeh da se iz donjeg dijela tenka izvija plamen, još se polahko kretao, tren poslije preko naših glava preleti klepečući “maljutka” i direktno ga pogodi u kupolu uz strašnu detonaciju i škripu gvožđa.

Suad je dotrčao zadihan, “ode tenk, brale”. Graja i tekbiri iz transeja nije prestajala. U tom momentu Suad se ‘splazao’ niz zid tranšeje, ja sam ga uhvatio za ruku. Šta ti je, jesil’ ranjen?

- Nisam, - reče, vrtoglavica neka. Gladan sam, Amire!

Ja sam i zaboravio, jeli smo još jučer oko 6 navečer, nešto malo, oskudno. Pošto su nas digli sa industrijske zone dole, nismo ni doručkovali, a nije moglo se ni dostaviti. Veoma teško.
Upitah ljude, ima li ko šta, svi se zgledaju, ništa. Jedan momak izvadi šnitu hljeba: imam samo ovo. Uzmi rekoh, polahko žvaći. Pogled mi skliznu na njegove čizme, desna je bila naprijed potpuno odvaljena. On me pogleda i sazimajući ramenima, reče:

- "Noge su mi mokre i smrznute”.

Rekoh, sad će mrak, utihnuće. Snaćemo se. U tom povikađe ,,evo ih, evo ih”. Tačno u pravcu nas se kretala praga koju su na sajlama teglila dva tenka. Praga je neprestano pucala. Sa lijeve i desne strane u strijelcima pratilo ih je između 200 i 250 pješadinaca.

Nastao je pakao...

U momentu dok sam stavljao okvir tenkovska granata je doletjela direkt u naš grudobran. Odbacila me unazad i nabila uz balvan na sami ulaz u zemunicu. Ostali se sjatiše, jesi li ranjen, pitaju? Opipah se, gledam – ništa, dobro je. Ustao sam al’ zvonilo mi još u ušima. Suad povika, daj ovamo municije nemam nego tri okvira.

Prebacio sam mu na grudobran i usput nasumice pucao. Ubacio je u svoj PM okvir i ustao da zapuca, u tom momentu je odbačen nazad uz zid tranšeje i samo se splazao niz njega. Iz rupa na njegovoj jakni se pušilo. Gledao je u mene stežući zube. Ja sam bio sleđen, nepomičan. Onda sam odjednom skočio i položio ga na noge sebi.

Vikao sam sanitetliju, svakog, ne znam ni ja. Pucnjava je bila zaglušujuća. Gledao sam ljudi, pucaju, bacaju bombe... Sve mi je bilo kao u snu. Osjetih kako mi on steže ruku, kroz zube reče: ,,Eto, pogiboh brate”!

U to dotrča sanitetlija, ja krenuh da skidam mu jaknu, momak reče ,,stani, čekaj”, nasloni mu ruku na vrat, okrenu se prema meni i reče klimajući glavom "gotovo je”. Ma daj, rekoh, zavoje ba šta gotovo, vukao sam za torbu.

Momak me uzeo za ramena i protresao: "Mrtav je, gotovo je”! Naslonio sam se na ledeni zid tranšeje, zatvorio oči i tako jako zaplakao, u grudima me nešto gisilo. Ustao sam uzeo njegov PM i počeo bjesomučno pucati, tek bih se ponekad okrenuo i pogledao u Suada koji je bio u snijegu u poluležećem položaju u lokvi krvi. I pao je mrak... Eto tako je moj brate Suad Mehić, šehid nas ako Bog da, u temelje ove države uložio svoj život u 24 godini.

5. januara 1994.

Poginuo je gladan, žedan, u poderanim čizmama, sa još nešto malo municije što nam preostalo. Poginuo herojski, hrabro, onako kako su ginule gazije bosanske.

Upitah momka jel’ sad jasno. Šutio je na kameri. A onda reče "hvala ti, Amire”! Hvala vam svima za sve, da vas Allah sastavi u Dženetu, jer ustinu tamo je vaše mjesto. Oči mu pune suza, vidim.

Zato svi koji pišete, pisite srcem, istinom. Pišite da se zna, da se pamti, da se ne zaboravi. To je dug prema nasoj braći šehidima našim![/quote]

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=68484

[Haman2]

MOJ UZOR U ŽIVOTU JE OTAC RAHMETLI ZAMO
Autor: Esad Krcić
Objavljeno: 29. September 2019. 18:09:06



ARSLAN DUČIĆ: Da nije bilo Zame i mnogih drugih hrabrih momaka, djevojaka i žena koji su neustrašivo jurišali u opasnost ne bi bilo ni prilike za mojim odrastanjem. Tako da koliko god da je bilo teško, kako meni tako i mojoj majci, nositi se sa životnim nedaćama bez odrasle muške glave, toliko je bilo ponos prošetati se slobodno ulicama grada, otići u školu, na pijacu, u džamiju, kod tetke i tetka i njihovih troje male djece. I kora hljeba i čaša mlijeka u slobodnom Sarajevu nam je bila vrijednija i hranjivija od najbolje gozbe u Lukavici.


ARSLAN DUČIĆ rođen je 20. novembra 1992. godine u Republici Bosni i Hercegovini na isti onaj dan kada se tradicionalno već godinama, Božijom voljom, obilježava Dan Sandžaka. Nakon pogibije oca Zama (25. septembar 1994.), zajedno sa majkom Merimom, napušta svoj dom koji su mu roditelji prije rata teškim odricanjem i radom sagradili na Hrasnom Brdu, zajedno sa članovima uže porodice. Kuća je zapaljena i ni do dan danas nije obnovljena, što na jedan način razočaravajuće govori o odnosu vladajućhih struktura prema porodici heroja odbrane domovine Republike Bosne i Hercegovine.
Arslan je osnovnu, srednju školu i Fakultet političkih nauka završio u Sarajevu.
Zaposlen je na poziciju rukovodioca poslova u bosanskohercegovačku kompaniju koja se bavi proizvodnjom softverskih riješenja za teritoriju Sjedinjenih Američkih Država.
Ovaj razgovor sa Arslanom vodimo na Dan Bošnjaka, a neposredno nakon premijere dokumentarnog filma „Legenda o Zami - smrt za život”, koji je snimljen u povodu 25. godišnjice od kako je njegov otac herojski položio život u odbrani domovine Republike Bosne i Hercegovine.
Rahmetli Zamo Dučić je bio komandant manevarskog bataljona „101. motorizovane brigade“ Armije RBiH, major po činu, nosilac je najvećeg priznanja „Zlatni ljiljan“.
Ukopan je među bošnjačkim velikanima u haremu Alipašine džamije u Sarajevu, što najbolje govori o njegovom nemjerljivom herojskom doprinosu u odbrani Republike Bosne i Hercegovine.

I kora hljeba i čaša mlijeka u slobodnom Sarajevu
bila nam je vrijednija i hranjivija od najbolje gozbe u Lukavici



Najvažniji dio filma, za mene, jeste arhivski snimak TVSA sa Hrasnog brda iz 1992. godine na kojem sam po prvi put čuo glas svoga oca... I tako gledam ga onako u plavom džemperu kako drži moju majku, za ruku, koja nosi mene u sebi, i govori sa osmjehom kako non-stop pucaju, ali kako ćemo ih zaustaviti i da nas ne mogu preplašiti. I morao sam pustiti suzu. Srce mi je umalo prepuklo, ali od ponosa!

Bošnjaci.Net: Arslane, znam da je tematika o kojoj ćemo govoriti teška ali posebno emotivna za tebe, ali želimo se dotaći ličnosti tvojeg rahmetli oca Zama Dučića, koji je bio major i komandanat manevarskog bataljona „101. motorizovane brigade“Armije RBiH, heroja odbrane Republike Bosne i Hercegovine za koju je se borio srcem, dušom i položio svoj mladi život. U vremenu srpsko-crnogorske agresije BiH i okupacije Sarajeva, kao i u momentu njegove pogibije imao si nešto više od dvije godine, sa ove vremenske distance ako vratiš film bar od momenta sjećanja, kako ti je bilo rasti bez oca, na koje poteškoće i probleme ste nailazili, naravno mama i ti?
ARSLAN DUČIĆ: Prije svega, posljednjih dana, posebno me je počela boljeti spoznaja da sam se približio periodu života kada je moj otac hrabro položio svoj život na Crnom Jasenu. Inače on je poginuo u 27. godini života, a mene je neposredno nakon obilježavanja dana njegove dženaze, koja je klanjanja na dan 9. novembra, očekuje 27. godina života. Zaista, nikada u životu nisam imao potrebu za neki uzor iz javnog života. Moj uzor meni je bio moj rahm. Zamo. Svakako, kako starim, počinjem da preispitujem i upoređujem svoj put, reakcije i put moga oca. Gotovo svakodnevno u svojim mislima prođem uskim ulicama Hrasnog Brda, tih ratnih dana i godina, pa budem u bitci kod restorana 11 plavih, vrebam tako oko Željinog stadiona, pa onda, kao po nekom i nečijem planu, misli me odvedu na kobni 24. septembar 1994. godine. Preispitujem sebe kako bih ja postupio. I nikad nisam uspio da se mislima uputim dalje od tog dana. Izgleda da ni za mene poslije – ne postoji. Iskreno, čini mi se da ni moje dijete ne bi odraslo uz oca u sličnim okolnostima. Ali bi odraslo. Ovdje dolazimo na moj odgovor koji je sadržan i u Vašem pitanju. Da nije bilo Zame i mnogih drugih hrabrih momaka, djevojaka i žena koji su neustrašivo jurišali u opasnost ne bi bilo ni prilike za mojim odrastanjem. Tako da koliko god da je bilo teško, kako meni tako i mojoj majci, nositi se sa životnim nedaćama bez odrasle muške glave, toliko je bilo ponos prošetati se slobodno ulicama grada, otići u školu, na pijacu, u džamiju, kod tetke i tetka i njihovih troje male djece. I kora hljeba i čaša mlijeka u slobodnom Sarajevu nam je bila vrijednija i hranjivija od najbolje gozbe u Lukavici.

Naša žrtva je da živimo –
ja bez oca, majka bez supruga

Bošnjaci.Net: Tvoj rah. otac Zamo, rodom je iz Plava; herojski je položio život za Bosnu i Hercegovinu. Kada si saznao i kako si to u sebi prihvatio da ti je otac heroj odbrane BiH, a živiš bez njega?
ARSLAN DUČIĆ: Ovako ja gledam na tu situaciju. Republika Bosna i Hercegovina je stara majka i teritorija koja je uvijek bila područje na kojem su se vodili ratovi. Narod koji živi na teritoriji RBiH su mnogobrojna djeca te stare majke i ti koji je historijski štite od pokušaja i nasrtaja komšija i drugih zainteresovanih okupatorskih strana. Majka ako izgubi dijete izgubit će i sigurnost, a samim tim i svoju slobodu i identitet. Moj rahm. otac je shvatio da je majka vrijedna života i njegove žrtve. Moja majka i ja smo shvatili da naša žrtva da živimo bez njega je doprinos tome da sutra moje dijete živi sa svojim djetetom. Zar ne bi bilo sebično ne razmišljati o generacijama ispred nas.


Dova na mezaru heroja Zame Dučića: Supruga Merima i sin Arslan


Plav, kao i sveukupno naš Sandžak i Republika Bosna i Hercegovina, koliko god se mnogi trudili da ih posvađaju i razdvoje sve su čvršće vezani. Protiv srca se ne može, koliko god se trudili. Sandžak je, zahvaljujući hrabrim ljudima, porijeklom iz istog, koji su sve vrijeme agresije bili i bezrezervno se dali na raspolaganje ARBiH, uklesan u temelju ove naše današnje RBiH. Pitali ste me kada sam saznao da mi je otac heroj i nekako sam pokušao da izbjegnem da kažem, ali je bitno. Tužno će ovo zvučati za čitaoce, ali shvatio sam onda kada su Oružane snage moje države skinule njegovo ime sa kompleksa kasarne na Bijambarama, te poništili taj naziv i ponovno sam shvatio onda kada su lokalne vlasti odbile da dvoranu na Grbavici nazovu njegovim imenom. Eto u inat njima tada sam shvatio da mi je otac heroj jer su u oba slučaja odlučivali ljudi koji nisu ni bili na našoj teritoriji u toku agresije na RBiH ili su bili na suprotnim stranama. Jednostavno im je smetalo kada su čuli hvalospjeve o putu borbe pripadnika ARBiH protiv agresora.

Prvi članak o svome ocu sam pročitao na stranici Bošnjaci.net

Bošnjaci.Net: Pored mame Merime, koji su ti ključni izvori bili da saznaš nešto više o svom ocu?
ARSLAN DUČIĆ: Pa najprije uža porodica, Savez udruženja “Zlatnih Ljiljana” Kantona Sarajevo i njegovih članovi i internet, dakako Bošnjaci.Net. Nikad neću zaboraviti dan kada smo uveli internet u naš stan na Grbavici u kojem živimo zadnjih 10 godina, a koji smo otkupili za certifikate zahvaljući mojoj majci koja je poderanih cipela, po snijegu i kiši, i gladna i žedna dugih 15 godina, ostavljajući mene samog u kući sa 5 godina, hodala od institucije do institucije tražeći da nam nadoknade srušeni dom, koji sam spomenuo na početku ovog intervjua, a koji se nalazio na samoj ratnoj liniji. Smijali su joj se zbog zahtjeva. Izrugivali su se zbog izgleda. Očekivali su da će odustati. Meni je danas drago što živimo na Grbavici i svakim danom sam sve svjesniji, gledajući ljude oko mene koji žive na Grbavici, da se strašni zločini koje su agresori počinili od 1992. do reintegracije više nikad neće ponoviti. A ako i pokušaju siguran sam da će polomiti zube. Pokušat ću da se vratim na temu kada smo prvi put uveli internet ja sam jedva čekao da čovjek koji je razveo kablove ode iz strana da ukucam na Google - Zamo Dučić. Prvi članak koji sam pročitao o svome ocu bio je na Vašoj stranici Bošnjaci.net. Taj trenutak je bio jako stresan za mene kao dijete i dan danas ima utjecaja.

Heroj “običnih” ljudi

Bošnjaci.Net: Kada si već saznao o svome ocu heroju -, ti ali i okruženje, kakve su bile reakcije?
ARSLAN DUČIĆ: O Zami i njegovom putu prije rata i u toku rata se nikada nije govorilo organizovano, institucionalno, niti na televiziji. Evo pokušajte naći neki video zapis ili bilo šta slično. Uvijek su priče dolazile od “običnih” ljudi koji su se sa njim borili ili koji su ga poznavali. Vi nikad niste mogli do danas pogledati neki video o Zami, niti počitati članak, izuzev već spomenutih članka sa stranice Bošnjaci.net, dok su se kasnije neki odnosili na obilježavanje godišnjice od pogibije. Ali, i pored toga i danas da prođete ulicama većine gradova u RBiH ljudi će reći, ako ga nisu poznavali, da su čuli od drugih ljudi kakav je borac i komadant bio. Pa i sama činjenica da mu se mezar nalazi u haremu Ali - pašine džamije među najpoznatijim ličnostima u BiH, a da je tek 25. godina od njegove pogibije snimljen dokumentarac o njegovom životu govori o tome da je on heroj “običnih” ljudi sa ulica.



Plav, kao i sveukupno naš Sandžak i Republika Bosna i Hercegovina, koliko god se mnogi trudili da ih posvađaju i razdvoje sve su čvršće vezani. Protiv srca se ne može, koliko god se trudili. Sandžak je, zahvaljujući hrabrim ljudima, porijeklom iz istog, koji su sve vrijeme agresije bili i bezrezervno se dali na raspolaganje ARBiH, uklesan u temelju ove naše današnje RBiH.


Zakon me izbrisao sa liste djece šehida

Bošnjaci.Net: U društvu kroz koje si živio i živiš, kako je biti sin heroja koji je položio život za domovinu Bosnu, i da li su političke i druge strukture u državi vodili računa o tebi kao jetimu, čiji je otac položio život za državu BiH?
ARSLAN DUČIĆ: Mišljenja sam da političke i druge strukture, ali i dobar dio naroda u RBiH, samim protekom godina zaboravili su na neki način na užasni period rata i njegove heroje i heroine - šehide i poginule i osakaćene borce. Sama činjenica da u Kantonu Sarajevo sa napunjenjih 25 godina života gubite sva prava koja ste imali kao jetim govori dovoljno o odnosu prema djeci najhrabrijih sinova RBiH.
Ako me pitate kakav je odnos institucija prema meni danas, prema zakonu - ja sam izbrisan sa liste djece šehida. Mnogi moji prijatelji su se pitali i tumačili ovakav odnos kao ne brigu. Međutim, i pored eventualno lošeg odnosa prema ovoj kategoriji većina je pokušala da se uključi u rad institucija BiH kroz političke partije, neko na uspješniji način, a neko ne. Mnogo sam želio da dođem u priliku da iz pozicije institucija zakonodavne vlasti pošaljem poruke kako narodu, tako i drugim akterima o položaju osjetljivih grupacija iz populacije. Nažalost, do sada nisam uspio da dođem u priliku da napišem bolje akte koji bi zadovoljili i populaciju i državu, ali neću odustati!

Dokumentarni film na istinit način
oslikava život i smrt Zame i njegovih saboraca

Bošnjaci.Net: U povodu 25. godišnjice od pogibije tvojeg oca rahmetli, snimljen je i premijerno prikazan dokumentarni film „LEGENDA O ZAMI - SMRT ZA ŽIVOT“, autora Avde Huseinovića, naravno u realizaciji i organizaciji Udružnja „Zavičajno društvo Plavljana i Gusinjana u Bosni i Hercegovini“i Zaminih suboraca Udruženje „101.brigada“. Kakvo je tvoje mišljenje o poduhvatu i filmu?
ARSLAN DUČIĆ: Generalno, snimiti film je brz i efikasan način da se kroz ton, sliku i tekst za 60 minuta pažnje gledaocu prenese mnogo konzistentnih poruka i prikaže na autentičan način život jedne osobe. Moja majka i ja smo bili u dilemi da li da pristanemo da potpišemo ugovor za jedan takav projekt, jer arhm. Zamo nikada nije želio da bude ‘zvijezda’ u bilo čemu. On je bio čovjek koji je uvijek stajao rame uz rame sa svojim saborcima, i da je živ, mišljenja sam, da ne bi dozvolio da ga se posebno ističe. Jednostavan i skroman. Ipak, zbog budućih naraštaja i povjerenja prema dosadašnjem autorskom radu Avde Huseinovića odlučili smo da se krene u realizaciju tog projekta. Film je objektivan i na jedan realan način bez mitomanije, kojoj su skloni agresori u svojim filmovima, oslikava život i smrt Zame i njegovih saboraca. Autor se posebno posvetio bitci 24. septembra 1994. godine na Jasenu. Zahvalni smo idejnim nosiocima i svima koji su radili na ovom projektu i filmskom ostvarenju. Jedno bitno pojašnjenje od strane porodice jeste, da film ne može biti korišten u komercijalne svrhe od strane bilo koga i svaki vid kršenja ove odredbe ugovora bit će predmetom krivičnog gonjenja.


Premijera filma u Sarajevu


Bošnjaci.Net: Na filmu su govorili Zamini suborci, zatim iz institucija BiH, ali i ličnosti iz zavičaja Plava, Gusinja, drugih djelova Sandžaka, da li je na neki način upotpunjena slika o ličnosti, heroju i herojstvu tvog oca?
ARSLAN DUČIĆ: Rekao bih da je sabrano sve na jednom mjestu. Većina živih Zaminih saboraca, neki članovi porodice i prijatelji su govorili iskreno o Zami, i sutra kada neko bude imao potrebu da sazna više će na jednostavan način putem interneta moći pristupiti filmu i dobiti jasniju sliku. Rade isto ono što su radili 25 godina, samo će se ovaj put njihov glas čuti dalje i, ako Bog da, stoljećima duže. Na koncu konca, ostaje za historijski sud generacijama poslije nas, da li je on bio bitan momenat i sudionik u novijoj historiji RBiH.

Srce mi je umalo prepuklo, ali od ponosa!

Bošnjaci.Net: Možeš li izdvojiti navažniji dio iz filma koji te posebno dojmio?
ARSLAN DUČIĆ: Najvažniji dio filma, za mene, jeste arhivski snimak TVSA sa Hrasnog brda iz 1992. godine na kojem sam po prvi put čuo glas svoga oca. Mnogo puta sam slušao od drugih ljudi da je govorio neke rečenice koje oni pamete, a sada mogu da ih sebi i reprodukujem u glavi njegovim glasom. Jako bitno iskustvo za mene. I tako gledam ga onako u plavom džemperu kako drži moju majku, koja nosi mene u sebi, za ruku i govori sa osmjehom kako non-stop pucaju, ali kako ćemo ih zaustaviti i da nas ne mogu preplašiti. I morao sam pustiti suzu. Srce mi je umalo prepuklo, ali od ponosa!

Zahvalnost majci - Svaka samohrana majka je heroina!

Bošnjaci.Net: Koliko održavaš veze sa rodbinom u Plavu i magdje žive, kao i sa zavičajcima u Sarajevu?
ARSLAN DUČIĆ: Hvala dragom Bogu, mi se izuzetno slažemo kao familija, iako se rijetko viđamo. Recimo da je svako otišao za svojim životom i problemima. Ali, kada smo svi skupa na okupu osjećam se jako sigurno i mogao bih sa njima provesti godine i godine života. Baš tokom promocije smo proveli jedan dan skupa nas nekoliko iz familije. Svaka sekunda mi je bila dragocijena. Nekad mi je teško srce me vuče da odem u Plav da živim, ali shvatim da moje mjesto je ovdje blizu majke kojoj i ovim putem moram zahvaliti za izuzetno zalaganje tokom mog odrastanja. Svaka samohrana majka je heroina!

NAMPOMENA: Kliknite na link da pogledate sve fotografije i VIDEO http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=68459

[Haman2]

POLA VIJEKA OD SMRTI DERVIŠA KORKUTA: SPASILAC HAGADE I PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA
Autor: AA



Zanimljivo je i posve teško objašnjivo koliko je površno istraženo i u kojoj mjeri je ostao skroman, skoro pa zanemariv, pisani i drugi dokumentovani trag o istaknutom bosanskohercegovačkom humanisti, pravedniku, orijentologu, dokazanom i istinskom antifašisti, jednoj nevjerovatnoj intelektualnoj širini i kolosalnom umu, ali, prije svega, čovjeku, kakav je bio Derviš Korkut.

Ime ovog istaknutog intelektualca, istanbulskog i sorbonskog studenta, brata prevodioca Kur'ana na bosanski jezik Besima Korkuta, čovjeka koji je početkom prošlog stoljeća govorio nekoliko stranih jezika, najčešće se pominje u kontekstu spašavanja Sarajevske hagade iz Zemaljskog muzeja BiH u godinama Drugog svjetskog rata. Iako je broj zvaničnih podataka o samom činu spašavanja Hagade prilično skroman, Derviš Korkut, koji je u to vrijeme obnašao funkciju kustosa i glavnog bibliotekara muzeja, zajedno s tadašnjim direktorom ove ustanove Jozom Petrovićem, smatra se ključnom osobom u spašavanju ovog vrijednog jevrejskog iluminiranog kodeksa koji potječe iz srednjovjekovne Španije.

Ipak, spašavanje Hagade je samo jedan fragment u briljantnoj i besprijekornoj biografiji Derviša Korkuta. Zajedno sa suprugom Servet, 1942. godine u Sarajevu, spasio je mladu Jevrejku Miru Papo, čiji su roditelji odvedeni u logor. Porodica Korkut je Miru primila u svoj dom, obukli su je kao muslimanku, nazvali je Amira i rekli joj da je Albanka koju su poslali njeni rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Mira je tako preživjela, a kasnije se priključila partizanima. Derviš Korkut i njegova supruga Servet su zbog ovog hrabrog i humanog čina proglašeni "Pravednicima među narodima", najvišim izraelskim državnim priznanjem za nežidove, odnosno pripadnike drugih naroda koji su spašavali Jevreje od istrebljenja tokom Holokausta riskirajući pritom vlastite živote.

No, Korkut je svoju humanost pokazao i mnogo ranije. U zaštitu prava domaćih Jevreja stao je još 1920. godine, kada je javno digao glas protiv pokušaja tadašnjih vlasti Jugoslavije da se pogrešnim tumačenjem zakona Jevrejima oduzme pravo glasa. U zborniku "Naši Jevreji" 1941. godine objavio je rad pod naslovom "Antisemitizam je stran muslimanima BiH", u vremenu kada su Jervreji bili na velikom udaru Hitlerove Njemačke koja je tada iza sebe ostavljala pustoš. Iste godine napisao je elaborat u kojem naglašava teoriju da su Cigani sastavni dio muslimanskog naroda, da bi Ministarstvo unutrašnjih poslova tadašnje NDH usvojilo taj elaborat i naredilo obustavljanje progona Cigana.

Kamberović: Korkut značajna ličnost bh. historije

Husnija Kamberović, historičar i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, ističe u razgovoru za AA kako je Derviš Korkut, bez ikakve sumnje, vrlo značajna ličnost bosnaskohercegovačke historije.

"Derviš Korkut je važna ličnost naše historije. Čovjek koji je dokazao svoju humanost i ljudsko opredjeljenje u najtežim vremenima, a to je nešto što bismo mi željeli zapravo da i jeste simbol bh. društva i simbol bh. historije, nešto što želimo slati svijetu. Zbog toga je, po mom mišljenju, Derviš Korkut tu jedan svijetao primjer koga bi trebalo, zbog naše prošlosti ali i naše budućnosti, vratiti na historijsku scenu i na neki način rehabilitirati", naglašava Kamberović.

Govoreći o slučaju Hagade, odnosno koje su to historijske činjenice kojima se raspolaže kada je riječ o njenom spašavanju, Kamberović ističe da ono što se sigurno zna jeste da je Hagada početkom rata bila u Zemaljskom muzeju, gdje je u to vrijeme Derviš Korkut bio kustos i glavni bibiliotekar. Kod njega, kao glavnog bibliotekara, nalazili su se reversi za Hagadu do kraja 1943. godine, kada ju je on predao novoimenovanom direktoru Vejsilu Čurčiću, nakon čega je Hagada pohranjena u sef Narodne banke, a u augustu 1945. ponovo vraćena u Zemaljski muzej.

"Sve ostalo što se veže uz spašavanje Hagade je narativ, priča, i o tome postoje različite verzije. Jedna verzija je da je ključna osoba koja je spasila Hagadu tadašnji direktor Petrović, za koga se veže i ta priča da se jako dobro snašao kada je njemački general došao i zatražio Hagadu, a on odgovorio da ju je upravo odnio jedan drugi njemački oficir. Na pitanje kako se taj oficir zove, odgovorio je 'kako ja mogu pitati jednog njemačkog oficira kako se on zove'. Druga priča je da ju je doista Derviš Korkut izmjestio iz zgrade Zemaljskog muzeja i prebacio negdje izvan Sarajeva. Pri čemu, postoji i treća mogućnost, za koju vjerujem da je moguća, a to je zapravo da je Hagada mogla ostati u Zemaljskom muzeju, ali da je negdje smještena gdje je niko ne bi mogao naći. Ako je to tačno, a čini mi se da bi ta treća vezija mogla biti najbliža istini, onda bi opet tu Derviš Korkut bio ključna osoba, zato što je kao glavni bibliotekar bio zadužen za biblioteku", pojašnjava Kamberović, podsjećajući kako Korkut poslije rata nikada nije pričao o spašavanju Hagade.

Nova vlast već u maju 1945. godine hvali upravu i ljude koji su radili u Zemaljskom muzeju na njihovom doprinosu u spašavanju kulturnog blaga. U listu "Oslobođenje" je tada objavljen i članak u kojem je iznesena priča o tome, a novinari su posebno istaknutom pasusu naveli kako je posebno puno na spašavanju predmeta u biblioteci Zemaljskog muzeja uradio glavni bibliotekar. Nije navedeno ime, ali je bilo svakako poznato da je riječ o Dervišu Korkutu.

Finci: Derviš Korkut bio je izuzetna ličnost

Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci također smatra kako je "Derviš Korkut bio jedna posve izuzetna ličnost, neko ko je prije gotovo 100 godina govorio nekoliko jezika, ko je prevodio, pisao, čitav život radio sa knjigama i oko knjiga, neko ko je, na kraju, kao kustos Zemaljskog muzeja spasio Hagadu". Interesantno je, dodaje, da se 1945. godine, po oslobođenju Sarajeva, na prvoj inventurnoj listi pojavljuje Sarajevska hagada, s tim da nigdje nema traga da ju je neko vratio u Muzej, da ju je iskopao ispod džamije na Treskavici ili ispod trešnje na Bjelašnici, a bilo je raznih takvih priča.

U tom kontekstu, Finci navodi kako i on vjeruje u teoriju koju je razradio nekadašnji šef biblioteke Zemaljskog muzeja Kemal Bakrešić, a to je da je Hagada zapravo cijeli rat provela u Muzeju, sakrivena među stotinama hiljada drugih knjiga u muzejskoj biblioteci.

"Izvana kada je gledate, to je vrlo neugledna knjiga, uvezana u kartonski povez, u Beču 1885. godine, kada se tamo istraživala. Naoko, stvarno ne djeluje nimalo atraktivno. Bila je relativno malog formata i kao takva nikoga zanimala", pojasnio je Finci.

Sarajevska hagada među najznačajnijim je eksponatima koje danas baštini Zemaljski muzej BiH, a samim time se zaključuje koliko je značajan i hrabar poduhvat bio spasiti ovaj rukopis u periodu Drugog svjetskog rata, kada je bio izložen direktnoj opasnosti, kaže nam Andrijana Pravidur, viša kustosica u Zemaljskom muzeju.

"Zahvaljujući djelovanju ljudi u upravi Joze Petrovića, tadašnjeg direktora, i njegovog suvremenika Derviša Korkuta, koji su svojom hrabrošću i odanošću prema kulturnoj baštini radili svoj posao, mi danas stojimo u Zemaljskom muzeju. Sve ovo smo naslijedili, jer su oni to uspjeli sačuvati", navodi Pravidur, podvlačeći kako je riječ o ljudima koji su imali veliku odgovornost prema kulturnom blagu, naslijeđu i identitetu BiH.

"Danas, kada svjedočimo tome da mnogi spomenici kulture rapidno i nepovratno propaduju, gdje su prepušteni zaboravu, onda možemo povući jednu paralelu i vidjeti kakav je tada bio profesionalni, stručni, a na kraju krajeva i ljudski odnos prema kulturnoj baštini i naslijeđu koje nam je svima identitet. Mislim da je to jedno važno pitanje, bilo da se radi o spašavanju Hagade ili Zemaljskog muzeja, to je taj odnos prema kulturi koji mi danas nažalost nemamo", podvlači Pravidur.

Antifašista kome je "dokazana" saradnja s okupatorom

Derviš Korkut primjer je čovjeka koji je vrlo dobro znao i u čijoj životnoj filozofiji su duboko bili ukorijenjeni humanost, dobročinstvo, solidarnost, moral, civiliziranost, ljudsko dostojanstvo. Mnoštvo je primjera gdje se bezuslovno stavio na stranu manjine, na stranu slabih i ugroženih. Vjerovao je da je pružiti pomoć obaveza prema čovjeku, bez obzira koje vjere bio. Uz to, Korkut je sve navedeno činio u momentima kada je to sa sobom nosilo i ozbiljan rizik po njegov, ali i život cijele njegove porodice. "Korkut" na turskom jeziku označava "čovjeka koji ulijeva strah", no Derviš je, čini se, bio čovjek koji za ovozemaljski strah nije znao. Njegovu narav i karakter opisivalo je ipak njegovo ime, koje na perzijskom znači "skroman, pobožan".

Kada se sagleda sve ono što je Korkut radio, čemu je težio i ono što je bilo njegovo životno opredjeljenje, može se reći da je bio istinski i dokazani antifašista, njegov život, bez ikakve sumnje, predstavlja najsvjetliji primjer antifašizma kao univerzalne vrijednosti.

Teško je shvatiti kako se to moglo desiti, ali Derviš Korkut se neposredno nakon rata našao na optuženičkoj klupi, uz optužbu da je bio "saradnik okupatora". U septembru 1947. godine počelo suđenje muslimanskim alimima i inteletualcima, na čelu sa Kasimom ef. Dobračom, a među njima je bio i Derviš Korkut. U optužnici stoji da su se Kasim Dobrača, Derviš Korkut, Kasim Turković, Jusuf Tanović i Mehmed Handžić “stavili tokom okupacije u službu fašističke Njemačke” i da su nakon rata formirali ilegalnu organizaciju. Derviš Korkutu, dokazanom antifašisti, na sudu je "dokazano" da je s fašistima sarađivao. Osuđen je na osam godina zatvora.

Kamberović pojašnjava kako se ovdje, bez ikakve sumnje, radi o jednom montiranom procesu. Naglašava kako je ovaj sudski postupak bitno posmatrati u njegovom kontekstu, dakle nije riječ o 1945. niti 1946. godini, već je to period 1947. godine kada je pokrenuta inicijativa za izbor novog reisu-l-uleme, obzirom da je Fehim ef. Spaho umro na dužnosti 1942. godine.

"O tome su mnogi pisali, ja se slažem s tim tezama, da je to zapravo zbog izbora novog reisu-l-uleme, gdje su jugoslavenske vlasti pripremale teren kako bi prošao njihov kandidat. Trebalo je, i to nije komunistički izum, to je rađeno i između dva rata, eliminirati one za koje se pretpostavljalo da bi mogli biti ozbiljni protukandidati. Mislim da su Kasim Dobrača i Derviš Korkut zbog svega svoga, svoje prošlosti, zbog svog znanja koje su imali, bili ili mogli biti ozbiljni kandidati za reisu-l-ulemu", kaže Kamberović, te nastavlja:

"Upravo tu treba tražiti razlog zašto je pokrenut taj sudski proces, jer proces iz 1947. protiv Dobrače i Korkuta, on je stvarno montiran. Ako je bilo montiranih procesa, a nisu svi bili, ovo je možda najbolji primjer jednog montiranog procesa."

Dodaje kako su optužbe na račun Korkuta bile u potpunosti besmislene, između ostalog mu se stavljalo na teret da je bio u kontaktu s jerusalemskim muftijom Mohammedom al-Husseinijem, dakle riječ je o politički montiranom procesu. Korkut je očito zbog svog ugleda i obrazovanja, mogao biti ozbiljan protukandidat za reisu-l-ulemu.

Mira Papo željela svjedočiti u korist Derviša Korkuta

Finci podsjeća da je Mira Papo, koju su Korkutovi spasili tokom rata, a koja je oslobođenje dočekala kao major JNA, čula da se sudi Dervišu Korkutu i željela je da se na suđenju pojavi kao svjedok njegove odbrane.

"Ona je, prema priči koju znam, ne mogu da garantujem da je tako, bila pozvana da svjedoči u korist Derviša Korkuta, naravno, htjela je to da uradi. Ali bilo joj je zaprijećeno da će ostati bez posla, da će biti izbačena iz vojske. Možete zamisliti nekog ko je mladi vojnik, vjerovatno komunista, da u to vrijeme nakon rata na sudu brani 'kolaboracionistu'", govori Finci.

Prema njegovim riječima, Mira to sebi vjerovatno nikada nije oprostila te je 1948. godine, nakon što je formirana država, odselila u Izrael, ali nikada nije zaboravila porodicu Korkut. Ono što je također interesantno je to kako je tokom rata na Kosovu, 1999. godine, Korkutova kćerka Lamija, koja je tada tamo živjela, evakuisana u Izrael, upravo zbog toga što su njeni otac i majka "bili pravednici kada je za to bilo vrijeme".

"Derviš Korkut je cijeli svoj život bio izuzetno pošten čovjek, sve što je radio, on je radio čestito, sa puno savjesti i puno volje", podvlači Finci.

Kamberović dodaje da je došlo vrijeme da se ličnosti poput Derviša Korkuta na pravi način afirmiraju, jer, kako ističe, Bošnjaci u svojoj prošlosti imaju veliki broj ljudi koji imaju neokaljanu karijeru, neokaljanu biografiju, a bili su žrtve montiranih procesa. Kaže kako je pomalo ljut na one koji u savremenom dobu pokušavaju rehabilitirati one koji su, ipak, bili odgovorni za neke stvari, i u Drugom svjetskom ratu.

"Zaboravljamo rehabilitirati možda ovakve ljude, kao što je Derviš Korkut, koji je u ratu radio fantastične stvari, koji spašavao ljude, kulturno naslijeđe, koji je poslije rata stojički podnio svoju nesretnu sudbinu. Nije se previše eksponirao, nije se bunio, nije emigrirao, nije pričao o tome. Znao je da je učinio dobra djela i bio je, rekao bih, pravi musliman koji je znao da on ta dobra djela nije morao dokazivati ljudima, vjerovao je da to Svevišnji zna, odnosno da to nije učinio zbog ljudi, već zbog svog uvjerenja. Zato smatram da bi bilo važno da takve ljudi doista afirmiramo i pokažemo i tu dimenziju historije Bošnjaka. To su dobri primjeri koji pokazuju to antifašističko opredjeljenje i širinu koju Bošnjaci muslimani imaju u BiH", zaključio je Kamberović.

Iz svega gore navedenog, može se zaključiti da je Derviš Korkut personifikacija Bosne i Hercegovine, sa svim različitostima i ljepotama kojima je protkan njen identitet. Istinski primjer civilizovanog dobrog bosanskog čovjeka, koji je drugog i drugačijeg gledao kao na vlastito i bogatstvo njegove zemlje, a nipošto kao na nekog manje vrijednog. O Dervišu Korkutu se danas, 50 godina od njegove smrti, veoma malo zna. Apsurdno je to što je danas moguće pročitati tekst o spašavanju Hagade bez pomena njegovog imena. A, Korkut je čovjek koji je zaslužio mnogo više. Njegova životna priča ne zaslužuje ništa manje pažnje od priče o Oskaru Schindleru, koji je spasio živote više od hiljadu poljskih Židova tokom Holokausta, o kojem je Spielberg snimio film "Schindlerova lista" i nagrađen sa čak sedam Oskara.

Na kraju, Kokutovu veličinu možda je najbolje opisao njegov najveći biograf Alija Bejtić, koji je 1974. godine objavio monografiju u kojoj za Derviša Korkuta kaže: "Kad bi bilo dano da se umovi umirućih ljudi mogu i uz visoku cijenu sačuvati, da i dalje djeluju, da obogaćuju generacije koje izrastaju, među ljudima takve vrste našao bi se i Derviš Korkut, javni radnik, učenjak orijentalista, pedagog i, naročito, izvanredan poznavalac i onih sićušnih grana života i običaja bosanskohercegovačkih Muslimana." (Kemal Zorlak)

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=68563

[Haman2]

O ovome covjeku se malo pisalo. Umjesto da mu u proslom sistemu dodijele priznanje, oni su ga osudili i poslali na izdravanje kazne u Kazneno-popravni dom Zenica. Da kojim slucajem nije bio Bosnjak mozda bi se njegova slika i opis podviga nalazili u udzbenicima osnovnih i srednjih skola.

[Bodkin]

Mah. Svi nešto kakaju, a onda stanu u red za njemačku, austrijsku, švedsku vizu... najgori su mi ovi šiša-šupljikatori što svršavaju na Erdoanava ekonomska čuda, ali rade za američke firme...

Srbi tradicionalno odvaljuju na Rusiju a Bosnjaci na Tursku.

Mene su iznenadili nositelji europskih vrijednosti. Poznajem veliki broj Hrvata i malo ih preferira Evropu. Svjetonazorski su blize Rusima, Kinezima ili tamo nekim latinosima. Dosta negativnih komentara i stereotipa prema Evropi. Iznenadjujuce dosta rusofilije. Ne kontam, majke mi.

Jedino drage evropske pare a sve ostalo bolje u Rusiji, Turskoj, Kini i Venecueli.

Hrvati koji kao nisu za eu, nisu jer su zadrti tradicionalisti i eu je previse liberalna. Srbi i bosnjaci su standardna prica zasto.

Inace nasim narodima i jesu blize blisko i dalekoistocne diktature od eu.

[Haman2]

Banjalučki muslimani 1941. javno digli glas protiv progona Srba, Židova


Foto: FENA - Vijesti.ba

Muftija banjalučki Nusret ef. Abdibegović naglasio je da su mir i suživot veoma važni te da je uvjeren da je bilo potomaka Srba, Jevreja i Roma koji su 1992.godine mogli dati utočište sinovima, kćerima i unucima Bošnjaka koji su ih zaštitili 1941.godine.

Sedamdeset uglednih banjalučkih Bošnjaka (Muslimana) potpisalo je 12.novembra 1941. rezoluciju kojom su se usprotivili progonu i ubijanju banjalučkih Srba, Židova i Roma od vlasti tadašnje NDH.

O tome je večeras u Banjoj Luci razgovarano na tribini o temi "Rezolucija banjalučkih Muslimana 1941. godine".

Skup je organizovala Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" Banja Luka, uz podršku Muftijstva banjalučkog, a efendija Abdibegović je kazao da je ta rezolucija na ponos hrabrih, odvažnih i civilizavanih Bošnjaka, Muslimana u to vrijeme, koji su digli svoj glas i kazali da na bosanskom prostoru ima jedan nukleus antifašista, koji će staviti svoj život na kocku, da zaštitu sebi bliske osobe, komšije, prijatelje, radnike...

-Ta rezulucija im služi na ponos i njima i ovog grada, jer je ona banjalučka, kao što je i mostarska, sarajevska, prijedorska..., naglasio je muftija Abdibegović.

Kada je u pitanju komparacija s dešavanjima u periodu 1992.-1995-godine, ukazao da se traga za onim što je dobro, jer se u to dobro vjeruje.

Iako nije bilo institucionalne zaštite Bošnjaka u Banjoj Luci u to ratno vrijeme, bilo ja, naglašava, pojedinaca koji su željeli i pružili ruku pomoći Bošnjacima.

-Ukoliko se površno posmatraju stvari kazat ćemo da nema nikakve paralele, ali to nije tačno. Ona postoji i želimo da pojasnimo da institucionalno nije bilo zaštite Bošnjaka u Banjoj Luci i to je činjenica, zbog koje žalimo, ali je istina da je bilo pojedinaca, koji su uspjeli i pružili ruku i utjehe i nade te udomili mnoge Bošnjake, rizikujući svoj život baš onako kako su Bošnjaci 1941.godine stali u zaštitu Srba, Jevreja i Roma – rekao je muftija banjalučki.

I mediji su, napominje, pomogli da istina ode u svijet.

Za narednu godinu u planu je, dodaje, organizovanje konferencije kako bi se govorilo o vrijednostima i tog dokumenta i njegovog sadržaja.

Muftija banjalučki je istakao da se iz Banje Luke želi poslati jedna ljepša slika, a to je, kaže, moguće ukoliko "jedni drugima pružimo ruku".

Vjeruje da će biti organizovan susret bošnjačkih, hrvatskih, srpskih, jevrejskih naroda o tome kako živjeti složno u Banjoj Luci i razvijati je kao multikulturalni grad.

Direktor Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka BiH Ferid Dautović je podsjetio da je bosanska ulema, koja ima veliki ugled i važnost kod Muslimana, pokrenula rezolucije o zaštiti Srba, Jevreja i Roma u tadašnjoj porobljenoj Evropi, u vrijeme nacizma i fašizma.

Podsjetio je na „El-Hidaje i Sarajevsku rezoluciju iz 1941.“, u kojoj su dali svoj stav o tadašnjim zločinima u kojima su stradali brojni Srbi, Jevreji i Romi, te u tom ambijentu i pojedini Muslimani.

Ta rezolucija je, kaže, bila početak svih drugih rezolucija u ostalim bh. gradovima, među kojima je i Banja Luka i Mostar.

- Suština svih rezolucija je da to bio krik slobode bošnjačke uleme u porobljenoj Evropi, da se zaštite Srbi, Jevreji i Romi, jer su smatrali da je ljudski život svetinja i da ga se treba boriti za svoje komšije – rekao je Dautović.


(Vijesti.ba / FENA)

[apsidejzi]

Ruse volit i navijat za njih je glupost. To je najveca mafija na planeti. Nemaju ti ljudi pojma kako je biti pod ruskom cizmom. Ili mozda jos gore, ne znaju kako je biti u potpunosti slobodan pa im ta ruska cizma budi stokholmski sindrom i razne daddy komplekse...

Zapad jeste egoistican i zloban ali rusi su posesivni a to je jebeno ako cijenis slobodu izbora i ako ne volis da ti se ispire mozak.

Da ne spominjem kako rusi rove po bosni i huskaju Dodika...

[Haman2]

Bosnjacima Rusi nisu uzor. Oni su uvijek bili uzor nasim istocnim komsijama. Tako bilo juce, tako je danas i tako ce biti sutra.

[Haman2]

UDAR NA KULTURU SJEĆANJA: KOME U TUZLI SMETAJU “LJILJANI”

21.12.2019.

Spomen-obilježja šehidima i poginulim borcima Tuzle nisu adekvatna, a njihovim preživjelim saborcima i članovima porodica smeta što se na nekima nalazi aktuelni grb Bosne i Hercegovine, umjesto grba Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima



Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

“Naravno da poštujemo i uvažavamo grb i zastavu Bosne i Hercegovine, kao i sve ono što je dogovoreno Dejtonskim sporazumom, ali nismo zadovoljni dosadašnjim obilježjima jer smo pod zastavom Republike Bosne i Hercegovine i pod armijskom zastavom i grbom izvojevali slobodu za ovaj grad i ovu državu”, smatra Edin Haračić, nosilac priznanja “Zlatni ljiljan” i predsjedavajući Koordinacije boračkih organizacija Grada Tuzle.

Haračić navodi da se u narednom periodu naročit akcent treba stavljati na obilježja koja označavaju bitku na Brčanskoj Malti, odlučujuću bitku za grad Tuzlu i širi teritorij, koja se desila 15. maja 1992. godine.

“Mi smo kao Koordinacija boračkih organizacija Grada Tuzle istakli propust koji smo uočili na Brčanskoj Malti. Na spomen-obilježju je državni grb, koji, ponavljam, mi poštujemo, ali to nije odgovarajuće spram značaja ovog mjesta i događaja. Odlučili smo razgovarati s predstavnicima Grada Tuzle, da dođemo do idejnog rješenja koje će na pravi način simbolizirati ulogu Brčanske Malte u odbrani ovog dijela države. Osim spomenika, imamo i fontanu na kojoj nema nikakvog grba niti oznake i ona je, kao takva, više sramota nego simbol odbrane. Smatramo da je sazrelo vrijeme i insistirat ćemo da se napravi dostojan spomenik, kao što se napravilo centralno obilježje na Slanoj banji”, izjavio je Haračić.

Naš sagovornik podsjeća i na višegodišnju borbu i nastojanje da se upravo na Slanoj banji postavi zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine.

“Gradske vlasti to nisu dopuštale, a mi smo preko vijećnika skretali pažnju na taj problem. Na kraju smo postavili jarbol i armijsku zastavu, a građanima Tuzle je drago što su se na Banji zavihorili ‘ljiljani’”, ističe Haračić.

Salko Bukvarević, ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, napominje da su sva obilježja rađena na osnovu projektnih rješenja za koja odobrenja daju gradske službe.

“Inicijatori za postavljanje spomenika su uglavnom boračke organizacije ili gradske, odnosno općinske službe za boračko-invalidsku zaštitu. Ovu kompletnu oblast treba dodatno urediti. Mislim da grb s ljiljanima, pod kojim su se borili borci Armije RBiH i pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova TK, treba biti istaknut, kao i državna zastava, jer smo se borili za ovu državu. Treba naći mjesta i za grb s ljiljanima koji su ti ljudi nosili, a koji je tada bio zvaničan simbol Republike Bosne i Hercegovine, priznate od Ujedinjenih naroda, ali i da se nađe prostor za aktuelnu bosanskohercegovačku zastavu”, ističe Bukvarević.

Tokom svog mandata Benjamin Bajrektarević, bivši direktor Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, predlagao je da se uspostavi sistem obilježavanja i zaštite obilježja perioda od 1941. do 1945. i od 1992. do 1995. godine.

“Smatram da je ova oblast zakonski neregulirana i da nije precizno navedeno da li je obavezno isticanje simbola, a to treba izričito navesti, jer sve ostalo su subjektivna i lična tumačenja. Svojevremeno sam pokrenuo inicijativu da se odrede pravila obilježavanja i zaštite obilježja po općinama i da to bude uvedeno u zakon”, rekao je Bajrektarević.

Dok gradske vlasti ne prihvate izmjene na postojećim spomen-obilježjima, naredne godišnjice i obilježavanja održavat će se pored, za borce i porodice šehida i poginulih boraca, neadekvatnih spomenika.

sim obilježja šehidima i palim borcima, sve više građana glasno negoduje zbog nedovoljno obilježenog mjesta masakra na Kapiji, koji je počinila Vojska Republike Srpske granatom ispaljenom s planine Ozren 25. maja 1995. godine, kada je u srcu grada poginuo 71 civil, a ranjeno ih više od 250.

Iako ovaj problem zaslužuje posebnu pažnju, podsjetit ćemo da je u izlogu bivše trgovine “Nik” podignuta spomen-ploča s imenima poginulih, sa stihovima Maka Dizdara i porukom na bosanskom jeziku da je “na ovom mjestu 25. maja 1995. godine srpski fašistički agresor granatom prekinuo 71 mladi život. Proučite Fatihu i pomolite se, pamtite i opominjite”.

Prije deset godina ugašena je “vječna svjetlost”, snop svjetala koja su se svaku noć palila u 20.55 sati, odnosno u vrijeme kada je masakr počinjen, i gorjela su 71 minutu, po jednu minutu za svaki prekinuti život. Prijedloge pojedinaca, građana i umjetnika za postavljanjem različitih instalacija na Kapiji vlasti nisu ni uzimale u razmatranje.

Napomena: Imaju neka oboljezja ali to nije dovoljno. U Tuzli kao da sve pocinje od 1941 a zavrsava 1945.g. Prije toga kao da grad nije ni postojao. Povjest Tuzle treba izanalizirati i i obiljezja dati prema zasluzi a ne ideologiji. Posebnu paznju treba posvetiti poslednjem ratu .

[Haman2]

Da lisu ovo nasi uzori. Ovdje imamo dvije osobe. Nekima je uzor jedan a drugima onaj drug - i mladji. Kako se se okoncati ovaj slucaj? Sobzirom na prilike u manjem entitetu tesko je predvodjeti raspleta?

TANJA TOPIĆ NEMA DILEMU: Nakon šamaranja Stanivukovića - ostavka Lukača jedini logičan korak…

Politička analitičarka Tanja Topić ocijenila je bi ostavka ministra policije Republike Srpske, entiteta u BiH, Dragana Lukača bio jedini logičan korak, nakon što je u Narodnoj skupštini Republike Srpske Lukač udario opozicionog zastupnika Draška Stanivukovića tokom posebne sjednice u ponedjeljak


Ilustracija

Ona je na ostavke i na smjenu pozvala i rukovodstvo entitetske Skupštine, ocjenjujući kako su pokazali da nisu u stanju održati red na sjednicama.

“Narodna skupstina RS-a već dugo vremena zasjeda na samom rubu incidenata”, rekla je Topić za Al Jazeeru, dodajući da se tokom sjednica tog entitetskog parlamenta krši poslovnik o radu Skupštine.

“Bilo je pitanje vremena kad će doći do fizičkog obračuna”.

Topić kaže da je zabrinuta i pita šta građani mogu da očekuju ako je ministar policije spreman udariti narodnog zastupnika tokom javne sjednice, koju prate i građani pred TV ekranima.

“Cijela situacija je vrlo mučna, ružna i govori o mentalnom stanju svijesti kod vladajućih”, rekla je Topić.

Incident zbog NATO reformi

Tokom posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske Stanivuković je u skupštinsku salu unio zastavice NATO-a, optužujući vladajući SNSD Milorada Dodika i njegove koalicione partnere da su dali zeleno svjetlo da se Bosna i Hercegovina nastavi kretati kao članstvu u taj zapadni vojni savez, premda su ranije obećavali da će BiH ostati neutralna po pitanju vojnog partnerstva.

Ministar Lukač novinarima je rekao da je bio ugrožen, zbog čega je reagirao prema Stanivukoviću.

„On je prijeteći krenuo prema meni… ja ne znam sa kojom namjerom, odgurnuo sam ga od sebe“, rekao je Lukač, tvrdeći da Stanivukoviću nije nanio povrede.

Stanivuković je u međuvremenu izjavio da je zatražio ljekarsku pomoć u Hitnoj zbog posjekotine sa unutrašnje strane usne. On je podnio krivičnu prijavu protiv ministra Lukača, zahtjeva njegovu smjenu a najavio je i proteste građana.

Stanivuković je rekao da ima snimke na kojima se, kako tvrdi, vidi i da mu je u skupštinskom restoranu prijetio i predsjednik SNSD-a i član Predsjedništva BiH Milorad Dodik.

Na pitanje da li je Draško Stanivuković, član opozicionog PDP-a izašao iz okvira pristojnog opozicionog ponašanja kako tvrde vladajući, politička analitičarka Tanja Topić ocjenjuje da je Stanivuković unio novi način ponašanja u politici.

“On je buntovnički i mladalački. Nekada je potrebno obuzdati taj višak energije, ali nikako ne pesnicama i šakama”, kaže Topić.

“Posao opozicije jeste sa provocira, pita, propituje i sumnja a neslaganje sa takvim ponašanjem nije opravdanje za otvorenu mržnju, prezir i "uzimanje neistomišljenika u svoje ruke", kazala je Tanja Topić za Al Jazeeru.

Napomena: Kliknite na link da pogledate VIDEO http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/138 ... korak.html

[Sanjarko]

Svi koji ne cine nered na Zemlji od ratova pa do drugog zla.

[Haman2]

Iz mog ugla gledanja ni jedan od pomenuta dva politicara nemoze mi biti uzor. To je cista borba za vlast a glavni politicki cilj je potpuno isti.

[neko_sa_strane]

Meni lično uzori su sve zemlje sa sjevera Evrope. Od ostalih zemalja izdvojio bih Njemačku, Austriju, Holandiju, Irsku, Novi Zeland, Kanadu, Češku, Republiku Koreju, Urugvaj. Mogli bi proći Estonija i Singapur.

[Haman2]

DRAŠKO (NI)JE VAŠ: Kako je Stanivuković, politički Srbin i ideološki RS-ovac, slomio srce lijevo-građanskom Sarajevu!

Većina Srba iz RS-a i Hrvata iz zapadne Hercegovine za građanski koncept naprosto nije zainteresovana i stoje plebiscitarno na braniku svojih etno-nacionalnih politika. Ni desetine milione grantova, silni međunarodni projekti, agitacije i aktivizmi ovu činjenicu nisu uspeli ni za milimetar pomjeriti.

Piše: Danijal Hadžović



Draško Stanivuković orginalna je pojava u bh. politici. Kao rijetki predstavnik mlađe generacije na sceni, u politiku je na velika vrata unio društvene trendove svoje generacije, oličene u selfijima, vlogovima i generalno intenzivnom korištenju društvenih mreža. Kako savremene tehnološke spravice i mogućnosti od života većine nas prave svojevrsni reality showom čiji se dijelovi svakodnevno objelodanjuju u javnosti, tako i Stanivukovićevu političku karijeru možemo redovno pratiti u živom prenosu, i mimo skupštinskih klupa i televizijskih gostovanja. Stanivukovića tako gledamo kako duž ceste kida komade tek izgrađenog puta od Vlade RS, biva hapšen od policije na nekom od mnogobrojnih protesta, razgovara s penzionerima u autobusu ili od Milorada Dodika u skupštinskom restoranu prima „pozdrave“ za svoju majku.

Stanivuković ima sjajan osjećaj za PR. Zahvaljujući mladalačkog energiji, nekonvencionalnom ponašanju i rječniku, drčnosti koja nije popraćena krkanlukom i naravno, vrhunskom korištenju medija, u kratkom periodu je postao zvijezda na bh. političkoj sceni, posebno popularan među mlađim naraštajem.

Kao i svaki talentovan političar zna da bi neko u njemu mogao da vidi svog junaka, on mora da ima i arhineprijatelja. Za Stanivukovića su to Milorad Dodik i njegov režim. Gotovo sve njegove samopromotorske akcije jasno su i konkreteno usmjerene na alarmiranje i ukazivanje na sva bezakonja, siledžijstva, nepravde i mizeriju koju SNSD nanosi Republici Srpskoj. A kada na takav način ukazujete na problem (Dodika i njegovu stranku), posmatraču postaje jasnije i šta vi nudite bez da posebno objašnjavate – sve suprotno od toga. Stanivuković je istrajan, uporan, energičan, izuzetno hrabar (jer ipak ne treba smetnuti s uma da se suprotstavlja režimu pod čijom su palicom „neugodni svjedoci“ znali letjeti u zrak ili završavati u ćelijama). Ponosno gomila prekršajne postupke, krivične prijave i glavom ide na šaku Dragana Lukača, Dodikovog ministra policije, od rata naovamo dokazanog u djelima nasilja. U svemu tome on je krajnje teatralan, no ta teatralnost daje rezultate.

I dok svoju političku energiju i aktivnosti jasno usmjerava prema ili bolje rečeno protiv Milorada Dodika, dešavanjima u Federaciji BiH Stanivuković se ne bavi, a o drugim narodima u BiH govori s poštovanjem. Zbog toga ne treba da čudi što je Stanivuković postao rado viđen gost u sarajevskim medijima i lijevo-građanskim ideološkim krugovima. Oni desni u Bošnjaka, kao što znamo, na „onamo one“ s druge strane entitetske linije svakako gledaju sa skepsom i nemaju pretjerane želje za ideološka savezništva . Ipak, njihovi suparnici s lijevo-građanske scene kroz sve ove mjesece iskreno su vjerovali da u Stanivukoviću (a djelomično i njegovoj partiji) imaju ne samo saveznika protiv zajedničkog neprijatelja Dodika, nego i istomišljenika za svoju viziju građanske, multikulturalne i integrisane Bosne i Hercegovine, gdje se narodi i narodnosti ujedinjeno odupiru svojim nacionalističkim tlačiteljima.

Mnoga građanska srca Stanivuković je na kraju slomio kada je gostujući kod Amira Zukića na N1 objelodanio ono što uostalom nikad nije ni krio – ne misli da se u Srebrenici desio genocid, odbija Karadžića i Mladića nazvati zločincima i smatra da je Haški sud politički te da njegove presude nisu pravedne prema Srbima. Slične izjave Stanivuković davao je i prije, od toga da smatra da „9. januar“, dan osnivanja Republike Srpske nema u Banjoj Luci ulicu kakvu zaslužuje, da sanja da se svi Srbi ujedine u jednu državu, da je čitava Bosna i Hercegovina historijski srpska država, itd.

Ipak, građanska ljevica u Sarajevu očajnički je željela vjerovati da je Stanivuković njihov. No nije. On je tipični RS-ovac. Odrastao na narativu i vrijednostima koje su utemeljile Republiku Srpsku te se pomno nastavile održavati i nakon Daytona, tj. provedenog etničkog čišćenja i genocida. I glede tih bazičnih pitanja između ključnih stranaka u RS nema razlike – svi su primarno koncentrisani na Republiku Srpsku što jaču i sa što većim nadležnostima, a BiH u najboljem slučaju prihvataju, onoliko koliko moraju; ako već neće reći da su heroji, niko za Mladića i Karadžića neće sigurno reći ni da su zločinci; niko neće priznati presuđenu činjenicu da je u Srebrenici bio genocid; i svi su prvenstveno politički Srbi, opredjeljeni da BiH bude uređena kao konsocijacija konstitutivnih naroda i entiteta. Nikakva građanska priča ih ne interesuje.

Niti jedna politička stranka u RS-u ne dovodi ove bazične principe u pitanje niti bi, uostalom, ijedna politička pojava koja bi ih dovela dugo opstala na sceni. Stanje svijesti je naprosto takvo.

Ovo je svima jasno, osim tim mnogobrojnim iuzionistima na lijevo-građanskoj sceni u Sarajevu. Ubijeđeni u superiornost svojih vrijednosti, a duboko ogorčeni i deprimirani činjenicom da su manjina u društvu, samouvjereno se uljuljkavaju u iluziju da će, poput partizana u Drugom svjetskom ratu, doći do pojave jedinstvenog, multietničkog bh. pokreta koji će svrgnuti s vlasti etničke lidere i uspostaviti bolju i pravedniju BiH. Ta naivnost ima neprekidni kontinuitet još od onda kada su u aprilu 1992. s Titovim slikama upadali u Skupštinu BiH da sruše „nacionaliste“ (iako su u tom trenutku zastupnici SDS-a već uveliko bili na Palama, a veći dio HDZ-ovaca u Grudama) i „jurišali“ na paravojne trupe SDS-a. Iluzije, koje su uspjele preživjeti i potop reformista i komunista na prvim izborima, istina privremeno, srušile su se onog trenutka kada su te iste trupe zapucale po njima, a oni se razbježali.

Poslije rata se ta ideja preporodila, nastupajući s narativom o sukobu „tri nacionalizma“ čije krvave ratne tragove, a zatim i postratnu pljačku, kriminal i haos, valja osuditi i gumicom prebrisati, a na njihovo mjesto vratiti one prave, stare vrijednosti, nesretno napuštene 1990. Problem je pak što ovaj potonji, lijevo-građanski narativ, u nešto većoj mjeri egzistira gotovo isključivo u onim urbanim sredinama u kojima Bošnjaci imaju etničku većinu.

Većina Srba iz RS-a i Hrvata iz zapadne Hercegovine za takav koncept naprosto nije zainteresovana i stoje plebiscitarno na braniku svojih etno-nacionalnih politika. Ni desetine milione grantova, silni međunarodni projekti, agitacije i aktivizmi ovu činjenicu nisu uspeli ni za milimetar pomjeriti.

Ovo ne znači da je građanski koncept nešto samo po sebi loše i da ga ne treba zastupati, no suluda naivnost i traženje istomišljenika tamo gdje ih nema njegove protagoniste neće daleko odvesti. Po pitanju državne politike i uređenja, SDA, ma koliko da gnjev prema njoj zbog bezbrojnih aferima bio opravdan, bliža je svakoj stranci ljevice iz Sarajeva od bilo koje stranke sa sjedištem u Banjoj Luci ili zapadnoj Hercegovini. Takvim strankama treba pristupati taktično, razborito i sarađivati s njima glede onih pitanja oko kojih je moguće naći zajednički jezik i interes. Stvaranje iluzija o njima i njihovim političarima da su ono što nisu te očajničko traženje Willyja Branta iz RS-a kroz pitanja o genocidu u Srebrenici, ratnim zločincima ili željenom uređenju BiH, završavat će uglavnom s gorkim razočarenjima.

[sadie_forever]

mi zelimo uniju sa parama, sve ostalo je klimanje glavom izabranih politicara, a narod je kakav takav.

Ali nas narod voli Ruse, Turke, Kineze, Kubance, Libijce.... Niko ne voli zapadnoevropske drzave. Cak i nasi ljudi u dijaspori svrsavaju na istok.

Meni je uzor i pozitivan primjer Finska, Island, Norveska i Irska. Njima se divim. Niposto Rusima, Turcima, Kinezima itd. O njima ne mislim nista dobro, o tim drzavama, drustveno-politickom uredjenju.

To je zato sto nas narod nije dio zapadnjacke civilizacije,Srbi istocni a i Bosnjaci,tu jedino Hrvati guraju ka zapadu cisto radi religije.Znaci i ako sada radi interesa zelimo u zapad ipak u srcu ostajemo to sto jesmo

[Haman2]

Za mene je uzor Z. Evropa. Istok nikako.Slaba ekonomija, demokracije ni u povoju, nazadna misljenja itd. Donekle zadovoljavaju: Rusija, Kina i Turska

[sinuhe]

Ljepse je na Zapadu ali ti u Bosni imas Al-Jazeeru i "arapske investitore" a tu Zapad ne stanuje.

[muha_sa]

moji uzori su predratne zanatlije sadašnji vlasnici milionskih nekretnina

Svaka im cast

[King_Diamond]

moji uzori su predratne zanatlije sadašnji vlasnici milionskih nekretnina

Svaka im cast

dobar si, ovima su uzor oni što zagovaraju da svaki bošnjak iza vrata drži kantu luga, bocu vode i metlu, u slučaju da naiđe din dušmanin, poliješ ga vodom, pospeš lugom i namlatiš metlom.

[muha_sa]

moji uzori su predratne zanatlije sadašnji vlasnici milionskih nekretnina

Svaka im cast

dobar si, ovima su uzor oni što zagovaraju da svaki bošnjak iza vrata drži kantu luga, bocu vode i metlu, u slučaju da naiđe din dušmanin, poliješ ga vodom, pospeš lugom i namlatiš metlom.