Klub filma

Najbolji i najgori filmovi, serije, sve o sedmoj umjetnosti...

Moderator: _BataZiv_0809

Post Reply
User avatar
Tito_i_Partija
Posts: 10994
Joined: 11/03/2014 15:56
Location: Kod Sebije na pregledu

#976 Re: Klub filma

Post by Tito_i_Partija »

Boomeri krive mlađe generacije za mnogo štošta. Među njima je i Ridley Scott, koji slijedi isti lijeni šablon dežurnog Jude Milenijalca povodom neuspjeha njegovog zadnjeg filma The Last Duel.

https://www.klix.ba/magazin/film-tv/rid ... /211123087

Meni lično je ovaj film bio nemoguć za uzet' ozbiljno kad sam vidio ovu dvojicu "u opremi":

Image
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#977 Re: Klub filma

Post by ExNihilo »

Dva eseja o Tomi.
Toma, potraga za patnjom


Uvek kad krenem u bioskop s namerom da pogledam neki srpski film – a iz navike (možda i mazohizma) ne propuštam ni jedan – osetim izvesnu nelagodu, sličnu otprilike nelagodi turiste sa zapada na orijentalnoj pijaci koji – čak i kad mu se posreći da povoljno pazari persijski tepih – uvek podozreva da je za previše para kupio kuhinjski otirač. Nije ta strepnja bez osnova. Malo je kinematografija na svetu koje su za velike pare prodale toliko kuhinjskih otirača predstavljajući ih kao persijske tepihe. Čak i kad se dogodi – a dogodi se češće nego što bi se moglo pomsliti – da se neki srpski film vine do figurativnog persijskog tepiha, uvek se u njemu nađe ponešto od kuhinjskog otirača.

Jednom je to amaterski ton i loša sinhronizacija, drugi put diletantska rasveta, treći opet put tradicionalno najslabija tačka srpske kinematografije – loša pozorišna kostimografija. Mogao bih nabrajati zanatske kinematografske diletantizme i brljotine do u nedogled, sve do, recimo, digitalnog Seiko sata na ruci kosovskog junaka, ali ovde prestajem da nabrajam.

Ako bi ih sve nabrojao, našlo bi se tu hiljadu mana, a hiljada mana je privilegija dobrih filmova.

Pomenuta nelagoda dodatno se pojačava u situacijama kad treba da pogledam neki od filmova na takozvane velike nacionalne i istorijske teme, a ni takve ne propuštam, opet delom iz mazohizma, delom da bih napisao ubitačnu kritiku. Tu već počinje zona filmskog sumraka, ni sumrak filma nije prejaka reč. Naručioci, naime, posla – da baš ne kažem preduzimači – izvršitelji radova, producenti, autori – u izvesnom smislu i sam film – nadobudno očekuju (ponekad vrlo agresivno) da “veličina” i istorijski značaj teme (ili junaka) filmskom uratku po automatizmu obezbedi status remek-dela. Antologijski je recentni primer gromoglasno najavljivane, na sva zvona reklamirane, unapred i “na neviđeno” u zvezde okovane TV serije “Nemanjići – rađanje kraljevine”, kojoj u bezbroju mana nedostaju samo dve ili tri da bi ostala zabeležena kao remek-delo pompeznog kiča, pretencioznog zanatskog neumeća, nesuvislosti, logičke nekonzistentnosti hronologijske dezorijentacije i šlampavog pokušaja šverca sadašnjeg trenutka u daleku prošlost o kojoj, inače, niko od umešanih u rabotu nije imao pojma.

Ja sam odgledao jednu i po epizodu “Nemanjića” – više nisam mogao, dobio sam valunge – čisto sumnjam da je iko u Srbiji odgledao sve. Svi su, međutim, počev od ultradesničara, kojima su Nemanjići objekat opskurnog kulta, zaključno sa levičarima i najuzdržanijim komentatorima i novinarima, uključujući režimske, bili saglasni da su Nemanjići katastrofalni promašaj, vizuelno krivično delo. Svejedno. Producent serije, direktor RTS-a, Bujošević, hladnokrvo je izjavio da su te ocene “zlonamerne” i da je serija izvanredna. Ta izjava je dobila prećutno podršku sa “najvišeg mesta”. Nemanjići su zvanično ostali izvanredna serija.

To je tome tako: uz časne izuzetke, srpska kinematografija i serijalna produkcija ili su proizvodnja estetski nepodnošljive stvarnosti ili estetsko nasilje nad stvarnošću. Imajući to na umu, a uprkos provereno dobroj reputaciji producenta, autora, kompletne ekipe uopšte, osećao sam nelagodu i pre nego što sam pogledao “Tomu”. Sve, naime, da film bude urađen i najprofesionalnije, mislio sam – kako je i urađen, u šta sam se brzo uverio – šanse da mi se dopadne bile su minimalne. Što ne znači da je film tehnički morao biti loš – tema, naprosto, nije bila za mene. Melodrame, makar i najbolje, muka su mi duhu, ne volim novokomponovanu narodnu muziku – i od nje dobijam valunge – a biografija/hagiografija Tome Zdravkovića. koju nipošto ne treba mešati sa njegovim stvarnim životom, neiscrpno je skladište materijala za filmsku priču viskoziteta i slatkosti sirupa za kašalj.

Međutim, samo nekoliko minuta posle početka projekcije dogodilo se nešto što mi se odavno nije dogodilo: već je prvih nekoliko kadrova probilo barijeru mojih predrasuda i skepticizma i u trenu od mene načinilo aktivnog (sa)učesnika, ne pasivnog posmatrača zbivanja na filmskom platnu, što je i inače svojstvo uspelih umetničkih dela. Ostaće za mene tajna – i neka ostane tajna – kako se to dododilo uprkos hiljadu i jednoj mani i ponekom kuhinjskom otiraču utakanom u zasenujuću celinu. Magija filma, nemam drugog objašnjenja. Osvrnuo sam se oko sebe i u polumraku video (bogme i čuo) da se to nije dogodilo samo meni. Pre nego što se priča uopšte razvila, manje-više svima u velikoj dvorani zasuzile su oči, i to ne samo damskom delu publike. Bilo je očigledno da je “Toma” dotakao i aktivirao nešto u individualnim nesvesnim posmatrača, decenijama prigušivanim terorom agresivne kolektivne nesvesnosti. Naknadno tumačenje masovne provale emocija već otrcanim fenomenom jugonostalgije ne drži vodu – najmanje 3/4 prisutnih – starije osobe retko idu u bioskop – bili su premladi da bi pamtili Jugoslaviju, dok je približno polovina rođena u postjugoslovenskom haosu. Nešto više vode drži teorija o takozvanom protetičkom sećanju – importu, aproprijaciji i “uživljavanju” u lično nedoživljena (i neproživljena) “stara, dobra vremena”. Ko, uostalom, od nas rođenih u drugoj polovini XX. veka (i mnogo kasnije) nije osetio nepatvoreni duh belle epoque posmatrajući Klimova platna ili čitajući romane Jospeha Rotha. Ali epoha Jugoslavije u svakom slučaju nije bila ni približno belle kao bečka i K.u.K. – pitanje je koliko je i ta bila belle – a da je tako uverljivo svedoče filmovi tzv. crnog talasa (o kojima sam ovde ranije pisao).

Kako se onda dogodilo da film “Toma” – inače direktni naslednik tehnika i poetika crnog talasa – jedan isečak jugoslovenske stvarnosti uverljivo prikaže kao pomalo tužan, ali ipak belle. Učinio je to, po mome mišljenju, tako što je – stvar ovde nezapamćena – potpuno denacionalizovao, depolitizovao i deizdeologizovao ne samo filmsku priču, nego i (inače odličnu) scenografiju. Filmski Beograd iz šezdesetih jeste Beograd iz šezdesetih, onaj iz sedamdesetih je verna kopija onoga iz sedamdesetih, Dom sindikata iz sedamdesetih je Dom sindikata iz sedamdesetih, ali – osim par Titovih slika, koje tu više služe kao kemp – nigde traga svudaprisutne socijalitičke ikonografije. Pritom u svemu tome nema ni natruhe tako popularnog naknadnog brisanja i poricanja Jugoslavije. Srpske varoši i kafane, Beograd, Bosna, Čikago – sva ukratko mesta na kojima je Toma Zdravković za života boravio – u dalekoj su pozadini i senci hiljadama puta ispričane priče o siromašnome momku iz duboke provincije koji se, ne bez muke i ne bez trnja, uspinje do zvezda, koji je uspešan u svemu osim u ljubavi (i kartama) i koji na kraju tragično završava.

Recept za osrednji uspeh, nema šta, uvek će to proći. Ali “Toma”, uprkos mnoštvu mana, pa i brljotina, nije osrednji film, naprotiv. Izvanredan je. Jeste to priča ispričana hiljadama puta – to je i bio razlog moje pretprojekcione nelagode – ali ne pamtim da je neka ispričana ovako lako i ležerno, a ipak poduboko i ozbiljno, ubedljivo, a neprentenciozno, emotivno, iako ne sladunjavo. Na tom poslu autorskoj ekipi filma mnogo je pomoglo lucidno iščitavanje Tomina života, da opet napomenem – ne biografije. Toma Zdravković je bio jedan od onih (uglavnom anonimnih) velikana autodestrukcije, propadanja i raskućivanja, kojima se Emil Cioran toliko divio. Tipičan, dakle, antijunak, čovek sa margine, kojoj se Zdravković – uprkos velikim uspesima – neprestano vraćao u neprestanoj potrazi za patnjom. Ne patnjom radi patnje – nije on bio mazohista – nego patnjom radi poetske sublimacije patnje, na način na koji su mistici prizivali patnju radi prosvetljenja. Netipično za Balkan, u suprotnosti sa psihologijom obdašnjih macho menova, Toma Zdravković je patio otvoreno, javno, na sav glas, ništa nije krio, zato mu niko ništa nije ni mogao. Sama po sebi – i u nevičnim rukama – bila bi to još jedna osrednja priča o pustahiji, da u faktografsku priču o Tomi nisu na majstorski način upleteni diskretni fikcionalni elementi koji su, s ostalim elemetima filmske umetnosti, učinili da film ne bude manje ili više verna rekonstrukcija stvarnosti, nego konstrukcija filmske stvarnosti stvarnije od one koja se nepovratno ratsvorila u zahuktalom vremenu.

Toliko je ta kreacija stvarnosti uspela da sam dan nakon gledanja filma telefonom zvao moje prijatelje, lekare, da se raspitam ko je u početku nabustiti, potom nežni doktor koji leči Tomu od bolesti od koje Toma ne želi da se izleči i da li su poznavali doktorovu suprugu Ljiljanu, kojoj je Toma posvetio istoimenu pesmu, da bih saznao da Tomu neko jeste lečio, ali da je filmski doktor izmišljen lik, a da pesma za Ljiljanu nije inspirisana stvarnom Ljiljanom, nego je poslužila za kreaciju filmskog lika. Nisam više posle hteo da se raspitujem da li je Toma zaista smrtno bolestan išao na poslednju turneju po, takođe smrtno bolesnoj Jugoslaviji, i da li je zaista pred prepunom Skenderijom pevao sa Kemalom Montenom i Davorinom Popovićem. Bilo me je strah da ću nešto pokvariti.

Svetislav Basara
Bajka o jugoslavenskom Cyranu


Iz nekog razloga, nikako da odem u kino i pogledam film. Za to vrijeme ljudi oko mene pričaju, opredjeljuju se vrlo žestoko, ispovijedaju svoj ukus i estetske prosudbe, a ja ih slušam, nastojim nešto shvatiti iz onoga što govore, i bivam sve zbunjeniji. Oni kojima vjerujem, ozbiljni, obrazovani i talentirani, govore da je film nešto dosad neviđeno. Drugi, pak, kojima također vjerujem, ozbiljni su, obrazovani i talentirani, groze se i kažu da film ne valja ništa. I nema pravila: “Tomu” hvale, nad “Tomom” se groze oni koji se razumiju u kafansku muziku i prethodno su slušali Tomu Zdravkovića, jednako kao i oni koji u sebi nisu savladali vječni otpor prema narodnjacima. Kada jedni hvale, a drugi kude, obično na osnovu njihovih karaktera, ako ne i argumenata, mogu naslutiti kakva je neka knjiga, film, televizijska serija, longplejka. Ovaj put ništa mi nije jasno, u kino ulazim a da zapravo nemam pojma što me čeka.

Skoro dva i pol sata kasnije iz kina izlazim kao s neke velike stare melodrame. U Zagrebu smo, pa ljudi popravljaju i namještaju lica prije nego što se popale svjetla, žene u rukave tiskaju papirnate maramice, muškarci su nešto zamišljeni… A kako je meni? E, pa ovako: ako bih se pravio važan, makar pritom riskirao da ispadnem glup, filmu Dragana Bjelogrlića mogao bih naći stotinu i jednu manu. Mogao bih reći da se “Toma” rodio iz duha frizeraja, da se film guši u perikama, da se epizodisti sačinjeni po stvarnim likovima međusobno razlikuju po frizurama i zulufima, da je tu netko imao fetiš kose… A onda bih, dublje, mogao nastaviti o tome što sve u scenariju ne funkcionira, gdje su sve faktografske greške u odnosu na epohu, i mogao bih se baš najviše izrugati armijskim barikadama na ulazu u Sarajevo, postavljenim u ljeto 1991. Onda bih mogao nastaviti o diletantizmu Bjelogrlićevog filmskog pripovijedanja, te na kraju ono što je moglo biti već na samom početku: o nosu nalijepljenom na lice glavnoga glumca. I, općenito, o ulozi nosa u priči o Tomi Zdravkoviću i njegovim ljubavima.

Sve što bih, tako govoreći, rekao, vjerojatno bi bilo tačno. I možda bi bilo tačnije od onoga što ću ovako reći. Ali, isto tako, sve što bih rekao, kada bih želio ostati pametan i na nivou, potpuno bi iznevjerilo sam doživljaj filma. Naime, sve loše što se u “Tomi” moglo vidjeti, ja sam dobro vidio, ali ne samo da mi nije smetalo, nego sam bio tako ponesen da sam i očigledne greške, pretjerivanja, nedostatke i naivnosti integrirao u svoj doživljaj kao elemente specifičnoga jezika, stila i načina u ovome filmu. Iz kina sam izašao potresen i preobražen, izašao sam u sebi uplakan, u jednom od elementarnih stanja čovjeka koji izlazi iz starinskog kina, i to je moja istina o “Tomi”. Ono drugo nije istina naprosto zato što je ovo prvo jače. Ne bi valjalo vlastitu bezosjećajnost prodavati kao veliku pamet. (Što, naravno, ne znači da sve one, meni drage i bliske, kojima je “Toma” grozan nužno smatram bezosjećajnim. Ali me, ipak, zbunjuju.)

“Toma” nije biografski film, kao što smo mogli čuti, “Toma” je bajka o jugoslavenskom Cyranu de Bergeracu, koji, za razliku od onoga francuskog, Rostandovog, nije bio ratni junak, ali je bio pučki pjesnik, boem i kavanski čovjek, dobričina zaljubljive naravi, tragični stradalnik s kraja jedne epohe. Taj Cyrano, prevelikog nosa, koji djeluje lažno kao i svaki siranovski prevelik nos, uključujući i onaj pravi Depardieuov, ponijet će na svojoj duši svu nevolju doba. Iskupit će naša sjećanja i nevelike naše nosiće. U bajci o Tomi Zdravkoviću, dijelom zasnovanoj na njegovu životu i podloženoj njegovim pjesmama, tri su ljubavne priče. Prva je sudbinska, druga će pjevača upropastiti, treća će ga u bolesti čuvati i sahraniti. Sve tri su uzdignute do razine mita. Glavna je, naravno, ona sudbinska priča o Tomi i Silvani.

“Toma” je muzička bajka, u koju su upričane pripovijesti, fikcionalne ili autentične, o nekoliko pjesama Tome Zdravkovića. Bjelogrlić i njegovi scenaristi vrlo su mudro odustali od faktografskih istina, onih malih, biografskih, kao i onih velikih, povijesnih. Ništa bajci toliko ne smeta, ništa čaroliju tako ne raščarava kao sitna i krupna čovjekova istina o onom što se dogodilo. U bajci se do konačne istine, koja je tamo iza sedam gora i sedam mora, stiže preko priče koja je u potpunosti izmišljena, smještane u svijet koji nema veze s fizičkim svijetom, ali je blizak svjetovima djetinjih ljudskih duša.

“Toma” je bajka sa zajamčenim tužnim završetkom. Smisao savršenog hepienda u tome je što hepienda nema, ili što se on zbiva preko junakova groba, u glavama i srcima svijeta koji upravo sluša njegove pjesme. Pritom, slučaj je htio da je Toma Zdravković umro gotovo u isti dan kada je umrla i Jugoslavija. Njegova drama dok teče, teče i drama njegove zemlje. Bio je krajnje nemaran prema svojoj bolesti, fatalist koji se ničemu nije nadao, nego je pjevao svoje pjesme, držao koncerte i nastupao bez obzira na posljedice. Za to su vrijeme s televizijskih ekrana i iz radio-aparata dopirale vijesti o raspadu zemlje. Starijim gledateljima te vijesti su usred tužne bajke svojevrsni podsjetnik na ono što su doista doživjeli i postoji u njihovim sjećanjima. Mlađima, koji se ne sjećaju, raspad Jugoslavije povijesni je događaj iz udžbenika i televizijskih kalendara. Ali i jednima i drugima Cyranovo umiranje u ovoj srcu bliskoj i prepoznatljivoj balkanskoj bajci, dok se svud oko njega raspada svijet, nešto je što ih se najdublje tiče, u što su upisani njihovi kulturno-emocionalni arhetipovi. Pritom, niti žale pjevača Tomu Zdravkovića, niti žale zemlju Jugoslaviju. A ne žale ni sebe i svoju prohujalu mladost. Oni žale ono od čega su načinjeni.

Dragan Bjelogrlić mitskom se Jugoslavijom bavio i u ranijim svojim televizijskim serijama. Ta izmišljena zemlja, koja se samo marginalno, te u slikovnim, zvučnim i narativnim senzacijama, tiče zemlje u kojoj smo jednom živjeli ili o kojoj čitamo u povijesnim monografijama i memoarskim knjigama, Bjelogrlićeva je opsesivna tema. Možda ga se stvarno toliko tiče to šareno carstvo, a možda se Jugoslavijom toliko bavi iz poslovnih razloga: zato što filmove i serije snima za publiku od dvadesetak milijuna ljudi. No, čak i ako je samo biznis u pitanju, to ostavlja posljedice na stil, estetiku i emocije njegovih radova. S “Tomom” dosegnuo je vlastito savršenstvo.

Naravno da je svega tu previše. Pozornica je pretrpana svim i svačim. Promiču njome na desetine poznatih, po frizurama prepoznatih lica i figura. Odigravaju se poznate priče iz sentimentalne povijesti našega svijeta. Sve je šareno i pretrpano kao u stripovima Francisca Ibáñeza, a Bjelogrlić iz scene u scenu, na stotinu načina, manipulira osjećajima publike. Razumijem da to ljudima ide na živce. I da im smeta što on u tome nije pretjerano profinjen, nego poput slikara naivca na svoju sliku utrpa baš sve, uključujući i mondeni evergrin talijanskih partizana, pjesmu “O bella ciao”. I onda nešto upali, a nešto baš i ne upali. Ali ništa ničemu ne smeta.

Cyrana jugoslavenskih kafana, tragičnog pjesnika i pjevača, iznio je Milan Marić. Veliki glumac, sa snagom mladog De Nira, srođen s onim umjetnim nosom i s viškom kose, igrao je tim nevjerojatnim očima i smiješkom. Silvanu Armenulić jednako je uvjerljivo odigrala Tamara Dragičević, a doktora Petar Benčina. Između njih troje dogodi se ono najvažnije u filmu. Doktor se, kako to biva u bajci, od antagoniste pretvori u pratitelja glavnog junaka, u šofera na posljednjoj njegovoj turneji. Tako se, umjesto da vodi Tomino liječenje, uči mirenju sa smrću. Prilog je to balkanskom fatalizmu, i mali esej o razlici u doživljaju smrti između našega onodobnog svijeta i bijeloga svijeta kojemu nikako da dorastemo. U vremenu o kojem govori ovaj film postojala jedna je fraza koja je opisivala nemoć medicine pred smrću: “otvorilo ga je, pa zatvorilo”. To je prije magnetnih rezonanci, pet-skenova i ultrazvuka na kojima se vidi sve što je unutra…

I onda, što da kažem onim bliskim i pametnim ljudima koji su razočarani “Tomom”? Zapravo, ništa. Bajke ni melodrame nikad ne pogađaju svakog. I bajka i melodrama u nama pogode nešto iz prethodnih naših života.

Miljenko Jergović
User avatar
Tito_i_Partija
Posts: 10994
Joined: 11/03/2014 15:56
Location: Kod Sebije na pregledu

#978 Re: Klub filma

Post by Tito_i_Partija »

Tell us that you liked Toma without telling us that you liked Toma. :D
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#979 Re: Klub filma

Post by ExNihilo »

Nisam gledao. :D
User avatar
_BataZiv_0809
Nindža revizor
Posts: 65571
Joined: 09/05/2013 13:56
Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
Vozim: Lancia na servisu

#980 Re: Klub filma

Post by _BataZiv_0809 »

ExNihilo wrote: 24/11/2021 14:22 Nisam gledao. :D
Ni ja. Nije moj pjevac i osipam se na njegove pjesme, ne zbog njega, nego jer su postale klisej. Kad balavurdija krene pjevat da je kafana njihova sudbina dodje mi da pocinim ratni zlocin :D

Ali film cu pogledati vjerovatno.

Juzni Vetar 2 sam vec odradio :P
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#981 Re: Klub filma

Post by piupiu »

_BataZiv_0809 wrote: 24/11/2021 14:50
ExNihilo wrote: 24/11/2021 14:22 Nisam gledao. :D
Ni ja. Nije moj pjevac i osipam se na njegove pjesme, ne zbog njega, nego jer su postale klisej. Kad balavurdija krene pjevat da je kafana njihova sudbina dodje mi da pocinim ratni zlocin :D

Ali film cu pogledati vjerovatno.

Juzni Vetar 2 sam vec odradio :P
Valja li?

Toma je... ono, svega ima, jugonostalgije, sentimentalnosti, kica... film je ko i muzika - dim, kafana i suze. Sve su to epitafi onom vremenu posljednje Yu generacije, koja izumire. Samo sto ja imam jednu ozibljnu primjedbu na sve srpske filmove u kojima srpski glumci i glumice igraju Bosance (u ovom slucaju Tamara Dragicevic - to kako oni 'cuju' nas govor - koji sam po sebi nije nesto lijep - je uzas, toliko para usi da meni dodje da momentalno prestanem gledati).
User avatar
_BataZiv_0809
Nindža revizor
Posts: 65571
Joined: 09/05/2013 13:56
Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
Vozim: Lancia na servisu

#982 Re: Klub filma

Post by _BataZiv_0809 »

piupiu wrote: 27/11/2021 10:49
Valja li?

Toma je... ono, svega ima, jugonostalgije, sentimentalnosti, kica... film je ko i muzika - dim, kafana i suze. Sve su to epitafi onom vremenu posljednje Yu generacije, koja izumire. Samo sto ja imam jednu ozibljnu primjedbu na sve srpske filmove u kojima srpski glumci i glumice igraju Bosance (u ovom slucaju Tamara Dragicevic - to kako oni 'cuju' nas govor - koji sam po sebi nije nesto lijep - je uzas, toliko para usi da meni dodje da momentalno prestanem gledati).
Ovo je jako dobro zapazanje :kiss:

Ne odgovori mi sta da gledam od Radua :?

Sto se tice Juznog Vetra 2, pogledaj ako ti se svidio prvi dio i serija, produkcija je na visokom nivou, gluma je jako dobra, pati od kojeg kliseja previse, ali sve u svemu zabavan film.
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#983 Re: Klub filma

Post by piupiu »

_BataZiv_0809 wrote: 27/11/2021 11:12
piupiu wrote: 27/11/2021 10:49
Valja li?

Toma je... ono, svega ima, jugonostalgije, sentimentalnosti, kica... film je ko i muzika - dim, kafana i suze. Sve su to epitafi onom vremenu posljednje Yu generacije, koja izumire. Samo sto ja imam jednu ozibljnu primjedbu na sve srpske filmove u kojima srpski glumci i glumice igraju Bosance (u ovom slucaju Tamara Dragicevic - to kako oni 'cuju' nas govor - koji sam po sebi nije nesto lijep - je uzas, toliko para usi da meni dodje da momentalno prestanem gledati).
Ovo je jako dobro zapazanje :kiss:

Ne odgovori mi sta da gledam od Radua :?

Sto se tice Juznog Vetra 2, pogledaj ako ti se svidio prvi dio i serija, produkcija je na visokom nivou, gluma je jako dobra, pati od kojeg kliseja previse, ali sve u svemu zabavan film.

Fala :thumbup:

Sorry, uletim, izletim... ne vidim sve... gledaj 'Aferim', to ti je ko neki rumunski western :D
kakavdanakneiskustvu
Posts: 58427
Joined: 03/08/2010 19:04

#984 Re: Klub filma

Post by kakavdanakneiskustvu »

gdje nestade @johnnykola
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#985 Re: Klub filma

Post by piupiu »

Tito_i_Partija wrote: 23/11/2021 17:19 Boomeri krive mlađe generacije za mnogo štošta. Među njima je i Ridley Scott, koji slijedi isti lijeni šablon dežurnog Jude Milenijalca povodom neuspjeha njegovog zadnjeg filma The Last Duel.

Meni lično je ovaj film bio nemoguć za uzet' ozbiljno kad sam vidio ovu dvojicu "u opremi":

Image
Ih, pa on nije ni Boomer, on je genercija prije - kako se ti zovu?

A, da, fotka, je :lol:

Valja li film - je l' neko gledao, svidja mi se ekipa?
User avatar
Tito_i_Partija
Posts: 10994
Joined: 11/03/2014 15:56
Location: Kod Sebije na pregledu

#986 Re: Klub filma

Post by Tito_i_Partija »

piupiu wrote: 29/11/2021 12:04
Tito_i_Partija wrote: 23/11/2021 17:19 Boomeri krive mlađe generacije za mnogo štošta. Među njima je i Ridley Scott, koji slijedi isti lijeni šablon dežurnog Jude Milenijalca povodom neuspjeha njegovog zadnjeg filma The Last Duel.

Meni lično je ovaj film bio nemoguć za uzet' ozbiljno kad sam vidio ovu dvojicu "u opremi":

Image
Ih, pa on nije ni Boomer, on je genercija prije - kako se ti zovu?
On je rođen 1937, tako da spada u Post War Generaciju. Boomeri počinju od 1946, tako da si u pravu. :)
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#987 Re: Klub filma

Post by ExNihilo »

Boomer je stanje duha. :D
User avatar
_BataZiv_0809
Nindža revizor
Posts: 65571
Joined: 09/05/2013 13:56
Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
Vozim: Lancia na servisu

#988 Re: Klub filma

Post by _BataZiv_0809 »

ExNihilo wrote: 29/11/2021 14:34 Boomer je stanje duha. :D
Vidjeti pod "humor" na slicici dana :run:
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#989 Re: Klub filma

Post by ExNihilo »

Izašao The Last Duel. :zekzek:
User avatar
zomri
Posts: 12812
Joined: 03/05/2006 07:31

#990 Re: Klub filma

Post by zomri »

ExNihilo wrote: 30/11/2021 21:34 Izašao The Last Duel. :zekzek:
:thumbup:

Fulah ga na repertoaru pa ce ovo biti utjesna nagrada.

In other news MUBI daje retrospektivu Kieslowskog u HD kvaliteti. Sedam dana je dzaba pa opletite.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#991 Re: Klub filma

Post by ExNihilo »

zomri wrote: 30/11/2021 21:48
ExNihilo wrote: 30/11/2021 21:34 Izašao The Last Duel. :zekzek:
:thumbup:

Fulah ga na repertoaru pa ce ovo biti utjesna nagrada.

In other news MUBI daje retrospektivu Kieslowskog u HD kvaliteti. Sedam dana je dzaba pa opletite.
De link. Da rippamo. :lol:
User avatar
mirsek
Posts: 12817
Joined: 07/05/2010 15:40

#992 Re: Klub filma

Post by mirsek »

Mene ceka filmski i tv maraton za vikend i narednu sedmicu, zakljucat cu se u kucu :D
Venom 2,
Last Night In Soho,
Finch,
The Last Duel,
Kate,
Hotel Transylvania 3,
Money Heist, zadnjih 5 epizoda,
The Sinner, kraj cetvrte sezone,
F1 vikend..
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#993 Re: Klub filma

Post by ExNihilo »

Izašao je Francuski dispač.
User avatar
zomri
Posts: 12812
Joined: 03/05/2006 07:31

#994 Re: Klub filma

Post by zomri »

pročitah "francuski diskać" :lol:

now playing



in other news, vani je i hvaljeni belfast, branaghov fellinijevski coming of age film.
User avatar
zomri
Posts: 12812
Joined: 03/05/2006 07:31

#995 Re: Klub filma

Post by zomri »

Novi Sorrentino (Hand of God) je na Netflixu!
Nierika
Posts: 4114
Joined: 17/03/2020 00:41

#996 Re: Klub filma

Post by Nierika »

Planiram gledati.
ps. Filippo Scotti mi liči na Timothee-ja Chalameta
User avatar
medvjed23
Posts: 26689
Joined: 16/07/2010 13:49

#997 Re: Klub filma

Post by medvjed23 »

Nadam se da će se novi Batman kloniti sačmarice.

https://www.empireonline.com/movies/new ... TV0qF5NaoE
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#998 Re: Klub filma

Post by ExNihilo »

Matrix leakao prije izlaska u kina. :skoljka:
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#999 Re: Klub filma

Post by ExNihilo »

Deset u pola: najskuplji bosanski film, snimljen za nikakve pare

Kada je 2002. “Ničija zemlja”, prvijenac sarajevskog filmskog redatelja Danisa Tanovića, osvojila Oscara, zagrebački je Jutarnji list izašao s lakonskim naslovom na naslovnici: “Oscar za Hrvatsku”. Taj neobičan zahvat u identitet jednoga filma opravdavan je činjenicom da su u njemu igrala dvojica do trojica hrvatskih glumaca: Filip Šovagović i Rene Bitorajac, te Mustafa Nadarević. A na platnu se pojavio, ako me sjećanje ne vara, i Đuro Utješanović. Naravno da se ovo prisvajanje onoga što ni na koji način ne pripada Hrvatskoj i njezinoj kulturi – premda je, zasigurno, dram radosti oko filma i njegove nagrade pripao Šovagovićevoj i Bitorajčevoj obitelji, pošto je i djelo obilježeno zrnom njihova dara – nije ticalo samo jednih novina, premda su u to vrijeme upravo ove novine na svojim naslovnicama najautentičnije uspijevale izraziti naš narodni i malograđanski duh, nego je iza tog, po svemu sudeći jednokratnog čina Tanovićeve adoptacije, stajala jedna malo šira javnost, na čelu s njezinom kulturnom i selebriti elitom. Ali nakon tog ganutljivog izraza naklonosti prema komšiji i njegovu filmu, po Danisa Tanovića u Hrvatskoj je krenulo po zlu. I sve je dalje izgledalo kao u bajci o ružnoj i netalentiranoj sestri koja na svaki način mržnjom obasipa onu drugu, lijepu i darovitu, ali nekim obiteljskim čudom nepodnošljivo siromašnu, od roditelja skrajnutu, za Hollywood spremnu sestru. Ne samo da su svi Tanovićevi filmovi nakon “Ničije zemlje” dočekivani s neviđenom mrzovoljom zagrebačkih filmskih kritičara, nego se ubrzo i o tom Oscaru, pa još u Jutarnjem listu, počelo govoriti kao o nagradi koja je Tanoviću dodijeljena iz političko-humanitarnih razloga. Redatelj postat će omrznut u nas skoro kao Ivo Andrić, ali će se, evo dvadeset punih godina, praviti da to ne primjećuje. I tih će dvadeset godina učas proći, a sve u pokušajima da se nekoga našeg učini genijem, i da se nekome našem sredi ozbiljna neka nagrada. No, bilo je uzalud. Ali ne zato što su Hrvati netalentirani za književnost i film, nego zato što od sređivanja na međunarodnom planu nema ništa. I uvijek se, brate, na pogrešnog, i na pogrešnu tipuje. Svega je bilo u ovih dvadeset godina, žalosna je i puna srama i nelagode, povijest hrvatske suvremene kulture. U jednome su trenutku tako počeli komšinicama i komšijama i domovnice nuditi i dijeliti, ne bi li se pohrvatilo njihovo djelo. I u svemu tome učinjena je još jedna ozbiljna pogreška: čeznulo se na silu, pripovijedalo se u grču, slike su niz filmsko platno tekle u ritmu teških opstipacijskih tegoba, a na taj se način, dragi moji, priča ne može ispričati.

Tanoviću, pak, nije pomoglo, nakon što su prezreli njegova Oscara, ni to što je snimio “Cirkus Columbiju”, jedan po mnogo čemu hrvatski film, inspiriran knjigom jednoga od najboljih hrvatskih pisaca. Taj film je ovdje možda i najgore prošao. Ali njega nije bilo briga. Po prirodi pun samopouzdanja, s karakterom tipa koji će se lako obogatiti i nakon što bankrotira, u ovih je dvadeset godina nanizao produkcijski, ali i kreativno najneobičniji filmski opus u našim povijestima. Snimao je za bogate i za siromašne, za novce europske i novce indijske, a onda i za bjelosvjetske televizijske kuće, filmove luksuzne i umivene, pametne, intelektualne i zabavne, filmove okupljene oko društvenih pitanja i oko suvremenosti. Svi Tanovićevi filmovi, ako nešto nisam previdio, tiču se najbliže suvremenosti. A kada ne bi bilo novca, a za Tanovića ga je znalo ne biti, jer on je, rekli smo to u našoj bajci, od one lijepe ali ničije sestrice, on je snimao filmove bez novaca. Dva su takva filma u njegovoj filmografiji: “Epizoda u životu berača željeza”, i ovaj koji smo neki dan gledali, a koji igra po regionalnim kinima, “Deset u pola”. Premda najjeftinija u Tanovićevom opusu, ovo su i dva međusobno najrazličitija filma u njemu.

O Beračima željeza se već mnogo pisalo i govorilo, i skupo je, po najsmrdljivijim novinskim rubrikama, gdje su mu čupali utrobu i optuživali ga za smrt glavnog junaka, Tanović platio i taj film. O “Deset u pola”, čini se, da ne znamo što bismo rekli. Taj vedri film, nošen jednostavnim emocijama i pričom koja je u toj mjeri stilizirana da nema nikakve veze sa stvarnošću, snimljen u Sarajevu lijepom kao s razglednica, ustvari jedna je bolivudska bajčica, predstavljena na bosanski i južnoslavenski način. U središtu bajke je, naravno, kliše nad klišeima: sarajevski ćevapi. Zašto bi netko došao u Sarajevo, ako neće na ćevape, i zašto bi ikad itko išta o Sarajevu ispripovijedao, ako ne bi bilo o ćevapima? Iza te priče, naravno, postoji i sjećanje na rat. Ali ni to sjećanje u ovom filmu nije pravo. Ono je, također, provučeno kroz onu mašinu koja stvarnost samelje u bajku, pa još tako sitno da u toj bajci ništa više nije kao u stvarnosti. Ratni komandant u Tanovićevom je filmu danas konobar, a ratna su djeca otišla u inozemstvo na škole, odakle se sad vraćaju kući, jer ih tu čeka njihova ljubav. I dilema je: ići u neke europe i njemačke, ili ostati tu? Ali u toj dilemi nema mraka. Ona je bajkovita i strašna, ali je izgledno da će na kraju izdobriti.

Mora postojati nešto što bajku drži privezanu uz stvarnost, da ne sune u nebo od viška toplog zraka, i da se ne pretvori u priču s kojom će gledatelj izgubiti identifikaciju. U ovoj priči veza sa stvarnošću lice je, a onda i sam lik glumca Izudina Bajrovića. On kao da je jedini došao iz onoga stvarnog Sarajeva, i našao se u ovoj bajci, među likovima stvarnijim od života. Njegov prijatelj i suparnik pri izboru najboljih ćevapa u gradu, Branko Đurić Đuro, lik je iz bajke. Inače, zgodno je kako se o dvadesetogodišnjici “Ničije zemlje” zaokružuje Tanovićeva životna i profesionalna epopeja s Đurom: u prvom filmu kao da ga je istrgnuo iz života, Đuro je nastupio s energijom naturščika, dok je u ovom filmu Đuro lik poput Petra Pana, niđe veze sa životom! I to je divan i vrlo širok stilsko-kreativni krug. To je nešto što nas se, kao gledatelja, duboko tiče, i što nas fascinira. Najdojmljiviji u toj bajci je, međutim, u ulozi pekača ćevapa, Almir Palata, zvani Prle, o kojemu bismo, pišući o vlastitim životima, te o Sarajevu s kraja osamdesetih, te iz rata i poraća, mogli napisati roman, i snimiti dokumentarni film. Prle je važan čovjek u našim onodobnim i tamošnjim životima, ali Prle, navodno, nije glumac. Kažem, navodno, jer ga je Tanović čarobnim štapićem pretvorio u glumačkog monstruma. (Čarobni štapić spominjemo, jer dobro zvuči… A nema tu nikakvog štapića, sve je to talent. I sve je to iskustvo.)

Nigdje, ni u jedan svoj film, Danis Tanović nije upisao toliko osobnih, internih, lokalnih i intimnih šifri kao u “Deset u pola”. Ovo je bolivudsko-sarajevska komedija s elementima melodrame, bajka s elementima igre semantičke detekcije. Film je sniman u najgora vremena epidemije – prije snimanja ekipa se potrpala u nekoliko automobila i kombija, pa su išli u Srbiju na vakcinaciju – a u snimanju su sudjelovali, pa se ispred kamera pojavljuju, brojni ljudi iz Tanovićeva sarajevskog života, ali i ljudi iz sarajevske kulturno-identitetske, mahom prijeratne povijesti. Tu su, naravno, Brega i Loša, tu je, naravno, Bojan Hadžihalilović, tu su Elvis i Halid, tu je i neki svijet meni važan i drag, čija vam imena ne znače mnogo, ali čije bi vam priče mogle biti važne. Ja sad, međutim, nemam vremena da vam ih pričam. I tu je fotograf Damir Šagolj, u ulozi direktora fotografije, tojest snimatelja filma “Deset u pola”. (Je li koga briga što Šagolj nije filmski snimatelj sa školom za filmske snimatelje? Bezbeli da ne bi trebalo biti!)

“Deset u pola” vrlo je duhovit film. Ako vam je do smijeha i do takozvanog bosanskog humora, bujrum, izvolite u kino, lijepo ćete se provesti. Ako vam je do ćevapa, također ćete se lijepo provesti. Netko me od ekipe – zajebavajući se na moj račun – na premijeri poslije filma upitao: “Reci mi, je li tebi išta ovdje bilo smiješno?” I jest, mnogo toga mi je, i to na najčistiji i najplemenitiji način bilo smiješno. Danis Tanović je od muke, opterećen tim strašnim viškom stvarnosti, koji je za nekog tko i sad živi u Sarajevu vjerojatno neizdrživ, snimio divan i paperjast eskapistički film. Njegova neusporediva veličina u ovdašnjim kinematografijama tiče se činjenice da su eskapistički filmovi u vremena opterećena društvenom depresijom, nervozom, histerijom, apsolutni privilegij i monopol vrlo bogatih društava i kultura. Filmska bajka ozbiljan je, premda perverzan, oblik autorefleksije jedne kulture. U njezinom se eskapizmu ogledamo kao u iskrivljenom ogledalu. Danis Tanović tako je bogat da je bosanskohercegovačku i sarajevsku, a onda i južnoslavensku, tojest jugoslavensku kulturu častio ovakvim filmom. Vrlo skupim, a snimljenim za nikakve pare. Da sam na mjestu onih koji su nekad stavljali naslove, ili onih koji po našim novinama pišu o Tanovićevim filmovima, na ovom filmu bih mu više zavidio nego na onom Oscaru.

Miljenko Jergović 23. 12. 2021.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#1000 Re: Klub filma

Post by ExNihilo »

The Last Duel mnogo dobar. Tata Ridley does it again. :thumbup:

Postavljajući pitanje šta se desilo u Francuskoj 14. stoljeća i kako se tadašnje društvo nosilo sa optužbama za silovanje, on zapravo postavlja pitanje kako se mi nosimo sa istim. I čini to tipično ridlijevski: ne namećući odgovor. Sjećam se kad je snimio Mojsija, Ridley koji je uvjereni ateista, uspio je ispričati poznatu priču balansirajući sve vrijeme između hagiografije i racionalnog, nikada ne nudeći svoju ličnu istinu, pa je u njegovom Mojsiju moguće vidjeti i proroka i varalicu, sve istovremeno. To je njegov kvalitet kao režisera i pripovjedača, i u The Last Duel je ponovo vidljiv.

Hrabrost je snimiti ovakav film danas.
Post Reply