Kiss the Future - Film o koncertu koji je grupa U2 održala u Sarajevu

[So What!]

Film o koncertu grupe U2 u Sarajevu prikazan na Berlinaleu, na premijeri i Bono i Matt Damon

Dokumentarac "Kiss the Future" o koncertu koji je grupa U2 održala u Sarajevu 1997. godine premijerno je prikazan na ovogodišnjem Berlinaleu.

Producenti filma su Ben Affleck i Matt Damon.

U filmu se pojavljuju Vesna Andree Zaimović, Senad Zaimović, Enes Zlatar, Alma Catal Hurem, Boris Šiber, Gino Jevđević, Adam Clayton, Mirsad Purivatra, Bono i The Edge.



"Usred raspada Jugoslavije, građani Sarajeva se bude i vide grad pod opsadom, a Bosnu u ratu. Dok se blokada proteže godinama, život postaje čin prkosa, a rock i punk muzika nadahnjuje i odvraća od svakodnevne noćne more srpskih granata i snajpera. U nategnutom planu inspiriranom lokalnim otporom, američki humanitarni radnik koji živi u Sarajevu obratio se najvećem svjetskom bendu, U2, kako bi vidio mogu li pomoći u podizanju globalne svijesti o razornom sukobu. Bend je pristao i tokom ljeta 1993. njihova ZOO TV turneja sadržavala je satelitske intervjue uživo s lokalnim Sarajlijama koji su posjetiteljima koncerta opisivali svoje muke. Kad su ti intervjui završili, bend je obećao da će nastupiti u gradu nakon što sukob završi. 'Kiss the Future' prati priču o tom obećanju, s poslijeratnim koncertom na kojem su U2 svirali pred više od 45.000 lokalnih obožavatelja u oslobođenom gradu, nastupom koji živi kao radosno kolektivno sjećanje za ljude u Sarajevu – dokaz da ne samo da su preživjeli blokadu, nego su i napredovali usprkos njoj; da usred užasa najmračnijih ljudskih poriva muzika i umjetnost mogu biti činovi pobune", stoji u opisu filma na službenoj stranici Berlonalea.

Muzičar je kazao da je na ideju o snimanju filma došao nakon što je posjetio Kijev.

"Grupa U2 oduvijek je pokazivala solidarnost s ljudima koji su potlačeni. Kada smo Edge i ja putovali u Kijev, nisam razmišljao o Sarajevu. Međutim, ubrzo su isplivale sve uspomene. Dokumentarac će povezati okupaciju Sarajeva s okupacijom Kijeva. Reditelj je Nenad Cicin-Sain. Film također govori o ulozi umjetnosti u pružanju nade ljudima koji moraju živjeti u ratu", rekao je za IndieWire.

Dodao je da je poruka filma sljedeća: Stanovnici Kijeva tek moraju preživjeti sve ono što su Sarajlije preživjele.

"Rat nije gotov. Inspirativno je vidjeti da je u ukrajinskoj vojsci 60 miliona ljudi, gotovo cijelo stanovništvo je dio nje. Svi su svjesni koliko je sloboda vrijedna i da je moraju braniti", dodao je.

Klix

[So What!]

Nakon onoga sto je Bruce Dickinson i Scream for Me Sarajevo napravio, neko se sjetio da jos uvijek moze najahati na valu muzickog aktivizma tokom i poslije rata u BiH.

Iako je nama svaka reklama dobrodosla realno, ali rat je prosao prije vise od 27 godina, te sam se nadao da je proslo vrijeme kada je Bono Vox mogao ubirati bodove na Sarajevu i BiH. Kako vrijeme odmice, nekako uloga Bono Voxa, sve vise blijedi i procitana je u vecini normalnog svijeta.

Zanimljivo je da se spominju kao producenti Ben Affleck i Matt Damon, ali ne mogu pronaci nigdje izvor za takvo nesto.

[DaysleepeR]

Film je producirao Pearl Street Films.

https://www.imdb.com/title/tt17022868/

https://en.wikipedia.org/wiki/Pearl_Street_Films

Zanimljivo Wikipedia kaže da firma više ne postoji, ali je Matt Damon bio na premijeri.

Sam koncert je bio epski završetak ratnog odnosa benda U2 prema Sarajevu.
Super je bilo, jedan momenat kakav je ovo grad mogao biti, nakon toga sve smo usrali.

[So What!]

Film je producirao Pearl Street Films.

https://www.imdb.com/title/tt17022868/

https://en.wikipedia.org/wiki/Pearl_Street_Films

Sta mislis o ovome?

Znam da ga niko od nas nije pogledao, ali ono naokolo sta mislis?

[breuer]

ovo je isfuranije i od LET-a 3

malo "kulturnog" safarija po grbači napaćenog stanovništva Saraj'va...

čekamo i nastavak

[DaysleepeR]

Film je producirao Pearl Street Films.

https://www.imdb.com/title/tt17022868/

https://en.wikipedia.org/wiki/Pearl_Street_Films

Sta mislis o ovome?

Znam da ga niko od nas nije pogledao, ali ono naokolo sta mislis?

Dopunih post gore.

[So What!]

Sta mislis o ovome?

Znam da ga niko od nas nije pogledao, ali ono naokolo sta mislis?

Dopunih post gore.

[So What!]

Evo jedan fin tekst Minela Abaza na temu:

Bono Vox - dobar glas korporativnog kapitalizma

Eagleton zapaža kako se uspon do slave Bona Voxa “također podudara s postmodernim padom politike u spektakl”, da “kao slavni muzičar on ima podršku miliona, što znači da je politička elita rada da ga ima na svojoj strani”



Vjerovatno ste već vidjeli: Peter Bradshaw, filmski kritičar je, nakon što ga je pogledao na ovogodišnjem Berlinskom film festivalu (Berlinale), za The Guardian napisao recenziju filma Kiss the Future. Dok ga ne odgledamo, film koji se bavi vokalom benda U2, Bonom Voxom i dolaskom ovog benda u Sarajevo netom nakon rata, ne možemo komentarisati. No, ima jedna zanimljivost u samoj recenziji koja zaslužuje pažnju.

To je dio gdje autor kaže da ljudi koji su intervjuisani u filmu vjeruju da je rat završio onda kada je Bono izašao na pozornicu u Sarajevu tog septembra 1997. godine i dreknuo se Jebeš prošlost, poljubi budućnost! prema čemu je i film naslovljen; te možda još važnije, gdje autor navodi kako je jedan sagovornik filma rekao “da su Bono i sarajevski koncert opet potrebni”.

Ko je Bono Vox?

Pored kritika od strane parlamenta Irske, organizacije Christian Aid, Paula Therouxa, Richarda Tomlinsona, epizode South Parka, možda najbolja dekonstrukcija lika i djela Bona Voxa je, još prije 10 godina, došla od strane književnog kritičara i teoretičara, filozofa i pisca, Terryja Eagletona u prikazu knjige "The Frontman: Bono (In the Name of Power)". Eagleton navodi da “Bono pripada novoj, kul, post-političkoj Irskoj; okrećući se ka staroj, gladnoj i sukobima pokidanoj naciji, koja se sada zove Afrika, premostio je ponor između njih dvije. Međutim, ni u svojoj zemlji, ni van nje, za tu vrstu rada nije dovoljno priznat.” Eagleton dodaje da se Harry Browne prisjeća (možda apokrifne) priče kako je pjevač na sceni udarao dlanom o dlan rekavši: ”Svaki put kad udarim dlanom o dlan, jedno dijete umre!”. Neko iz publike je viknuo “Onda prestani to da radiš!”.

Eagleton odlično zapaža kako se uspon do slave Bona Voxa “također podudara s postmodernim padom politike u spektakl”, da “kao slavni muzičar on ima podršku miliona, što znači da je politička elita rada da ga ima na svojoj strani” i da “on zapravo duboko u sebi nikada nije prestao da oklijeva da iskoristi svoj položaj i tu političku zajednicu iznutra okupira” prateći pritom znakove upućenih, konvencionalnih insajdera, upravo zbog čega je Bono Vox “i predvodnik i konzervativac”.

Eagleton dalje ističe kako Bono već nekoliko decenija pokušava da u svoj imidž uklopi Afriku i da je - kao i Bob Geldof - naslijedio društvenu svijest šezdesetih godina prošlog vijeka bez političkog radikalizma, zbog čega se i pokazao kao pogodan frontmen za neoliberale. Browne ističe, a navodi Eagleton, kako se Bono dodvoravao rasistima kao što je Jesse Helms, opravdavao arhitekte invazije na Irak, kao što su Tony Blair i Paul Wolfowitz, a drugovao je i s ekonomistom doktrine šoka, Jeffreyem Sachsom. Eagleton dalje navodi kako se Bono također dodvoravao “kraljici Elizabeti, ulizivao Izraelcima, puzao pred korporacijskim siledžijama i povezao se s američkim evanđelistima u Africi koji zagovaraju nekorištenje kondoma” i da “očigledno nema problema sa sponzorisanjem BAE, korporacije koja se bavi naoružanjem”.

I zašto nam nije opet potreban?

Reći će možda neko, pa šta je problem s Voxom? Prema svemu navedenom, jasno je da se on ni po čemu ne razlikuje od aktera naše lokalne društvene, ekonomske i političke scene. Istina, to je primijetio čak i sam autor recenzije filma, Peter Bradshaw, uočivši da je Bono Vox, “čovjek koji o sebi ima – rečeno škotskim izrazom – nemalo mišljenje” te da su “i same Sarajlije počele sumnjati da se njihova bol koristi kao dekoracija za turneju U2”, što je “izazvalo privremeni raskol u ljubavnoj vezi između benda i Bosanaca”.

Ipak, prizivanje povratka mesije Bona Voxa bi se moglo nazvati autokolonijalizmom, što podrazumijeva prihvatanje nametnutih kolonijalnih stereotipa te očekivanje da se naši unutrašnji problemi riješe vanjskim poticajima. A upravo vanjski poticaji doktrine slobodnog tržišta, koju srčano brani frontmen grupe U2, skupa s unutrašnjim faktorima su uzrok krize koju živimo trenutno. Ova kriza je rezultat predatorskog društvenog sistema čijem prikrivanju služi Voxov apolitični govor humanitarizma. Kao što odlično zapaža Eagleton, “Bono je lice uvjerljivosti globalnim silama koje prave dobar dio haosa koji je on spreman da za njima počisti. Njegove tehnokratske kampanje okrenute ka Zapadu i prijateljski nastrojene prema korporacijama, su ga tjerale od jednog do drugog lažnog rješenja, u neprijatne saveze i ponižavajuće poraze. Braun tvrdi da siromašni za Bona postoje samo kao predmet zapadnog milosrđa”.

I upravo zbog toga nam nije potreban Bono Vox. Ne treba nam autokolonijalizam. Ne trebaju nam Bono Vox, prijatelji bankara, korporacija i korporacijskih siledžija, rasista, zagovaratelja rata. Treba ih manje. Hajmo biti potpuno radikalni, pa reći, ne trebaju nam nikako!

Jer, demokratizacija koja je potrebna Bosni i Hercegovini neće i ne može doći s osobama kakav je Bono Vox. Jedina gora stvar od kapitalizma, da parafraziramo izjavu Svetislava Basare, je kapitalizam s ljudskim licem. Kapitalizam s licem Bona Voxa.

Prometej

[dječak sa šibicama]

Umjesto da u Sarajevu imamo koncerte najvecih zvijezda, kao svi normalni europski gradovi, mi imamo film o humanitarnom koncertu prije 25 godina i zadnjim planetarnim zvijezdama koje su tu odrzale koncert.

[Škobo Habu]

ovo je isfuranije i od LET-a 3

malo "kulturnog" safarija po grbači napaćenog stanovništva Saraj'va...

čekamo i nastavak

Naka nije Konstrakta isfurana, sve ostalo je passe.

[breuer]

ovo je isfuranije i od LET-a 3

malo "kulturnog" safarija po grbači napaćenog stanovništva Saraj'va...

čekamo i nastavak

Naka nije Konstrakta isfurana, sve ostalo je passe.

opet komentar sa dozom pronicljivosti i dubine

što se teme tiče, najebo je kog su ovi opjevali da nas više u usta ne uzmu bogdo...

[So What!]

Umjesto da u Sarajevu imamo koncerte najvecih zvijezda, kao svi normalni europski gradovi, mi imamo film o humanitarnom koncertu prije 25 godina i zadnjim planetarnim zvijezdama koje su tu odrzale koncert.

Imamo, u oktobru imali Stinga, bilo vrh, u julu trebali iamte Whitesnake, ali otkazase cijelu turneju.

Sad u martu imamo Gypsy Kingse, pa onda Brucea Dickinsona sa Jon Lordom i koncertom za orkestre.

Za ljeto najavljen EXIT + Garden of Dreams festival na Stojecevcu. Kako je bilo do 2020. godine, ovo je vrh.

[dječak sa šibicama]

To su ipak zvijezde u sutonu, zalasku sunca, hajde Sting je jos nekakvo ime.

[Škobo Habu]

Umjesto da u Sarajevu imamo koncerte najvecih zvijezda, kao svi normalni europski gradovi, mi imamo film o humanitarnom koncertu prije 25 godina i zadnjim planetarnim zvijezdama koje su tu odrzale koncert.

Rat je uvijek aktuelan. Posebice zbog Ukrajine i novonastalog globalnog poretka.

Što se tiče recenzija - čekam onu Muharema Bazdulja. On je čak i napisao knjigu na temu koncerta iz '97. godine.

[Škobo Habu]

opet komentar sa dozom pronicljivosti i dubine

što se teme tiče, najebo je kog su ovi opjevali da nas više u usta ne uzmu bogdo...

Ja ne znam kakvoj ti mediokritetskoj zajednici pripadaš, ali, bar kad je tvoj muzički ukus u pitanju, i hipsteri više sluho od tebe imaju.

Let3 kopira Konstraktu, dok U2 lešinari iznad "ratom zahvaćenih područja", da se izrazim jezikom skeptika iz devedestih. Posebice onih iz Beograda.

Kako god, U2 je jedan od najvećih bandova današnjice i ostavili su neizbrisiv trag u pop kulturi.
Na koncu, dokumentarac je rađen po knjizi Fools Rush In, Bill S. Cartera, tako da je namanje Bonovog uticaja u svemu tome.

[breuer]

opet komentar sa dozom pronicljivosti i dubine

što se teme tiče, najebo je kog su ovi opjevali da nas više u usta ne uzmu bogdo...

Ja ne znam kakvoj ti mediokritetskoj zajednici pripadaš, ali, bar kad je tvoj muzički ukus u pitanju, i hipsteri više sluho od tebe imaju.

Let3 kopira Konstraktu, dok U2 lešinari iznad "ratom zahvaćenih područja", da se izrazim jezikom skeptika iz devedestih. Posebice onih iz Beograda.

Kako god, U2 je jedan od najvećih bandova današnjice i ostavili su neizbrisiv trag u pop kulturi.
Na koncu, dokumentarac je rađen po knjizi Fools Rush In, Bill S. Cartera, tako da je namanje Bonovog uticaja u svemu tome.

dobro je, ovaj ti je malo dublji

[DaysleepeR]

To su ipak zvijezde u sutonu, zalasku sunca, hajde Sting je jos nekakvo ime.

Što se toga tiče mlada raja ima apsolutno najbolji tretman, jer na domaćim chartovima i trendingu, Jala, Buba, Coby i ostali ubjedljivo deru Taylor Swift, Weeknd i ostale, tako da mlada raja ima samo crème de la crème onoga što slušaju.

Zakinuti su oni koji i ne idu više na koncerte, to je ona generacija koja je odrasla na Franz Ferdinandu, Bluru, Gorilaz, i sl.

Dok ona moja, sad već dobro starija generacija konačno ima zadnji voz da vidi svoje omiljene izvođače pred kraj karijere...
Pod uslovom da ne ideš vani da ih gledaš.

Tako nam grah pao

[Škobo Habu]

Evo jedan fin tekst Minela Abaza na temu:

Bono Vox - dobar glas korporativnog kapitalizma

Eagleton zapaža kako se uspon do slave Bona Voxa “također podudara s postmodernim padom politike u spektakl”, da “kao slavni muzičar on ima podršku miliona, što znači da je politička elita rada da ga ima na svojoj strani”



Vjerovatno ste već vidjeli: Peter Bradshaw, filmski kritičar je, nakon što ga je pogledao na ovogodišnjem Berlinskom film festivalu (Berlinale), za The Guardian napisao recenziju filma Kiss the Future. Dok ga ne odgledamo, film koji se bavi vokalom benda U2, Bonom Voxom i dolaskom ovog benda u Sarajevo netom nakon rata, ne možemo komentarisati. No, ima jedna zanimljivost u samoj recenziji koja zaslužuje pažnju.

To je dio gdje autor kaže da ljudi koji su intervjuisani u filmu vjeruju da je rat završio onda kada je Bono izašao na pozornicu u Sarajevu tog septembra 1997. godine i dreknuo se Jebeš prošlost, poljubi budućnost! prema čemu je i film naslovljen; te možda još važnije, gdje autor navodi kako je jedan sagovornik filma rekao “da su Bono i sarajevski koncert opet potrebni”.

Ko je Bono Vox?

Pored kritika od strane parlamenta Irske, organizacije Christian Aid, Paula Therouxa, Richarda Tomlinsona, epizode South Parka, možda najbolja dekonstrukcija lika i djela Bona Voxa je, još prije 10 godina, došla od strane književnog kritičara i teoretičara, filozofa i pisca, Terryja Eagletona u prikazu knjige "The Frontman: Bono (In the Name of Power)". Eagleton navodi da “Bono pripada novoj, kul, post-političkoj Irskoj; okrećući se ka staroj, gladnoj i sukobima pokidanoj naciji, koja se sada zove Afrika, premostio je ponor između njih dvije. Međutim, ni u svojoj zemlji, ni van nje, za tu vrstu rada nije dovoljno priznat.” Eagleton dodaje da se Harry Browne prisjeća (možda apokrifne) priče kako je pjevač na sceni udarao dlanom o dlan rekavši: ”Svaki put kad udarim dlanom o dlan, jedno dijete umre!”. Neko iz publike je viknuo “Onda prestani to da radiš!”.

Eagleton odlično zapaža kako se uspon do slave Bona Voxa “također podudara s postmodernim padom politike u spektakl”, da “kao slavni muzičar on ima podršku miliona, što znači da je politička elita rada da ga ima na svojoj strani” i da “on zapravo duboko u sebi nikada nije prestao da oklijeva da iskoristi svoj položaj i tu političku zajednicu iznutra okupira” prateći pritom znakove upućenih, konvencionalnih insajdera, upravo zbog čega je Bono Vox “i predvodnik i konzervativac”.

Eagleton dalje ističe kako Bono već nekoliko decenija pokušava da u svoj imidž uklopi Afriku i da je - kao i Bob Geldof - naslijedio društvenu svijest šezdesetih godina prošlog vijeka bez političkog radikalizma, zbog čega se i pokazao kao pogodan frontmen za neoliberale. Browne ističe, a navodi Eagleton, kako se Bono dodvoravao rasistima kao što je Jesse Helms, opravdavao arhitekte invazije na Irak, kao što su Tony Blair i Paul Wolfowitz, a drugovao je i s ekonomistom doktrine šoka, Jeffreyem Sachsom. Eagleton dalje navodi kako se Bono također dodvoravao “kraljici Elizabeti, ulizivao Izraelcima, puzao pred korporacijskim siledžijama i povezao se s američkim evanđelistima u Africi koji zagovaraju nekorištenje kondoma” i da “očigledno nema problema sa sponzorisanjem BAE, korporacije koja se bavi naoružanjem”.

I zašto nam nije opet potreban?

Reći će možda neko, pa šta je problem s Voxom? Prema svemu navedenom, jasno je da se on ni po čemu ne razlikuje od aktera naše lokalne društvene, ekonomske i političke scene. Istina, to je primijetio čak i sam autor recenzije filma, Peter Bradshaw, uočivši da je Bono Vox, “čovjek koji o sebi ima – rečeno škotskim izrazom – nemalo mišljenje” te da su “i same Sarajlije počele sumnjati da se njihova bol koristi kao dekoracija za turneju U2”, što je “izazvalo privremeni raskol u ljubavnoj vezi između benda i Bosanaca”.

Ipak, prizivanje povratka mesije Bona Voxa bi se moglo nazvati autokolonijalizmom, što podrazumijeva prihvatanje nametnutih kolonijalnih stereotipa te očekivanje da se naši unutrašnji problemi riješe vanjskim poticajima. A upravo vanjski poticaji doktrine slobodnog tržišta, koju srčano brani frontmen grupe U2, skupa s unutrašnjim faktorima su uzrok krize koju živimo trenutno. Ova kriza je rezultat predatorskog društvenog sistema čijem prikrivanju služi Voxov apolitični govor humanitarizma. Kao što odlično zapaža Eagleton, “Bono je lice uvjerljivosti globalnim silama koje prave dobar dio haosa koji je on spreman da za njima počisti. Njegove tehnokratske kampanje okrenute ka Zapadu i prijateljski nastrojene prema korporacijama, su ga tjerale od jednog do drugog lažnog rješenja, u neprijatne saveze i ponižavajuće poraze. Braun tvrdi da siromašni za Bona postoje samo kao predmet zapadnog milosrđa”.

I upravo zbog toga nam nije potreban Bono Vox. Ne treba nam autokolonijalizam. Ne trebaju nam Bono Vox, prijatelji bankara, korporacija i korporacijskih siledžija, rasista, zagovaratelja rata. Treba ih manje. Hajmo biti potpuno radikalni, pa reći, ne trebaju nam nikako!

Jer, demokratizacija koja je potrebna Bosni i Hercegovini neće i ne može doći s osobama kakav je Bono Vox. Jedina gora stvar od kapitalizma, da parafraziramo izjavu Svetislava Basare, je kapitalizam s ljudskim licem. Kapitalizam s licem Bona Voxa.

Prometej

Portal Prometej je nekad bio čitljiv. Sve više postaje neka vrsta školske table po kojoj svako nešto nažvrlja i misli da je pametan. Pozove se na Eagletona i, eto ga, Bono je rock star kapitalista.

[So What!]

To su ipak zvijezde u sutonu, zalasku sunca, hajde Sting je jos nekakvo ime.

Što se toga tiče mlada raja ima apsolutno najbolji tretman, jer na domaćim chartovima i trendingu, Jala, Buba, Coby i ostali ubjedljivo deru Taylor Swift, Weeknd i ostale, tako da mlada raja ima samo crème de la crème onoga što slušaju.

Zakinuti su oni koji i ne idu više na koncerte, to je ona generacija koja je odrasla na Franz Ferdinandu, Bluru, Gorilaz, i sl.

Dok ona moja, sad već dobro starija generacija konačno ima zadnji voz da vidi svoje omiljene izvođače pred kraj karijere...
Pod uslovom da ne ideš vani da ih gledaš.

Tako nam grah pao

A Bogami i zvijezde se vise ne mogu tek tako dovesti, npr uslov Foo Fightersa da dodju u Hrvatsku je bilo iskljucivo da nastupe u Areni Pula, isto vrijedi i za Arctic Monkeyse.

Ni Hrvatska ne moze vise uhvatiti zvijezde u vihoru, vec kao sto kolega rece u ove sto ili su pred suton ili u sutonu karijere.

[DaysleepeR]

Turneje nakon covid-a se više ne isplate i ne donose zaradu.
Bendovi sve više odustaju od istih.
Mislim da je zlatno doba koncerata prošlo.
Ostaju još veliki festivali po EU ljeti i to je to.

[DaysleepeR]

[youtube]https://youtu.be/eoRHF_B3yqQ[/youtube]

[Hajvan]

[apsidejzi]

Znaci, rijec je o koncertu od prije 25 godina. Jbt koja je to kasaba kad se filmovi snimaju o nekakvom koncertu od prije 25 godina. Cijela jedna generacija se rodila i nista se znacajno nije desilo. Koja je to bijeda i jad. Normalan grad ima 5-10 takvih koncerata godisnje

[Naslovnica]

Koliko je vas koji se javljate na temi bilo na Koševu 23 septembra 1997?

[Mishelinke]

Nakon onoga sto je Bruce Dickinson i Scream for Me Sarajevo napravio, neko se sjetio da jos uvijek moze najahati na valu muzickog aktivizma tokom i poslije rata u BiH.

Iako je nama svaka reklama dobrodosla realno, ali rat je prosao prije vise od 27 godina, te sam se nadao da je proslo vrijeme kada je Bono Vox mogao ubirati bodove na Sarajevu i BiH. Kako vrijeme odmice, nekako uloga Bono Voxa, sve vise blijedi i procitana je u vecini normalnog svijeta.

Zanimljivo je da se spominju kao producenti Ben Affleck i Matt Damon, ali ne mogu pronaci nigdje izvor za takvo nesto.

Na šta misliš kad kažeš da mu je uloga pročitana?