NIN wrote:
Kao i ja, i kroz njih vidim svoju svrhu, kao i odgovornost, a i duhovni aspekt je ispunjen kroz njih. Misljenja sam da ne treba traziti svrhu dalje od svog potomstva jer, vrijedi napomenuti i to da dio tebe i dalje zivi u njohovom genomu. Dakle, sa svakog aspekta djeca ti daju svrhu, materijalno, duhovno pa cak i to da dio tebe i dalje zivi u njima, nakon sto covjek napusti svijet.
Slazem se. Ja sam dio mojih djedova i nena koji i dalje zivi. Svi oni koji su bili prije mene su na neki nacin uticali da ja budem ovakav kakav jesam plus razne okolnosti koje su odredjene gene aktivirali a druge uspavljivali. Ja covjekovu svhru vidim u pronalasku smiraja a moj licni smiraj dolazi kroz svijest o balansiranju izmedju duhovnog i materijalnog. Ako neko vidi smiraj u odgoju potomstva i ako svoju zrtvu prema njima dozivljava kao duhovni aspekt a svoj rad i zalaganje kao materijalni aspekt onda je to to. Smiraj je ono sto si ti. Ono gdje sebe vidis. Ono kad sebi kazes: Eh to sam ja. Ja to volim.
Neko smiraj pronalazi u odgajanju potomstva, neko smiraj nalazi kroz umjetnicko izrazavanje, neko smiraj nalazi u iskljucivo materijalnim terminima. Onaj ko voli popit - to je njegov smiraj. Onaj ko voli seksualni uzitak i ko ga preferira iznad svega ostalog - to je njegov smiraj. Naravno, ne mozes reci da svako od nas ima samo jedan termin koji definise smiraj. To je neka kombinacija svega samo sa razlicitim omjerima. Ako covjek uspije balansirati izmedju materijalnih termina i duhovnih termina onda je to optimalni odnos ili kako ga Kur'an naziva: Mjesto gdje se dva mora dodiruju. More duhovnosti i more materijalizma.
Samo da napravim kratku digresiju na moje vidjenje Kur'ana u svemu ovome jer ja sam vjernik i to je duboko prozeto kroz mene. Ja Kur'an vidim kao knjigu koja je Uputa (kako i stoji na samom pocetku istog). Uputa za postizanje balansa duhovnog i materijalnog. Ako covjek ne postuje smjernice koje mu se u Kur'anu daju, a rijec ajet znaci smjernica, putokaz, onda on nece postici balans a svako odstupanje od balansa vodi nepravdi prema nekome. Ima jedan veoma zanimljiv ajet koji me je i ponukao da ovako pocnem razmisljati o smiraju. Taj ajet kaze da su ljudi koji preferiraju materijalno u odnosu na duhovno, za svoga Boga uzeli to materijalno. "Oni su svoje strasti uzeli za svoga Boga".
Znas, ja sam oduvijek smatrao da je bog nesto cemu se klanja. Nesto sto ima nadljudsku moc i svijest i nesto sto moze direktno ili indirektno uticati na nase zivote. Nebitno sada da li govorimo o transcedentnom bogu ili nekim kipovima ili Suncu kao bozanstvu i sl. Medjutim, ovaj kur'anski ajet nam zapravo govori da i strasti mogu biti Bog. Zapravo, prema Kur'anu, Bog je sve ono gdje se covjek smatra da je na "domacem terenu". To je zapravo onaj smiraj o kojem sam pisao nekoliko pasusa ranije. Ono gdje sebe vidis. To je tvoj Bog, prema Kur'anu. Postoje druga dva termina koja dopunjuju ovaj termin Boga (koji na arapskom znaci Ilah ili Allah). Ilah je ljudski smiraj, utociste, baza, mjesto povratka. Za vjernike, Allah (odredjena imenica Ilaha) je utociste. Tacno ima ajet: Allahu samed koji znaci upravo to: Allah je utociste vjernicima. Ova druga dva termina su Rabb i Abd sto bi na nasem jeziku se prevelo kao Gospodar i Rob ali nema to veze sa robovlasnickim odnosom. To ima veze sa svojevoljnim prihvatanjem autoriteta.
Kada covjek prihvati autoritet nekog Ilaha onda taj ilah postanje njegov Rabb. Rabb je termin koji oznacava nesto sto posjeduje autoritet. Abd je termin koji oznacava onoga ko priznaje neciji autoritet. Ovdje onaj ko posjeduje autoritet ne mora biti osoba. Vec sam ranije rekao da i strasti mogu biti autoritet, ako je to ono sto slusas i cemu se potcinjavas. Dakle, kur'anska definicija je veoma jednostavna: Ilah je ono gdje nalazis svoj smiraj. Rabb je ono sto kod tebe ima autoritet a ti si onda po defaultu njegov Abd dok djela koja cinis i koja potvrdjuju priznavanje tog autoriteta su ibadet. I sad se veoma jasno nazire kur'anska linija i ideja:
Ako vjernik prihvati Allaha za svog Ilaha onda ce on ciniti djela (ibadet) koja ce od tog Ilaha napraviti njegovog Rabba. Djela koja cini ce u konacnici dovesti do postizanja optimalnog odnosa izmedju duhovnog i materijalnog. Izmedju kratkorocnog i dugorocnog. Izmedju individualnog i grupnog. Kur'an nigdje ne tvrdi da daje savrseno rjesenje nego uvijek se govori o optimalnom rjesenju, a nasa svrha je zapravo trazenje tog optimalnog rjesenja u datim okolnostima. Svaka okolnost je zapravo izbor izmedju razlicitih bogova, a pobjedice onaj koga ti licno smatras svojim rabbom. Jedno generalno kur'ansko pravilo je da u svakoj okolnosti vjernik treba da uklanja fesad i promovise amele salihat. Fesad je sve ono sto remeti ispravan i efikasan sistem. Amele salihat je sve ono sto taj sistem vraca u normalu i sto ga poboljsava. Mi svi u sebi imamo prirodni osjecaj (fitru) koja nam govori da li je nesto remetilac sistema (fesad) ili je popravljac sistema. Ako ogromne padavine napune korita rijeka i ako te rijeke poplave ljudima kuce i stanove - to je fesad. Vjernik kao pojedinac ili u slucaju da imamo vlast koja se bazira na vjeri, sada ima zadacu da prokopa dublje korito kako se to ne bi ponovilo. Ja to vidim kao svoju svrhu: svaki put kada ugledam neki oblik fesada i kada shvatim da imam mogucnost da ga popravim, to postaje moja obaveza jer to je amele salihat. Kur'an na stotine mjesta kazuje "ellezine amenu ve amele salihat" - oni koji vjeruju i koji cine salihate - kada govori o pozitivnim osobinama vjernika i pozitivnom dunjaluckom ali i ahiretskom ishodu.
shvatas...
