Kako li je njima večeras?

[atmel]

[upala]

Ima li Sarajeva?
Svih ratnih godina jedina veza sa porodicama i prijateljima iz opkoljenog Goražda bile su poruke preko Crvenog križa i radioamateri. Kod ovih drugih gužva je uvijek bila najveća, a najčešće pitanje: "Ima li Sarajeva?" U to vrijeme u Goraždu kao da nije bilo porodice koja u Sarajevu nije imala nekoga svog. Fahrudin Bečić je u svojoj knjizi Goraždanske godine, u jednoj od priča iz februara 1994, zabilježio zauvijek jedan događaj:

"Samo da čujem jesu li živi. Nisam ništa čula za njih od početka rata", šapće starica. Snebiva se kao da je ona kriva zbog svega, kao da je svojim rukama pokidala kablove u pošti, kao da je postavljala minobacače po brdima. Momak pored nje raspituje se o sestrinoj udaji. Provjerava kakav mu je zet, je li završio fakultet. Ljudi se smiju. Važno je ima li para, kaže neko. Mladić je uporan: "Niti su važne pare, niti bilo kakva imovina. Danas je imaš, sutra nemaš. Ono što znaš, ne može ti niko uzeti." Iza ugla prilazi čovjek: "Molim vas, samo da javim za djecu, samo jedna rečenica." Visok, mršav, mladolik, djeluje skoro dječački. Čeka glas s druge strane, ali se ima osjećaj da nije svjestan tog čekanja, da se tu zatekao slučajno...

"Imaš vezu", kaže Dževad. Čovjek je zadrhtao, lijevu ruku grčevito stisnuo, a desnom potražio oslonac u zraku. Uhvatio se potom za ivicu stola, još više oborio pogled, zgrčio se i nekako smanjio, pa onda teškim, jedva čujnim glasom rekao: "Sestro, djeca su mi poginula. Nemamo sad više vremena. Javit ću ti se čim mognem. Molim te nemoj brinuti. Moramo prihvatiti sudbinu." Bio je to najkraći razgovor koji sam čuo u 22 mjeseca rata. Čovjek se vratio u ugao i činilo se da više ne zna šta treba da radi. Soba je postala još skučenija, ljudi su zanijemjeli, nikome više nije bilo važno što nije čuo svoje... Taj dan u blizini cementare igralo se troje djece: Jasmina Herak, Edvin i Eldin Došlo. Tridesetak sekundi kasnije na mjestu njihove igre ostala su samo raskomadana dječija tijela... Pogledam čovjeka iz ugla i u trenu mi bude jasno da je to Muhamed Došlo. On i njegova supruga Sanida nemaju više djece...

uhhhhhhhhhhh

Kako me samo strah naseg zaborava, naseg prokleto brzog zaborava
Sve mi se cini da se sjecanje spustilo u mezarove njihove, a mi lutamo po dunjaluku ne sjecajuci se za sto su oni ginuli...

[Skunk]

ja se pitam kako li je njemu nocas?
kad zna kako ova moja napacena dusa za njim tuguje..kad mi srce krvari..kad nemam vise rijeci da ga molim..kad nemam vise rijeci ni suza da mu pokazem koliko ga volim.
kad mu oprastam sve a on me i dalje ubija,vrijedja i pati..
kako li je njemu toliko daleko od mene...dali i jednog trena pomisli na to kako mu nekada toliko voljeni Bebi place i boga moli da joj dusu uzme samo da vise ne place i ne pati,,,
dali nocas mirne savjesti zaspati moze kad je cuo koliko plakah i preklinjah ga..da se vrati nama..nasem snu,,,...nasolj ljubavi,,,

kako boli samo kako boli..
zar ljubav moze ovako ubiti ovako boljeti...


kako ga dusa ne boli kad moju poruku dobije:
SAMO MOLIM BOGA DA MI DA JEDAN DAN DA NA TEBE NE MISLIM.
OVO KAO DA JE PROKLETSTVO KAO DA SI SE NAKANIO DA ME UNISTIS. NE MOGU DA UBIJEM LJUBAV I SEBI A MRZIM TE DOK SI SA NJOM.
STA JE TO LIJEPO I PROKLETO U NJOJ DA SI MOJ ZIVOT UNISTIO:
NEK TI JE SVEJEDNO AL JA UMIREM SVAKI DAN; KAKO SI SE OGRIJESIO
OVA DUSA TE TOLIKO VOLI I ZELJELA JE SA TOBOM SVE A TI SI ME IZDAO.
NIKAD TI NE BI POZELJELA OVU BOL; SAMO DA TE NE VOLIM VISE; SAMO DA HOCE UMRIJETI PROKLETO KAD JE

E ovo me bas sjeba. Podsjeti me na ne tako davna sranja koja sam ucinio svojoj dragoj i ako me je ona pratila kao vjerni pas poslednjih 8 godina a ja sam joj ucinio isto kao i tebi taj tvoj samo sto nije bila jedna u pitanju vac vise njih a ona trudna i sama u problemima u koje sam nas ja uvukao. sreca da sam se uspio istrgnuti iz toga a ona oprostila ali nije zaboravila.

[Fiore]

Najopasnija je ta tisina u glavi.. a mislim da je to kod njih odavno..

[Ahmmed]

Pričam sa Džidžom Mehmedićkom.....neki dan.....Kiša sipi po potočarskim nišanima....Stadosmo pod Musallu....Kaže, da vjerovatno ni ove godine,neće u srebreničku ilovaču spusiti niti jednog od svoje dvojice sinova, ni Azmira ni Lalu....Doduše, jednog su joj našli.....Ali, ne znaju kojeg....Moli Boga da je obraduje i kostima ovog drugog....Pa da ih, konačno, spusti u potočarski kabur....Liju joj suze niz lice,miješaju se sa sitnim kišnim kapima, priča mi:" Preko dana, još i nekako....zadeveram se nečim, pričam s ljudima, dolazi nam se u Srebrenicu, borbu svake vrste vodimo, odem i ja ponegdje...Ali, u akšam, kad sjene zaigraju u avliji, kad ostanem sama na svijetu, teške mi misli na pleća padnu.....Eto, umjesto da ih u to doba dana dočekujem dok mi se vraćaju sa posla, umjesto da se snahama nadam, da im svadbu spremam, umjesto da me unučad raduju, ja se nadam i radujem njihovim kostima...."

Stade.Gledam joj lice uokvireno bijelom jemenijom sa modrim kerama, bradu koja podrhtava,niz koju se slijevaju suze, gledam joj oči,zelenkastosive,zgasnule.....Stojimo tako. Na kapiju mezarja, dolazi mršava starica.....Laganim korakom ide prema nama ....Izbledjele dimije nosi joj vjetar....Zastade i ona, reče "Merhaba" poluglasno,pogledom nešto traži, prebire bijele potočarske nišane....Šapuće.....raspoznajem ajete iz Kur anske sure El-Asr...." I koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje"

Šutimo.....Tek tihi jecaj te dvije sestre u boli, narušava potočarsku tišinu.....

Meni vrijeme da krenem....da krenem tamo gdje se dešavaju važni kongresi, gdje se ostavke nakon kongresa daju, gdje se ponovo priča o evropskom"grand mufty", gdje pjeva Lepa Brena...da krenem u "centar svijeta", tamo gdje sve počinje i završava, tamo gdje je Bosna od Marin Dvora do Kozije Ćuprije, tamo gdje žive neki veliki i važni ljudi koji Džidžine suze vide samo jednom godišnje, 11 jula, dok su upaljena svjetla reflektora.....


I dok Srebrenicom bezbrižno šetaju koljači, a Sarajevom neki bešćutni važni ljudi ( o Banjoj Luci ne bih, nešto mi muka ), Džidža, nakon "Allahimanet" i teškog uzdaha, kreće prema Vidikovcu....A ja polako prema centru države....
Mahnu mi Fazila....Koja čeka kosti svoga sina Fejze....

[Pasiflora]

....Koja čeka kosti svoga sina....

Molim te Boze da vise nikada niti jedna majka ovo ne dozivi...

[Vares City]

Moj @Ahmmede,koliko ima nana(nena),majki,sestara,brace,supruga,djece,...sa istim sudbinama,...
"Kako je njima veceras?"
Nikako moj Ahmo,nikako,..i da je to samo veceras,...sutra,..ili eto jos dva,tri dana,...
Samo oni znaju kako im je,...
NE PONOVILO SE!!!

[Altuna]

Kazu da je to najtezi bol koji jedan covjek moze osjetiti...Kazu, no (sebicno) ne zelim znati...ne zelim to nikome, cak ni onima koji mi svjesno nanesu bol....Cesto se pitam kako jedna majka moze prezivjeti toliku kolicinu patnje, bola? Kako moze nastaviti zivjeti nakon sto joj odnesu ono najmilije, nakon sto joj otrgnu ono sto je 9 mjeseci u sebi nosila, njegovala, za ciju se nafaku molila od momenta kad je saznala da ce postati majka?...pitam se no odgovor ne znam

...A onda vidim NJU moju teta Sejdu koju ja zovem nenom iako mi nije rod, cak ni komsinica....punica je mog starog komsije, nikad nam se putevi nisu presjekli dok nismo dosli u ovu tudjinu....gledam je onako malenu, pogrbljenu od tereta i tuge koju na sebi nosi....hoda polako, prica jos laganije...jedva je cujem ponekad....gledam je i citam joj molitvu na usnama....Imam osjecaj da se moli i dok razgovara sa mnom....Moli se za svog muza kojeg su konacno nakon 13.5 godina pronasli....tijelo nije 'cijelo' pa ga nece jos ukopati (po zelji njene kcerke koja je oca najvise na ovozemaljskom svijetu volila).....moli se za svog sina kojeg jos nisu nasli....u nadi da je sve mozda ipak 'greska' i da i on luta svijetom trazeci nju kao i ona njega....moli se a zna...zna da se nece vratiti, zna da mu nikad vise nece kosu pomirisati, nikad vise svoju ruku na njegov obraz prisloniti...Ne, hoce kad napusti ovaj svijet i kad je on doceka u toplom zagrljaju onog drugog.....o kojem ona cesto sanja.....

Proslo je 14 godina a ona place svaki put kad ga spomene....kad kaze "imao je samo 24 godine" ...."ganj'o je skolu, nije se stigao ni ozeniti".....Gledam je kako place i u meni sve umire za njom ali ne smijem zaplakati jer se bojim da bi je to slomilo.....ali varam se....ovu zenu ne lomi moja niti icija druga suza....Ovu zenu nije slomio ni najtezi bol ovozemaljski, ova zena zivi sa svojim bolom svaki dan, svaki telefonski poziv je trza i na njega odgovara u nadi da je danas bas taj dan...kad ce moci konacno otpustiti jedan duboki uzdah koji drzi u sebi posljednjih 14 godina.....i svaku noc kad legne leze u nadi da je sutra taj dan...

Opet je danas gledam i pitam se "Boze, otkud joj snaga?". Zar jedno tako malo stvorenje, koje se izgubi u mom zagrljaju svaki put kada se oprastamo, moze imati toliko snage u sebi?....Toliko volje da zivi?...I povrh svega ni trunke mrznje ni za koga? Ne, ona ne mrzi, sa njenih usana se nikada nece cuti "Da Bog da im....". Ne. Sa njenih usana se samo cuje molitva (iako znam da dusa u njoj jeca uz svaki uzdisaj)...Molitva i nada.....Da ce se opet sresti....nekada...Potrajace, to zna....ali sve ima kraj....i novi pocetak....i to je drzi u zivotu....

Moja nadraza neno, drage majke koje cete kosti svoje djece danas u zemlju spustiti, neka vam dragi Allah podari sabur i olaksa patnje

[fakat]

Boli me sto nakon rata ovo drustvo nije ucinilo dovoljno za zrtve rata, one kojima je pomoc i pravda najpotrebnija. Ne samo u materijalnom smislu, vec u pogledu borbe za njih i njihove zastite. Koliko sam se samo ruznih prica naslusao o korupciji, nebrigi, izdaji, javasluku, .. Ne mogu ove nene i dede sami sebi donjeti pravdu, niti mi forumasi trebamo uzeti pracke u ruke pa protiv armade. Gdje je odgovornost onih koji uzivaju vlast i privilegije, a ne cine nista za svoj narod izuzev sto ponekad izbace koju parolu. Zar nemamo svoje predstavnike koji bi se za to trebali boriti? Zar nemamo mudre i bogate lidere i vodje koji nas nekuda vode? Kuda nas to vode? Cemu sluze tolike komisije, tijela i organi? Gdje su rezultati njihovih mandata? Sta su to ucinili za one koji su ih izabrali?

[tempora]

Boli me sto nakon rata ovo drustvo nije ucinilo dovoljno za zrtve rata, one kojima je pomoc i pravda najpotrebnija. Ne samo u materijalnom smislu, vec u pogledu borbe za njih i njihove zastite. Koliko sam se samo ruznih prica naslusao o korupciji, nebrigi, izdaji, javasluku, .. Ne mogu ove nene i dede sami sebi donjeti pravdu, niti mi forumasi trebamo uzeti pracke u ruke pa protiv armade. Gdje je odgovornost onih koji uzivaju vlast i privilegije, a ne cine nista za svoj narod izuzev sto ponekad izbace koju parolu. Zar nemamo svoje predstavnike koji bi se za to trebali boriti? Zar nemamo mudre i bogate lidere i vodje koji nas nekuda vode? Kuda nas to vode? Cemu sluze tolike komisije, tijela i organi? Gdje su rezultati njihovih mandata? Sta su to ucinili za one koji su ih izabrali?

Razumijem tvoju poruku, ali odgovornost nosimo sami, bez da gledamo u okolinu. Ne idem ja i ne cinim ono sto mislim da moram, trebam i odgovorna sam osvrcuci se na sve one koji su nijemi i koji za ove majke i kosti njihove djece, oceva, muzeva, brace ne mare. Svi mi, kao pojedinci, mozemo dati minimum od sebe. A to znaci, ne zaboraviti, naci se pored onih koji ovu golemu patnju nose nadljudskim naporima i svaki puta iznova prolaze pakao. Ahmed je apsolutno u pravu. Da nas je vise i da smo savjesniji, tesko bi se desilo da majke budu sprijecene da odaju pocast u Kravicama ili da vlada Holandije kaze kako nema razloga obiljeziti pad Srebrenice jer oni to vec cine prisustvom svoga ambasadora u Srebrenici. Da nas je vise....kao sto nije, ne bi nam trebali politicari ili nekakve duhovne vodje. Ko ne prepoznaje odgovornost i tezinu sudbine Srebrenice, tog niti jedan duhovni vodja nece moci osvjestiti a politicar odvesti u dostojanstveno postojanje. To, to iznutra, stvar je covjeka.

[Alhemicarkaa]

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti...

Izet Sarajlic

[Van Halen]

Volimo više komšiju svog,prestanimo se prepirati i poprijeko gledati zbog sitnica, budimo bliski i tako ćemo učiniti mnogo za sve nas i za naša pokoljenja.

[Dijasporac]

Nisam sve procitao, ali primjetim da su ovdje prisutni propagandski bjednicki mehanizmi iz beograda grada negdje u rusiji koji podvlace povremeno da se radi o muskarcima kad se prica o Srebrenici..

Narode shvatite da srbi nisu ubijali muskarce, vec ubijali su sta su stigli i gdje su stigli, i bacali mrtvu djecu u jame!!!

[mrtva kokoš]

odavno nisam procitao 2 tuznije forumske stranice jos u ovako tuznom danu + srebrenicki inferno "Bosno moja,ti si moja mati
Bosno moja,majkom cu te zvati,Bosno majko,Srebrenice sestro..." dovoljno za suzu na mom licu...

[zelenashica]

Majka....tako jednostavno zvuči,tako privlačna osjećanja budi u svakom insanu....ali na dane poput današnjeg pomislim onako sebično,samo za sebe,da je možda bolje da sam se lišila zadovoljstva nošenja imena "majka"....bojeći se da me ne daj Bože ne dočeka subina majki koje danas žive samo tijelom.Pomislim na njih,i pogledam u tmurno nebo,u sive oblake koji se sviše iznad Bosne, tražeći njihove duše i njihova srca....i odustanem od gledanja,znam uzalud tražim,jer njihove duše i njihova srca su pokopana zajedno sa njihovom djecom....

...sjećam se,...jula '95,kada je u moju kuću otac primio dvije porodice protjeranih iz Srebrenice,....majka kao i svaka majka,spremila je toplu večeru,čistu odjeću....ali sve je ostalo ne taknuto....dvije žene i 7 djece.....djeca ko djeca,a ni nalik na djecu,više su mi ličili na preko noći odrasle ljude,zaboga čini mi se da sam im tad' i bore oko očiju vidjela.....
Malo je bilo riječi,ali jedna od te dvije žene...ni tih malo riječi nije izgovorila....otac uđe u sobu,upita ženu u njenoj pratnji,da li treba da zove ljekara iz komšiluka...
I tad žena progovori,ona koja je ćutala cijelo vrijeme....bez suza više,haman su i one presušile,reče:Ne treba doktor,on mi ne može pronaći bebu koju sam usput u šumi ostavila.
Nije moguće opisati taj bol koji osjetih,i sad kad sam i sama majka često se zapitam šta je to što te može natjerati da svoje rođeno dijete ostaviš.....Kasnije,nakon nekog vremena njihova boravka kod nas,čula sam majku kako razgovara sa tom ženom,rekla je tad da je bebu ostavila jer više nije smjela dopustiti da dijete plače,gladno i mokro,jer bi njen plač privukao četnike ....a samim tim ugrozio i njenu ostalu djecu i ostale majke sa djecom koji su se probijali kroz šumi...rečenica koja me ostavila bez daha je bila:Ono je bar bilo beba,i nije znalo ko sam kao ovo troje koji me zovu majkom,eto birala sam....i tek sad vidim da birati nisam smjela......

Ja moradoh ispričati ovu priču,jer ne znam možda je ta majka danas na dženazi svog djeteta....ko zna kako je njoj večeras?!

Neka je vječni rahmet tim malim dušama,....a i svima ostalima koji danas pronađoše smiraj.......

[gladna sam]

Majka....tako jednostavno zvuči,tako privlačna osjećanja budi u svakom insanu....ali na dane poput današnjeg pomislim onako sebično,samo za sebe,da je možda bolje da sam se lišila zadovoljstva nošenja imena "majka"....bojeći se da me ne daj Bože ne dočeka subina majki koje danas žive samo tijelom.Pomislim na njih,i pogledam u tmurno nebo,u sive oblake koji se sviše iznad Bosne, tražeći njihove duše i njihova srca....i odustanem od gledanja,znam uzalud tražim,jer njihove duše i njihova srca su pokopana zajedno sa njihovom djecom....

...sjećam se,...jula '95,kada je u moju kuću otac primio dvije porodice protjeranih iz Srebrenice,....majka kao i svaka majka,spremila je toplu večeru,čistu odjeću....ali sve je ostalo ne taknuto....dvije žene i 7 djece.....djeca ko djeca,a ni nalik na djecu,više su mi ličili na preko noći odrasle ljude,zaboga čini mi se da sam im tad' i bore oko očiju vidjela.....
Malo je bilo riječi,ali jedna od te dvije žene...ni tih malo riječi nije izgovorila....otac uđe u sobu,upita ženu u njenoj pratnji,da li treba da zove ljekara iz komšiluka...
I tad žena progovori,ona koja je ćutala cijelo vrijeme....bez suza više,haman su i one presušile,reče:Ne treba doktor,on mi ne može pronaći bebu koju sam usput u šumi ostavila.
Nije moguće opisati taj bol koji osjetih,i sad kad sam i sama majka često se zapitam šta je to što te može natjerati da svoje rođeno dijete ostaviš.....Kasnije,nakon nekog vremena njihova boravka kod nas,čula sam majku kako razgovara sa tom ženom,rekla je tad da je bebu ostavila jer više nije smjela dopustiti da dijete plače,gladno i mokro,jer bi njen plač privukao četnike ....a samim tim ugrozio i njenu ostalu djecu i ostale majke sa djecom koji su se probijali kroz šumi...rečenica koja me ostavila bez daha je bila:Ono je bar bilo beba,i nije znalo ko sam kao ovo troje koji me zovu majkom,eto birala sam....i tek sad vidim da birati nisam smjela......

Ja moradoh ispričati ovu priču,jer ne znam možda je ta majka danas na dženazi svog djeteta....ko zna kako je njoj večeras?!

Neka je vječni rahmet tim malim dušama,....a i svima ostalima koji danas pronađoše smiraj.......

Nemam rijeci svaki put iznova kad mi neki od njih ispricaju svoju pricu ili kad ovakvo sto procitam
Boze Milostivi olaksaj a ne otezaj

[miroslav76]

Danas me u prsima steze,danas dusa u meni puca,danas hocu od bola da prsnem,...A nisam majka iz Srebrenice..Ja sam samo covjek od krvi i mesa.

[pustopoljina]

ne dao Bog nikome,nikada vise...
tamo...kad svi koji su danas bili-odu...ostaju oni...sami
znam da ce sutra,kao i svake godine-oni drugi pokazivati svoju neljudskost...i ne znam sta vise boli-ovo sto je bilo...ili sto ce mozda biti...
prezivjeli zive okruzeni mrznjom,jer podsjecaju na istinu-sad ih hapse,unistavaju im ovo malo duse sto su uspjeli spasiti...
kako li je njima svaki dan u zadnjih 14 godina...

[suspect_zero]

Njima je sinoć, večeras i sutra.........i svaki drugi dan, onako kako se nadam da više nikada nikome neće biti.........teško je sada naći prave riječi.........







http://www.srebrenica1995.org/album/3ab ... 26-JPG.jpg

[Altuna]

Ono je bar bilo beba,i nije znalo ko sam kao ovo troje koji me zovu majkom,eto birala sam....i tek sad vidim da birati nisam smjela......
Ja moradoh ispričati ovu priču,jer ne znam možda je ta majka danas na dženazi svog djeteta....ko zna kako je njoj večeras?!

Neka je vječni rahmet tim malim dušama,....a i svima ostalima koji danas pronađoše smiraj.......

Sasijece me u korijenu zelenashice

[zelenashica]

Ono je bar bilo beba,i nije znalo ko sam kao ovo troje koji me zovu majkom,eto birala sam....i tek sad vidim da birati nisam smjela......
Ja moradoh ispričati ovu priču,jer ne znam možda je ta majka danas na dženazi svog djeteta....ko zna kako je njoj večeras?!

Neka je vječni rahmet tim malim dušama,....a i svima ostalima koji danas pronađoše smiraj.......

Sasijece me u korijenu zelenashice

Znam draga,sasiječe i mene svako 11-tog u mjesecu kad prođem gradom,i vidim majke sa vezenim jastučićima imena svoje djece.....ponekad vjeruj mi svjesno izbjegnem trg,samo da suzdržim suze.... ali danas ih nije bilo moguće izbjeći....ono ljudsko još u meni radi......

[miroslav76]

NIKAD ih ne zaobici,treba im prici,jer za razliku od nas,ONE,NOSE JASTUCICE NAVEZENE IMENIMA SVOJE DJECE.

[zelenashica]

NIKAD ih ne zaobici,treba im prici,jer za razliku od nas,ONE,NOSE JASTUCICE NAVEZENE IMENIMA SVOJE DJECE.

Znam da treba...znam....samo jednostavno snage ponestane... jednostavno oduzmu se noge i zakočim.....jednostavno boli

[Altuna]

NIKAD ih ne zaobici,treba im prici,jer za razliku od nas,ONE,NOSE JASTUCICE NAVEZENE IMENIMA SVOJE DJECE.

Treba im prici, treba im se diviti na snazi, na izdrzljivosti, na cinjenici da ni posle svih ovih godina nisu posustale i nece posustati....Sve dok i posljednja od njih ne pomiluje tabut svoga djeteta, ne prouci dovu nad njegovim kostima

Kako je nocas tebi tetka Safo? Tebi koja si nakon 17 godina docekala da opet vidis svog Samira i Senada ...Da im kosti polozis uz tvog i njihovog dragog Sabita... Nisi nikad odustala, uvijek si im se nadala i docekala taj dan kad ces ih ponovo ugledati...Je li umanjilo bol? Znam da nije, zar ista moze umanjiti tvoj bol? Kako je tebi nocas? Samo ti i dragi Bog znate

uh odoh s ove teme, iscupacu si srce sopstvenim rukama ako ovako nastavim....

[miroslav76]

BOL koja razara sve sto postoji u covjeku,tebi i meni koje pored njih prolazimo..tebi i meni koje smo ih gledale danas,tebi i meni koje ih i zaobici ponekad moradosmo....Bol razara dusu,a ni ti ,ni ja, nismo majka iz Srebrenice,al i ti i ja smo sa njom veceras,sa majkom koja trazi kosti sina svoga sa imenom na jastuku navezenom...U ovoj tihoj noci bez gromova i kise...