Ovo nije klasična depresija, nego nezadovoljstvo materijalnom, i posljedično - porodičnom situacijom. Ne treba ti doktor, nisi bolesna, savršeno si normalna osoba, a to što se osjećaš loše tu i tamo nije depresija, tj. nije još. Postoje neki oblici depresije koje ljudi mogu liječiti sami, a u to spada i tvoj oblik. U ''pravim'' depresijama doguraš do stadija kad nemaš snage ustati iz kreveta, zapustiš ličnu higijenu, nemaš apetit ili se prejedaš, nemaš snage za najlakše obaveze. Ti dobro funkcionišeš, dakle, još nije zvonilo na uzbunu. Pogorša li se, tad idi doktoru, i bez stida: depresija ne spada u psihoze, depresivci nisu ludi nego tužni, a tuga je jako raširena. Skoro da ne postoji osoba na svijetu koja bar par dana nije zapala u najdublje crnilo.
Tvoja depresija se začas može izliječiti promjenom načina razmišljanja. Jednostavno treba da prihvatiš činjenicu da je ovaj svijet udešen tako da jedni imaju a drugi nemaju. Možeš da se boriš protiv toga; ali najprije treba da prihvatiš tu činjenicu. Ti se stidiš siromaštva - nemoj. Nije isto biti siromašan u BiH i u nekoj boljoj državi. U boljoj državi tvoj tata bi imao puno novca za svoj rad. I mama bi ti radila, imali bi viška a ne manjka, a ti bi imala bolju odjeću. Ti si, zapravo, u depresiji jer živiš u zemlji gdje se ljudima već odavno čini da nema budućnosti. Nije normalno da osoba koja radi ponekad nema za hljeba ili da izdržava 3-4 člana porodice. Kod nas radnici imaju para kao u inostranstvu što imaju socijalni slučajevi. To je apsurdno. Dakle, nije do vas, nego ti tatu slabo plaća bh. novokomponovana kapitalistička čizma. I ne stidi se svog oca: on očito niti je krao ni šurovao po politici. Trebaš čak da mu se diviš. Takvi ljudi teško žive, ali su poštenjačine.
Ti možeš sutra bolje živjeti, međutim, fora je u tome da to dočekaš bez mnogo sekiracije, možda će ti nabolje krenuti tek za 5-10 godina. Cure koje izgledaju kao modeli - eh, to i nije stvar novca. Naime, kod nas ti žene misle da se mora napucati makar išla samo do lokalnog granapa. Na faks se ide učiti a ne pokazivati. No, ne kod nas. Kod nas se raja pokazuje jer to svi rade, pa niko ne želi da bude izuzetak. Pokazuju se na ulici, na izlascima, u školi, na Fejsbuku... mi smo ti sad u vremenu kad je pokazivanje smisao života.
Naravno, to je pogrešno, nemoj da nasjedaš na to. Živimo u vremenu izvrnutih vrijednosti. Stvari kod nas vrijede više od ljudi, tj. ljudi sami sebe i druge vrednuju kroz stvari. Po-stvar-enje ljudi. Želiš li ti biti stvar? Da ti se dive zbog odjeće i drugih budalaština?
Danas je hrana skupa, ali odjeća nije toliko. Tebi bi tvoji davali za krpice, ne mogu jer sav novac ide na jelo. Niste jedini, imaj to na umu. Imaš i siromašnijih od vas ( kod tebe barem otac radi ) a ima i onih kojima šalju iz inostranstva, pa onih koji žive na kredit, prodaju imovinu da bi preživjeli, itd. Ekipu kojoj dobro ide ( oni koji imaju plate veće od 1000 KM ) računaj ovako: 10 - 20% njih pošten rad, 80 - 90% njih poslovi preko veza, stranaka, i preplaćeni poslovi gdje oni ne rade ništa korisno a trpaju lovu u džep.
To je tako u suštini; ti vidiš samo dobro ušminkano lice takve bratije, a ne vidiš naličje. Skoro da je došlo vrijeme da možemo reći da ko dobro zarađuje ( čast izuzecima ) je lopov ili zaposlen na radnom mjestu koje je: 1.nepotrebno; 2. previše plaćeno; 3. podešeno štelom.
Imaš zatim one koji zarađuju manje od 1000 ili manje od 700, a oni žive skromno kao i vi, kad se oni uparade to je od kredita, a ima i cura koje slabije jedu, ali zato ostane za krpe. Vi nemate nekad ni za hljeb; to je grozno, ali nemoj ni za sekund da pomisliš da je to vaša krivica. Krivi su oni koji su nas doveli u ovo stanje. Kad vi nemate za hljeb, to je zato da bi nečiji guzonjin sin imao za zimovanje u Austriji ili najnoviji tehnološki klinac. Trebate o tome i u porodici da pričate, jer ljudi lako počnu sebe doživljavati kao neuspješne, manje vrijedne, a vjeruj mi, upravo je suprotno - vi ste veliki, a oni koji se pokazuju, što se više pokazuju, manje vrijede. Samo ti nemoj nasjedati na to.
Mama ti je živčana od brige, ništa drugo. Vi trebate više da razgovarate, da kao porodica osmislite strategiju bitke: kako doći do novca, do posla... Da te ne lažem, moguće je i gore. Ali, ti biraš kako ćeš da se postaviš prema tome: da li ćeš da se nosiš s tim ili da očajavaš. Vjeruj mi, u neimaštini zadnje što ti treba je da razviješ i depresiju. Vrlo je malo pravih, prirodnih depresija, kod tebe je ona uzrokovana isključivo situacijom. Možeš se boriti za bolji život, ali znaj da je kod nas more ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. Siromaštvo nas sviju vreba. Zato, pored borbe za bolje sutra ti usput radi i na tome da izgradiš novi sistem vrijednosti u svojoj glavi. U životu nekad imaš nekad nemaš, i mnogi ljudi se tako klackaju kroz život. Ti samo ne smiješ da dozvoliš da te to određuje -
kad nemaš - ne stidi se, kad imaš - ne foliraj se. Čitaj malo životne priče koje pokazuju to klackanje s novcem.
Baš sam gledala neki dan na HRT-u, u talk show emisiji Daniele Trbović ''8. kat'' gostovali su kockari. I dođe divan bračni par 50ih godina, blistaju, puni pozitivne energije. On je bio uspješan poslovni čovjek, imao svoj zanat, imali kuće, aute, djecu, sve. Ona bila domaćica. I jedan dan, rekoše 2000. godine, žena je preko noći saznala da joj je muž prokockao sve - kuća više nije bila njihova, ni auto... čak je morao i u zatvor nakratko. Ona nije ni znala da on kocka. I od uspješnog i bogatog u jednom momentu je, pričaju oni, hodao kao posljednji klošar njihovim malim gradom, gdje ga svi znaju, bezveze obučen, bez zuba, skoro da je prosio. Ljudi su ga žalili. No, ona mu je oprostila, jer je dobar čovjek, i krenuli ponovo od nule. Ona kontroliše novac, daje mu samo za kafu, on ponovo pokrenuo posao. Njega žena nije vrednovala kao uspješnog pa neuspješnog, nego kao dobrog čovjeka. Ljudi griješe, pa se oporave. Tvoj tata nije griješio ni u čemu, ni vi kao porodica. Zapeli ste ( kao i svi mi ) u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu i trebate izvući najbolje moguće za sebe i biti ponosni na sebe i kada vam ne ide novčano. A još pogrešnijih vremena i mjesta te zapinjanja bilo je u istoriji koliko hoćeš. Zato se ljudi, kada nemaju para, tješe na taj način, jer fakat - uvijek ima gore.
Pouka: sve se može kad se familija drži skupa. Nemojte se predavati. Mamu smekšaj tako što ćeš joj biti desna ruka. Nije dobro što te potcjenjuju i govore ti loše stvari. Nemoj im vjerovati kad ti kažu da si smotana, mutava isl. To je već iz domena naopakog bosanskog odgoja, roditelji ne kontaju da dijete treba ohrabrivati, a ne ''ubijati u pojam''. Izdigni se iznad toga. Gledaj na njih kao na ljude koji nisu dovoljno informisani kako odgajati djecu. To što nešto ne uradiš po njihovim zamislima, ne znači da je ''po njihovom'' bilo bolje, samo da je ''po njihovom''. Imate generacijski sukob, i to smo SVI prošli. Nauči vagati: kada je njihova kritika na mjestu, a kad je čista glupost. No, čak i kad griješiš u nečemu, ne smiju generalizovati i na osnovi jedne ili pet grešaka suditi da si smotana osoba. Mjeru smotanosti, mutavosti određuju ljudi sami sebi. Ti odredi sebi svoju, a njihovu zanemari. Npr. ako ti neki kućni posao ne obavljaš kako tvoja mama misli da je ''normalno'', tada ti nisi smotana ili neznalica, nego imaš svoj stil rada, svoj sistem organizacije. Mutavi ljudi ne idu na fakultete, čak ni u normalnu školu, a smotani nemaju stabilnu vezu tako rano kao ti; dakle, ti kao osoba ne možeš biti smotana ili mutava sve da hoćeš.
Život je klackalica, gore dolje, pa opet: gore dolje... Ne padaj u zamku da se ikad osjećaš loše samo zato što nemaš para, jer je to rješivo, uz sve to je i često, ne zavisi samo od tebe ( pogotovo kod nas ) a i s malo para može se doseći sreća. Ima ljudi s nerješivim problemima pa guraju dalje. Taj ti je dečko zlata vrijedan kad je uz tebe. On očito ne gleda da li mu cura izgleda ''napucano'' nego kakva je osoba, a takvi su rijetki. Dakle, u ljubavi ti ide, eto plusa. Zdravlje ok.? Eto drugog plusa. Imaš manje od 30? Eto trećeg plusa ( imaš vrijeme, najdragocjeniju stvar ). Imaš dobrog brata? Još jedan plus. Na fakultetu si? Ovo je plusčina.
Lično znam osobe puno starije od tebe, bez posla, bez grama uspjeha u ljubavi i uz sve te nedaće, nisu ni savršeno zdravi, a na faks nisu ni primirisali. Padaju i oni u depresiju, istina. Teško je njima, teško i tebi - istina. Ali, tebi je ipak lakše zbog mladosti i zdravlja, te sreće u ljubavi i činjenice da se obrazuješ. Lakše ćeš se nositi sa nedaćama. Eto, ne daj se, a nafarbane šmizle bi puno toga dale za tvog momka, recimo. Ne lickaju se ni one džabe.
I druži se s
Durgom. On/ona zvuči preporođeno, k'o da nije iz Bosne.
doktor!!!!
.
Vidjecu da odem kod doktora. Nisu to izmisljeni problemi, tesko je kad idete kasno u noc pjeske iz grada, jer nema ko doci po vas, a pare za taksi nemate. Tesko je kad vam je zimi hladno u kuci, jedino ona prostorija je topla u kojoj se lozi vatra. Tesko se kupati preko zime, tesko je kad se ustane rano, pa se smrznes dok se obuces jer je previse hladno. Dok vecina ostalih zive u toplim domovima. To su samo dvije sitnce, koje su mi trenutno pale na pamet. Jos teret i pritisak koji roditelji stavljaju na mene, razumijem da je i njima tesko, ali ipak nisam ja kriva za to kako nam je. Ja njih razumijem, ali oni mene ne, i vjerovatno nikad ni nece. Valjda jednog dana bude bolje...
, imao sam kao neke simpatije za tebe ali nakon ovih par problema vise nemam.