Kad osjećaji navale ko plima...

[zmijaIzmaj]

inspiracija za magazin i suze biserne

[FortunaBela]

Često sam sjedila u kući talenta, istim papirom pred sobom, crtajući uvijek iste oblike-travu, stablo s crvenim voćem, plavo nebo, sunce...zalazak.
oduvijek isti crteži,iste slike, misli.
I kada bi ponestalo boje ne bih crtež zamjenjivala drugim bojama..plavo i žuto..crveno i zeleno... .
..ravnoteža. ..
..drugog izbora nema.
Svi su mislili da ću postati slikar, da ću hodati svijetom realnosti crtajući razne lokacije, stanice...
..svi su mislili da ne vidim...
...slijepa okružena svojim bojama.
Bojice su se trošile u mojoj ruci. Kada bih potrošila jednu boju kupovali bi drugu...
...proces kruženja.
Sve dok nisam odustala i na papiru su se pojavile samo šare bez oblika.
Blok bi ostao razderan, povrijeđen mojim grubim pokretima što odisali su i s slijedećih stranica koje još nije dotakla moja ruka.
slike spremljene u ladice.... Više nije postojalo stablo s crvenim voćem, sunce, more, zalasci....
...mašta sklupčana u ogledalu. ...
..olovke izgrižene dječjom nekreativnosti...oluja nikada ne blijedi iako nije praćena vjetrom. ..
Drvo je i dalje bilo zeleno, voće crveno. princip prihvaćanja.
način osiguravanja sigurnosti, ponavljanja, nikakav rizik, strah, samo ponavljanje.
I hodajući uvijek istim mislima nikada nisam bila slobodna,.jer govorilo se o slobodi.
Uvijek sam bila najbolje dijete u ophođenju, košarka, igrama s drugom djecom.
Nikada nisam iznevjerila to očekivanje okoline.
Takvo je djetinjstvo. Sretno jer sam bila glupa....
naći se okružena promjenama- promjena je život. -odgonetanje je smrt.

Usporedbe, metafore misli, ne postoje.
To je život.

[CiCiban]

da li je caR Go!!!!!!11 ili je oHHh, p-p-pp po pppoSTao bog ?
pitanje je sad..
i razliciTo

[FortunaBela]

Čula sam jednu običnu priču i sada ću vam je ispričati, iako ne znam sama zašto, jer to je jedna baš tako obična priča i možda nikog neće zanimati jer takvih priča ima svuda oko nas. Niko i ne voli da mu se pričaju tako neke obične priče kojih ima iza svakog čoška, i svako zna stotine takvih priča koje bi i sam rado ispričao, samo da ga neko želi slušati.
Nemam pojma zašto sam ja sada pomislila da bi vi htjeli da vam baš ja sada tu priču ispričam, a čak i da je ispričam nisam sigurna da je mnogi od vas već nisu čuli od nekog drugog, pa bi se moglo reći da priča nije iz prve ruke i da je nešto kao déja vu.
Doista, kad bolje razmislim, možda je bolje da tu priču zadržim za sebe, ionako će je neko kad tad ispričati (možda to budem ja), a ako i ne, biti će ispričana negdje neka druga priča za koju će se moći reći da je to upravo ta koju sam ja vama sada htjela ispričati.
Ustvari, što je pjesnik htio reći? Pa htjela sam reći da su sve priče iste, da je to sve jedna te ista priča samo je pišemo ili čitamo iza drugog brda, pa nam se samo čini da je ispričana prvi puta. Možda zato bolje da danas tu priču ne pričam, ionako je već ispričana....

[FortunaBela]

Kao rijeka nabujala od kiša izlivenih iz nekih bijelih oblaka, naplavljenih sa nekih zelenih planina u zaleđu svemira, ko iznenadna modra svjetlost titrave zvijezde iz dubine maglenih šuma, u nama je.

Pronašli smo se i prepoznali.

I rekao si - gledaj, možeš li osjetiti to savršenstvo kad sunce zrakama dodirne dno mora i vrati se zeleno modro u tebe? Kad trenutak postaje vječnost, uvid u nevidljivo.

Smijemo se tim dodirima zeleno modrog savršenstva na našoj koži, na vrhovima naših prstiju, odzvanjamo tim zvukovima zelene modrine u napetim strunama koje privlače naša tijela.

[novel]

"As we grow up, we learn that even the one person that wasn't supposed to ever let us down, probably will. You'll have your heart broken and you'll break others' hearts. You'll fight with your best friend or maybe even fall in love with them, and you'll cry because time is flying by. So take too many pictures, laugh too much, forgive freely, and love like you've never been hurt. Life comes with no guarantees, no time outs, no second chances. you just have to live life to the fullest, tell someone what they mean to you and tell someone off, speak out, dance in the pouring rain, hold someone's hand, comfort a friend, fall asleep watching the sun come up, stay up late, be a flirt, and smile until your face hurts. Don't be afraid to take chances or fall in love and most of all, live in the moment because every second you spend angry or upset is a second of happiness you can never get back."

naleti na nesto da se ne baci....

[FortunaBela]

Ponekad, samo ponekad kad se nebo spusti i kad ptice nisko lete, kad nema dovoljno zraka za duboki udah, pitam se da li je možda vrijeme stalo. Samo na trenutak stalo, izvučeno iz konteksta u nemjerljivo malom procentu, ali dovoljno da osjetim gubitak mogućnosti usporedbe s nečim što je bilo. U obuhvatu dlanova tada nema dodira. Ni zvuka u uhu. Pa poželim samo mali pomak silueta za sekundu prije. Tada se pitam jesam li ponovno naučila ne vjerovati iako znam, jesam li se ukalupila u ladice i pretince nekih starih odbačenih ormara pokrivenih prašinom i zaboravila što sam znala. I što sam mislila da znam zauvijek, izvan sveg vremena ovog svijeta.

I dok i dalje teku sve vode, tražim opipljivost u prostoru u kojem su usporedbe moguće.U vremenu koje jeste i koje je bilo. U mjerljivoj svakidašnjici u kojoj ptice lete nisko i kad nema zraka dovoljno za duboki udah.

[FortunaBela]

Čovjek je jedinstvena jedinka u svemiru.
On je maleni planet načinjen od milion zvijezda koje iz svojih malih tjelašaca isijavaju različite snopove svjetlosti.
Ta čudesna energija potiče svaki djelić svijeta na osmijehe i suze,
na drhtaje i strah.
Ovaj svijet koji nas okružuje predstavlja odraz naših duša,
sve naše želje koje, žudeći za svojim ispunjenjem, izviru iz mraka.
I sve je oko nas ispunjeno raznobojnim zvukovima, čudesnim i zastrašujućim, koji, čak i onda kada nastupi tišina,
spriječavaju da se naš vapaj čuje i bude zamijećen.
Čovjek je krhko biće kojemu je,
da bi postiglo određenu karakternu čvrstoću, potrebno mnogo ljubavi, pažnje i prijateljstva, ali i patnje, da bi na neki način očvrsnuo.
Svakim danom, brojeći nove sumrake i utapajući svoje vapaje u toj buci tišine, čovjek prolazi kroz životni vijek, mijenja se,
postaje saputnik onim drugim pjesnicima koji,
stvarajući pjesmu svoga života nižu nježne stihove, ostavljaju svoj trag.
Svaki trenutak čovjekovog života zahtijeva mnogo truda,
ako želimo da on bude satkan od lijepih uspomena za kojima ćemo se
jednog dana osvrnuti i uputiti im nježne osmijehe.

Ljubav je ta tajanstvena iskra koja poput glavnog začina
u jelu života daje onu posebnu čar.
Ona nas potiče na sve lijepo i dobro i nju bi svaki čovjek trebao
sebično primati u svoje srce, a nesebično pružati drugim ljudima.
Uz ljubav kao životnog pratioca čovjek se osjeća sigurnije i
svaki trenutak koji proživljava predstavlja mu jedno novo,
lijepo životno iskustvo.
Čak i dok prolazi kroz različite krize, tužna i nedefinirana razdoblja
u kojima se osjeća potpuno sam, u vrtlogu užasa i gnijeva,
čovjek najčešće u ljubavi pronalazi utjehu koja mu vraća samopouzdanje i mir.
To je ona čarobna slamka spašenja koja nas gleda svojim očima,
očima radosti i ljepote, i ako u svoje srce primimo ljubav,
ona će nas odvesti do sreće i spašenja.
Ljubav je tiha melodija koja na ljudska srca spušta tihe sjene radosnih trenutaka, razdragane osmijehe na njihove usne i blistavilo u umorne oči.

Život čine više istina, a jedna od njih je i ta da u njemu čovjek ne može činiti ništa veliko, već samo one male stvari, s puno ljubavi.
A to znači da može živjeti svoj život radujući se malim trenutcima
i hodajući im u susret, pronalazeći u njima onaj sjaj koji će zasjati i u njegovim očima.

[FortunaBela]

Neko je metrom probao da izmjeri moju suštinu.

Ćutim, duboko uvrijđjena.....

[FortunaBela]

Sve izgleda samo kao splet slučajnosti. Nešto sam htjela, a nisam. Nešto nisam htjela, a jesam. Htijenja izgubljena izvan koordinata, u području bez putokaza. Nedovršena priča.

U međuvremenu i međuprostoru, naoko neovisno od svih htijenja i učinjenih i propuštenih radnji, priča je završila izvan mene, bez suvišnjeg kraja. Kao mutna mješavina bajke, mita i popularne kulture.

Stavljam mješavinu u svoju škrinjicu obloženu školjkama. Zatvaram hermetički. Da u tišini izlapi u samu sebe.

Život treba biti glasan. I bistar.

[FortunaBela]

Nedostaje mi jedan sat. Samo jedan sat.

Nedostaje mi jedan sat da razlijem do kraja boje snova pod toplim pokrivačem, da ocrtam međuprostore purpurno crveno u okus zrele višnje u ustima i modro zeleno u dodir pučine na koži. Da dohvatim magličaste koprene da ih misli saviju u topla paučinasta utočišta na kojima će još malo, još samo malo počivati moja glava. Da zatvorim ponovno oči pred jutarnjom svjetlošću i uhvatim trenutke meke tmine pod kapcima. Samo još jedan sat da budilica zaboravi,zastane. Da me pusti da spavam.

Nedostaje mi jedan sat za korake po pošljunčanoj stazi i priču vjetra u mojoj kosi, za miris zemlje i gljiva. I oble sjajne kestenove u mojim dlanovima. Za vjevericu u krošnji. Za mutnu rijeku i obalu po kojoj će trčati moji psi. Samo jedan sat za oronule zidove starog dvorca, za zapis bajke suhog lista. Za oblake polegle na rubove gorja, za pticu u zraku. Za duboko disanje.

Nedostaje mi jedan sat da odem gdje me čekaš. Da razgrnemo hramove i katedrale, da skinemo teške kapute sa svojih leđa, da budemo goli. Samo jedan sat da ti gledam osmijeh, opipam ti puls vrhovima prstiju, da te udahnem ovlaš i duboko do utrobe. Jedan sat da ti budem nepoznanica i da me tvoje ruke traže i prepoznaju pod dodirima, da me probudiš pogledom, da mi muzika zasvira među bedrima. Nedostaje mi samo jedan sat da mi svira.

Nedostaje mi jedan sat da napišem priču. Da pustim da izbiju riječi, da se razliju po ekranu. Da prstima prepustim odabir slova, da igraju igru po tastaturi. Samo jedan sat da pišem.

Nedostaje mi.

[King Kikapu]

tetovirani haiku

u visokoj rezoluciji
skeniram tetoviranog
leptira kraj tvoga pupka

zatvaram u krletku
mozdanih celija

njegov leprsavi
mesnati ples

[FortunaBela]

..na liniji dostojanstva i u borbi postojanja, vječno s trnom u srcu i tugom u oku, kojoj vješta ruka samo, zastore je otkriti znala.
Gdje si lutao, na pragu ove i one strane istine?..,,na obzorju pjesma...vječno bogatstvo tvoga duha!

Osmjeh uvijek blag i iskra u oku - potreba čista.
Molba za snagom.."dajte mi je ljudi, besprijekorno čistog duha"...a zagubljenog u kaljuži svijeta, u gomili izgubljenih duša..

Još samo jedna kaplja rose u tvoju čašu stane..stoga, evo ti prijatelju
ruku i san još neostvaran!

[FortunaBela]

..Kroz svoje vizije, kroz bljedunjave treptaje umornih kapaka izmorenih neprestanim titranjima trepavica, njihovim disanjem..
umorna sam..tijelo mi je klonulo..duša bi krenula dalje, al oči su umorne..
Jesu li oči pokretači moje duše??
Šta bi bilo da sam slijepa.. da ostanem u mraku??

Jednom davno pisala sam mnogo češće..bila sam mlađa a riječi su mi bile mudre..kao mladi buntovnik, razabirala sam životne istine i oblikujući ih u rečenice predstavljala ih svijetu..oči su mi bile živahne..pisala sam o sjaju očiju slijepih..
Koliko li radosti kriju ta jezera duše.. ta mora srdaca??
U krivu su oni koji kažu da su magloviti treptaji njihovih zjenica..u njima je sok života.. pitko zadovoljstvo otkritih životnih vrela
i radosti kroz tamu..njima svjetlost dopire u dušu..

Tuga je u srcima onih kojima oči vide, a svjetlosti u duši ne imaju..

[FortunaBela]

Svim mojim dragima koji su u nekoj drugoj dimenziji od ove naše, kojima je posvećen početak novembra želim reći: kako nisu zaboravljeni i nikada neće ni biti, jer kako kaže dobri stari Mak...
"Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana, staza uspona od gnijezda do zvijezda."

[FortunaBela]

Rekla sam ti da te volim.
Možda gledam u lice najdublje provalije, možda će me ovaj osjećaj smrviti i bit ću usitnjeni orah pod čeličnim kliještima…
A možda ćemo jednostavno biti sretni…

Ti znaš da trebaš brojati do pet i da će sve biti u redu.
Kad zapuhne val tvrdoglavosti za koju ne postoji mjerač.
Ti jedini znaš rukovati s ovom užarenom napravom.
Jer nije dovoljno samo pritisnuti jednu tipku.
Mnogo je mogućnosti. I puno šansi za grešku.
Samo tvoja ruka pristaje na tom daljinskom.
Znaš kako dišem.
Čak i ovako? Kilometarski?
Čak i ovako.
Ne bojim se više.
Srca koje živi za tvoje usne.
Riječi koje teku bez prethodne provjere razuma.
Ovo je rulet u koji ulažem sebe.
Bez ostatka.

[FortunaBela]

Iza mene su vagoni.
Natrpani sretnim i tužnim sekvencama jednog odrastanja.
Obojeni različitim bojama i trenucima.
S pravilnog odmaka danas mogu reći da nisu bitne velike stvari.
Ni težina mog kofera.
Šume i livade koje nam u nasljedstvo ostavlja naš dobri preci.
Puno je važnije srce koje smo dobili s prvim osmijehom.
Lekcije života ucrtane na našim dlanovima.
Sitnice.
Nebo sa zvijezdama i grad s rijekom.
Dragi ljudi.
Jedan zagrljaj od kojeg pucaju kosti.
i…Ti u svemu tome…
Balans za stvarnost i snove.
Oaza u pucnjavi života.
Volim te najviše na svijetu.
Publika nek plače.
Jer mi smo jedni od onih koji znaju da postoji kraj.
Ali do njega imamo vremena.
Da napunimo vagone jedno drugome.
I nikad nećemo žaliti ni za čim.

[FortunaBela]

Dani klize niz moje prste dok sjedim na rubu mjeseca. I bacam prašinu na tvoje oči jer istina je magično uvrnuta.. I gutam zamišljene tablete koje potiskuju emocije. Gorčinu skupljam u ampere i iznosim ih van da zalijem vrt. U mom dvorištu raste crno cvijeće koje na tvoj dodir postaje šareno.
Jedem note a one koje ne mogu pojest vješam o štrik. Pisma ne čitam. Razglednice bacam. Gradim kuću od staklenih perli. Šivam haljinu od emocija. Smijem se nasilu.Umjetničke slike vješam po wc-u. I skačem..Skačem po gradu.Izmišljam novi hod. Kupujem balone i noću ih ostavljam po tuđim uredima. Bojam travu u plavo..Vozim avion i bacam igračke djeci. Jedem rezance s makom. Živim bajku...U kojoj mjesta ima taman za još jednu osobu. Dvoje bi bilo previše,sama imam premalo..Ti si moja ravnoteža.

[patrius]

Mi nismi vise omladina,misli su nam k'o ilovaca.Tek smo poceli da upoznajemo zivot i svijet a morali smo da pucamo na njih!!!-rekao bi velicanstveni Remarque...

[FortunaBela]

Prilazi tiho. Dolazi obučen samo u osmijeh, ne noseći u rukama ništa osim prostora u kojem počinje labirint do njezinog srca.
Klizi po njenim mislima tako drsko preskačući sve prepreke na kojima su drugi padali kao šahovske figure.
Galerija njezina života po prvi puta biva otvorena za nekoga osim nje.
Dok se novembar šulja po kalendaru oni ostavljaju tragove svojih koraka po monotonim gradskim ulicama.
Sa neba po njima padaju komadići oblaka.
Ponekad skokne gore i skine joj zvijezdu ili dvije.
Zato ona sa svakim svojim treptajem pravi jednu njegovu fotografiju u svojim mislima. Njegov je dodir satkan od pliša.
Njegova toplina nadmašuje sunčan ljetni dan.
Njegove su riječi tekuće i slatke kao okus meda petkom u pet.
Iza njegovih zjenica sakriven je ključ koji otvara sigurnosna vrata iza kojih se nalaze njezine emocije..
Život s njim nalikuje na rusku uspavanku.
Ona mu plete košaru u koju će položiti
svoje srce,"devet malih slova" i putokaze
do mjesta na koja bježi kada svijet postane pretijesan.
Jer.... U njenom ruletu... on nikad ne gubi...

[Orhanowski]

Kad sam bio garav od Miroslava Mike Antica



U ona tako divna i daleka vremena kad sam bio decak, imao sam u osnovnoj skoli druga Mileta Petrovica, malog buljookog Ciganina koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaze Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolici, Petrovici ili Jovanovici, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, nikad se vise nece roditi. Ubili su ga Nemci u Drugom svetskom ratu, 1942. godine, i sad lezi negde ka selu Jabuci, kod Panceva, u velikoj zajednickoj grobnici Jevreja, Roma i Srba. Ponekad tamo odem, zapalim svecu i placem.

Cudan je bio taj moj drug Mile Dileja. Secam se iako najmanji, sedeo je uvek u poslednjoj klupi, kao da nekom smeta, kao da je nesto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom bez razloga, prosto zato sto je Ciganin. Kad god neko nesto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni duzan. A vladalo je i verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih ociju, i da se nocu druzi sa djavolima.

Jednog dana, kad je sve to prevrsilo meru, premestio sam Mileta kraj sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja zrikav kad smo plasili drugu decu. Naucio me je ciganski , pa smo nas dvojica govorili nesto sto niko ne razume i bili vazni i tajanstveni. Bio sam dosta nezan decak, plavokos, kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki djavo i ja sam tukao sve redom, cak i one najjace. Mile me je obozavao. Poceo je da krade zbog mene gumice, bojice, uzine, olovke ... i donosio mi je sa nekom cudnom psecom vernoscu. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krisom da vracam, sto je ponekad mnogo teze nego da se ukrade.

Mile Dileja je bio najveci pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Mnogo je lagao. Izmisljao je za mene ciganske pesme na vec poznate melodije, preradjivao na licu mesta one stare, koje je slusao od svoje bake i mame, i dugo smo, danima i danima kao u nekoj cudnoj groznici govorili o neobicnim svetovima bilja i zivotinja, o zlom duhu Cohanu sto jede decu, o snovima i kletvama, o cergama i skitnjama, i gorko i seretski, i tuzno i bezobrazno.

Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: los je djak zato, sto on ne moze da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i matematiku, ali da sve to izvrne kako se njemu cini da je lepse, bio bi najbolji djak u razredu.

Jednog dana dosao je rat. Doslo je strasno Cohano koga se plase i deca i odrasli Cigani. Probajte, ako ne verujete, to je nesto u krvi. Cudno. Idite u neku cigansku kucu i kad dete u kolevci place, dete koje ne zna ni da govori, plasite ga Baba-Rogom, plasite ga djavolom, plasite ga cime god hocete vristace i dalje. Ali ako mu kazete, gledajuci ga u oci: Mir! Ide Cohano! Dete ce okrenuti glavu najeziti se i zaspati. U kucama Garavog sokaka u Pancevu tih prvih ratnih noci neprekidno su gorele svece, jer vlada verovanje da se Cohano boji svetlosti, posto je duh mraka i smrti.
- Cohano jede svece - kazu oni. - Palite zato jednu na drugu, da se produzi svetlost ...

Moj Mile morao je da nosi na ruci zutu traku. Tako su Nemci odredili. Zuta traka znacila je da on nije covek, nego Ciganin i da svako moze da ga ubije kad hoce. Bio je na smrt preplasen. Vodio sam ga kuci iz skole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Cuvam je i danas za uspomenu. I jednu belu, iz zloglasnog logora Dahau, na kojoj pise: Srbin. To je uspomena na drugog jednog, meni dragog coveka, koji nije iz ove, nego iz neke druge, mnogo tuznije knjige.

Dogodili se da smo jednom , vracajuci se tako, sreli nemackog vojnika. Jednog od ovih nasih domacih, regrutovanih u diviziju "Princ Eugen". Bio je u slemu, pod oruzjem, a jedva sest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah cinilo mi se cak dobrocudno. Uperio mi je pusku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub.
- Cega se to vas dvojica igrate?
- Nicega - rekao sam. - On se boji, a ja mu cuvam strah.
- A sta je on tebi, kad mu cuvas strah?
I dalje se smeskao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspem na prste.
- A koga se to bojis - upitao je Mileta.
Mile je cutao i gledao u zemlju.
- Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojnice - kazao sam dizuci se i dalje na prste kao da cu poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari.
- A ti se ne bojis?
- Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji ce ga cuvati - rekao sam.
- A gde je tvoj stariji brat?
-Nemam ga, gospodine vojnice - kazao sam. Zato se i bojim kad sam sam ali pred ovim decakom to ne smem.
Ne prestajuci da se smeska vojnik me je poveo ulicom, isao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Ocekivao je, valjda, da cu zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, nista drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaces bez nosa.

Mileta su jednog dana odveli sa grupom Cigana i streljali. A ja sam ostao ziv. Cuvam onu staru zutu traku, presovanu u jednoj knjizi, kao sto deca u spomenarima cuvaju neki, samo njima dragi, presovani cvet. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoci, stanem uz njega da mu sacuvam strah.

Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske druzine. Oni to zovu: muzicka kapela. Druzim se s njima i placem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kazu da to ne postoji. Da reci tako ne idu. A ja znam da idu bas tako. i jos ponesto izmisljam i sad vec, polako neki dobri orkestri kao sto je Tugomirov ili Janike Balaza, Zarkova Banda, Dzanetova ili Milosa Nikolica iz Deronja, pevaju te pesme.
- Iz postovanja - kaze mi basista Steva iz Silbasa. - Zao nam kad placete. Ako ne postoje pesme, izmislicemo ih za vas.
I ja, evo vec godinama lutam i izmisljam pesme Roma. Romi - to je isto sto i Cigani, samo sto na ciganskom Romalen znaci i: ljudi. I uvek se pise velikim slovom.

A Mile Dileja?
Ja u boga ne verujem. Ni u strasno Cohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo u onom svetu mraka, korenja i tisine, kupi mom Miletu Dileji plisan sesir. Uvek ga je tako silno zelio.

[Orhanowski]

Abdulah Sidran
SVE DRUGO MIJENJAM

Nakon duge price o politici i ratu,
o uzrocima srpskog fasizma,
i pomoru sto ga,na oci Svijeta,
cini nad pitomim narodom dobrih Bosnjaka-
kazem novinaru iz Milana,
na svome italijanskom jeziku,
kako sam,ne tako davno,88.godine,
bio u njegovom gradu i izgovorio u sebi jednu,
nikad zapisanu pjesmicu.

Biste li se mogli sjetiti tih stihova,
ako Vam nije nelagodno,meni je
jako vazno,ja sam,znate,rodjen u Milanu?

Naturalmente,velim.Ja sve svoje stihove
pamtim,io sono-come si dice KAZNJEN?
Ja sam...sjecanjem nagradjen i kaznjen,
ono je moje jedino imanje,i nicega
drugog nemam,bas kao ni razloga
za nelagodu i stid.Ovako kazuje,nezapisana,
moja MOLITVA U MILANU:

UCINI DA UMREM
OVOGA CASA,BOZE.
SAMO OSTAVI
MOJE OCI
NA SVIJETU!
NEKA GLEDAJU
KAKO PIACOM DUOMO
PROLAZE ZENE.

Trajala je,u njegovom oku,
nekakva zdrava i plemenita tuga,
dok se moja bol,iz bosanskoga,
u njegov jezik pretakala.

Biste li danas-u svijetlu ovoga uzasa-
mijenjali nesto u Vasoj pjesmi?

Sve drugo mijenjam,
ali ne mijenjam nista,
ni slova jednoga,
u pjesmi o ljubavi i zudnji.

[water]

Abdulah Sidran
SVE DRUGO MIJENJAM

Nakon duge price o politici i ratu,
o uzrocima srpskog fasizma,
i pomoru sto ga,na oci Svijeta,
cini nad pitomim narodom dobrih Bosnjaka-
kazem novinaru iz Milana,
na svome italijanskom jeziku,
kako sam,ne tako davno,88.godine,
bio u njegovom gradu i izgovorio u sebi jednu,
nikad zapisanu pjesmicu.

Biste li se mogli sjetiti tih stihova,
ako Vam nije nelagodno,meni je
jako vazno,ja sam,znate,rodjen u Milanu?

Naturalmente,velim.Ja sve svoje stihove
pamtim,io sono-come si dice KAZNJEN?
Ja sam...sjecanjem nagradjen i kaznjen,
ono je moje jedino imanje,i nicega
drugog nemam,bas kao ni razloga
za nelagodu i stid.Ovako kazuje,nezapisana,
moja MOLITVA U MILANU:

UCINI DA UMREM
OVOGA CASA,BOZE.
SAMO OSTAVI
MOJE OCI
NA SVIJETU!
NEKA GLEDAJU
KAKO PIACOM DUOMO
PROLAZE ZENE.

Trajala je,u njegovom oku,
nekakva zdrava i plemenita tuga,
dok se moja bol,iz bosanskoga,
u njegov jezik pretakala.

Biste li danas-u svijetlu ovoga uzasa-
mijenjali nesto u Vasoj pjesmi?

Sve drugo mijenjam,
ali ne mijenjam nista,
ni slova jednoga,
u pjesmi o ljubavi i zudnji.

Ja mislim da je Sidran mrak pjesnik.
Ova je pjesma mrak.
Sta to nije sa mnom u redu?

[FortunaBela]

"Možda je život zapravo satkan od trenutaka...
I mi zapravo živimo samo za te određene trenutke...
Možda je to poput gradnje onih kuli u pijesku.
Onako, kad u svitanje zore dijete rukama punih pijeska strpljivo gradi jedan mali svijet..."

Svaka sekunda koju živimo novi je i jedinstven trenutak u svemiru, trenutak koji se više nikada neće ponoviti.

Jeste li ikada osjetili kako vam drugi kradu snove?
Tokom godina ukrali su mi mnogo snova.
Često sam mislila kako se moj svijet srušio.

Ali ne dam više nikome da mi krade snove.
Slijedim svoje srce, bez obzira na sve.
Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Neko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo pobjediti strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život.
Moguće je, da.
Bilo je situacija kad sam bila malo nespretna i izgubljena, ali učinila sam to.
Razotkriti svoje srce ne tražeći zajamčene rezultate.
Ne činiti to kako bismo dobili nešto u zamjenu.
Pokazivati svoje osjećaje ne uvjetujući to određenom reakcijom.

Koliko smo slijepi za stvari oko sebe?
Koliko smo ustvari u stanju ne vidjeti?
Koliko smo u stanju pronaći vremena da bismo doista vidjeli svijet oko sebe?

"Ljudsko biće je čudno. Ono ne podnosi ništa što ne uspijeva podjarmiti, uključujući i sebi slične. Za njega sve mora biti ustrojeno, razvrstano, svrsishodno. Ako ćemo pravo, on se nije u stanju savladati. Prepušten sam sebi, počinit će najgore nepodopštine. Iza toga se krije poprilična doza ponosa. Čovjek sebe smatra središtem svemira, no svemir je tako velik, a on tako malen, da se i bez njega svemir sasvim dobro okreće. Ta ga činjenica neizrecivo boli pa on taj osjećaj izigranosti liječi stavljajući pod svoju zapovijed sve što ga okružuje."
(Mali princ se vratio, Jean-Pierre Davidts)

I zato,

neizmjerno hvala svima vama koji ste me na bilo koji način prizemljili i iskoristili, vama koji ste bili tu dok je vama odgovaralo i onda otišli bez riječi.
Pomogli ste mi da shvatim prave vrijednosti i ono za što se uistinu vrijedi boriti.
Napokon dišem punim plućima i sve ima smisla.
Hvala....

[leticija]

T R A G

Zelim;
da posle snova
ne ostane trag moj na
tvom telu.
Da poneses od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag...

puteva zasutih liscem
svelim
sa jablanova.

P R I C A

Secam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.

Slucajno se setih neveseo,
jer volim;
da sklopim oci i cutim.

Kad bagrem dogodine zamirise,
ko zna gde cu biti.
U tisini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad vise.

MILOS CRNJANSKI