Jugoslavija je bila ozbiljna civilizacija, ovo što sada živimo je smetljište

[piupiu]

[Edin H.]

Ps n3 jebi ajd sta pijes

Da ti nije neko stavio drogu u heroin?

[piupiu]

Vjekoslav Perica: Patuljci pojma nemaju ili balkanizacija nije nacionalizam

.... Ukratko, SFRJ nije iznenada propala usred kaotičnog kolapsa komunizma zbog svojih sistemskih defekata i spontane erupcije etničke i vjerske mržnje. Niti je tu mržnju brutalna komunistička diktatura obuzdala, jer takav je pristup nacionalističkom protivniku trajao tek nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata. SFRJ je uništena kroz petnaestogodišnju krizu zaključenu ratovima i to ne zato što je bila komunistička i autoritarna nego jer je bila zajednička, multietnička i pluralna. Nisu je ništili narodi gladni demokracije nego šovinisti koji su svi imali autoritarne ambicije i priželjkivali neliberalne države. Zapadni Balkan devedesetih poharale su etno-sektaške nacionalističke kontrarevolucije. One su uništile cijelu jednu civilizaciju, a ne samo baštinu antifašizma i socijalističke modernizacije. Rastrgali su društveno tkivo multietničkih regija i gradova, rastavili etnički miješane obitelji, sravnili sa zemljom vjerske i druge simbole mrskih kultura, palili knjige i knjižnice i dizali u zrak spomenike antifašističkoj borbi i zajedničkoj državi.

Postjugoslavenske etničke nacije nisu bile isto što i ti stari evropski narodi. Bile su hibridi i tvorevine recentne povijesti, nastale kao i uvijek kombinacijom međunarodnog menadžmenta i domaćih nacionalističkih pokreta. Stoga su bile i jesu vještačke koliko i Jugoslavija, ako ne i vještačkije od nje. Recentni se karakter i lažno pozivanje na dugu tradiciju postjugoslavenskih etničkih država najbolje očituje u njihovim novim državno-nacionalnim ideologijama, u kojima se tek reda radi navodi davna povijest i izmišljaju kontinuiteti, ali se naglasak u konstrukciji i implementaciji novih identiteta stavlja na modernu revidiranu i mitologiziranu povijest, posebno Drugog svjetskog rata, Hladnog rata i Balkanskih ratova devedesetih. Takvih država i nacija nikad tu prije nije bilo, niti postoji bilo kakav kontinuitet s bilo čime osim sa kvislinškim režimima iz Drugog svjetskog rata i protujugoslavenskom hladnoratovskom emigracijom. Na Balkanu se tako od devedesetih naizgled ponovila povijest Drugog svjetskog rata, ali kako se povijest ne ponavlja, onda je to bila međuigra analogija i kontrasta: Njemačka bez Trećeg Rajha ali s EU kojom dominira gospodar je kvislinških državica i okupiranih teritorija na Balkanu, gdje ovaj put nema domaćeg antifašističkog pokreta, ni partizana, ni komunista. Glavna je antifašistička sila u Evropi danas upravo ta Njemačka (barem je to još bila u trenutku nastanka ovog teksta), kojoj imamo zahvaliti što razni neofašistički režimi ne čine ono što su činili njemački nacisti.

Naslijeđe imperijalnih osvajanja, migracija i vjerskih konverzija na Balkanu proizvelo je mozaik regija, provincija, kultura i društvenih struktura koje je bilo nemoguće restrukturirati u etnokonfesionalno homogene nacionalne države bez ratova, genocida i etničkog čišćenja. Integracije u veću nacionalnu državu nametnule su se još u devetnaestom vijeku dijelom iz panslavenskog romantizma a dijelom iz pragmatizma. Bio je to put za izbjegavanje etničkih homogenizacija i čišćenja i racionalno rješenje za stjecanje i očuvanje političke suverenosti, ekonomski razvoj i izlazak iz zaostalosti tog najsiromašnijeg dijela Evrope. Naravno, uvijek su ambicije pojedinih napose većih etničkih nacionalizama hranile fantazije o ujedinjenu cijelog tog prostora pod baš tim jednim samoproglašenim izabranim narodom, što bi opet vodilo u rat, etnička čišćenja i destrukciju. Nasuprot tim ekstremima relativno kratkoročnog utjecaja, razni integracijski panslavizmi bili su kroz dvjesto godina nacionalizma na Balkanu trajniji i utjecajniji od etničkih separatizama. Ovi potonji, kao ideologije unutarnjeg razdora i destrukcije i tako prirodni saveznici tuđinskih imperijalizama, dobili bi šansu u izuzetnim povijesnim turbulencijama kad nije bilo mnogo vremena za debate i razumna rješenja ili je to jednostavno izvana silom bivalo nametnuto. Takav je primjer Drugi svjetski rat i nacifašistička okupacija koja je tako uposlila domaće snage na bratoubilačkom poslu umjesto da iscrpljuje resurse ambicioznih okupatora svijeta. Takav je sličan povijesni moment bio i kraj Hladnog rata i kolaps komunizma.

Etno-konfesionalno homogenizirane nacije nastale na ruševinama socijalističke jugoslavenske federacije začete su u tribalnoj i sektaškoj mržnji, zločinu i privatizacijskoj pljački ogromnog bogatstva i resursa socijalističke ere koje su stvorili deseci milijuna ljudi kao društveno vlasništvo, da bi se ono preselilo u ruke nekolicine domaćih i stranih privatnika. Žrtava i zločina bilo bi još više da zapadne sile nisu prekinule balkanske ratove i prisilile zaraćene strane da prihvate unutarnje granice SFRJ kao međunarodno priznate granice novih nacionalnih država. To je bilo sve što su te tvorevine preuzele i naslijedile iz SFRJ, jer su sve bogate ekonomske, društvene i kulturne resurse modernizacijskog socijalizma ubrzo rasprodale stranom kapitalu ili uništile. Nikakve smislene „tranzicije“ tu nikad nije ni bilo osim donekle u Sloveniji, ali su se zato nove države iscrpljivale u rekonstrukcijama kolektivnih identiteta i međusobnim trvenjima oko novije povijesti. Srbi i Hrvati, primjerice, kao narodi utemeljitelji Jugoslavije ali i njezini glavni grobari, konstruirali su nove nacionalne identitete uglavnom negativno u međusobnom odnosu, a isto tako i u odnosu na zajedničku državu i susjedne narode. Bosna i Hercegovina je kao etnički i konfesionalno najheterogenija najviše stradala u ratu i u miru. Zapadne su velesile ozakonile genocidnu tvorevinu takozvanu Republiku Srpsku, kao što je na tom prostoru nacistička Njemačka u Drugom svjetskom ratu ozakonila genocidnu tvorevinu takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku. U zapadnoj Hercegovini je nedaleko od Gospinog mirotvornog ukazanja u Međugorju Tuđmanov režim formirao mini-NDH, ovaj put okrenutu ne samo protiv Srba nego i Muslimana. Bosanski Muslimani su se za to vrijeme nastavili mučiti oko sekularizma, identiteta i nacionalnosti, a narasli religijski faktor doveo je u BiH fenomene poput saudijskog vehabizma ili iranskog šijizma, koji su Bosni strani koliko i japanski šintoizam. Kosovu su zapadne sile dale državnost, a albanski nacionalizam je na ranije srpske pokušaje etničkog čišćenja Albanaca odgovorio etničkim čišćenjem Srba. Crna Gora je postala samostalna europska mini-državica, ali ne kao Monako ili Luksemburg, nego kao umanjena i stoga bolja ali potencijalno još gora Srbija. Aristotelova domovina Makedonija u koju su se poslije doselili slavenski migranti, nije se uspjela izboriti ni za priznato ime, a kamoli otkloniti opasnost rascjepa na slavensku i albansku državu. Uza sve to je na krajnjem jugoistoku Balkana otvorena mogućnost homogeniziranja teritorija s albanskom etničkom većinom i stvaranja veće albanske države ravne Srbiji. Ako ili bolje kad zapadne velesile zaborave na Balkan, i Srbima i Albancima se otvaraju velike uzajamno istrebljivačke mogućnosti, pogotovo ako Srbi nastave vjerovati da im je Kosovo najsvetija zemlja poput Jeruzalema što im inače, kako je pokazala novija studija Ivana Čolovića, nije padalo na pamet 500 godina, dok nije krajem 19. vijeka izmišljen Vidovdan.1

Prevladalo je shvaćanje nacionalizma kao prije svega kulta države. To je otpočetka skupo koštalo ova osiromašena društva. Nakon sveopće privatizacijske pljačke i de-industrijalizacije, države i ekonomiju u formiranju opterećuju prevelika birokracija, glomazne vojske, državne religije i klerikalna parazitska klasa, a napose korumpirana stranačka mašinerija. Uz njih su tu i ratni veterani, kojih je sveukupni broj od nekoliko desetaka tisuća koji su stvarno ratovali devedesetih narastao na par milijuna, a koje su naročito dvije glavne balkanske siledžijske države, Srbija i Hrvatska, podmazale izdašnim penzijama da stalno budu orni za nove ratove, državne udare i vojne diktature ako zaprijeti bilo kakva progresivna promjena ili ne daj bože obnova nekakve Jugoslavije. Ne treba zaboraviti opterećujuće budžetske stavke vezane uz etabliranje novih nacionalnih ideologija, na primjer vjerska indoktrinacija u javnim školama, financiranje državnih televizijskih kuća kao propagandne mašinerije, plaćanje iz budžeta revizionističkih istraživanja iz povijesti, izmišljanje nove slavističke lingvistike, izgradnja kolosalnih bogomolja i vjerskih simbola, podizanje spomenika novim državnicima, svecima i mučenicima, gradnja hodočasničkih centara, rezidencija vjerskih autoriteta i slični ekonomski neisplativi i neproduktivni projekti. Inače, novi su etnički nacionalizmi bili svi odreda naglašeno religioznog karaktera. Nove su državne elite skupa s klerikalnim pokazivale pobožnost kao glavnu odrednicu patriotizma. Svaki je etnos imao biti spojen s konfesionalnom pripadnošću. Vjerski programi dominirali su državnim televizijama, a ateizam nije bio slobodna svjetonazorska opcija novih naraštaja nego prepreka javnom djelovanju i karijeri.

Jedina smetnja ovoj provincijalnoj tribalno-klerikalnoj idili bilo je sjećanje na socijalističku Jugoslaviju zbratimljenih naroda, koje je živjelo u dušama i srcima milijuna pripadnika svih podijeljenih i zavađenih etnokonfesija. Posthumna vitalnost socijalističke Jugoslavije i njezina trajna vrijednost kao lekcije iz povijesti ima više uzroka među kojima se može izdvojiti slijedeće: ona je zanimljivo povijesno iskustvo, trajna i važna lekcija iz povijesti za onog tko želi nešto objektivno naučiti; dalje, ona je društvena, generacijska i dijasporska kultura sjećanja;2 zatim, ona je također danas i simbol drukčijeg svjetonazora i opozicijskog stava u odnosu na frustrirane državice koje su došle poslije nje i na cijeli taj apsurdistan, da posudim termin bosanskog rock benda Dubioza Kolektiv. Potvrdila se je i u duljem međunarodnom kontekstu, tako da se principi koje je SFRJ promicala u vanjskoj politici pokazuju kao progresivna i ambiciozna vizija. Uz to joj život nesvjesno produžuju i same te post jugoslavenske državice i narodi, napose Srbi i Hrvati, jer su im nacionalni identiteti uzajamno negativne konstrukcije a bivša Jugoslavija bolja prošlost koju pokušavaju izbrisati. Iako bi se današnjim etničkim elitama vjerojatno isplatilo barem simbolično izmiriti i osuditi zločine, zbog pojačavanja slabog legitimiteta i zbog ugleda vani, pomiriti se ne mogu jer bi time prestali biti to što su postali devedesetih kad se dogodila odlučujuća rekonstrukcija nacija na zapadnom Balkanu. Čak možda ni simbolično u smislu neke velike komemoracije za sve žrtve ratova devedesetih i Drugog svjetskog rata koje se prebrojavaju, nacionaliziraju i kojima se manipulira....

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2 ... 9S1Xd2iWsw

[JThomas]

dobar članak. balkanski nacionalizam je isključivo destruktivna, a ne konstruktivna sila. i što je jači, jača je i destrukcija i šovinizam.

i čisto praktično, naročito mi se sviđa ukazivanje na borce i "borce" čija je glavna društva svrha upravo da budu noseći stub postojećeg sistema, i prva brana svakom progresu.