Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
shake69 wrote:
Treba ovaj video i Popova metnut pred Nenada Jankovica, onog Srdjanovog sto cesto na teveu govori ´´¨zasto je otislo 200 000 sarajevskih Srba´´!
Ispravi me ako grijesim, ali zar se nije Srdjanov mali upravo opisanim aeroplanom JNA ispalio iz SA, sto bi se reklo ima iskustvo iz prve ruke (ako ne grijesim) valjda zna sta prica.
Je, to je bilo onda kad je ostavio bolesnog oca u Sarajevu (pa mu "pobesnjeli mudzahedini" trazili lijekove), a on svoju dragocjenu guzicu samaljotom dislocirao u Begis.
Bezbeli mu je bilo neudobno tih 30 minuta sjediti na podu.
Kerim Lučarević, jedan od osnivača Patriotske lige i komandant Vojne policije Armije RBiH, za ** No links ** PORTAL komentariše izjave Zorana Čegara, govori o zločinima koje su činili pripadnici policije, greškama Alije Izetbegovića, ulozi Ismeta Bajramovića Ćele u odbrani grada, te odgovara na pitanje kako se provodila islamizacija svih struktura ratne Bosne i Hercegovine
Razgovarala: Mirna DUHAČEK
Gospodine Lučareviću, koliko ste upoznati s događajima u Dobrovoljačkoj 1992. godine? Vojna policija nije učestvovala u tim događajima, ali iz onoga što ste čuli, pročitali i vidjeli - možete li reći da je tada napravljen ratni zločin?
Vojna policija nije imala nikakvog dodira sa događajima u Dobrovoljačkoj, to je bilo pod jurisdikcijom i nadležnošću jedinica Starog Grada i određenih koji su ispred Glavnog štaba pregovarali vezano za događaje koji su se dogodili. Vojna policija nije ni na koji način bila uključena, niti je učestvovala u tome. Ja sam sa svojim ljudima pripremao akciju na Mojmilu, tako da sam bio od toga 10-11 kilometara udaljen. Mi tada nismo ni znali šta se dešavalao, ko je pregovarao i učestvovao. Oni su, ipak, najviše bili uključeni i tačno su znali kad će se krenuti. Ove jedinice Starog Grada, one su bile najviše involvirane u to i pratile su tok događaja.
Iz onoga što ste naknadno čuli i vidjeli, da li biste rekli da je počinjen ratni zločin?
Vodi se jedan nevidljivi rat. Jer, šta znači kad se piše četiri-pet hiljada potjernica i način na koji se to radi...? Ko je izvršio agresiju? Šta se tu dešava? Jer ako je Sarajevo napalo 60.000 ljudi 1992. godine, dva korpusa krenula na grad Sarajevo, onda se postavlja pitanje - jesmo li to mi zaboravili našu prošlost ili nam sad neko putem nekih novih psiholoških pritisaka, potjernica, spiskova prijeti?
Pa, pravo da vam kažem, ne znam. Ali činjenica je da je to bila naoružana kolona. Tako je rekao i Hag, koji je konstatovao da se tu nije radilo o nenaoružanim vojnicima, nego je to na neki način bila vojna akcija. E sada, ko je dopustio da izađe naoružana vojna kolona, ako je u pregovorima bilo drugačije dogovoreno, na koji način je došlo do toga ja ne znam, ali znam da je Vojna policija učestvovala u izmiještanju 'Viktora Bubnja' i 'Maršala Tita' i da tada niko nije ni ogreban. Sve je urađeno na način koji je bio srazmjeran aktivnostima koje su se dešavale, kako ne bi bilo nikakvih incidenata. Jer u takvim slučajevima je bilo neophodno da se odredi šta se tačno dogovorilo, kako će se to prenijeti svima, kako bi svi znali a ne samo oni koji su to dogovarali. Tada je, vjerovatno, bilo i nekih uličnih, mahalskih formacija... Šta se sve tu dešavalo i ko ih je poveo tom uskom ulicom - jer oni su po meni trebali ići Obalom, gdje će sve biti pregledno - ja jednostavno ne znam, kao što ne znam ni ko je tu pregovarao i na koji način. Ipak, tu je bio involviran jedan krug ljudi koji je stalno bio u kontaktu.
Šta mislite o Divjakovoj odgovornosti u Dobrovoljačkoj i njegovom hapšenju u Austriji?
Jovan Divjak je imao pozitivnu ulogu i nastojao da se to, makar što sam ja vidio, odradi na jedan normalan način. Stvari su, vjerovatno, izmakle kontroli, a kako i zbog čega - to znaju oni koji su tamo bili. Mislim da sada, na neki način, ova dešavanja kojih smo svjedoci i pisanja potjernica iz Srbije - da vam je to isto kao da neko iz Turske piše potjernice preko Bosne i Hercegovine za građane Srbije. Je li to novi psihološki rat? Jer sve su kasarne trebale biti pod komandom Predsjedništva BiH, one su trebale biti disciplinovane i trebale su poštovati odluku Predsjedništva. Jednostavno, sve to je na neki način komplikovalo ukupnu situaciju, tako da ja mislim da je to neosnovano i da je na snazi psihološka hajka na određene ljude koji su vršili neke funkcije u BiH. Vodi se jedan nevidljivi rat. Jer, šta znači kad se piše četiri-pet hiljada potjernica i način na koji se to radi...? Ko je izvršio agresiju? Šta se tu dešava? Jer ako je Sarajevo napalo 60.000 ljudi 1992. godine, dva korpusa krenula na grad Sarajevo, onda se postavlja pitanje - jesmo li to mi zaboravili našu prošlost ili nam sad neko putem nekih novih psiholoških pritisaka, potjernica, spiskova, prijeti? Izgubila se osnovna nit i to je proizvelo kontraefekat.
Kako bi se konačno mogao obustaviti taj psihološki rat o kojem govorite? Da li je to moguće napraviti konačnim sprovođenjem istrage o tome šta se dogodilo u Dobrovoljačkoj?
Mislim da bi država BiH trebala, prije svega, u startu da odgovori na ove zahtjeve. Šta znači ako se Koštunica slika sa naoružanjem i kaže: 'Dobrovoljci, juriš u Bosnu!'? Šta znači ako Dobrica Ćosić šalje poruke kakve je slao? Šta znači kad poruke šalju predsjednik vlade, predsjednik Glavnog štaba koji je bio komandant armije? Zašto nisu automatski pokrenute optužnice protiv svih onih koji su iz Srbije slali dobrovoljce, naoružavali ih i slali da čine strašne zločine po BiH? A znamo šta se dešavalo ovdje, valjda se to nije zaboravilo.
Kad spominjete zločine, ja znam za porodicu Ristović. To je bio jedan strašan zločin. Vojna policija je u roku od šest sati - iako to nije bilo u nadležnosti Vojne policije, to je trebala da radi civilna policija - tamo u Buća Potoku pohapsila počinitelje. To su bila četiri policajca policijske stanice Centar. Vojna policija ih je uhapsila u Policijskoj stanici Marijin Dvor i privela ih, iako mi za to nismo bili nadležni. To smo uradili da bismo skinuli mrlju sa Vojne policije, jer su počele priče kako su to uradili pripadnici Vojske.
Jeste li vidjeli spisak osumnjičenih za ratne zločine koji je 2002. godine sastavio Dokumentacioni centar za istraživanje ratnih zločinaca Republike Srpske (DCRS), a koji je ovih dana u medijima aktueliziran?
Oni to mogu stalno pisati i dopisivati, ali ja vam sad kažem kakva je funkcija toga. Vi imate neke spiskove koje stalno dopisujete, a ima li Bosna i Hercegovina takve spiskove prema građanima Srbije? Nema. I šta to znači? Znači da je to novi psihološki rat. Ja vidim da se tenzije stalno pojačavaju i prema Hrvatskoj. Jer pazite, ovdje se cijelo vrijeme, umjesto da stvari vode ka stabilizaciji Balkana, one se sada na neki način ponovo podgrijavaju i ponovo se vodi taj psihološki rat u kojem je Srbija sebi dala zadatak da bude žandar na Balkanu, gdje će ona da disciplinuje sve bivše republike Jugoslavije i da ona na neki način bude medijator koji će da presuđuje ko je kriv, a ko nije kriv. Ne gledaju svoju ulogu u svemu tome. Sa druge strane, treba znati da se mi nalazimo u opsadi, u geopolitičkom smislu, i ovo je kao jedna uvertira u treći svjetski rat. Vidite, afrički kontinent, arapski poluotok - 300 miliona ljudi vrije. Ogromna flota dole. Vi treba da znate i da je Berlinski zid srušen. A novi 'berlinski zid' se nalazi na Dobrinji 4. Tu je granica između Rusije i Amerike. Nevidljivi 'berlinski zid' je na Dobrinji 4. Znači, ovaj psihološki rat se ne vodi bez razloga.
Moram i Vas pitati da li Vas je strah putovati preko granice? Bojite li se da biste mogli biti uhapšeni?
Pazite, oni stalno pišu te spiskove. Šta to znači? Da vi nešto dokazujete... Za kime god vi raspišete potjernicu - raspišite je za Koštunicom - ne može nigdje izaći jer bi bio uhapšen. Mogu za vama poslati potjernicu jer ste napisali neki tekst, pa se recimo nađete u stranoj zemlji, a oni postupaju po nekim pravilima, ne računajući na to da neko koristi te potjernice u psihološke svrhe. Znači, oni tamo drže nekoga tri mjeseca, godinu dana... Koji je efekat toga? Da li se stvari smiruju? Da li to ide nekom poboljšanju ili rješavanju stvarnih problema? Znači li to da je 15.000 Bošnjakinja silovalo 15 ljudi koji su osuđeni ili je to uradilo 5.000? Oni su osudili 10-15 ljudi, a šta je s ostalima? E sad, treba na određeni način napraviti ravnotežu. Mislim da to nije rješenje situacije, nego da to vodi dodatnoj destabilizaciji stanja koje se svakim danom sve više usložnjava.
Vojna policija kojom ste Vi komadovali učestvovala je u sukobu na Skenderiji 1992. godine. Šta se tada dešavalo?
Gore su bile dvije jedinice koje su imale zadatak da zaustave prodor niških specijalaca. Jedna je bila na rejonu Skenderije, a druga kod rejona Pošte. U tim dešavanjima učestvovala je jedinica niških padobranaca koja je došla iz Beograda, koja je zapalila Poštu i krenula da puca, odnosno vrši dejstva. Došlo je do bliske borbe u tom žestokom okršaju u kojem je poginuo jedan pripadnik Vojne policije. Niški specijalci su savladani, a u tome je učestvovala i Specijalna jedinica MUP-a. Nakon što su zapalili Poštu oni su pobjegli - jer nisu poznavali grad - sklonili su se u bivše kino 'Đuro Đaković'. Kasnije su bili opkoljeni, pa su se predali. Bili su zatvoreni u Centralni zatvor i nakon dva dana su razmijenjeni.
U Vašoj jedinici je bio i Ismet Bajramović Ćelo. Mislite da je on tada imao pozitivnu ulogu?
Ja sam na televiziji poderao kartu Vens-Owenovog plana i kad su me pitali šta o tome mislim, na televiziji sam rekao svoje mišljenje: da u jednoj zemlji ne mogu biti tri vojske, tri valute, tri uniforme, jer je to glupo i vodiće stalnim tenzijama. Nakon toga sam odmah smijenjen, pa uhapšen i optužen za vojnu pobunu, procesuiran i više je puta pokušan atentat na mene od strane policije.
On tada jeste imao pozitivnu ulogu, jer je Ismet Bajramović Ćelo držao taj dio od 'Mladena Stojanovića' do Opštine Centar. To je bila njegova zona. A oni su prešli na tom mostu, upravo su tu prešli, i krenuli prema Parku kod Opštine Centar. Tu se desila ta bitka. I onda su kasnije krenuli do Pošte, ušli u Poštu, zapalili je i krenuli dalje. Tu je došlo do borbe prsa u prsa. Tu su pripadnici Vojne policije odbranili grad. Jer da su oni nakon toga ušli u Narodnu banku, a to je njima bio cilj, da je izašlo 50-100 tenkova iz kasarne, Sarajevo bi palo za sat vremena, jer je na čelu te jedinice bio najsposobniji oficir Jugoslovenske narodne armije, pukovnik Šuput, zato što on proizvodi specijalce. On je došao iz Beograda na čelu kolone niških specijalaca, elitne jedinice padobranaca.
U sukobu na Skenderiji je učestvovala i Specijalna jedinica MUP-a RBiH. Komandant te jedinice bio je Zoran Čegar, koji je nedavno za ** No links ** PORTAL izjavio da je u Sarajevu bilo i gorih zločina od Dobrovoljačke, kao naprimjer da su 'naši' zločinci silovali djevojčice, ubijali ih i poslije ih izbacivali na ulicu, govoreći da su ih ubili srpski snajperisti? Jesu li Vama poznati takvi slučajevi, s obzirom da ste bili na čelu Vojne policije?
Pravo da vam kažem, za takve događaje ne znam. Inače, veoma cijenim gospodina Čegara - on je patriota, u startu se uključio u odbranu i bio je jedan vrlo hrabar borac. Ali kad spominjete zločine, ja znam za porodicu Ristović. To je bio jedan strašan zločin. Vojna policija je u roku od šest sati - iako to nije bilo u nadležnosti Vojne policije, to je trebala da radi civilna policija - tamo u Buća Potoku pohapsila počinitelje. To su bila četiri policajca policijske stanice Centar. Vojna policija ih je uhapsila u Policijskoj stanici Marijin Dvor i privela ih, iako mi za to nismo bili nadležni. To smo uradili da bismo skinuli mrlju sa Vojne policije, jer su počele priče kako su to uradili pripadnici Vojske. To su bili ljudi, policajci koji su bili obezbjeđenje Alispahića, koji je nakon toga postavljen za ministra policije. Ja sam imao jako velikih problema zbog tih dešavanja. Možete misliti kakve smo mi zbog toga probleme imali, umjesto da smo odlikovanja dobili! Takođe, ja sam lično naredio, nakon ubistva ministra Gogala, da se to hitno istraži. Vojna policija se maksimalno uključila i nakon šest sati su pohapšeni oni koji su to djelo učinili, a tom prilikom su uhapšeni i oni koji su ubili osam civila na području Novog Sarajeva. Oni su procesuirani i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Tako da za ono što sam ja znao, a bio sam u stalnim borbama, mi smo u vrlo kratkom roku maksimalno intervenisali, argumentovano, a ne da smo nekoga lažno optužili, jer sve one koje smo priveli su i osuđeni. Znači da su bile kvalitetne istrage. S druge strane, treba imati u vidu da su to tada bili dobrovoljci, da nismo imali nikave opreme, nismo imali uniforme, nismo imali materijalnu podršku, samo ono što zarobimo... Znači, bili smo u vrlo specifičnim i teškim uslovima. Uz to, Vojna policija je 95 posto bila u stalnim borbama. Gdje to Vojna policija ratuje u svijetu? To je bio jedan strašan teret koji nam se našao na leđima.
Vi ste govorili o procesuiranim zločinima, međutim ovo što gospodin Čegar spominje nikada nije došlo pred sud. Kažete da ga smatrate patriotom, međutim posljednjih dana se povela prava medijska hajka protiv gospodina Čegara zbog ove njegove izjave...
Vidite, ja to nisam čuo, ja to ne znam. Ja sam imao saznanja da je učestvovao u nekim akcijama i da je bio hrabar, ranjen je i ja to povezujem s tim. A nisam čuo te izjave. Ako je stvarno toga bilo, to treba procesuirati, jer je sramota da se nešto tako desilo a da neko nije procesuiran. Jer mi, bar mi, ne trebamo davati povod da na onom što se uradilo časno ostane ijedna mrlja. Jer, ipak, u onako teškim uslovima mi nismo, bar ja nisam, dopustio da se bilo šta negativno uradi iz razloga da ne budemo kao oni koji su nas napali, da ne damo povoda nikome da nas za nešto optuži, nego da maltene gradimo antifašističku borbu. Kao potvrda toga može poslužiti podatak da je u mojim jedinicama bilo 30 posto pravoslavaca, 17 posto katolika, a ostalo su bili Bošnjaci i ostali. To je već bio april 1992. I to su bili sve doborvoljci, jer nikoga niste mogli mobilisati. Ako vam kažem da je kod mene bio Vladimir Srebrov, da su od pjevača bili Hamza Ražnjatović, Alma Čardžić... Mi smo imali jednu muzičku četu koju smo napravili za kratko vrijeme. To je bio patriotizam koji je dao visoke rezultate.
ismet bajramović ćelo
Ramiz Delalić Ćelo se kasnije priključio, a Ismet Bajramović Ćelo je bio od starta sa mnom. On je bio pozitivna ličnost tih godinu dana. Ja ne mogu sad da pričam o periodu poslije. Bili su u akcijama, na frontu. Ja mislim da su pomagali ljudima u smislu da su ih zbrinjavali. Pazite, mi smo vadili naftu sa pumpe, koja se nalazila na liniji razdvajanja. Oni su znali puzati po 400 metara kako bi izvadili naftu i kako bismo obezbijedili pedijatriju i bolnicu da bi mogli raditi agregati i da bi se mogle vršiti operacije. To je bilo strašno i ne može se reći da je to neko radio iz interesa.
Spomenuli ste da su dolaskom Alispahića i za Vas počeli problemi, a nakon toga ste i smijenjeni. Šta je bio razlog Vaše smjene?
Ja sam na televiziji poderao kartu Vens-Owenovog plana i kad su me pitali šta o tome mislim, na televiziji sam rekao svoje mišljenje: da u jednoj zemlji ne mogu biti tri vojske, tri valute, tri uniforme, jer je to glupo i vodiće stalnim tenzijama. Nakon toga sam odmah smijenjen, pa uhapšen i optužen za vojnu pobunu, procesuiran i više je puta pokušan atentat na mene od strane policije.
Naravno, za to nikada niko nije odgovarao...
Ma, zna se ko je to. Moj predmet je vrlo interesantan. Kada sam razgovarao sa advokatima koji su mene zastupali u predmetu, oni su mi rekli da sam oslobođen u predmetu vojne pobune, za šta je u ratu bila predviđena smrtna kazna. Znači, taj moj predmet je klasični školski primjer pokušaja ubistva od strane policije, odnosno zloupotrebe državnog nivoa vlasti.
Zašto su Vas bili optužili za vojnu pobunu?
Ja to ne znam i to niko ne zna. Jedinica policije je ušla u mjesto gdje sam ja sjedio s jednim kolegom i s njim igrao šah i odmah su otvorili paljbu na nas. Momak pored mene je dobio 11 metaka, ja sam bio ranjen, malo sam okrznut, ali ništa previše. Gađao me snajperom u glavu i promašio za milimetar. U toku suđenja ovi su izjavili da su oni dobili nalog od svojih nadređenih u policiji, da je upala jednica neprijateljskih diverzanata tu gdje sam ja bio, gdje sam bio s kolegom, i da oni odmah izvrše napad. Oni su ušli i počeli pucati bez naloga za pretres ili bilo čega drugog. Kada su ih pitali u toku procesa jesu li imali išta, rekli su: 'Nismo imali ništa, mi smo ušli i odmah počeli pucati.' Gdje to ima da se neko tako privodi i hapsi? To je posebna priča.
Jednom prilikom ste izjavili da je u ratu vladao totalni haos u sistemu rukovođenja i komandovanja...
Naravno, jeste. Pazite, vi jednostavno imate strašnu situaciju. Jedni pričaju rata nema, s druge strane nema naoružanja, s treće strane vi imate one koji su kupili oružje i u jednoj ulici imate stotinu barikada. Svi stavili kontejnere i sjede njih četvorica i svako auto koje prođe se 50 puta kontroliše. Nije uvezan niko ni s kim. I sad je tu haos. Ovome otmu auto, onome nešto drugo urade... Sad, ako je čovjek neki ranjen i mora do bolnice, on mora proći stotine barikada. Iskrvari dok dođe do bolnice. To je bio totalni haos. S druge strane, vi imate situaciju da je Juka Prazina bio u rezervnom sastavu specijalne jedinice policije. Imao je pravo mobilizacije, koristiti materijalna sredstva policije i sve ostalo. Bio je u Domu policije. Šta to znači? Znači, vi nemate pravo mobilizacije, nemate ništa, morate sami imati i materijalna sredstva i logistiku i zavoditi red, a s druge strane, postoje neki koji prave haos. Koji nisu pod vašom jurisdikcijom, jer policija nije bila u sastavu oružanih snaga. Oni čuvaju sistem, itd, itd... To su vrlo strašne stvari. Svaki dan se dešavao haos. Vi trebate znati da su u Sarajevu bila stalna dejstva. Ovdje ima 16 kasarni. Dalje, imali ste Nedžariće, imali ste Žuč, Vraca, Pofaliće, Vojničko polje, Stup... Jednostavno, grad je ispresjecan. Kad vas zovnu da dođete u Novi Grad, vi ne možete, jer morate proći pored kasarne 'Maršal Tito'. Možete proći noću - jedini sam ja po danu prelazio - zato što mitraljeska, snajperska vatra tuče cijelom dužinom 'Maršal Tito'. Ako živi dođete - dođete, tako da su to vrlo specifične stvari.
Da li je Vojna policija imala problema s jedinicama koje su se otele kontroli. Zašto se tolerisao Caco i sve što je on u ratu radio?
Vidite, Caco to nije radio dok je bila Vojna polcija. Caco to nije smio raditi. On je to počeo raditi kad sam ja smijenjen. Razumijete? Zato što onda jednostavno nije bilo onoga ko je mogao da privodi, da zavodi red, jer su oni nas na određeni način respektovali. Jer mi smo bili u stalnim borbama i imali smo iskusne ljude i patriote prave. Znači, ljude koji se ne boje smrti. Jer svaki put kad su nam tražili iz Glavnog štaba da Caco treba doći dati izjavu, zato što je uzeo auto ili nešto drugo, kad bismo mu taj poziv poslali - on bi uvijek došao... Kad smo mi otišli, tad je haos nastao. Jer ja sam otišao, zapravo su me smijenili, početkom februara 1993. godine. Glavna dešavanja i te negativnosti, koliko ja znam, dešavale su se poslije. Raspuštena je Vojna policija, a redovna policija je preuzela funkciju policije i onda se desilo to što se desilo.
Zanimljivo je da je i u policiji i vojsci u ratu bilo puno ljudi iz prijeratnog i poslijeratnog kriminalnog miljea? Vi ih smatrate herojima?
Stalno sam govorio da se mora definisati cilj za koji se borimo, odnosno da li je to država Bosna i Hercegovina. Ja sam se zalagao za državu BiH i ja sam pod tim motom išao kroz rat - zalagao sam se za zemlju u kojoj će svi građani imati ista prava. Tu je sve obuhvaćeno. Problem je što zvanična politika nikada nije htjela reći šta je cilj.
Morate znati da je to bilo vrijeme kada je zemlja došla u pitanje. Da je proglašeno ratno stanje, bila bi moguća redovna mobilizacija, jer vi u svakoj opštini imate kartoteku, i onda se preuzme oružje iz centralne odbrane i imate formacije koje mogu djelovati u jednom haosu. Godinama je to stvarano. Međutim, to se ništa nije htjelo uraditi. Nego imate situaciju da jednostavno kreće haos i da ste vi bili neophodni dobrovoljce staviti u funkciju odbrane. Jer mora se neko suprotstaviti niškim specijalcima. Oni idu u sigurnu smrt. Nemate oružja ni materijalnih sredstava, a trebate se sudariti prsa u prsa. Nije neka nagrada, ni beneficija. Ja govorim o periodu dok su bili u sklopu jedinice koju sam ja vodio. Ramiz Delalić Ćelo se kasnije priključio, a Ismet Bajramović Ćelo je bio od starta sa mnom. On je bio pozitivna ličnost tih godinu dana. Ja ne mogu sad da pričam o periodu poslije. Bili su u akcijama, na frontu. Ja mislim da su pomagali ljudima u smislu da su ih zbrinjavali. Pazite, mi smo vadili naftu sa pumpe, koja se nalazila na liniji razdvajanja. Oni su znali puzati po 400 metara kako bi izvadili naftu i kako bismo obezbijedili pedijatriju i bolnicu da bi mogli raditi agregati i da bi se mogle vršiti operacije. To je bilo strašno i ne može se reći da je to neko radio iz interesa. Tu su operisani svi građani, a ne može se vršiti operacija ako nema nafte. To je radila Vojna policija jer niko drugi nije smio prići tamo.
Spomenuli ste da je u Vojnoj policiji bilo 30 posto Srba i 17 posto Hrvata. General Armije RBiH Stjepan Šiber je nedavno za ** No links ** PORTAL govorio o islamizaciji Armije. Slažete li se s njim da se u jednom trenutku počela provoditi islamizacija Armije RBiH, pa i svih ostalih državnih struktura, kada su ljudi drugih nacionalnosti postali nepoželjni?
Gledajte, ja sam to javno govorio i možda je i to radilo protiv mene, ali nebitno. Stalno sam govorio da se mora definisati cilj za koji se borimo, odnosno da li je to država Bosna i Hercegovina. Ja sam se zalagao za državu BiH i ja sam pod tim motom išao kroz rat - zalagao sam se za zemlju u kojoj će svi građani imati ista prava. Tu je sve obuhvaćeno. Problem je što zvanična politika nikada nije htjela reći šta je cilj. Ja sam to govorio na televiziji, ne znajući da to možda neko prati. Govorio sam: 'Mi se borimo za BiH, građansku državu. Svaka druga opcija - mi je ne podržavamo.' Ja sam to javno govorio.
Ali to je očigledno nekome zasmetalo...
Vjerovatno. Ja to sad ne znam. Ja na to sad gledam iz ove perspektive, možda sam i ja malo preuranio, ali i sad bih opet to rekao bez obzira na posljedice. Jer samo na takav način se može napraviti normalna BiH. Svaka druga priča, neki skriveni ciljevi - a vidjeli smo kasnije da su se neke stvari poslije dešavale - po meni nisu pozitivne i nisu ono što je BiH.
Na neki način počelo je zatvaranje u jednonacionalno, što po meni nikako nije bio pravi odgovor. Kad sam stavio Zorana Petrovića za prvog komandanta - to je bio juli 1992. - nastao je haos. Ja ne znam šta se dešava. Meni su dolazili i govorili: 'Pa, on je Srbin'. A ja sam govorio: 'Neka je, pa zato sam ga i stavio'. On je moj prijatelj, koji je četiri puta ranjen. Ne može niko drugi biti osim njega dok sam ja živ.
O čemu tačno govorite?
Pa, recimo, govorim o onome što ste vi maloprije spomenuli. Da su počela odstranjivanja Srba, Hrvata... Na neki način počelo je zatvaranje u jednonacionalno, što po meni nikako nije bio pravi odgovor. Kad sam stavio Zorana Petrovića za prvog komandanta - to je bio juli 1992. - nastao je haos. Ja ne znam šta se dešava. Meni su dolazili i govorili: 'Pa, on je Srbin'. A ja sam govorio: 'Neka je, pa zato sam ga i stavio'. On je moj prijatelj koji je četiri puta ranjen. Ne može niko drugi biti osim njega dok sam ja živ.
Ko je to pokrenuo i zbog čega se odjednom počelo insistirati na jednonacionalnim strukturama i odstranjivanju nepoželjnih nebošnjaka?
To mi uopšte nije jasno. Ja sam često mislio da je to rađeno isključivo iz nekih materijalnih koristi. Jer vi ste imali situaciju da oni donesu kofere - ja sam to kasnije shvatio - pune para. Što će nama 100-200 nekih ljudi iz arapskih zemalja, kad mi imamo 200.000 vojnika?! Što će nama tih 200 ljudi u Zenici?! Šta ćete vi u Zenici? Ko ratuje u Zenici? U Zenici rade svi semafori, djeca redovno idu u obdaništa i kako vi možete biti van sistema komandovanja. Kome vi polažete račune? Ja se s tim nisam susretao u Sarajevu, ali pričam o onome što sam čuo preko medija i od ljudi, ali meni je to nelogično, pravo da vam kažem.
Smatrate li da je za dolazak mudžahedina najviše bio odgovoran Alija Izetbegović?
Pa sigurno da je njegova odgovornost bila daleko najveća, jer on je bio predsjednik Predsjedništva. Sigurno da se to nije moglo dogoditi bez političke odluke, bar po mom mišljenju. Ja mislim da je to bilo pogrešno i da to jednostavno nije išlo u onom pravcu kako smo mi u startu mislili i htjeli, i postavili na koji način da se vodi odbrana države BiH.
Kako biste ocijenili sveukupnu ulogu Alije Izetbegovića u odbrani i stvaranju postratne BiH?
On je napravio nekoliko pogrešaka zbog kojih mislim da će u historiji njegova uloga biti negativna, zato što cijena koju je platio bosanski narod, situacija u kojoj se nalazi danas BiH, uopšte nije trebala biti ovakva. Na neki način, donošenje pogrešnih odluka rezultiralo je i ovim što sada imamo, a imamo destrukciju u državi i preko 150.000 mrtvih. Jer, pazite, nismo mi Kina da imamo više od milijardu ljudi. Mislim da je moglo biti puno bolje, samo da su se neke stvari pravilnije postavile. Moglo se sve puno bolje napraviti, sa puno manje žrtava, i da rat kraće traje ili da ga uopšte ne bude.
ne mislim da je taj dan toliko sudbonosan kao sto mu se pridaje. da, par stvari se sastavilo i desavalo odjednom. mozda ga dogadjaji sa alijetinom jos vise uvelicavaju. ustvari to je sudbonosnije u negativnom smislu za nas nego sto su same borbe u gradu. tu je kos ili ko vec odigrao odlicnu ulogu da blesavog matorca ko na tanjiru dobiju. bolje da je u beograd sletio.
ne mislim da je srbovojska krenula u zauzimanje predsjednistva sa dva picgauera i autom hitne pomoci, da bi tek kasnije poslali oklop. vjerovatno su krenuli prema domu jna da pomognu svojima tamo i nek su zaustavljeni. i previse su bili slobodni da hodaju i vozaju se pa malte ne sve do tog dana iako ja ne znam koji su jos dokazi trebali da se vidi ko su i sta su jos od marta pa ako cemo jos dalje i od 91.
I te kako bitan datum za grad Sarajevo i Republiku Bosnu i Hercegovinu. Otmica predsjednika međunarodno priznate države od strane zločinačke JNA je klasičan primjer terorizma tog vremena. Pokušaj zauzimanja ključne državne institucije i instaliranje marionetskog režima u RBiH je spriječen otporom branilaca, pa tako i presijecanje njene prijestolnice Sarajeva. Vječni rahmet za Džanića (Dom JNA) i Sarajlića (Skenderija).
Nađoh ovaj tekst jučer na netu a odnosi se na događaje tog maja 1992.godine na Skenderiji. http://www.frontal.ba/novost/87695/-u-paklu-skenderije
Izuzmemo li ove elemente oko ranjavanja, ko je koliko gelera i na koja mjesta primio a ostao živ, u tekstu postoji par interesantnih detalja za koje bih zamolio da mi ih neko pojasni.
Naime, čitajući jučer i na našim portalima, stekao sam dojam da Šuputovi, borbe kod Doma JNA, događaji na Skenderiji i tenkovi iz Lukavice nisu bili u kordinaciji, već da su napadali stihijski.
Stekao sam neki dojam da su za Sarajevo (bez ikakve želje da umanjim značaj 2.maja) mnogo, mnogo važnija Pofalićka bitka i svaka borba na Žuči.
Dakle, volio bih da mi neko objasni tih par detalja a koje sam gore napisao da me bune od 2.maja.
karanana wrote:sta napisati sto vec nije napisano?
ne mislim da je taj dan toliko sudbonosan kao sto mu se pridaje. da, par stvari se sastavilo i desavalo odjednom. mozda ga dogadjaji sa alijetinom jos vise uvelicavaju. ustvari to je sudbonosnije u negativnom smislu za nas nego sto su same borbe u gradu. tu je kos ili ko vec odigrao odlicnu ulogu da blesavog matorca ko na tanjiru dobiju. bolje da je u beograd sletio.
ne mislim da je srbovojska krenula u zauzimanje predsjednistva sa dva picgauera i autom hitne pomoci, da bi tek kasnije poslali oklop. vjerovatno su krenuli prema domu jna da pomognu svojima tamo i nek su zaustavljeni. i previse su bili slobodni da hodaju i vozaju se pa malte ne sve do tog dana iako ja ne znam koji su jos dokazi trebali da se vidi ko su i sta su jos od marta pa ako cemo jos dalje i od 91.
Max Bunker wrote:Nađoh ovaj tekst jučer na netu a odnosi se na događaje tog maja 1992.godine na Skenderiji. http://www.frontal.ba/novost/87695/-u-paklu-skenderije
Izuzmemo li ove elemente oko ranjavanja, ko je koliko gelera i na koja mjesta primio a ostao živ, u tekstu postoji par interesantnih detalja za koje bih zamolio da mi ih neko pojasni.
Naime, čitajući jučer i na našim portalima, stekao sam dojam da Šuputovi, borbe kod Doma JNA, događaji na Skenderiji i tenkovi iz Lukavice nisu bili u kordinaciji, već da su napadali stihijski.
Stekao sam neki dojam da su za Sarajevo (bez ikakve želje da umanjim značaj 2.maja) mnogo, mnogo važnija Pofalićka bitka i svaka borba na Žuči.
Dakle, volio bih da mi neko objasni tih par detalja a koje sam gore napisao da me bune od 2.maja.
'' Kamion Jugoslovenske narodne armije – Vojske Jugoslavije stajao je ispred Doma JNA. Vojnici i starješine su iznosili muzičke instrumente i ostali inventar iz Doma. Građani Sarajeva su nijemo posmatrali iznošenje stvari za koje su oni izdvajali sredstva, oduzeta od njihovih ličnih primanja. Željno su iščekivali njihov konačni odlazak. Zbog svoje pristrasnosti, kao jednonacionalna vojska, postali su nepoželjni u gradu u kojem je svaki vojnik Jugoslavije želio da dođe na odsluženje svog vojnog roka. Danima niko nije mogao proći ispred Komande Druge sarajevske oblasti, ulicom prema Bistriku i Parkom cara Dušana od snajpera koju su pucali na sve živo što se kretalo, ubijajući i ranjavajući građane Sarajeva. Slično je bilo i sa drugim objektima u kojima su bili pripadnici nekad voljene Jugoslovenske narodne armije: Vojna bolnica na Marindvoru, kasarna „Maršal Tito“, „Viktor Bubanj“, Halilovići, Nedžarići... Sijući smrt, teror nad nedužnim prolaznicima, sa ciljem zamiranja svih životnih aktivnosti. Potrebu građana nisu mogli prekinuti i spriječiti obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Mnogi su redovno dolazili na svoja radna mjesta u preduzećima, iako posla nisu imali.
Susret dvojice samoproglašenih komandanata, sa ove strane oštrog momka i bildera, komandujući momcima iz dva automobila, uživajući veliku podršku građana koji su u njima vidjeli svoje spasioce. Ohrabreni tom podrškom, uživali su u svom zanosu prvoboraca. Utjecati će na početak rata u Bosni i Hercegovini. Promijeniti će sudbinu grada, ispisati novu stranicu istorije, u objektu sagrađenom na groblju sa namjenom da tu bude oficirski kazino.
Gledajući kako pripadnici JNA iznose inventar, na prijedlog jednog od boraca: ''Hajmo pogledati mogu li to brže tovariti?'', komandanti su stali jedan ispred drugog, opterećeni pogledima i prisustvom drugih građana, nisu mogli izbjeći niti odložiti, a kamoli odustati od prijedloga. Ne daj Bože da netko kaže da su se prepali, da nisu imali hrabrosti i odlučnosti prići i pogledati šta to oni rade. Uputili su se prema Domu. Na ulaznim vratima nije bilo straže. Čim su ušli u mali hol, kad su ih vojnici vidjeli, vrisnuše i pobjegoše na sprat. Potpukovnik Božinovski pokuša naći pištolj za pojasom, ne uspijevajući da vješto otkopča futrolu pištolja. Jedva izvadivši pištolj, uperio ga je i počeo da puca po nepoželjnim gostima. Metak pogodi Asafa, Asaf uzvrati, pogodi potpukovnika Božinovskog. Bilder u izuzetnoj fizičkoj spremi brzo je pobjegao kroz vrata odakle je i došao, dok je drugi spas pronašao kroz portirnicu iskakanjem kroz prozor. Vrata Doma vojnici su zatvorili i zabarikadirali se, tražeći pomoć od nadređenih koji su udaljeni od njih stotinjak metara vazdušne linije. Komanda Druge sarajevske oblasti naredila je da im se pomoć uputi iz Vojne bolnice sanitetskim vojnim vozilima u kojima su se krili elitni diverzanti Jugoslovenske narodne armije, takozvani Niški specijalci. Sa Bjelava, iz hidrometeorološke stanice koja je pretvorena u glavnu bazu pokretača otpora grada Sarajeva nazvanu Slastičarna, od Doktora smo dobili obavijest da je zaustavljena kolona vozila Jugoslovenske narodne armije na Skenderiji, naredio je da odemo na mjesto događaja i pogledamo o čemu se radi. Tadašnje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine dalo je naredbu da se nijedna kolona vozila Jugoslovenske narodne armije ne smije kretati bez pratnje policije, koja nije bila poštovana od strane Jugoslovenske narodne armije koja se transporterima nesmetano svakodnevno kretala od Grbavice do Komande Druge sarajevske oblasti.
Sa dva vozila smo krenuli, bijelim Golfom II i džipom Puch-om kojeg je Refa otuđio ispred regionalnog štaba TO RBiH. Vozilo je pripadalo ministru odbrane. Odmah tu večer prefarbano u crveno, sa našom farbom za stotinu njemačkih maraka. U garaži komšije Salka, mi ga od milja zvali Nobelovac. Stalno radio u garaži na novim inovacijama koje će promijeniti svijet, ali nikad nisu bile predstavljene javnosti. Sutradan ujutro pozvao nas je ministar da nas zamoli da mu pronađemo ukradeno vozilo. Obećali smo da ćemo se potruditi da što prije vozilo pronađemo i vratimo. ''Ja levata, majko mila'', čuo se Refin glas dok smo silazili niz stepenice Predsjedništva RBiH.
Iz pravca Marindvora krenuli smo prema Skenderiji. Kod zgrade Elektrodistribucije „Valter Perić“ iznad džipa je prošišala ispaljena zolja. Kenan je zaustavio auto i brzo smo istrčali, zaklon našli iza dva stuba ispod zgrade „Valter Perić“. Ismet je prvi pretrčao ulicu na suprotnu stranu, za njim sam ja, ostāli su ostali, krijući se iza dva stuba ozidana od cigle. Samo što sam pretrčao, druga zolja ispaljena iz kolone vozila Jugoslovenske narodne armije, zaustavljena ispred tramvajske stanice Skenderija, pogodila je malog Džemicu u glavu, ranjavajući ostale koji nisu uspjeli ispaliti niti jedan metak. Pogocima iz ose likvidirana je kolona JNA. Plamen od vozila i oružja koje se u njima nalazilo proširio se na tramvaj, stvarajući gusti dim koji je prekrio centar grada.
Sjeo sam u džip Puch da pomognem ranjenima. Dok sam se okretao Bato se stvorio, otvorio zadnja vrata i sjeo. Nisam vidio ogradu ispred zgrade „Valter Perić“ u koju sam udario. Batina noga visila je iz vozila: prignječio sam mu je i slomio. Odmah sam ga odvezao u bolnicu Koševo. Pred bolnicom sam zatekao puno Jukinih vukova. Čuvali su bolnicu. Njihov komandant Jusuf Prazina Juka opet je ranjen. Ovaj put metak PAM-a pogodio ga je u nogu kod Alipašine džamije. Medicinsko osoblje Traume bolnice Koševo preuzelo je ranjenog Batu. Na izlaznim vratima vidio sam Adnana i Božu, zamjenika Juke. Zatražio sam da mi posude municiju: ''Duplo ću vam vratiti, ne mogu da idem u bazu, moram se vratiti na Skenderiju po Ćelu Ismeta, ostao sam bez municije'', zamolio sam. ''Ne može'', reče Božo. Još se nešto spremao da kaže, a ja sam mu svom snagom šamar opalio i iz puške uzeo tri svezana okvira. Adnan je stajao po strani, nije ništa rekao niti poduzeo. Sjeo sam u džip i spustio se do Doma zdravlja Vrazova.
Zaustavio sam džip. Nisam mogao da vjerujem svojim očima, kapetan Jugoslovenske narodne armije zarobio je Ćelu Ismeta. Kapetan je, čim je zaustavljena kolona, uskočio u tramvaj, a zatim se spustio do korita Miljacke, prošao ispod mosta Skenderija i došao Ćeli iza leđa kod zgrade „Valtera Perića“. Razoružao ga, uzevši mu pištolj veliki kolt Smith&Wesson model 686, uzeo njegovu crvenu beretku, sa podignutim rukama tražio da ga odvede do Vojne bolnice. Ćelo je krenuo u pravcu prema Refi, a kad je došao na pet metara od njega bacio se u stranu. Refa je ispucao kratki rafal u kapetana, pogodivši ga u zaštitni pancir. Kapetan je pao na zemlju. Ismet Ćelo mu je oteo pištolj i pucao u usta. Ne znam kako, da li se zrno metka odbilo od lobanju, ali jedno je oko iskočilo metar uvis. Uzeli smo njegovo naoružanje i skinuli zaštitni prsluk kojeg sam dugo prao i koristio čitav rat.
Komanda Druge sarajevske oblasti optužila je pripadnike TO i MUP RBiH za napad. JNA tražila od načelnika MUP-a Centar, Ružde Kuhinje, pratnju za kolonu svojih vozila od Vojne bolnice do Doma JNA. Traženu pratnju nisu dobili i odlučili su se sami uputiti.
To nije spriječilo drugu grupu Specijalne jedinice JNA – Vojsku Jugoslavije, zajedno sa uposlenicima Pošte, da izvedu diverziju u Glavnoj pošti na Obali. Nakon avionskog granatiranja televizijskog predajnika na Humu, sa ciljem prekida radijskog i televizijskog signala radi sprečavanja slanja informacija o dešavanju u gradu i državi u svijet, zauzimanja aerodroma radi kontrolisanja avionskog saobraćaja, sljedeći najznačajni vojni cilj - totalni prekid komunikacijskih sistema.
Pokret otpora se već odavno koristio kratkotalasnim sistemom Hidrometeorološkog zavoda, obuhvatajući cijelu Bosnu i Hercegovinu kao i sistem veze sarajevskih taksista. Ta veza imala je veliki značaj u odbrani grada i države.
Treća grupa specijalaca krenula je prema zgradi republičkog MUP-a i sjedištu Državne bezbjednosti. Branioci nisu dozvolili da zakorače u Titovu ulicu. Specijalci su uletjeli u stambenu zgradu, uzevši civile za taoce. Branioci Topa, Žano, Jež, Paco, Dževad i drugi su ih opkolili i nakon dvadeset sati prisilili na predaju.
Prilikom saslušanja izjavili su da nisu krenuli da napadnu i zauzmu zgradu Državne bezbjednosti i MUP-a, već da su krenuli po generala Kukanjca koji se nalazio u stanu svoje prijateljice.
Transporter JNA – Vojske Jugoslavije dolazi do mosta Skenderija, iz njega izlaze vojnici, a transporter nastavi vožnju do kasarne „Maršal Tito“. Na Vrbanja mostu pripadnici Specijalne jedinice MUP-a RBiH uništavaju tenk. Kod Jevreskog groblja na tranzitnoj ulici branioci su koktelima zapalili tenk. Pripremljeni tenkovi JNA na Vracama nisu se smjeli spustiti i krenuti prema centru Sarajeva. Žalosni pozivi u pomoć vojnika i starješina JNA iz centra Sarajeva ulili su im strah i ubili želju za osvajanjem Sarajeva. Nakon toga počinje bezumno granatiranje Sarajeva.....dio iz Ratnog dnevnika - Priče o raji i papcima ---- Imer Pezo
Srpska taktika je bila:" pucat ćemo iz pištolja, pušaka, mitraljeza i zolja dok imamo municije, a ako nam nestane onda ćemo povikati: predajemo se!!!! “
Ako ne prihvate predaju tvrdit ćemo da su napravili ratni zločin!!!!
Max Bunker wrote:Nađoh ovaj tekst jučer na netu a odnosi se na događaje tog maja 1992.godine na Skenderiji. http://www.frontal.ba/novost/87695/-u-paklu-skenderije
Izuzmemo li ove elemente oko ranjavanja, ko je koliko gelera i na koja mjesta primio a ostao živ, u tekstu postoji par interesantnih detalja za koje bih zamolio da mi ih neko pojasni.
Naime, čitajući jučer i na našim portalima, stekao sam dojam da Šuputovi, borbe kod Doma JNA, događaji na Skenderiji i tenkovi iz Lukavice nisu bili u kordinaciji, već da su napadali stihijski.
Stekao sam neki dojam da su za Sarajevo (bez ikakve želje da umanjim značaj 2.maja) mnogo, mnogo važnija Pofalićka bitka i svaka borba na Žuči.
Dakle, volio bih da mi neko objasni tih par detalja a koje sam gore napisao da me bune od 2.maja.
Haj epovi I junacki spjevovi na stranu Ali ko se uspije sakriti ispod tramvaja .... Pa jel stihoklepac ikad vidio tramvaj. Kaza I osta ziv da je njegova cetiri vozila cekalo dvije hiljade naoruzanih boraca. Jebote na svakom prozoru puska I snajper. Ose I rb isphcavali kako smo htjeli. Pokusali. Popusili I haj zdravo.
Jbg ko ne razimije srpsku istoriju ne moze razumjeti Sta je bilo to 2. I 3. maja
karanana wrote:sta napisati sto vec nije napisano?
ne mislim da je taj dan toliko sudbonosan kao sto mu se pridaje. da, par stvari se sastavilo i desavalo odjednom. mozda ga dogadjaji sa alijetinom jos vise uvelicavaju. ustvari to je sudbonosnije u negativnom smislu za nas nego sto su same borbe u gradu. tu je kos ili ko vec odigrao odlicnu ulogu da blesavog matorca ko na tanjiru dobiju. bolje da je u beograd sletio. ne mislim da je srbovojska krenula u zauzimanje predsjednistva sa dva picgauera i autom hitne pomoci, da bi tek kasnije poslali oklop. vjerovatno su krenuli prema domu jna da pomognu svojima tamo i nek su zaustavljeni. i previse su bili slobodni da hodaju i vozaju se pa malte ne sve do tog dana iako ja ne znam koji su jos dokazi trebali da se vidi ko su i sta su jos od marta pa ako cemo jos dalje i od 91.
Meni je ovo vazda (čak i kad sam mali bio) bilo teško progutati... Pa od kakvog je značaja zgrada predsjedništva, pogotovo ako već imaju Aliju... Šta, to je trebalo biti ko na igrici ili filmu - zauzmeš glavnu zgradu i automatski se svi branioci grada i države predaju? Ili ako već uzmemo da zgrada predsjedništva zaista jeste bila toliko ključna, kakva je logika da je pokušaš zauzeti sa par ratnih vozila?
A svake godine, što ga češće ponavljaju, ovo mi sve više izgleda kao jedan veliki mit...
Međutim, ima ljudi koji se bolje razumiju, pa ako ko može da objasni... Na čemu se bazira zaključak da se radilo o pokušaju zauzimanja predsjedništva? Jel samo na osnovu mjesta gdje se bitka odvijala ili ima još neki dokaz ili argument?
Kontra pitanje. Kakav bi efekat bio, da je u vrijeme kada si imao jedan tv kanal, bez interneta i portala i vijesti iz minute u minutu, iz predsjedništva se javio npr. kukanjac i rekao: narode Bosne i Hercegovine, vojska je obezbedila predsjedništvo Bosne i Hercegovine, "kriminalac" Izetbegović je uhapšen, raspušteno je "izdajničko" predsjedništvo. Ostanite mirni i kod kuća, ne pružajte otpor, biće sve u redu."?!?
I tako do trenutka dok ne instaliraju svoje pijune.
Ne zaboraviti da su se već desili Zvornik, Bijeljina i Prijedor, Brčko, čini mi se.
Planovi za" parcelisanje" glavnog grada su postojali. Dio je propao jer su na njihovo iznenađenje lokalne patriote blokirale određene snage na lokacijama od kuda su trebali krenuti u realizaciju plana. Kako im nije uspjela zamisao krenuli su u sporadične akcije. Otkud niški specijalci u domu armije i oko pozorišta? Ko je zapalio centralu i poštu, otkud niški specijalci u sanitetskim vozilima? Otkud se stvaraju tenkovi na skenderiji? Otkud pokušaj proboja na Pofalićima, spajanja sa kasarnom MT i dalje preko Miljacke sa Grbavicom, otkud brdo Mojmilo, otkud raketiranje Huma? Dakle, cilj je bio isparcelisati Sarajevo, zauzeti i udariti na predsjedništvo kao glavu i tako obezglaviti otpor, ne u komandnom smislu, više u smislu predstavljanja Bosne i Hercegovine prema svijetu, jer kad nemaš tu instituciju, nemaš ni glas i niko ne zna šta se dešava dok se ne završi posao.
Problem je za njih nastao kada su vidjeli spržena tijela svojih vojnika, svojih transportera i tenkova. Stisla se jajca i tada su vidjeli da neće ići lako i kako su zamislili.
Imaš komandu na Bistriku, imaš vojsku u Domu Armije, imaš kasarnu MT u centru, vojska u Vojnoj bolnici, kasarne Viktor bubanj, Rajlovac, Pazarić, Lukavicu, aerodrom, pale, radare i utvrđenja na Jahorini, utvrdio si se pod objašnjenjem da su vojne vježbe u pitanju na Igmanu, Bjelašnici, Trebeviću. Držiš sve magacine, izuzeo si većinu naoružanja TO, imaš toliko 5. kolone instalirane po svim institucijama i firmama, i opet napraviš govno!!!! toliko o srpskoj vojnoj sposobnosti.
I nije više ni bitno šta je bilo, bitno je da četnici više nikad neće biti u tako dobroj prilici da ponove sličnu vratolomiju kao što su imali priliku tada!!!
karanana wrote:sta napisati sto vec nije napisano?
ne mislim da je taj dan toliko sudbonosan kao sto mu se pridaje. da, par stvari se sastavilo i desavalo odjednom. mozda ga dogadjaji sa alijetinom jos vise uvelicavaju. ustvari to je sudbonosnije u negativnom smislu za nas nego sto su same borbe u gradu. tu je kos ili ko vec odigrao odlicnu ulogu da blesavog matorca ko na tanjiru dobiju. bolje da je u beograd sletio. ne mislim da je srbovojska krenula u zauzimanje predsjednistva sa dva picgauera i autom hitne pomoci, da bi tek kasnije poslali oklop. vjerovatno su krenuli prema domu jna da pomognu svojima tamo i nek su zaustavljeni. i previse su bili slobodni da hodaju i vozaju se pa malte ne sve do tog dana iako ja ne znam koji su jos dokazi trebali da se vidi ko su i sta su jos od marta pa ako cemo jos dalje i od 91.
Meni je ovo vazda (čak i kad sam mali bio) bilo teško progutati... Pa od kakvog je značaja zgrada predsjedništva, pogotovo ako već imaju Aliju... Šta, to je trebalo biti ko na igrici ili filmu - zauzmeš glavnu zgradu i automatski se svi branioci grada i države predaju? Ili ako već uzmemo da zgrada predsjedništva zaista jeste bila toliko ključna, kakva je logika da je pokušaš zauzeti sa par ratnih vozila?
A svake godine, što ga češće ponavljaju, ovo mi sve više izgleda kao jedan veliki mit...
Međutim, ima ljudi koji se bolje razumiju, pa ako ko može da objasni... Na čemu se bazira zaključak da se radilo o pokušaju zauzimanja predsjedništva? Jel samo na osnovu mjesta gdje se bitka odvijala ili ima još neki dokaz ili argument?
Zasto su bili potrebni "branioci grada i države" ako su agresori isli samo sa 3 vozila? Sta se desavalo prije Sarajevo u BiH pogotovo u istocnoj BiH? Da skratim jedini nacin informisanja je bio TV i radio upadnes u predsjednistvo pobijes ostatak clanova stavi svoga tj osudjenog ratnog zlocinca Abdica i deri propagandu. Par titini slika i koju zastavu i to je to.
Da ne bih bio pogrešno shvaćen, ko što je već krenulo u tom pravcu... Ja ne tvrdim da nisu postojali planovi, a pogotovo namjera za napad na grad... Isti je bio samo pitanje pogodnog trenutka...
Ja samo tvrdim da je priča o pokušaju zauzimanja zgrade predsjedništva 2. maja 1992. godine izuzetno neuvjerljiva... Ja mislim da ona dva pincgauera i vozilo hitne pomoći to nisu pokušavali da urade... Jer ako to zaista jeste bio plan, pa dijete od četiri godine bi ga bolje zamislilo...
karanana wrote:sta napisati sto vec nije napisano?
ne mislim da je taj dan toliko sudbonosan kao sto mu se pridaje. da, par stvari se sastavilo i desavalo odjednom. mozda ga dogadjaji sa alijetinom jos vise uvelicavaju. ustvari to je sudbonosnije u negativnom smislu za nas nego sto su same borbe u gradu. tu je kos ili ko vec odigrao odlicnu ulogu da blesavog matorca ko na tanjiru dobiju. bolje da je u beograd sletio. ne mislim da je srbovojska krenula u zauzimanje predsjednistva sa dva picgauera i autom hitne pomoci, da bi tek kasnije poslali oklop. vjerovatno su krenuli prema domu jna da pomognu svojima tamo i nek su zaustavljeni. i previse su bili slobodni da hodaju i vozaju se pa malte ne sve do tog dana iako ja ne znam koji su jos dokazi trebali da se vidi ko su i sta su jos od marta pa ako cemo jos dalje i od 91.
Meni je ovo vazda (čak i kad sam mali bio) bilo teško progutati... Pa od kakvog je značaja zgrada predsjedništva, pogotovo ako već imaju Aliju... Šta, to je trebalo biti ko na igrici ili filmu - zauzmeš glavnu zgradu i automatski se svi branioci grada i države predaju? Ili ako već uzmemo da zgrada predsjedništva zaista jeste bila toliko ključna, kakva je logika da je pokušaš zauzeti sa par ratnih vozila?
A svake godine, što ga češće ponavljaju, ovo mi sve više izgleda kao jedan veliki mit...
Međutim, ima ljudi koji se bolje razumiju, pa ako ko može da objasni... Na čemu se bazira zaključak da se radilo o pokušaju zauzimanja predsjedništva? Jel samo na osnovu mjesta gdje se bitka odvijala ili ima još neki dokaz ili argument?
cyprus wrote:Da ne bih bio pogrešno shvaćen, ko što je već krenulo u tom pravcu... Ja ne tvrdim da nisu postojali planovi za napad na grad... Isti je bio samo pitanje pogodnog trenutka...
Ja samo tvrdim da je priča o pokušaju zauzimanja zgrade predsjedništva 2. maja 1992. godine izuzetno neuvjerljiva... Ja mislim da ona dva pincgauera i vozilo hitne pomoći to nisu pokušavali da urade... Jer ako to zaista jeste bio plan, pa dijete od četiri godine bi ga bolje zamislilo...
Možeš li mi ti, ili neki drugi stručnjak, pojasniti koji bi to drugi legitimniji cilj, pored predsjedništva, bio za zauzimanje jedne države? Možda neka cvjećara ili slastičarna. ..
cyprus wrote:Da ne bih bio pogrešno shvaćen, ko što je već krenulo u tom pravcu... Ja ne tvrdim da nisu postojali planovi za napad na grad... Isti je bio samo pitanje pogodnog trenutka...
Ja samo tvrdim da je priča o pokušaju zauzimanja zgrade predsjedništva 2. maja 1992. godine izuzetno neuvjerljiva... Ja mislim da ona dva pincgauera i vozilo hitne pomoći to nisu pokušavali da urade... Jer ako to zaista jeste bio plan, pa dijete od četiri godine bi ga bolje zamislilo...
Možeš li mi ti, ili neki drugi stručnjak, pojasniti koji bi to drugi legitimniji cilj, pored predsjedništva, bio za zauzimanje jedne države? Možda neka cvjećara ili slastičarna. ..
nigdje ni slova o lidiji šentjurc
