eyesburn wrote:anjusha wrote:MIslim da smo svi mi u nekom periodu u zivotu "spasili" vezu bez razmisljanja o tome da smo to upravo uradili u tom momentu. Kako? Pa jednostavno- naidje neki problem, javi se neko nezadovoljstvo, usunja se neki crv sumnje ili sl i umjesto da panicimo, dizemo halabuku, vristimo i prekidamo- sjednemo i razgovaramo sa partnerom. Kazemo sta nam smeta, kazemo svoje glediste toga, zatrazimo neko konkretno rjesenje. I situacija se stvarno i rijesi!
Da li na to gledamo kao "spasavanje" u tom trenutku? Cesto ne. Cesto to smatramo samo kao jedan problem koji rijesimo razgovorom.
A kada dodje do prekida- obicno je tu neki razlog koji sprjecava svaku mogucnost nekog spasavanja. Tu je obicno onda u pitanju toliko veliko hladjenje, ili takva nekompatibilnost partnera, karakterno neslaganje, prevara ili sl. da zapravo stvarno ne vrijedi pretjerano ni pokusavati. Jer kao sto su mnogi vec na ovoj temi rekli- da bi se nesto spasilo- treba dvoje. Kao i za svaki drugi tango....
okej, konačno neko ko zaista i piše nešto što ima veze s temom.
šta uradiš u situaciji koja se odnosi na prvi dio posta, a druga strana izbjegava priču ili se pravi da je sve ok, da nije ništa? lansiraš odjeb ili siliš razgovor?
Pa iskreno, neko mora da bude bas djon obraz da ako mu partner pridje i kaze nesto u smislu: "ok, meni se to i to ne dopada, ne cini me sretnom/sretnim, naprotiv, trebamo to rijesiti" i jos pogotovo ako pridje sa nekim realnim rjesenjem, tj. vec mozda smisljenim, razradjenim nacinom sta se to treba uraditi da se situacija rijesi- da odbije bilo kakav razgovor.
Razumijem da postoje ljudi koji jedonstavno nece da vide problem, ali ako je partnerima stalo jedno do drugog, niko nece ostati hladnokrvan na: vrijedja me to, cini me nezadovoljnim i sl. Cesto se mora naglasiti sta je i dobro u vezi, da partner ne bi pomislio da nista ne valja i da se on/ona ne nadje ugrozenim, ali isto tako i navesti razloge, ali bas objektivne razloge i situacije koje ne stimaju.
Ako partner nece da razgovara, onda je nekad i monolog ok. Cisto da se neke stvari iznesu na vidjelo. Neki ljudi jednostavno pale na guranje... Pa navesti jednom, pa pokusati drugi put pa treci. Nekada partner nece nista ni reci u tom momentu, ali ce se osjetiti ubrzo da se situacija mijenja i da je "cuo" to sto je bilo potrebno.
I jos sto je najvaznije od svega- prici problemu ozbiljno i smireno. Vristanje, galama i ljutnja jos nikog nije dovela nigdje. Histeriju niko ne moze da podnese. Samo smiren ton, cinjenice, opis situacije, i cesto pali recenica: "A kako bi se ti osjecao/la da si na mom mjestu?" zajedno sa konkretnim prijedlogom rjesavanja situacije: "Ako nam se ovo ponovo desi, sta mislis da uradimo to to i to!"
Jer cesto nesto nije ogroman problem kad se prvi put desi. Gadno je kada pocne da se ponavlja! I stoga treba reagovati uvijek na prvu, ne dopustiti da to nesto postane ponasanje koje se redovno ponavlja tj pattern.
To je obicno palilo kod mene. Ali opet... ne mora znaciti da ce za svakoga!
Ukoliko partner ostane gluh na svaki nacin (u razgovoru ili putem mijenjanja ponasanja) na razgovor, razloge i rjesenja - onda osoba treba zapravo da se upita 2 stvari: 1. moze li to da podnese od sada pa nadalje i u buduce i 2. vrijedi li ostati sa nekim ko na "to mi smeta, to me vrijedja, to mi se ne dopada i sl." ostaje gluh....