JEDNOM BAREM

[OneWhoKnows]

Pogled preko novina koje ne čitam. U mojoj je košulji. Nosi moj prsten. Diše moj vazduh. Pripada svemu što moje je. Pripada meni. Samo meni... Što dobro je.
Iftar kipi joj. Što nije dobro. Zbog čeg' neko drugi ruku bi joj prebio. I, što i sam uraditi bih mog'o. Samo da neko sam drugi. Samo da nisam jednako nesmotren...

Piše: ONEWHOKNOWS

***

U meni vriju i iz mene kipe sjećanja uzavrela brojna. Ništa posebno, ni sam ne znam otkud stvoriše se:
bezvezne slike mog uplakanog lica iz djetinjstva, prizori spremanja slatkog od dunja u kući u kojoj sam rodjen, jedne davne jeseni, kad' bio sam mlad, kad' bio sam živ, kad' život moj miris imao je, tijelo moje koje nosi Drina na putu do njene druge obale, prazan telećak, pomahnitala krava u štali, i suza moja zbog tuge njene, prvo auto obojeno drvenim bojicama, moje prvo slovo, jedno crveno biciklo, i dvije galame - jedna moja i jedna bratovljeva - sve bezvezno i bez smisla, iz raznih kutova moje načete pameti... sve i svašta i sve dok sudarili se nismo:

Babo? – pobacah sve slike iz ruku svojih. U tišini nevjerice slušah disanje svoje ubrzano.

Sine?, začuh glas, očinski zabrinut kao aprila jednog pokislog. Šta ćeš ovdje, sine moj?

Evo, ja... krenuo malo u prošlost... Razgledam, usput, slike... u galeriji života svog... Otkud' ti, Babo? Šta tražiš ovdje?, upitah radostan što odgovor jedan najzad dobit ću. Odgovor na barem jedno od milion i jednog pitanja.

Navratih malo. Stani, da babo te pogleda... Da vidim na koga ličiš... Pa, da... moje oči... moj osmjeh... moje ruke... Brinuo sam za tebe, sine... sve godine ove... Mnogo brinuo sam... Sjećam se da znao si pojest i više čokolade nego si smio..., pomilovao mi je obraz, budeći u meni krivicu i petogodišnjeg dječaka.

Dobro bit ću, babo... Ustvari – dobro sam. Shvatio sam da količina otrov je najjači. Čokoladu, danas, gotovo da i ne jedem... Šta cigarete? Cigarete nisu hrana... škoditi mi ne mogu!, branih se od prijekornog pogleda babinog.

Hmmh... kad' čujem kako gorostasno režeš istinu svojom visprenom jezičinom, ne preostaje mi ništa drugo već da priznam ti da si u pravu...

Da, moja visprena jezičina. Ljudi uživaju slušajuć me. Toliko, da – katkad – izgubim volju da progovorim...

Ne odustaj sine, babin... Savjetuj one oko sebe... savjetuj djecu svoju. Budi im želju za životom, vadi ih iz bezizlaznih situacija, tješi ih visprenošću svojom. Postavi ih na noge koje još uvijek slabašne su im...

Hoću, babo moj... Babo...

Reci, sine...

Znaš, babo... godine bez tebe i nisu Bog zna šta...

Pretjeruješ... Jer, pretjerivati znaš...

Da budem iskren, prošlost me je razočarala. Kome uopće palo je na pamet da i nju – takvu nikakvu - strpa mi u život?

Znaš, došao sam ti reći... pažljiv budi, sine... Ni u čemu ne pretjeruj. Ni tugovati, ni voljeti nemoj pretjerano. A, znam, imaš običaj taj... Poslije danima patiš. Zapustiš se zbog pretjerane tuge i ljubavi prema drugima... Nemoj, sine babin.

Ma, znaaam, babo... neću, obećavam! To ne brine me sad'... sad' kad' vratio si se...

...

Čekaj... stani... Kud' spremaš se? Pa, iftar samo što nije... Evo, sa'će Ona...

...

Da skupa, iftarimo... Jednom barem... molim te, babo... Jednom samo...

***

Hej! Čuješ li?... Gdje li si odlut'o? Ezan, eno, čuje se... Prepoznaješ li ti, ljubavi, ovo na meni? Kad' nosim prsten tvoj, mogu, vala, i košulju tvoju. Pa, jel? Sad' sve tvoje meni pripada. Samo meni... Što dobro je... Iftar, maaalkice pokipio je. Što nije dobro. Zbog čeg' neko drugi ruku bi mi prebio. I, što i ti uraditi bi mog'o. Samo da neko si drugi... Samo da baš tebe ne volim... Vidi, ko hurme ti nosi... sin tvoj... mali babo... e, pa, isti li ste, Bože dragi...

Iste oči... isti osmjeh... iste ruke... iste... iste... iste... Al' da znaš, babo, sin nije te sluš'o... danas pojeo je i više čokolade nego je smio...