FreedomUSA wrote:Towelie wrote:
Jeste, ali to je delom istina samo. Ti pises ovaj tekst i to se nalazi u okviru odredjenja, ali si ti isto tako mogao da ne napises nista, na osnovu slobodne volje koju imas. Da si tako uradio, to ne bi opet izaslo iz okvira odredbe jer je Bogu poznata buducnost i ima osobinu sveznanja.
Opet nebuloze. Ako ja ovo radim što sada radim, onda je to Božija volja da tako radim. Drugog izbora nemam, jer inače se nebi dogodilo. Zašto uporno ignorišeš citate iz Kurana i Hadisa koji jasno govore da je svaki korak "zapisan" i da se ništa, ni dobro ni loše, ne može desiti bez Božijeg odobrenja? Ni jedna NEVOLJA se nemože dogoditi bez Božijeg odobrenja. Ako je Bog odredio da ja nepišem ovaj tekst, onda ga nebi mogao ni pisati.
Ako Bog "zna" da ću ja sutra u 18:00 sati ići u apoteku, ja se mogu na glavu nasaditi da neodem, ali na kraju ću morati da odem, jer je Božije znanje, i istovremeno volja, da se to dogodi.
Kako ja mogu imati slobodnu volju ako piše da se apsolutno ništa nemože dogoditi ukoliko Bog to ne želi?
Musliman, a šire i Orijent, se, u stvari, u zapadnoj svijesti izjednačuje sa pristašom fatalizma. U neku ruku, ta rezignacija, tj. predanost Bogu Stvoritelju, Njegovoj volji i predodređenosti što se u njoj temelji, nije bez osnova. Ali mnogo toga prethodno treba odrediti i distingvirati, da bi ona mogla biti pravilno shvaćena i primjenjivana.
Prve indikacije arapskog fatalizma, što će nekim svojim elementima ući u prvotnu islamsku kulturu, nalaze se u predislamskoj poeziji, u kojoj dominiraju tri aspekta sudbine. Ona, na prvom mjestu, općenito izražava ideju predodređenog reda, zatim ideju dosuđenog koja se, zapravo, odnosi na smrt kao zajednički udes svih ljudi, te, napokon, Vrijeme u smislu Sudbine. Tri različita pjesnika dijele jednak osjećaj:
"kad sudbine je zadan čas,
ne pomaže ni dijete ni svojina", kaže jedan;
"smrtni čas je zadan zauvijek", piše drugi;
"strpljenje, zadano je samo pravično i razumno", poručuje treći.
Uz sudbinu (
qadar) se, prirodno, veže predodređenost (
al-miqdar), koja se, u biti, svodi na smrt, kraj kojem niko ne može izbjeći. U nekim tekstovima, smrt se ne shvaća kao neumoljivost što djeluje sama sobom, nego u funkciji odluke Sile što nije određena. Wellhausen misli da se odluka (
qada') koristi skraćeno, a da se zapravo odnosi na odluku Allaha (u predislamskom smislu ove riječi). Svi ovi pojmovi, općenito se smatra, pripadaju religioznoj sferi i imaju religiozno značenje. I sam
Qur'an to potvrđuje, jer se moć objave naziva
lejlet-ul kadr, "noć odluke". Sama predislamska poezija nije bila religiozno inspirirana i ovi pojmovi se koriste bez religiozne intencije. Sama činjenica da
Qur'an, koji odlučno negira tu poeziju, koristi svega tri izraza za problem sudbine (
hatm, qadar i qada') potvrđuje, po svojoj prilici, da su oni bili prihvatljivi za novi nauk, jer su, ranije, bili izrazi religioznog značenja.
Najčešće pojam sudbine je dodjela, udio, sreća (
maniyah), u smislu onoga što je čovjeku sudbina doznačila kao njegov životni dio. Mada ima tekstova koji izričito pominju Allaha (u predislamskom značenju) kao Dodjelitelja, ipak se taj viši dodjelitelj najčešće izražava neodređeno: "bilo je dodijeljeno", tj. dosuđeno.
"Znam da bijega nema od onoga što mi je dodijeljeno", kaže se u jednoj pjesmi. Ponegdje se pod tim podrazumijeva smrt i njena uloga u čovjekovu životu, a ponegdje se intendira i na jedno općenitije značenje. Ipak se na kraju, ovaj pojam ispunjava sa dva značenja: smrt pojedinca i Sudbina.
No ono što u Arapa najviše približava značenju sudbine, ipak su izrazi što znače vrijeme (
dahr, zaman), ono se, najčešće shvata u jednom elegično-pesimističkom smislu, kao protok koji se približava kraju, kao susret kojem je rastava neizbježni kraj. Odatle prirodno njegovo povezivanje sa smrću. Ono je vječito, neprolazno, isto:
"Zar je Vrijeme nešto drugo do danas, jučer i sutra ? Vrijeme tako ide i vraća nam se, i daje nam jednom noć, a jednom dan. Mi prolazimo, a vrijeme ne iščezava", izvještava se u jednoj pjesmi. Mnogi slični poetski izričaji imaju jedinstvenu poruku: kratak je ljudski život, a vječita je rijeka vremena.
U vezi s tim, u predislamskoj poeziji se daje i relacija između Allaha i Sudbine. Zna se za Allaha u predislamsko vrijeme Arabije: on je stari arapski uzvišeni bog. Poetski izrazi ukazuju na tri aspekta odnosa njega i sudbine: prvi, da je predislamski Allah, u neku ruku, bog sudbine, zatim da se, istina u malo slučajeva, smatra višim od sudbine i napokon, ponegdje, da se na njega gleda kao na istovjetno s njom.
Fatalizam, i to u elegijskoj formi, karakterističan je za predislamsku poeziju. Ali se čini da se ona, u tom svom pesimističkom raspoloženju, ne može smatrati potpunim ogledalom cjelokupnog života paganske Arabije. U njoj je izražena senzibilnost samo za jednu njegovu stranu, dok je ona druga, što ju Watt naziva "plemenskim humanizmom", a odnosi se na čovjekov zadatak da svojim zalaganjem postigne vrsnoću života i sebe, po strani. Zbog toga je fatalizam ovog razdoblja ograničen: on, prvenstveno, pogađa čovjekovo održanje, vrijeme njegova života, spol njegove djece i njegovu sreću i bijedu. Pa i u tako ograničenom obliku, on je djelovao i stvarao raspoloženje što će se, kasnije, prenijeti na Islam i utjecati na njegov mentalitet; naravno, uz sve promjene i novine, što ih on donosi arapskom svijetu i životu.
