Predstavljanje knjige "Srebrenica: od poricanja do priznanja":
Beograd, Paviljon Veljković, 23. jun 2005.
http://www.helsinki.org.yu/proj_srebrenica.php?lang=sr
[img]http://www.ex-yupress.com/feral/feral.gif[/img] wrote:JANJA BEČ NEUMANN, NESUĐENA NOBELOVKA, KOJA U DUBROVAČKOM INTERUNIVERZITETSKOM CENTRU VODI AKADEMSKI KURS POD NAZIVOM "RATNI ZLOČIN, GENOCID I SJEĆANJA: KORIJENI ZLA – ŽELIM RAZUMJETI"
OVDJE VLADA PSIHOLOGIJA PERIFERIJE
Luko BRAILO
30. svibnja, 2007.
Prostor bivše SFRJ je stoljećima bio na periferiji velikih carstava, otomanskog, austrougarskog, fašističkog, komunističkog i sada carstva EU-a, pa je formirana "psihologija periferije" kao psihologija potlačenih i uskraćenih ljudi. Ako si uvijek u tome, nemaš samopoštovanja, a kad toga nema, nemaš ni ljubavi za sebe. Ako nemaš samopoštovanja za sebe, nemaš ni za drugoga ni poštovanja ni ljubavi. To onda postaje vrlo pogodno tlo za manipulaciju koja je dovela do krvavih ratova i zvjerstava počinjenih u njima. To je moj glavni pristup: ako govorimo samo o prošlosti, a ne dajemo nikakvu viziju za budućnost, nećemo uspjeti
"Običavam reći da sam do rata bila normalna sociologinja koja se bavila industrijskim konfliktima i doktorirala na toj temi. U ratu i toj ogromnoj patnji nisam bila žrtva na način da je tko od mojih bližnjih stradao, da mi je srušena kuća... Ali s druge strane, toliko se toga događalo oko mene tako da sam iz profesionalnih, emotivnih, moralnih i empatijskih motiva reagirala na tuđu patnju. Da sam glazbenica nešto bih komponirala, da sam slikarica slikala bih. Ali kako imam privilegij dobrog obrazovanja osjećala sam i vlastitu i obavezu prema zajednici da znanstveno i ljudski reagiram na onoliku količinu zla i destrukcije kakva se dogodila na prostorima bivše Jugoslavije."
To su riječi prof. dr. Janje Beč Neumann koja u dubrovačkom Interuniverzitetskom centru (IUC) vodi akademski kurs, peti po redu, pod nazivom "Ratni zločin, genocid i sjećanja: Korijeni zla – želim razumjeti". Feralova sugovornica u sarajevskom Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije podučava studij ljudskih prava i demokracije u jugoistočnoj Evropi, predaje također u Bolonji, Dubrovniku, Hamburgu, Madridu, Beer Shevi, Montepellieru, Granadi, Buenos Airesu... Rodnu Vojvodinu napustila je početkom rata i kaže kako je ponosna što spada "među 200 tisuća vojvođanskih dezertera koji su otišli iz ratnog kaosa kako ne bi pucali po Dubrovniku, Sarajevu..."
Unuka je dvojice djedova koji su stradali u holokaustu, ali unatoč i tim traumatičnim obiteljskim iskustvima veli kako je odrastala u dobroti i da je njezini nikad "nisu učili da mrzi". Od 1992. godine istražuje i piše o tragičnim ratnim zbivanjima u BiH i genocidu u Srebrenici, od tada do danas izdala je sedam knjiga s tom tematikom, posljednja nosi naziv "Podnevna tama", a godine 2005. bila je kandidirana za Nobelovu nagradu.
- Peta je godina održavanja kursa o ratnim zločinima, genocidu i sjećanjima vezanih uz prostor bivše Jugoslavije. Primjetno je kako dio političke, znanstvene i šire javnosti u regiji smatra da oko tih zbivanja ne bi trebalo toliko inzistirati, dok drugi drže da je nužno raspravljati i podsjećati se tih vremena?
- Velika sam sljedbenica Ellija Wiesella, čovjeka iz škole holokausta koji kaže – ako zaboravimo žrtve, ubijamo ih drugi put. Ako žrtve postaju brojevi, uzimamo im identitet, a ako im oduzmemo identitet mi ih dehumaniziramo. Treba se, dakle, sjećati, ali pritom valja težiti ravnoteži. Ako samo govorimo o prošlosti to nije dobro, jer onda ne sagledavamo energiju i vrijeme potrebno za budućnost. Ako uopće ne govorimo o prošlosti, kao što se na ovim prostorima radi posljednjih 500 godina, tada se samo potiskuju i slažu traume na traumu.
Bolne teme
- Zašto je tome tako?
- Vidite, prostor bivše SFRJ je stoljećima bio na periferiji velikih carstava, otomanskog, austrougarskog, fašističkog, komunističkog i sada carstva EU-a, pa je formirana "psihologija periferije" kao psihologija potlačenih i uskraćenih ljudi. Ako si uvijek u tome, nemaš samopoštovanja, a kad toga nema, nemaš ni ljubavi za sebe. Ako nemaš samopoštovanja za sebe, nemaš ni za drugoga ni poštovanja ni ljubavi. To onda postaje vrlo pogodno tlo za manipulaciju koja je dovela do krvavih ratova i zvjerstava počinjenih u njima. To je, dakle, moj glavni pristup: ako govorimo samo o prošlosti, a ne dajemo nikakvu viziju za budućnost, nećemo uspjeti. Naravno, pitanje je mudrosti naći balans u tome i opredijeliti se da kriterij bude stvarno poštovanje i voljenje života, a ne smrti.
- Svoje studente podučavate i da sada u vrijeme mira postoji ogroman potencijal za nasilje?
- U novonastalim državama imamo mnoštvo skandala, raširenu korupciju, milijune nezaposlenih ljudi itd. Dakle, i sada u vremenu bez ratova postoji ogroman potencijal za nasilje. Moj je motiv reduciranje tog nasilja, pa makar na kursu bilo i samo 35 studenata. To nisu brojke za velike zaključke, znam, ali dovoljno je za nadu da će ovi prostori u budućnosti biti sretniji.
- Radite s mladim ljudima iz regije, oni su bili djeca kad su se događali ratni užasi, svatko je od njih to doživio na svoj način, kako oni reagiraju na teme povezane s ratnim zločinima, genocidom i sjećanjima na ta zbivanja?
- Jake su riječi u nazivu kursa, ali kao što Kafka kaže, "knjiga treba biti sjekira kako bi razbila zamrznuto more u nama". Trudim se zajedno s kolegama to more nekako otopiti i otvoriti, ne zatvoriti za drugo i drugačije mišljenje, učimo se slušati jedni druge. To o čemu ja predajem jest bolno i riskantno, ali ne želim nikoga povrijediti. Moj je cilj govoriti o tome što je bio naš život i što će obilježiti ovu regiju za nekoliko generacija poslije nas. Da vam sad kažem kako ti ljudi dođu tu u Dubrovnik, sve je super, grle se, ljube se, za sedam dana se svi pomire, tko god tako što kaže taj apsolutno laže i manipulira i zloupotrebljava tu temu.
U optimističkoj varijanti, onako kako ja razumijem stvari, činjenica je da ti mladi ljudi sjede zajedno, jedan pored drugoga. U Africi i Peruu, na primjer, nemate riječ pomirenje. Oni kažu "trebamo sjesti pod jedno drvo i početi razgovarati kako nam se to dogodilo". Zato se u vođenju kursa držim metode "listen – talk – reflect – trust". To je već nešto, ti mladi ljudi slušaju jedni druge, razgovaraju, razmišljaju o tome, ne čuju jednu nego više istina. Na njima je da poslije izaberu. Moje je da ih okupim, da budu tu, da saslušaju različite aspekte istog događaja.
Ogromna energija
- Kako izgleda pesimistička strana kursa koji vodite?
- Moje studente nazivam djecom rata. Negativno je to što imam strah da su ta djeca odrasla u mržnji, odrasla su u ratu, u ekstremno vidljivom i nevidljivom nasilju. Vidljivo nasilje je za mene to što ta djeca imaju užasno iskustvo. Recimo, moj student šuti cijelu godinu a onda mi kaže: "Profesorice, imao sam pet godina i točno sam raspoznavao granate kada je Šibenik bombardiran." Oni su odrasli u tom vidljivom nasilju tokom rata, a u nevidljivom su nasilju sada, na pragu svojih života.
- Na što konkretno mislite?
- Za mene korupcija, kriminal, legalizacija ratne pljačke, tzv. pretvorba itd. predstavljaju nevidljivo nasilje koje bitno utječe na djecu rata. Oni su cinični, oni nemaju ideala. Evo i primjera. Kažu mi: "Profesorice, o čemu pričate, vidite li što se događa uokolo vas. Nemate novaca da platite predavače, dolaze vam zato što ste ih uspjeli animirati i dovesti u Dubrovnik." Na to im odgovorim: "Pa dobro, ja sam iz Vojvodine, kod nas se kaže - što je za pare nije skupo." Ne propovijedam, naravno, da se radi bez novaca, na zagovaram asketizam, ali i za mnogo novaca ne može se baš sve kupiti.
- Kad smo kod djece rata, u cijeloj su regiji izrasle generacije koje malo znaju o svojim susjedima, malo su gdje bili i vidjeli kako drugi ljudi žive, što rade, čime se bave, da ne govorim o onima koji svoje potomke odgajaju na način da su "tamo balije, ovamo ustaše, onamo četnici"... Dodamo li opasnosti o kojima ste govorili hoće li regija jednoga dana ponovno "prokuhati"?
- Ogroman je potencijal za nasilje, pogotovo su ti nevidljivi oblici nasilja opasni. Često se sjetim Gandhijeva pisma iz 1926. godine koji kaže da je najgori oblik nasilja siromaštvo. Ako se mladim ljudima ne otvori perspektiva da rade, da zarade, da se samopoštuju u vlastitim očima, da završe škole...
- Da slobodno putuju?
- Nemojte, molim vas govoriti o putovanjima, ako njihovi roditelji nemaju novaca da djeci kupe cipele. Sada su i djecu u Srbiji navukli, tobože nam EU ne da vize, oni nas mrze. Ma ne mrzi nas nitko. Dajte da zaradimo novac, da vaše i moje dijete imaju mogućnost raditi i zaraditi svoju plaću. I da svojim dostojanstvom kupi kartu, otputuje gdje i zatim kaže: "Tata, vidi donio sam ti poklon, vidio sam to i to, doživio lijepe stvari, upoznao druge ljude." Na tome valja raditi, za njih treba stvarati viziju, ali je pitanje tko na ovim prostorima može donijeti takvu viziju.
Đavolski krugovi
- U trenutačnim uvjetima u regiji je to za veliku većinu mlade čeljadi nemoguća misija?
- Da, ali pogledajte Palestinu, tamo se već peta generacija djece rađa i odrasta u mržnji, tome nema kraja. Zaustavljanje tih đavolskih krugova mržnje i patnje je nužno potrebno. Još nešto: mora se prekinuti iluzija i prodavanje magle kako će se preko noći s nekoliko stotina dolara dohotka po glavi stanovnika doći do 20.000. To nije moguće, moramo sami nešto uraditi, nitko nam ništa neće donijeti na pladnju. Kad ovako govorim uvijek se sjetim Mandele i takvih ljudi koji su u stanju pokrenuti neke projekte, donijeti vjeru u dobrotu, učiniti kontru zlu, to je onda možda neka nada. A na ovim se prostorima stoljećima nije govorilo o traumama, od obitelji do zajednice, nego su se one prešućivale i podrazumijevale.
Upravo je ta tišina opasna, ako čovjek nema dijalog sa sobom, ne može ga imati ni s drugima. To je proces koji traži naše učešće, aktivni napor i našu posvećenost. Vjerujem u ljudski aktivitet, jer se ništa neće dogoditi samo od sebe. Zato moramo tim generacijama dati nešto, naše starije su na odlasku, nas više nema. No, mladima je historijski gledano starija generacija kriva, i stoga im valja dati neke pozitivne primjere za koje se poslije mogu uhvatiti. Što ćeš graditi na zlu, što ćeš graditi na ničemu, što ćeš graditi na destrukciji, na surovosti. Nećeš bogme, ništa. Trebamo ukrotiti surovost u nama i otvoriti prostor za blagost, kako je to znao reći Robert Kennedy.
- Lako se s složiti s takvim razmišljanjima, ali ipak živimo u vremenu koje je donijelo presudu Međunarodnog kaznenog suda u kojoj je rat u BiH i genocid u Srebrenici izrelativiziran do tolike mjere da boli glava. Možda je ovo i prejednostavno rečeno, ali kako ste godinama povezani sa ženama Srebrenice ne možemo preskočiti to pitanje?
- Puno sam s njima radila i bila sam jedina žena ispred Suda koja nije doživjela tu tragediju. O tome što su one proživjele pisala sam u mojoj knjizi "Pucanje duše" još 1995. godine pa sam, vjerujem, i zbog toga imala takav kredit kod njih. Ali, tog 26. veljače stajajući s njima tamo ispred Suda doživjela sam osjećaj vlastite samodestrukcije, imala sam potrebu zapaliti se benzinom i nestati. Bio je to moj emotivni osjećaj nepravde, ali usprkos svemu ja ipak mislim da to nije završena priča.
- Zašto?
- Pet godina u Sarajevu predajem studij o ratnim zločinima, genocidu i sjećanjima, a onda tako što doživim. Novinaru Reutersa koji me tada pitao kako se osjećam sam rekla kako bih te suce pozvala kod mene na početnički kurs gdje prva rečenica svakoga tko se time bavi glasi: "Genocide is state crime, genocid je zločin države." Nema pojedinca koji je to u stanju učiniti, jer je to visoko složena operacija. I tada sam još rekla da institucije koje izgube vezu s realnim životom, da one umiru, što gledamo kroz historiju civilizacije. I mada mislili da je to velika nepravda ja je sada doživljavam kao novi podstrek da se i dalje govori, da se piše, da se razgovara o tome. Majke Srebrenice spremaju privatnu tužbu protiv nizozemske vlade, a javilo im se oko 200 advokata iz te zemlje da ih kao volonteri brane.
Znači da se i u njihovu društvu pokrenuo nekakav osjećaj empatije, suosjećanja i solidarnosti sa žrtvama. Ovih dana Majke Srebrenice putuju u Haag, što je početak neke nove borbe, nove faze razumijevanja tih užasnih događaja te razgovora i dijaloga o tome. Prema Konvenciji o prevenciji i kažnjavanju genocida Srbija je dobila kompromisnu presudu. Ali, tu stoji da je kriva što nije spriječila taj užas. To što je patrijarh Pavle u nedavnoj Uskrsnoj poslanici poručio narodu srpskom ili pravoslavnom, iako nisu svi pravoslavci, "eto, rečeno je da nismo krivi", nije točno. Sorry, krivi smo jer nismo spriječili, što će reći da jasno treba čitati stvari i jednako jasno i o tome razgovarati.
Neukusno slavlje
- Tom je prigodom dio srpske političke elite čak i likovao jer je "dobijena i međunarodna verifikacija" o (ne)sudjelovanju u ratu u BiH?
- Voljela bih da nisam u pravu, ali veliki se dio tako ponašao iz različitih razloga. Od onih dnevno korisnih pa do onih za koje je bilo osnova da budu krivično optuženi. Neki su šutjeli i gledali što se dešava, a neki su iskreno patili zbog toga. I tamo, naravno, ima dobrih i razumnih ljudi, ali su oni potisnuti i ne čuju se, nisu glasni, ali moram vjerovati da ima potencijala za promjene. No, bilo je vrlo neukusno i nepristojno slaviti onakvu presudu. Nije moje da sudim, ali je to neizmjerno povrijedilo žrtve.
- Žrtve se na svim prostorima gdje se vodio rat užasno osjećaju kada se omalovažavaju boli i traume koje su doživjeli, ali kako vrijeme odmiče ratna zbivanja se sve više relativiziraju, priča se o tzv. zlim vremenima...?
- Ne postoje zla vremena, rat ne pokvari ljude, rat samo pokaže kakav je tko. Zato što ste i u ratu imali ljude koji su pomagali i spašavali svoje susjede, svoje prijatelje, one "druge". U kritičnim se situacijama pokaže kakvi smo, u dobrim je vremenima sve divno i krasno, ali kad nastupi vrijeme iskušenja onda se pokaže što si zapravo. Tada se pokazuje nivo ljudskog potencijala koji imaš ili nemaš. Svaka patnja traži da bude priznata, da se zločin dogodio. Pa ne može se reći da su se oni nesretni Bošnjaci u Srebrenici sami poubijali, da su Dubrovčani tobože palili gume... Žrtve trebaju to priznanje, i uza sve mane Tribunala u Haagu, jako je važno njegovo djelovanje s aspekta međunarodne pravde. Uostalom, iza Haaga ostaje 7 milijuna stranica dokaza, a ti su dokazi dostupni cijelome svijetu.
Ili je ovo opet neki Sorosev program kakve teta Janja vodi godinama?
Bilo bi bolje da dobro procitas sadrzaj,vise puta,da nesto naucis.
![[img]http://www.ex-yupress.com/feral/feral.gif[/img]](http://www.ex-yupress.com/feral/feral.gif){kind=link}